Enver Kazaz, Hanifa Kapidžić-Osmanagić

JESU LI BILJKE NEŠTO DRUGO...

Sarajevske Sveske br. 08/09

Enver Kazaz: Rekao bih da je jedan od osnovnih problema koje istražujete u svom obimnom književnokritičkom i naučnom djelu susret kultura, štaviše, da vaše djelo sržno živi od susreta kultura. U poznatoj, vrsnoj seriji knjiga Suočenja ispitivali ste, pored ostalog, i susret francuskog i južnoslavenskih, prije svega srpskog nadrealizma. Možete li danas, kad se južnoslavenske kulture pod pritiskom nacionalističkih ideologija i njihovih centara moći zatvaraju za sve drugo i drugačije, prokomentirati važnost interkulturne utemeljenosti nadrealizama.

Hanifa Kapidžić – Osmanagić: Moje djelo sržno živi od susreta kultura? Lijepa definicija! Koliko je tačna? Ja smatram da je svaka kultura sačinjena od susreta kultura, da nema kulture bez interkulturne povezanosti, da kultura ne diše u zatvorenom prostoru.
Da, ali sada moram privremeno iskliznuti iz vašeg pitanja. Jer odmah pomišljam na rat, onakav kakav je bio ovaj posljednji u Bosni i Hercegovini, posebno u Sarajevu. Pored svega ostalog, opsada je onemogućavala tokove kulture. Na to se nadovezuje činjenica da se rat i vodio protiv kulture. Pa ipak – pisala sam o tome i lično svjedočila u Francuskoj, Švajcarskoj, Španiji – gladni i žedni, prozebli, mi smo se u Sarajevu okrenuli kulturi i ona nam je pomogla da opstanemo, psihički i intelektualno. To je poznato i nesumnjivo. U ratu smo, po cijenu života, jer je kretanje značilo metak, osnovali i bosanskohercegovački PEN centar. Preko njega, a i inače, nevjerovatnim načinima uspijevali smo da kontaktiramo sa svijetom (nikad ne smijemo zaboraviti pomoć angažovanih ljudi iz slovenačkog PEN-a), pa i da komuniciramo u domenu kulture. Pojačano smo komunicirali između sebe, između generacija, između pripadnika ranijih različitih estetičkih opredjeljenja: a svi koji su pisali – a u opsjednutom Sarajevu pisali su mnogi, umjetnički i bez umjetničkih pretenzija – približavali su se estetici koja nije bila njihova ranija. Umjesto ranije dezangažovane, a od onoga što je, pored svjedočanstava, opstalo kao književnost, stvarala se jedna nova angažovana estetika. Veoma široka. Ona kao da nije obuhvatala načine pisanja, nego bitna opredjeljenja: protiv rata, za ugroženu Bosnu, sa fokusom na žrtvu: biti na strani žrtve (što podrazumijeva i biti protiv sile), ma ko da je žrtva. «Zatvorenost», u određenim uslovima, uz velike opasnosti – a sigurno samo na određeno vrijeme! – može se u praksi kulturnog dejstvovanja prevazilaziti.
A nadrealizam iz ugla vašeg pitanja? Njegovo postojanje u Beogradu, u isto vrijeme kada se pokret i stvarao u Parizu – a bio je tada nešto najskandaloznije, najodbacivanije, ali i najotvorenije i najplodnije što je u domenu stvaralaštva, nakon Prvog svjetskog rata, nudila Francuska pa onda i Evropa – upravo ilustruje tu otvorenost jednog broja mladih ljudi prema novim strujanjima, novim vjetrovima («Da nema vjetra pauci bi nebo premrežili»), jednu raskriljenost u kojoj nije postojala duhovna svojina kao zagrađeni atar. Stoga se zahvat širio na Evropu, kao što će se nešto kasnije proširiti na svijet. O tom pravcu unutar srpske književnosti napisala sam doktorsku disertaciju na francuskom jeziku i odbranila je u Francuskoj. Kao knjiga pojavila se i u Sarajevu i u Parizu. Ali o nadrealizmu sam uvijek pisala: ima ga i u svim tomovima Suočenja (do danas je to pet tomova), čak i u onom koji nosi naslov Sarajevo, Sarajevo..., koji donosi moj kasniji, ratni susret sa najrecentnijim ispitivanjima nadrealizma, poglavito na bazi izučavanja rukopisā koji su vremenom postajali dostupni (znate da je jedno sistematičnije i ciljanije izučavanje rukopisa našlo svoje korisno mjesto u današnjoj književnoteorijskoj misli). Dakle, mene je nadrealizam privukao kao otvorenost i novina. Nakon beogradskog nadrealizma sustavnije sam izučavala uticaj «postnadrealizma» u modernoj poeziji u Bosni i Hercegovini. To donosi knjiga Pjesnici lirske apstrakcije, koja je u ratu pa i poratu imala neobičnu sudbinu. Zanimao me je nadrealizam kao prisutnost u makedonskoj poeziji, pa u hrvatskoj, preko djela Jure Kaštelana, Drage Ivaniševića. Moje viđenje postnadrealizma ustvari je prisustvo pojedinih vidova nadrealističke estetike, koji su označili pojedina pjesnička djela izvan nadrealizma kao organizovanog pokreta i svakako izvan nadrealizma kao umjetničke i istorijske cjeline.
Naravno, danas, u vremenu trajanja i kulturne, kao i svake druge zatvorenosti, kada se ipak samo pojedinci i male grupe zalažu za otvaranje južnoslovenskog kulturnog prostora, za što postoje brojni plauzibilni razlozi, zadivljuje stav jednog Marka Ristića, Oskara Daviča, ali i drugih beogradskih nadrealista, koji su i u vremenu porasta nacionalizma u ranijoj Jugoslaviji opstajali na nadrealističkom, od početka zadatom i podrazumijevanom, kosmopolitizmu i internacionalizmu. Najznakovitije su u tom smislu sudbine Marka Ristića i Oskara Daviča, zbog osvete nacionalista koja se egzercirala na njihovom djelu i uspomeni. Ja sam ponosna što «moji» nadrealisti za života nisu poklekli sirenskom zovu nacionalizma. Pisala sam i svjedočila i o tome. Prisjećam se svog teksta iz 1994. godine, uvodnog u seriju predavanja u Parizu na École Normale Supérieure, čiji je naslov bio Nadrealizam protiv nacionalizma. On je ostao u svojoj francuskoj verziji. Voljela bih da ga sada kao takvog, a i u prevodu, objavim.
A nadrealizam kao široko kretanje, u herojskom dobu između dva svjetska rata, i poslije Drugog svjetskog rata, a na nekim planovima, naravno mnogo difuznije, i do danas, raširio se bio po Evropi i svijetu, gotovo po svim kontinentima. Prihvatan je u SAD, Meksiku, Japanu, Africi... Pjesničke novine integrisale su se u poeziju. Likovne u široko zahvaćenu likovnost, kroz prisustvo u drugim, od nadrealizma različitim pokretima. Likovno prisustvo je svakako trajno i na direktan način, kroz zračenje umjetnina velikih nadrealističkih slikara. Danas su retrospektive i izložbe nadrealističkog slikarstva i šire njegove likovnosti i brojne i veoma tražene u svijetu.
Što se tiče književnosti, primjeran je stav André Bretona, koji je nadrealizmu ostao vjeran do smrti, ali i ranoj nadrealističkoj poziciji u odnosu na društvo: društveni, politički, kulturološki i svaki drugi angažman stvar je (kao i apsolutna obaveza) čovjeka, a ne umjetnika. Političkom stavu nema mjesta unutar samog umjetničkog djela, unutar stvaralaštva. S druge strane, baš u posljednje vrijeme, povodom bavljenja pravcima nove književne kritike, razmišljam o važnosti Bretonove primjene psihoanalize, jedne od prvih aplikacija nove antropološke nauke na stvaralaštvo, ma kakvi da su bili kasniji nadrealistički stavovi prema frojdizmu kao filozofiji i samom Freudu. Svjedoci smo činjenice da se Freudovo djelo drži i toliko vremena nakon njegove smrti, pa i na početku ovog novog vijeka i milenija. Čovječanstvo očigledno još nije završilo sa Freudom, nije ga još smjestilo u ugodno i zaboravljeno carstvo sjena. Što ne znači da se interes ne pomjera ka nekim drugim vidovima te misli respektabilnog obuhvata (u radovima Lacana, Derride i drugih).
Vaše pitanje? Nadrealizam svakako jeste bio jedno od interkulturno najutemeljenijih misaonih i umjetničkih kretanja 20-vijeka.

E.K.: Nadrealizam je bez sumnje i politički postuliran. Ljevičarska angažiranost nadrealista u vrijeme kada Evropom kruži zlo fašizma i kad će se novovjekovne vrijednosti na kojima je ona izgrađena slomiti u klanici Drugog svjetskog rata i fašističkim konclogorima ne ostavlja nikakvu dilemu o nužnosti angažmana književnosti i kulture u društvu. Je li postmoderna Evropa išta naučila od nadrealističkog odnosa prema zlu političkih ideologija?

H.K.O.: Pitanja, i odgovori, nužno se isprepliću. Već sam nešto rekla i o tome. Kad se Breton razočarao – riječ nije dovoljno jaka – u staljinistički komunizam, u traganju za orijentacijama lijevo usmjerenog društvenog angažmana okrenuo se Trockome. Osnovao je zajedno s njim jednu međunarodnu organizaciju angažovane akcije, išao da ga posjeti u Meksiko. Bolni rez, rascjep nadrealizma u Francuskoj, pa onda šire, na Bretonov i Aragonov dio (Aragonov je ustvari bio odbacivanje nadrealizma u stvaralaštvu i neelegantno renegatstvo, što Francuzi Aragonu nisu ni do danas oprostili) – imao je svoje reperkusije i u beogradskom nadrealizmu. Pošto se javno izjasnio za Bretona, Marko Ristić je takođe bio proglašen trockistom, što on doslovno gledano nije bio. Sa tom etiketom, bio je prokažen ne samo od strane provladine javnosti, nego i od lijevih snaga, kojima jeste pripadao (to je bio značajan dio kobnog tzv. sukoba na ljevici pred Drugi svjetski rat). Za Ristića je bolno bilo i doslovno okretanje glave od njega od strane ranijih prijatelja eks-nadrealista. Pričao mi je o tome. Ali njegov pisani angažman, u eseju kome se sve više okreće, svakako ne u poeziji, u vrijeme kada se svijet neumitno upućuje ka novom ratnom sukobu – primjer je ultra-lucidne analize nužnosti angažovanja «ljudi u nevremenu», kako istorijskom tako i «prostornom» vidu «prostor-vremena», a s druge strane, istovremeno je egzemplaran u borbi za održanje autonomije književnog i umjetničkog stvaralaštva.
No vaše razmišljanje zahvata postmodernu, to jeste današnjicu pod njenim imenom. Odmah treba reći da naziv postmoderna nije opstao na cjelini planova koje je postulirao. On je označavao jednu prelaznu epohu, odomaćeno je da i tu kažemo epohu tranzicije, to jeste pada ideologija, u prvom redu onih zvanično lijevih, razočarenje, fluktuaciju, odbacivanje izvjesnosti, od filozofskog, ideološkog, političkog, do kulturološkog, književnog, umjetničkog plana. Ali postmoderna je ipak samo jedan «fin de siècle» u svijetu. Kraj 19. vijeka nazivan je «dekadentnim», ovaj dvadesetog «postmodernim», kao što je to napomenuo jedan francuski istraživač književnih kretanja. Prvi naziv je otpao, tada prokažena djela odavno se ne smatraju učincima «dekadencije» zapadne inspiracije; ovaj drugi se znatno pomjerio, suzio i polako odlazi u istoriju.
Te činjenice svakako ne invalidiraju smislenost vašeg pitanja. Moj pokušaj odgovora išao bi ka tvrdnji da, istina na jednom, vremenski gledano, mikro-planu, epohe malo šta nasljeđuju, ili možda svjesno preuzimaju jedne od drugih, već i samo zato što nova epoha uspijeva nametnuti svoju paradigmu upravo sataniziranjem prethodne. Stvari su sigurno drugačije kada se sagledaju sa distance i na makro-planovima.
Vi se ustvari, zajedno sa mnom, pitate šta je Evropa naučila o zlu političkih ideologija u ovom vremenu i kako taj nauk primjenjuje u dobu tranzicije. Ja mislim da se dio bretonovskog iskustva ugradio u svijesti: pitanje je samo u koje svijesti. U Evropi jača desnica, ljevica je još obespućena, ali postoji, nije likvidirana; ipak ostaje satanizovana. Na demokratskom političkom planu potreban je njihov saodnos. Najvažnije današnje pitanje u Evropi je pitanje njenog plauzibilnog političkog ujedinjenja i na njemu se u velikoj mjeri sučeljavaju snage ljevice i desnice, koje danas više nisu isprofilirane po klasičnoj šemi koju dugujemo Francuskoj revoluciji. Današnji svjetski problem je hoće li se, kako će se i kada će se moći ostvariti politička i druga ravnoteža sila u svjetskim odnosima, budući da je svijet danas ostao samo na jednoj.
No naš razgovor, i kompetencije, kruže oko stvaralaštva. Na tom najgeneralnijem planu, sasvim u skladu sa mojim cjelokupnim formiranjem, ja svoj lični angažman vidim kao najtačnije definisan u povelji Međunarodnog PEN-a, što čovjeku daje okruženje i izvjesnost da nije sam, a ništa ne oduzima ni od samostalnosti kao ni od odgovornosti.

E.K: Preživjeli ste tragediju Sarajeva. Da li je i u kojoj mjeri ona promijenila intelektualni pogled na sistem vrijednosti na kojem je izgrađena suvremena Evropa?

H.K.O.: Vraćamo se na tragediju Sarajeva. Uostalom ona je uvijek živa u svima nama. Mogla bih razmišljati samo o onome šta je ona promijenila u meni. Bilo je to jedno kosmičko razočarenje, ako mogu reći, razočarenje u ljudsku sudbinu. Istovremeno, nisam se pomirila s tim da se sama u sebi poništim u poplavi očajanja, kakvih je bilo mnogo oko mene. Mislim da mi to nije dozvolila životna dob i dotadanje životno iskustvo i pored toga što se ono pokazalo nedostatnim za sve što se događalo mome gradu i njegovim stanovnicima. Mada pred rat nisam vjerovala u njegovu mogućnost, pa ni na početku rata u njegovo trajanje, znala sam naravno da ratovi postoje, kao i da postoji ono što Malraux naziva apsolutnim Zlom: ali nisam se prije te kobne 1992. godine bila susrela oči u oči s njim. Rat me je podstakao da razmišljam o zlu, pa i da pišem o njemu, o njegovom (mogućem) postojanju u čovjeku. Na tom planu sam se sigurno i promijenila. Teže je svakako bilo mladima, jer zlo koje se sručilo na njih nije postojalo ni u njihovom životnom ni u njihovom intelektualnom iskustvu. Ali oni su se mogli boriti, vi ste se borili. Ja sam mogla činiti nešto dobra oko sebe, i mogla sam svjedočiti. Činila sam to, mislim, sa određenim impaktom na publiku mojih nastupa po Evropi: kada se radi o svjedočenju o zlu, možda se ženi i više vjeruje. Govorila sam o onome što sam lično vidjela i doživjela. Moja misao nikad nije podlegla da optužim narode: analizirala sam situacije i optuživala određene snage, politike, moćnike. Zato se vjerovalo mojim svjedočenjima o nesreći Sarajeva i tragediji Bosne.
Ustvari, Francuzi su me 1994. izveli iz Sarajeva, imala sam poziv iz Pariza, od strane tamošnjeg Ministarstva za kulturu. Ostala sam tri mjeseca i vratila se onda kada je to bilo moguće, na isti način: vojnim avionom i blindiranim kolima! Vratila sam se mada su svi moji prijatelji bili protiv tog povratka. A povratak je bio moj angažman. Osjećala sam se «krivom» što sam otišla; svjedočeći o paklu ja sam uspijevala da se «dekulpabiliziram»; vratila sam se natrag kad sam osjetila da moram natrag. Pisala sam o tome u knjizi Sarajevo, Sarajevo..., koja je, količinski gledano, književna, suštinski možda ipak sa glavnim disanjem kroz svjedočenje o Bosni i Sarajevu. Mislim da i vi zato volite tu moju knjigu i da je zato ističete.
Direktno na vaše pitanje mogu odgovoriti da me tragedija Sarajeva promijenila, ali me nije uništila. Možda me je štitila i moja radoznalost: uistinu sam htjela da vidim, da doživim, dokle će se i na koje sve načine ispoljavati i odvijati nasrtaj barbarstva na jedan grad i na nenaoružane civile, dokle može ići čovjek u upotrebi i u službi zla. S druge strane, razočarala sam se u Evropu, ona nas je onako razjedinjena kakva je bila – a kakva je vjerujem i sada – ostavila našem jadu i izdala nas. Nisam se razočarala u njen sistem vrijednosti, nego u licemjerje, u praksu koja taj sistem vrijednosti nije primijenila. A on je bio vijekovima elaboriran, prihvaćen i širen u obrazovanju, u kulturi, u javnom životu. Evropa je dugovala samoj sebi da interveniše, mi smo se uporno nadali da će se to dogoditi i živjeli u nadi i u nevjerici, naizmjenično. Trebalo je da jedna Susan Sontag dođe u Sarajevo i da nam svojim viđenjem Becketta i naše situacije poruči, da nas lupi po glavi i kaže: Pazite, Godot koga sa tom naivnom vjerom čekate – neće doći!

E.K.: Gledajući iz Sarajeva kao simboličkog toposa savremene civilizacije, da li je uopće moguće govoriti o Evropi, ili o Evropama?

H.K.O: U prepletu sa vašim, kao i prethodnim i sljedećim pitanjem, ipak mislim da ne postoji više Evropā, nego jedna sa više lica, od kojih situacije jače iscrtavaju jedno ili drugo a možda će jednom i neko danas neslućeno. Mi smo bili i žrtve vlastitih iluzija. Ali iluzije gajimo i danas, jer na našem horizontu nema drugog izlaza ni druge nade nego da se pokušamo približiti Evropi, uključivati se u nju. Nadajući se da u njoj postoje one bolje snage i da će one vremenom i jačim konstituisanjem Evrope više izlaziti na površinu.
Dakle, Evropa nam u našoj tragediji nije pomogla, ali pomagali su žitelji Evrope, pojedinci, grupice, organizacije, onoliko i kako su u nekom trenutku mogli. Pomagali su i vojnici Evrope, koji nisu imali pravo, zbog onog famoznog «mandata», na intervenciju, nego su morali puštati da ljude ubijaju naočigled njima: čak i u toj situaciji, vojnici, pojedini oficiri, nastojali su da pomažu ljudima sa kojima su se upoznavali u Sarajevu. A iz brojnih evropskih gradova pristizala je pomoć, u paketima od kojih su neki dospijevali i do nas. Silni su se, međutim, «gubili», opljačkani usput. U Sarajevu se ipak svi sjećaju onih četkica za zube koje su u jednom periodu dospijevale do nas – za pljačkaše su bile bez vrijednosti! – a koje su se našle u skromnim radničkim paketima iz Francuske, gdje je neko vodio kampanju da se oni skupljaju i šalju. Bilo je i pisama u tim paketićima. U cjelini, više su nam pomagali siromašni i nemoćni nego bogati i moćni. Pomoć i pažnja bile su nenadoknadive na kolektivnom psihičkom planu. Pomagale su nam da izdržimo. Sve to je Evropa.

E.K.: Dvadeseti, najgori od svih vjekova, što bi rekla Vislava Šimborska, otvoren je i zatvoren zlom rata u Sarajevu. Kako vama iz perspektive Sarajeva izgleda krvavi početak novog stoljeća?

H.K.O.: Dvadeseti vijek, najgori od svih, rekla je velika poljska pjesnikinja. To je možda tačno, jer su sredstva uništavanja, to jeste mogućnost egzerciranja zla, tako strahovito usavršena. Ali danas ne vjerujem da to zlo nije i ranije postojalo i da se nije i ranije ispoljavalo u ratnim situacijama, a u miru na razne načine protiv onog «drugoga». Ne vjerujem ni da će novi vijek biti bolji, njegov početak to svakako ne obećava. Nakon poraza fašizma, svuda u svijetu se javljaju novi, drugačijim situacijama primjereniji «fašizmi», ma kako se oni gdje zvali. Krvavi početak 20. vijeka u Sarajevu i njegov još krvaviji katastrofalni završetak, opet u Sarajevu, nažalost ne garantuju pobjedu nad zlom, nad snagama koje se profiliraju i oko nas, i, još mnogo opasnije, u cijelom svijetu. I novo stoljeće najavljuje se krvavo. Ne mogu da se ne sjetim Apollinaireovog stiha iz pjesme Zona, napisane pred Prvi svjetski rat:

«Sunce presječeni vrat.»

Sunce novog dana, u zoru, opet je, u toj viziji, boje krvi.

E.K.: Kad smo već kod simboličkih vrijednosti Sarajeva, jesu li ih intelektualci i pisci BiH izdali u godinama poslije rata?

H.K.O.: Godine nakon rata, mada ih je već popriličan broj, još se kod nas, i to na raznim planovima, nisu dovoljno isprofilirale. Činjenica je da nastavak ratnih ciljeva u poratu i drugim sredstvima, u nekoj mjeri, srećom ne sasvim, imobilizira i simboličke vrijednosti Sarajeva. Ali smatram da se onaj novi angažman, koji se naglo, kao i ratna situacija, pojavio kod nas u stvaralaštvu, ipak najuspješnije ispoljava nakon rata. Pa u ratu pisac nije imao ni dovoljno papira da piše! Kao u zatvoru, što je naš grad i bio. Književnost se razmahala iza rata, najbolje knjige o ratu pojavile su se možda ipak po prestanku vojnih dejstava. Odmah pomišljam na čudesnu zbirku poezije Poljska konjica Marka Vešovića, na Sarajevski tabut Abdulaha Sidrana koji joj prethodi. A ima ih još mnogo, stalno se pojavljuju nove. Što se proze tiče, ima pripovijedaka, ali već i romana, ali pravi roman o ratu, posebno mislim o opsadi, ima tek da se napiše. U ratu i povodom rata angažovale su se sve generacije pisaca: izuzetno glasan i udaran bio je Izet Sarajlić, čija je pjesnička riječ lako prodirala u inostranstvu. Generacije iza njega rat je takođe aktivirao i označio. To je slučaj i sa ovim najmlađima, ovim koji kažu da su rođeni 1977. godine, pa su rat doživjeli kao djeca i adolescenti. Vjerovatno nešto drugačiji na planu ispoljavanja, i oni su svakako obilježeni ratom. Ali i inače, za razliku od regula spisateljskog angažmana na našim prostorima iza Drugog svjetskog rata, kada je književnost po zadatku postajala ideologizirana, današnji angažman mnogo je slobodniji i estetički raznolikiji. Vjerovatno će mu to i podariti trajnost. No rat je prisutan i kod najmlađih, i onda kad mu naizgled okreću leđa; angažman takođe. Onaj na strani žrtve rata, ma ko ona bila, u prvom redu.
Na širem kulturnom planu, međutim, ovdje treba odmah istaći uspon mladog bosanskohercegovačkog filma i sjajnih mladih režisera, scenarista i glumaca, filma koji najbrže, a dosad možda i najbolje, projicira angažman stvaraoca, koji po prirodi umjetnosti koju nastanjuje, najbrže stiže u svijet. Ovaj ga konzumira i valorizuje. Može se govoriti o fenomenu angažovanog filma nakon rata kod nas (Tanović, Žalica, Vuletić, Imamović, Filipović, A. Begić, J. Žbanić...).
U cjelini, rekla bih ipak da pisci i stvaraoci – ne smijemo zaboraviti upečatljivi angažman naših slikara i njihov prodor u svijet – i intelektualci općenito, pored eventualnih izuzetaka, nisu izdali simboličke vrijednosti Sarajeva u ratu.

E.K.: Jedna od najljepših kritičkih knjiga koje sam u životu pročitao jeste vaša pod naslovom Sarajevo, Sarajevo... Možete li sumirati promjene koje je tragično iskustvo Sarajeva unijelo u vaš kritički metod?

H.K.O.: Već sam rekla nešto o promjenama. Životno iskustvo se promijenilo, skale vrijednosti su se relativizirale, književnost više nije apsolut – mada možda za mene to i ostaje – ali svakako više ne mislim da je univerzalno vrijedeći apsolut. Moje poimanje intelektualnog angažmana i dalje ostaje u referenci sa Bretonom, Sartreom, Krležom, Ristićem, Begićem. I naravno sa svim onim što iznad svake teorije donosi konkretizacija situacija i sučeljenja sa njima. U ratu i oko rata, činila sam šta sam mogla, svjedočila, uporno i strasno, angažovano, uvijek na osnovu činjenica. Neka od tih svjedočenja ili njihove opise unijela sam u knjigu Sarajevo, Sarajevo... U trenutku dok me to pitate, prisjećam se kako sam se, u proljeće 1994. u Parizu, na angažovanom mitingu koji su za Bosnu organizovali francuski prijatelji i koji je, kao i demonstracije koje su mu prethodile, bio izuzetno posjećen – i ja popela na statuu Republike posred pariskog Trga Republike, i govorila, svjedočila pred prisutnim o Sarajevu i o Bosni. Tako su se dakle i neke životne navike prilagođavale potrebi angažovanog svjedočenja. Mada mi i kao profesoru javni govor nimalo nije smetao, ipak je iskustvo govora sa statue Republike bilo nešto sasvim drugo. Ali situacija je to tražila i ja sam prihvatila.
Tragično iskustvo rata izmijenilo je i moj život, pa i vrednovanja, u velikoj mjeri, donekle kriterije i odnos prema književnosti. Danas možda slobodnije komponujem svoje knjige, unoseći u njih svoja svjedočenja, književna i druga, proširujući ustvari domen svog eseja.
U najširem smislu, iskustvo rata nije međutim promijenilo moj lični kritički metod. Taj metod sastoji se u suočenju raznorodnih, ipak najčešće književnih činjenica u pokušaju izvlačenja zaključaka iz tog procesa. Danas se možda proširio opseg konfrontiranih činjenica. U svakom slučaju taj metod je i bio stvarati djelo koje «sržno živi od susreta kultura». Moja svijest o tome se vjerovatno izoštrila. Mislim da je to uočljivo i u mojoj posljednjoj objavljenoj knjizi U brzake vremena. Suočenja V (2003). Već sam naslov unosi određeno relativiziranje moje vjere u direktne učinke intelektualnog i književnog rada, što kod mene znači i kritičkog, ja to ne razdvajam. Žanr kojim se bavim je studija, studijski esej, slobodni esej, gradacija se negdje tu profilira. Možda dakle sada sebi dozvoljavam više slobodnog eseja. Ali metod se nije promijenio. Sada sam mnogo svjesnija nego ranije da produkte svog životnog bavljenja ubacujem «u brzake vremena» i neizvjesnosti prostora, kada više ni u kojoj mjeri ne zavise od mene.
Možda se donekle moja uvjerenja mijenjaju u relaciji sa novim saznanjima. U ratu smo izgubili previše vremena, književnost, teorija, kritika, išle su dalje. Danas se nanovo, integralnije i posebnije interesujem za najnoviju kritičku misao na Zapadu. Biće da to utiče i na moje vrednovanje, mada sama nisam toga previše svjesna. Upoznam se sa raznim metodima, konfrontiram ih, ali na kraju prevagnjuje moj sud, moj doživljaj i moja formulacija suočenih činjenica.

E.K.: Kada se nešto detaljnije pogleda bosanskohercegovačka književnost sa temom zadnjeg krvavog rata, mislite li da je naša reakcija na rat kulturotvorna?

H.K.O.: Sve što sam već rekla pokazuje moje uvjerenje da je naša reakcija na rat bila kulturotvorna, kako vi kažete. Radi se danas samo o tome da te dispozicije ne prodamo, da ih ne trampimo za šarene đinđuve tuđih uticaja: to jeste onih koji bi negirali naše iskustvo.

E.K.: Ako se pažljivije analizira bosanska književna znanost u XX vijeku, onda je Begić ona ličnost koja je u drugoj polovini XX stoljeća donijela sa pokretanjem časopisa Izraz ključni obrat iz tradicionalne u modernističku imanentnu kritiku. Vi ste bili bliska Begićeva saradnica, kako je bilo sarađivati s njim, kakav je bio njegov odnos prema uplivima komunističke ideologije u književnu znanost?

H.K.O.: Ličnost i djelo Midhata Begića apsolutno su nezaobilazni u bosanskohercegovačkoj književnoj znanosti i njenoj esejističkoj primjeni 20-og vijeka; ali svakako i svih prethodnih epoha, jer takvih ličnosti u njima nije ni bilo. Njegov djelatni instrument bio je časopis za «književnu i umjetničku kritiku» Izraz, kome je na čelu bio od osnutka 1957. do 1963. godine, a čiji je saradnik ostao do kraja života. Djelovanje Begića i grupe oko njega jeste donijelo, kako vi kažete, obrat iz tradicionalne u modernističku imanentnu kritiku i valorizaciju. Ključna je tu bila borba za estetičko otvaranje, za pluralizam tačaka estetičkog oslonca, do koje je došlo nakon istorijskog reza 1948. godine ali i jednog dužeg ili kraćeg prelaznog perioda koji je u nekadašnjoj zajedničkoj državi inaugurisao Ljubljanski kongres pisaca iz 1952. i poznati Krležin referat na njemu. Do tih promjena u Bosni i Hercegovini dolazi nešto kasnije nego u drugim dijelovima Jugoslavije, ali se to kašnjenje kompenzira upravo djelatnošću «Izraza», njegovih urednika, saradnika i okupljanjem mladih stvaralaca oko žarišta kakvo predstavlja. Uz pisce ne smije se zaboraviti ni bliskost «Izraza» i slikara, novih likovnih djelatnika čiji je napor paralelan sa književnim. Tako onda ubrzano dolazi do značajnih kulturnih skokova, kojih se sjećamo, a koji su djelovali na bosansku političku, ekonomsku, ali svakako i kulturnu samosvijest.
Kad «Izraz» starta, ja sam student romanistike u Sarajevu, zatim asistent za francusku književnost. Za «Izraz» najprije prevodim neke veoma složene tekstova koje mi Begić povjerava i koji mi ukazuju i na neke drugačije puteve od onih na koje su me upućivali fakultetski programi (Yves Bonnefoy, Roland Barthes sa svojim Mitologijama...). Ne usuđujem se odmah da pišem. Ali doktorsku disertaciju koju treba da radim predlaže mi Midhat Begić. Pominjao mi je Tina Ujevića i srpski nadrealizam. Ja sam već bila fascinirana nadrealizmom (zapravo jednom njegovom blažom, i, možda, mondenijom verzijom. Sjećaću se uvijek Prévertovog stiha: «Oni koji su ćelavi u unutrašnjosti glave...»). Begić mi je rekao da ni istorijat srpskog nadrealizma, kao ni istorijat njegovih odnosa sa francuskim nadrealizmom nisu naučno obrađeni. Nije međutim propustio da me obavijesti kako je ta tema ipak, iz specifičnih razloga, teška: razlozi nisu bili književni i ja sam se odlučila za tu temu. Poteškoća na koje mi je ukazao bilo je, pritisaka da odustanem od obrade takođe, stizala su mi pisma i u Dijon... Neobično je da sam neke krajnje natruhe tih pritisaka osjetila i u prošlom ratu, u Parizu. Ali ne bih sada ni o jednom ni o drugom.
Nisam bila Begićeva saradnica u striktnom smislu ni u «Izrazu» ni na Filozofskom fakultetu. Begić nije bio sujetan i nije smatrao da njegovu temu treba da radim i branim kod njega. Uradila sam je u Dijonu, gdje sam tri školske godine bila lektor srpsko-hrvatskog jezika. Begić je međutim, bio taj koji je branio moju tezu kada sam se s njom vratila kući (Le surréalisme serbe et ses rapports avec le surréalisme français). A odbrana joj je bila potrebna. Reći ću samo da su pri mom izboru za docenta – u odsudnom trenutku kada šegrt treba da postane kalfa – o meni napisana tri referata, jedan je bio Begićev i on me spasio. Vi i sami znate dosta toga o složenim odnosima moći i pravde u univerzitetskim centrima.
Dakle, Begiću nisam bila direktni saradnik, nisam bila njegov asistent, za «Izraz» sam počela pisati kasnije. Ne znam reći kako je bilo sarađivati s njim iz dana u dan. Ali da mi je on pomogao i djelatno i djelom kao uzorom, to je sigurno. Sjećam se da mi je nakon odbrane svoje doktorske disertacije o Skerliću u Francuskoj, povjerio njen prevod na naš jezik. Uradila sam to, čini mi se u Dijonu, gdje sam u međuvremenu otišla, ali je Begić promijenio mišljenje i svoju domaću verziju djela o Skerliću koncipirao i uradio potpuno drugačije od one univerzitetske. Kasnije u Begićevoj zaostavštini nisam našla traga mome prevodu. Izgubio se u vremenu. Begićev Skerlić ostaje kao uzorno pisanje kritičara o kritičaru. I ostaje jednim od njegovih najkompletnijih i najboljih književnoistorijskih djela. Ali prevođenje Begićeve teze meni je pomoglo na drugi način: jer jedno je čitati a sasvim drugo prevoditi. Tek sam se kroz prevođenje izbliza upoznala sa tehnikom pisanja univerzitetske teze i njenom nužnom aparaturom. Sjećam se da sam tada sebi rekla – dok sam sama stajala pred neposrednim pisanjem rada o nadrealizmu – pa to nije tako teško, moći ću ja to... Blaženo povjerenje mladosti!
O drugom dijelu vašeg pitanja, o uplivima komunističke ideologije u književnu znanost? – mislim da opet, u Begićevom konkretnom slučaju, ništa precizno ne mogu reći. Sam Begić veoma brzo se oslobodio kritičkog pisanja po diktatu možda ne Komunističke partije nego vlastite interiorizirane misli o obliku angažmana. Njegova kritičarska opredijeljenost – a vidjeli smo kakva je bila u svojoj primjeni u «Izrazu» – slijedila je uglavnom francusku teorijsku i kritičku misao. Možda možemo reći onu lijevu. Ta misao povezuje tzv. mladog Marxa sa fenomenologijom. Bliska mu je «ženevska škola», kritika svijesti. Oduševljava se šezdesetih godina strukturalizmom i primjenjuje ga kao metodu u svojim najpoznatijim esejima, ali ne postaje njen zatočenik. Od toga ga spasava susret sa mišlju «golog i razrokog čovjeka 20. vijeka», Jean-Paul Sartrea, koga dubinski poznaje, kao i njegovu kritiku marksizma, u prvom redu zbog zanemarivanja individualnog. Takvo kritičko čitanje Begić je pratio kod Krleže, Marka Ristića i drugih pisaca i mislilaca. Znam da je cijenio poduhvat beogradskih nadrealista da teorijski fundiraju spoj marksizma i psihoanalize (Koča Popović-Marko Risitić: Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnog, iz 1931. godine), pothvat koji su komunisti – u prvom redu oni sovjetski – svakako na planu širem od ovog beogradskog, odbacivali kao opasnu herezu.
Ali uticaj komunističke partije unutar Begićevog pisanja? Mislim da nije moglo biti direktnog uticaja, niti prihvatanja tog uticaja. Ono što je postojalo bio je, kako rekoh, Begićev dubinski angažman. Begić je doživio Drugi svjetski rat u Bosni, bio je ilegalac i partizan, znao je da bez oružanog otpora fašizmu malo bi šta ostalo od njegove Bosne, kao uostalom i Jugoslavije. Begić je bio komunist kroz uvjerenje da su partizani spasili ove narode od istrebljenja. U kasnijem periodu bio je, i pored partijske knjižice, slobodni lijevi mislilac, poput njegovih prijatelja u Francuskoj. Etnonacionalist nikad nije bio. Antifašistički angažman ostao je njegov do kraja života. Pretjerivanja jedne države koja je sve više postajala partijska država – teško su mu padala. Sjećam se da je jednom rekao (ili mi je svjedočenje drage Mauricette Begić zamijenilo u sjećanju njegov direktni izraz?): Credo quia absurdum (est)! Nije odustajao od svoje «vjere», to jeste angažmana, apsurdu uprkos.

E.K.: Svjedokinja ste velike Begićeve borbe prvo za imenovanje, a onda i sistemsko proučavanje bosanskohercegovačke književnosti. Čini se da je tu položena osnova za modernističko tumačenje bosanskohercegovačkog identiteta. Begić u tom smislu i naslovom Raskršća u seriji svojih vanrednih knjiga promovira metaforu iz koje bi se mogao čitati bosanskohercegovački identitet. Možete li komentirati tu Begićevu borbu, njegovo poimanje problema bosanskohercegovačkog identiteta i kako danas, nakon što je komunizam zamijenjen etnokonfesionalnim ideologijama i nakon krvavog ratnog iskustva, gledate na problem definiranja ovog identiteta?

H.K.O.: Begić je smatrao da Bosna mora jače i potpunije istraživati i afirmisati svoj kolektivni identitet. Borio se, na svom planu, za sistematsko proučavanje i validno imenovanje književnosti u Bosni i Hercegovini. On je u tu borbu posebno stupio krajem šezdesetih godina, nakon trogodišnjeg gostovanja na pariskoj Sorboni (danas Univerzitet Pariz IV), gdje je ustvari i osnovao odsjek za južnoslovenske jezike i književnosti. Tamo je predavao sve književnosti tadanje države, kao što je i pisao o svima. Znam da je tada imao određenih problema sa pariskim lobijima nekih srpskih nacionalista. Po povratku kući, u nastavljenom promišljanju o tim problemima, Begić se okreće prema zavičaju. Sjećam se da je tada znao reći – ovoga se tačno sjećam!: Da «oni» nisu netolerantni, da «oni» ne ističu u prvi plan srpski element i doprinos, svi bismo mi bili «Srbi». Mislim da je to značilo «Jugosloveni», Jugosloveni u nacionalnom smislu. U svakom slučaju, borba za kulturnu samobitnost obilježiće posljednji dio Begićevog života (od 1970., godine simpozijuma o bh književnosti u Sarajevu, do smrti, opet u Francuskoj, na hematološkoj klinici u podnožju Montblanca, 1983. godine. Iz te klinike slao je «Izrazu» svoje posljednje eseje).
Slažem se s vama da je tu, u tim borbama i kontroverzama, položen moderni temeljac bh književnog identiteta, što onda znači i kulturnog u cjelini. Samo ovdje treba raščistiti neke nesporazume i nekritička uopštavanja. Begić je smatrao da je dio bh književne posebnosti u činjenici da pisac često u svoje djelo unosi, kao dio svoga osjećanja svijeta, i svoj orijentalni aspekt. Ali on nije mislio da je to karakteristika samo pisaca Bošnjaka. Pronalazio ga je i kod ostalih pisaca, u ostalim spisateljskim strukturama, kao što je i analizirao djela pisaca Bošnjaka koja nisu participirala i u toj književno-analitičkoj ravni.
Danas se takav Begić pojednostavljuje. Ili se onda jednostavno zaobilazi. Pred njega i njegov stvarni uticaj, istavljaju se časni književni tragaoci, ali čije metode književnog istraživanja nisu otišle dalje od pozitivističkih. Uostalom Begić se praktično više ne objavljuje1/.
Hoću reći da je Begić bio «čistokrvni» Bošnjak, ranije se govorilo musliman nacionalno neopredijeljen, pa u vrijeme njegovih borbi Musliman (borba prethodi tom osvojenju priznavanja specifičnosti ili je paralelna s njim), ali je po svom životu i djelu bio Evropejac. Od rodnog Koraja do Montblanca, od Bosne do Francuske, Begić je savršeno objedinjavao ono što je u njemu s jedne strane bilo specifično, partikularno, s druge univerzalno. Borio se za profiliranje cjelinskog identiteta Bosne, i ta borba, osjetljivog kakav je bio, silno ga je koštala. Tamo gdje se zalagao za profiliranje bošnjačkog identiteta, to je bilo u mjeri u kojoj je taj identitet bio osporavan, nedovoljno proučavan, guran ustranu. Sa žarom je branio jednog Muhsina Rizvića, ili Aliju Isakovića, onda kada im je odbrana bila potrebna a istovremeno bila i dio njegovog ličnog angažmana. U ratu i poratu Bosna je izgubila i jednog i drugog. U žestini ratnog i poratnog osporavanja Bosne i njenog identiteta i pokušaju istrebljenja Bošnjaka i njihovog kulturnog identiteta, čini se kako su Rizvićevi i Isakovićevi saborci i nastavljači zanemarili Begića i oduzeli mu mjesto koje mu pripada. Da su Rizvić i Isaković poživjeli, hoću da vjerujem da bi se tom odgurivanju Begića suprotstavili. No pomalo sazrijevaju uslovi za pravednija vrednovanja.
Ali ovdje želim posebno da istaknem sljedeće činjenice: Begić se bori za identitet bh kulture, čini to izučavanjem prošlosti i aktuelnosti, ali u istovremenom samjeravanju sa kulturnim identitetima susjednih naroda, kroz koje se i jedni i drugi lakše iscrtavaju. On identitet poima ne samo kao produbljivanje, nego i kao širenje prema bliskosti. U današnjoj evropskoj orijentaciji kakva mora biti naša, smatram da je upravo takav stav i potreban i kulturno plodan.
Moj lični intelektualni angažman situira se na isti plan. U septembru ove godine, recimo, imala sam uvodno izlaganje na simpozijumu o kulturi i o miru na Balkanu, koji su švajcarski Evropljani organizovali u Cirihu, za dijasporu iz svih južnoslovenskih i drugih balkanskih krajeva. Moj tekst govori o nužnosti kulturne saradnje u cilju prosperiranja svih tih kultura, koje su međusobno bliske, a dobar njihov dio izrečen je i ispisan na istom jeziku, koji danas zovemo, a poslije svega imamo i pravo da ga zovemo, na različite načine. Mene je ohrabrio prijem tog izlaganja od strane mladih ljudi naših švajcarskih dijaspora. (Iznenadićete se kad čujete da tamo ima čak oko 370.000 izbjeglica iz čitave regije kojoj pripadamo).

E.K.: Projekat Prilog za historiju književnosti naroda BiH što ga je 1992. godine, neposredno pred rat, završio Institut za književnost u Sarajevu predstavlja najobimniji književnohistorijski pokušaj deskribiranja bosanskohercegovačke književnosti. Knjige iz tog projekta završile su tokom rata u sarajevskoj fabrici duhana kao papir za cigarete. Među njima i vaša studija Pjesnici lirske apstrakcije. Zanimljivo je da niko od saradnika na tom projektu, a radi se o najeminentnijim književnim znanstvenicima, nije komentirao taj sramotni čin rukovodstva izdavačke kuće «Svjetlost». Recite, molim vas, kako vi ocjenjujete taj potez «Svjetlosti», koliko je on skopčan sa udvaračkim odnosom rukovodstva «Svjetlosti» prema nacionalnim ideolozima?

H.K.O.: Veliki dio knjiga iz tog projekta završile su kao papir za kutije cigareta u Fabrici duhana Sarajevo. Među njima i moja studija Pjesnici lirske apstrakcije. Kupovali smo cigarete na pijaci Markale i nailazili na improvizovane kutije ispisane našim vlastitim tekstovima. Ja sam lično tako naišla na svoj tekst o Veselku Koromanu i o Muberi Pašić. (Prodavci su, sjećate se, uzvikivali «tri za deset»! – to jeste tri kutije ratne «Drine» za deset njemačkih maraka: kupovali su ih, ako su mogli, pušači i nepušači: pakliće ste mogli povoljno mijenjati za nešto hrane, cigarete su bile i sredstvo plaćanja.)
Nije baš tačno da nije bilo reagovanja. U jednom malo mirnijem trenutku bio je organizovan razgovor o toj prodaji tek izašlih knjiga izdavačkog preduzeća «Svjetlost» od strane rukovodstva kuće: i ta prodaja je ustvari bila trampa za cigarete koje je onda ustupala Fabrika duhana. Šteke cigareta pretvarale su se u platu zaposlenika izdavačkog preduzeća. Na razgovoru su bili neki od oštećenih autora i neki predstavnici izdavača, nešto sarajevske publike. Osim direktora kuće, svi su se učesnici zgražali i izjašnjavali protiv takve barbarske prakse. I na tome je ostalo.
Mnogo kasnije se desilo da sam ja o tome uzgred govorila u intervjuu na TV 99, upriličenom u povodu objavljivanja moje knjige Sarajevo, Sarajevo... Onda se javnost malo prisjetila te ratne situacije, neki novinari su se zainteresovali, slikar Edo Numankadić preuzeo je temu opet na TV 99, kod Adila Kulenovića. Bilo je nekih površnih anketa u novinama, a onda se opet sve stišalo. Možemo tako reći da se o velikoj trampi knjiga za cigarete u ratu i pisalo i nije pisalo. A to upravo i jeste naš način da neku temu zatremo.
Dogodilo se međutim da je Fabrika duhana, u akciji koju sam shvatala kao reparatorsku, a na podsticaj Adila Kulenovića, objavila reprint izdanje moje uništene knjige. Korice su nosile ilustraciju omota cigareta sa tekstom o Koromanu. Činilo mi se da je ponekad zli čin popravljiv, vraćala mi se vjera u ljude, jačao urođeni optimizam.
U međuvremenu se neko očito pokajao što je objavljeno drugo izdanje i moja knjiga je nekako nestala iz skladišta Fabrike duhana. Nisam bila dobar izbor! Ostao je samo mali broj primjeraka, kod mene ili u nekom uskom i kratkotrajnom opticaju. Pretpostavljam da ostatak, najveći dio tiraža, čami negdje. Knjigu ne morate spaliti da biste je smakli. Tako i ta knjiga i postoji i ne postoji. Pisala sam o tome, sa više detalja, koji ovdje nisu bitni, u pogovoru knjizi U brzake vremena. Suočenja V. I naslov te knjige je referenca na ove čudne događaje: kad se produkt vašeg duha i truda otrgne od vas, sve što možete učiniti jeste da ga ubacite u neizvjesnost njegove vlastite sudbine, «u brzake vremena». Habeant sua fata libri!
A što se tiče dijela vašeg pitanja o udvoričkom odnosu rukovodstva «Svjetlosti» pri uništavanju knjiga iz projekta o kulturnom naslijeđu Bosne i Hercegovine, tačan odgovor ne znam. Izvjesno je da su ti ljudi bili sigurni da ih niko u ratu neće propitivati o sudbini knjige Nikole Koljevića, možda i nekih drugih. Ali su se dobivene cigarete «osladile» pa su «spalili» i knjige ljudi koji su živjeli mučenički ratni život u opsjednutom Sarajevu. No pravi razlog uništavanja tek objavljenih, nerecenziranih, nepročitanih knjiga, i to od strane onih čiji je smisao postojanja trebao biti da se o njima na svaki način brinu, svakako je bio nisko utilitaristički. Nakon prodaje pojedine knjige Fabrici, saznala sam da se u tadanjem klubu «Svjetlosti» mogao kupiti pokoji zaostali primjerak, ali za njemačke marke, kojih nije bilo ili su bile nužnije za puko preživljavanje. Tužna priča!

E.K.: Zanimljivim se čini komparirati naslov vaše knjige Pjesnici lirske apstrakcije sa naslovom knjige Nikole Koljevića iz istog projekta Pjesnici lirske akcije. Apstrakcija i akcija kao pojmovi određuju neki cilj, neku svrhu poezije, odnos poezije i stvarnosti, ali i mnogo toga iznad i ispod ovih mogućnosti?

H.K.O.: Ovo pitanje se jednim vidom nadovezuje na prethodno. Nikola Koljević je svoju knjigu o poeziji u BiH od 1945. do 1980. godine nazvao Pjesnici lirske akcije, valorizujući, koliko se sjećam, pjesnike što su, u omjeru koji je bio moguć prije rata, potencirali nacionalnu «lirsku akciju» i angažman. Ne svi. Ja sam u svoju knjigu iz iste edicije uključila devet (tada živih) pjesnika, čija je glavna preokupacija bila (barem do tada) izričito lirska i tragalačka, u okviru šireg pluralističkog dezangažmana, koji je označavao stvaralaštvo nakon raskida sa estetikom socijalističkog realizma. «Lirska apstrakcija» potiče iz terminologije likovne estetike. Pišući o poeziji Mubere Pašić, svoje kasnije supruge, Radovan Vučković je tu poeziju označio kao poeziju lirske apstrakcije. Sintagma je sasvim odgovarala fluidnoj inspiraciji Pašićeve (ja sam uz nju pisala o «poetskoj derealizaciji svijeta»). Pjesnici koje sam u toj knjizi veoma detaljno portretirala bili su: Ivan Kordić, Veselko Koroman, Mubera Pašić, Dara Sekulić, Goran Simić, Mile Stojić, Husein Tahmiščić i Anđelko Vuletić. Inače moj investigacijski motiv bio je potraga za postnadrealističkim elementima u poeziji BiH nakon Drugog svjetskog rata (ta potraga je uostalom ostala otvorena...). Vidite po ovom spisku da sam kod jednog broja ovih pjesnika to bez problema, i sa zadovoljstvom, pronašla. Kod drugih su ti elementi takođe postojali, ali u okviru netraženog, slučajnog naslijeđa jedne ili dviju generacija. Učinilo mi se stoga da ih sve zajedno može prepokriti termin «lirske apstrakcije». I danas mislim da je to bio adekvatan izbor.
S druge strane, međutim, i slučaj i namjera upriličili su da sam tako iskazala razlikovanje, po meni stvarnō estetičko razlučivanje od pjesnika koje je u svoju knjigu bio unio drugi kritičar. Naslov je tako bio i korespondencija i odvajanje, istovremeno.
Znam na šta se odnosi vaše pitanje o tim naslovima. Ja sam na jednom PEN-ovom skupu o književnosti uporedila dva stava u odnosu na predratnu stvarnost Bosne i Hercegovine, koja su, nezavisno od knjiga koje su naslovljavale, simbolizovale te dvije sintagme: lirska akcija i lirska apstrakcija. Dok sam ja, i toliki drugi, bila zagnjurena u teorijske rasprave i ilustraciju dezangažovane poezije, drugi su, ne samo pomenuti kritičar, bili u akciji, koja je strašnim ulančavanjem događanja dovela u Bosni do čega je dovela, to jeste do rata, opsade, masakra. Nismo dovoljno bili svjesni šta se sprema. Sasvim drugo je pitanje šta bismo, i da li bismo šta, mogli učiniti i da smo znali.

E.K: Na skupu o stanju bosanskohercegovačke književne kritike koji je održan polovinom ove godine govorili ste o tzv. autorskoj kritici, kao o mogućnosti kritičkog pisma koje dolazi nakon poststrukturalističkog obrata. A u knjizi Sarajevo, Sarajevo... pišete o nužnosti sustvaralačkog odnosa kritičara i književnog teksta, nekoj vrsti kritike poistovjećenja. Da li postoje i koje su, eventualno, veze između ova dva kritička modela?

H.K.O.: Ne sjećam se tačno svojih formulacija na skupu koji pominjete. U svakom slučaju odmah bih rekla da se tzv. «autorska kritika» teorijski profilira unutar poststrukturalističkog obrata, mada je zahtjev da kritika, to jeste pisanje o književnosti bude na nivou te književnosti sigurno bio i strukturalistički. A bio je mnogo ranije praksa najboljih kritičara gotovo kroz cijeli dvadeseti vijek. Sigurno je da je on takav, donekle na teorijskoj razini, apsolutno na nivou primjene, unutar nadrealističkog pokreta, to jeste odmah nakon Prvog svjetskog rata. A književni dvadeseti vijek i počinje nakon tog svjetskog pokušaja uništavanja drugoga. Na južnoslovenskim prostorima taj zahtjev sustavno prenosi takođe nadrealizam, pa onda postnadrealizam, što onda znači njegovo implantiranje u Bosni i Hercegovini. Teorijski i u primjeni, na samom vrhu egzigencija svoje epohe, kod nas ga utemeljuje Midhat Begić, a onda, recimo to, njegovi sljedbenici. Sustvaralački odnos kritičkog i književnog teksta nekada jeste ono što vi nazivate «kritika poistovjećenja», ali u svakom slučaju poistovjećenje nije opšta karakteristika ovog zahtjeva u odnosu na kritiku. Ne radi se o istovjetnosti nego o saodnosu vrijednosti s jedne i s druge strane književnokritičkog koštaca. Onog koji se može ispostaviti i kao sudar na milost i nemilost, i kao ljubav.
Zahtjev o kome govorimo provlači se dakle kroz čitav 20. vijek. Taj zahtjev izražava Marcel Proust kada početkom vijeka ispisuje čuvene redove protiv Sainte-Beuvea, najpoznatijeg, ustvari biografskog kritičara francuskog 19. vijeka: «Knjiga je proizvod jednog «ja» drugačijeg od onog koje ispoljavamo u svojim navikama, u društvu, u svojim porocima». Istina je da su ovo redovi iz Proustovog posthumno objavljenog djela Protiv Sainte-Beuvea, 1954. Ali drugačije predočen, ovaj stav ispunjava čitavo Proustovo djelo. Kao što se provlači više ili manje eksplicitno kroz čitav vijek.
Radikalno teoretiziranje tog zahtjeva, međutim, donijeće poststrukturalizam, unutar kojega, ali i izvan kojega, tu vi imate pravo, najradikalnije ga izražava Jacques Derrida, u prvom redu svojim metodom «dekonstrukcije» i njegovom primjenom na stvaralaštvo, na književnost. Po Derridi, književnost svojom suštinom teži ka idiomatičnosti, to jeste apsolutnoj nemogućnosti oponašanja, jedinstvenosti. Karakteristika idiomatičnosti je da se ona suprotstavlja transparentnosti, čitljivosti. Što znači da se tekst odupire konzumentu, čitaocu, kritičaru, svejedno. Ali on je samim svojim postojanjem na razmeđu totalne partikularnosti i univerzalnosti. Prevođenje sa jednog jezika-idioma u drugi je analogan proces. Sve je neprevodivo, ali sve je ipak i prevodivo. «Pjesma koja se ne bi odupirala prevođenju, ne bi ni bila pjesma», izjavljuje Derrida. Neprevodivost je tu viđena kao dokaz totalne autentičnosti. A prevođenje je složeni odnos prevodivosti i neprevodivosti. Ako je ono ipak moguće, to je stoga što «i u najidiomatskijem idiomu postoji nešto što pripada ... nekoj univerzalnosti». Jednako je i sa mogućim tumačenjem, predstavljanjem književnog čina. Tekst samim svojim razvijanjem i kroz agoničke sile koje se sukobljavaju u njemu diktira svoju logiku, kako piscu, tako i čitaocu, kritičaru. Logika koju diktira je zasebna, svaki put drugačija, i prema tome bliska idiomatičnosti. Upravo stoga i jedno pisanje, kao i jedno «čitanje» ne može svoju logiku posuditi ili sugerisati narednima. Ako je književnost unikatna onda je i njeno čitanje moguće jedino kao unikatno, jedino karakteristično po svojoj «razlici». Princip «dekonstrukcije» suprotstavlja se bilo kakvoj institucionalizaciji. To vrijedi kako za tekst tako i za doživljaj teksta, kako za književnost tako i za kritiku. Kritički tekst prema tekstu odnosi se kao jedan idiom prema drugome. Oba jedinstveni, u samjeravanju, i u traganju za nekom univerzalnošću koja bi ih približila. Iz ovakvih postavki, eto, izvodi se «definicija-koja-to-nije» svake autorske kritike. Pri čemu treba istaći da je dekonstrukcija mogućnost razgradnje i nove gradnje, u istom pomaku, istovremenom činu.

E.K.: Kako ocjenjujete postbegićevsko stanje bosanskohercegovačke književne kritike?

H.K.O.: Postbegićevsko stanje bh književne kritike bilo je, djelimično, jedno postmoderno stanje koje, kao i postmoderna na drugim planovima, polako blijedi i iščezava. Ono je danas recimo poststrukturalističko, što takođe još nije prava oznaka, i post-poststrukturalističko: pravo profiliranje novog tek se vjerovatno iščekuje, naravno ne samo kod nas.
Kod nas je sve to ipak, na nivou kritičarske ozbiljnosti, potisnuto situacijom novog angažmana u književnosti, kao i u drugim umjetnostima, angažmana, rekli smo, koji se od onog koji je donio Drugi svjetski rat i porat u bivšoj Jugoslaviji, ali i u Bosni i Hercegovini, razlikuje po tome što ne odbacuje nego podrazumijeva estetički pluralizam. 1945. godine takvog pluralizma nije bilo.
Što se tiče situacije u kritici, postoji mnogo razloga što je ona i objektivno loša. Ako jedan časopis ne može prikazivaču nove knjige platiti za njegov trud ni kolika je cijena knjige koju prikazuje i koju mora kupiti, onda je ipak jasno gdje se najvećma situira nedostatak tekuće kritike. Ili je ona «udvaračka», kako biste vi rekli, jer su onda u igri neki drugi stimulansi ili neki drugi materijalni izvori.
Kod nas se, s druge strane, odomaćila prikazivačka kritika prilikom javnih predstavljanja knjiga na promotorskim matinejama i soarejama. Tamo se često dešava sljedeće: eminentna imena kritičara, poznavalaca književne činjenice, dozvoljavaju sebi da o novim knjigama (pohvalno) govore i ako su ih površno ili čak i nikako pročitali! Takvi nastupi se plaćaju od strane organizatora, koji imaju svoje razloge i fondove, a ne iziskuju velik trud. Kada takav prikaz zatražite za časopis, praktično ga najčešće ne možete dobiti, jer njega ustvari nije ni bilo. Tu kritiku nazivam fantomskom, i bojim se takvih trendova kod nas.
Vaše pitanje odnosi se i na kadrovsku situaciju. Mislim da danas još uvijek nemamo jednog Begića, ali ima nekoliko mladih ljudi od talenta, znanja i mara. Pitam se na koji način će oni moći opstati u ovoj situaciji a da ne izdaju ni sebe ni svoj kritičarski angažman.
Pribojavam se i nekih drugih stvari. Nerijetko imam utisak da sam pred fenomenom novih «smiješnih precioza», nekritičkih kaćiperki. Sa nedovoljno znanja, bez poznavanja stranih jezika, nerijetko prenosimo inostrana iskustva i teorije objektivno ih karikirajući. Ali u sveopštem kritičkom haosu i nedostatku ili poljuljanosti kriterija, to prolazi i čak ima i uspjeha. To je uslovljeni dio našeg današnjeg trenutka. Osim toga, Bosna ne smije imati kao vodeće znalce književnosti one koji su u prvom redu nacionalno orijentisani, priklonjeni nacionalnim fokusima u zemlji. To je situacija koja izdaje Bosnu i njenu nacionalnu složenost. Takvi ljudi moraju biti bosanskohercegovački, južnoslovenski, evropski, svjetski stručnjaci, i po znanju i po opredjeljenjima. Situacija je međutim takva da kritičari sasvim nedovoljno poznaju kako današnji trenutak umjetničkog stvaralaštva tako i onaj planete zemlje. Kad posmatram pluralitet književnog pa onda i teorijskog i kritičkog života recimo u Francuskoj, i u njemu paralelno postojanje veoma različitih teorijskih pripadnosti i škola – onda mi se ovdašnje kritičke isključivosti ukazuju i kao smiješne i kao žalosne. Pa i kao kobne. Nekritički kopiramo, pa i sasvim netačno prenosimo iz svijeta, a pokazujemo se totalitaristički isključivima u tretiranju i valorizovanju pripadnika estetičkih opredjeljenja različitih od naših. Kao da smo zaboravili na potrebu i teorijsku nužnost i otvorenosti i pluralnosti. Jer samo one omogućuju da se ne gubimo u ponorima isključivosti svake vrste. Prisjećam se Begićevih eseja o piscima sa teorijskim okosnicama sasvim drugačijim od njegovih: unosio se u njihovu paradigmu i prosuđivao dostignuća sa istorijskim uvidom, a unutar njega isključivo na osnovi dosegnute visine konkretnog ostvarenja.
U suprotnom, šteta nije samo jer će dato djelo biti nepravično procijenjeno. Pri definisanju novostvorenog djela, neki naši kritičari, i to od onih koji su se uspjeli nametnuti bh javnosti, prosuđuju i ističu samo jednu, vodeću kritičku putanju, ili onu koju oni takvom proklamuju, zaboravljajući sve druge koje čine i sāmo to djelo, jer se praksa umjetničkog nikad ne svodi samo na zadate teorijske silnice. Najveća šteta je u tome što takvi kritičari utiču na pisce da se pretvaraju u ilustratore nedovoljno tačno predočenih stranih iskustava, da na određen način sami lažiraju svoju inspiraciju. Ta je situacija mnogo obuhvatnija od neke trenutne pomodnosti. Po autentičnost tragalaštva, mnogo je opasnosti u cijeloj toj konstelaciji.

E.K.: Romanistica ste koja ispituje susret kultura, mnogostruke veze francuske književnosti i interliterarne južnoslavenske zajednice. Kako vam iz te perspektive izgleda ovdašnji proces nacionalne i nacionalističke funkcionalizacije književnosti?

H.K.O.: Proces nacionalističke funkcionalizacije književnosti, iz bilo koje perspektive da ga sagledate, izgleda neprihvatljivo. Ali neka perspektiva, ugao sagledavanja, to jeste onda i distanca, nužni su da bi se to u potpunosti shvatilo. Funkcionalizacija ni književnosti ni umjetnosti ne može donijeti ništa dobro. A najmanje funkcionalizacija u kratkoročne političke svrhe. Na dužu stazu to svakako djeluje razarajuće, a pred mladim ljudima zamagljuje samu suštinu umjetničkog. Da bi išla naprijed, pa i da bi ikako postojala, književnost mora moći slobodno disati.
Tu problematiku je potrebno malo opširnije predočiti. U najširem saodnosu sa istorijskim dešavanjima, kroz književnost Zapada smjenjuju se epohe uslovno nazvano angažmana i dezangažmana. Pisac mora sam sebe i svoj profil izabrati u epohi koja je zadata, koja je jedino moguća njegova. Sartre je te pojmove magistralno definisao osmišljavajući epohu Drugog svjetskog rata i neposrednog poratnog doba. Naš današnji pisac, već smo govorili o tome, različito, to jeste u skladu sa svojom estetikom, korespondira sa našim, u ratu definisanim angažmanom na strani žrtve. Daleko od toga da mu taj angažman, neposredan ili posredan, iko nameće. On ga u svom pisanju ispoljava ili barem dodiruje samim tim što, i ako, autentično misli sebe i svoj trenutak.
Ako nam se budućnost posreći, i takav angažman postepeno će zamjenjivati različiti oblici dezangažovanja, to jeste, opet po Sartreu, dubinskog angažovanja u suštinu književnosti. Ja lično uvijek valorizujem, ta opcija je estetička i etička, pisanje, scripturu koja u najširem smjeru svoga toka uzima u obzir perspektivu čovjeka, perspektivu života. Da to ilustrujem, rado navodim André Bretona i, sada njegovo, preuzimanje, navođenje, sljedećeg japanskog haïkua:
«Iz budističke dobrote Bashô jednog dana ingeniozno izmijeni jedan surovi haïkaï, koji je bio sastavio njegov šeretski sljedbenik Kikaku. Kad je Kikaku izrekao: «Crveni vilin konjic – iščupajte mu krila – papričica», Bashô to promijeni u: «Papričica – dodajte joj krila – crveni vilin konjic»!
Za Bretona je to «najljepša svjetlost» koja ozaruje «generalni, obavezni pravac kojim se mora uputiti slika koja zaslužuje svoje ime». Breton nije nikad promijenio svoj stav o nužnosti totalnog dezangažovanja djela, budući da su njegovi korijeni u podsvijesti, ali je 1947. godine, dakle u istom trenutku kada Sartre objavljuje u knjizi Situaciju pisca u 1947, to jeste svoj credo o angažovanju, ispisao u tekstu Uzlazni znak (Signe ascendant) ovu takođe ingenioznu, bašoovsku ilustraciju obaveznog pravca «slike», čije je značenje metaforičko i proteže se na suštinu čovjekovog stvaralaštva.
S druge strane, ne mogu a da ne uvažim argumente jedne Julije Kristeve, koja pišući o «gnusobi» (abjection), na primjeru pisanja Louis-Ferdinanda Célinea, dokazuje da se i čovjekova «noć», užas, prljavština, grijeh, takođe mogu, pa onda i moraju moći, i književno ispoljiti: po njoj je kod Célinea takva iskazna instanca «onaj filigranski rad koji ostaje u sjeni i strahoti noći, kako bi se i ta noć, ipak, mogla ispisati. Instanca smisla koji je, pogođen munjom, eksplodirao, a ipak je tu, blistav: jedna scriptura...» (Kristeva, Moć užasa, 1981).
Čovjek koji promišlja književni čin, teoretičar, kritičar, u primjeni svojih opcija vjerovatno se uvijek kreće između predočenih gornjih mogućih vizija. Ali ni u kom slučaju tu nema mjesta za bilo kakvu utilitarističku funkcionalizaciju književnosti.

E.K.: Urednica ste časopisa Novi Izraz. Kako uspijevate u vremenu besparice, kad podršku uglavnom dobijaju oni koji su bliski političkim centrima moći, izdavati časopis?

H.K.O.: Redakcija «Novog Izraza» nalazi se upravo u trenutku kada se čini da časopis neće moći opstati. Nije to prvi takav trenutak, ali izgleda kao da je ova kriza najozbiljnija, jer je i situacija u društvu, sudeći po brojnim pokazateljima, sada najkritičnija. Pomagalo nas je Otvoreno društvo Soros, kada je PEN Bosne i Hercegovine 1998. godine obnovio begićevski «časopis za književnu i umjetničku kritiku», koji je rat bio presjekao. Uspijevali smo dobiti pomoć i od poneke ambasade ili strane kulturne institucije. Onda je Bosna smogla snage da osnuje Fond za izdavaštvo, koji je nešto uložio i u «Novi Izraz», ali se i tu u međuvremenu situacija pogoršala: ona je u najbliskijoj budućnosti potpuno neizvjesna. Potreban mi je sav moj urođeni optimizam da povjerujem u nastavljanje izdavanja časopisa.
A «Novi Izraz» ima profil za koji se objektivno vrijedi boriti. U Bosni je okrenut svim njenim komponentama, otvoren prema južnoslovenskom prostoru, Evropi i svijetu. Poznato je da je «Izraz» i u Jugoslaviji dugo vremena bio jedini časopis koji je objavljivao samo teorijsku i kritičku misao, ne i tekuće beletrističko stvaranje. «Novi Izraz» je opstao na toj nelakoj koncepciji, ali umjesto mjesečno sada se bori da izlazi tromjesečno. Pored svih teškoća izašao je dosada u 25 svezaka. Pored mene, urednici su kao što znate Dejan Đuričković i Željko Ivanković. Časopis je otvoren za sve poetičke stavove, a saradnici pripadaju svim generacijama bh društva. Posebno smo ponosni što uspijevamo da otkrijemo, valorizujemo i lansiramo nove spisateljske talente, mlade ljude okrenute i privučene našim nelakim disciplinama. Neki od njih su i vaši studenti i studentkinje.
Ali nismo bliski «političkim centrima moći» iz vašeg pitanja i nemamo nikakvu materijalnu garanciju za budućnost.

E.K.: Kao predsjednica bosanskog P.E.N.-a bili ste svjedokom pomoći BiH i angažiranju intelektualaca iz svijeta u vrijeme bosanskog rata i nakon njega. Da li je ovdašnja kulturna scena u dovoljnoj mjeri iskoristila međunarodnu naklonost i intelektualne veze?

H.K.O.: Na to pitanje najjednostavniji je odgovor da je ovdašnja kulturna scena koristila međunarodnu naklonost, ali da je nije iskoristila ni dovoljno ni u najopravdanijem pravcu. Ta naklonost je bila stav pojedinaca, kao i nekih kulturnih institucija iz inostranstva. I to je bila naklonost kao saosjećanje prema žrtvi. Pojedini posjetioci Sarajeva i Bosne iz inostranstva bili su novinari, pisci, filozofi. Njihovo saosjećanje najčešće se egzerciralo u korist pojedinaca, kojima su pomagali da izađu iz Sarajeva, da negdje budu prihvaćeni, katkad i zapošljavani. To je išlo neorganizovano, stihijno, a nije ni moglo drukčije. Neke institucije su doživjele da im se donekle pomogne, kao naš u ratu osnovani PEN centar, čiji su članovi osjetili solidarnost pisaca iz svijeta, sporadično materijalnu, ali i moralnu. Neke visokoškolske ustanove ostvarivale su takođe važne veze sa odgovarajućima iz inostranstva. Dešavalo se to i na nivou Bosne. Pomoć je ustvari najteže prodirala u Sarajevo pod opsadom. Ali u cjelini mi se čini da je individualna solidarnost više funkcionisala od neke zajedničke ili institucionalne. Nisu stvoreni uslovi za veće zajedničko angažovanje i saradnju naših intelektualaca sa intelektualcima iz svijeta i za trajanje takvog angažovanja nakon rata. S druge strane, svi znamo za primjere kada su se naši ljudi u svijetu najviše brinuli za vlastitu promociju, pa i za vlastito, recimo neadekvatno, netačno predstavljanje u tom svijetu. Srećom ne svi. U cjelini mi se danas čini da smo se i na tom važnom planu ipak zadovoljili, metaforički gledano, sitnom parom vanjskog zanimanja za nas i našu tragediju. Nekad su tu našu neosviještenost i nespretnost naši prijatelji iz inostranstva bolje uočavali od nas. Ali moram reći i da su nam, pored časnih ljudi koji su časno svjedočili o apokalipsi, dolazili i iz bijelog svijeta ljudi koji su nevolju željeli da iskoriste samo za sebe. Što se nas tiče, možda smo prekasno shvatili da će se zanimanje svijeta pomjerati sa našeg slučaja na druga dešavanja u svijetu. To je ono što nam se i dogodilo.
Stanovnici Sarajeva pod opsadom ipak su se najviše ponadali u pomoć francuskog predsjednika François Mitterranda kada je u prvom dijelu rata posjetio Sarajevo. I onda su se najviše razočarali. Visoki gost je, po svemu sudeći, zamijenio mogućnost evropske intervencije o kojoj se govorilo započinjanjem humanitarne pomoći. Intervencija je međutim mogla zaustaviti rat prije nego je dosegao katastrofu planetarnih razmjera. A humanitarna pomoć donosila je u opsjednuto Sarajevo, ali i to samo kap po kap, recimo crvljivu rižu (uvijek ću se sjećati užasa kada zrno riže oživi i počne se uvijati!), riblje konzerve Ikar, koje smo jeli dok ih ni mačke u Sarajevu nisu htjele; da ne govorim o lijekovima kojima je davno bio prošao rok valjanosti. Na planu kulture izgleda mi da smo takođe dobili crvljivu rižu umjesto efikasnog zaustavljanja uništavanja kulture.

E.K.: Je li Hanifa Kapidžić danas u BiH intelektualka koja zastupa disidentski diskurs u odnosu na političko-ideološke centre moći?

H.K.O.: Ne osjećam se i ne definišem samu sebe kao disidenta, disidenticu, disidentkinju, kako hoćete. Po mom shvatanju taj termin podrazumijeva i smisao heretičnosti, non-konformizma, šizmatičnosti, separatizma, što bi onda značilo da sam se odvojila od nekih uvjerenja koja su ranije bila i moja, a to nije slučaj. Nije to ono što odgovara mojoj duhovnoj stvarnosti.
Nastavljajući svoj rad u domenu književnosti, koji je bio totalno opredjeljenje i ljubav, a onda se u krizi društva ispostavio kao spas, ja vidim da su me rat i poratna situacija sve više upućivali i na širi teren kulture, pa onda, u tom okviru koji se kombinovao sa ličnim doživljajem i iskustvom, i na promišljanje o gorućim socio-kulturnim problemima našeg društva. Pri tome se nisam osvrtala na, kako vi kažete, centre društveno-političke moći, niti je za takvo nešto bilo potrebe.
A među glavnim pitanjima koja su se postavljala nalazila su se pitanja o ličnom, pa onda kolektivnom, zavičajnom, društvenom, državnom identitetu moje domaje. Bavila sam se, amaterski uglavnom, istorijom. Kada je Bosna osporena, okrenula sam se, kao i mnogi, srednjevjekovnoj Bosni, i istoriji Bosne kao ulančanosti, tragajući za njenim mogućim konstantama. Zalazila sam naravno najviše u kulturnu istoriju i u istoriju književnosti. Predavala sam i o tome za ratnog boravka u Parizu, pisala. I takvi se tekstovi od tog vremena nalaze u mojim knjigama.
Moja se svijest o odnosu nacionalnog sa univerzalnim pooštrila, ali se nije promijenila, čak ni u ratu kada su postojali svi uslovi za to. Sačuvalo me od toga ono što sam već izrekla u ranijim pitanjima: životna dob, formiranost, utemeljenost ubjeđenja, koja su se, u skladu sa mojim pozivom, uvijek vezivala za francusku misao, pa da kažem i izgrađena lucidnost, zašto ne!
Bavila sam se kulturom kao zasnovom identiteta. Bosanskohercegovačka identitarna složenost formirala se na osnovi kultnih, vjerskih razlikovanja. A formiranje ide od početnog, još uvijek jedinstvenog, kršćanstva, do podjele kršćanstva u 11. vijeku, preko sasvim izvjesne zasebnosti Crkve bosanske u kod nas produženom srednjem vijeku, napadane sa svih strana, koja je izrazila bosansku posebnost – recimo geografsku, istorijsku, migracijsku i ine, nakon što ju je, samom mogućnošću svog postojanja, istorijski utemeljila. Formiranje zatim ide preko prihvatanja, raznim načinima, oficijelne zapadne ili istočne crkve, kršćanstva i hrišćanstva, dolaska islama, u nekoj mjeri čak i prije otomanskog osvajanja Bosne, i prispijeća iberijskih sefarda u te dijelove otomanskog carstva. Nažalost danas se o svemu tome pišu različite «istorije», različita istorijska viđenja koja treba da utemelje današnje borbe i otimanja za dušu Bosne. Takvo je vrijeme u kojem živimo.
O nacionalnom određenju muslimana Bosne i Hercegovine može se govoriti paralelno sa nacionalnim opcijama kršćana i hrišćana Bosne i Hercegovine u 19. vijeku. U drugoj polovini 20. vijeka, preko optiranja za jednu ili drugu stranu, ali i postojanja tzv. neopredijeljenih muslimana, te preko Muslimana sa velikim inicijalnim slovom u sedamdesetim godinama, do vraćanja na ime Bošnjaka u ratu 1992-1995, muslimani su mislim završili svoje nacionalno uobličenje: od kultnog i ono je postalo kulturno. Razlika u odnosu na oficijelne stavove koje vi pominjete je u činjenici da ja ne smatram da je Bošnjak samo musliman vjernik. I pored porasta značaja religija u vremenu propadanja ideologija, što je činjenica sa kojom treba računati, ne smatram da je onaj raniji Musliman sa velikim M, sada Bošnjak, samo onaj koji je vjernik. Tu se zanemaruje prelazak kultnog elementa u kulturni, koji opstaje i tamo gdje ga više ne temelji kult, trajući svakako i tamo gdje je to slučaj. Suprotan stav opasno sužava definiciju Bošnjaka. Posljedica toga je i određeno, ponekad i eksplicitno, odbacivanje onih koji, ne negirajući i evoluciju i aktuelnost, jer to bi bilo nerealistično, svoj društveni identitet osjećaju kao učinak razvitka jedne kulture. S te strane posmatrano, vidim politiku drugih dviju glavnih vjerskih i nacionalnih zajednica u današnjoj Bosni i Hercegovini kao mnogo utemeljeniju.
Ali bitna je budućnost. Na tom planu mislim da je u mojoj Bosni najvažnije formiranje osjećanja zajedničkog pripadanja Bosni, i pored postojanja paralelnog osjećanja pripadnosti i privrženosti dviju bosanskih zajednica i drugim dvjema stranama, Srbiji i Hrvatskoj. Ako je privrženost Bosni kao zavičaju i državnoj zajednici uistinu utemeljena, onda te druge ljubavi i pripadništva ne mogu smetati. Identitet svakako iziskuje i drugačija osvjetljenja od onih kojima smo zasipani u ovom posljednjem istorijskom periodu. Identitet jeste traganje za korijenima. U tom traganju, u tom kopanju, rovanju, nacionalisti sa svih strana, u Bosni kao i u bivšoj zajedničkoj državi, dospjeli su preduboko u krtičnjak, od zemlje svjetlo ne vide. Identitet koji smo u tom procesu odgurivali i onda zanemarivali je identitarni vid traganja za onim što je blisko, znači jedan begićevski identitet širenja.
Dakle, ja, čak i neposrednu budućnost vidim kao potrebu okretanja i onome što nam je kulturološki blisko. To može biti osnova za kulturne mostove, istovremeno kad i baza za zajedničko, ili paralelno, kulturno djelovanje i razvijanje unutar buduće Evrope. A kulture nema bez povezivanja, bez interkulturalnosti. Osim protoka robe, kapitala, ljudi, koje još nismo ostvarili u dovoljnoj mjeri, ali o kojima govorimo, nužno je uspostaviti protok, optok, cirkulaciju svih bitnih vidova kulture. Ne mislim da je kulturna bliskost zemalja koje su ušle u sastav bivše Jugoslavije – narodna umjetnost i književnost, faktička jezička istovjetnost ili izuzetna bliskost, (a zatim autorska književnost koju su razvijali svi narodi u vrijeme zajedničkog življenja i koja nas je sve sa svoje strane označivala) – ne mislim dakle da je ta stvarna kulturna bliskost manja danas nego u ono vrijeme koje prethodi stvaranju prve zajedničke države. I pored sila koje djeluju protiv nje, mislim da će se ta bliskost prije ili kasnije početi ispoljavati. Razlika je u tome što je ovaj naš dio Južnih Slovena isprobao, i to čak dva puta, život u zajedničkoj državi i što je ona dva puta propala. Zbog hegemonizma.
Ali ne može se više raditi i ne radi se više o zajedničkom političkom krovu, nego o kulturnim vezama, koje su svima potrebne. Najsigurniji zajednički krov bi bio, i nadamo se da će biti, onaj evropski: svako za sebe i svi sa svima, istovremeno kad i sa ostalim državama Evrope. U trenutku kada to ostvarimo – a ritam budućnosti ne možemo predviđati – po sili stvari poredićemo se sa drugima u Evropi, i onda ćemo, vjerujem, moći osjećati i mjeriti kulturnu bliskost sa našim susjedima. Pogotovo u eri narastajuće globalizacije kada će nam naše specifičnosti, u odnosu na druge Evropljane, svakako biti potrebne. A i Evropa se stvara u istorijskom periodu kada ne može, i ne treba, računati na kulturno stapanje kakvo je prije par vijekova bilo moguće u Americi.
Da se vratim na sadašnjicu: Bošnjaci, koji nemaju drugu, «rezervnu» domovinu (mada sam ja ubijeđena da je u suštini nemaju ni drugi, da je to samo pothranjivana politička iluzija), ne smiju ni unutar svoje zajednice, u podjeli na vjernike i na one koji to nisu, a pogotovo u odnosu na druge, nešto identitarno drugačije a u suštini veoma bliske, biti isključivi, moraju ostajati vjerni toleranciji Bosne, uslovljenoj položajem raskršća svjetova i kultura, dugo izgrađivanoj ali stoga osvojenoj i stvarnoj njenoj otvorenosti prema drugome. To je uslov za opstanak Bosne i za njenu kulturnu evoluciju. Tzv. miješani brakovi, djeca iz tih brakova, takođe su baza Bosne. Danas prisustvujemo pritiscima da se mladi opredjeljuju za kult i kulturu oca ili majke. Pritisci su difuzni, time teže odredivi i time se teže s njima nositi. Ali uz to se prisjećam velikog broja «miješanih» brakova u Bosni prije rata (oko jedne četvrtine), te činjenice da su se sklapali i u Sarajevu pod opsadom. Ovih dana sam slušala na stranom radiju, u povodu petnaestgodišnjice pada Berlinskog zida, da u Berlinu danas nema više od 2 procenta brakova između ranijih istočnih i ranijih zapadnih Nijemaca! Činjenica koja upućuje na složene zaključke. U poređenju s njom, naša situacija, na paralelnom planu, čini mi se povoljnijom i ne obeshrabruje optimizam.

E.K.: Možete li komentirati stanje bosanskohercegovačkog ženskog pisma?

H.K.O.: Druga polovina dvadesetog vijeka, između ostalih događanja, znači kod nas i sve brojnije stupanje na scenu žena koje pišu, pa onda i žena kojima je pisanje najznačajniji dio životnog opredjeljenja. Ta je činjenica sasvim usklađena sa sve masovnijim posvećenjem žena pisanju na Zapadu. Nakon rata oko koga cijelo vrijeme kruži ovaj naš razgovor takav razvitak se nastavlja, možda ima sve više mladih žena koje se okreću književnosti.
U današnjoj situaciji na književnoj je sceni više generacija: generacija onih koje su se najvećim dijelom svoga opusa već izrazile, i koje danas taj opus zaokružuju. Tu ima pjesnikinja, pripovjedačica, romansijerki, esejistkinja. Rat je djelimično okrznuo i njihovo stvaralaštvo.
Zatim je tu generacija onih čiji je književni rad danas u svom punom razvitku i koje su doživjele rat, između svega drugog, kao temeljni preokret kako misli tako i vlastite estetike. Tu ću sebi dozvoliti da pomenem, primjera radi, samo neke: Feridu Duraković, pjesnikinju, Almu Lazarevsku, prozaistkinju (u prvom redu pripovijetka ali i roman), Nuru Bazdulj-Hubijar, plodnu i popularnu romansijerku.
Generacija iza njih tek započinje svoje pravo književno afirmisanje, agilne su i otvorene za nova estetička strujanja, ali rat ostaje kao okosnica i njihovih života i njihovog stvaralaštva (Adisa Bašić, Šejla Šehabović, Aleksandra Čvorović, Ajla Terzić).
Književni opus koji u bosanskohercegovačkoj savremenoj književnosti ispisuju žene i velik je i značajan i dalje raste. Pitanje koje se oko njega postavlja je sljedeće: da li on u cjelini pripada onome što se danas naziva «ženskim pismom». To jeste, kolega Kazaz, da li vi, koji toliko toga iščitavate i pratite u našoj književnosti, možete na osnovu anonimnog teksta, recimo sa nekog književnog konkursa, zaključiti da li se radi o autoru ili o autorici. Ja lično nisam u to sigurna. Ili da preciziram: odbir teme i određeni angažman u odnosu na ženski položaj, u svijetu i kod nas, u našem vremenu, stav prema erotici drugačiji od tradicionalnog, teme majčinstva, doživljaj sebe unutar dominantno muškog svijeta, i još mnogo toga svakako, navode čitaoca da tekst pripiše ženi. Ali da li je to dovoljno kao kriterij? Ja se čak pitam da li mi našim tretiranjem teksta i njegovog spolnog pripadništva još jače ne upućujemo ženu pisca ka određenim temama, sugerišući joj da će ona unutar njih moći biti najbolja, da li je ne guramo u konfinaciju odmičući od nje teme univerzalnosti i ljudske sudbine.
Znam, postoji spontani pa onda i svjesni angažman žene pisca koji je takođe upućuje ka određenim temama i taj angažman treba apsolutno poštovati. Ali ženama piscima, naročito kod nas, više nego ikad potrebno je da i same čine teorijske napore, naravno sa svima koje ta ozbiljna tematika može privući, koji bi osmišljavali pojmove «ženskog pisma». Prevlađujuća strujanja na Zapadu tvrde da žena piše tijelom, da pisanje mora ispoljavati njenu tjelesnost, kako bi ono bilo autentično, a ne oponašanje recimo muškog pisma, koje je oduvijek pretendovalo na univerzalnost. Mi smo danas blizu toga da je onō postulirano «tijelo» ustvari metafora ženske različitosti. Ali čini se da se takvim, lakšim čitanjem, donekle vrtimo u krugu. Ja lično sam najbliže stavu koji danas, poslije decenija insistiranja na ženskoj tjelesnosti kao bazi ženskog pisanja, a koji je bio najutemeljeniji kod francuskih spisateljica posljednjih decenija dvadesetog vijeka, evoluira prema postulatu ispoljavanja tjelesnosti unutar svakog «pisma», pisanja, scripture. Tako usmjerena književna kritika takođe traga za nesvjesnim ispoljenjima tjelesnosti kako kod žena, tako kod muškaraca, homoseksualaca jedne i druge vrste, biseksualaca i inih. U svakom slučaju evolucija pisanja ide ka takvom potpunom eksterioziranju čovjeka. To je djelimično u vezi i sa daljom naučnom revalorizacijom psihoanalize.
U odnosu na ovo pitanje, ja smatram da prvenstvo treba dati apsolutnoj spontanosti, čuvati se svake konfinacije, doprinositi naporima teorijskog definisanja koliko se može, sa sviješću da ništa nije ni zaključeno ni definitivno zaključano i da ništa takvo ne smije ni biti. Naše spisateljice iskazuju svoj ženski angažman, ali je i kod njih kao i kod naših čak i najmlađih pisaca angažman protiv rata uslovljen posljednjim ratom najugrađeniji u psihu, što ne znači da se on ne iskazuje na neograničeno velik broj načina i pristupa pisanju. Meni se čini da je i muški i ženski antiratni angažman zasad zanemario strahoviti problem modernog ljudskog i ženskog roblja, trgovine ljudskim bićima, koji kuca na vrata cijelog društva, pa onda i na vrata pisaca. Kasnimo u angažmanu protiv tog vida ratnog-poratnog problema, ali taj angažman treba sam da se nametne piscu, da ga on osjeti urgentno svojim. Niko mu ga izvana ne može sugerisati.
Što se mene dakle tiče, nikada neću prihvatiti da je razlika između muškarca i žene neka vrsta ontološkog alteriteta. Razlike svakako postoje, izlišno ih je ovdje ponavljati, ali radi se o dva spola ljudskog bića, sa identičnom ljudskom sudbinom u kosmosu. Svaka razlika uslovljava sa svoje strane i različitost ispoljavanja, pa i umjetničkog i književnog. Ali kad se razlike ispolje, iscrpe, umjetnički predoče, na redu je univerzalnost čovjekove sudbine.
Moj stav o ovom pitanju je kako vidite ustvari sartrovski. Ne nagađam hoće li ga i kako demantovati budućnost. Možda ima pravo i Alma Lazarevska kada sugeriše da su, kao i «biljke», žene «nešto drugo»!
Sarajevo, novembar 2004.