Sinan Gudžević

MEINUNGSMACHER MILE STOJIĆ

Sarajevske Sveske br. 03

Ne umijem kazati rašta, no bilo mi je milo kad me je Marko Vešović, aprila 2002. zamolio da za Sarajevske sveske "vodim malo dnevnik". Eto, rekao sam sebi, sad malo ispiši ova svoja putovanja po Italiji, ima zgodnih stvari u tim putovanjima, putopis kao dnevnik, to može biti zanimljivo i drugima, pa i tebi samome. Na primjer, Napoli tavori već treću godinu u drugoj ligi, a ima i po 60. 000 gledalaca na svojim utakmicama, opiši kakve su te utakmice i ti gledaoci. Pa malo Salerna, malo Pistoje, malo Amalfija i eto ti četrdeset stranica. I taman krenem da zapisujem, kad se sve naopači. Ovo što dajem na objavljivanje posve je drugo od onoga što sam mislio da će taj dnevnik biti.

2. maj 2002.
Društvo se skupilo u Pistoji, na pjesnički susret, nazvan po stihu Marine Cvetajeve: Il cammino delle comete. Iz Ekvadora je stigao Jorge Enrique Adoum, iz Sjedinjenih Država Lance Henson, iz Brazila Lêdo Ivo, iz Portugala Ivo Machado, iz Britanije Vivienne Vermes, iz Francuske Chistiane Veschambre, iz Španije Čileanka Carmen Yañez, iz Rima Španac Juan Vicente Piqueras, iz Ljubljane Tomaž Šalamun, iz Trevisa Paolo Ruffilli, iz same Pistoje je Giacomo Trinci. Nije došao Tadeusz Różewicz iz Krakowa, razbolio se, a Izet Sarajlić nije mogao doći, jer je infarkt koji je imao prije tri sedmice učinio da mu ljekari zabrane svako putovanje. U deset uveče, usred večere, muzičar Maurizio Carbone predlaže e da popijemo jednu grappu za Izeta. Ispijamo je, poneko zatraži još jednu, oponašajući Izetov način naručivanja: "Per me una grappa, ma doppia"! U jedan po ponoći izlazimo iz restorana i na trgu ispred jedinstvene 'zebraste' crkve San Giovanni Fuoricivitas, te ulicom Panciatichi u kojoj je naš hotel "Leon Bianco" skoro svako oponaša neku Izetovu vragoliju ili namćorstvo. Razilazimo se po sobama. Mene je zapala petica na prvom spratu. U njoj je prošlog novembra, na prvom susretu, sjećam se, bio Izet, ja sam bio u sedmici, a na drugom spratu je bio Josip Osti.

3. maj 2002.
Sedam je ujutru, pada kiša, ne trijezni se nebo. Moram vozom u Pizu. Od podne do pet je u Toscani štrajk željezničara, te sam uranio. Pisa, sa željezničke stanice, pod širokim kišobranom, idem pješice preko Arna prema Campo dei Miracoli. Svraćam u konzorcij ICoN, (Italian Cultur on the Net), jedan od najčudnijih univerziteta u današnjem svijetu. Ima već osam mjeseci kako sam 'u jarmu' toga sveučilišta, u eksperimetalnom studiju talijanske kulture i jezika preko interneta. Tri velike prostorije ispunjene kompjuterima, tridesetak mlađih ljudi sjedi za njima, glave sa tastatura ne dižu. Alo, jeste li ljudi ili tastature, pitam ih. Ja sam ekran, veli jedna gospođica, ja modulo, veli druga. Ulazi direktor, hajde, velim mu, da se i rukujemo ovim kažipstima kad njima svaki dan jedni na druge klikamo mišem. Ne, nego ćemo cijelom šakom, dok nam nisu zakržljale. Pola sata šale i evo me na Campo dei Miracoli. Grozdovi pokislih turista, desetine ih pozira ispred Kosoga tornja, mnogi ispružili svoju ruku koju će fotograf tako usnimiti da na slici ispadne kao da podupire slavni cilindar Bonanna i Giovannija di Simonea. Baptisterij, grupe studenata, jednoj profesor priča o novom jeziku romaničke umjetnosti, druga studira četiri četvrtasta pilastra i osam oblih stupova, treća statičku ulogu tankih stupova što podupiru lođe i važnost lučnih galerija koje izgledaju kao da nemaju ni početka ni kraja. Jedinstvena Cattedrale di Pisa, "hram od mramora sjajna" djelo Buschetovo, koja genijalna građevina, kakva je sila bila ta Pisa! Slavna Porta di San Ranieri Bonannova, pa Pergamo Giovannija Pisana, sve je to ovoga popodneva opet predamnom. Kroz glavu mi odzvanja Petrarkin 35. sonet Solo et pensoso, i più deserti campi, ko zna otkuda mi je došao sada. Četiri po podne, idem da, prije no krenem željeznici, još jednom pogledam crkvu s južne strane, kad se nebo opet provali. Vjetar mi polomi žice na kišobranu, pred hosterijama svuda gužve, pred vratima sila svijeta traži da uđe, ako se zaustavim pokisoh kao mrav. Uspijevam stići do Piazza Cavalotti, noge su mi već mokre kao u planinskog pastira, ulazim u internet bar "Pl@net" na broju 3-4, unutra nikoga sem gospođe za barom. Daje mi espresso i karticu za kompjuter. Kadli imam šta pročitati! Dvije poruke, jedna od Alessandra Iovinellija iz Rima, druga od moje Sanje iz Zagreba: umro Kiko! Od srca. Juče oko sedam popodne. Gospođa za barom, vidjevši, valjda, da me je nešto debelo iz ekrana pogodilo, odmah donosi čašu vode i pita može li mi kako pomoći. Molim je da mi dopusti da telefoniram. Zovem Sergia Iagullija u Pistoju. Sergio, umro nam Izet. Gospođa se prekrsti, stavi mi ruku na rame i cijelo joj se lice nekako izbora. Noooooooo!, zajeca Sergio. Sì, caro Sergio. I nemojte po mene dolaziti, za sat prestaje štrajk, dok vi dođete ovamo, ja ću biti na pola puta za tamo. Pljušti kiša, i iz neba i iz zemlje. Pred onim kompjuterom ispijam još koji espresso, drma mi se u glavi. Gospođa neće da naplati ni telefon ni kafe ni internet. Iz torbe vadim i poklanjam joj Qualcuno ha suonato. Ona mrda ustima ponad korica: Idzet Sarajlik. Je li on taj koji je umro? Jeste, dobra gospođo, on je taj.
Uveče, u Sala Gramsci uz samostan Svetog Franje, pred pet stotina duša, izlazi Sergio i počinje: "Dragi Pistojezi, danas popodne stigla nam je vijest da nas je sinoć u Sarajevu napustio onaj koga ste jesenas slušali u svome gradu i koji je i večeras trebalo da bude ovdje s nama, no nije mogao doći: naš dragi Izet Sarajlić. Umjesto njega, evo, da čujemo, njegove stihove s jednog od naših video zapisa". Kad se na platnu, u dnu pozornice, pojavi Izetova sijeda glava, čitava dvorana ustane i prolomi se strašan pljesak. To je navada italijanska: aplauz za mrtvoga. Tomaž Šalamun koji sjedi do mene, nagne se i veli mi: "Nevjerovatni su."
Svi smo potpuno izgubljeni. Juan Vicente Piqueras plače, pristižu iz Bologne Alberto Masala i Fabiola Ledda, čuli vijest na radiju, javlja se Eloy Santos iz Rima, zove Luis Sepúlveda iz Španije, nekadašnji sekretar Che Guevarrin Jorge Adoum bježi u hotel i zatvara se u sobu, Carmen Yañez je van sebe. Sinoć, čim smo se sreli, predao sam joj kuvertu koju mi je za nju Izet poslao iz Sarajeva: kad je otvori u njemu bješe plakat za sarajevsku predstavu komada njenoga muža Sepúlvede Kako je mačak naučio galebicu da leti. Spoznajemo da je već u to doba Izet bio izdahnuo i da je grappa koju smo u njegovo zdravlje ispili bila prva grappa bez njega. I da je ono sve imitarenje Kikovih tikova i namćorija bilo posmrtno. I da je ona kuverta s plakatom bila posljednja njegova kuverta za nas.
Niko ne kreće na spavanje, ko da zaspi. U četiri ujutru, u nekom baru, Juan Vicente ili neko drugi, počne Izetovu najdražu pjesmu, napolitansku Luna rossa. Kad dođe ono Mille tazze 'e cafè me so' bevuto, svi briznemo u plač. To je mjesto bilo Kiku najdraže. O koliko smo puta samo u Sergiovu Volvu puštali CD Caetana Velosa i pjevali tu dragu strofu! Jedne noći, prije dvije godine, putujući iz Parme za Salerno, pjevali smo od jedan po ponoći, kad smo krenuli, pa do u jutro, u osam, kad smo se zaustavili ispred dragog hotela "Plaza" u Salernu. Pa barem petnaest puta je Kiko, meraklijski i nezasit pjesme kakav je bio, doviknuo: "A sad hajmo ovo: E 'a luna rossa me parla 'e te/io le domando si aspiette a mme,/e me risponne: 'Si 'o vvuò sapè/Ca' nun ce sta nisciuna!'" Bio je bio čudesno muzikalan: ležale su mu talijanske, češke i ruske pjesme. Od bosanskih najradije je pjevao Kad ja pojdo' na Bentbašu.

5. maj 2002.
U jutro, u pola osam, ispred hotela sjedam u Šalamunov auto, pravac Ljubljana. Tomaž vozi nenametljivo i lako, razgovaramo o Bugarskoj, o Americi, o južnoslavenskom kulturnom prostoru, ali se svaki čas vraćamo na Izeta. Već u jedan po podne smo u Ljubljani. Tomaž me prati do pred voz, u kupeu nikoga, ni u oba susjedna. Cijeli je vagon prazan. Do Zagreba niti ko sa mnom niti ja s kim ijedne progovorih.
Kod kuće me pita moja kćerkica Alja: "A tata, a je li bar ona vrana o kojoj mi je Kiko pričao u Starom Gradu još živa?"
Vrana je bila pripitomljena i živjela je s Kikovom tetkom Zejnom u Mostaru. Tetka je u svojim udovičkim danima pticu naučila da pije kafu, i čak da progovori nekoliko riječi. Tako bi ta vrana, kad bi, prihvativši kandžama naslon stolice postavljene uz rub stola, posrkala kljunom kahvu iz fildžana, uvijek rekla: "Do-bra!". Alja se nije mogla naslušati te priče. A Kiko nikada nije odbio njen zahtjev da joj priča o vrani koja kahveniše s tetkom Zejnom i da joj, ("Ali, Kiko, baš kao vrana!"), izgovori ono "do-bra".

7. maj 2002.
U sedam ujutru dolazi Zlatko Dizdarević. Sjedamo u auto, uspomene na Kika, na Italiju, na septembarski susret u planinama iznad grada s gramatičkim članom u imenu, L'Aquila, na koji Kiko nije mogao doći. "I bolje što nije došao", kaže Zlatko, "zamisli Kike u onom restoranu u mjestu Ocre, večera pod Mussolinijevom slikom, a Mussolini mu ubio Ešu!" Jeste to bilo tako: poveli nas, bio je tu još i Petar Luković, poslije razgovora i čitanja, na večeru u restoran, u to mjesto Ocre: lijepo, planina, sve pristojno, ne znaš je li više "cortegiano" ili "galateo", svi pitaju pa kako da Sarajlić nije došao, mi odgovaramo kako se ne osjeća nešto dobro, i stvarno se nije dobro osjećao Kiko, večeramo, naručimo kafe, kad iza naših leđa, na zidu, gore pod stropom - uramljen Duce! Zgledamo se, Pero u mene, ja u Zlatka, prijatelji Italijani ogorčeni, ko li nam izabra ovaj restoran, no nam ga je dockan, večerasmo mi i kafu pod slikom Mussolinijevom popismo.
Emir, tihi i "neprimjetno munjeviti" vozač bosanske ambasade u Zagrebu, za tri sata i trideset i pet minuta iz Zagreba dovodi nas pred Narodno pozorište u Sarajevu. Komemoracija, govore Juraj Martinović, Zdenko Lešić, Božo Matić, Gradimir Gojer, Vehid Šehić i Marko Vešović. Dvorana puna, svi obučeni svečano, na galerijama se stoji. Prilazi mi Slavko Šantić i veli da ću na groblju govoriti poslije gradonačelnika, a prije Vlatka Dolečeka. Ja, Slavko, ne mogu govoriti, mnogo sam ti žalostan, nisam ni znao da ste me uvrstili u govornike, nisam ni pripremio ništa. Mislio sam, veli, da su te već obavijestili o tome. Niti me je ko obavijestio niti sam ikako spreman da na grobu Izetovu govorim. Prije pola godine ukopao sam majku, jedva sam preživio taj dan, a danas, kad mi Kika budu kraj Mikice položili, traže da još na grobu govorim.
Držim se dobro dok govore gradonačelnik Hamamdžić i Vlatko Doleček. Ali kad glumica Vesna Mašić krene s Kikovim stihovima Kako će Sarajevo bez mene, posve potonem u plač. Nepoznat jedan čovjek, sav zarastao u bradu, priđe mi, zagrli me lijevom rukom i šapne: "Mi Vas mnogo volimo". Ta me riječ toliko presječe, da mi odnese plač kao rukom. Poslije govori Josip Pejaković, opet sam dobar. Na nebu ni Sunca ni Mjeseca, nekakva oblačina i sparina, odnekud mi priđe Tamara, veli, idemo sad malo kući, do kuće ne znam kako smo došli, u kuću ulazim zajedno s Nenadom Veličkovićem, tamo već puno ljudi, u sobi Izetovoj upoznajem već legendarne supružnike Hörz, Dietera i Lotte, stigli iz Münchena. "Evo", veli Dieter, "trebalo je da ga ukopamo, pa da se upoznamo". S Dieterom sam se nekoliko puta samo čuo telefonom, za vrijeme rata. Kiko ga je bezmjerno volio i slavio njegovu vjernost i iskrenost.
Tamara nam pokazuje kadu u kojoj je našla Kika, kad se vratila iz šetnje. Ostavila ga je bila s troje Poljaka, jednom prevoditeljicom i dvojicom novinara, i izišla s Vladimirom u šetnju. Po svoj prilici se bio nagnuo da opere ruke nad kadom, te kad je pošao da pusti vodu iz slavine, pogodilo ga je, i srušio se u suhu kadu. Uz njega nije bilo nikoga, jer su gosti iz Poljske ranije završili posjetu i otišli.

12. maja 2002.
Zove me nekoliko ljudi i svaki pita jesam li pročitao šta o Izetovoj smrti piše, svaki opet veli, "u onim tvojim Danima". Svi su ogorčeni na list koji su smatrali za pristojan, a oni strožiji za manje nepristojan među drugim listovima u današnjoj Bosni i Hercegovini. Kako nisi, veli mi G., to ti je objavljeno još u četvrtak, da ne zakasni na Dan pobjede nad fašizmom. Odem na internet i vidim: Dani broj 256, s datumom 10. maj 2002, na naslovnici ama ni slova o Izetovoj smrti, trljam oči, ama nema ništa, onda stignem do strane 13, do rubrike "Fokus", a u ovoj, u podrubrici "Ličnost u fokusu", nađem ovo:

IZET SARAJLIĆ
Iako se ova rubrika uglavnom bavi živima, ovaj put namjerno činimo iznimku - posvećujemo je čovjeku koji je umro. Djelo Izeta Sarajlića (1930-2002), naime, živjet će dugo poslije njegove fizičke smrti, njegov duh će se javljati kroz stihove koji su otisnuti ne samo u školskim čitankama već i u pamćenju generacija. "Sad bi bili očevi, sad ih više nema", riječi su antologijske pjesme posvećene Sarajlićevoj generaciji, nastradaloj u Drugom svjetskom ratu, ali ti stihovi i danas zvone kao memento za drugu generaciju, generaciju sinova, čiju je smrt autor također bolno doživljavao u svojim poznim godinama. Stihovi su vražija rabota - često nadmaše i vrijeme i osobu samoga svoga tvorca.
Izet Sarajlić ponikao je u prvoj poslijeratnoj generaciji bosanskih literata, inspiriranoj idejama komunističkoga internacionalizma i socijalističke revolucije. Pjevalo se tad po ruskome obrascu - široka slavenska duša opijala se, prema obrascima Makarenka i Todora Pavlova, vječnim ekstazama, slaveći pobjedu Velike Ideje, u sjenci koje će sam Staljin pobiti preko deset milijuna nedužnih ljudi. Međutim, mračna suma, naličje toga staljinskog zanosa, nije smetala mnogim značajnim pjesnicima - Aragon i Neruda, primjerice, nastavili su pjevati ode staljinskome komunizmu i nakon otkrića krvavih gulaga, kao da se ništa nije dogodilo. Slično je bilo i sa Sarajlićem - i nakon Titova raskola sa Staljinom Sarajlić je nastavio marširati u ritmu Majakovskoga: lijeva, lijeva lijeva.
Početkom šezdesetih doživio je prve neprijatnosti s politikom. "Antistaljinistički staljinizam" nije bio oduševljen njegovim stalnim isticanjem bezgranične ljubavi prema Sovjetima, niti njegovim jesenjinovskim nadahnućima, pa je pjesnik bio javno ukoren od svojih dojučerašnjih drugova - revolucionara. Voleti Rusiju pametno nije, to poznato je čak i cvrčku. Ako želite stići do penzije, radije volite Staru Grčku, bio je Sarajlićev rezignirani odgovor generaciji, ali ekstaze su se nastavljale. Ostao je Jugoslaven - ekavac i u vremenima kad je bilo jasno da će tako zamišljeno jugoslavenstvo doći glave upravo njegovu narodu. Zbog ljubavi prema Rusiji bio je naročito omiljen među srpskim nacionalističkim piscima, koji su ga slavili kao nestora. On je tu ljubav uzvraćao neštedimice, posvećujući stihove Rajku Petrovu Nogi, Radovanu Karadžiću, Nikoli Koljeviću, Slavku Leovcu, ni ne sluteći da će mu ti obožavani subjekti pod kraj života tu ljubav uzvratiti granatama i kuršumima.
Jedan od tih "pjesničkih" hitaca ranit će ostarjelog i osamljenog pjesnika usred grada za koji je ponekad anegdotalno tvrdio da se zove po njemu. Pjesme koje je pisao tokom agresije na Bosnu izražavale su duboko razočarenje religijom čiji je cijelog života bio fanatični vjernik. U brojnim izjavama i intervjuima nakon rata bio je prilično dezorijentiran - ekstaze su prošle, ostale su ruševine. Ljepota je ostala u pjesmama. Grmio je protiv nacionalista, žalio za starim i prošlim, ružio suvremene medije, podsjećajući na vremena u kojima su pjesnici izlazili na naslovnicama novina. Bio je najprevođeniji jugoslavenski pjesnik, slavljen manje od kritike nego od publike, pred kojom je satima recitirao, spominjući često svoje milijunske tiraže u bivšim socijalističkim zemljama. Ostale su samo himere. Ostali su, zapravo, tek Bošnjaci, kojima je pripadao i Sarajevo, koje mu je po drugi put nesebično dodijelilo svoju najveću nagradu. Vrijeme će izreći definitivni sud o njegovim stihovima, no već je sad jasno da će oni ostati kao spomenik revoluciji i ljubavi, svjedočanstvo o vremenima kolektivnog zanosa kad je izgledalo da se ta dva pojma međusobno ne isključuju.

Pitam, preko kompjutera, Vildanu Selimbegović, glavnu urednicu, da mi, kao svome prijatelju, pa i kao autoru nekoliko priloga, pisanih na njen poziv za list, kaže zašto je dopustila da takav tekst iziđe u listu. I pišem joj je da je onaj ko je ovo sastavio čovjek vrlo pokvaren. Odgovara mi Vildana, preko kompjutera, vrlo smušeno, u dvije rečenice i moli me da prijateljstvo držimo podalje od novinarskih poslova. Kako, bona Vildano, ja te ništa ne razumijem, boli me trbuh!? U utorak, nakon što smo ukopali Izeta, vrativši se s groblja, sjeo sam, s Feridom Duraković, Nenadom Veličkovićem i Zlatkom Dizdarevićem u Inat-kuću uz Miljacku, naprama Vijećnice. S nama je bila i Vildana. Svi u onoj izgubljenosti, onoj svedenosti na ono nešto najmanje, na ono što samo za sebe kao da ne može postojati pa traži društvo, da se razgovorom uspostavi veza s moranjem da se živi bez nekoga za koga nam se činilo da ga ne može nestati. Šta je bilo s Vildanom s utorka na srijedu, pa da ovako sramotan prilog iziđe u listu kojemu je glavna urednica? Ogorčenje koje me zbog takvog "nekrologa" dva dana nakon ukopa pjesnika spopalo, ne prolazi me nikako, no mi se čini da se pojačava.
Dvojica prijatelja, jedan iz Zagreba, jedan iz Sarajeva, vrlo oprezni ljudi, nepoznati jedan drugome, vele mi kako je autor teksta Mile Stojić, član uredništva lista! I jednome i drugome velim da to ne može biti. A onome iz Sarajeva još velim da bih se ja i na svoju djecu zakleo da Mile Stojić ne može biti autor te sastavotine. Ja da sam na tvome mjestu, veli mi, ne bih se kleo. Ja mu velim da je Stojićev tekst onaj u podrubrici "Riječ u fokusu" onaj o riječi duhan, to je odmah ispod podrubrike "Ličnost u fokusu", a on će mi evo ovo: "Taj o duhanu i jeste i nije Stojićev, a ovaj o Izetu ti je sigurno njegov!". Veliš li, pitam, velim, odogovara. "E ja velim da nije!" - "E dobro, Sinane, vidjećeš da jeste, pa ćeš me zovnuti da mi to jesneš". – "Ma Stojića znam dvadeset i pet godina, ma nema te sile koja bi me uvjerila da je on mogao sjesti za kompjuter, sjesti, razumiješ li ti mene, sjesti, pa onda sastaviti takav tekst, pa ga onda, još uvijek sjedeći, sastavljena pročitati, pa mu zareze udarati, i onda ga još poslati na objavljivanje!" - "Dobro, Sinane, da si ti meni živ i zdrav".
A kako može Stojić napisati bilješku koja je od prvoga do posljednjeg sloga pusta trućarija i gola laž? Ni jedna jedina rečenica u toj sastavotini nije istinita. Što je i stilski napisana nepodnošljivo loše dodatna je odvratnost. A na ovu dodatnu odvratnost dodatna je još jedna: potuljena zluradost i sirovo zadovoljstvo autora što je pjesnik umro. I to sve dok sa sljemena grobnoga pjesnikova još sipi onaj najgornji prah jer se još za humku nije primio! Nikada od Izeta nisam čuo ružnu riječ o Stojiću. Sa Izetom sam posljednjih godina proveo dosta vremena, što na putovanjima po Italiji, što u Starom Gradu na Hvaru, što u Zagrebu, što u Sarajevu. Ne sjećam se da smo ikada Stojića u razgovor uzeli.

20. maja 2002.
U broju Dana, od 17. maja, u rubrici "Reagiranja" nalazim ovo pismo čitaoca Mahmuta Mašića, naslovljeno "Prever sa Miljacke":
Hvala vam što ste iznimno rubriku "Ličnost u fokusu" posvetili Izetu Kiki Sarajliću. Dva dana nakon Kikine sahrane objavili ste pomenutu rubriku. Reagovali ste vrlo blagovremeno. U rubrici-nekrologu (svjesno ili ne) zapostavljen je princip: "De mortuis nihil nisi bene" - o mrtvima samo dobro. Da bi se poštovao taj princip, potrebno je prešutjeti pogdješta, da bi se jače istakla vrlina i lijepe osobine onog za koga se piše i da bi se jače naglasio nedostatak koji će se u našoj sredini pa i šire osjetiti njegovim odlaskom u nepovrat. Ja sam na komemoraciji u Narodnom pozorištu saslušao pet govornika (Zdenko Lešić, Juraj Martiović, Vehid Čehić, Gradimir Gojer - oni su govorili ispred organizacija) a samo je Marko Vešović govorio u svoje ime. Na grobnom mjestu govorili su još Muhidin Hamamdžić i Vlatko Doleček. Svi su oni isticali privilegije Sarajeva da je u njemu živio pjesnik koji je svojom poezijom obezbijedio mjesto među velikanima i u nezaboravu. Stoga ne bih mogao prihvatiti da se spominju Noge, Koljevići, Karadžići i Leovci u posmrtnoj besjedi Kiki. Jedan književnik ga je nazvao Prever sa Miljacke ističući da je "grad Sarajevo pjesnikov monument, dok kao lenta preko njegovih grudi žubori Miljacka kao što Sena šumi u Preverovom stihu".

Nikakva objašnjenja više od Vildane, ništa. Dobro pamtim, a pamti i Vildana da me je uvijek, kad bi god šta važno imalo da se javi o Izetu, zvala iz Sarajeva i molila da zamolim Izeta e da pristane na razgovor za Dane ili da dade neku izjavu. I ja bih ga uvijek zovnuo i zamolio da to učini. I on bi uvijek učinio. Evo, razgovor koji je za broj 233, od 23. novembra 2001, s njime vodio Ahmed Burić (vidi na internetu: (http://www.bhdani.com/arhiva/233/intervju.shtml) tako je upriličen. Dva-tri put mi se Izet požalio kako Dani njega ne vole, kako ga povremeno znaju ucvijeliti bilo u zasebnoj bilješci, bilo da se o njega "ofrnjaju". Jedna od tih "frnjotina" je i ovaj komentar redakcijski na intervju koji je s pjesnikom vodio Zlatko Dizdarević iz broja 159, od 16. juna 2000 (http://www.bhdani.com/arhiva/159/inter.htm)

Izeta Sarajlića ili vole ili ne vole. Njegova poezija lijepi se za duše konvencionalnih romantika, drugi je smatraju patetičnom posvetom onim krajevima ljudskosti koji destilirani Sarajlićevim rječnikom uopće i ne postoje. No, nakon svih uspjeha i neuspjeha, zvjezdanih kritika i bacanja u prašinu, Izet Sarajlić u razgovoru sa našim suradnikom pravi hommage svome socijalističkom vremenu, i sa razočarenjem i dozom rezignacije saopćava sud o nadolazećem vijeku lišenom vrijednosti: to me ne zanima!

Izet je ovu bilješku smatrao vrlo zlobnom: "Pogledaj samo ovaj kurziv svome: to kao da će ih neko razapeti što me objavljuju! Što mi ne kažu prije da će mi smjestiti, pa da ne pričam udžaba. Ja s njima iskreno, oni meni podmuklo" govorio bi. Žalio mi se i da je u jednom od brojeva Dana objavljena i bilješka o tome kako je vrhunac duha Izeta Sarajlića u tome što je prebrojio drveće na Vilsonovu šetalištu u Sarajevu! Ja tu bilješku nisam nikada vidio, no sigurno je objavljena, Kiko nikada nije lagao! Tu zategnutost je znala i Vildana, stoga bi me i zovnula e da na njega utičem kako bi pristao na razgovor.

12.oktobra 2002.
Dvoje ljudi iz redakcije Dana, u razna doba dana, u Sarajevu, jedno u restoranu hotela "Hondo" na Bjelavama, ujutro, a drugo u kafiću "Art", u kasno popodne, nezavisno jedno od drugoga, a bez moga pitanja o tome, vele mi da je onaj tekst u "Fokusu" e baš sastavio Mile Stojić! Nije moguće, zakocehnuo sam se oba puta. E jeste, bogami ga je on napisao, član je redakcije, a mi, znaš kako je u novinama, ne čitamo baš svaki tekst kolega iz uredništva prije no što iziđe.
Kad sam došao sebi, pitao sam i jedno i drugo: Pa dobro, a slažete li se vi s onim što tamo piše? Jutarnji mi je odgovor bio: "Ja ne. Ali Stojić ti je kod nas zadužen za književne stvari. Mi držimo da je on tu kompetentan, i kako da ti kažem, on tu ima blanco". Večernji pak odgovor, onoga urednika koga sretoh u kafiću "Art" bio je u riječ ovakav: "Znaš, malo se slažem, a malo i ne slažem". A ne valja ti posao ako se s onim tekstom slažeš imalo, rekoh mu. Kanite se vi onoga teksta, no napišite nešto da se barem malo operete, ne valja vam to. A odgovor mi stiže ovaj: "Šta sad imaš pisat? Sad je kasno. Život ide dalje!".
Dane od maja mjeseca više nisam imao u rukama niti ih čitao preko interneta. Nekoliko ljudi iz Sarajeva koji list redovno čitaju kažu mi kako je pismo čitaoca Mašića, u rečenome listu, posljednje pominjanje pjesnikova imena sve evo do danas. Onaj prijatelj sarajevski koji mi je u maju još rekao kako je Stojić autor otužnoga teksta, već u ponoć, u restoranu "Pod lipom", bez ikakva osjećanja pobjedničkoga zbog onoga što mi je prorokovao da ću saznati, pita me a čitam li ja, inače, Stojićeve tekstove. Slabo, velim mu, skoro nikako. "E pročitaj ih malo", veli mi, "pa ćeš vidjeti da se u Stojiću krije napadač na mejta Sarajlića".
Stojićeve novinske tekstove jedva da sam čitao. Pokušao sam nekoliko puta, no ne znam da sam koji do kraja pročitao. Naišao bih, u pravilu, vrlo brzo na kakav ili nedokaziv podatak ili na kakvu olaku tvrdnju, pa bih odustao. No, hajde, pusti ga, mislio sam, nije Stojiću život lak, rastrgan između Beča i Sarajeva, između Hercegovine, Hrvatske i Bosne, a za novine pisati teže je no da ti svaki dan posred hrbata izraste grba.
Nema mi, dakle, druge do pogledati šta to Mile Stojić po novinama piše. Da vidim šta se to zbilo sa Stojićem, koji me je davno, u jesen 1977, isti dan kad smo se upoznali, za jedne zajedničke beogradsko-sarajevske fakultetske ekskurzije, u manastiru Tronoša kraj Tršića, odmah prozvao svojim "istočnim bratom", i odmah mi rekao kako misli da su moji stihovi dobri, ali da su njegovi bolji. Meni se ta iskrenost mnogo svidjela. Imam i jednu sliku sa Stojićem, kraj česme u Tronoši. Šta je to od njega postalo pa da uzmogne najprevođenijem bosanskom pjesniku svih vremena i jednom od najvoljenijih Bosanaca u današnjem butum dunjaluku tako oskvrnuti grob prije no što je i klica trave iz njega pojmila da nikne? A sve to još znajući i za moju iskrenu vezanost za Izetovu sudbinu i poštovanje prema njegovim stihovima. Ako je to Mile Stojić mogao napisati, e onda se ono što me je nekada nazvalo svojim "bratom istočnim" vrgnulo u nešto čemu ime nije lako nadjenuti.
Valja mi, dakle, po nevolji, pretraživati po internetskoj arhivi Dana, u rubrici "Riječ u fokusu" (od sada skraćujem u RF), i pratiti šta Stojić piše u redovnoj i izdašnoj rubrici "Café Nostalgija" u Feral Tribune, što ću bilježiti CN . U ovim dvama listovima Stojić, koliko mi se čini, piše i redovno i na dosta. Računam da će mi dvadesetak tekstova njegovih biti dovoljno da načinim corpus za istragu. Kad sam tako odredio, postavljam i i tri pitanja na koja mi njegovi tekstovi moraju dati odgovor: prvi, laže li Stojić u svojim tekstovima; drugi, pravi li se Stojić da nešto zna, a da to za šta se pravi da zna, zapravo ne zna?; treće, je li Stojić sklon da o stvarima koje se dese danas, govori odozgo, to jest, kao da su se desile davno nekada, odnosno je li on taj lumen koji na ono što je bilo juče može bacati pogled za onomlani? Ovo ovako postavljam, jer elementi za ove zahtjeve proizlaze iz onoga što stoji u žalosnom tekstu u RF.

15. oktobar 2002.
Sva bi se tri pitanja mogla smjestiti u jedno: Je li Stojić lažov? No kako je pitanje laži krupno pitanje, bolje ga je raščlaniti na sitnija. Ako se pođe od definicije laži koju postavlja prvi teoretičar laži Aurelije Augustin, a koji veli da laž jest iskaz kazan u namjeri da prevari (mendacium est enuntiatio cum voluntate falsum enuntiandi) i ako se prihvati lingvistička interpretacija ove definicije prema kojoj se laži izriču više rečenicama nego riječima, onda laži u napisu povodom smrti Sarajlićeve u Danima sadrži svaka rečenica. Ovo "svaka" ne velim stoga što je "laži prepun svijet" i što je, prema onome stihu iz psalma, svaki čovjek sklon laži (omnis homo mendax), već zato što je struktura većine rečenica iz teksta koji vrijeđa pjesnika Sarajlića takva da zahtijeva posebnu studiju, što za ove bilješke neću činiti. Stoga izdvajam tri jednostavne laži:
Prva: Sarajlić nikada nije spominjao svoje "milijunske tiraže u bivšim socijalističkim zemljama". Sarajlićeve knjige nigdje i nikada nisu imale "milijunski tiraž". Najveći tiraž imala je knjižica njegovih stihova na ruskom jeziku, oko 50 hiljada, što je bila uobičajena naklada za pjesničke knjige u Sovjetskom Savezu. U tekstu stoji da je "svoje milijunske tiraže" pjesnik spominjao "često". Sarajlić nikada kod mene nije pomenuo nikakav svoj "milijunski tiraž". Raspitao sam se kod svakoga koga znam a ko je odavno bio blizak s Izetom, ili ko je s njime češće sjedio ili prisustvovao njegovim čitanjima stihova. Niko nikada nije čuo da je Izet pominjao ikakav svoj "milijunski tiraž". Prilog često pojačava laž.
Druga: Sarajevo nije Sarajliću "po drugi put dodijelilo svoju najveću nagradu". Sarajlić je samo jednom dobio Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva, i to 25 dana prije smrti. Za Jugoslavije je dobio republičku, bosanskohercegovačku Dvadesetsedmojulsku nagradu. Kako se u tekstu spominje najveća nagrada, da bi tvrdnja bila istinita, nagrada bi morala biti ista. Budući da među nagradama pjesnikovim nema nijedne koju je dobio dvaput, iskaz je lažan.
Treća: iskaz sadržan u prvoj rečenici teksta je lažan. Glasi: Iako se ova rubrika uglavnom bavi živima, ovaj put namjerno činimo iznimku – posvećujemo je čovjeku koji je umro. Ako se rubrika uglavnom bavi živima, onda je nastavak "ovaj put namjerno činimo iznimku..." apsurdan. Prilog uglavnom isključuje singularitet činjenja iznimke. Iskaz je besmislen i u podsegmentu koji sugerira prilog namjerno: kako rubrika, koja je u pravilu posvećena kakvom šverceru, lopovu ili zločincu, a najednom biva posvećena umrlom pjesniku, ovome potonjem može biti posvećena drukčije ako ne namjerno? Besmislen iskaz kazan s namjerom da obavijesti jest laž.
Lažno znanje i pravo neznanje sadrže sve rečenice. Najprije je lažno umijeće pisanja autorovo. Tekst in casu substrato pokazuje velik misaoni i izražajni nered, u kojemu se ništa ne dokazuje a sve se tvrdi s namjerom da bude nametnuto kao nesporno. Jedan od primjera jeste "ruski obrazac za pjevanje" Makarenka i Todora Pavlova. Na kakav "ruski obrazac" autor misli posve je nedokučivo: ne sadrži ga ni jedna od velikih enciklopedija ( ni Britannica, ni Italiana, ni Larousse, ni "Leksova"), ne pronalazi ga nijedan pretraživački motor na internetu, a autor ga pominje kao da je nešto što je svakom poznato. Anton Semjonovič Makarenko (1888 –1939) bio je sovjetski pedagog, autor Pedagoške poeme, osnivač kolonije za napuštene maloljetnike. U prevaspitavanju ovih posljednjih primjenjivao je rad i učenje. A Todor Pavlov nije bio ni Rus, već Bugarin, autor teorije odraza, filozof, koji se u našim krajevima doduše pročuo i po tekstovima protiv Dijalektičkog antibarbarusa Krležina, u kojima je držao stranu Zogoviću (vidi tri njegova članka u zagrebačkom časopisu Književne sveske, br. 1, 1940.) ali da je Izet Sarajlić imao veze sa nekakvim "ruskim obrascem" Bugarina Pavlova, ili da je ovoga ikada čitao, to je, ja mislim, ne samo nedokazivo, već i ni od kojega uha na glavi pozemljarskoj čuto i čuveno. S Izetom sam probdio popriličan broj noći razgovarajući o knjigama: pa smio bih se zakleti da znam skoro svaku knjigu koju je pročitao. Todora Pavlova nikada nije pomenuo, nikada.
Dalje, rečenica Pjesme koje je pisao tokom agresije na Bosnu izražavale su duboko razačarenje religijom čiji je cijelog života bio fanatični vjernik, pokazuje da autor nije čitao pjesme Sarajlićeve pisane "tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu". No budući da je autor, kako se vidi, sklon laganju možda ih je i čitao, pa laže. Treća je mogućnost da autor i ne razumije šta te pjesme u sebi imaju. U svakoj od ovih mogućnosti ispada lažov. Ne samo što je riječ religija uvodena u tekst bez razloga, jer Izet nije bio religiozan čovjek, već je i riječ razočarenje netačna. Ako pod religijom autor, pretpostavimo, misli na komunizam ili nešto što smatra bliskim tome, onda bi razočarenje trebalo biti, dakle, u tu "religiju". Izet je bio iskren antifašista i do svoje smrti iskren ljevičar. Njegovo uvjerenje je bilo dakako komunističko, ali u njemu nije imalo ničega religijskoga. Religioznost podrazumijeva transcendentost, obrednost. Izet je iz Partije izišao davno prije rata u Bosni, pa ako je kakvo razočarenje i imao, ono je, možda, moglo biti samo u Partiju, a nikako u ideju. Posebnu logičku nekorektnost proizvodi tvrdnja da je pjesnik bio "cijelog života fanatični vjernik" te "religije". Kako neko može biti razočaran u svoju religiju, a biti joj cijeloga života fanatično odan? Izet je Sarajlić bio radostan i nježan čovjek, raspjevan, druželjubiv, ponekad namćorast i nemoguć kao kakvo dijete, ("kao mazgino dijete"), odan svojoj ženi kao albatros, odan svojim prijateljima, iskren i neposredan. Fanatici ne pjevaju po cijelu noć napolitanske i češke pjesme u autu, no su namrgođeni, opasni, nepovjerljivi, otimaju avione, gaze tenkovima djecu, bacaju bombe u dvorišta ambasada.
Kiko fanatik! Onaj što me je prvoga februara 1998. u pola četiri u noći zovnuo iz Sarajeva i jeknuo mi u uho: "Sinane moj, umrla mi je moja Miki. Evo mi je ovdje, još je topla i lijepa mi je, jedina moja Miki!" Ma ne mogu više, ono treće pitanje ću ostaviti za posebnu priliku, dosta je za ovaj dnevnik i ovo, i predosta.

16. oktobar 2002.
Po odgovor na prvo pitanje mi nije trebalo daleko ići. Nalazim ga u CN, od prije četiri dana, od 11. listopada 2002. Piše, dakle, Mile Stojić kako je dobio poziv od urednika nekakva lista za koji piše e da, o trošku lista za koji, veli, godinama piše, ode u Frankfurt na Majni, na onamošnji sajam knjiga. Pa veli Stojić da on na taj sajam neće ići, jer da je tamo, osim što je sve skupo, situacija žalosna na južnoslavenskim knjigoizložbenim štandovima; da ne može ići na taj sajam, jer je u Bosni objavljena knjiga protiv Andrića, jer se na štandovima pije pivo i šnaps, i jer niko od tih predstavnika južnoslavenskih ne govori strane jezike. I tako to, neće on tamo ići, no se uredniku zahvaljuje za poziv, to jeste, kako veli "za prijedlog". Tako Stojić. A ja sam, dvije godine ranije, za jedinoga svoga boravka na rečenome sajmu knjiga u gradu Frankfurtu na Majni, Stojića posred tih južnoslavenskih štandova sreo i proveo skoro cijelo jedno popodne s njime. Zajedno smo slušali Tadeusza Różevicza i Karla Dedeciusa u prepunoj sajamskoj hali broj 3, posvećenoj Poljskoj. Pa me je Stojić odveo i na štand svoga austrijskoga izdavača Drave iz Klagenfurta, među knjigama je bila i jedna Stojićeva, Fensterworte, dobio sam je i na poklon od izdavača, ima i podnaslov "Ein bosnisches Alphabet". Na tome štandu smo popili i pokoji šnaps. Te je godine, i to već ohoho, u Bosni bilo izišlo mnoštvo članaka i ta i druge knjige protiv Andrića, i već se bilo punih naravnilo devet godina od kako je srušeno u Bosni bilo poprsje Andrića Iva, no se bogme po štandovima južnoslavenskim pilo pivo i pio šnaps i milio je po štandova tih svakovrsni južnoslavenski pisac i polupisac i podčetnik i doustaša, doministar ovoga i onoga, svakojaki izdavač knjiga blijeda sloga, knjiga vrlo sličnih fotokopijama. Nisam nešto zapazio da se Stojić u tom svijetu osjećao loše, niti mi se na šta požalio u Frankfurtu na sajmu Stojić. Nisam pametan koja bi to moralna greška bila otići na franfurtski sajam knjiga, a ispravno i moralno bilo ići u Bosnu, gdje je, jelde, srušena bista Andriću i objavljena protiv njega knjiga. Ili: šta ima moralnoga u tome htjeti doći na "Interliber" u Hrvatsku, u kojoj se rasprava o prevođenju Andrićeve ekavice na čisti horvacki još nije završila, a ne htjeti poći na sajam knjiga u Njemačku? Za potrebe teksta Stojiću treba da stvarnost složi tako e da bi mu se poklopila s tekstom. On se u tome slaganju služi i ovim i onim. Bez ovoga i onoga ovakvoga kakav je, njegova teksta ne bi bilo. Mene ne zanima laže li Stojić u svom svakodnevnom usmenom životu, zanima me laže li napismeno. Iz svoje odbijenice da na ponudu neimenovanoga urednika neimenovanoga lista bude gost na sajmu knjiga u Frankfurtu vidi se da su njegovi razlozi izmišljeni i neiskreni te su nužno lažni. Onima koji bi mi ovdje prigovorili da je pitanje veće no što ga ovaj primjer može osvijetliti, reću ću da i najveći teoretičar laži Aurelije Augustin veli da je laž krupno pitanje (magna quaestio est de mendacio), ali i veli da oni koji su dobri ne lažu nikada, to jeste podnipošto. Numquam mentiantur boni! U svome ispovijedanju frankfurtskosajamskome Stojić još veli da je za dvadesetak godina, koliko ide u Frankfurt, on tamo uvijek poluilegalno. Šta pod time podrazumijeva, to sami vrag ne može odgonetnuti. Ako pretpostavimo da nije krivotvorio pasoš za ulazak u Njemačku ili barem ulaznicu za sajamsku izložbu, onda ne znam šta bi moglo biti poluilegalno u njegovu boravku u Frankfurtu. Možda to što ne spava u hotelu u centru grada? Jer se u tekstu žali na visoke cijene hotela, pa mora ići u Hanau da prespava. Onda su skoro svi posjetioci Sajma poluilegalci, sva ona sila pustih njemačkih i francuskih studenata što paze na svaki novčić, samo što je toga, valjda, jedini Stojić svjestan. A što bi Stojić pa morao ići na štandove južnoslavenske? Pa neka ide na njemačke i engleske i francuske i talijanske, tamo se ne pije šnaps, tamo se govore svjetski jezici. Pa odatle bi mogao napisati nešto za taj list koji ga tako štedro časti putovanjem u Frankfurt. To bi baš bilo zanimljivo za napaćeno čitateljstvo toga lista. Čitalac ima utisak da je neimenovani urednik častio Stojića putovanjem na sajam knjiga u Beograd, pa da on tamo ne bi putovao, jer još jelde "nije vrijeme za Beograd". Iz samo jednoga teksta Stojićeva vidi se da je Stojić sklon takvom pisanju koje se u južnim dinarskim krajevima zove splačinarenje, a ovo se sastoji u lakoj upotrebi teških riječi. Ovaj je tekst primjer za pusto kolumnističko trućanje, te se već u njemu nalazi dosta elemenata koji se nalaze i u žalosnom tekstu povodom Izetove smrti. Već se iz njega može dokučiti da Stojić nije dalek već blizak pisanju onakvih sastava.

6. decembra 2002
Među leksičkim karakteristikama koje me zanimaju važna mi je riječ himera. Ona ovdje uvodi Bošnjake u govor, jer je "ljepota ostala u pjesmama", a pjesniku su preostale samo "himere", a onda su mu preostali još "samo Bošnjaci kojima je pripadao". A gdje su ti Bošnjaci onda kad treba pjesnika ukopati? A koliko je Bošnjaka govorilo o Izetu na komemoraciji, to se autor ne pita. Njemu je kanda milo da turi riječ himera. Evo je nalazimo kod Stojića u RF, na malom prostoru, na dosta mjesta (http://www.bhdani.com/arhiva/121/fokus21.htm#rijec) :

Ljudi koji su desetljeća proveli kao politički emigranti, u glavi imaju himere, kaze poljski pisac Slawomir Mrožek. Jedna od najvećih himera je himera domovine. U ime te himere oni bacaju bombe po aerodromima, robnim kucama, ambasadama njima mrskih drzava. Ali, te eksplozije uglavnom su manifestacije njihova osobnog očaja i nemoći zbog činjenice da su stranci, i da ce umrijeti kao obično emigrantsko smeće.

Himere ima Stojić na mnogo mjesta, izbrojao sam ih, samo u ovome što sam prelistavao, dvanaest. Dva primjera navodim, oba iz CN: prvi, 18. listopada 2002: "himera vremena", drugi, 7. ožujka 2003: "ta himera koju je Tito gradio". U ovom posljednjem tekstu ima potvrda i za sintagmu "antistaljinistički staljinizam" upotrebljenu u tekstu povodom "čovjeka koji je umro".

20. decembra 2002.
Vidim da mi neće trebati dvadeset tekstova e da potvrdim je li Stojić. I pet će ih biti dovoljno. Ali vidim da dobar majdan ima u Stojića. U svojoj kolumni CF Stojić danas opet truća i opet pegla stvarnost za potrebe svoje kolumne. Pa veli da je postao član hrvatskoga PEN kluba zato što je početkom osamdesetih u Bosnu nadirao mrak i on se u toj Bosni bojao. A nema ko u Sarajevu ne zna da će posljedica te strave iz mraka što se na nejačka Stojića spuštao biti namještenje njegovo u urednika nekoliko listova u Sarajevu: u Licima, u Oslobođenju, ovdje urednik kulture, pa u Odjeku, glavni! Uplašio se čova mračnih obaveza! Pa veli Stojić:

Danas razmišljam o tome koji su nas motivi tad vodili u Zagreb, te zaključujem kako je to jedino mogao biti strah. Neposredno uoči rata, mi bosanski PEN-ovci pisali smo otvoreno pismo tadašnjem predsjedniku Györgyu Konrádu, slali mu jednu promemoriju za spas Bosne, vapili da nešto učini, da se barem alarmira svjetska javnost o zločinu koji se sprema, ali on na to pismo nije se udostojao ni odgovoriti. Konrád se tad zalagao za spašavanje Jugoslavije, što je praktično značilo da je podržavao Miloševića.

Evo da uzmemo da pola čitalaca novina ne zna čega je predsjednik bio spomenuti György Konrád, te da to hoće od Stojića saznati. Iz ovoga pasusa punog svakovrsne boranije znatiželjni bi čitalac najprije pomislio da je György Konrád predsjednik Bosne! Ili predsjednik Amerike. Dobro, neka je šta je Konrád, no zašto nije odgovorio na tu promemoriju za spas Bosne? Jer je Konrád bio za spašavanje Jugoslavije! A ko je za spas Jugoslavije taj ne odgovara na pisma. A ko se zalagao za spas Jugoslavije taj je praktički bio za Miloševića. A krasne li riječi praktički! Evo kako mene spoznajno uzdiže raspašoj kolumniste Stojića: da ne dođe treće ljeto trećega milenija ne bih znao da sam praktički i sam bio za Slobu, i svi moji prijatelji, i da je i Izet bio za Slobu! Samo što je Stojić nakon potpisivanja promemorije, morao izvući svoje sidro iz blatne i divlje Miljacke pa ga bućnuti u plavo bečko Dunavo, te nije stigao da Izeta u Sarajevu prosvijetli pod milionima Konrádovih granata. Luminozni se Stojić ne zamara sad tu nekim sitnicama poput one da, recimo, objasni kako to u svojim dosadašnjim pisanijama Miloševiću spočitava Veliku Srbiju, kad je Sloba, međutim, jugoslavenčina. To: svaka je Jugoslavija nužno samo Srboslavija! To mi koji smo, eto nekako, bili, da prostite, malko izvan partijskih i državnih struktura titovine ne možemo lahko utabiriti, tu je Stojić, bezbeli, doma, on je bio onaj žuti liberalni crv u crvenoj komunističkoj jabuci. Majka maksime Svaka je Jugoslavija srboslavija udovica je, ime joj je señora Emigracion, muž joj je umro ali joj pozdrave šalje. (Liči, jašta, na Frau Martu Schwerdtlein iako joj muž nije Herr Schwerdtlein: A Stojiću bi pristalo da bude malo Mephisto). No to je malo duža priča, to ga čekamo drugi put i na drugom mjestu: kad budemo branili Tita od podrepnih muha Titovih dorata.
Ima još. Veli Stojić, ne izlazeći iz svoga buncanja:

Mi suvremeni Uliksi tužno hrlimo svojim lukama. A kad se vratimo, nigdje Atene da nam skine maglu s očiju, niti Penelope da nas radosno prigrli, i mi se ulicama svojih gradova danas šunjamo kao lopovi.

Ovdje se vidi da je Stojiću magla na očima prije od toga što se najeo lotosa negoli stoga što bi rad bio glumiti Odiseja. Mora se Stojića podsjetiti da je Odisej sa Itake otišao, sad mu mećem u kurziv, u rat, a da se deset godina vraćao u mir! A Stojić je iz rata pobjegao (ja mu za to ne velim ništa, no ga samo podsjećam e da me svojom sihir-splačinom ne škropi), pa se njegov povratak iz bečkoga mira u sarajevski ne može zvati odisejom bez sumnje na lotofagiju, stanje demencije nakon žderanja one trave zaborava iz devetoga pjevanja Odiseje.
Kad smo kod klasičke literature, ne budi nam biti teško preći malo i na latinsku. Na to nas nuka ovo mjesto kod Stojića: http://www.bhdani.com/arhiva/127/fokus27.htm, u Danima broj 127, od 5. novembra 1999, u još jednoj od njegovih trućseansi, rubrici načinjenoj samo za njega, RF. Trabunjajući nešta o nostalgiji, da sad ne vadimo sve, jer je sve nadrinadmipazadni, veli i ovo:

U Aziju otjerani pjesnik Ovidije svojim žâlom za Rimom i žudnjom za povratkom anticipirat ce cijelu poetiku moderne knjizevnosti i utemeljiti njeno glavno psihološko odredjenje: egzil, progonstvo.

Šta će ko Stojiću kad on ima blanco, pa može lupetati šta ga volja? I kad mu niko neće odgovoriti, jer je Bosna puna prečih briga od pitanja gdje je rimski Ovidije ostavio svoje kosti. Ako Stojić veli u Aziji, ima da je u Aziji! Šta meni vrijedi što sam đonove cipelama izlizao hodeći po Tomima dva puna dana, kad nisam znao da je to Azija. On može objaviti isti trućariju u četvrtak u Danima, a u petak u Feralu, i za to stoposto (provjereno!) dobiti dva honorara, a onda će baciti anatemu na svakoga ko se ratom ovim okoristio. A on se baš trućajući o ratu ratom okoristio. Ako nekome od njegovih blancodavatelja rekneš, kako, bolan, može napisati da je Ovidije otjeran u Aziju, znaš li, bolan, gdje su Tomi, on će reći, de, bolan, pusti sad Tomi, nemoj sitničariti, ima, bolan, u Bosni prečih stvari. Pada mi na um onaj hrvatski političar koji je rekao kako "jedna mala laž, manje ili više u Hrvatskoj, zapravo ne znači ništa". Ima i u Bosni takvih dosta.
Ljudima poput Stojića socijalizam je davao mogućnost dostojanstva: imali su svoju redakciju, svoju kafu u devet ujutru, svoju sekretaricu, svoju lozovaču u birtiji preko puta u petnaest do dvanaest, svoje besplatne telefone u tuzemstvo i u inozemstvo, svoju šutnju u tri i petnaest za ručkom, svoje sastanke, i tišinu, bogme, oko svega toga. I činilo se da u takvim satvorima nešto ima: znali su se čak i zapiti i zapjevati. Slobodan čovjek za takvim dostojanstvom ne može žuditi. Ali oni mogu: maksima njihove volje jeste da u svakoj vlasti budu vlast. No ne lezi šejtane, oni ne umiju umuknuti kad se promijene baterije koje ih napajaju. Te Stojić može bosanskoj siročadi rasutoj po novim zelandima i po kanadama soliti pamet preko interneta, no ne može nama koji još tuvimo iz koje je niknuo balege.

9. marta 2003.
Liljana Dirjan, koju nisam vidio petnaest godina, evo je napokon u mojoj kući. Stotinu stvari za pričati, riječ preko riječi leti. Prije no išta popijemo, pitam je je li još živ Aleksandar Sarievski. Nije, kaže, umro je nedavno. Je li, jest, Sarievski. Eto ti, Ljilja mi prvi put došla u Zagreb a ja se rasplako. Bolest ga, veli, smanjila, došao ovolišni. Pokopan je na groblju Butel. Dragi Sarievski! Cijelo sam ga djetinjstvo slušao na nezaboravnom tranzistoru marke "Iskra" iz Kranja i sve sam njegove pjesme znao. Moj je brat Hazbo više volio Badeva i Ninu Spirovu, a ja sam bio za Sarievskog i za Vasku Ilievu. Rahmetli Behdžida, moja hala i dojilja, Sarievskog je toliko voljela da je govorila kako ne može biti da je on Sarievski, već je on Sarajevski! Svirač Hazbo iz Devreča bio je na posebnoj cijeni u župljanskim i pešterskim selima, jer je na svadbama najbolje umio ("ka Sarajevski") zapjevati Zajko Kukurajko. Priča mi Ljilja da je umrla i Vaska, da Nina Spirova živi na Bainbridge street u Philadelphia PA USA. Mila moja Makedonijo, pa nije ga tebi lako: živjeti bez Vaske i Badeva, bez Sarievskog i bez Nine Spirove! Ali oni su svi kod mene, u mom srcu. Preko puta moga stana živi makedonski rukometaš Markovski, igra za Zagreb. Na prozoru je namjestio satelitsku antenu, i kad ponekad otvori vrata stana čujem makedonske spikere. Kod mene pak često leti makedonska narodna pjesma. Ima dana kad ima više Makedonije samo u našem prizemlju no u velikom dijelu samoga Skoplja.
I Izet je mnogo ljubio Makedoniju. Jednom prilikom, bilo je negdje 1999. godine, u Rimu, neko za večerom reče da će Izeta neka slavistička katedra kandidovati za Nobelovu nagradu. Dok se to priča, on se nagne k meni i rekne: "Ma pusti talašiku, dao bih ja ovakvih kafanskih Nobela stotinu za jedan pravi vijenac Struških večeri!"
Na aerodromu mi Ljilja pjeva:
И ние имаме големо богатство:
Од жаба нога сува пастрма,
Па се надеваме, Недо, свадба да правиме
И тебе да земеме, Недо...

10. marta 2003.
Na ovoj adresi (http://www.bhdani.com/default.asp?kat=fok&broj_id=299&tekst_rb=4) nalazim evo ovo:

Rimski naziv mart potječe od imena latinskoga božanstva rata, jer se polovica toga mjeseca u Rimu obilježavala kao spomen na dan Careve smrti. Martovske ide bile su dan sjećanja na mučko Cezarovo ubojstvo, režirano od zavjerenika predvođenih sinovcem mu Brutom, na dan petnaesti marta četerdeset četvrte godine prije Krista. Cezar je ubijen na stepenicama Pompejeve kurije, čiji ostaci su do danas sačuvani i nalaze se ispred rimskoga teatra Aregentina. I to je sve što je ostalo od najmoćnijeg vladara svih vremena, ako zanemarimo poslovične riječi razočarenja i kletve, izrečene u samrtnome hropcu - zar i ti, sine Brute?

Prva rečenica, tipična Stojićeva, mogla bi, rahatlokumice, biti stavljena u onaj blancoidni "nekrolog" Izetu, a bez uticaja na stil i sintaksu. S nekim blagim izmjenama. Na primjer: Lično ime Izet davalo se u Turskoj djeci, jer se polovica Turske radovala kad bi se vezir vraćao iz rata. Tipična, da sad generaliziramo, Stojićeva rečenica ovoga je tipa: Maršal je Tito rođen 25. maja, jer se toga dana na stadionu JNA predavala štafeta. Ovakvih sam rečenica kod njega izdvojio za četiri mjeseca, 147! Rečenica Slično je bilo i sa Sarajlićem - i nakon Titova raskola sa Staljinom Sarajlić je nastavio marširati u ritmu Majakovskoga: lijeva, lijeva lijeva, iz teksta koji me tjera na sve ovo ćoretanje po tmuši Stojićevoj, mora naći svoje mjesto među ovima. Neka bude broj 148. Osim što je krvna svojta sa njima, i glupa je na način njihov: pa kakve veze ima Majakovski sa "raskolom Tita sa Staljinom"? A je li Tito raskrstivši sa Staljinom baš bio raskrstio i sa Majakovskim? A zna li garib misaoni Stojić kad je Majakovski skončao? I zna li zašto?
Stojićevo je pisanje štetno. Najveći dio onoga što on tvrdi nije tačno. Naziv mart nije rimski, već je latinski, a božanstvo rata nije latinsko, već je rimsko ili italsko. Riječ mart, u obliku za koji Stojić tvrdi da je rimski, ne postoji u cjelokupnom corpusu latinske književnosti. Postoje oblici Mars i Mavors, koji pak, ne potiču od imena božanstva, već od grčkog glagola μάρναμαι (márnamai), "biti se, boriti se", a korijen mu ide u staroindijski.
U Rimu su se Martovske Ide obilježavale ne zato što je toga kalendarskog dana ubijen imperator Cezar, već zato što se na taj dan u Rimu slavio praznik božanstva po imenu Anna Perenna. Povijesna zgoda s Brutom posve je epizodna u statusu dana 15. marta. Mart je najprije bio prvi mjesec rimskoga kalendara: ime Martius dao mu je sam Romul, po svome ocu koji se na latinskom piše Mars. Naš lik mart izveden je iz genitivne osnove riječi mars: mart-is. Rimsku će godinu, dodavanjem januara i februara ispred marta, dopuniti Numa Pompilije, drugi po redu kralj Rima. U svakoj pristojnoj knjizi o rimskim starinama ovo se može pročitati. Ko želi više, neka uzme Ovidija, i to njegovu dugačku pjesmu u šest pjevanja o praznicima rimskim Fasti, pa neka otvori pjevanje treće i neka čita od prvoga do 166. stiha. A u stihovima 523-542 će naći u elegijskom metru opis silnoga rimskog puka koji hrli Tibru na obalu, pa se ondje, u kolibama pokrivenim granjem ili ležeći na tratini, naliva vina, te se svakojaka vrsta usta ondje mogu čuti, i takva da glume Nestora i ona što zbore kao Sibilina. Pijani starac pijanu voda babu, to je slika Idibus Martiis, veseloga praznika posvećenog staroj rimskoj božici (Idibus est Annae festum geniale Perennae, 523). Cezarovu ubistvu Ovidije posvećuje ukupno 14 stihova (697-710) i to uzgred (praeteritus eram gladios in principe fixos), jer ga na to obavezuje boginja Vesta čiji je svećenik imperator bio. Stojić se u svojim hvastanjima često spomene Ovidija, ali se ne može vidjeti da je išta njegovo čitao.
A kako nije štetno puštati Stojića u novine? Novine u kojima piše čita dosta mladoga svijeta, željnoga da nešto nauči. A kako će naučiti kad Stojić tome svijetu priča kako je sve što je od Cezara ostalo, "ako zanemarimo poslovične riječi razočarenja i kletve, izrečene u samrtnome hropcu - zar i ti, sine Brute" - ono kamenje kraj Teatro Argentina? Jasno, za Stojića je ostalo samo to, jer on nikada nije čatio, a lako je moguće da nije ni čuo za Komentare o Građanskom ratu, ili za Komentare o Galskom ratu! Autor ovih važnih knjiga je, dakako, Gaius Iulius Caesar. I briga Stojića što sav kulturni svijet smatra da su te dvije knjige najvažnije što je ostalo od Cezara, kad Stojić veli da je ono kamenje.

28. mart 2003.
Ovo jutros donosi CN:
Od bečke prijateljice, koja me posljednjih mjeseci često znala prekorijevati da suviše pišem o crnim temama ("rat već jednom mora stati u tvojoj glavi i tvojoj prozi; sam sa sobom moraš sklopiti primirje!"), u četvrtak 20. ožujka dobio sam sljedeću elektronsku poruku: "Zemlja se zatresla i jedino što mi u ovom trenutku pada na pamet jeste nerealistični slogan moje generacije: Rat je i nitko tamo ne ide! (Es ist Krieg und keiner geht hin!). Naš naraštaj govorio je kako ne želi rađati djecu zbog vladavine zloće i mržnje u svijetu. Koje naivnosti i romantičarstva, možda i stanovite vrste slinavosti, samoljublja i nekakve samostilizacije u tome." Došla maca na vratanca, mislim, kakav sad jebeni rat! Gdje su Ujedinjeni narodi, mislim dalje ne bez ironije, jer moja prijateljica živi u najsigurnijem i najsretnijem gradu, u čarobnom zamku gdje sve funkcionira i koji je stvoren za radost i uživanje, za užitak i orgazam. Pakao je namijenjen drugima. Nemojte nam samo više tu priču o ratu, mi rat ne želimo i nećemo, za razliku od nekih, ali evo ga najednom u našu kuću... Es ist Krieg und keiner geht hin?

To je početni pasus, cio. E ovdje, kod ovoga upitnika nakon njemačkoga predloga hin, sve mi je postalo jasno. A neobjašnjivo mi je bilo, za vrijeme tumaranja po Stojićevim tekstovima, njegovo stalno umetanje njemačkih riječi u tekst, te sad u kurziv, te u zagradu, onako iz čista mira, bez ikakva razloga, sretne te Aussenminister, pa natrntaš na Weihnachtsmanna ili ti se ispriječi iznebuha kaiserlich! Ljudi moji, koja je to opsjednutost! Pa ti jadni čitaoci mora da misle kako je taj Mile vrlo der deutschen Sprache mächtig. To jest neka mimikrija, nešto mislim, no čuvaj se krupne riječi prije no vidiš koja je. E jutros mi se zabistrilo: Stojićevo znanje njemačkoga je, da mu reknem po njegovu, miserabel i da mu prevedem: kukavno. Ovaj gore pasus je ein gutes Beispiel dafür: Stojić, naime, ne razumije "slogan" neznanoga autora iz sedamdesetih godina. Ali Stojić voli da o njemu piše. Voli on to, jer je rečeni grafit slavan, mnogo puta citiran, antinomičan, jednom riječju dinamičan. Pa bi i Stojić da se na njemu jedan krug provoza.
Elem, Stojić slavni "Spontispruch": Stell dir vor, es ist Krieg und keiner geht hin razumije evo ovako: "zamisli: rat je (tamo negdje) i niko tamo (razumski tamo negdje gdje je rat) ne ide". Da mu ja ovaj prijevod ne podmećem vidi se i iz njegova prijevoda gore: Rat je i nitko tamo ne ide! I uskličnik je njegov. Dakle, imamo subjekt koji nam veli da je negdje rat i da tamo niko neće. Jer je tamo rat, naravski, zato niko tamo neće. A značenje "nerealističnoga slogana moje generacije" je, jasno, posve drukčije: Zamisli, rat je a u njega ne ide niko! Nije, dakle, rat tamo nego je rat ovdje i svuda. Stojić ima problem poznat pedagozima njemačkoga jezika kao L2: razumijevanje njemačkih glagola.
U Stojićevoj citatnoj raspojasanosti ima sila grešaka koje jasno pokazuju stupanj njegove njemačke gramotnosti: u svome kafiću CN od 28. listopada 2002 "Kafu mi, Kafka, ispeci" naslov igrokaza Hermana Bahra napisao je Die Wienerinen, umjesto Die Wienerinnen. Đak koji ženske imenice na –in u množini ne piše –innen, ne može dobiti prelaznu ocjenu. U Danima će tako, dva puta, za Ivicu Osima napisati da je ovaj u Grazu Fussbalgott, umjesto Fussballgott. Njemački fuzbal ima dva l na kraju.
Pa mi se prosvijetlilo i zašto Stojić onomlani, na sajmu knjiga u Frankfurtu, stalno izbjegavaše da progovori njemački u društvu Austrijanaca i Nijemaca. Ama nije više od trideset riječi prozubio za popodne. A sve oko nas germanofona usta. No se sve meni obraćaše na hrvatskoj mi srpštini. Od jutros znam: Stojić je vladar iz Zapadne Libije! Da ne objašnjavam dalje, prepisujem pjesmu Kavafisovu, u odličnom prevodu sarajevskoga pjesnika iz Amsterdama Slobodana Blagojevića (Konstantin Kavafi, Sabrane pjesme, izd. Svjetlost, Sarajevo 1988, str.188):

VLADAR IZ ZAPADNE LIBIJE

Dopao im se, uglavnom, u Aleksandriji,
za deset dana svog boravka,
Aristomenes, Menelajev sin,
vladar iz Zapadne Libije.
U skladu s imenom njegova odora bje dolično grčka.
Prihvatio rado i sve je počasti, mada ih
tražio nije; bio je skroman.
Kupovao helenske je knjige-
mahom istorijske ili filosofske.
Iznad svega, bio je škrte riječi.
Mora da dubok je mislilac - govorahu,
A takvi, prirodno, ne pričaju mnogo.

Dubok mislilac ne bje, niti išta drugo.
Sasvim smiješan, beznačajan čovjek.
Uzeo je grčko ime i grčku odjeću,
kao Grk se, manje-više, naučio ponašati.
I sve vrijeme plašio se
da povoljan utisak ne pokvari
govoreći grčki s varvarskim greškama;
a Aleksandrijci, već kakvi su,
brzo bi ga, zlokobnici, razotkrili.

Ograničio se stoga na malo riječi,
sa strahom pazeći na izgovor i sintaksu;
i ne malo patio je
tolike govore gomilajuć u sebi.

Kazalo mi se i zašto Stojić malo-malo pa piše kako boravi u tuđini. Kako može, pitao sam se, čovjek zvati tuđinom zemlju u kojoj živi deset godina, u kojoj radi, i on i žena njegova, u kojoj mu se djeca školuju. U kojoj mu se i knjige štampaju. Kakva je to tuđina? Valjda takva da će je precizni Stojić prestati tuđinom zvati isti čas kad butum Austrija progovori lijepim njegovim jezikom.
Štetnost objavljivanja citata Stojićevih ima i talijansku inačicu: evo RF nam donosi originalan način pisanja italijanske riječi cappuccino. On je, naime, piše capuccino! (http://www.bhdani.com/arhiva/125/fokus25.htm.) I to nije štamparska greška, jer je piše dvaput i oba put ovako: capuccino. A nju je izabrao i turio još i u naslov e da svoje čitateljstvo prosvijetli! Izabrao da o riječi piše, a ne zna kako se riječ piše! Ili u Danima broj 284, od 22. novembra 2002 (http://www.bhdani.com/default.asp?kat=fok&broj_id=284&tekst_rb=4) ovako piše ime Gospe od mlijeka: Madona dell latte! Madona mora u talijanskom imati dva n u pisanju, a u izgovoru se n ojačava: Madonna. A genitiv imenice latte u italijanskom je del latte! Tamo gdje moraju bit dva n Stojić piše jedno, a gdje mora stajati jedno l on tura dvoje. Ali on zna da je talijanski pun tih "udvojenih el-ova", pa hoće da bosansku siročad koja ga po svijetu čita na svojim ekranima impresionira i svojim talijanskim.
Eto koji hermeneutički lumen moga Kika optužuje za staljinizam! A taj munafikluk možebiti i četvrt Sarajeva smatra za nasihat. Doprlo mi je do ušiju da se pokoji urednik u listu Dani ne može čuda načuditi e kako sam ja pa toliko slijep i zaveden pa ne vidim da sam u raljama staljinističkim Izeta Sarajlića. Evo, odgovaram napismeno na tu dobronamjernu usmenost njihovu: dođite, oslobodite me! Objavite više taj specijalni broj s katalogom gulaga u koje je sablast po imenu Izet Sarajlić slala svoje neistomišljenike. I onaj nacrt prostorija u kojima je Sarajlićeva tajna policija saslušavala nedužne liberalne mislioce. I spisak žbirova Sarajlićevih. I učinite da napokon iziđu iz fioka ti romani: dosta nam je Solženjicina i Šalamova, dajte nam naše.
Nisu imali pojma ni stranci s kim su posla imali, samo zato što nisu čitali Dane! Jadni i zavedeni Josif Brodski, otužni Roberto Fernández Retamar, pa tužni Hans Magnus Enzensberger, pa Marina Achenbach, pa kilavi Jochen Kelter, jadni Silvio Ferrari, bijedni Nikolaj Godina, siroti Juan Octavio Prenz, zabludjeli Juan Vicete Piqueras, neznavalac Giacomo Scotti, Alessandro Iovinelli još gori, bluna Mirelle Robin, prebrzi Josip Osti: svi su prevodili hrnjage stihove Izeta Sarajlića ne znajući kakvu aždahu u druge jezike prenose. Pa šest stotina onih izmanipuliranih Rimljana i Rimljanki što je najljepša svoja odijela i haljine obuklo pa se namirisalo i najljepši svoj nakit oko ruku i oko vrata stavilo, i 3. decembra 2001. došlo u rimski Teatro Valle da vidi kako potuljeni staljinista Bosanac Izet prima nagradu antistaljiniste Alberta Moravije u svoje ruke po odluci blentave rimske kulturne elite. Hajde što je kotača historije nesvjesni Il manifesto posvetio cijelu stranu smrti Sarajlićevoj, nego je i dnevni list Repubblica poludio: turio je vijest na naslovnu stranicu i to ovakvu: "Umro pjesnik Sarajlić, simbol opsjednutoga Sarajeva".
A uvijek mudri Dani ne daju se zavesti: na naslovnoj stranici broja u kojem su ukopali čovjeka kome su za života davali po dvije i po tri svoje stranice kad im je valjao, a o njega se češali kad bi im se samo ćeifnulo, naravski na naslovnici svojoj imaju Silajdžića i Lagumdžiju, pa posred sredine imaju pet zelenih dolarskih novčanica od po jedan dolar, a u dnu imaju Zekerijaha Smajića i imaju Emmanuelle Béart: ispod slike ove potonje piše: "Sarajevo je mitski grad". Možda i jeste, ali ne bi mu falilo još malo mitske nadogradnje: valjalo bi u njemu prikazati Antigonu Sofoklovu, a članove redakcije Dana nekako namamiti da je vide. Možda bi se neko i dosjetio u koju ih je samorod Stojić iglu utnuo.

20. maj 2003.
Da Stojić nije autor posmrtne bilješke o pjesniku Izetu Sarajliću iz kojeg je tek izišla duša, pa da je Stojić zehru obraza imao, on bi, najprije kao pjesnik, bio odmah, ako ne istupio iz uredništva Dana, a ono, barem, u slijedećem broju, napisao svoj tekst u odgovor na onaj tekst. Toga teksta nema, niti će ga kada biti. Ne samo to, već od 17. maja 2002. do danas nema ni pomena Sarajlićeva imena u Danima.
A nije da nije bivalo povoda: izišle su, na drugim jezicima, dvije Izetove knjige nakon smrti, jedna u Poljskoj, drugo izdanje knjige uspomena na Mikicu, V. P., a druga u Španiji, u gradu Cordoba, za koju je Lorca rekao da je lejana y sola, knjiga stihova Una calle para mio nombre (Ulicu za moje ime). Pa su dvadeset i četiri pjesnika, od toga četrnaest vanbosanskih, i to nijedan iz "bivših socijalističkih zemalja", već svi "zapadnjaci", došli u Sarajevo i ondje, 11, 12, i 13. oktobra u večernjim satima u Kamernom teatru priredili svaki dan po jedno dvosatno književno veče, sve u spomen Izetu Sarajliću. Sve je to imalo i svoj naziv, po Izetovu stihu: I stihovi se raduju kad se sastaju ljudi. Radi tih susreta je u Sarajevo doputovalo i pedesetak Izetovih čitalaca iz Italije, zakupivši autobus i plativši sebi smještaj. Pa je došao i predstavnik grada Salerna za kulturu, te na pozornici Kamernoga Izetovoj kćerki Tamari uručio povelju počasnoga građanina grada Salerna, koju otac nije stigao da lično primi. Došlo je i osam novinara iz Italije i jedan iz Engleske. Pa je u poljskom gradu Sejny, 6. aprila 2003. u Bijeloj sinagogi održano nezaboravno "In memoriam Izetu Sarajliću".
Ali iz Dana se nije udostojio niko ni da dva sloga o tome javne. A na tri večeri u Kamernom teatru niko iz toga uredništva nije ni provirio. A nije da uredništvo nije znalo. Ono dvoje urednika što su mi prokazala Stojića sreo sam baš nakon prve od tih večeri i rekao im šta se u Kamernome zbiva. Ja imena to dvoje urednika evo zašto ne navodim u ovim bilješkama: krajem oktobra sam bio u Sarajevu i sreo jedno od to dvoje urednika i odmah sam rekao da istražujem je li Stojić taj tekst napisao, i da ću svakako onda napisati nešto. Odmah sam zamoljen od tih usta uredničkih da njih ne spominjem. Iz usta mi je izletjelo prehitro "neću". Ne stoga što bih nešto bio rad zatajiti njihova imena, ne, već ih ne spominjem samo stoga što sam dao riječ da ih neću spomenuti. Ali u Sarajevu ionako svi znaju da je Stojić napisao svoju, kako mnogi rekoše, škutoriju. Meni je, poslije onoga kako su Dani ispratili Kika i poslije redakcijske sablasne jednogodišnje tvrdoglavosti, sve svejedno šta će sada napisati, no neka mi se više ne javi ko iz te srme od družine da mi rekne kako ih zanima kulturni život u Sarajevu. Zanima ih onaj koji im propisuje njihov Meinungsmacher Mile Stojić. Neka ih tamo kamo ih Stojić vodi! Onaj što je prvi i najprvi oskvrnuo Izetov grob. I to je slasno učinio, uzdajući se u nepotpisivanje. Ali ga je odao stil, onaj splačinavi, neredni i neuređeni, kojim priprema onaj napitak sastavljen od limunade usute u surutku, pa dodane u kvasinu i služi ga onda u svom lancu kafića lažno nostalgičnoga imena. Toga se pića napojivši pojahao je Stojić svoga vranca pa ujahao u Sarajevo e da objasni Sarajevu sve što Sarajevu nije jasno. I telalski, prije no što kaplja kišna poškropi grob Sarajlićev da objavi Saraj-Bosni da je Sarajlić himera kojoj su, umjesto stihova, ostali eto samo Bošnjaci, "kojima je pripadao" a oni su, jelde, konstantna zamjena za stihove koji su, pak, himere, jer su Izetovi, i veličajno zaključi da će o stihovima Sarajlićevim sud definitivan izreći vrijeme. Ma je li moguće da će se to zbiti!? O kako smo duboko impresionirani ovim mudrim riječima!
A munjevitost kojom je Stojić svoj kritički jedvaček objavio u svome listu pokazuje da on zna kako bi to trebalo raditi. Naučio se kao kadrovik partijski u listu lijepa imena Oslobođenje. U kojemu je sistematizacija radnih mjesta morala biti promijenjena e da bi se lumen Stojić ustoličio na mjesto urednika kulture. (Sad otvorimo zagradu: podrobnije o ovome vidjeti u knjizi Marka Vešovića Smrt je majstor iz Srbije, izd. Bosanska knjiga, Sarajevo 1994, str. 123-127; zatvorimo zagradu). Evo desetak godina kako nam mučenik socijalističke strave Stojić poručuje da je taj list zapravo bio njegova robija. Ta mu je robija pod pseudonimom Partija dala u Sarajevu stan u koji se iz Beča može vratiti e da Bosnu malo uljudi Stojić. No bi sada, kad mu više nema Partije, Stojić htio da bude Čaršija. Napori koje u to htijenje ulaže mogli bi se označiti nadljudskima. Jedino ne zna još da Čaršija, per definitionem, nije baš neko jatak-mjesto, kao što je bila Partija. Odali su ga i oni koje je potpisao umjesto sebe. To ništa njih ne pere, ali njega još malko više prlja. On je kao kvasna krpa za suđe: očisti prljav sud, uprlja koji je čist.
Čekao sam godinu dana i nadao se da će se Dani malo oprati od uvrede koju su načinili tek umrlom pjesniku simbolu grada Sarajeva i načinili njegovim prijateljima i kćerki i unuku njegovu objavivši onu pokvarenost od slova. Govorio sam sebi: "De još malo otrpi. Ionako će sve dogodine biti lani. Za 2. maj 2003, na godišnjicu smrti Kikove neko će nešto lijepo našarati o njemu u Danima". Kad ono ništa! Kapak na lonac! A list je to bio dužan svome liku Izetu Sarajliću, kojega je vrijeđao kad bi se listu ćefnulo. A mene zloupotrebljavao da ga dobavljam za uvrede.
Našao sam se u Sarajevu 7. maja 2003, i prelistao, po prvi put za godinu dana, list Dane. Pa da ne bi ostalo onako kako je Stojić smislio, a dansko mu uredništvo prihvatilo, evo se javljam da ovo reknem. Ne da bih nešto glumio ulogu čuvara lika i djela Izeta Sarajlića, već da reknem da pristojne i iskrene Bosne sa Stojićem kao misliocem i sa ovako umišljenim listom kakav su Dani niti ima niti je može biti. A ako se Bosna baš opredijeli za takve kakav je Stojić i za ovakve kakvi su sada Dani, eto je tamo.
Stojić nije nikakva iznimna pojava, on je predstavnik vrste. Takvi sada najbolje kotiraju: bio rat, stiglo poraće, a oni pljuni u šake i kreni da sluđenim narodima i narodnostima objašnjavaju šta ih je to snašlo. I da je to što ih je snašlo bogme dobro. Nije da nije bilo moguće bolje, no je i ovo dobro, jer je prirodno, jer su im dosadašnje domovine bile neprirodne i fiktivne. Pa je bilo krajnje vrijeme da se stvari postave svaka na svoje mjesto. A postavljanje stvari na mjesto bez poderane guzice ne ide. Oni su oni Bourdieuovi ovlašteni subjekti: svakoj oni svinjariji imaju jednoznačno objašnjenje. Oni ne mogu promašiti. Oni će ti objasniti da će tvome narodu doći glave ako samo budeš pisao ekavicom. Ti mislio da tvome narodu najveći dušmani jesu likovi četnik i ustaša, kad ono jok, nego su to likovi staroslavenskoga jata. Rogato e! A ko piše ekavicom taj je Jugoslaven. Možeš ti pisati ijekavice na kubike, ako si samo u ekavicu provirio, gotovo je, ti si ekavac. I eto kakav si: dovede svoj narod na rub istrebljenja. Oni znaju da je bolje objaviti knjigu u Toulouseu u pet stotina primjeraka negoli u Moskvi u pedeset hiljada primjeraka. Takvī su pobjednici bosanskoga rata.

24. maj 2003.
U vezi sa svečanosti koja se sprema u Salernu, 3. juna, stiže mi, preko Sergia Iagullija, ova poruka s Kube:

Caros amigos:
Aunque no podré estar personalmente en el homenaje que el próximo día 3 se rendirá a Izet, quien fuera mi querido amigo y sigue siendo mi admirado poeta, les ruego que cuenten con mi adhesión de siempre a su persona y a su obra.

Saludos muy cordiales,
Roberto Fernández Retamar

Prevodim i uvršćujem:

Dragi prijatelji:
Budući da lično ne mogu prisustvovati svečanosti koja će se 3. juna biti priređena u počast Izetu, koji je bio moj drag prijatelj i koji ostaje pjesnik kome se divim, molim vas da uvijek računate na moju bliskost njemu kao čovjeku i njegovu djelu.

Najsrdačnije
Roberto Fernández Retamar

25. maj 2003.
Evo, Stojiću, gledam, zapalo me pa moram, tvoj intervju ovdje: http://www.omnibus.ba/omnibook/interviews/stojic.htm. Treća rečenica otpozadi, rečena iz ograde ti zubne evo je ova: "Novine te uvijek tjeraju da budeš precizan i konkretan, ne daju ti lagati". Jes vala, Stojiću. Pa me evo, po nevolji, i u tvojoj CN, Feral, broj 923, od 24. svibnja, strane 66 i 67. Veliš ovako, pritisnut morom da "budeš precizan i konkretan":
Odustajanje Stonesa, danas mi ne prihvaćamo samo kao stvar kapitalističke komocije nego i kao pečat vlastite ostavljenosti – za nas bi njihov posjet i svirka, naime, bili prepoznati, da smo u krugu. Ali nismo. Kad se godine 1988. Mick na prepunom zagrebačkom Hipodromu prisutnima ponovno obratio pozdravom na hrvatskom "Dobra večer, Zagrebe, jeste li dobro", među publikom je bilo mnogo onih koji su se sjećali prve rockerske inicijacije u Domu sportova. Pa ipak, taj drugi koncert doživljavali smo tad i kao podršku našoj novoj realnosti, jer smo vjerovali da se zauvijek oslobađamo socijalizma, kao mòre. A munjevito smo srljali u mržnju i rat i sad se čudimo kako su Stonesi pristali svirati u Titovoj tamnici kad god bi ih se pozvalo, a danas s indignacijom odbijaju našu demokraciju i europejstvo.

To što su Stonesi svirali deset godina poslije, i ne pod Titom već pod Tuđmanom, i ne prije rata no poslije rata, to više, Stojiću, ne smijemo zvati tvojim laganjem. Za to treba vremena e da mu se nađe ime. Ali smo već ustvrdili kako je tebi sve dopušteno, jer ti imaš blanco, da priređuješ povijest za potrebe svojih trabunjanja. A ovo da ti je socijalizam bio mora, pa to nismo znali. A tako si tu moriju dostojanstveno nosio! A sve prisiljen da taj socijalizam čuvaš. A bio si tako pogodan, tako dobre ćudi, niko od tebe nije umio bolje kimati glavom dolje-gore, niko, drugi su svoju znali i lijevo-desno pokatkad u kretnju pustiti, ali ti nikad. I niko drugi u cijeloj tvojoj trećoj ligi grupa be, nije umio potapšati po ramenu nikoga kao što si ti vlastitom desnicom umio potapšati vlastito rame. A stan koji ti je socijalistička morija nametnula e da bi u njemu mogao spavati a budan čuvati socijalizam, naknadna je tvoja muka. A tako si se s njom otmjeno nosio! Pa što, barem jedanput, barem nekome, ne reče da ti je toliko breme preteško, pa da te neko odmijeni? A tako si otmjeno čuvao taj socijalizam. I bogme ga sačuvao da na tvoje čuvanje socijalizma nikada praška praha pasti neće.
I neka si onome nemogućem Sarajliću zveknuo i onu bilješku u onome intervjuu što ga je s njim Zlatko načinio Dizdarević. I neka si mu napisao ono da on "pravi hommage svome socijalističkom vremenu, i sa razočarenjem i dozom rezignacije saopćava sud o nadolazećem vijeku lišenom vrijednosti". I neka si mu ono "svome" metnuo u kurziv.
I da ti još jednu reknem: nemoj više svoje tekstove potpisivati, nema potrebe! Ko ti ih god čita, zna da su tvoji. Evo se i ja polako specijalizirah. Pun mi te je hard disk. Ako mi se javiš, možda ću i knjigu o tebi našarati. Nemoj se potpisivati, bolji si nepotpisan: nekako si opušteniji, i onaj si koji jesi. A potpisan sve se nekako trsiš biti drugi no koji si.