Mima Simić

Making of

Sarajevske Sveske br. 49-50

Nakon šest godina veze, djevojka me ostavila zbog Julije Roberts. Bila je neobično topla jesen, bila je srijeda – dan s posebnim popustom u multipleksu. Toga smo jutra zajedno ustale, sinkronizirano oprale zube i popile kavu prije njezina odlaska na posao. Prijepodne razmijenile smo nekoliko poruka, jedanput se čule. (Poruke nisu bile osobito sadržajne, ali su, kao uvijek, bile tople i nježne.) Spustila sam se u grad malo iza podneva, pa smo zajedno ručale s nogu tijekom njezine pauze. Nakon posla, sa zajedničkom prijateljicom otišla je na pivo, pa u kino – i tu se našoj vezi gubi svaki trag. U stanu su me navečer dočekale prazne police ormara, četkica manje, i štura no nedvosmislena oproštajna poruka na poleđini ulaznice za kino. Batrgajući se čitavu noć pod valovima očaja i nevjerice, ujutro sam se napokon nasukala na čvrsto kopno odluke: već iste večeri otići ću na film, u potrazi za prekidom.

Prvo sam zapazila da je u filmu mnogo više boja nego u našem stanu. (Neumitno, s godinama jarkožuti zastori na suncu izblijede, crveni tepih pod mačjim se kandžama ofuca, a i sve ostalo pomalo se izliže ili dobije patinu koju se ni fotošopom ne da očistiti.) Nadalje, sva je hrana u filmu treperila u slow motionu, i svaki je zalogaj bio kao seks, a čak i dok su se valjale po podu kabine za presvlačenje pokušavajući zakopčati hlače, djevojke nisu djelovale debelo. Ali najvažnije od svega, kad su nakon prvih mjeseci lude zaljubljenosti između Julije i Jamesa počele trzavice, a stan im postao premalen za zajednički život, i kad joj je više pozlilo od indijske hrane koju su jeli svaki dan (jer je on brijao na Gurumayi), a nema baš svatko želudac za toliko mahunarki; znači, kad je Julia bila nesretna u vezi, skupila je svu svoju ušteđevinu, karimat, četkicu za zube, i kupila zrakoplovnu kartu za najživotniju destinaciju koju joj je izbacio google search. Julia je književnica, ali kad je shvatila da živi kao računovotkinja, odlučila je da je vrijeme da digne sidro.

Da ne duljim, Juliji se putovanje isplatilo. Naučila je talijanski, i normalni i znakovni; naučila je meditirati u roju muha; stekla je mnoge prijatelje i mnogim je ljudima pomogla. Pomogla je, dakako, ponajprije sebi, jer se okuražila napustiti Jamesa, koji se na Manhattanu još uvijek trpao chana masalom kao da sutra ne postoji. Naposljetku, kao najljepšu nagradu za smjelost, život joj je u Kuti na put nanio nježna no strastvena Brazilca s kojim je (off screen) prvi put u životu doživjela istinski tjelesni užitak. I nikome se tu ništa nije moglo zamjeriti; ni Juliji, ni Gabrielu, niti mojoj djevojci kojoj zjenice bujaju kao meduze dok Julia u Rimu obasjana suncem jede jarkožute špagete u umaku od domaće rajčice i pijucka Verdicchio, u indijskom hramu pod zavjetom šutnje spoznaje strpljenje, na Baliju se nakon cjelonoćnog koktel-partija prevali u jarak gdje pronalazi ljubav svoga života. A ja sjedim s extra large kutijom hladnih kokica u krilu i samo mi povremeno pred očima, poput nasilu umetnute sličice među onih dvadeset i četiri, bljesne prizor Julije kako pljuje melanzane alla parmigiana, naan i pinakoladu u plastičnu kantu između ponavljanja scena te ubrusom briše rub usne nakon strasna poljupca s markantnim španjolskim glumcem, koji izuzev napamet naučenih replika iz scenarija, ne zna ni riječ engleskog.

Kad me prijatelji pitaju zašto me ostavila, dakako, ne spominjem Juliju, ni jarak na Baliju. Iz šest godina izvlačim slike koje bi se mogle, uz malo truda, protumačiti kao prvi znakovi ljubavnog zatajenja: kao kad je, na primjer, između nas na jastuku počela spavati mačka. Dok je meni mačja noćna blizina godila i opuštala me, ona je iz toga iščitavala pogubnu eroziju naše intime – kao da nas dijete gleda dok vodimo ljubav. Kad bi mi to predbacila, redovito bih smijehom otjerala primjedbu, no priznata pjesnikinja pofurene kose i lica umirovljena boksača u povjerljivu me razgovoru, promatrajući pritom ispod oka moju djevojku, upozorila:
– To s mačkom... Pazi što ti kažem, ostavit će te.
Dok je vinskom čašom meditativno vrtložila zrakom pred gutljaj, činilo mi se da istodobno nazdravlja našem neumitnom prekidu i oplakuje ga. U zimskom polumraku restorana pogledavala je moju djevojku sa žudnjom i žaljenjem; sama je bila prestara za nju i, osim lukavo upakiranog savjeta da me ostavi, nije joj mogla bogzna što ponuditi. Život na otoku s mačkama koje ne smiju ni u dvorište, a kamoli u postelju, i hrpu autorskih pjesničkih zbirki koje je otvarao još samo dokoni otočki knjižničar. A, ruku na srce, za poeziju moja djevojka nije mnogo marila – najbliže bi joj se primakla kroz dirljive stihove američkih indie dinosaura i kolovoško noćno nebo s kojeg su se u nepovrat odranjale želje za dalekim putovanjima. Zato sam pjesnikinjino upozorenje zanemarila – no ostalo je, sada je jasno, titrati na obzoru kao napušteni svjetionik na isturenoj hridi koja će, prije ili poslije, probušiti i ovo jedro.

Negdje na pola puta, u trećoj godini veze, završne večeri filmskog festivala na moru moja se djevojka poljubila s nizozemskim tehničarom, koordinatorom projekcija. Netom prije početka filma Nizozemac je nestao, na voki-toki nije se javljao, a ne jedan gledatelj poslije tražio je povrat novca za ulaznicu – i umjesto njega dobio bon za pivo. Kad se sljedećeg jutra vratila u Zagreb, nisam je morala pitati što se na moru dogodilo – sve je priznala odmah s praga, nije se trudila sakriti podočnjake ni purpurne oblake po vratu. Bilo joj je jako lijepo, tako je rekla – muškarac je bio njezine visine i prvi put u tri godine nije se morala saginjati za poljubac. Imao je ono nešto. Imao je tehniku, tako dobru da su ga vozili tisuću kilometara, pa još tisuću nazad, za savršenu projekciju; nitko ovdje tako dobro nije znao vjenčati ton i sliku. Nakon nekoliko rundi predbacivanja, optužbi, plača i vike, pitala sam je, logično, što uopće želi, seli li se sad u Nizozemsku i što će ondje raditi s diplomom iz biologije sa zagrebačkog PMF-a. Nasmijala se i rekla da je tehničar otišao i da nisu ni kontakte razmijenili – ali da ne zna što želi, i ne zna je li više uopće sretna sa mnom. Ne samo zbog ljubljenja i visinske razlike, napomenula je. Još je rekla da joj treba vremena da razmisli, i da će se možda na neko vrijeme preseliti nazad roditeljima. Sutradan, međutim, taj se plan više nije spominjao. Navečer smo izbacile mačku iz sobe i vodile ljubav, samo ja i ona, a koji tjedan poslije o Nizozemcu i o sreći nismo više uopće razgovarale, samo su nam se zajednički odlasci u kino ponešto prorijedili.

U četvrtoj godini veze njezini roditelji prvi su me put pozvali na božićni ručak, napokon se oprostivši s nadom da će im jednom na nj dovesti kršna odbojkaša s kakvima se zabavljala u srednjoj školi, dok je još trenirala. Otac, koji je nedavno preživio infarkt, objed je – izuzev škrgutanja zuba i škripanja nožem po tanjuru – odšutio, a majka me uporno nutkala pečenjem koje sam, jednako uporno, i iz zdravstvenih razloga, odbijala. Moja je djevojka sporo jela i puricu dugo žvakala; pritom se svako malo nakašljavala u salvetu, ili uz ispriku izlazila iz prostorije. Teta i njezin muž vukli su razgovor na rođake rasute po regiji i s njima neraščišćene imovinske odnose, majka je gurkala priču prema licima s televizije, koja su bez stanke žamorila u pozadini. Samo jedanput razgovor je skliznuo na odbojku – i svima je postalo neugodno. Na odlasku nam je majka predala naramak posuda s mesom, francuskom salatom i suhim kolačima. Moju su djevojku orošenih očiju zagrlili i izljubili, a meni su, taman kad su se pokrenula klizna vrata dizala, pomalo nesigurno mahnuli i kroz procjep utisnuli božićne želje koje je dizalo naglo skratilo. Plastičnog tapervera pod sjedalom sjetile smo se tek kad je zatoplilo, i paperjasta plijesan propupala kroz poklopce.

U završnim smo godinama veze sudjelovale u snimanju filma, bezbudžetnog dokumentarca koji je bilježio ljubavne odnose, tjelesna i emocionalna previranja naše prijateljske grupice. Premda mi je od prvog trenutka jasno dala do znanja da ne želi imati veze s projektom, meni se ideja silno svidjela – vidjela sam u tome neku vrstu iskupljenja, amaterskog otpora smrti, čija me neizbježnost već dulje mučila. Znala sam, također, da će, razložim li joj ideju dovoljno jasno, uporno i uvjerljivo, naposljetku pristati. Uistinu, nekoliko je razgovora istopilo njezinu nevoljkost, a nakon dogovora s redateljicom i prva grupnog snimanja uzmaka više nije bilo. Sad kad razmišljam o tome, pitam se je li nam zapravo taj film presudio – i prije Julije Roberts. Je li nam presudila slika sebe na ekranu, scena u kojoj kameri prepričavam njezin preljub s Nizozemcem, a ona se u pozadini s kreveta smiješi s mačkom na krilu. Pa se ljubimo, u polublizom planu, iskrivljenih vratova, i onda obje uglas kažemo: – Ali sada smo dobro, bolje no ikad.

Nekoliko dana prije prekida pokušale smo voditi ljubav, i relativno brzo odustale. Već duže je bilo teško pronaći ton dodira; tijela su nam se sudarala u neskladu i krevet je, i bez mačke, postao premali. Distorzija bliskosti trajala je još od ljeta; premda smo imale cijelu kuću na otoku za sebe, ona je većinu vremena provodila plutajući na pučini, a ja gledajući crno-bijele holivudske krimi-drame i surfajući. U iznenadnu naletu sumnje i dedukcije, iz njezina sam inboxa izvukla debelu nit prepiske sa zajedničkom prijateljicom – imala sam snažan osjećaj da moja djevojka između redova flertuje, no potkrepe za sumnju nije bilo dovoljno jer prijateljica, bilo je jasno, ovu dimenziju prepiske nije registrirala niti je na nj odgovarala. Kad sam je suočila i, citirajući njezinu stranu prepiske, upitala što je time i time mislila, i što se tu točno događa, dugo me šutke gledala kao da sam sišla s uma; no sutradan je ipak promijenila lozinku. Sa zajedničkom prijateljicom nastavila se družiti samostalno, ponekad je vikendom znala otići i na njezine utakmice. Ova je igrala na poziciji centra za prilično aktivan lokalni amaterski košarkaški klub. U ranijoj mladosti zamalo je završila u profesionalnom sportu, no usprkos solidnu talentu, na terenu joj je nedostajalo strasti i žudnje za pobjedom; lakše je bilo zamisliti je u položaju lotosova cvijeta nego s laktom u nečijim rebrima.

Kad prekida vezu, moja djevojka to čini jasno, čisto i bez mnogo drame. Prvih nekoliko dana nakon prekida još je odgovarala na moje pozive; strpljivo bi otrpjela moje suze, optužbe, uvrede, molbe. Do kraja razgovora uvijek bismo uspjele riješiti i pokoji logistički problem – kome da dostavim ostatak njezinih stvari, na koju adresu da preusmjerim njezinu poštu, i kako ćemo podijeliti mršavu zajedničku ušteđevinu. Kad su svi repovi veze bili podrezani, prestala je odgovarati na pozive, za mačku više nije pitala, a prestala se družiti i sa svim nekadašnjim zajedničkim prijateljicama. Osim jedne.

S njom je, godinu dana poslije, došla i na svečanu premijeru dokumentarca; pozdravile smo se u prolazu, pokušavajući se prepoznati. Djelovala je mnogo sretnije nego na filmu – možda jer se više nije morala saginjati za poljubac; njezina nova djevojka bila je bar dvadeset centimetara viša od mene. Čula sam da sad dosta putuje po svijetu, zajedno su bile na Manhattanu, u Italiji, u Indiji i na Baliju. Čula sam i to da joj se naš dokumentarac nije nimalo svidio. Ne sviđa joj se kako je prikazana.
Ne sviđa joj se kad drugi pričaju priče o njoj.