Andrej Nikolaidis

Mimesis” (odlomak)

Sarajevske Sveske br. 03

Pobijedio je onaj ko je doma živ doša’, bila je jedna od uzrečica babe Zorke. Ova sentenca, ujedno, predstavlja manifest familije Teofilis, kada je riječ o pitanjima rata. Drugi su bili heroji - mi smo samo zarađivali novac. Rat ne samo da je opasan po zdravlje, nego i mnogo košta.
Djed Nikola je u sinove usadio uvjerenje da je rat Božija kazna. Onda kada zlo u nama preko mjere naraste, kada sami postanemo zli - tada će se ratovati. Biti protiv rata znači biti protiv Božije volje, držao je dalje Nikola. Biti protiv rata znači sumnjati u zasluženost naše kazne, znači pravdati naše zlo. Kazna je neizbježna i uvijek pravedna. Ali kada do kazne dođe, treba spoznati krivicu i pokajati se. Tada ne treba ubijati i ginuti, zaokružio je djed svoj diskurs o ratu - tada treba pognuti glavu i peći hljeb. Ili zidati međe, ili klati stoku, ili loviti ribu - pokorno i pokajno vratiti se svome poslu. Jer da smo svi više držali do posla koji nas hrani, rata i ne bi bilo. Da smo se držali svoga posla, zlo nas ne bi moglo obuzeti.
Ovo je savršeni primjer djedovog svjetonazora - jedinstvena mješavina pravoslavlja, grčke trgovačke dovitljivosti i protestantskih uticaja, mudrost koju je stekao u Americi, tamo gdje je najprije postao sveštenik, zatim i bogataš.
1895. Nikola kreće na svoje veliko putovanje, ono jedinstveno, koje nas trajno mijenja i sva naredna putešestvija čini izlišnim. U Kotoru se ukrcava na brod koji će ga odvesti čak do Amerike. Kada se deset godina kasnije bude pojavio na vratima napuštene porodične kuće, vratiće se kao čovjek koji je u dalekoj zemlji zaradio bogatstvo. Po dolasku u Njujork on utočište pronalazi u maloj grčkoj crkvi u Bronksu. Tu će završiti bogosloviju, služiti neko vrijeme, a zatim se, držeći da je dug prema Bogu i crkvi odužio, posvetiti sticanju imetka. Vratiće se, rekoh, kao naočit i bogat čovjek.

Staće pred oronula vrata iza kojih je odrastao, i u trenutku shvatiti da sve ono što je učinio tamo neće biti dovoljno da ispravi niti jednu jedinu stvar koja se za njegovog izbivanja zbila ovdje. Zato je velika mudrost - gotovo najviše što ljudsko biće može - biti i trgovac i pop: ono što ne uspiješ isposlovati molitvama kao pop, moći ćeš ostvariti svojim trgovačkim sposobnostima; ono pak u čemu ne uspiješ ni kao trgovac, znaćeš dostojanstveno podnijeti i oplakati kao sveštenik. Saznaće da su mu i otac i mati pokopani na groblju pod Bijelom gorom, a da se sestra muči u braku sa nekim sitnim trgovcem u Skadru. A brat, gdje mi je brat, pita Nikola na albanskom koji ni u Americi nije zaboravio, dok komšije, znakovito, nijemo klimaju glavama, okupljeni oko gospodina u skupocjenom odijelu, u kojem su s nevjericom prepoznali Naumovog Nikolu. Gdje mi je brat, pita.

Doznaje da se Leonidasu, godinu dana nakon njegovog odlaska, gubi svaki trag. Mladić je jedne noći ukrao nešto od očevog novca i dragocjenosti i iskrao se pokraj usnulih starih roditelja. Do jutra je stigao na ušće Bojane, gdje se ukrcao na neki od švercerskih jedrenjaka. Priča je dalje mogla biti egzotična: obale Afrike, opasnost, vino i lučke žene. Ali je vjerovatno bila kratka i trivijalna: nekoliko čaša vina, koliko da Leonidas povjeruje saputnicima, potom udarac u potiljak, bacanje tijela preko palube, zadovoljstvo zbog raskošnog i lako opljačkanog plijena.

Djed je govorio sinovima, ali oni nisu slušali. Došao je Drugi svjetski rat - odlučili su da je vrijeme da prestanu biti pekari i postanu - heroji. To je djeda skupo koštalo. Budući da su četvorica sinova prišla partizanima, djed je strahovao da će mu balistička uprava oduzeti dozvolu za rad, ukoliko sankcije zbog herojstva podmlatka Teofilisa ne budu i rigoroznije. Djed je stoga petom sinu na glavu stavio keče. Od danas na ulicu nećeš izlaziti bez ove kape, rekao mu je, tako će biti sve dok ti se braća ne vrate. Da li zbog kape koja je trebala da posvjedoči lojalnost vlastima, ili zbog poklona u brašnu i pecivu koji su iz pekare redovno stizali u komandu mjesta, djed je čak i u Velikom ratu uspio da imovinu sačuva netaknutom, možda čak i uvećanom. Začudili biste se šta sve možete postići ako gledate svoja posla i pečete hljeb.
Djed je, naravno, kao kolaboracionista sa okupatorom, nakon rata postao meta komunističke vlasti. To što je imao četiri sina u partizanima spasilo mu je život. To i brašno koje je, istovremeno dok ga je slao balistima i Italijanima, krišom otpremao i u šumu, partizanima. Ali nije Nikola brinuo za život - za imetak je on strepio. Stoga je pekaru zatvorio, ne čekajući da mu je komunisti zatvore. Kada je čuo strašne priče o nacionalizaciji svu imovinu razdijelio je sinovima, računajući da partizani svojima neće otimati. Djed je zadržao samo kuću u kojoj je bila pekara i mali maslinjak na imanju iznad grada.
To je bio kraj pekare “Kod Grka”, neugledne radnje koja je Teofilisima, između ostalog, omogućila da zadrže prezime. Početkom vijeka su, naime, namjesnici kralja Nikole za Ulcinj - a vjerujem da se to zbilo u trenucima primorske dokolice - došli na zabavnu ideju da Teofilisi treba da prihvate neko crnogorsko prezime i time dodatno potvrde odanost kruni. Crnogorska vojska je zauzela Ulcinj 1878. Kao i svaka nova uprava i crnogorska je od stanovništva koje je tu zatekla neprekidno tražila nove i snažne izraze lojalnosti. Sličnu politiku sa promjenom imena u Ulcinju je vlast sprovodila nakon Drugog svjetskog rata: većina albanskog stanovništva bila je prisiljena da slovenizira prezimena, dodajući na njih nastavak - “ić”. Tako bi Resulbegu postali Resulbegovići, Abazi - Abazovići... Imenima onih koji bi odbili ove genocidne uplive države u privatne poslove, proširivani su spiskovi državnih neprijatelja, a u nekim slučajevima i groblja.
Postoji porodični mit prema kojem je pradjed Naum svojom pekarskom vještinom uspio isposlovati da zadrži prezime. Navodno je u barsku luku stigao brod sa brašnom koje je počelo da crvlja, i koje bi prije nego se pretovari i razveze po Crnoj Gori postalo nejestivo. Kralj Nikola je, kaže dalje mit, tražio najboljeg pekara na primorju. Ko je taj, pitao je. Naum Teofilis iz Ulcinja, rekli su mu. Pod pratnjom naoružanih vojnika Naum je jedne noći pošao za Bar. Tamo je izveo čudo - brašno je bilo spaseno, time i porodično prezime. Iz Bara su ga odveli na Cetinje kod kralja. ©to tražiš za uzvrat, pitao ga je kralj, koji u ovoj priči nedvojbeno postavlja previše pitanja za jednog kralja. Naum je tražio pravo da zadrži prezime. Kralj mu je ispunio želju. Tako kaže mit.
Off the record, u porodici je postojala i druga verzija priče o imenu. Kada je shvatio da vlasti neće odustati od ideje da prezime promijeni u crnogorsko, pradjed je otišao u upravu i pitao: koliko treba da platim. Porodično ime platio je onoliko koliko su tada stajala dva najbolja vola. Ma šta vi o tome mislili, ma koliko se ovome smijali - tada to nije bilo malo novca.
Herojstvo sam oduvijek povezivao sa glupošću i pokvarenošću. Da parafraziram jednu znamenitu izreku: herojstvo je posljednje utočište za podlace. Kako je iritantna pomisao da neko uistinu može povjerovati kako će time što se oblokao lošom lozovom rakijom i poginuo na nekom ratištu gdje je pošao da pljačka i siluje... kako je iritantno da neko doista može pomisliti da je time svojoj mizernoj egzistenciji kupio vječnost. Još strašnija je pomisao da je rat vrijeme kada porastu šanse da vas ubije upravo takva ništarija. Na mojoj top-listi dostojnih zanimanja herojstvo se nisko kotira: daleko ispod kobasičarstva, đubretarstva, dilerisanja, prostitucije. Zapravo, jedino bankarstvo i bavljenje politikom smatram beščasnijim od herojstva.
Kao i svi narodi koji rijetko mijenjaju vlast, Crnogorci su kukavice. Odnos prema vlasti je stvar građanske hrabrosti i lične higijene. Predsjednici država su kao gaće: valja ih što češće mijenjati. U suprotnom, stvar počinje da smrdi.
U Crnoj Gori se glasovi kupuju za vreću brašna. Ljudi nemaju hrabrosti da glasaju protiv vlasti, ali radosno odlaze u ratove koje te vlasti započinju. Ti bijednici koji se svakodnevno ulaguju policajcima, vojnicima, čak i doktorima, zapravo svakom čovjeku koji nosi uniformu, ti bijednici, kažem vam, te kreature koje na biralište izlaze sa strahom kakav valja osjećati jedino na kapijama »istilišta - oni će rado poći u rat. I što više budu pili, sve će više u njima narastati volja da poginu, jer su ih čitavog života učili da će sve njihove nepodopštine biti iskupljene smrću u ratu. Naravno: kada se otrijezne, kukavičluk ih ponovo preuzima. »eta dobrovoljaca koja je iz Ulcinja pošla na Dubrovačko ratište, nakon što je zapalila desetine kuća i kamionima otpremila njihov sadržaj u Crnu Goru, u Konavlima je nabasala na jedinicu hrvatske vojske. Hrvati su pripucali, Crnogorci su polijegali u prašinu. Jedan od ulcinjskih dobrovoljaca plačnim je glasom zavapio put Hrvata: stanite, braćo, što činite, sve nas pobiste. Ljudi u Crnoj Gori nemaju hrabrosti da utiču na svoj život - svo njihovo herojstvo leži u spremnosti da se pomire sa posljedicama svoje pasivnosti, ma kako strašne bile.

Epska svijest je kao sifilis - ne možete je se osloboditi. Ona čovjeka čini erektiranim i usmjerava ga ka herojstvu, a herojstvo i jeste - erektiranost prema smrti. Ali ga, kao i u slučaju sifilisa, na koncu upravo ta erektiranost košta života. I nije slučajno što najveći pjesnik epske Crne Gore, vladika Petar II Petrović Njegoš, skončava od posljedica sifilisa. Tako smrću zavodnika umire ovaj pravoslavni sveštenik, koji je u “Noći skuplja vijeka” našao za shodno da ispiše odu pički, a u “Luči mikrokozma” da svojoj pastvi kroz seriju u najmanjem dubioznih religijskih stavova približi –avola. Erekcija je savršena metafora herojstva - mozak je tada stavljen van funkcije, jer sva krv hita drugdje; i kao što se želi prodrijeti u ženu, hita se da se penetrira u smrt. Kasnije sve splasne, u miru utrobe mlohave i vlažne zemlje, tamo gdje smo se probili, kriknuli, prosuli sjeme i krv i napokon pali.
Jednom smo u redakciji “Vijesti” Balša Brković, Ognjen Spahić i ja ubjeđivali dragog starijeg pisca, gospodina Momira Markovića, da je lozova rakija bila presudna za dugovjekovnu uspješnu odbranu Crne Gore od Turaka. Balša je insistirao kako je lozova rakija, zapravo, tečni kokain. U Crnoj Gori od davnina postoji običaj da se, kao lijek za upalu sinusa, loza sipa u dlan i odatle ušmrkava - to je bio jedan od naših argumenata za analogiju između kokaina i crnogorskog nacionalnog pića. Marković, koji je u javnosti bio poznat između ostalog i po knjizi vojnih eseja “Crnogorski rat”, nervozno je odbijao ovu tezu. Njegova petsto stranica obimna knjiga detaljno se bavila strategijom, taktikom, motivacijom, čak i pozadinskim faktorima bitaka u kojima su Crnogorci kao po pravilu pobjeđivali. Tih dana Marković je iščekivao treće izdanje knjige. Stoga je gotovo bijesno odbio naše podbadanje kako mu je knjiga prilično manjkava, jer nije opisao ključni faktor crnogorskog herojstva - lozovu rakiju.
Crnogorski vojnici, uglavnom teška sirotinja, bosi se vuku katunskim kamenjarom. U tišini, jedan za drugim, oni idu na bojno polje, da od Turaka brane otadžbinu. Avgust je i sunce nemilosrdno prži. Njihov život dovoljno je težak i bez ovog pješačenja. Uglavnom su gladni, a osnovna privredna grana u Crnoj Gori tog vremena je - pljačka. “Udar na ovce”, kako se tada zvala pljačka komšijskih ovaca, zapravo je stručni ekonomski termin Crne Gore tog herojskog vremena - ekvivalent današnjem berzanskom skoku akcija ili inflatornom udaru na male ekonomije dirigovanom od strane velikih kompanija. Teško se živi - toliko teško da se ovi ljudi svaki dan mole Bogu za neki rat u kojem bi mogli slavno poginuti i napokon počinuti.
Vojne vlasti najčešće nisu u stanju da im obezbijede uniforme - tek ponešto baruta i mnogo lozove rakije: toga ne smije da fali. Gospodine Markoviću, zamislite: od dugog pješačenja po kao žilet oštrim stijenama, njihova stopala krvare, a bijes u njima narasta zalivan tim bolom, rekli smo mu. S vremena na vrijeme vojnici iz čuturice potežu gutljaj rakije. Lozova rakija u čovjeku pojačava agresivnost i podiže stepen tolerancije bola - otud, i zato jer je bijelo piće, teza o lozi kao tečnom kokainu. U Crnoj Gori se govori: vino pij zimi, rakiju ljeti. Lozova rakija gasi žeđ, to će vam reći svaki alkoholičar koji po podnevnoj žegi u bašti kafane ispija dvadesetu lozu tog dana. Većina alkoholičara na lozovoj rakiji stoga umire od moždanog udara - ne možete pretpostaviti kakvu pometnju u vašoj glavi napravu loza kada je pijete po suncu, pometnju od koje vas oslobađa samo smrt.
I kada crnogorska vojska napokon stigne pred neprijatelja, nalivena tečnim kokainom, krvavih bolnih stopala od bosonogog pješačenja po užarenom stijenju... molim vas zamislite taj trenutak, rekli smo mu još. Horde ka smrti erektiranih Crnogoraca kao vukodlaci se sjure na nesretne Turke. Lete glave, zubima se otkidaju grkljani, baš kao što ste opisali u knjizi. Na obimni katalog brutalnosti svikli Turci napokon ustuknu pred animalno herojskim Crnogorcima, koji još dugo dižu krvave ruke ka suncu i zavijaju za turskom vojskom u bijegu.
Marković nas je zgranuto saslušao. Prekrstio se i ćutke nas napustio. Na stolu je zaboravio kabal od kočnica koji je izvadio iz svoje lade, a sa kojim je došao u redakciju, smatrajući da ga je neko presjekao, vjerujući kako će naš medij biti sretan da objavi priču o pokušaju mučkog atentata na pisca knjige o crnogorskom herojstvu.

Onda kada je napokon nestalo Turaka, nastupilo je teško razdoblje za Crnu Goru. Nije više bilo spoljnog neprijatelja, te su se morali izmisliti - unutrašnji. Iz tog vremena potiče specifična crnogorska igra, koja se igra sve do danas. Pravila su jednostavna: Crna Gora se podijeli na dvije grupacije koje međusobno ratuju. To mogu biti Zelenaši i Bjelaši, partizani i četnici, titoisti i informbiroovci, konačno današnji suverenisti i unitaristi. Kao kada smo se u djetinjstvu okupljali na livadi i dijelili u dvije ekipe za mali fudbal. Crna Gora je civilizacija vojnog logora. Kolektivno je bilo usmjereno na odbranu, individualno na smrt u ratu. A šta gore može zadesiti vojni logor nego da, najednom, nestane neprijatelja? Šta se gore može desiti vojniku i heroju, nego da bude osuđen na život?

Ulcinj je grad na granici. U takva mjesta se dolazi, da se nikada više iz njih ne ode. Jer odlazak iz njih uvijek je povratak u ono od čega se pobjeglo. Iz Ulcinja nema putovanja dalje, jer Ulcinj je na kraju puteva. Put vodi samo - nazad. Zato je Ulcinj savršeno mjesto za prognanike, bjegunce i one koji žele da spokojno provedu posljednje godine života. Nekada je ovaj grad bio piratsko gnijezdo: ulcinjski pirati odlazili su u pljačkaške pohode sve do Afrike na jugu i Rijeke na sjeveru. Ulcinjska flota bila je druga po veličini na Jadranu, odmah poslije mletačke. Sa jednog od afričkih pohoda pirati su se vratili sa nesvakidašnjim plijenom - crnačkom porodicom, zarobljenom u pomorskoj bitki. Vjerovatno su pirati namjeravali da nesretnike prodaju. U ulcinjskom Starom gradu i danas postoje ostaci tadašnje pijace robova. Šta se dalje dešavalo sa crnom porodicom, ne znam. Ali njeni potomci i danas žive u Ulcinju.
Premda im izlivi herojske svijesti često zagorčaju život. Izvjesni ©arović, čovjek koji se sa sjevera Crne Gore sedamdesetih godina dvadesetog vijeka spustio na primorje, svojevremeno je u jednom od restorana na Bojani imao žustru polemiku sa Majklom Arapom, jednim od preostalih ulcinjskih crnaca. Majkl Arap je, naravno, bio nadimak koji su ovom čovjeku dali lokalni dripci. Ne mogu se sjetiti njegovog pravog imena - sumnjam, uostalom, da ga se i on sam sjeća.
Majkl Arap i Šarović u magnovenju cjelodnevnog pijanstva raspravljaju o politici. Šarović se upravo vratio sa jednog od svojih tradicionalnih liječenja u klinici za plućne bolesti u Brezoviku. U Ulcinj je došao kao stolar zlatnih ruku. Ulcinj pamti desetine, stotine takvih radnika koje su u njega došli u potrazi za poslom. I gotovo svi su imali istu sudbinu. Nakon teškog fizičkog rada odlazili bi u jeftine kafane, iz kojih bi se u pozno doba noći odvukli u svoje iznajmljene sobičke. Vremenom: na građevinama bi ostajali sve kraće, a sve češće biste ih viđali kako teturaju ulicama. Na koncu, gubili bi posao. Neki od njih skončali su kao prosjaci, spavajući u skladištima zimi pustih hotela.Šarović se još uvijek dobro držao. »ak i polumrtav od tuberkuloze i alkohola, i dalje je bio najbolji majstor u gradu. U to vrijeme na Bojani su nicali riblji restorani. To je značilo mnogo posla za Šarovića, kojem se u životu napokon posrećilo. Vječito razapet između posla i kafane, dočekao je smirenje: njegov posao postala je izgradnja bojanskih drvenih kafana.
©arović i Majkl Arap, dakle, ne dijele političke stavove. Vremena su teška i sudbonosna: budućnost nacije je u pitanju. Dvojica prijatelja nižu prazne pivske boce na stolu pred sobom. Prisutni gosti odahnu kada vide dirljivi prizor: dva pijana čovjeka koji se bratski grle. Razlike su, činilo se, napokon bile prevaziđene. Mudrost i razum su iznova porazili mržnju. Ali već narednog trenutka ©arović skače i prevrće sto. Dostojan uloge u najboljoj pozorišnoj postavci Njegoša, on glasom pravednika uzvikuje: ustaj crni arapine, megdan da podijelimo! U trenutku, ©arović je shvatio da je istorija samo jedan, jedinstveni trenutak. Bitke njegovih predaka sa Turcima bile su i njegove. Juče je bilo danas i biće sutra, jer vrijeme je samo sjećanje koje čuvaju gusle. ©arović je možda bio pijani stolar, ali je razmišljao kao akademik.

Jednog lijepog majskog jutra... Insistiram na bajkovitom uvodu, jer ono što ću vam ispričati i jeste bajka - feministička bajka. Jednoga, dakle, lijepog majskog jutra 1996. državna televizija javila je da su maskirani pljačkaši na prilazu Podgorici oteli kamion koji je prevozio penzije za crnogorske vojne penzionere. Identitet pljačkaša još uvijek nije poznat, ali policijske i vojne snage rade na njihovom otkrivanju. Prva hapšenja treba očekivati već tokom noći, ustvrdila je policija.
Već sutradan u javnost su iz vojnog vrha procurile informacije da je pljačku izveo samo jedan pljačkaš, ali, dodali su ipak, uz vrhunsku NATO opremu i izvjesno specijalno obučen. Vojska je sumnjala da je pljačka djelo stranih obavještajnih službi. Smatrali su kako je velika vjerovatnoća da je pljačkaš uz pomoć domaćih doušnika već napustio zemlju. “Ovo je još jedan vid pritiska na našu zemlju”, poručio je na kraju neimenovani vojni izvor, “ali sa sigurnošću već sada možemo reći da kao što nepravedne sankcije nisu uspjele pokolebati našu volju, neće ni ova podla pljačka. NATO zlikovci su napokon pokazali svoje pravo lice: budući nesposoban da naudi odlučnim vojnim snagama naše države, nemoćan pred našim hrabrim vojnicima, neprijatelj je oštricu svog udara usmjerio na stare i nezaštićene vojne penzionere”.
Istoga dana stotinjak vojnih penzionera je pred Američkim kulturnim centrom u Podgorici spalilo američku zastavu. Ovaj performans postaće tradicionalan: ista grupa ljudi svake godine paliće istu zastavu, sve do velikog penzionerskog Vudstoka pred Centrom tokom američkog bombardovanja Srbije.
Vojni penzioneri su nekoliko dana bjesnili. Državna televizija im je napokon obećala da će njihove penzije biti namirene, čim država bude u prilici. Ne samo da nisu dobili tu penziju, nego ni one za narednih jedanaest mjeseci. Do tada su svi zaboravili pljačku: prije od svih policija i vojska.
Kako sam saznao da je tajanstveni pljačkaš bila - Tea, moja Tea? Nevjerovatnu vijest donio mi je, a ko bi drugi - poštar Paško.
April je te godine bio eliotovski okrutan. Marte kani e ne kani, a aprile ne prestani, bila je jedna od metereoloških dosjetki babe Zorke. Teška proljetna kiša prosula se toga aprila na Ulcinj. Iz domova su na pljusak izlazili samo ribari koji u to vrijeme presreću jata kuble koja se od Otranta kreće ka sjevernom Jadranu. Moja stara kuća već polovinom mjeseca počela je da prokišnjava. Kroz sobu sam se kretao kao po minskom polju, izbjegavajući šerpe kojima sam sakupljao kišnicu. Jugo se smjenjivao sa zapadom, a velika sparina i vlaga dokrajčila je brojne srčane bolesnike, koje su s mukom pokapali u vlažnu zemlju. Ujutro iskopane rake do podneva bi bile ispunjene vodom, te su mrtvace zapravo potapali u zemlju, kao da su mornari. Ono što se dalje dešavalo sa njima bilo je lako konstruisati: vlažni sanduci brže su se raspadali, tako da su crvi prije dolazili do leševa. Pretpostavljam da su tijela već nakon nedjelju dana u tako vlažnim rakama nestajala, raznesena crvima, bubama i pacovima. April je donio kišu i zaborav: za sve žive, i za mrtve.
U maju, kiša se povukla. Ljudi su bojažljivo izmilili na sunce. Sa njima i ja. Dane sam provodio na terasi, ispijajući domaće crno vino i posmatrajući more koje je i dalje bilo mutno od aprilskih fortunala. Tu na terasi me je zatekao poštar Paško, dok sam za “Monitor” pisao tekst o tome kako su i “Darklands” benda “The Jesus and Mary Chain” i hit tada popularnih “Suede” pod imenom “Trash” nastali, zapravo, krađom Bouvijeve “Heroes”.
Sumnjičavo sam osmotrio kovertu. Rukopis na njoj tvrdio je da mi piše Tea. Pismo je imalo poštanski žig Podgorice. Dobro: Tea jeste bila u Podgorici. Tamo je studirala, odatle je narednog petka trebala da dođe na još jedan vikend ispunjen seksom i pijanstvom. Zašto bi mi Tea pisala: tim prije što sam pouzdano znao da umije da koristi telefon i jer nipošto nije ličilo na nju da se dopisuje sa ljubavnikom.
Tea je u pismu tvrdila da je opljačkala vojne penzije. Bezvrijedne dinare je odmah zamijenila za njemačke marke. To je bio tek jedan od detalja koje je brižnim planiranjem uvezala u savršenu pljačku. Neki podgorički diler joj je obezbijedio transakciju u marke i kartu do Bogote. Za uzvrat je dobio dinare po povoljnom kursu - bio je to dobar posao za oboje. Dok ovo čitam, ona je već u Bogoti. Noć nakon pljačke sanjala je kako spava u avionu iznad okeana. U tom snu unutar sna sanjala je pljačku penzija. Ovome sam se nasmijao - kladim se da bi struktura sna bila drugačija da je prošloga mjeseca nisam natjerao da pročita Borhesove “Maštarije”. U snu su vozači vojnog kamiona bili Dragan Nikolić i Bata Æivojinović. Sa zadovoljstvom ih je izrešetala. Nije joj bilo teško da zamijeni šaržer i isprazni ga u njihova nepomična tijela. Ovo je već ličilo na Teu. Bio sam spreman da joj povjerujem. Napokon: zašto sve to ne bi bilo istina? Zar jedna od temeljnih osobina našeg vremena nije to što niko od nas zapravo ne zna ko je osoba koju jebe? To je ona vrsta nesigurnosti protiv koje se ne možete boriti kondomom. Zapravo; upravo kondom jeste kriv za nju. Siguran seks, kažete? Navučete kodom i legnete sa nekim. ©ta znate o toj osobi? Ništa osim da vas neće zaraziti - to vam jamči kondom. Osoba u koju prodirete može biti masovni ubica; možda je kriva za smrt roditelja; možda je kao dijete gurnula brata sa drveta; može biti ratni zločinac; može, napokon, biti zla, može biti ništarija. Ali to vas se ne tiče, sve dok imate kondom. Kondom je gumica, a gumicom smo još u školi sa papira brisali greške koje napravimo. Kondom - gumica - je dakle ono što nam omogućava da slobodno griješimo. I da nakon greške nastavimo spokono da živimo. Svo zlo s kondomom. I u njegovu glavu. Siguran seks sa masovnim ubicom, kažete?

“Volim te. Pisaću ti uskoro i sve ti objasniti”, stojalo je na kraju.

Ne mogu da dočekam, pomislio sam.