Andrea Lešić-Thomas

KRATAK UVOD U NASTAVAK JEDNE RASPRAVE

Sarajevske Sveske br. 35-36

Kada su me Sarajevske sveske angažovale da uredim blok u kome bi, u nastavku debate započete u prethodnom broju Sveski, strani slavisti i komparativisti raspravljali o načinima na koji je moguće predavati i izučavati ove naše regionalne, post-jugoslovenske, zapadnobalkanske, južnoslavenske književnosti, moram priznati da je moja početna intimna reakcija bila, na prvi pogled, potpuno kontraproduktivna. Naime, prisjetila sam se jednog zadatka koji je Celia Hawkesworth (jedan od najboljih književnih prevodilaca sa jezika koji se nekad zvao srpskohrvatskim-hrvatskosrpskim, i tada još uvijek profesorica tih književnosti na Školi za slavistiku Univerziteta u Londonu) zadala mom ocu i meni jednog vikenda u drugoj polovini devedesetih godina prošlog vijeka: da smislimo razlog zašto bi književnost morala biti nerazdvojni dio studija jezika i kulture neke zemlje. Jasno mi je pred očima iskrsla slika izraza potpune izgubljenosti na Celijinom licu dok nam je objašnjavala da joj je to pitanje postavila administracija njene Škole. Britanskim studentima, naime, ako se ne odluče da studiraju englesku književnost već strane jezike, književna komponenta njihovog studija predstavlja više smetnju negoli korist i zadovoljstvo (i to je slučaj ne samo sa "malim" jezicima kakav je ovaj naš, već i sa francuskim, i ruskim, i njemačkim); proučavati devetnaestovjekovne pisce čini se kao gubitak vremena onima koji su došli na fakultet da baš taj jezik studiraju jer im je bilo lijepo na ljetovanju u Dubrovniku, jer su razvozili humanitarnu pomoć po Bosni, jer su ih fascinirale slike krvoprolića na televiziji; i dalje: student je konzument obrazovanja; postojanje neželjenog profesora književnosti na jednom fakultetu za upravu tog fakulteta predstavlja neopravdano rasipanje novca; i taj je trošak univerzitetskog novca i studentskog vremena trebalo nekako opravdati. Taj smo vikend proveli u mokrim šetnjama sa Celijinim psima po oxforshireskim njivama i u češkanju glava; stvarno, zašto bi neko uopšte studirao književnost? I on je obilježio čitav moj kasniji teoretski rad: potraga za odgovorom na pitanje o smislu bavljenja književnošću, odnosno za racionalnom argumentacijom kojom bi moja instinktivna ubjeđenja o značaju književnosti mogla parirati i cinizmu nezainteresovanih studenata i škrtosti sklonih univerzitetskih administracija, postala je pozadinska tema svakog mog daljeg razmišljanja o književnosti. Iako sam nekakav odgovor u međuvremenu uspjela za sebe formulisati, istovremeno sam shvatila da ne postoji način da se on zaista prenese onima koji nisu već unaprijed barem djelimično skloni da se s njim slože; a sad je od mene traženo da pitanje o metodologiji proučavanja naših nacionalnih književnosti i njihovog regionalnog okvira stavim upravo pred ljude koji se, sigurna sam bila u to, prvenstveno bore sa onim pitanjem koje mu prethodi: kako opravdati da se to uopšte radi, a kamoli razmišljati o tome kako se to radi.
I onda sam shvatila da je moja svijest o tome više prednost i povod za početak razgovora negoli razlog za oklijevanje, i u tom duhu sam se ljudima čije ćete tekstove čitati na sljedećim stranicama obratila sa sljedećim pitanjima:

"Na koji način se književnosti sa ovih prostora proučavaju na vašoj instituciji; da li kao izdvojene nacionalne književnosti (srpska, hrvatska; ima li bosanske i/ili crnogorske, i da li smatrate da bi ih trebalo biti?), ili kroz nekakvu drugu organizaciju materijala (recimo, tematski, ili u okviru šireg konteksta, pa bilo južnoslavenskog, balkanskog, istočnoevropskog)? Koji od ovih modela smatrate da je najprikladniji, i da li je jedan model univerzalno primjenjiv na sve periode i sve oblike književnog života? Nadalje, koji je model praktično najprihvatljiviji u nastavi: koje mislite da su stvarne potrebe studenata koji proučavaju ovaj jezik, odnosno ove jezike i književnost/i, na koju vrstu poslova oni odlaze poslije diplomiranja, i koliki je stvarni upliv ili korist književnog obrazovanja u poslovima koji većina njih obavlja u svom životu nakon fakulteta? Koji mislite da je odnos između potreba nastave i potreba naučno-istraživačkog rada u tom kontekstu, da li se oni međusobno dopunjavaju ili stoje u opreci jedan s drugim? Naravno, ako mislite da ova pitanja nisu relevantna niti da je problem koncepcije književnosti s ovih prostora uopšte moguće ponovno ili u ovom trenutku otvarati, voljela bih da objasnite zašto tako mislite. Ako mislite da je neki sasvim drugi kompleks problema posrijedi, voljela bih da kažete koji."

Odgovori koje sam dobila su bili različiti, i meni je veoma drago što zapravo predstavljaju reakciju na sva pitanja koja sam postavila, kao i na ono otvaranje mogućnosti postojanja neke sasvim druge problematike koje sam na kraju ponudila. Gordana Crnković iz Seattlea je na poziv da napiše tekst pristala odmah, samo sa brigom da će njen doprinos debati, kao direktni odgovor na praktičnu stranu postavljenih pitanja, možda biti previše suh i informativan; da je zapravo životan i uzbudljiv vjerovatno ćete se uvjeriti i sami. Miranda Jakiša iz Berlina je, u ispravljanju previda koji sam ja učinila, svoj odgovor sročila zajedno sa Angelom Richter; njihov je tekst zapravo zajednički programski odgovor njemačke slavistike, i mislim da, u svom obrazlaganju institucionalne težine ovog problema, i to u zemlji sa jakom slavističkom tradicijom i jakim kulturnim kapitalom koji književnost unutar te kulture nosi, predstavlja najglasnije alarmno zvono ovog bloka (a Davoru Beganoviću hvala na prijevodu sa njemačkog). Robert Rakočević iz Pariza je prvo odbio, zbog nedostatka vremena, a onda se ispostavilo da on već ima gotov tekst koji se zapravo savršeno uklapa u zadatu problematiku, i nudi vrlo zanimljiv metodološki model proučavanja najnovijih djela ovih naših književnosti u njihovoj međusobnoj isprepletenosti; meni je bilo veliko zadovoljstvo da ga prevedem sa engleskog. Stijn Vervaet je, u za njega tipičnom naletu skromnosti i samozatajnosti, poslao duhovit i pametan esej o belgijskoj slavistici, upakovan u hiljadu izvinjenja što njemu esejska forma ne leži. Branislav Jakovljević sa Stanforda je ponudio tekst koji otvara upravo onu drugu problematiku koju moja osnovna pitanja nisu predvidjela, i on je vjerovatno najradikalnije propitivanje smisla bavljenja ovim našim književnostima koje ova grupa tekstova nudi. Zoran Milutinović je pristao na intervju sa mnom; taj dijalog u velikoj mjeri predstavlja samo jednu etapu u našim dugogodišnjim razgovorima, i bilo je teško znati i odakle početi i gdje se zaustaviti, te je taj tekst ostao u neku ruku otvoren. Zapravo, namjera mi je bila da cijeli blok više otvori što širi dijapazon pitanja i razotkrije postojeće probleme, nego da u ovoj ranoj fazi debate u Sveskama probamo ponuditi gotova rješenja. U tom smislu, kao skala praktičnih, teoretskih i metodoloških odgovora, pa i emotivnih reakcija (ima tu i bijesa i poziva na smirenost, i veselosti i zabrinutosti, i nade i beznađa), ovi su tekstovi poziv na dalju diskusiju o metodologiji i smislu bavljenja ovim našim regionalnim književnostima danas.