Daša Drndić

Les poupées gargantuesques

Sarajevske Sveske br. 35-36

(odlomak iz romana)

Svi pacijenti za sutrašnje operacije primljeni su, registrirani i evidentirani, raspoređeni po sobama. To traje pet-šest sati. Dan je sunčan, aprilski. Rano je poslijepodne. Liječnici odlaze, sestre šeću, ima i časnih, one lepršaju. Većina pacijenata odmah uskače u pidžame, obuvaju čiste sokne, sve žene imaju male bijele čarapice što izgleda ogavno, vuku noge u papučama, neki bezglavo špartaju hodnicima, neki brzo liježu, ukoče se i gledaju preda se, unaprijed onemoćali. Žene imaju i nove kućne (bolničke) haljine pastelnih boja, dugačke, od velura ili frotira i tumaraju posvuda. To djeluje zastrašujuće. Andreas navlači trenerku i odlazi u bolnički vrt. Tamo kruži i puši.
Jednoj će odrezati obje dojke, obje će mi odrezati, kaže dok gleda kroz prozor u hodniku. Vrlo je mirna. U Andreasovoj sobi ima ih desetorica. Sve rakovi. Testisa, prostate, grla, pluća – taj jedva diše, stalno kašlje, kašljuca. Postoji lijek protiv pušenja, piše Andreasu Bruno iz Budimpešte, nije na bazi nikotina, piše, probao sam i uspjelo mi je, samo sam poslije ponovno propušio. Taj lijek jako je skup, ali vrijedi pokušati, piše Bruno iz Budimpešte. Zove se Champix. Da kaže ovome što kašlje? Ovome što će mu sutra odrezati plućno krilo?
Dolazi Viktor, donosi kolače. Andreas i Viktor jedu kolače prstima u bolničkom parku, čokoladne, sa šlagom. Onda zbrišu iz bolničkog kruga u obližnji kafić. Tamo sjede i pričaju ni o čemu, kao da se ništa ne događa. Viktor ima tri hektara zasađene lavande na 1.200 metara nadmorske visine. Bio sam u berbi, kaže, pravili smo bukete i prodavali. Viktor je zasadio i ružmarin i timijan, đumbir i vlasac i talijanski bosiljak. Viktor voli saditi, umorio se od pjevanja, glas mu puca. Viktor i Andreas poznaju se iz prethodnog života. Beograd napuštaju otprilike u isto vrijeme, prije dvadesetak godina. Viktor je Andreasu najbliže što iz mladosti posjeduje u ovome gradiću. Ako se izuzmu sjećanja. Viktor se nije snašao. Opera je mala, njegovo pjevanje nije im bilo potrebno, odskakalo je, Viktorovo pjevanje bilo je prvoklasno pjevanje, svjetsko, pa Viktor gostuje malo u Beču, malo u Veneciji i Trstu, malo u Berlinu. Onda diže ruke, starost i umor uvlače mu se među glasnice, kapaju u pluća, stežu dušnik. Tako Viktor prelazi na uzgajanje rasnih pasa, ali posao propada. Sad živi u jednom istarskom selu, obilazi masline i sadi krumpir. Izgleda zdravo. Ima rumene obraze i ispucale ruke.
Kad se Andreas Ban vraća u svoju sobu, svi već spavaju. Neki su izvadili zube pa su im usta smežurana poput šupka. Zjape kao u mrtvaca. Jedan spava s gustom crnom perikom koja se iskrivila i pokriva mu pola lica. Njemu su prvo dali seriju citostatika da mu se tumor smanji, onda su ga odlučili operirati. Jedan već dva tjedna čeka na operaciju, čuva krevet. Na radijatoru isparavaju njegove loše oprane sokne i mali žuti ručnik. Na svim noćnim ormarićima stoje boce sa sokovima od cikle i mrkve. Onkološki pacijenti prilično suludo vjeruju da ih sokovi od cikle i mrkve mogu spasiti. Kao i soja. Kao i zeleno i crveno povrće. Pa se time, tim sokovima nalijevaju a brokulama i rajčicama prežderavaju. I još vjeruju, što su bolesniji utoliko više i fanatičnije, da su bijele namirnice otrovne, po njih vrlo štetne, pa ih ne konzumiraju, ne konzumiraju šećer, brašno, slatkiše, mlijeko, mladi sir, i onda su mirniji, vjeruju da su malo, kao, spašeni.

VLADIMIR:
Jedan od lopova bio je spašen. (Pauza.) To je razuman postotak. (Pauza.) Gogo.
ESTRAGON:
Što je?
VLADIMIR:
A da se pokajemo?
ESTRAGON:
Pokajemo za što?
VLADIMIR:
Pa… (Razmišlja.) Ne moramo zalaziti u detalje.
ESTRAGON:
To što smo se rodili… ?
VLADIMIR:
Gogo.
ESTRAGON:
(nervozno). Što je?
VLADIMIR:
Jesi li ikada čitao Bibliju?
ESTRAGON:
Bibliju… (razmišlja) Vjerojatno sam je imao u rukama.
VLADIMIR:
Sjećaš li se Evanđelja… ?
Dvojica lopova. Sjećaš li se te priče?
ESTRAGON:
Ne.
VLADIMIR:
Da ti je ispričam?
ESTRAGON:
Ne.
VLADIMIR:
Tako će nam proći vrijeme. (Pauza.) Dvojica lopova, razapeta na križ kad i naš Spasitelj. Jedan —
ESTRAGON:
Naš tko?
VLADIMIR:
Naš Spasitelj. Dvojica lopova. Jedan je navodno spašen a drugi… proklet.
ESTRAGON:
Spašen od čega?
VLADIMIR:
Od pakla.
ESTRAGON:
Odoh ja.
Ne pomiče se.
VLADIMIR:
A ipak… (pauza) … kako to – nadam se da ti ne dosađujem – kako to da od četvorice Evangelista samo jedan spominje lopova koji je spašen. Sva su četvorica bila tamo – ili u blizini – a samo jedan govori o lopovu koji je spašen. (Pauza.) Hajde, Gogo, uključi se bar jednom.

ESTRAGON:
(s pretjeranim oduševljenjem). Nalazim da je to neizmjerno iznimno zanimljivo.
VLADIMIR:
Jedan od četvorice. Od ostale trojice, dvojica uopće ne spominju lopove, a treći kaže da su ga ona dvojica zlostavljala.
ESTRAGON:
Tko?
VLADIMIR:
Što?
ESTRAGON:
O čemu pričaš? Zlostavljala koga?
VLADIMIR:
Spasitelja.
ESTRAGON:
Zašto?
VLADIMIR:
Zato što ih nije htio spasiti.
ESTRAGON:
Od pakla?
VLADIMIR:
Budalo! Od smrti.
ESTRAGON:
Čini mi se da si spomenuo pakao.

VLADIMIR:
Od smrti, od smrti.
ESTRAGON:
Pa, što onda?
VLADIMIR:
Onda su dvojica morala biti prokleta.
ESTRAGON:
A zašto ne bi bila?
VLADIMIR:
Ali jedan od četvorice kaže da je jedan od dvojice spašen.
ESTRAGON:
Pa? Ne slažu se i to je sve.
VLADIMIR:
Ali tamo su bila sva četvorica. A samo jedan spominje lopova koji je spašen. Zašto vjerovati njemu a ne ostalima?
ESTRAGON:
Tko mu vjeruje?
VLADIMIR:
Svi. To je jedina verzija za koju znaju.
ESTRAGON:
Ljudi su prokleti neuki majmuni.

On, Andreas Ban, samo pije vitamine, vitamini su antioksidansi, C, A, E. I selen je antioksidans, pa pije i tablete selena, ponekad malo ribljeg ulja, kako bi uništavao svoje slobodne radikale, sva onečišćenja koja unosi u organizam, koja ga napadaju. U apoteci tako Andreas Ban kupuje svoje vitamine, kad uleti muškarac koji iz cuga pljune četiristo eura za kojekakve gljive shiitake, maitake i reishi u raznim agregatnim stanjima, za praškove, za kapsule, za beta-glucan, Bio Bran i spirulinu, za neki ekstrakt kozjeg mlijeka, onda taj čovjek okrene se oko svoje osi, kao da je u kakvoj hrvatskoj reklami, na kakvom hrvatskom stejdžu, i obraćajući se svima izjavi: A najviše od svega mojoj majci pomaže molitva dragoj Gospi u našoj maloj seoskoj kapeli. Andreas Ban onda mu kaže, Žali bože para, držite se samo Gospe.
Andreas Ban dakle ulazi u svoju bolesničku sobu. Ni na jednom ormariću ne leži knjiga. Spavači odreda izgledaju staro i istrošeno, pohabano. Pod slabim neonskim svjetlom koje dopire iz hodnika sliče na goleme lutke, les poupées gargantuesques, giant puppets, marionete, limp rag dolls – na pomodrjele ukrućene mrtvace, na skladište izglobljenih odbačenih figura – manekena.
Andreas Ban ne može leći, ne želi postati eksponat na toj nakaradnoj mostri odbačenog ljudskog mesa. Pa poput posjetitelja kakve davne izložbe degenerativne umjetnosti krene zavirivati u bolesničke sobe. Svuda nepokretne spodobe u ispranim prugastim pidžamama, spodobe nad kojima je ili već izvršena intervencija ili će uskoro biti. Obrađena tijela, umrtvljena. Manipulirana tijela, neka vidljivo, neka nevidljivo deformirana, posve nadrealna, ili se to njemu, Andreasu Banu pričinjava. Možda te titrajuće slike mala su fatamorgana, imate bujnu maštu, kažu mu liječnici kad im obrazlaže vizije svojih načetih unutarnjih organa. Iz sobe u sobu, kao da promatra ranjenike na bojnom polju, osakaćene, kriple, kao da je u kakvom konc-logoru u kojem je zatočeno pa sadistički unakaženo svako biće koje se bilo po vjeri, ideji ili krvi ne uklapa u mistični germanski (hrvatski?) duh, ruralan, „moralan“ i oplemenjen antičkom mudrošću. Jesu li ovo ljudi oslabljenog, oštećenog ega koji spas traže u rekonstrukciji svojih tijela, poput onih koji se podvrgavaju plastičnim operacijama s umetcima, ili su naprosto žrtve agresivne ideje o čistoti rasa. Svejedno. To bolničko lijeganje u devet sati, gašenje svjetla, nasilno jutarnje buđenje u šest, taj pristanak pacijenata na poslušnost, pa kolektivne kupaonice s trulim i vlažnim drvenim rešetkama na istrošenim keramičkim pločicama, nedostatak toaletnog papira, ta strogost bolničkog osoblja, taj zapovjedni ton, pogotovo većine medicinskih sestara, taj red, sve to pred sutrašnju operaciju pritišće Andreasa Bana i u njemu pluta maglovita spoznaja o sankcijama moćnih prema makar i malom kreativnom, pobunjeničkom kaosu, pa kaže, u klopci sam.
Andreas Ban šeće bolničkim hodnicima okružen zatočenim disfunkcionalnim, osakaćenim humanoidima. Oni „zdravi“ su vani iako su njihova tijela samo štit, proteza za podupiranje iskrivljene slike o vlastitom organizmu, o načetoj, klimavoj konstrukciji njihova ega. Tako, nakon operacije, Andreas Ban gotovo opsesivno promatra prolaznike, publiku na skupovima, predstavama, utakmicama, paradama, i pokušava dokučiti koliko njih u sebi nosi letalne stanice, male ili velike tumore s brojnim vidljivim i nevidljivim kracima, a da njihovi vlasnici o tome pojma nemaju, pa zamišlja njihov stupor, njihovo izbezumljenje u trenutku kad ih tijelo zaskoči i kaže, da te vidimo sad!
Ali oni vani, oni „čistog“ tijela, neobilježenog tijela, zdravog – mladog tijela, nemaju kada, nemaju zašto čeznuti za tjelesnim dodirom jer uklopljeni su, jer za njih život uglavnom teče, ne zastajkuje, ne stoji. A bolesno tijelo osuđeno je trpjeti nasilje nad svojim korporalnim granicama, nasilje koje ga dodatno razbucava. Čisto tijelo naspram odbačenog tijela. Gdje su granice čovjekove kontrole nad vlastitim (bolesnim) korpusom? Andreasu Banu onkolozi će odrediti terapiju citostaticima, u najboljem slučaju samo zračenjem, prepisat će mu antihormonske lijekove, preporučiti redovne ultrazvučne kontrole organa do kojih bi mogle doprijeti metastaze, prvo tromjesečno pa šestomjesečno vađenje krvi i analiza markera, oko njega stušti će se armija stranaca koji će baratati njegovim organima, njegovim eritrocitima i leukocitima, koji će viriti u njegovu jetru, koji će slušati kako diše, koji će ga pipati, palpirati tu i tamo, u preponama, a najviše kod ključne kosti da provjere je li mu se na plućima pojavio kakav tumor, što će njega, Andreasa Bana, posebno živcirati, jer tu, kod ključne kosti njegova je majka napipala izraslinu i rekla, vidiš, ovo su metastaze na plućima, pa će sad on, Andreas Ban, svaki put kad se liječnički prsti primaknu njegovom vratu reći, nemojte, tu ja provjeravam sam.
Što mu preostaje? S liječnicima će ipak sklopiti savez, prihvatit će suradnju s aparatima, s onim Oncorom i Mevatronom, ustupit će svoje tijelo drugima, podijelit će njegove funkcije s drugima, posve racionalno, posve u duhu zapadne civilizacije koja obožava kontrolu. Spakirat će emocije jer emocije zamagljuju uvid, mute percepciju, dosta mu je emocija u svakodnevici, dosta mu je sentimenta u književnosti, u filmu, u logoreičnom ispraznom govoru, zlo mu je od razvodnjene plačljivosti koja prijeti da potopi mozak u formaldehid, sit je reklamnog života.
Promatra Andreas Ban tu hrpu usnulih tjelesa, muških i ženskih, i sve što vidi kolekcija je ogoljenih beživotnih lutaka, les mannequins. A ujutro, kad se probude, kad ih prodrmaju pa se počnu micati, i dalje će ostati to, disfunkcionalni strojevi sastavljeni od mehaničkih, loše povezanih pokretnih dijelova.
Pa s gađenjem kaže:
Ça me fait pisser.
Na listu lijeve noge majka Andreasa Bana od svoje osme godine nosila je golemi ožiljak, smežuranu kožu bez pigmenta. Ta velika opekotina na nozi Andreasove majke Marise nastala je kad je pokušala spasiti svoju omiljenu lutku zahvaćenu plamenom, jer ta krpena lutka imala je pravu ljudsku kosu koju je na njenu glavu aranžirao njen otac, djed Andreasa Bana, kojega Andreas Ban nikada nije upoznao jer taj njegov djed, inače vlasuljar koji je čitao Goethea i Schillera u originalu i od 1923. pa do smrti bio član Austrijske komunističke partije, umro u Zagrebu 1943. Poslije su je (Andreasovu majku) stavili u korito zbog silnih lomova. Bila je kruta i nakaradna s iskrivljenim izvrnutim ekstremitetima kao da je kakva Bellmerova Puppe.
U sobi 42 jednom muškarcu ruka je pala i dotiče pod, noga mu je u gipsu i visi okačena o malu ljuljačku instaliranu u podnožju kreveta. U hodniku, na bijeloj klupi, poduprta jastucima sklupčala se ona žena kojoj će sjeći obje dojke i ne miče se. Izgleda kao umjetnička instalacija. Andreas Ban prstom joj dotakne rame, da vidi je li živa. Ne mogu spavati, kaže, sve žene u sobi hrču. U toj sobi u kojoj sve žene hrču jedna spava gola ali nije gola nego je ufačlovana u zavoje, naviše oko trbuha, nešto su joj tamo valjda kopali, sjekli, čupali, vadili, sise joj se prosule pa kao da ih nema. Druga diše duboko i škljoca zubalom koje je zaboravila staviti u čašu, tak – pauza, tak, pauza, tak, tak. U sobi 39 jednome cjevčica iz penisa ide i plastičnu bocu okačenu o rub kreveta; boca je polupuna smeđe tečnosti. U istoj sobi jednome cjevčice idu iz nosa, a ima i cjevčice utaknute u vene u koje iz boca na stalku kaplje neki rastvor. U ženskoj sobi na drugom kraju hodnika jednoj je uvezana glava, zavoj je umrljan usirenom krvlju, možda su joj čačkali po mozgu pa kad se probudi to više neće biti ona; drugoj je bandažiran prsni koš, sve do struka, s lijeve strane nazire se izbočina, spljeskana dojka, desna joj je strana flah, desnu su joj sisu valjda otfikarili, ne umire se tako brzo, rekao mu je doktor Toffetti, ima žena koje neće pod nož, i do deset godina vuku tumor dojke, dok dojka ne istrune i ne otpadne sama. Nitko nije budan. Ili se svi prave da spavaju. Ali u sobi 47 Andreas Ban nalazi jednog koji ne spava. Usrao sam se, kaže. Zovi sestru. Hodnici su zatrpani invalidskim kolicima. Andreas Ban zamišlja kako će ujutro nastati gužva kad invalidi-ranjenici, ti kripli, krenu u šetnju.
Lutke su Andreasova opsesija, Andreasova bolest i čežnja. Leu je kupio krpenu lutku na čijem je poprsju nacrtao debelo crveno srce. Leova lutka danas je ofucana, napola rašivena, ali srce je ostalo. Sve te lutke na koje nailazi, u životu i u snovima, zrcale stare ljudske priče, zna to Andreas Ban, priče seksualne i rodne, priče patrijarhalne, muške i ženske, priče skrivene, zakopane pa otkopane, katkada opasne priče, fašističke, okrutne i nerazumne. Ali ne može sada o tome misliti, sad pred operaciju, iako mu svakakve slike trepere pred očima, u tom sterilnom bolničkom polumraku. Je li to Adorno napisao, ili Horkheimer, da nacisti tijelo vide kao pokretni zglobni mehanizam, kao skelet prekriven mesom. Kao oklop. Da nacisti iznad svega veličaju tijelo, ono krasno nadčovječno muško mišićavo tijelo u pokretu, sjajno, nauljeno za fotografiranje, i ono gipko žensko tijelo u zraku, u skoku, također nago. I kaže, Adorno ili Horkheimer, ili obojica kažu, da su ti bogoliki gimnastičari veoma skloni ubijanju, kao što su ljubitelji prirode često lovci. To fašističko isklesano tijelo (teretane, fitness centri), ono drugo tijelo, tijelo drugoga, čini slabim, ružnim, dekadentnim tijelom, nepoželjnim. To "moćno" tijelo obrana je od svega što je fragmentarno, nekompaktno, fluidno i neuhvatljivo, pa stoga jer je moćno, sve što je razlomljeno to oklopljeno tijelo poništava, otuđuje i destruira (ubija).
O, svakakve nepodopštine neposlušni umjetnici s početka dvadesetog stoljeća pa sve do danas izvode na lutkama manekenima, neopisivo iritirajući ideologe i propagatore arijevskog tijela (i duha). Tu su ćelave lutke, lutke s gustim najlon perikama, obezglavljene lutke čije se lubanje kotrljaju kod njihovih nogu, lutke prekrivene listovima salate po kojima gmiže tri stotine jestivih burgundijskih puževa, tih dvospolnih pobjeguljaca koji su u stanju neozlijeđeni preći preko oštrice žileta, tu su manekeni iščašenih udova sa staklenim očima ili bez ikakvih očiju, s penisom umjesto nosa, s vaginom umjesto usta, s velikim zaštitnim naočalama na njušci morskoga psa, tu su manekeni hermafroditi s torzom žene i glavom muškarca lica zaraslog u bradu, kao što je Dalíjeva „seksi dama“ Christopher Columbus na kojoj piše: Vraćam se. To „vraćam se“ odjekivat će dvadesetim i dvadeset i prvim stoljećem zloslutno, ne dopirući do gluhih ušiju, pa će povratci teći nesmetano. Tu su manekeni hibridi, sijamski blizanci slijepljeni užasom, nakaradno odjevene ili polunage djevojčice u seksualno izazovnim pozama s nevino bijelim soknama i lakiranim cipelicama, tu su vojnici, ratne nakaze (Kriegskrüppels), tu su ženski manekeni s povezom preko očiju, bez jedne ili obiju ruku, s više nogu ili bez nogu, neke s dva torza, s dvije karlice i četiri dojke, odjevene u muške sakoe, s muškim cipelama na nogama, žene s malim zelenim jastozima posutim po golom tijelu, tu su brkate žene, les mannequins moustaché, umotane u žicu (iza žice?), pa one koje liju kristalne suze, tu su providnim, prozračnim velovima prekrivene, sakrivene lutke, i krasna lutka Massonova, jedna od Andreasovih omiljenih, glave zaglavljene u drvenoj krletci, s povezom oko usta iz kojih viri maćuhica, dakle nijema, zanijemjela, u klopci, s tankim crvenim povezom koji skriva njen spol i s malim punjenim pticama pod pazuhom.
Sve te lutke, svi ti manekeni mogu se raščlanjivati, dijelovi njihovih tijela razmještati, premještati, odbacivati ili čak dodavati novi, pa se više ne zna jesu li to muške ili ženske lutke ili istovremeno oboje, i muške i ženske lutke, kao i kod ljudi, ovih ili onih. O, sve te „stvarne“ lutke pod nosom slijepaca, toliko različite od suvremenih (nacističkih) živih lutaka koje propagiraju arijevsku normu, taj velebni opasni kič. Čitav jedan uznemirujući, upozoravajući svijet "utvara", bića-predmeta koja oživljavaju, koja upozoravaju, a kojima, Andreas Ban sluti, i sam pripada, ovako nakaradan, izglobljen, ugipsane ruke, izvrnute šake, iskrivljene kralježnice, načetih pluća i kratkovidnih očiju, šepav i uskoro s raskopanom dojkom. Poznati mannequin, fantom „bez glasa bez očiju i bez lica“ katkada posjećuje Andreasa Bana u snu i na javi, pa tako i sada za njim klizi po bolničkim hodnicima, pa Andreas Ban kaže, možda sam to ja, ovakav nikakav, sve bliže smrti. Da, Andreas Ban, sav u fragmentima, u dronjcima od kojih pokušava sklepati cjelinu.
Onda, te njegove, Andreasove knjige u kojima nekako, možda i traljavo, čvrstim crnim vrpcama nastoji ideju krvi i tla vezati za danas, kao da steže kakav zastrašujući korzet u kojem je teško disati, te njegove knjige čitaocima već idu na živce. Ali i to je jedna od bolesti Andreasa Bana od kojih ne zna kako se izliječiti, jer napadi, iako dolaze u valovima, ne jenjavaju, nakon kratkih remisija, simptomi se vraćaju a Andreasov imunitet slabi. Ljudi mu pišu, ljudi mu, nepozvani, ničim potaknuti, pričaju svoje stare požutjele storije, ne bi li im on (o, ironije), psiholog Andreas Ban, pokazao neki mali prolaz ka spokoju.
Gleda Andreas Ban što je sve spakirao za svoj boravak u bolnici pa se čudi: ljudi uglavnom za boravak u bolnici kupuju novo, nove soknice, novu pidžamu, nove haljetke, nove četkice za zube, novo donje rublje, novi sapun, nove papuče, kao da se kane pokazivati, kao da namjeravaju ostati. On je ponio sve staro, sve načeto; ispranu trenerku s rašivenim desnim džepom i Leov sat bez kazaljki, sat s izbrisanim brojčanikom na kojemu vrijeme stoji, na kojemu vremena i nema. Ponio je fine listiće crne čokolade s 80 % kakaa, ponio je Marinu Cvetajevu i nekoliko glazbi uz koje se osjeća otmjeno. Ponio je neuhvatljive krpice sasušenih snova, iluzije uglađenosti i sublimnog.
Nedavno, Andreas Ban pročitao je manifest majstora uličnih grafita, subverzivnog enfant terriblea današnjice, zagonetnog Banksyja zaljubljenog u štakore za koje kaže, ima ih posvuda, napadaju odasvud, ima ih kod najnižih slojeva, ima ih kod najviših slojeva, a kojeg poslušni i korektni, uladičeni i sterilizirani, arijanizirani roboti nazivaju opasnim antisocijalnim vandalom. U tom manifestu Banksy citira odlomak iz dnevnika potpukovnika Mervina Willetta Gonina koji je među prvima s britanskim vojnicima 1945. oslobađao Bergen-Belsen:
Leševi su ležali posvuda, negdje u golemim hrpama, negdje pojedinačno, negdje u parovima.
Trebalo je vremena da se čovjek navikne na muškarce, žene i djecu koji su jednostavno padali od iznemoglosti i trebalo je smoći snage da im ne pružite pomoć. Trebalo se odmah naviknuti na ideju da tu pojedinac ne postoji. Znali smo da svakodnevno umire pet stotina osoba i da će narednih tjedana još pet stotina umrijeti prije nego što ćemo bilo što moći poduzeti. Ali, teško je gledati dijete koje se guši i umire od difterije kad znate da bi mu traheotomija i medicinska njega spasile život, žene koje se guše u vlastitom izbljuvku jer nemaju snage promijeniti položaj u kojem leže, muškarce koji jedu crve dok u ruci drže komad staroga kruha jer su naprosto morali jesti crve da bi preživjeli a više ne razlikuju kruh od crva.
Hrpa leševa, nagih i opscenih, o koje se podupire žena suviše slaba da bi ostala na nogama dok nad otvorenom vatrom priprema hranu koju smo joj donijeli; muškarci i žene koji na otvorenom čučnu gdje stignu kako bi olakšali svoja dizenterijom oderana crijeva; žena koja se potpuno gola pere nekakvim upitnim sapunom i vodom iz spremnika u kojem plutaju ostaci mrtvog djeteta.
Premda ne znam jesu li ova dva događa povezana, ali ubrzo nakon što je stigao Britanski crveni križ, u logor je dopremljena i veoma velika pošiljka ruža za usne. To nama vojnicima uopće nije bilo potrebno, urgirali smo, tražili smo na stotine, na tisuće drugih artikala, i ne znam tko je naručio ruž za usne. Žarko želim otkriti tko je to uradio, jer bio je to potez genija, čista nepatvorena pronicavost. Vjerujem da tim zatočenicama ništa nije pomoglo koliko taj ruž za usne. Žene su ležale na svojim krevetima bez plahti, gole, ali jarko crveno namazanih usana, lunjale su naokolo bez odjeće, s prljavom dekom preko ramena, ali jarko crvenih usana. Na stolu za obdukciju vidio sam mrtvu ženu koja u stisnutoj šaci drži ruž za usne. Konačno je netko nešto poduzeo da ove žene ponovno preobrazi u osobe. Postale su ličnosti, nisu više bile tetovirani broj na ruci. Mogle su brinuti o svome izgledu. Taj ruž za usne počeo im je vraćati ljudskost.

Kasno je. Nailazi medicinska sestra i Andreasu Banu kaže: Odmah se istuširajte, obucite pidžamu i lezite. Andreas Ban kaže: Neću. Sutra, sve ću to sutra. U hodniku stojećke jede stvrdnuti pileći batačić koji su mu donijeli još ujutro, za ručak. Sestra mu daje supozitorij, Stavite ovaj čepić zbog čišćenja crijeva, kaže. Nije mu jasno zbog čega bi čistio crijeva, stolica mu je uredna, a crijeva su daleko od pazuha i dojke, kirurzi se crijevima neće ni primaći. Stavio je čepić koji mu je odrao utrobu. Do krvi.

priča za laku noć – bambole senza guerre

Davno, u kraljevskoj zemlji Italiji, živio čovjek po imenu Peppino Russo. Kad izbija rat, Peppino Russo priključuje se Pokretu otpora i s puškom u ruci kreće u borbu protiv fašista i nacista koji tlače njegov narod i njegovu domovinu. Jedne noći, s grupom svojih suboraca, partizana, Peppino Russo ulazi u malo planinsko selo nakon strašnog masakra koji su počinile neprijateljske trupe, zaklavši sve njegove stanovnike i spalivši njihove kuće. Ali u kotlini punoj leševa, Peppino Russo ugleda djevojčicu čije širom otvorene oči pokazuju znake života. On uzima djevojčicu u naručje, nosi je svojoj kući i njeguje je. Kad djevojčica naraste, ona i Peppino Russo postaju muž i žena. Prolaze godine. Jedne silvestarske noći, kako je prema tradiciji uobičajeno, na nekom rimskom trgu palili su se stari, iskorišteni i ne više upotrebljivi predmeti. U tom otpadu Peppino Russo ugleda lutku širom otvorenih očiju. To ga podsjeti na djevojčicu koju je našao u kotlini među leševima u spaljenom planinskom selu. Peppino Russo izvuče lutku iz plamena, vrati se u svoj gradić i objesi lutku na ogradu pred svojom kućom. Tad nešto u njemu klikne. Peppino Russo krene u potragu za razbijenim lutkama prvo po Rimu, potom po čitavoj Italiji. Nakon mnogo godina, u podnožju Monte Maria, najvišem brežuljku u okolici Rima, prostiralo se polje od dva i po jutra zemlje prekriveno s više od sto tisuća (oštećenih) lutaka. Godine 1983., na putu po Italiji, ruski fotograf i redatelj Valerij Sirovski, ugledavši Peppinovo groblje odbačenih lutaka, provodi dva dana snimajući ga, sačinivši preko 700 fotografija koje potom izlaže u Moskvi. Bila je to vrlo potresna izložba. Na toj izložbi jedan posjetilac izjavljuje: Hekatombe izobličenih lutaka bez očiju, bez ruku i nogu – strašno podsjećaju na slike iz Drugoga svjetskog rata i koncentracionih logora.
Peppino Russo umro je prije mnogo godina. Njegova žena prodala je zemlju i buldožer je zatro zbirku. A ni kolekcija fotografija Valerija Sirovskog već odavno ne postoji.

Bolničkim hodnikom kotrlja se mali strah umotan u perje. U susret Andreasu Banu tapka stara Bette Davis. Fasten your seatbelts, kaže, it's going to be a bumpy night.
Andreas Ban zaspao je u trenerci.