Maja Novak

Karfanaum ili As killed

Sarajevske Sveske br. 13

Pustinja, prividi. Opojna grmljavina nevidljivih slapova, obmana da se na vrhu ceste što se uspinje preko užarenog asfalta ravnomjerno vrtloži za prst duboka bistra voda: da li je Izina priča bila istinita ili ne, ovisi o tome što zapravo predstavljaju ona bijela keramička jaja na stupovima visoke napetosti koja nazivamo šalice za kavu. Naime, gotovo sam siguran da nemaju veze s elektrikom nego s telefonom, a kad o tome znaš nešto više, s izolatorom pada i električni kabel – ili umjesto toga, cijela ženina priča. Nikad nisam provjeravao. Šteta je bila počinjena. Neizvjesnost mi postaje bliska. Ništa nije takvo kakvim se čini; nije bilo kad su mi sudili a nije ni danas na Dobu.
U svakom slučaju, sad su na mojem popisu za odstrel bila dvojica – Pavle i Ljubo. Možda Matjaž, premda nisam bio uvjeren. Kad bih se barem nekome od njih mogao približiti! Ubojstvo na gradilištu unatoč stotini zanimljivih sredstava što se sama nude, gotovo da i se ne može zbiti drugačije nego pred svjedocima. Inače smo Ljubo i ja trebali noćiti u istom kontejneru. Koješta! Čitav tjedan dana, za neke neukusno sretan, nevrijedan da bih ga opisivao – toliko ipak znam da se tuđu sreću ne da uvjerljivo opisati – imao sam priliku do kasno u noć vrtjeti se pod preznojenim plahtama živo zamišljajući gdje je moj cimer i koliko spava.
U tom tjednu Juditi se posrećio znameniti podvig. Postigla je da je pred vojni sud dospio jedan od regruta na projektu. Bilo je to ovako: kad je požurila u tesarsku radionicu po radnika koji je dobio telefonski poziv, Arapin u uniformi koji je na uglu Zamka plećima podupirao ugodno zagrijani zid, prosiktao je: šarmuta. Kao što već znamo, šarmuta znači kurva. Judita je hladnokrvno odjurila dalje. Kad je opet doprašila natrag, Arapin je još bio na istom mjestu i opet se činilo da je bezobrazan. Ili se pak tako učinilo Juditi. Ne usporavajući, skrenula je pod pravim kutom i uletjela u Šalabijev ured. Pri tom je pljoštimice odgurnula dlanovima oba dva strojnicama opasana stražara, kao da su krila dvostrukih vrata. Zatim je Šalabiju važno rekla: tako, tako i tako. Rezidentni inženjer nije mogao vjerovati. Brzim je korakom krenuo za Juditom do spomenuta ugla, i zaista je tamo s potplatom na zidu izvlačio cigaretu jordanski regrut. Možda onaj isti od prije, možda ne. Spoznaja da ih ne razlikuje, Juditu nije smela. Uperila je kažiprst u vojnika. "Što si joj rekao?" Šalabi se nadnio nad njega. "Što sam joj mogao reći? Ta ne razumije arapski", regrut je lijeno slegnuo ramenima. To ga je pokopalo. Sljedećeg jutra je besprijekorno uljudni Šalabi priopćio preko telefona da je prijeki vojni sud osudio čovjeka na koga je pokazala prstom, na tri mjeseca zatvora. Kad smo svi mi ostali Slovenci saznali za tajničino junaštvo, polako smo počeli vjerovati da ćemo se zaista osamostaliti.
Osim Ljube, na kome se dobro vidjelo da je u domovini bio izložen rafalima iz novina i televizije, operativna se režija za inat nije brigala za osamostaljenje. Na trećem, petom i sedmom kareu pod bjeloćom je bubrila žbuka, unutrašnji zidovi najmanje tridesetak zgrada bile su kozičavi, kao da ih se latio luđak sa sačmaricom, i svi sastanci s podizvođačima, nadzornim i našim šefovima bili su posvećeni samo tome. A tako nam je najviše i odgovaralo. Budućnost je bila prokleto maglovita. Pravno uzevši, Slovenski zidari u Karfanaumu bili su samo produžena ruka savezne direkcije za rezerve i opskrbu, i nitko nije želio razmišljati o tome kako će se zakomplicirati život kad budemo isključili Beograd, Antu Markovića i magistra Jabuku, koji je na sajtu od devet do tri ponizno, posve nekorisno, zastupao direkciju. Nadalje, barem osamdeset posto naših na projektu bili su Neslovenci – ili neslovenci, kako vam drago; sami nisu bili dovoljno pismeni da bi se uzbuđivali, ovako ili onako. Bez njih bili bismo izgubljeni. Bilo je još i drugih zapleta o kojima nismo željeli razmišljati. "Krv će teći u bračnim krevetima", za jedne pijanke proročanski je izjavio natprosječno opijeni asfalter, pravoslavni Ličanin, oženjen za Muslimanku. "Ajde prestani, nemoj", smirivali smo ga. Na večeri pjesme i plesa četvrtkom nitko više nije pozivao Tonka iz Koprivnice, jer bi se već nakon čašice-dvije raznježio i počeo zavijati: "Vodi me, Franjo, klat ćemo Srbe." Onda su ga vođa operative i najbliži susjed za stolom morali uhvatiti pod pazuho te ga, dok je topotao tanašnim nožicama koji centimetar iznad brodskog poda, odnijeli pred vrata. To nam stvarno nije bilo potrebno. Za razliku od mudira u Zamku, koji su bili u devetim nebesima, nismo mogli vjerovati niti to da će običnog smrtnika slovenska država koštati manje od Juge. Tako smo, dakle, izbjegavali bilo kakve razgovore o lipnju, i kao svatko tko se ponekad nađe u procjepu, vjerovali da će osamostaljivanje samo odžamoriti preko Karfanauma, samo ako se budemo dobro pretvarali da ga ne primjećujemo.
No, uvijek se nađe netko, dovoljno je da je samo jedan, koji nepromišljenim brbljanjem sve pokvari, i tako su prve Švarcenegerove riječi, kad se za leđima šofera Pište sjurio stopalima na karfanaumski pijesak, bile: "Jebemti mater Demosovoj vladi, ne znaju sastaviti ni pošten pravilnik." Na to je pokraj ne više svojega nissana Abu Gluhi s punim naručajem personaliziranih lončića za čaj, uokvirenih obiteljskih fotografija, pepeljara s natpisom "I love Aqaba" i kaligrafskih rotringa s pisaćeg stola, koji će kasnije biti Švarcenegerovi, prosvijetljeno blenuo: "Pa ne mogu oni to znati. Pa do sada još nisu imali prilike da se nauče, jer ih komunjare nisu pustile blizu." I Švarceneger je na to rekao… i Abu Gluhi mu je odvratio da… i mi, sektorski, smjesta smo shvatili da će procvala žbuka na našim kareima, eto, morati još malo počekati.
I zatim je Švarceneger, ravan u kičmi kao vitez u oklopu, svojim velikim stopalima u cipelama na vezice, svojim metrom i devedeset, svojim plećima na kojima bi mogao nositi terenca, odtutnjao u nekadašnji ured upola manjeg Abu Gluhog i već u hodu počeo uspostavljati red. Juditin telefon opet je počeo cvrkutati, i ona se spremala da jurne van po Matjaža. "Nikuda!" zagrmio je Švarceneger. "Već će se naći momak koji će umjesto žene trčkarati za takve stvari!" Te je odvukao od kompjutora računovodstvenog tehničara, koji se do tog dana mrštio zbog toga što mu se činilo da ga Judita i Vlasta cijene manje od njegove žene; žena mu je, naime, udajom za njega u miraz donijela zaposlenje kod Slovenskih zidara. Išao je kao pokisla kokoš na koturaljkama; Judita se stropoštala na operativni stolac za sharpom, kao da joj se srušio svijet. A tako je voljela iz Zamka ponekad izaći na sunce. Švarceneger je skrenuo iza pregradnog zida, zavitlao natrpanu aktovku na opustošeni stol na kojem se potom torba još dugo vrtjela oko svoje osi i zalajao na Abu Gluhoga, koji je još uvijek pognut žonglirao s potrepštinama u naručju: "Nađite mi Jabuku i rezidenta! Odmah!" I potom je, kad su pozvani stigli u Zamak, odmarširao, lupkajući u hodu, u taktu sa svojim koracima, nekakvim blokom za crtanje broj pet po svojoj debeloj butini, sve do ciglene barake, u kojoj su se skrasili laboratorij i uredi betonare i taracerske radionice. Tamo je šutnuo u kade za tuš od ulivenog taraca, namrgodio se nad Arapima koji su pospano lijepili naljepnice na četvrt metra debele betonske valjke izdubene iz raznih terasa i ploča i namijenjene u amanski kraljevski institut za testove opterećenja, i onako, općenito, dobacio preplašenom tehničaru: "Slabo, jako slabo", zatim se raskoračio, kao u nekom zanosu raširio ruke u visini ramena, usrkao u pluća vjetar, pijesak, kiselu prašinu i paru od vrtećih diskova kojima su brusili tarac, i ne gubeći vrijeme niti toliko da se zakašlje ili trepne očima, zatulio prema Ljubi, koji je iz džipa upravo iskrcavao sebe i Vlastu: "Hej ti, stani! Imam poklon za tebe!" U Murglama, u Ljubljani, bili su susjedi. I zavitlao je prema njemu blok za crtanje, no Ljubo je bio za desetinku sekunde prespor, blok mu je pao pred noge i iz kartonskih korica izmiljeli su crteži: psići, mace, cvjetići, kućice, sunce, mama koja kuha, nezgrapna slova s razmazanom temperom: "Dragom tati". Ljubo je imao dvije kćerke, pet i sedam godina, i kao što zidaru i pristoji, bio oženjen s njihovom mamicom. Crteži karakteristično mrkih boja srednjoeuropske djece, tamnoplave, okrutno zelene, crne, prljavo smeđe, izdajnički su ostali ležati posred vlažnog betona pod nadstrešnicom laboratorija; i već saginjući se da ih pokupi, Ljubo se sjetio da pogleda prema Vlasti, ali je na granici vidnog polja jedva još uspio uloviti kako je njegov auto u četvrtoj brzini odnosi preko kolnih brazda, duboko utisnutih u crni šljunak, i preko tračnica dizalice u smjeru čeličnih stražarskih tornjeva na sjevernom rubu gradilišta. Tek tad mu je sinulo što joj je zaboravio reći u tom upravo svršenom bajnom tjednu.
***
Morao sam je potražiti; Ljubo nije mogao bez auta. U svojoj svetoj naivnosti, uvjeren da sam ja njegov prirodni saveznik, zamolio me za uslugu: "Kosta, ti je najduže poznaješ, ti ćeš to znati najbolje urediti." Pretpostavljali smo da je na nekom stražarskom tornju. A bilo ih je sedamnaest. Sastavne dijelove za njih dovezli smo u konvojima iz Štajerske i Zasavja, u konvojima preko Turske i Sirije s njihovim lakomim carinicima. Poput srednjovjekovnih kotača za mučenje na stupovima opasivali su buduću bazu vrhovne komande zračnih sila JAF, da bi je kasnije štitili od pustinjskih pasa i skakavaca. Kratkim klinastim stubama, koje su se spiralno dizale oko nosećeg stupa u sredini, šesnaest puta sam se popeo devet metara visoko na šesterokutnu platformu. Tek kad sam pod sedamnaestim primijetio džip, postalo mi je jasno da bih prije obavio posao da sam od samog početka umjesto žene tražio auto. Bio je do šasije utopljen u nekakvoj udarnoj rupi punoj pijeska. A ovako sam pregledao svaki toranj posebno, iako na podnožju nijednog od njih nisam čuo nikakvu histeriju, ništa osim vjetra koji je brujao među napetim čeličnim sajlama kojima je, kao sa šatorskom užadi, svaka platforma bila na šest uglova pričvršćena za teške, duboko u bazalt zabijene karabinske kuke. Bio sam spreman na sve, samo ne na to da će biti osorna kao prvog dana kad je došla u Karfanaum. Očekivao sam suze, očekivao sam pogođenost i nemoćan bijes. Nisam očekivao vojnu zapovjednicu. Mislio sam, dok sam se zadihan penjao po sedamnaestom nadzemnom bunaru stepenica, da ću je zateći kao samotnu hrpu jada s podvijenim nogama na rubu platforme, s naslonjenom bradom na srednju od triju šipaka ograde; nisam mislio da će se leđima upirati o najvišu, s rukama prekriženim pod grudima, u gotovo novoj američkoj jakni koju je za desetinu cijene drpila na skladištu, u vojničkoj jakni od impregniranog platna sa sjajno žutim metalnim patentom ispod ovratnika, koji je izgledao poput generalskih oznaka, s naramenicama poput epoleta, Vlasta, s prkosno podignutom mramornom bradom, s očima kao od muranskog stakla, uperenim u pustinju koja je blijedjela. Spuštala se noć, boje su otjecale kroz osnovu i potku slikarije na poleđinu vidljivog, kao da ih tamo nešto neizmjerno vuče u se. Nebo je postajalo bijelo. Stražarski stupovi slijeva i zdesna postali su pepeljasto bijeli, oglodani poput misli na stražarski toranj. A kamenje, toliko crno da je pogled na nj gušio, nije moglo postati bijelo i nije moglo postati ni srebrno ni sivo, uopće nije moglo postati ništa, te je zato lebdjelo između zemlje i neba i poput vrućeg taljenog stakla treperilo pred očima. Žutim, teškim – muransko staklo je teško i oblo kad ga uzmeš u dlan – pogledom Vlasta je odmjeravala pustinju na izdisaju, a ptice su bježale preko pustinje kao ptice selice, čitav roj njih digao se ispred Zamka, kao da u onom arapskom praznovjerju doista ima nečega. Najprije sam pomislio da su to šišmiši. Prikovala me za platformu očima kao pribadačama, nekom silom me pokorila, ledeno me upitavši: "Zašto mi nisi rekao?"
"Ja… mislio sam da znaš."
"Aha. I tebi se činilo potpuno logično da spavam s nekim za koga znam da je oženjen. I štoviše, to da on spava sa mnom."
Zastenjao sam, uplašio sam se oštrine prepiranja koje je moglo uslijediti. Vlasta se bokovima odbila od ograde, brojala je svoje korake na platformi. Toranj se ionako njihao na vjetru, a sad se zanjihao još i pod njenim stopalima; vibracije su se stopile u nekoliko zanimljivih varijanti morske bolesti. "Pa na koga si sada ljuta – na mene ili na Ljubu?" ponizno sam upitao.
Namrštila se i okrenula mi leđa.
Da, volio bih joj pomoći, doista. Ali samoga sebe ipak nisam htio posipati pepelom. Nijemo sam buljio preko ograde u noć, razmišljajući kako da pobjegnem.
"Znaš li što vam najviše zamjeram?" oglasila se.
Odlučio sam da mudro šutim.
"Vi uopće ne znate živjeti", oštro je rekla.
"Kad nema vremena", zareklo mi se. "I sama vidiš kako je. Objekti koji se ruše prije nego što su izgrađeni i arapska vojska koja pogurne tamo gdje bi bez njih nešto i ostalo cijelo. Deset sati na dan, šest dana u tjednu. Ali s bijelim kruhom se nije pametno svađati. Tu smo zato da zaradimo a ne zato da živimo."
"I kad napravite svinjariju, to napravite zato jer nemate vremena razmišljati, a ne zato jer ste tako htjeli."
"Tako nekako", laknulo mi je.
"Pa u tome je problem. Ne da vam se živjeti."
Razgovarali smo okrenutih leđa.
"Ako dobro pomislim", polako sam započeo, "za sve je krivo to što si ti pokušala. Arapski. Aman. Ribarenje. I Ljubo, naravno. Ne smiješ ga osuđivati. Nije ni pomislio da ti očekuješ nešto više. Samo malo je lud jer još nije prošlo dovoljno vremena otkad je stigao. Prvi mjesec na sajtu svi su takvi. Kod kuće su fukali, zato ih još vuče. Poslije uzmu stvar u svoje ruke i postanu vjerni svojim ženama. Ali to nije prijevara. Možda lakomislenost. Mislio je naprosto da si ti prekaljeni građevinski mačak kao Iza iz Ramte. Da ti tako odgovara i da ćeš kad se projekt okonča zaboraviti i na njega i na Jordan. Kao i svi drugi."
"Zaboraviti na Jordan?" zgranula se.
"A što drugo?" rekao sam od srca. "Vidjet ćeš kako je to lako. Kao kad ozdraviš. Osjećaš se kao da nikad ni nisi otišao od kuće. Ako se budemo slučajno sreli ispred Miške u Titovoj ulici, pitat ćeš se tko sam ja, a ja ću se s mukom prisjećati otkuda te poznajem. Ispadne baš zgodno. I ako budemo onda ušli u bife i ja te zapitam što danas rade Judita i Abu Gluhi, nećeš imati pojma o kome govorim. Uvijek je tako kad se vratiš kući, vjeruj mi."
Lagao sam. Znao sam da ću nju pamtiti i nakon što budem prestao sanjati o napukloj žbuci na sedmom kareu.
"Kako da povučem vodu za mjesecima života?" uzbudila se.
"Tako, lijepo, drugačije ne ide. Takva je profesija, svaki put se raziđemo. Ako se srodiš, poludiš. Vidi, misliš li da meni ne bi odgovaralo da imam ženu ili bar malo vremena za napeti roman pred spavanjem? Ali to ne mogu tražiti na radu u inozemstvu!"
"Nego kod kuće?"
"Da, kod kuće, naravno, u Sloveniji."
Okrenula se kao one baletanke na glazbenim škrinjicama. "A što ako nikad ne dođeš u Sloveniju?" zlobno se podsmjehnula.
Zagrcnuo sam se. "Što te je spopalo?"
Stisnula je šakama o bokove. "Samo teoretiziram, Kosta. Recimo da nikad ne dođeš kući. Recimo da Matjaž, Pavle i Ljubo nikad ne dođu kući. Ili dođete, a u Sloveniji je rat pa vas zakači geler. Ništa se ti ne smij, to je vrlo moguće. I što onda? Čega ćete se sjećati prije smrti? Iz Jordana ništa, jer samo čekate da prođe, iz Slovenije također ništa, jer jedva da ste i bili malo tamo. I onda, Kosta, reci ti meni: što onda?"
"Tješit ću se da sam za svoga vijeka bio razuman čovjek, ako već ne živ", procijedio sam kroz zube. "Ne možeš pišati u vjetar, Vlasta. I sama vidiš što se događa kad poželiš živjeti a drugi nisu za to. Ako su drugi tek građevinski strojevi, vapno u žilama i visak u hlačama – poznaješ taj vic – pa onda ću i ja biti takav! A preporučio bih to i tebi, i to da ne odlaziš više sa sajta."
Gledala me ukočeno. Iznenađeno primijetih da joj se u očima skupljaju suze. "Kosta, pa ne misliš ozbiljno", tiho je dodala. "Ili možda želiš tako misliti jer su te drugi tako naučili, iako ti podsvijest govori drugačije; i onda, naravno, piješ."
Postajala je osobnija i povrh svega, bila je u pravu. "A što bih trebao, da se stalno zalijećem o tuđu bezbrižnost?" zalajao sam. "Da se uvijek iznova mučim, kao ti sada?"
Vlasta je pognula glavu. "A tako dobro je obećavalo na početku", snuždeno je šapnula.
Perom sam je mogao srušiti. "Obećavalo je, gdje? U Karfanaumu?" jauknuo sam. "Oprosti što te pitam, ali kada točno je obećavalo? Pa nije valjda, da sam slučajno bio u blizini?"
Tiho je kimnula glavom. "Tako je obećavalo… Bila sam sigurna da sam se napokon našla među sebi jednakima. Da ništa ne komplicirate, da vam nije važna forma i izgled, nego kažete bobu bob i bez ceremonija prihvatite čovjeka, ako vam je po volji. Možeš to nazvati poštenje, ako želiš. Bez ikakvog odmjeravanja i ocjenjivanja, bez suvišne racionalizacije. A onda shvatim da me samo zato niste ocjenjivali jer vam je bilo svejedno kakva sam. Samo još jedna više koja loče pivo na istom tulumu. A inače vam je važan bijeli kruh. Baš nikako ne znate živjeti, previše horizonta vam šteti, i ja opet ostajem sama. Pa tako lijepo je počelo, Kosta. Mislila sam da sam našla prijatelje. Zašto me prijatelji uvijek moraju razočarati?"
Htio sam progutati slinu, ali bila je prekompaktna, pa nije htjela dolje. "Ali, Vlasta", iznenada sam uplašeno blenuo, "ako smo ti se mi činili nešto posebno, kakve si onda prijatelje imala ranije, kod kuće?" I tada sam shvatio da ne znam ništa o njezinom životu, da ništa ne znam ni o radnicima koje od jutra do večeri lovim po gradilištu, da je Karfanaum izuzet iz prostora i vremena, mjesečev grad pod prozirnom kupolom, u zračnom mjehuru, štoviše, da svatko pri Slovenskim zidarima sa sobom nosi svoju kupolu, poput puževe kućice, ma gdje išao. Pa to je upravo ono što želite, rekla bi Vlasta.
Raširila je dlanove i stisnula usnice. "Recimo, takve prijatelje koji su me razočarali. I takvu obitelj i isto takve ljude koji su mi bili uzor, i uopće sve. Vas sam smatrala drugačijim. Kakvim – što sam rekla malo prije? Ah, nije važno, možda mi se uopće niste činili ovakvim ili onakvim, samo drugačijim, da. Drugačiji ljudi pod drugačijim zvijezdama, iz toga se mora roditi nešto dobro, mislila sam." Oteo joj se grčevit smijeh, kao da joj je pod prsnom kosti pukla neka opruga. "I zvijezde uopće nisu drugačije, Kosta. Ono tamo je isti Veliki medvjed kao i kod nas, jedino što ga ne prepoznaješ odmah, jer ga vidiš iz drugog zornog kuta. Opet razočarana. Znaš li, što je bilo najgore, apsolutno najgore, Kosta? Gore od Matjaža, gore od Ljube, čak gore od Pavla? Pjevački zbor."
"Tvoj pjevački zbor?" pitao sam u čudu.
"Da", kimnula je glavom i poput vreće brašna iznemogla sjela na vrh stuba.
Sjeo sam do nje. "Pa svi te tako vole", zinuh.
S umornim osmjehom, čeprkala je po džepovima tražeći cigarete. Pod našim nogama tamno ždrijelo stubišta vijugalo je prema dnu. Ruke su joj drhtale od iscrpljenosti, zato sam joj upaljač i cigaretu morao izvući iz prstiju da bih joj pripaljenu cigaretu stavio u usta. Pritom sam mrvicu predugo podržao svoje dlanove na njezinim. Ponadah se da su možda bili topli. Vlasta nije ništa primijetila. "Vole", duboko je uzdahnula. "Na neki način, da. A tako lijepo je započelo… Četica neukih bradonja koji pjevaju na sav glas, sve dok ne počnu jadikovati. Nešto što nikako ne možeš zaboraviti. Nešto što za kišnih večeri kod kuće, onih zimskih večeri koje počinju već u četiri popodne, dok iz modre tame prilazi studen, drugačije nego ovdje, možeš iz skrivenih zakutaka sjećanja izvući poput nekakve svjetlucave fotografije, onakve kakve radi Zaki, i postane ti toplo pri srcu. Ali nakon što me je Pavle pokušao silovati, dolazila sam na pjevačke probe u lošijem raspoloženju, i varaš se, Kosta, ako misliš da to nisu primijetili. Jesu. Naša Vlasta je nešto loše volje, rekli su. Nisam se upuštala u razgovor. Malo su me još iskosa promatrali, a onda su počeli razgovarati među sobom, po mogućnosti o njezi betona, i za nekoliko minuta u njihovom glasu nije ostalo ni traga od one topline i susretljivosti s kojom su mi se obraćali malo ranije. Vole me, ali o meni ipak ne žele znati previše. Otvorio si mi oči: sad znam zašto je bilo tako. Trebala bih ti biti zahvalna. A najradije bih te kaznila, još gore nego druge."
Zagrlio sam je oko ramena. "Ne govori o kazni", šapnuo sam, "pa nije kraj svijeta…"
Odjednom je priljubila svoj obraz uz moj vrat i rasplakala se. "Za mene je, Kosta", hripavo je zajecala. "Ne mogu više ovako. Ne mogu progutati novo razočaranje, zar ne shvaćaš? Možda, možda bih podnijela još jedno ili dva, ali sad se bojim. Tako se bojim, Kosta! Da su mi suđena samo razočaranja i da će se jednog dana pojaviti i takvo koje će me sasvim slomiti. Ne mogu živjeti s tim strahom… Pogledaj me, sva se tresem. Više ne mogu ni sjediti uspravno, kao da sam bez kičme. Kao da ničeg više nemam, nijedne kosti, kao da se u meni sve raspalo… samo izvana sam onakva kao ranije, a pod kožom sve mi se ispremiješalo. Kad da mi je pukla nekakva zlatna struna koja je sve to povezivala. Tako sam izmučena, prijatelju, strah me je još jednog razočaranja. Zato bi svi trebali biti kažnjeni, svi vi. Onda bi sve ponovno dobilo smisao. Onda bih možda još mogla živjeti dalje, onda možda ne bih više osjećala takav ledeni strah, jer bih znala da oni koji me razočaraju mogu biti i kažnjeni. Zar ne razumiješ, Kosta, svi moraju platiti zato da bih mogla živjeti dalje!" Suze su joj lile za ovratnik jakne i meni pod košulju, i drhtala je tako da sam se uplašio da nije možda dobila groznicu. Ne bi to bila prva groznica od živaca, u Karfanaumu.
I što sam mogao napraviti? Zapravo nisam točno ni znao o čemu govori, a zbunjeni zidar zna napraviti samo jedno, i to ludost. "Volim te, Vlasta", šapnuo sam joj u uho. Uspravila se i napela među mojim rukama. "Otkad to?" prostrijelila me očima. Opet su bile žute.
"Odavno", glupavo sam promucao, "još od prvog dana kad sam te vidio ispred Zamka…"
Šakama me je udarila po ramenima. "I to nisi znao reći!" uzviknula je. "Nisi znao zinuti jednu malu riječ, nisi me znao čuvati, pustio si da su se drugi sa mnom poigravali, a nisi znao reći – naravno da ne, jasno, ti, ti koji ne znaš živjeti!" Srce mi je krvarilo kad sam je morao obuhvatiti rukama i stisnuti prema dolje, tako da je ponovno mogla doživljavati ono što joj je radio Pavle, ali bila je u stanju takvog bijesa, da sam se bojao da ne padne po stubama ako joj dozvolim da stane na noge. Ubrzo joj je ponestalo snage. Opet me je obgrlila oko vrata. "Oh, Kosta", zaridala je, "kakvih muka bi me riješio – kakav Matjaž, kakav Pavle, kakav Ljubo – da si mi to odmah rekao…"
Poljubio sam je. I opet, i opet. Sve teže sam se krotio. Vraćala mi je poljupce. Danas mislim da zato jer je shvatila da će tako obaviti najbrže. Bilo kako bilo, nakon nekih pola sata, kad se stražarski toranj ispod nas umirio te se njihao još samo na vjetru, njezina kičma bila je u mojim prepletenim rukama i njezine obnažene grudi uz moje bile su opet tople i meke.
"Krenimo", rekao sam tiho.
Morao sam je pridržavati pod miškom dok smo se spuštali puževim stubama. Tada sam shvatio: nikad više neće biti ista kao prije. Mrko sam pogledao u bijele prozore kontejnera, udaljenih kilometar ili više, i mrzovoljno se složio: da, svi moraju biti kažnjeni. Sva trojica. Donio sam odluku. Čak da je to posljednje što ću učiniti u životu, neću biti miran dok svi ne plate.
(9. poglavlje romana)

Preveo: Edo Fičor