Tvrtko Kulenović

MELANHOLIJA ŠIBICARENJA

Sarajevske Sveske br. 29/30

Nostalgija je čežnja za nečim što smo imali pa izgubili, a što nam izgleda puno vrednije od onoga što sada imamo: da je bila u pitanju nostalgija možda bi kod nas sve bilo manje krvavo, ali nije. Bila je melanholija, grčko melaina chole, crna žuč, koja nije uvijek pozitivno crna, možda nikada nije.
Melanholija je, u našem kontekstu, ljutnja zbog toga što nemamo zube da zagrizemo, nemamo prste da se propnemo, čežnja za nečim što nikad nismo imali i što ne zaslužujemo, što ne možemo dosegnuti, nešto što u osnovi ne postoji, ali mi ga hoćemo. Za sve naše neuspjehe okrivljujemo druge, a svi uspjesi koje postižemo su isključivo naši. Ima razloga da tim drugima zavrnemo šiju, da ne kvare našu svečanu zabavu.
Priča o šibicarenju počinje u vrijeme najnovije. Doktor K. na suđenju pokušava ubijediti sud i javnost da je 'muslimanska vojska' u opkoljenom Sarajevu pucala na narod ne bi li provocirala vojnu intervenciju Zapada ili bar zaustavila pregovore koji joj ne odgovaraju. Posebno se osvrće na zloglasnu granatu koja je pogodila sarajevsku glavnu pijacu Markale 05. februara 1994. a fotografije njenog učinka spadaju među najužasnije koje se u fototeci svjetskog užasa nalaze. Obraća se svjedoku koji je visoki svjetski vojni stručnjak i kaže mu mi smo imali svjedoke koji su isto tako visoki svjetski vojni stručnjaci kao što ste vi, i koji su odmah po eksploziji granate otišli da ispitaju njenu putanju i odmah posvjedočili da ona nije mogla doći sa srpskih položaja. I potura mu neku kolor fotografiju kao dokaz. Vi sigurno poznajete ovog gospodina. Svjedok je pogledao: Da, poznajem toga gospodina, ali granata je pala 05. februara, a na fotografiji je čovjek u košulji kratkih rukava u punom sjaju ljeta. Ah, da, to je to, zamena, kaže doktor.
Dočekat će Markale zaista i svoju drugu, ljetnu, granatu, sa istim mnoštvom strašnih prizora, ali ova prva, 'naša', kao da je bila namijenjena svečanom otvaranju Festivala Sarajevo – Sarajevska zima. Pala je u vrijeme dok se u kinu Radnik prikazivao poetsko-dokumentarni film Smrt u Sarajevu, koji je režirao Haris Prolić, a ja sam bio scenarist i narator. Poslije premijere filma sjedili smo na klupi sa ženom kojoj je sin nedavno poginuo od granatiranja, a ljudi su dolazili i govorili: Vi ste mi danas možda sačuvali život. Da nisam bio u kinu lako bih mogao biti na Markalama.
Sa naše strane let granate je ispitao Sergio Vieira de Mello, komandant civilnog sektora UNPROFOR-a, koji je upravo bio dobio premještaj u Zagreb, ali je ostao jedan dan duže u Sarajevu da vidi film. Otišao je iz kina okružen četvoricom vojnika koji su oko njega formirali zaštitni kvadrat. Kasnije je poslan na Kosovo, kažu da je stalno išao putevima koji mu nisu bili planom predodređeni. Poginuo je u Bagdadu kad je hotel u kojem je stanovao dignut u zrak. Haris i ja posjetili smo njegov grob u Ženevi i utvrdili da se nalazi nedaleko od groba velikog pisca Borgesa. Znao je po mene poslati blindirani auto, ali jednom u vrijeme te blindirane vožnje započelo je granatiranje, pa je ona izgledala kao surfanje na visokim talasima.
Mi koji smo rat proveli u Sarajevu susretali smo se, pipali pamet jedni drugima i bili zadovoljni što je ostala čitava, ali kad su mladi ljudi počeli umirati susretali smo se, pipali pamet jedni drugima i govorili: Tijelo pamti.
Na Gazimestanu pristaje pjesniku u njegovo doba, ne pristaje političaru ni u koje doba. Svako će vam reći da je politika oblast realnog, ovo je ovlast melanholijskog, vodi u krvoproliće, u produženje politike drugim sredstvima. Kosovski boj, Vidovdan jeste veliki mit, borba s nekrstom, poraz, petstogodišnja vladavina nekrsta. Ali nekrst je otišao prije sto godina, izdogađale su se krupne i strašne stvari, zar nema ničeg drugog što bi se moglo slaviti? Joj, čovječe! Čak i ako se hoće poraz, Prvi svjetski rat je bio poraz sve do proboja Solunskog fronta, ali se dnevna zapovijest braniocima Beograda 1915. uči na vojnima akademijama širom svijeta: „Vojnici, vi više ne morate brinuti za svoje živote jer je vrhovna komanda brisala naš puk iz svoga sastava.“ Drugi svjetski rat je bio poraz ali je počeo 27. marta 1941.: u gradu od 300.000 stanovnika preko 100.000 je izašlo na ulice da skandira: „Bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob.“ A ako hoćemo pobjedu imamo svoju, a ne one iz ofanziva: proboj Solunskog fronta. Taj datum se slavio, sve manje i manje, a beogradska ilustrovana revija Duga propratila ga je na neobičan način. Ta ista Duga „proslavila se“ napadom na najvećeg srpskog pisca, Danila Kiša, optužujući ga da je sa knjigom Grobnica za Borisa Davidoviča postao prepisivač. Rastrzale su ga razne proždrljive ptičurine, među njima jedan golub. Spominjao se Karlo Štajner, Borges, a nije se spominjao jedan moćan Savez. U Zagrebu je i dalje slavljen ali je rečeno: od Beograda do Zagreba 400 kilometara. Branili smo ga, a najbolje se sam obranio sa knjigom Čas anatomije. Ali sad mislim o njemu i na drugi način sjećajući se da „tijelo pamti“. Bio je preosjetljiv, umro je mlad, u 55-oj godini. Je li njegovo tijelo prejako reagovalo na bijes kojem je bio izložen?
Dakle obilježavala se godišnjica proboja Solunskog fronta i bila je vjerovatno posljednja prilika da preživjeli učesnici posjete bratsku Francusku. Novinar Duge je lijepo propratio njihov boravak tamo, poentirajući svoj članak pričom o tome kako je dobre starce na kraju ugostio, u svom dvorcu izvan Pariza, imućni Parižanin, visoki dužnosnik Francuske republike, ugledni aristokrata (kako mu i samo ime kaže) gospodin Poali d`Orian. Slavlje je veličanstveno opisano uz samo jedan problem: Poali d`Orian, Poilus d´Orient nije ljudsko ime. Po rječniku Meriam Webster, poilu (dlakav, muževan) je naziv za francuskog vojnika pješadinca u prvom svjetskom ratu, a potiče iz Napoleonovih vremena. Poilus d`Orient, (Poali dorian) je francuska vojska na istoku koja je učestvovala u proboju Solunskog fronta.
Ne znam šta je pjesnik htio da kaže kad je napisao „Stojte, galije carske“, ali postoji jasnija i popularnija pjesma „Kreće se lađa francuska“. Galije nisu carske nego pripadaju Francuskoj republici, one su desetkovanu i izmučenu srpsku vojsku dočekale na obali, odvezle na otok Krf, gdje su joj poilus pomogli da se povrati i ojača, i da se pripremi za zajednički boj.
Ne tiče nas se kako je do ove zamjene došlo jer ona u zaključku znači uvredu, omalovažavanje onih koji su zajedno s nama ginuli i patili, pili i pjevali proslavljajući pobjedu. Ne samo da su drugi krivi za naše poraze, nego oni ne mogu učestvovati u našim pobjedama, mi moramo biti 'čisti' u svim vrstama događaja.
Sanela Jenkins, izbjeglica iz Sarajeva, bogato se udala i još je stekla vlastito bogatstvo u Londonu, ali po načinu na koji tuguje za bratom koji joj je u ratu poginuo, po načinu na koji misli o njemu, reklo bi se da nikad nije odavde otišla. Meni je rat uzeo dvoje ili troje (Tijelo pamti) najdražih, bilježio sam njihovo prisustvo i odsustvo u svojim romanima i pričama, ali ona djeluje u stvarnom svijetu, u najstvarnijem od svih svjetova: navodno je spasila moćnu Barclay`s banku, kad je svoga muža, jednog od funkcionera banke i sveučilišnog profesora povezala sa nekim arapskim financijerima.
Ali to nije naša tema. Naša tema je fotografija na kojoj su se ona i glumac, Irac Sean Penn slikali na Haitiju. Otputovali su u srce zemljotresa da bi pomogli ljudima kojima „globalna“ pomoć stiže polako i na etape. Obučena je u terensku odjeću punu raznih džepova, a oči joj isijavaju svjetlost kao i uvijek. Količina novca koju su tamo ponijeli i predali za obične smrtnike je nepojmljiva.
Kad je Ejup Ganić uhapšen u Londonu ponudila je kauciju od 350.000 funti, da bi mogao da se brani sa slobode. Jedan beogradski novinar je tada napisao: znamo mi kako je Sanela Dženkins stekla svoje bogatstvo, na leđima, vjerovatno i na koljenima.
Kao i ranije u ovom eseju, besmisleno bi bilo istraživati korijene i razloge ovakvog pisanja; njegova bijeda na prvi pogled je očita. Ali to pisanje govori o svijetu u kojem je nastalo: svijetu lakih romana, usijanih iluzija, u svijetu ljudi koji lete u nebo lepećući prozirnim krilima. Kurva može obrlatiti profesora univerziteta u svijetu u kojem se već odavno loš pisac i ostarjeli čiča imenuje za predsjednika države. Republike kojoj je osnovno znamenje kraljevski grb. Kao što je dva puta poražena i ponižena Njemačka i dalje nosila naslov Njemačko carstvo, Deutsches Reich. U posljednje dvije godine čak i Groβdeutsches Reich, velikonjemačko carstvo.
I krupan kriminalac, suočen sa argumentom od 350.000 funti, povukao bi se, možda bi sebi u bradu promrmljao: vidjet ćemo se mi još! Šibicar ne, za njega je i suviše visok i lopovski moral. On nije ni kockar: i taj domet časti mu je stran. Na kraju filma Čudo u Milanu ljudi lete u nebo zato što su sirotinja i nemaju kud. Ovdje ljudi mašu krilima na poziv carstva nebeskog i nebeskog naroda. Na tom putu izgubio se onaj seljak što smatra da je par volova bolji od jednog vola. Melanholija.
Ponosna Srbija, rekao je ministar. Može biti Bosna – ponosna zbog rime, a Srbija u vrijeme kad je imala pravo da se nazove ponosnom, zvala se junačka. Junačka Srbija, tako se zove slika Đorđa Vasića koja je kasnije reprodukovana na poštanskoj razglednici. Nije velika umjetnost, ali je vrlo „pismena“ slika, urađena rukom profesionalnog slikara. Na njoj je srpski vojnik uperio svoj bajonet na dva bajoneta, njemački i austrijski, lica njihovih vlasnika su groteskna. Iza leđa mu sa krivim nožem prilazi podli Bugarin, a sa strane sa palcima zataknutim u pojas gdje mu stoji oružje smješka se Arnaut, Arbanas, Albanac. Druga generacija Vasića je Pavle, koji se nevjerovatno dugo održao na mjestu likovnog kritičara Politike pošto mu vlast nije bila naklonjena, i on je bio slikar. Treću generaciju predstavlja Rastko, istoričar umjetnosti i pisac priča iz oblasti slikarstva. Vjerovatno najbolja priča mu je Povratak sa Marinjana, gdje govori o slici Ferdinanda Hodlera na kojoj je prikazan prvi poraz švajcarske vojske 1515. godine. Smatrana je za najbolju vojsku Evrope ali je to bio njen posljednji rat. Hrabrost, organizovanost i ratna vještina su uvijek bile njene vrline koje nisu ništa vrijedile pred 300 topova koje je doveo francuski kralj Francois I. Pa ipak je njegov vojskovođa, maršal Trivulce rekao: „Ovo je bio sukob divova.“ U priči se kaže: „Oni odlaze iz bitke dostojanstveno i mirno, koračaju odmereno, bez straha ili hitanja sa topovima u sredini, ranjenicima na ramenima, sa razvijenim zastavama svojim i zaplijenjenim. Na licima im se ne čita bes zbog poraza nego neka čudna uvređenost i začuđenost što im bog rata nije bio još jedanput naklonjen, što ih je ratna sreća napustila i okrenula im leđa.“ Na kraju kolone i po njenim bokovima postavljeni su najjači i najkrupniji borci sa tri metra dugim halebardama da obore s konja francuske crne vitezove koji se zalijeću da napadnu kolonu u povlačenju. A kod nas: „O, prokleti Vuče Brankoviću!“ Da bi za njim kasnije došla i prokleta Jerina. Da bi se knez promovisao u cara. Melanholija. A ima i običnog šibicarenja: jedne nezavisne novine u rubrici Na današnji dan kažu: „Srpske snage, koje su odnijele pobjedu, predvodio je knez Lazar i među njima su bile snage njegovih srodnika i saveznika, dok se na čelu otomanske vojske nalazio sultan Murat I sa sinovima Jakubom i Bajazitom.“ Kosovski boj je svetinja onakav kakav je, ali šibicar je u stanju popljuvati i vlastiti mit kad mu se čini da može nekome nešto podvaliti.
Mi imamo svoju sliku, „Kosovku devojku“ Paje Jovanovića, ljepšu od Vasićeve slike, mekšu od Hodlerove, ali se sva skupila od suza koje su nad njom prolivene.
Ima jedan sarajevski vic, mjesto radnje mu je stara kafana na izlazu iz grada, kod Vratničke kapije, vrijeme radnje mu je 1946. godina. Puna je ljudi, ništa se ne vidi od dima cigareta i lula, ali vlada apsolutna tišina. Samo se čuje: tap, tap, tap, igra se tavla, tabla, dama, mica. Onda to će jedan glas reći:
- „Bijaše tursko pet stotina godina“, a drugi glas će mu nakon duže pauze odgovoriti:
- „Jah, vala!“
Tap, tap, tap, opet će prvi glas:
- „Bio Švabo 70 godina.“
Opet će drugi glas:
- „Jah, vala!“
- „Bila Jugoslavija 20 godina.“
- „Jah, vala!“
-'Bila Hrvatska četiri godine.'
- „Ma to u tebe sve nešto minje i minje“, kaže drugi glas.