Đurđa Strsoglavec

JUŽNA SLAVISTIKA U LJUBLJANI

Sarajevske Sveske br. 32/33

Kad je stigao poziv uredništva Sarajevskih sveski da kao netko tko se na južnoslavenskom prostoru bavi (različitim) južnoslavenskim književnostima odgovorim na pitanje Da li nam je posle prekida od gotovo dvadeset godina potrebno da imamo katedre za izučavanje južnoslavenskih književnosti? moja je prva reakcija bila iznenađenost formulacijom. O kakvom se prekidu radi u izučavanju južnoslavenskih književnosti? Kad su se, te različite južnoslavenske književnosti, prestale izučavati? Na mom fakultetu, Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani, gdje sam ih studirala i gdje ih sad i predajem i izučavam i prevodim nije bilo nikakva prekida. Velim, to je bila prva reakcija. Druga je bila naravno onakva kakvu je, pretpostavljam, uredništvo i očekivalo: pitanje je retoričko, radi se o tome jesu li su danas potrebni studiji nekadašnjih jugoslavenskih književnosti, odnosno kakvi bi ti studiji danas trebali biti (a kakvi jesu).

Vjerujem da nema jednog, a pogotovo ne jednoznačnog odgovora na to pitanje koje podrazumijeva i neka potpitanja, ovisno od sredine do sredine. Ja ću pokušati odgovoriti iz perspektive današnjeg ljubljanskog studija južne slavistike. Ali prije nego što kažem nešto o tome moram nešto reći o vremenu prije „prekida“, tj. o studiju „ostalih“, neslovenskih južnoslavenskih jezika i književnosti u Sloveniji.

Slavistika kao studij na ljubljanskom je sveučilištu prisutna od 1919. godine, tj. od njegova utemeljenja i tad je studij slavenske filologije imao četiri katedre, dvije za opću slavensku filologiju (lingvistika i slavenska literatura) te dvije za slovenski jezik i literaturu; tome je bila dodana i izvedbena perspektiva profesure ad personam za srpskohrvatski jezik i literaturu. Katedre su bile organizacijski povezane u Seminar za slovansko filologijo. U popisu diplomskih predavanja za drugi semestar studijske godine 1919/20 u trećoj (od 18) se skupini nalazio slovenski jezik sa srpskohrvatskim, odnosno srpskohrvatski jezik sa slovenskim.

U studijskoj godini 1920/21 odobreno je profesorsko mjesto za srpskohrvatski jezik i književnost i tako su počela predavanja iz suvremenog jezika i povijesne gramatike te povijesti književnosti. Seminar za slovansko filologijo se u tridesetim godinama 20. stoljeća preimenovao u Inštitut za slovansko filologijo, od 1956. do 1962. se ponovo zvao Seminar za slovansko filologijo, nakon toga Oddelek za slovanske jezike in književnosti, u sedamdesetim se godinama zvao Pedagoško-znanstvena enota za slovanske jezike in književnosti, u osamdesetima je opet preimenovan u Oddelek za slovanske jezike in književnosti, a u studijskoj se godini 2002/03 podijelio na Oddelek za slovenistiko i Oddelek za slavistiko.

Srpskohrvatski se jezik studirao i na Višoj pedagoškoj akademiji koja je počela raditi 1947. godine i 1964. postala Pedagoška akademija. 1987. godine preoblikovala se u Pedagoški fakultet (četverogodišnji studij za razliku od prijašnjeg trogodišnjeg) i zadržala samo pedagoška predmetna područja, a studij jezika preuzeo je Filozofski fakultet.

U devedesetim su se godinama aktualizirala razmišljanja kako bi se odsjek za slavenske jezike i književnosti trebao podijeliti na odsjek za slovenistiku i odsjek za slavistiku, pri čemu je uz preopterećenost (u studijskoj je godini 1999/2000 na ljubljanskoj slavistici bilo upisanih skoro 1000 studenata) bio bitan razlog i činjenica kako ima istraživanje i podučavanje slovenskog jezika i književnosti s jedne strane te slavenskih jezika i književnosti s druge posve različite ciljeve i zadaće. „Slovenistika je kod nas temeljna znanost, dobivati i širiti treba znanje koje je ugrađeno u postojanje i djelovanje naše države. Slavistika istražuje i podučava slavenske jezike i književnosti koje se u našim školama najčešće ne podučavaju, ali su zbog povijesnih i suvremenih kulturnih i ekonomskih kontakata za nas bitni, uz to produbljuje znanje o slovenskom jeziku kao o slavenskom jeziku.“ (Zbornik FF, 392).

Što se tiče južnoslavenskih jezika, na ljubljanskoj su slavistici uz lektorat srpskohrvatskog jezika (1953-1956, ponovo pokrenut 1958-) postojali i lektorat bugarskog jezika (1948, ponovo pokrenut 1992-) te lektorat makedonskog jezika (1961-). Predavači na studijskoj grupi koja je prethodnica današnjeg bolonjskog studija južne slavistike na ljubljanskom sveučilištu, Južnoslovanski študiji, „u devedesetim su se godinama morali odazvati na sociolingvistične promjene na južnoslavenskom prostoru što se odrazilo i na promjenama naziva njihovih predmetnih područja“ (Ibid., 388).

Tako je studij srpskohrvatskog jezika i makedonskog jezika koji je samostalnu (dvopredmetnu) studijsku grupu na Filozofskom fakultetu dobio 1960. godine (prije je bio sastavni dio studijske grupe slovenski jezik i književnost) u devedesetim godinama preimenovan u Hrvaški, srbski in makedonski jezik s književnostmi, a od studijske godine 2009/10 kad su se počeli izvoditi bolonjski programi u Južnoslovanski študiji.

Preimenovanje studija nije značilo samo promjenu imena, nego i sadržaja, postojećim su temeljnim jezikoslovnim i književnim predmetnim područjima dodani i kulturološki sadržaji te bugarski jezik i književnost. Budući da su predviđeni i kolegiji slovenskog jezika i slovenske književnosti doista se radi o južnoslavenskim studijima, tj. naziv Južnoslovanski študiji nije samo priručna sintagma kojom se u najrazličitijim situacijama tako rado služimo kako bismo izbjegli pojedinačne nazive ili izraz »na području bivše Jugoslavije«.

Ljubljanski je bolonjski studij južne slavistike interdisciplinaran, moguće je povezivanje sa svim studijskim grupama na Filozofskom fakultetu, a možemo govoriti i o njegovoj unutarnjoj interdisciplinarnosti, tj. o povezivanju jezikoslovnih i književnoznanstvenih predmeta te o prelaženju okvira pojedinih južnoslavističkih disciplina i filologija. Studij je osmišljen na komparativnom pristupu i problematiziranju pojava – srodnih, sličnih ili suprotnih u južnoslavenskim književnostima i jezicima.

Bolonjski magistarski studij južne slavistike koji ćemo početi izvoditi u studijskoj godini 2012/13 predviđa prije svega kolegije interkulturne metodološke orijentacije, prevoditeljsko-teorijske predmete, problemske kolegije iz svih južnoslavenskih jezika i književnosti, urbane kulture, interkulturne komunikacije, naglašeno je proučavanje književnosti (i jezika) u interkulturnom položaju te interkulturno posredovanje.

Studij na grupi Južnoslovanski študiji organiziran je prema modelu koji možemo usporediti s onim što je Zvonko Kovač 1987. godine zapisao o proučavanju jugoslavenskih književnosti na stranim sveučilištima, govoreći o recepciji književnog djela, koja je zavisna „od činjenica samoga djela, ali i od kreativnog odnosa recipijenta, koji raspolaže određenim izvantekstovnim činjenicama, prvenstveno iz književnoteorijskoga, književnopovijesnoga, kulturološkoga i sociološkoga područja. U visokoškolskoj nastavi seminarskoga tipa, gdje učestvuje veći broj različitih pojedinaca, osobito pak u nastavi određenoga jezika i književnosti na stranim sveučilištima, naročito je važna deskripcija onih izvantekstovnih činjenica za koje se pretpostavlja da nedostaju u recipijentovu znanju: u krug pojašnjenja takvih činjenica idu i književnopovijesne činjenice, osobito one koje se tiču opisa određene književne tradicije kojoj pojedino djelo pripada, kao naravno i one koje djelo svrstavaju u širi vremenski i prostorni kontekst.“ (Kovač 1987 : 121).

Ovdje treba napomenuti da su položaj, organiziranost i sadržaj ljubljanske južne slavistike u mnogočemu drukčiji od npr. južnih slavistika u drugim slavenskim i neslavenskim zemljama gdje postoje kao studijske grupe (ili kao obavezni ili izborni kolegiji unutar studija slavistike). Ne radi se naime o hermetičnom studiju jednog južnoslavenskog jezika i kulture (npr. hrvatskih) koji nije povezan s isto tako hermetičnim studijem drugog južnoslavenskog jezika i kulture (npr. srpskih) – o takvoj praksi „sužavanja horizonta“ na primjer piše Krystyna Żukowska (2009) u tekstu o varšavskoj južnoj slavistici te uz hermetičnost studija ističe još nacionalističnost i ideološku zloupotrebu struke i znanosti. Upravo radi „širine“ studija južne slavistike u Ljubljani i svjesnosti potrebe za „interkulturnom interpretacijom, oslobođen[om] (često isključive) nacionalne monološke perspektive“ (Kovač 2005: 94) u posljednjih smo nekoliko godina svjedoci rastućem interesu stranih studenata južne slavistike (prije svega iz Poljske, Rumunjske, Bugarske, Austrije i Češke) da u okviru studentske razmjene (bilateralne stipendije, mreže Erasmus, Ceepus, Basileus) jedan semestar (ili čitavu godinu) slušaju predavanja ili pišu diplomske radove na ljubljanskoj južnoj slavistici.

Govoreći o poredbenom proučavanju slavenskih jezika i književnosti na području južnoslavenskih književnosti, Kovač (ibid.) veli da ono „s metodološkoga motrišta, omogućava povjesničarima književnosti da se legitimno služe evidentno komparatističkim metodama (tipološka proučavanja, aspekti recepcije, problematika prijevoda), a specifični problemi tih književnosti kao što su: jezična srodnost, djelomična jednojezičnost, prostorna povezanost, međusobno susjedstvo, interferencije, zajednički društveno-politički okviri, različita pripadnost širim nadnacionalnim prostorima (srednjoevropskom, mediteranskom, balkanskom), višestrukost konfesionalno-civilizacijskih krugova, u sklopu suvremenih književnoznanstvenih orijentacija mogu razvijati interes za stanovitu specifikaciju“, čemu nemamo što prigovoriti i takav nam način proučavanja može biti doista od koristi, ali iz perspektive studija drugih/nenacionalnih književnosti (kakve su u slovenskom prostoru sve ostale južnoslavenske književnosti) mislim da treba uzeti u obzir barem još sljedeće: domicilnu sredinu u kojoj/iz koje se južnoslavenske književnosti proučavaju i posreduju; različit pristup npr. kod posredovanja studentima slovenistike ili komparatistike (ili čak nefilološke studijske grupe) kojima je kolegij iz južnoslavenskih književnosti „samo“ jedan od jednosemestarskih izbornih i studentima koji studiraju na studijskoj grupi Južnoslovanski študiji (spomenuto poredbeno proučavanje može ponekad biti samo poredbeno promišljanje); recipijente; profil diplomanata (i magistara); društvene (i, na žalost, političke) okolnosti; i, malo sentimentalno rečeno, poslanstvo studija.

Ako se vratim na početak, tj. pitanju kakve su nam katedre za izučavanje južnoslavenskih književnosti danas potrebne, mogu odgovoriti ovako: prije svega neopterećene (nacionalnim, (samo)svojim, povijesnim, monokulturnim...), otvorene, interdisciplinarne, interkulturne, dijaloške, koje će biti sposobne obrazovati (i odgojiti, ipak) ne samo stručnjake južne slavistike „opće prakse“, nego stručnjake južne slavistike koji će „diferencirano jedinstvo“ (Kovač), odnosno „jedinstvo razlika“ (Żukowska) znati kontekstualizirati i aplicirati.

Reference:

Kovač, Zvonko, 1987: Interpretacijski kontekst. Rijeka: Izdavački centar Rijeka.

Kovač, Zvonko, 2005: Kanon u »međuknjižvnim zajednicama« i interkulturna povijest književnosti (u tezama). Sarajevske sveske, br. 8, str. 87-100.

Oddelek za slavistiko: Predstavitveni zbornik ob devetdesetletnici. Ljubljana: Znanstvena založba Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani. 2009.

Zbornik Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani (1919-2009). Ljubljana: Znanstvena založba Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani. 2009.

Żukowska, Krystyna, 2009: Južna slavistika kao zrcalo raspada sistema. O nacionalističkom razaranju južne slavistike kao nauke. (sic!), časopis za po-etička istraživanja i djelovanja, br. 2, str. 67-70.