Erika Johnson Debeljak

KOŽA SVETA

Sarajevske Sveske br. 05

dok sam odrastala u Americi šezdesetih godina, imala sam vrlo nejasnu predstavu o bilo čemu izvan mog neposrednog okruženja. Kada se sada osvrnem pitam se da li je moje neznanje bilo simptom tog vremena ili zemlje u kojoj sam podizana ili naprosto površnog pristupa geografiji u sistemu javnog školstva San Franciska. Po svoj prilici to je bila i kombinacija svega toga i jedna od prijatnijih propratnih pojava onog egocentričnog stanja poznatog kao detinjstvo. Koji god da je razlog, svet sam pojmila na jedan od dva načina u zavisnosti od rastegljivosti mog raspoloženja. Kada sam se osećala avanturistički, zamišljala sam ga kao nepregledno i neomeđeno prostranstvo. Kada sam se osećala provincijalno – a uglavnom je bilo tako – videla sam ga kao čudno i savladivo mesto veličine gradskog stambenog naselja sa brojem stanovnika ne naročito većim od broja đaka najbliže osnovne škole.
S vremena na vreme čula bih strane jezike u gradskim autobusima kojima sam se vozila kroz Kinesku četvrt i Mission distrikt. Uzela sam španski kao izborni predmet u višim razredima osnovne škole, ali je on ipak bio samo izborni. Samo je jedan jezik bio obavezan u miljeu srednje klase u kom sam odrasla; vavilonska buka multikulturalizma još se nije čula ni kao udaljeni žamor. U nekom trenutku sam postala svesna da su moji preci – zapravo skoro svačiji preci – preplovili okean da bi na ovaj kontinent došli s drugog. Ali kako sam bila zaokupljena sopstvenim bićem u nastajanju, taj mi se podatak činio nevažnim: davna prošlost. Sa izuzetkom velikog razgraničenja koje je predstavljao Pacifik vidljiv sa prozora spavaće sobe moje majke, nisam imala pravi osećaj granica. Državna granica Nevade, jedina koju sam prešla u mladosti, jedva da se računala. Nisam se potrudila da izvadim pasoš sve dok mi se nije približio osamnaesti rođendan a ideje o putovanjima i pustolovinama počele da se probijaju sa popodnevnom maglom. Sve do tada sam osnovne uslove svog postojanja i identiteta uzimala zdravo za gotovo.
To više nije slučaj. Jer ne samo da sam za sobom ostavila metaforički kontinent detinjstva, već je i ta magličasta žudnja za putovanjem i pustolovinom na koncu izgurala većinu drugih želja. Ishod je bio taj da sam se udala za čoveka iz jedne od najmanjih i najmlađih nacija na svetu, i tako za sobom ostavila i taj nepregledni kontinent - Ameriku. Danas živim na složenom području sa granicama nalik na slagalicu gde se apsolutno ništa ne podrazumeva. Granice zemlje koju sada zovem domom menjale su se 1918, 1921, 1938, 1945, 1991, a i dalje su predmet žučnih sporova. Danas ja – a i moje troje dece – imamo ne jedan, već dva pasoša: američki i slovenački. Putni dokumenti su nam uvek spremni jer nikad nismo sigurni kada nas najdirektniji put od tačke A do tačke B unutar naše male zemlje može odvesti preko nekog kontrolnog punkta u jednu od četiri države koje se graniče sa Slovenijom. Tokom našeg redovnog zimovanja u banjama na slovenačkom delu jadranske obale možemo se, na primer, probuditi jedno jutro i odlučiti da, umesto da provedemo još jedan dan u lekovitim kupatilima sa slanom vodom, odemo u oblast Kras - da posetimo rodno mesto čuvenih belih konja lipicanera. Najbrži put, uvek poželjan kada su tu mala deca, od slovenačke obale do slovenačkog Krasa, podrazumeva ulazak u Italiju na graničnom prelazu Krvavi Potok (ime koje podseća na ne tako davnu prošlost) i ponovni ulazak u Sloveniju nakon dvadesetak minuta vožnje na sever. I pored zadržavanja zbog pregledanja pasoša, ovim putem stiže se brže nego onim unutar zemlje. Pri povratku na obalu posle dana provedenog u štalama lipicanera često skrenemo u malo slovenačko selo Piran i uspnemo se do bedema zamka da gledamo zalazak sunca. Na vrhu uputim decu da skrenu glave malo udesno od svetleće lopte koja klizeći zapada za obod piranskog zaliva u obliku potkovice. Ona sićušna svetla koja tek počinju da trepere na onim brdima tamo, kažem im, dolaze iz italijanskog lučkog grada Trsta. Tada im usmerim pogled tridesetak stepeni nalevo od zalazećeg sunca. Ona kopnena masa tamo, nastavljam, je početak istarskog poluostrva koje je deo Hrvatske. Ne tako davno takve blizine su u meni izazivale uzbuđenje. Nekada je prelaženje granica još uvek bilo neobično iskustvo.
Gotovo deset godina nastanjena sam u Ljubljani, glavnom gradu Slovenije, koja je nekada bila republika u sastavu bivše Jugoslavije. Ovamo sam se doselila 1993, ubrzo nakon desetodnevnog rata za nezavisnost protiv Jugoslovenske narodne armije i usred daleko dužih i krvavijih ratova koji su obeležili otcepljenje republika Hrvatske i Bosne od jugoslovenske federacije. Iako je Ljubljana izbegla najveće užase etničkog ratovanja i bratoubistva, to je ipak grad u kojem je većina stanovnika mogla da pređe pogledom niz spisak imena u obdaništu gde su moja deca provodila svoje dane i dođe do sledećih ispravnih zaključaka: Azra Bašić je muslimanka iz Bosne; Tjaša Radovan je Slovenka; Janez Novak, Slovenac; Velidon Bytyqi, kosovski Albanac; Dušan Đorđević, Srbin; i tako dalje i tako dalje. Paradoksalno, kada sam tek došla, mnogi su uporno tvrdili da pre rata nisu imali pojma ko je bio Hrvat, ko Srbin, a ko Musliman. Prirodno, s obzirom na to koliko je sada svako od njih svestan svačijeg etničkog i religijskog identiteta, nisam im verovala.
Jednako prirodno, počela sam svoj postepeni proces balkanizacije. Uzevši ulogu stranca u stranoj zemlji, dobrovoljnog izgnanika, supruge u bikulturualnom braku, usvajajući drugi jezik, a onda i drugu nacionalnost, prestala sam da uzimam osnovne uslove svog postojanja zdravo za gotovo. Beskrajni i nepodeljeni nebeski prostor koji se protezao između svetlucavih mora detinjstva ispario je i ostavljena sam da ljuštim slojeve svog identiteta u ovom većem svetu, da otkrijem ko sam, šta je to što me čini onim što jesam. Kako sam jedno za drugim rađala moju hibridnu decu, počela sam i pomno da ih nadgledam. Iz dana u dan pratila sam u kakve osobe izrastaju. Kojim su se od dva jezika radije služili? Da li su isijavali mojim američkim optimizmom ili su iz prikrajka posmatrali svet melanholičnim srednjoevropskim pogledom njihovog oca? Da li im je bio draži Kekec, bosonogi slovenački pastir koji se s mukom spušta niz kamenite klisure da bi nabrao trave koje će njegovom slepom prijatelju vratiti vid? Ili su žudeli za mišićavijim junacima koji su, za petama high-tech protivnicima, jurili planetom ispaljujući laserske zrake iz arsenala svetlećeg naoružanja?
Svi roditelji bar i nehotice obraćaju pažnju na to u kakve ljude izrastaju njihova deca ali su im opažanja uglavnom usredsređena na neodređene pojmove kao što su inteligencija i ličnost. Moja opažanja usredsređena su na osnovne sastavne delove identiteta – jezik, etničku pripadnost, državljanstvo – ono što većina roditelja uzima zdravo za gotovo. Taj neprestani nadzor postao je opsesija. Merim stupnjeve identiteta svoje dece kao što bi im neki hipohondrični roditelj merio promenu telesne temperature. Evo šta sam shvatila.

2.
U početku, moja deca su doslovno bila deo mene. Pošto su bila produžetak mog tela, prvo sam ih iskusila čulno: kao čudnovate, očaravajuće pokrete u stomaku, a onda kao grudvice koje su se meškoljile položene na vrh mog stomaka, paperjaste lobanje pod mojim prstima, mlečno slatkasti dah. Moje prvo dete, kćerka kojoj smo dali ime Klara, rodila se početkom marta 1995. i njeni prvi dani na zemlji podudarili su se sa poslednjim danima jedne veoma hladne srednjoevropske zime. Sneg je pokrivao ulice Ljubljane kada se rodila, pa sam prve dve sedmice njenog života provela sa njom u skrovištu bolnice a zatim u našem stanu: hraneći je, presvlačeći je, spavajući i gnezdeći se sa njom. Jasno se sećam osećaja, nakon tog kratkog perioda hibernacije, dok sam sama hodala tek do prodavnice u susednoj ulici. Dok sam prolazila kroz oštri, čisti vazduh, osećala sam se oslobođeno i lako, a istovremeno i kao da mi je jedan od udova odjednom amputiran. Kupila sam šta je trebalo i požurila kući udu koji mi je nedostajao.
Možda zato što je Klara bila i moje prvo a i izuzetno nezahtevno dete, ili zato što je, kao i ja, bila devojčica, jedva da sam primetila njeno postepeno odvajanje i nezavisnost od mene. Zapravo, tek kad joj je bilo skoro tri godine doživela sam šokantnu spoznaju da njeno postojanje nije bilo i moje postojanje, njen identitet nije bio moj identitet. Ova spoznaja desila se kada je ispričala jedno sasvim obično iskustvo iz obdaništa. Rekla mi je da je stajala u toaletu sa Azrom Bašić i Tjašom Radovan i da su razmenjivale mašnice za kosu. U jednom jedinom živom i zaprepašćujućem trenutku videla sam te tri devojčice kako većaju između zida pokrivenog keramičkim pločicama i niske klozetske šolje, kako drže šarene trake, istražujući iskrzanu ivicu na jednoj, vezene ukrase na drugoj. Pored tog prvog zamišljenog prizora u slapovima je potekla bujica mojih sopstvenih običnih sećanja iz detinjstva: kako bezbrižno šetam školskim dvorištem pokrivenim asfaltom sa Heidi Metcalf i Peddie Kalinski, krišom se pripremajući da podelim cigaretu sa sestrom, i zatvaram poklopac limene kutije u kojoj je bila jedna cigareta, jedna kutija šibica i dve žvake od peperminta. Žestoko uzdrmana, shvatila sam da baš kao što sam ja okupirala središte sopstvenog postojanja, tako će i Klara od tada okupirati središte svog. Naravno, iako toga nisam bila svesna, ona je to uvek i činila.

3.
Saznanje o mojoj egzistencijalnoj otuđenosti od moje dece došlo je brže i lakše sa drugim i trećim detetom koja su oba bila dečaci. Naslutila sam od samog početka da će se njihovo postojanje, njihova formativna iskustva – budući da su dečaci – razlikovati od mojih. Ova intuitivna spoznaja pojavila se rano, možda u onoj prvoj, mutnoj noći kada se, dok sam petljala oko pelene, mlaz mokraće izvio uvis i pogodio me u poluzatvoreno oko. Ne samo da sam bila ženskog pola i time nesposobna da izvedem isti trik svojom skrivenijom opremom, već sam rasla gotovo isključivo među ženama, štaviše feministički nastrojenim ženama. Uprkos takvom odgoju – ili možda zbog njega – nisam uvek bila ubeđena u suštinsku razliku muškaraca. Nekada sam verovala da smo, uprkos spoljnih različitosti, u osnovi svi isti.
Kao i većina žena, svakako se sećam onih situacija u mladosti kada bi me, na izlasku iz gradskog autobusa ili dok sam se šetala prepunom avenijom, uz zvižduke dočekala grupa mladića – «Ej mala! Dođi tatici!». Zbunjena, gledala sam rane reperske spotove u kojima su pevači ovlaš potezali međunožje na svakom drugom stihu. Tada sam mislila da su ti gestovi samo mačo afekatacija, nešto što su muškarci naučili da rade da bi zadivili ili zastrašili žene koje im se nađu na putu. Tek kada sam počela da posmatram svoje sinove – Simona i Lucasa - koji su tada bili još sasvim mali, shvatila sam, u stvari, da je to nešto što muškarci rade od kolevke i da, suprotno mojim pretpostavkama, odrasli muškarci koji to ne rade moraju naučiti da to ne rade. Nisam učila sinove da oponašaju pucnje raznih vrsta oružja i zvuk britkog mača koji seče vazduh, da se pretvaraju da su mrtvi na kuhinjskom podu posle žestoke bitke. Ti zvuci i pokreti izlazili su iz njih jednako prirodno kao i luk mokraće tokom menjanja pelena. Kada su se ti moji potomci odvojili od mene, smestili su se prvo u svojim identitetima kao dečaci i devojčice.

4.
Kako su prevazilazili granice sopstvene kože, sledeća uloga koju su moja deca preuzela bilo je njihovo mesto u našoj, po opštem mišljenju, tradicionalnoj porodici: majka, otac, kćerka, sin, beba. Ponovo sam ovaj fenomen posmatrala više nego što sam ga aktivno podsticala. Ne mogu reći da li bi se moja deca vezala za drugačiju porodičnu paradigmu da sam bila razvedena ili u lezbijskoj vezi. Ali je svako od njih, pre drugog rođendana, ne samo usvojilo prototip nuklearne porodice i na njega nakalemilo svoj identitet u nastanku, već su ga i nametljivo pripisivala drugima: ljudima, životinjama, voću, predmetima. U rečniku moje tek prohodale dece, grožđica je bila beba a suva šljiva njena mama. Prijatelji bez partnera ili dece bili su tužna i čudna pojava, nešto slično cirkuskim nakazama.
Sećam se kako sam, tokom jedne od naših mnogih porodičnih poseta Kaliforniji, stajala umorna od vremenske razlike pred slabo osvetljenim staklom San Francisko akvarijuma. Netremice sam gledala u ono što je izgledalo kao nestvarna prozračna skulptura koja je otvarala i zatvarala svoje želatinozne slojeve kao kišobran. Umornim očima pratila sam tu stvar dok je plivala, to naelektrisano biće u svemiru, i na tren izgubila svoje sidrište. Zaboravila sam da li je dan ili noć, zaboravila sam gde sam, ko sam. Odjednom, jedna ručica me je povukla za košulju i prekinula me u sanjarenju. «Jel' to mamica ili tatica?» pitao je piskutav glasić. «To je meduza», odgovorila sam, dok me je detinje pitanje naglo vraćalo u stvarnost. A onda sam dodala, pomalo okrutno: «Nema pol; sâmo pravi bebe». Ali je dete pored mene uperilo prstom na životinju u akvarijumu i žalobno nastavilo: «Ali jel' ovo ovde mamica ili tatica?». «Oboje», popustila sam i povela decu – već otpornu na povrede identiteta – u sledeću prostoriju gde su bile bebe foke koje sisaju i drugi sisari.

5.
Sve do tada se rana definicija i svest o sebi moje dece malo razlikovala od mog sopstvenog iskustva ili, u stvari, od iskustva većine ljudi. Jezik – upijanje dva jezika gotovo još iz majčinog stomaka, ako je verovati knjigama o trudnoći, bio je prvi činilac koji ih je učinio različitim. Dvojnost i različitost bile su na površinskom sloju kože njihove porodice i neumoljivo su prodirale u njihova bića. Kao što odrasli koji nauče drugi jezik imaju dve zasebne ličnosti, tako ih imaju i deca. Moj suprug je, na primer, verbalno neustrašiv na svom maternjem slovenačkom, koji se nesputano proteže od kolokvijalnih vulgarnosti do višeslojnih kulturnih referenci. Kada se služi svojim inače odličnim engleskim, postaje oprezan i pedantan. Na sličan način, moja deca su samovoljnija i nepristojnija na slovenačkom jer ga uče od drugova. Na engleskom uglavnom komuniciraju sa odraslima i izražavaju se neprirodno pravilno. Greše na uobičajenom dečijem engleskom; grabeći se za drugi slatkiš viču «Ja Isto! Ja isto!» umesto «I meni!»
I pored toga, reputacija dece kao lingvističkih genija je velikim delom zaslužena. Reči uče nakon jednog ponavljanja, stručno oponašaju naglaske, mrmljaju pospano na slovenačkom ili engleskom u zavisnosti od jezika snova koji se odvijaju iza njihovih usnulih veđa. Ali bilo da su deca jednojezična ili dvojezična, jezik je svejedno jedan od prvih koraka koje čine na putu prema pripadnosti klanu ili isključivanju. Jednostavno nije istina da deca jednako rado komuniciraju neverbalno kao i verbalno. Kada su progovorila, moja deca su na igralištu u Trstu izbegavala decu koja su govorila italijanski sa jednakom preciznošću s kojom bih i ja izbegavala njihove roditelje na nekom koktelu. Iako je možda lakše pentrati se po penjalicama na dečjem igralištu nego diskutovati o nijansama evropske politike bez zajedničkog jezika, deca takođe gravitiraju prema sebi bliskima. Jezik, u stvarnosti, deli ljude na grupe, na proširene porodice, a deca to osećaju čim progovore i postanu svesna da drugi govore drugačije.

6.
Dok sam rasla u Americi, rasa – ne jezik ili nacionalna pripadnost – bila je vruće pitanje moje mladosti i ja sam i dalje usmerena i osetljiva na njega osećajući teret zaostale krivice. Sa zanimanjem sam posmatrala kako će moja deca, odrasla u Ljubljani gde je videti obojenu osobu otprilike što i videti grizlija u mojoj rodnoj Kaliforniji, reagovati na rasne razlike. Da li je rasa deo identiteta koji će naći odjeka u njima uprkos tome što su podizana u društvu gde je uglavnom odsutna? Tako sam otkrila da razlika u boji kože zaista donekle fascinira mlađu decu, ali je to fascinacija koja spada u isti razvojni period kao i razumevanje da je jedna lopta zelena a druga crvena.
Pri dolasku na aerodrom u San Francisku, kada je Klara imala tri godine, morala sam praktično da je obuzdam u delu za preuzimanje prtljaga. Mahala je prstom uzvikujući: «Onaj je crn! Onaj je crn!». Držala sam joj ruke spuštene niz telo i prosiktala da prestane da pokazuje prstom i da se ispravno kaže Afroamerikanac, osim za poslednju osobu na koju je pokazala, a koja je izgledala kao da je sa Filipina. Ali to nije sputalo njeno sve veće oduševljenje. Sa prtljagom u ruci pogurala sam je prema izlazu gde je moja plavokosa kćerkica viknula uniformisanoj carinici: "I ti si crna!" Dok sam vadila pasoše i carinske formulare, žena je značajno pitala: «Šta je rekla?». Naivno sam se osmehnula: «Rekla je da ste crni». Carinica je polako obeležila svaki od plavo-belih forumulara pre nego što je uperila pogled na dete: «Pa», rekla je, «ti odlično primećuješ, mlada damo. Ja jesam crna», i ta potvrda je poslala Klaru putem sumanute rasne tipizacije koja je trajala sve dok se mesec dana kasnije nismo vratili u homogenu Sloveniju.
Međutim, najveće prosvetljenje po ovom pitanju došlo je od porodice mog brata. I on živi u Evropi, u Nemačkoj, i oženjen je Afroamerikankom. Imaju dve ćerke, Kelsey i Oliviu. Obe su rođene u Nemačkoj i idu u nemačke javne škole. Njihove sobe su nastanjene crnim i belim lutkama. Imaju film o Snežani sa Whitney Houston u glavnoj ulozi. Kad smo im bili u poseti, naše dve porodice sedele su u kuhinji jedno veče i pričale o pop muzici, temi o kojoj sam ja žalosno loše obaveštena. Razgovor je prešao sa Britney Spears na Toni Braxton, senzaciju koja se tada vratila na MTV. Pokušavajući da shvatim ko je ona, pitala sam, iako nikoga posebno: «Jel' ona crnkinja?». Nije bilo odgovora. Ponovila sam pitanje i najzad je desetogodišnja Kelsey progovorila: «Kako misliš crnkinja?».
Zatečena, uhvatila sam se kako tragam za onim što bi ipak trebalo biti izravna definicija. Upotrebiti termin Afroamerikanka bilo bi izvlačenje u razgovoru s detetom koje živi u Evropi, a oseća se više kao Nemica nego Amerikanka, a kamoli Afrikanka. Treba li da iznesem teoriju jedne kapi, vrednu svake osude, po kojoj jedna kap crne krvi čini osobu u potpunosti crnom? Na kraju nisam mogla da nađem smislen odgovor. Nemačka i Evropa uopšte daleko su od uzora liberalizma bez predrasuda. Da joj je majka Turkinja ili Jugoslovenka, Kelsey bi bez sumnje bila svesna svoje različitosti daleko pre nego što bi naučila da napiše svoje ime. Svejedno sam bila zadivljena kako, lišena konteksta i značaja, jedna strana identiteta može tako duboko da drema u nekome.

7.
A šta je sa državnim granicama koje su bile odsutne u mojoj mladosti, a ipak premrežavaju mladost moje dece uzduž i popreko? Da li te crte - tako guste i složene na evropskom tlu - imaju posebno značenje za moju decu kojoj su izdati pasoši u prvoj nedelji života, koja su u svojim prvim godinama prešla više vremenskih zona nego što su imala zuba, koja su preletela pola zemljine kugle pre nego što su mogla da pređu pola sobe? Jedno jutro kad mu još nije bilo ni četiri godine, Simon je rano ustao i nas dvoje smo sedeli za kuhinjskim stolom i doručkovali u mirnu Ljubljansku zoru. Iskoristivši intimnost tog trenutka, udovoljila sam svojoj opsesiji da merim temperaturu sinovljevog identiteta. «Kako se osećaš jutros?» pitala sam vedro. Onda sam mu se nagnula bliže i krišom šapnula: «Da li se osećaš više kao Slovenac ili Amerikanac?» Presekao me je prezrivim pogledom. Nisu ga zanimale takve besmislice. Ali je onda odgovorio pitanjem, što je mogao iskrenije i preciznije. «Kako priča babica?» Babica je njegova baka Slovenka. «Slovenački», odgovorila sam, malčice razočarana pravcem u kojem je razgovor kretao. «Tako se osećam danas», izjavio je dečak jednostavno.
Ispostavlja se da nacionalnost, kao i rasa, nije posebno intrigantna mladom umu. Doima im se apstraktnom, slučajnom, beznačajnom. Jezik, budući konkretan i koristan, automatski se stapa sa njihovim bićima u nastajanju. Deca mogu da nauče gde su koji granični prelazi i vremenske zone, ali oni im neuverljivo ostaju na površini kože kao što leže na površini zemlje. Ne prodiru, barem ne odmah. Retkim danima kada mi se deca osećaju više kao Amerikanci, dešava se da mi traže da im pozovem baku u Americi. Za vreme ručka im kažem da je u San Francisku duboka noć i da ona spava. Za večerom im kažem da sačekaju još jedan sat, da će se uskoro probuditi. Iz činije na stolu uzmem mandarinu i grejpfrut i rotiram mandarinu oko grejpfruta da im pokažem kako sunce nekad obasjava Sloveniju, a nekad Kaliforniju. Slušaju prilično nezainteresovano, a onda jedno od njih uzme svet, oljušti ga i pojede.
Posmatrajući kako mi deca rastu, i prateći nijanse sopstvenog identiteta dok prelazim iz Amerike u Sloveniju, uverila sam se da je utapanje u neposrednost našeg okruženja, u naše susedstvo, prirodno, gotovo neizbežno stanje. Empatija prema drugome i poznavanje drugog nisu. To je nešto što učimo. Čitamo o kišnim šumama i crnim rupama, o ozonskom omotaču koji se tanji na stotine hiljada kilometara od nas, ili o izbeglicama koje nestaju već iza sledećeg brda, ali su to stvari koje ostaju van naše kože, koje su nam daleke i strane sve dok nam ne zakucaju na vrata. Postignuća ranih mislilaca – Ptolomeja i Aristotela – koji su pretpostavljali da je zemlja okrugla, da se nastavlja iza horizonta, još su impresivnija kada shvatim da čak i danas, posle vekova kolektivnog posedovanja tog saznanja, i pošto sam lično videla zakrivljenost zemljine kugle kroz prozor aviona, i dalje izađem na sivi ljubljanski dan i teško mi je da zamislim da sunce sija na skijaškoj stazi samo pola sata odavde. Trijumf tih ljudi bila je pobeda materije nad umom – jedne nepoznate i u osnovi ne naročito uverljive stvarnosti nad tvrdoglavom uverljivošću neposrednih opažaja uma.

8.
I tako moja deca prevazilaze svoje neposredne opažaje, prelaze granice sopstvene kože, ulazeći prvo u svoju porodicu, zatim u susedstvo i konačno u svet. Kako postaju svesni sebe i ulaze u područje sveta, talasi se u koncentričnim krugovima šire ka spolja, a zatim ponovo unutra, talasići sopstva. Devojčica, kćerka, sestra, belkinja, Slovenka, Amerikanka. Neki od ovih identiteta prodiru kroz kožu i postaju neodvojivi od nje. Neki tiho dremaju pod kožom dok se drugi polako i neprimetno prikradaju sopstvu. Jedan slovenački novinar me je nedavno pitao da li se smatram Slovenkom-Amerikankom ili Amerikankom-Slovenkom. Zapanjivši i sebe samu, odgovorila sam – ne hibridnom polusloženicom, već jednom rečju: Amerikankom. Nacionalnost – osobina koju napola ne odobravam, koju nisam čak ni primećivala dok sam odrastala, a koju moja deca još ne razumeju – prikrala mi se s leđa kao lopov i sada vidim da ne mogu da je se rešim.
Volela bih da o sebi i svojoj deci mislim kao roniocima koji se lako kreću kroz spokojnu sredinu, kao usporenim stvorenjima koja nesputano plivaju tečnim prostorom. Ponekad nam, međutim, svet, u svojoj silovitosti i disonantnosti, naglo prekine napredak. Tada naša slojevita sopstva više liče na zveketave sprave nego na organske forme. Postajemo slot mašine opremljene nizom šarenih karata – trešnja, banana, jabuka – koje poskakuju i smenjuju se iza staklenog zaslona. Jednog običnog dana, na primer, neka osoba koja je živela nedaleko od mesta gde sada ja živim možda je otkrila lice sastavljeno od takve četiri karte – žena, majka, Bosanka, Jugoslovenka – do onog neobičnog dana kada se čulo kucanje na vratima praćeno objavom da se Muslimani odvode i ubijaju. A tada – džekpot! – čula se zvonjava i iskočio je drugi niz karata – Muslimanka, Muslimanka, Muslimanka – uprkos tome što je taj identitet tek par trenutaka ranije bio uronjen duboko u unutrašnjosti mašine, nevidljiv i nepoznat.
Istog trena izletela je ona ugrožena karta. Postala je jedino važna, a sopstvo je pobeglo unutra sa talasićima identiteta prema onima koji su bili najbliži koži: žena koja voli muškarca, majka koja mora da zaštiti decu, ljudsko biće sačinjeno od ranjivog mesa. Površni identiteti koji su juče dominirali – Jugoslovenka i Evropljanka – u trenu su pali u zasenak, lišeni značenja. Isto se dogodilo i onom nepreglednom kontinentu, Americi, 11. septembra 2001, kada je zapanjeni narod pojurio da kupi zastave koje su mnogima od njih još dan ranije bile nevidiljivi deo njihovog unutarnjeg i spoljašnjeg pejzaža. Na manje katastrofičnom i više ličnom planu, isto se moglo desiti i mojoj nećaci Kelsey da je, na primer, studirala u Sjedinjenim Državama, zaljubila se u nekog mladića i onda čula kako ga najbolji prijatelj prekoreva što izlazi sa crnjom. Uprkos njenom evropskom vaspitanju, gotovo slepom za boje, usledio bi nagli preokret identiteta, buđenje, izdaja. Nije dovoljno poigravati se identitetima i stavovima podložnim oblikovanju dece ovog sveta; moramo promeniti i svet u koji zaranjaju ili bi mogli udariti u nešto tvrdo i pogubno i tako i sami postati tvrdi i ubojiti.
Izgleda čudno da nas naš univerzalni identitet kao ljudskih bića nikada nije naročito ujedinjavao, već je, tokom istorije, bio gotovo beskoristan kao poziv na okupljanje i jedinstvo. Čudno, jer, najzad, upravo naša ljudska priroda počiva u samom središtu. Ona je kamen od kojeg se šire talasići identiteta kada se ispusti u svet. Svakako, osećamo svoju ljudsku prirodu čak i pre nego što shvatimo da smo devojčice ili dečaci, beli ili crni, Amerikanci ili Slovenci, muslimani ili hrišćani. Zašto je onda u osnovi tako neinspirativna i nedelotvorna? Zašto je tako slabašna kao zajednički imenitelj da nas gotovo nikad ne pokreće na kolektivno delovanje? Mislim da je tako iz prostog razloga što, kao i nepodeljeni nebeski prostor detinjstva, svoju ljudsku prirodu podrazumevamo. Ona zapravo nikada nije ugrožena: ni netolerantnost, ni proganjanje, ni smrt nam je ne mogu oduzeti. I konačno, ljudska priroda koju osećamo još u materici je kao unutarnji odgovor na kožu sveta. Svet je negde tamo napolju kao što je naša ljudskost negde tu unutra ali nijedno ne osećamo instinktivno. Znamo za mnoge obespravljene i nemoćne ljude na ovoj planeti, za kišne šume u nestajanju, polarne ledene omotače koji se tope. I možda nam te daleke i neviđene realnosti prestavljaju pretnju, ali gde god da smo u svetu, iskoračimo van i udišemo vazduh i gledamo kako protiče reka. Ostajemo uronjeni u ono neposredno. Ne osećamo kožu sveta kao svoju. Osećati je kao svoju mogao bi biti jedan od poslednjih ciljeva za koji se vredi boriti.

     All rights reserved. Sarajevske sveske © 2010 - 2017.