Eqrem Basha

M A G L A

Sarajevske Sveske br. 14

Ukoliko vas može natjerati na razmišljanje to da je ono što se dogodilo sve bilo očekivano i da će moja maglovita opsesija jednoga dana donijeti svkako i ovakav ishod, griješite. Možete reći da sam se spremio da vam ispričam jedan fantastičan događaj, jednu priču iz tamne hemisfere iskrivljene svijesti, da izvučem iz tamnih dubina podsvijesti, nešto kao iz twilight zone, koja bitiše u magli i inim sličnim fasadama. Ali, šta? Moja preokupacija, ili, recite šta hoćete: pasija ili maglovita opsesija, nije nova, ovovremena, i može se pratiti kroz moje sazrijevanje. Ali, ma koliko ona bila jaka, s vremenom se jasno pojavljivala. Nadalje, nekadašnje razmišljanje uz sivkaste kolutove dima i njenim skrivenim sferama nije nimalo slična, čak ni blizu, onome što hoću da vam ispičam. Bilo kako bilo, ionako, odavno nisam napisao nijedan stih, nijedan maglovit redak i činilo se da sam prekoračio zanos prekriven misterioznim nitima tako da ovo što kriknu, između ostalog, stiže u neplodnom periodu, u vremenu moje opće nezainteresovanosti i indolencije, gdje sam leškareći dangubio, uz beskorisne razgovore i prazne priče, o tricama i kučinama, o lisičijem repu, zmijskim nogama, uz dosadne televizijske emisije, uz lažne vijesti i naivne i prljave intrige koje bi mi čitavo tijelo naježili, izazivali mučninu u stomaku i dizali pritisak, ionako visok i uzburkan.
Ali ponovo, bijaše magle onoga dana kada me zaustaviše policajci na putu.
- Kuda ideš, upitaše me.
- Na posao, odgovorih.
- Kakav posao u ponoć ?
- Sedam je sati, rekoh im i pokušah u magli da izvučem džepni sat, vukući ga naviše zajedno sa halkom mojih pantolona.
- Ne mrdaj, viknu jedan od njih i uperi mi cijev, praveći korak nazad i zauzimajući stav na gotovs. Drugi sa strane, također, kao i on, bijaše u stavu na gotovs sa prstom na obaraču.
Za trenutak se zaledih i ispustih iz ruke sat sa otvorenim poklopcem, koji ostade da visi na dugom lančiću do mojih koljena.
- Dva koraka nazad, naredi policajac,uperivši mi automat, pošto ubaci metak u cijev.
Zbunjen, pokušah se sagnuti da uhvatim sat koji mi je visio do koljena, ali njegovo neprestano dranje ukoči me u gotovo pogurenom položaju i tako ukopan, najprije napravih polukorak, zatim još jedan, do kraja trotoara, gdje skliznuh i padoh na leđa. Policajac iza mene skoči munjevitom brzinom i teškom čizmom zgazi mi ruku, koja, i pored toga, u padu, na neobjašnjiv način uhvati džepni sat sa otvorenim poklopcem.
Udarac debelom petom zabolje me jako i ja vrisnuh, lica nam se susretoše i osjetih njegov težak zadah. Pokušavajući jednom rukom da iz džepa moga sakoa izvuče novčanik i sve što je u njemu, pritisnu mi koljenom grlo te gotovo ostadoh bez daha, istovremeno osjetih jak smrad rakije u grlu. Obradovah se, jer prvo što nađe bijaše moja lična karta. Policajac šutnu vrhom ćizme novčanik i primače ličnu kartu nosu.
- Gdje radiš? - upita me onaj što mi je pritiskao bilo moje ruke.
- U novinama, odgovorih mu, jednako ležeći, s pritisnutom rukom čizmom policajca.
- Koje novine, nema više novina, viknu, i dalje gledajući u ličnu kartu.
- U našim novinama, jedva procijedih, samo nešto da kažem i da se oslobodim velike boli ruke i ivice trotoara koja mi je pritiskala kičmu.
Policajac mi provjeri pažljivo i ostale džepove, opipa mi struk, butine, međunožje, oslobodi mi stegnutu ruku, te se udalji.
- Ustani! - naredi mi onaj drugi koji bijaše sada spustio cijev automata i koji nije više bio u ukočenom položaju na gotovs. – Koje su to novine koje počinju sa radom u dvanaest sati noću!
- Ali sada je seda... htjedoh reći jedva ustajući i ponovo kao uzgred pogledah na sat koji je još visio na srebrnom lančiću niz koljeno. – Sada je ... primijetih da ne reagiraju na moje saginjanje te rukom dohvatih sat – sedam sati!
- Sati je onoliko koliko mi kažemo, viknu mi u uho onaj što mi bijaše malo prije stegao ruku.
Pogledah još jednom na sat, kao krivac, i slegnuh ramenima. Pokušaj policajca da vrati automat na rame shvatih kao da je kontrola završena i da se mogu sagnuti da pokupim razbacane stvari iz džepova po zemlji – novčanik, neke papire, i radnu knjižicu. Pošto mi je drugi policajac već vratio ličnu kartu, popravih sako i tresnuh rukom odijelo.
- Svi ste vi naši neprijatelji, reče mi on, ne gledajući me, pokušavajući da osmotri nekakvu svjetlost kroz maglu.
- Ja nisam neprijatelj, rekoh mu, ali moje riječi proguta pomračina i tama.
Gusta magla bijaše pretvorila sve u dim. Kud god se okreneš svuda mir, viseća svjetla, kao izblijedjela zrna nekakvog uvehnulog voća, ni na nebu ni na zemlji, nekakvo otežalo, obješeno i isušeno granje, sa iglicama inja, i nikakav pokret. Nagoviještena nekom neočekivanom hladnoćom za ovo doba godine, magla bijaše podmuklo prekrila čitav grad usred ponedjeljka navečer. Utorak bijaše svanuo mokar i mračan. Hladan kao i ponedjeljak, snužden kao nedjelja i subota, ali maglena i tmurna kao srijeda, četvrtak i kao čitava naredna sedmica. Sve bijaše utonulo i zbijeno u nju, dok sa svih strana monotono brujaše nekav težak i jasan šum kreketanja svraka na nevidljivim granama visokih topola duž potoka, tako da ljudi nisu mirno mogli spavati. Zajedno sa njihovim brujanjem i neprirodnim žuborenjem potoka, miješali su se i lijene buke slične odjeku motora vojnih vozila, tenkova ili blindiranih kola, koja prolazaše s jedne na drugu stranu potoka i obrnuto, manevrirajući ili podržavajući planirane decibele vanrednog stanja magle i haosa.
Zbunjen, izmazan i isprljan, ne znajući ni sam šta se zbiva, krenuh pravo svojoj kući, iako bijah krenuo na posao. Pratili su me pogledi policajaca, sklanjajući cijevi automata od mene, uvijek kad bih okrenuo glavu k njima, pokazujući mi pokretom da nastavim dalje.
U kuću uletjeh. Doživljeno me uvuče u neko čudno bunilo, i ne mogah sebi objasniti šta to bi. Koliko puta bi skrenuo pogled ka satu isto toliko puta bi slegnuo ramenima zbunjeno – to ne bijaše san, bijaše sedam sati i nekoliko minuta. Pogledah još jednom ulazeći u hodnik, upalih svjetlo, isto, ili skoro isto. Pogledah na zidni sat u kuhinji - toliko, recimo pola osam. Ne skidajući cipele uđoh u dnevni boravak, oslonih se na vrata koja zalupih jako i duboko uzdahnuh. Ostadoh tako neko vrijeme gledajući čizmom pregaženu modru ruku i dotakoh je kao da htjedoh da osjetim bilo. Udarac pulsa kao da me potsjeti na nešto, i požurih da skinem cipele i uđoh u spavaću sobu da bi provjerio navijen sat koji me je probudio iz sna. I on bijaše navijen u pola osam.
Nek ide dođavola, rekoh u sebi i stadoh na prozor. Napolju ni dan ni noć. Gusta magla bijaše prekrila sve. Nisu se vidjela ni svjetla zgrada, koja su mi uvijek pomagala u orijentaciji pri ranom ustajanju. Kao da je ponoć, ili, možda, preko puta ljudi još nisu ustali. Možda je i njih prekrila magla. Unatoč tome, na ulici bijaše neka živost, primjećivalo se kretanje duge kolone kamiona i blindiranih kola, njihovih žutih svetala, kao da su se kretala sama, bez ljudi. Samo su se oni čuli i širili poznatu buku okolo, ali sada prigušenu, koju sam slušao cijelu noć i sve ove noći zaredom, misleći da su krikovi uznemirenih svraka, prigušeni žubor potoka i odjek manevara u daljini, utihlih, također od magle. Na čelu kolone vihorila se velika zastava, bezbojna, podijeljena unakrsno, ali nigdje ljudi, kao da su se kretali teledirigovano.
Pokret kolone me još više uvjeri da je noć. Mora da sam se zbunjen probudio ili izgubio razum. Kolone su se kretale samo noću. Samo su se noću vršila premještanja vojske i samo su se noću vršili manevri, samo su se noću osvajala strategijska mjesta, samo noću. Neka vrag odnese i taj magloviti dan – još je tamniji i još tajanstveniji nego sama noć. Dotjerah sat sa zvonom na pola jedan. Zatim ga navih da zvoni u sedam sati. Svukoh se i ugurah u čaršafe koji bijahu sačuvali još uvijek toplotu mojega tijela. Dugo sam se prevrtao pokušavajući da povežem sve ono što mi se vrzmalo po glavi koje još uvijek nisam bio u stanju da shvatim. Neko vrijeme izgubih san, spavao sam u strahu, more optužih za sva bunila.. Ustajao sam često noću i stajao na prozoru, brojeći zamagljena svjetla po čitavom putu ispod zgrade, ili tenkove koji su išli sa jednog na drugi front, također imaginarni. Stadoh nejasnih misli, iako, promjena sata, ili stajanje u jednom određenom mjestu ili sve odjednom, kako bih dalje nastavio, malo kasnije, sam sa sobom, lično. Mora da se nešto desilo vanredno u noći koja je bila također nesvakidašnja, od kada je pala magla i sve pokrila.
Kasnije me san savlada. Ustvari to ne bijaše san, već neko bunilo. Cijela kuća bijaše puna policije a ja zatvoren u spavaćoj sobi. Izađi ili ćemo ti razbiti vrata. Neću izaći dok ne ispunite moje uvjete. Koje uvjete, povikaše oni, lupajući na vrata spavaće sobe iz sve snage. Da vratite sat na vrijeme koje je bilo. Nismo promijenili nikakvo vrijeme. Sve vrijeme imaš, koliko ga je i koliko je bilo. Izađi, poštedjet ćemo ti život, inače ćeš nastradati. Zašto da mi poklonite život. Kad ga izgubih? Ništa nisam uradio. Uradio si, uradio si, mi te poznajemo, imamo te u bilješkama. Ti ustaješ trabunjav i okrećeš čitav svijet. Prenosiš snove u život. Koje snove? Zar ćete me zbog snova kazniti? Zbog snova možeš izgubiti i život. Zbog snova se svuda gubi život. Ko ne sanja ne kažnjava se. I mi te zbog snova kažnjavamo, jer ti prenosiš snove u život, učiš druge. Ti nisi izuzetak, zato izađi i predaj se, priznaj sve ako hoćeš da se spasiš. Zašto, zar ste vi policajci snova? Neću izaći dok mi ne vratite vrijeme na satu. Vi ste mi sve ispomiješali, okrenuli ste mi kazaljke na satu, vi ste mi usadili strah. To nisu snovi, već sablasti. Vi ste mi ih usadili. Ako ne odete, ugušt ćete me u njima. Zato ti i kažemo da izađeš, da te spasimo. Tu namjeru imamo, borimo se za vaše dobro, ali vi to ne razumijete. Mi živimo za vas, postojimo za vas, za dobrobit vašu, za vaš san. Mi vam čuvamo miran san i odbacujemo vam snove. Kakvo dobro, kakvo dobro, kakvo dobro? Znam ja dobro za vaše dobro.
Lupnjava po vratima učesta kao da će ispasti iz okvira. Zatim malo zatišje, pa zvono. Ne bijahu vrata spavaće sobe, već ulazna vrata i zvono.Neko je kucao, stvarno, kucao i zvonio. Ali ne, to bijaše zvono navijenog sata u sedam. Zatim lupnjava na ulaznim vratima i zvonjava.
Skočih ka prozoru, magla bijaše još uvijek tu. Razrijeđenija, providnija, ali još uvijek gusta tako da se nisu vidjeli prozori susjedne zgrade preko puta. Sedam je sati, rekoh i zaustavih zvono. Ali ono nije stalo a vrata su i dalje lupala. Ustavri zvono sata je zaustavljeno ranije, kad skočih iz postelje, to bijaše zvono ulaznih vrata koje je zvonilo neprestano, praćeno strašnom lupnjavom. Pohitah i otvorih. Na vratima dva policajca.
- Gospodine, trebali ste danas biti u dvanaest sati u sudnici radi davanja izjave vezano za optužnicu koja je podignuta protiv vas.
- Otići ću svakako, odgovorih zbunjeno.
- Otići ćete sutra, odvrati mi jedan od njih, danas je već kasno. Davno je prošlo dvanaest sati. Otići ćete sutra, i to uz prantju policije. Vi ne poštujete naše sudove, gospodine, zato ćemo mi doći da vas uzmemo. Sutra u dvanaest da budete kod kuće.
Okrenuše se i odoše kao po komandi, ostavljajući mi u ruke neko pismo bez pečata i potpisa.
- Ali, još ima vremena, kao da htedoh da im kažem, ali ne rekoh ništa, bijah zbunjen ne razumijedoh ni s kim govorim. Bijah sanjiv, usnuo, razgovorah s onima iz ponoći, sedam sati, onih dvanaest sati, iz snova, more ili sa vragom i vražijim sinom koji bijahu došli drugim poslom, iz nekog drugog sna, ili iz nekog košmara radi nekog drugog krika, sada, u sedam sati, da me podsjete na suđenje u dvanaest sati, koje ja, nesumnjivo, nisam zaboravio, da ću ići, da se javim, onako kako mi je naređeno i kako sam se jednom skoro svake sedmice javljao u određenom danu, u dvanaest sati, na osnovu pisama koje su mi svakodnevno uručivali na vrata, bez pečata i potpisa. Primakoh se kuhinjskom prozoru i pogledah dolje, ka ulazu moje zgrade, kako bi ih vidio kad izlaze, da bi se uvjerio da su bili stvarno, ali tamo bijaše samo magla i jedva su se vidjela stepeništa, ulaz, usko dvorište, i prije nekoliko dana olujom slomljene grane dva bora. Nisu se vidjela ni noćna svjetla. Nisu se vidjela, ili, su ranije ugašena. Znači bio je dan.
Obukoh se, na brzinu sredih i krenuh na posao, sada uvjeren da sam zakasnio, ali ne toliko da ne započnem novi dan, stvarno maglovit, ali dokon, da bih se otrgao iz snova i more hladne noćni. Grad je ličio na vampira, dok je moje hodanje po vlažnom trotoaru nalik na priviđenje koje prolazi grobljem u povratku u svoj mrtvački sanduk nakon noćnog orgijanja vukodlaka. Nigdje nikoga, niko na mojoj strani trotoara, jer onaj suprotni se nije vidio. Čula su se samo graktanja vrana, prigušeno grgorenje potoka iz daljine i luda tutnjava mašina koja su remetili ritam.
Na ulazu Doma štampe susretoh svoje kolege iz kancelarije.
- Malo sam okasnio, rekoh im na brzinu tapšući ih po ramenu, u znak pažnje kako bi oni ušli ispred mene.
- Osam sati, ne više, odvratiše mi oni uz smijuljanje. Mi odosmo, za danas pa do daljnjega smo završili. Treba to da znaš, zato kao da i nisi došao. Ionako si otpušten. List je zabranjen, zbog magle.
- Sati je seda... htedoh im reći i krenuh da izvadim sat na lancu iz džepa, ali se zbunih. Otvorih poklopac i pogledah: tri i nekoliko minuta, pola četiri, recimo.
- Bijaše stao zbog magle, rekoh u sebi, pomislih na đžepni sat i prislonih ga na uho, očekujući njegovo tik-takanje, bijaše živahan, mada se bijaše pomiješao sa kreketanjem vrana, grgorenjem potoka i bukom ratnih mašina u daljini.
- Da, odvratiše mi oni, misleći na drugo, i neće izlaziti iz štampe na neodređeno vrijeme. Sve se uzneredilo. Prekinut je radio i televizijski program. Dans su poslate policijske jedinice da bi ubijedile radnike radija i televizije da prekinu sa radom, zbog nepoštivanja pravila magle. Raspušten je i simfonijski orkestar i profesionalni hor, suspendovan je Mocartov Rekvijem. Članovi hora i orkestra su pretučeni, jer se nisu znali orijentirati po magli i odbili da prekinu probe.
- Ne razumijem, policajac mi reče da je ponoć, a na mom satu je bilo sedam. Ne razumijem, rekoh i pokušah da opišem jutrošnji ili sinoćnji događaj, sve držeči visoko džepni sat na srebrenom lancu sa otvorenim poklopcem, kao da potegoh alibi koji će mi potvrditi moje svjedočenje.
- Svuda su policajci, odvrati mi kolega iz kancelarije, to je specijalna policija magle zato se ne vidi. Nevidljiva je, reaguje brzo i iznenada. Mjesna policija je raspuštena ili je raspoređena na druge poslove, jer poznaje jezik, dok su poslate nove izvježbane jedinice za mutna i vanredna stanja. Napravljene su čistke, na neodređeno vrijeme su zatvorena neka ministarstva. Jučer su iz bolnice izjureni hirurzi i ginekolozi i dovedeni drugi hirurzi i ginekolozi koji znaju da operiraju, ili vrše porođaje u magli. Zaposednuta je i pošta, ubačeni su ljudi iz centra za uvježbavanje ljudi koji uspostavljaju posebne komunikacije u vanrednim stanjima magle i nejasnoće i u atmosferi totalne konfuzije, sa ciljem osluškivanja prekršilaca pravila kretanja. To bi trebao biti novi način našega života za neko neodređeno vrijeme. Ovo je režim magle i meteorolozi predviđaju da će potrajati. Zamijenit će se institucije i postaviti hitne vanredne mjere magle. Umjesto ranijih rukovodstava, fabrike i velika preduzeća podvrgnut će se također pod vlast prinudnog rukovodstva magle, ili će prestati s radom i konzervirati radi kasnijeg otvaranja nekoga dana bez magle. Proglašeno je posebno stanje, ne vanredno, ali specijalno, u kome će se znati kretati samo oni naučeni i oni pomireni s maglom. Drugi će biti zatvoreni po kućama, u nekoj formi obavezne izolacije. Oni koji budu silom odbijali ovaj režim, bit će odmah likvidirani na uličnim manifestacijama, gdje se ne vidi ništa i gdje je stvorena mreža hitaca državnosti ili će biti pozatvarani po zatvorima. Uprkos tome, ti si prošao dobro. Mogao si nastradati. Znaš li koliko je ljudi izgubljeno ili nestalo u magli?

***

Iako je bilo vrijeme vladavine magle, bili smo takoreći, priviknuti na stalne poplave magle. Ali ovoga puta to potraja dugo i ljudi se bijahu izmijenili i zatvorili u sebe. Većina je ostajala u kući, oni koji su izlazili stalno bi se žalili na mnoge čudne i nesvakidašnje probleme i prepreke. Magla se zgusnula i pritiskala sve. Teško je zaudarala i gazila kao kopitom. Posijala je epidemije i duševne bolesti, depresije, teške psihoze, podizala agresivnost i tenzije deformirajući ljude koji preživljavaju gotovo na svakom koraku od neke cerebralne hemoralgije. Ulice su bile pune ljudi koji su bolesno mahali jednom opuštenom rukom ili vukli jednu nogu, sve do uha iskrivljenih usta na desnu ili lijevu stranu. Koji je ovo kijametski dan, opteretio sam se gvozdenim teretom u grudima, kojeg se ni s dubokim kašljem nisam mogao osloboditi, ni sa udarcima u grudi, ni bacanjima na zidove kuća. Ipak će se podići jednog dana i ova magla, prestati boleščina i nazeb, sa otežalom glavom, jedna za drugom, potreba za valiume i leksiliume i za sva sredstva za smirenje koja su ljudi otkrili. Zbog teške magle i tableta utonuh u duboki san bez snova iz kojeg se probudih gotovo nakon nedjelju dana. Prespavao sam more sna utonut u najdublju tamu, u neku pećinu gdje ptice šute i noćni šišmiši ne pište. Ko mi je izmiješao košmare i ko me je onesvijestio ovako?
Probudih se stašno gladan i nevjerovatno zatekoh spreman sto sa svim dobrima ovoga svijeta. Jeo sam kao nikada u svom životu. Zasitih se i uživah optužujući sva svjetska čarobnjaštva tipa "trpezo postavi se" koja me je tako izvanredno ugostila. Možda je stigla mati, ona je imala kljuć od kuće ili ustvari sve je ovo palo s neba, iz mašte. Uskoro riješih dio misterije, kad ugledah širom otvorena vrata, ali neoštećena. Povratih se zbunjen za trenutak nakon sve divote koja me je obasula jutros i ugledah ne samo da ništa nije nestalo iz kuće već da je ona dovedena u nekakav red i bijaše čista tako da se sve caklilo i svjetlucalo, kao nikada prije. Moj se ćumez bijaše pretvorio u blještavu palaću. Mora da sam oženjen u snu, rugah se sa alter egom, prespavao si čitavo jedno godišnje doba i probudio se oženjen. I sada kada si otpušten i sa posla, možeš spavati slobodno, jer su ti i trpezu anđeli i vile dobrotvornih društava spremili u izobilju. Nemaš potrebe da izađeš na megdan sa maglom – i tako nehajno se približih prozoru. Kakva divota, o bože! Ne samo da se podigla magla, i obasjalo sunce i okupao pejsaž, već su se otvorili vrtovi raja i bijaše oživio grad kao nikada prije. Obukoh se brzo i odmah se nađoh na ulici. O bože. Nemaše više ni policije, ni ljudi sa ludim škorpijama na čelu, ni unakaženih i iskrivljenih lica, ni obješenih nogu koje se vuku, ni tragova tenkova, ni zastava izdeljenih na krstove. Izlazeći iz ulaza zgrade izgura me grupa vesele dječice skačući sa školskim torbama na leđima. Bacih pogled na mali kiosk prekoputa i ugledah izlog pun novina i revija ilustrovanih svim mogućim bojama. Eno i mojih novina koje bijaše progutala magla. Eto i revija za uživanje u dokolici. Ljudi su se penjali i izlazili iz prepunih gradskih prevoza, hitali su nekamo i vraćali odnekud. Nosili su sa sobom pune neke torbe i vrećice, papire i knjige pod miškama. Bijahu razdrljili prsa prkoseći jeseni, jer bijaše tako neviđeno sunčano i ispunjeni nadom da će to trajati i vladati čitav život.
- O bože, stresoh se u sebi, ko me uvuče u san i kako se iz njega izlazi?

preveo sa albanskog: Enes Tuna