Kemal Mahmutefendić

KEMAL MAHMUTEFENDIĆ - ODABRANE PJESME 37/38

Sarajevske Sveske br. 37-38

Ničiji čovjek

Luta svijetom, uz ograde,
pored kuća, pod nebom beskrajnim,
sreta se sa ljudima, ima sjenku,
unutrašnje organe, majka
ga rodila i otac, ime mu nalijepljeno preko tog što hoda
šta (ako ikako) jede, zauzima
prostor, što mora da legne, postoji
pod kapom nebeskom – taj Ničiji,
taj Nikakav, taj Koji Jeste A Nije
i šta sa njime takvim, živim
a nikakvim, postojećim a
ničim dokazati da ga ima?...
Pa nisu li oni Ničiji,
koji ga ne vide;
i nije li ovaj svijet ničiji,
vlasništvo ničijih ljudi?

Spremam se da umrem

Ovo prnje sreće i nesreće
treba konačno probrati i srediti.
Majci obavezno brzojaviti
- spreman sam! – na
Novo groblje u Beogradu.
Sve one koji će se skupiti
nad lešinom – rastjerati na vrijeme.
Rukopise ostaviti na lišću,
stijenama i oblacima,
i, to nemoj zaboraviti,
na morskim talasima.
Nastojati da ne napišeš
ono najbolje što si mogao
- neka se, kurve, domišljaju: šta li bi to moglo biti?
Svima oprostiti
- pa neka ih njihova savjest grize
kao stidne uši između nogu.
Sklopiti oči, pa ih otvoriti,
sklopiti – otvoriti,
sklopiti – otvoriti,
pa ih ostaviti otvorene:
neka ih, nek gledaju
u ženske guzove i sise;
nek, otvorene, vide
sve one nagrade koje će posthumno doći.
A koliko dugo će te pripreme trajati,
to niko ne zna, kamoli ja.

Šta mi je želja

Ne Insifri, već Boračko jezero.
Svu svoju živu muku
smjestiti pod stijenu iz koje
bukva raste.
Mahovinom obrasla.
Riječi svoje zalediti
u tišini koja će te vratiti sebi.
Izlaziti i ulaziti na vrata
kroz koja prodire večernje i jutarnje
sunce.
Srodit se sa svojom sjenkom
kao mistici smrću svojom.
Jedne večeri umrijeti,
a sa zorom – punom rose –
ustati čio, zadovoljan,
konačno dovršen.
Nije li oholo?!

Sihirbazova putovanja

Šabanu Šarenkapiću

Zalutah u šumu: evo
hljebova punih sakrivene gladi.
Pustinja bezvodna: poljupci
tvoji plave me poplavom
koju, pijući, ne mogu popiti.
Suše se riječi: govor
mi nema izvora ni utoka.
Sve sam ono što
nikad niti mogu niti hoću biti.

Porađanje
(Nije za žive)

Porađala se Nesreća:
raskrečene noge, utroba otvorena, liptanje,
trudovi, vrijeme je – hora est!
Pomagači, sa lampama,
stetoskopima, sjajnim kliještima:
treba prihvatiti milu dojenčad.
Evo ga... zdravo, živo, sluzavo,
kmeči jedva čekajući – avaj! –
svijet koji ga željno očekuje.
Hitre, vične ruke – srećo naša! –
prihvataju, prevrću, povijaju...
Ali, evo još jedno.
Pa drugo, te treće, četvrto, stoto,
hiljadito, milioni novih dušica.
Ali, nije važno koliko ih je:
najvažnije je nek oni ispadaju:
zdrava, živa i nezaustavljiva
bujica – ne rekoh li na početku –
Nesreće!