Nenad Veličković
JESENJA SOLATA
Sarajevske Sveske br. 35-36
Danas je tačno četrdeseti dan od kako nisam našao dovoljno dobar (iskren, pošten, uvjerljiv, pristojan...) razlog da još jednom izmigoljim pisanju dnevnika ili priče za Sarajevske sveske. V. je nazvala, ja sam se javio s trotoara, nije bilo prostora za uzmak; nije pomoglo ni uvjeravanje da sam zatrpan poslovima, ni to da sam već jednom za Sveske pisao dnevnik, ni upozorenje da ima i mlađih i zanimljivijih i novijih i originalnijih pisaca. Najzad priznajem sebi da je upravo to što nisam ništa od nabrojanog možda moja glavna preporuka za Sveske. :-) Rezultat je dnevnik, koji pišem retroaktivno, četrdeset dana unazad, poštapajući sjećanje elektronskom prepiskom.
1. Thun
Proširila se vijest da predstavljam Bosnu i Hercegovinu na nekim eks-jugoslavenskim književnim susretima; neka je agencija to tako sročila, a ljudi primili zdravo za gotovo. Istina je da smo Ivana Sajko, Vladimir Arsenijević, Edo Popović i ja pozvani u Thun, na festival Literaare, uglavnom posvećen književnosti na njemačkom jeziku, ali ovaj put zahvaljujući Janu, Lejli i Stephanu, iznimno, ostalskom. (Tako sam, za potrebe Twittera, odlučio da zovem jezik kojim govore nepripadnici konstitutivnih i većinskih štokavaca – tzv. ostali.)
Thun je gradić na jezercetu i rukavcima rijeke koja iz njega ističe, između dobroćudnih kućica u čijim se prozorima ogledaju Alpe na jugu. Sav je u cvijeću, a tih dana šaren i od zastava zbog nekog lokalnog praznika. Od Bazela, gdje smo prethodnu noć imali književno veče u Literaturhausu, putujemo vozom, zajedno s Tanjom, koja se silno potrudila da nas predstavi svojim bazelskim studentima.
Festival Literaare (Absolut zentral) okuplja publiku u malom pozorištu na adi. Program počinje u dva, i traje do šest ili sedam; prvi dan domaćini predstavljaju Edu i mene, prvo svakog posebno, uz red čitanja i red razgovora, a onda u zajedničkom ćaskanju.
Iako sam prevode na njemački odlomaka iz Sahiba, Oca moje kćeri i Konačara već ranije poslao, u zadnji čas improvizujemo, Andrea Stanek prevodi i ja čitam odlomke iz Vremenske petlje, romana koji uskoro izlazi u Sarajevu:
AUTORPORTRET :-))))
Studenti mu ne mogu poreći strast za ono što radi i govori. Ali je ta strast vampirska; poziva u slobodu a traži pokornost. Zavodi čitaoce da bi se hranio njima. Njegov je govor sladak kao nektar muholovke. Argumenti mu zvone šupljim analogijama. Altruista naoružan cinizmom. Bombaš s petardama. Vitez švedskog stola, žongler metaforama, mađioničar koji iz sitnih zapažanja izvlači krupne zaključke, moralni fiškal. Pegaz u jarmu. Pristojan komšija. Ljubazan. Kulturan. Često neuredan. Zamišljen. Isti pogled ima i za čovjeka i za vrata lifta. Ne koristi dezodoranse, omekšivače, šampone protiv peruti i kreme za cipele. Povremeno nešto palamudi na televiziji, uglavnom protiv vjere i veronauke. (...) Sluh mu je temperiran na prijetnje. Daće život da bi preživio. U mislima je uvijek nekoliko koraka ispred sebe. Kladi se samo na siguran dobitak. Ne čini drugima što ne želi da se čini njemu. I kad djeluje prisutno, odsutan je. Njegovo je strpljenje dugo ali hladno. Ostariće ne gubeći vrijeme. Ne voli da mu suze mute vid. Emocije ga parališu. Ne ljubi, da ne povrijedi. Čist račun mu je najduža ljubav.)
U drugom dijelu programa nastavljam s E. davno (prije sedam-osam godina u Vroclavu) započetu raspravu o zanatu kojim se bavimo. Zavaljeni smo u sofu, na lijevoj polovine scene, voditelj i prevodilac su za stolićem na desnoj. E. kritikuje kulturnu politiku aktuelne hrvatske vlasti i predstavlja akciju u kojoj učestvuje: pravo na profesiju. Radi se zahtjevu udruge pisaca ministarstvu kulture (ili već nekome ko drži kesu) za povećanjem subvencija, jer kako stvari stoje državu više košta jedan film nego svi pisci skupa. (Istu onu državu koja slavi kao praznik dan kada je 200.000 njenih građana protjerano u okviru redarstvene akcije koju je međunarodni sud okarakterisao i kao udruženi zločinački poduhvat. I za čiju politiku S. daje genijalnu dijagnozu: NDH u avnojevskim granicama.)
Obojica osjećamo da umorna i prevođenjem usporena publika ne dijeli naš žar za polemiku, pomirljivo skraćujemo raspravu i neke primjedbe ostaju neizrečene. Naprimjer: Nacionalizam je populistička ideologija (Koja nije?) a film i pozorište u tom smislu djeluju brže i masovnije. (Svojevremeno u jednom drugom populizmu Mihajlovićev roman Kad su cvetale tikve nije bio zabranjen, ali pozorišna predstava jeste.) Ako za pisce i ostane nešto slame u državnim jaslama, ona se sigurno neće dijeliti prema dužini jezika nego prema obimu vimena. Inače, zašto bi profesija pisca državi bila važnija od profesije domaćice, stolara ili travara?
2. Vremenska petlja
Iako sam na romanu radio cijelo ljeto (uz sve druge stvari) D. misli da ima još mnogo posla. Od pola se, kaže, sve raspada. Ne slažem se, iako razumijem zašto tako misli: istina je da epizoda s Gavrilom nije dobra, ali to se može popraviti. Ne slažem se ni da je Vremenska petlja roman za djecu. Djeca nisu isto što i mladi, otpisujem. Ja čitaoce vidim među studentima, i starijim, koji prate i vole to što ja radim. Možda i među gimnazijalcima... Brehtovska proza, ludački ritam, efektan kraj, to ništa nije za djecu.
Zamislio sam da čitanja budu kao snimanja radio-drama uživo; možda neka mala stalna postavka "glumaca", i publika koja uskače u epizodne uloge; efekti iz zvučnika, sve preko računara, i na kraju se prži CD, sirov snimak svega što je ušlo u mikrofon. O tome još treba razgovarati sa znalcima. Proba u Užicu, prošle godine, s đacima gimnazije, ohrabrila me da ne odustanem od ove zabavne ideje.
3. Textura
Poštar stoji pred vratima s velikom kovertom. Unutra je pet primjeraka časopisa TextUra. Izgleda odlično. Na naslovnici je rad Asima Đelilovića: dva kinder jajeta u gnijezdu od bodljikave žice. U podnaslovu: časopis za književnost u školi. Grupa 484 oprezno ali odlučno zauzima sve važnije u procesu preispitivanja uloge književnosti u obrazovanju, i preko obrazovanja u problemu identiteta. Pored Texture tu su čitalački klubovi u raznim gradovima Srbije, i Mala kutija; Škart-ovski dizajnirana zbirka pet malih knjižica sa izborom iz djela jednog savremenog regionalnog pisca. (Plus: gostom po izboru pisca-domaćina.) Pa tako, u drugom kolu, Basarin gost je Novica Tadić, gost Dubravke Ugrešić je Ivan Slamnig, Enes Kurtović odlučio se Dušana Vasiljeva, Viktor Ivančić odabrao je Andreja Nikolaidisa a Božo Koprivica Jovana Hristića.
TextUra bi trebalo da motiviše ili ohrabri ili inspiriše profesore na drugačija čitanja kanona. Moj doprinos takvoj njenoj mogućoj ulozi je interpretacija Matavuljeve pripovijetke Pilipenda:
Pilipendin plač
Pripovjetka Pilipenda počinje opisom enterijera kuće siromašne pravoslavne porodice u Popovom polju (okolina Drniša). Jedna jedina prostorija ispunjena je dimom i skromno namještena. Ukućani, Pilip i njegova žena Jela, žive na ivici gladi, jer je godina bila nerodna. Glad podriva njihovo poštenje: jedno drugom broje zalogaje, a Jela je spremna na sitnu prevaru: pripremajući tovar drva za prodaju ona ga frizira.
Vjetar je landarao njenim zubunom i kosom bez povezače, a ona je namještala panjeve, kako će tovar izgledati veći.
U ovom detalju Matavulj priprema i zaplet. Jela, naime, nema maramu, a bez marame ne može u crkvu. A odlazak u crkvu je izuzetno važan, jer su ona i njen muž posljednji pravoslavci u selu koji nisu pristali na unijaćenje. Simboličan odnos pravoslavlja i katoličanstva Matavulj daje u opisu sela:
Još dvadesetak takih kućica, pa onda desetak povećih, to je selo K. u gornjoj Dalmaciji. Selo se razasulo na jednom rubu ravnice, pod brežuljcima. Mala starinska pravoslavna crkva, sklonila se za najgušćom gomilom kuća, u sredini. A u začelju sela, odvojena, zidala se velika, gospodska zgrada, očevidno bogomolja, koja bi dolikovala kakvoj varošici, a ne najsiromašnijem selu Petrova Polja.
Matavulj će kasnije u pripovijetki, prekidajući tok radnje, izvijestiti čitaoca o istorijskim okolnostima vezanim za unijaćenje; naime, katolička (austrijska) država koristi nerodnu godinu i glad da privoli pravoslavno stanovništvo na prelazak u carsku vjeru, tako što im za uzvrat nudi hranu (i mogućnost preživljavanja naredne zime). Od pravoslavaca koji prihvate ponudu očekuje se da više ne idu u pravoslavnu crkvu.
Ali nakon nekoliko nedjelja, općina prekide radove, a sreska vlast nabavi dosta žita i poče ga dijeliti narodu na dva načina: katolicima na poček (biva, da otplaćuju na obroke u novcu, nakon nove ljetine), pravoslavnima pak poče poklanjati kukuruz, pod pogodbom da svaki kućni starješina koji bude primao ishranu mora prijeći u unijatsku vjeru. Narod se smuti. Agitacija najviše poče u K., gdje ne bješe druge vjere sjem pravoslavne. Stari iznemogli pop nastojaše da orazumi svoju pastvu, ali baš znatnije seljake strah od gladi nagna da se pounijate. To učiniše kapitan, ađunto, čauš (seoski knez, zamjenik mu i raznosač službenih listova) i još sedam-osam domaćina. To se zvalo: "upisati se u carsku vjeru!" Razumije se da je novovjercima bilo zabranjeno ulaziti u pravoslavnu crkvu...
U ekspoziciji, u kojoj predstavlja protagoniste, Matavulj pažnju posvećuje i njihovom magarcu. On je, za razliku od ljudi, predstavljen kao biće koje misli i osjeća, i koje posjeduje hrišćanske vrline samilosti i nesebičnosti. Dok žvaće slamu, Magarac posmatra kokoši:
Očevidno on ih je žalio, osobito veselu i lijepu Pirgu, te bi rado s njima podijelio svoju slamu, kad bi to za njih hrana bila.
Kad Pilipenda s natovarenim magarcem kreće u grad da proda drva, Jela ponavlja svoju zabrinutost:
- Jadni ti smo, šta ćemo? Za ovo nećeš uzeti ni pet šestica, koliko treba za brašno, a ja gologlava ne mogu na pričešće, te će se reći da smo se i mi upisali!
Pilipenda pusti glas, koji je nalikovao na režanje ljuta psa, pa izbuljivši krvave oči na ženu, zapita kroz zube:
- A hoćeš li da se upišemo u tu... tu... vjeru?
- Sačuvaj Gospode! - reče Jela ustuknuvši i prekrstivši se.
Onda Pilipenda uđe u magareći pregradak i donese najbolju kokoš.
Kokoš koja povećava šanse za preživljavanjem, jer daje neku hranu, Pilipenda namjerava zamijeniti za maramu. Pravoslavna crkva od ovog trenutka nije više mjesto molitve nego institucija (kao i katolička konkurencija) koja traži poštovanje i poslušnost određujući i uslovljavajući ponašanje vjernika. Ovdje, kao uostalom niti igdje drugo u priči, ona se ne predstavlja kao moralna alternativa. Protagonisti su prepušteni sami sebi.
U tom smislu je važan Pilipendin monolog :
- Bogo moj, zašto ti šalješ glad na ljude, kad je meni, jadnom težaku, žao i stoke kad gladuje!? I zašto baš šalješ bijedu na nas težake, koji te više slavimo nego Lacmani, siti i objesni!? Ali, opet, hvala ti, kad dade da smo mi najsiromašniji najtvrđi u vjeri, te volijemo dušu, nego trbuh!...
Čitalac, međutim, već zna da se ovdje ne radi o duši nego o formalizmu kome se želi udovoljiti. (Zašto žena ne bi i gologlava mogla ući u crkvu?) Na jedan način je i tvrdoća u vjeri oksimoron; ne traži li hrišćanstvo, naprotiv, mekoću - blagost, empatiju, opraštanje.
Matavulj vješto uvezuje u jedan identitet (Pilipendin) dva važna činioca: siromaštvo (socijalni aspekt) i vjeru (ideološki aspekt). Za Matavulja oni nisu nezavisni; naprotiv, jedan je uslovljen drugim. To se sasvim jasno vidi iz ironije kojom počinje roman Bakonja fra Brne:
Dalmacija ima: šest biskupa, četiri mitronosna opata, šest kaptola, deset bogoslovskijeh sjemeništa, četrdeset dekanata, dvjesta devedeset i sedam parohija, sto trideset i tri kapelanije, sedamdeset i tri manastira i u njima oko dvije hiljade pet stotina manastirske čeljadi. U Dalmaciji ima katoličkog naroda oko četiri stotine hiljada duša; ona je siromašna, te se njezina djeca klanjaju na sve četiri strane svijeta radi hljeba nasušnoga, pa ko to zna, taj bi mogao reći da u tome vinogradu gospodnjem prema prostoru zemljišta i broju čokota, ima rabotnika i odviše. Ali većini Dalmatinaca i danas je jad na Francuze koji, početkom ovoga vijeka, ukidoše još toliko biskupija, opatija, kaptola, sjemeništa, dekanata, parohija, kapelanija, manastira i crkava. (Podvukao N. V.)
Pilipenda nije siromašan zbog katoličke (austrijske) ucjene nego zbog svoje neprosvijećenosti, koja je posljedica monopola religije na duhovni (moralni, intelektualni, politički) razvoj stanovništva. Religija, predstavljena i shvaćena kroz konfesionalnost, skreće pažnju sa socijalne nepravde uslovljene klasnom podjelom društva (bogati iskorištavaju siromašne, siromaštvo je posljedica ekonomskih a ne božijih zakona) na vjerske (etničke, nacionalne) podjele koje usmjeravaju nezadovoljstvo i bijes (i moguće nasilje) na pripadnike druge vjere a ne druge klase. To Matavulj opet efektno i nedvosmisleno pokazuje u završnom Pilipendinom dijalogu, s Kljakom:
U njeko doba Pilipenda ču iza sebe tutanj koraka; uporedi se i pođe s njim Jovan Kljako. Bješe to živolazan starčić, koji je prije dvadeset i pet godina učestvovao u šibeničkoj buni protiv vladike Kraljevića, kad ono htjede da pounijati pravoslavne Dalmatince, a sad Kljako, pod starost, ipak prevjeri! Nazva boga Pilipendi i dodade:
- A, jadan Pilipenda, smrznu li se?
- Valaj da hoću da se ukočanjim ovđe, nasred puta, ne bih zažalio!
- A jadan, a što ti... a što se ti ne bi upisao?
Pilipenda odvrati:
- Valaj, neću, pa sad crkao od gladi! A nećete dugo ni vi svi, pa da vam je car poklonio cijelo Petrovo Polje!
(Pilipenda iz nemoći prijeti tvrdeći nešto u šta ne može biti siguran. N. V)
Kljaku i drugovima mu Pilipenda bješe živi, oličeni prijekor; ipak se nasmija i poče izvijati:
- Ama, Pilipenda, bolan, orazumi se i čuj me! Ne učinismo ni mi to od bijesa, niti mislimo ostati u poganiji, nego... znaš... dokle izimimo, dokle opasemo nejač i čeljad, pa onda ćemo lako!
(Kljako je strpljiv, i dobronamjeran; istovremeno, osjeća grižu savjesti, i Pilipenda mu je prijekor, jer je pristao na ucjenu. On međutim opravdava svoj izbor brigom za nejač; on u svom sistemu vrijednosti pravo na život djece i slabih, za koje je on odgovoran, stavlja ispred lojalnosti konfesijama koje obje podjednako zanemaruju njegove interese. Pilipenda, naprotiv, propušta da hrišćanski razumije razloge drugog, i da se stavi u poziciju drugog. Šta bi on uradio, da mu sinovi nisu odrasli i otišli za poslom, nego da su mali i da zavise od njega?)
Pilipenda pljunu.
- Ja ne znam hoćete li lako i kako ćete, ali znam da vam obraz ne opra niko, ni dovijeka, ni dokle vam bude traga!
Kljako se namršti, te će oporo:
- Blejiš, Pilipenda, ali ćeš i ti biti unijat prije Uskrsa!
Pilipenda stade i viknu:
- Ja se uzdam u moga srpskoga Rista! Ako će mi pomoći, hvala mu, ako neće i onda mu hvala, jer mi je sve dao, pa mi sve može i uzeti, i dušu! A ti...
Kljako ga prekide.
- Muči, Pilipenda, ja sam carske vjere!
- A, pasji sine, - viknu Pilipenda izmahnuvši štapinom... - čekaj da ti pritvrdim tu vjeru!
Ali Kljako pobježe.
Svođenjem Isusa na srpskog Rista Pilipenda devalvira etiku hrišćanstva, redukujući je na etničku (srpsku) posebnost. Ortodoksnost takvog stava Matavulj naglašava kontrastom – zaoštravanjem i Kljakine pozicije: Muči, Pilipenda, ja sam carske vjere!
Nažalost, Pilipenda ne uspijeva izbjeći da vjersku netoleranciju ne pretvori u fizičko nasilje: udara magarca. (Zato je bilo važno skrenuti pažnju na postupak kojim je Matavulj predstavio životinju.)
Onda Pilipenda, izvan sebe od gnjeva, ovom snagom udari Kurijela. Ovaj stade, okrete glavu i tužno pogleda gospodara, a Pilipenda se postidje, pa ga obuze žalost, te sjede na pervaz od ceste i zaplaka se!
Zašto Pilipenda plače?
Odgovor na ovo pitanje, koje je dužna postaviti svaka, a prije svih drugih školska interpretacija pripovijetke, trebalo bi da računa na Matavuljevo obrazovanje, konkretno na njegovo poznavanje Biblije. Motiv udaranja magarca nalazi se u Četvrtoj knjizi Mojsijevoj (22, 21 – 34), u epizodi o Valamu:
A ujutru ustavši Valam osamari magaricu svoju, i pođe s knezovima moavskim.
Ali se razgnevi Bog što on pođe; i stade anđeo Gospodnji na put da mu ne da; a on seđaše na magarici svojoj i imaše sa sobom dva momka svoja. A kad magarica vide anđela Gospodnjeg gde stoji na putu s golim mačem u ruci, svrnu magarica s puta i pođe preko polja. A Valam je stade biti da je vrati na put. A anđeo Gospodnji stade na stazu među vinogradima, a beše zid i odovud i odonud. I magarica videći anđela Gospodnjeg pribi se uz drugi zid, i pritište nogu Valamovu o zid; a on je stade opet biti.
Potom anđeo Gospodnji otide dalje, i stade u tesnacu, gde ne beše mesta da se svrne ni nadesno ni nalevo. I magarica videći anđela Gospodnjeg pade pod Valamom, a Valam se vrlo razljuti, i stade biti magaricu svojim štapom. Tada Gospod otvori usta magarici, te ona reče Valamu: Šta sam ti učinila, te me biješ već treći put?
A Valam reče magarici: Što mi prkosiš? Da imam mač u ruci, sad bih te ubio.
A magarica reče Valamu: Nisam li tvoja magarica? Jašeš me od kako sam postala tvoja do danas; jesam li ti kad tako učinila? A on reče: Nisi.
Tada Gospod otvori oči Valamu, koji ugleda anđela Gospodnjeg gde stoji na putu s golim mačem u ruci. I on savi glavu i pokloni se licem svojim.
I reče mu anđeo Gospodnji: Zašto si bio magaricu svoju već tri puta? Evo ja iziđoh da ti ne dam, jer tvoj put nije meni po volji.
Kad me ugleda magarica, ona se ukloni ispred mene već tri puta; a da se nije uklonila ispred mene, tebe bih već ubio, a nju bih ostavio u životu.
A Valam reče anđelu Gospodnjem: Zgrešio sam, jer nisam znao da ti stojiš preda mnom na putu; ako tebi nije po volji, ja ću se vratiti.
Put kojim je Pilipenda krenuo pogrešan je, kao što je pogrešan put kojim je krenuo Valam. Riječi koje je izgovorio Pilipenda pogrešne su, jer su riječi koje nisu božije, kao što nisu bile ni Valamove, prije nego je magarac progovorio. Magarac se pokazuje pametnijim od Valama, kao što se pokazuje duhovnijim od Pilipende. Njemu je dato da vidi ono što netolerancijom zaslijepljen čovjek ne vidi.
Netolerancija, neznanje, pobožnost zasnovana na isključivosti, etnička duhovnost naslijeđena i preuzeta bez kritike i promišljanja, sve to Matavulj vidi kao razlog Pilipendinog (i uopšte naroda dalmatinskog) teškog i ponižavajućeg života. Ideja ove pripovjetke zato nije osuda prenevjeritelja.
Matavulj je suviše humanista i suviše inteligentan pisac da ne bi znao kako je svaka od aktuelnih vjera začeta prevjerom. Lojalnost konfesionalnim zahtjevima, ukratko, to nam Pilipenda poručuje, nije ispitno pitanje pred kojim je moral dužan oglašavati se.
4. Kalimero
Svakih desetak dana u inboxu se zacrveni poruka s radija Deutsche Welle. Opomena da sam pretjerao s odugovlačenjem, i da je vrijeme za novu kolumnu, kojih će se, do kraja godine, nadam se, sabrati stotinu. (Nije malo, za tri godine, uz raspuštenost koju štampani mediji ne bi tolerisali.)
Culumnia pictures
U kolumni svakoj ja sam onaj prorok
Što hrani vrlinu utovljenim grijehom.
Ja sam strah i trepet za glupost i porok
Jer milujem žalcem i bičujem smijehom.
Ehom, ehom.
Ja branim principe iz zasjede smjelo.
Ja sam vertikala, nepotkupljen bludom.
Lijem tjedno jednom vrele tinte vrelo
Na braniku pravde, s isukanim sudom.
Udom, udom.
Sa perom na gotovs, slušam, čitam, gledam.
Uvijek i o svemu imat mi je stav.
Riječi, ko regrute, u redove redam.
Karakter mi svaki riče kao lav!
Av, av, av.
Kolumna se zove Škljocam i zvocam. Povezuje fotografiju, koju snimim digitalnim aparatom, ili sve češće – mobitelom i tekst, na temu koju fotografija otvara. Nekad je čitaocima već na prvi pogled jasno kuda će priča krenuti, pa čak i dokle će dobaciti (predvidljivost je cijena kolumnisanja!) ali nekad uspijem iznenaditi čak i urednike portala. Ponekad se igramo: pošaljem sliku, pa pitam o čemu će biti tekst. Ovaj put šaljem škljoc piletarnice (može li se tako nazvati radnja u kojoj se peku pilići): iznad izloga s robom na ražnjevima firma Kalimero s nacrtanim junakom nekada popularnog crtanog filma, poznatog po tužnoj rečenici na kraju: nepravda, nepravda pa to ti je.
Pod naslovom Kalimero, il pučino proletero opisujem državu u kojoj živim Kalimerovim glasićem:
U čemu je smisao izbora, kad politiku države vode stranke a ne državna tijela i organi? Zašto glasamo za imena sa vrhova biračkih spiskova, kad se o svemu pitaju i odlučuju imena sa vrhova stranačkih? Čemu parlament, pored Prudova i Butmira?
Generacije mladih ovog časa ostaje bez budućnosti, jer im je otima i pretvara u svoje vile, akcije, firme, nekretnine, vozne parkove i depozite u stranim bankama malobrojna đubrad koja pod domoljubnim zastavama širi strah i mržnju vozajući se naokolo u skupim limuzinama. Za njihove pravokrvne potomke gradi se danas od preskupog novca autoput; jer neće se njime voziti drugonostalgična proleterska stoka, u jeftinim uvezenim polovnim truljama bez odgovarajućih ekoloških motora. Ona će samo skapavati za bijedne nadnice, njoj će država guliti kožu s leđa da bi stranke između sebe dijelile kožne fotelje.
Živjeće u suverenim i nezavisnim feudima okovana u rate i kredite, vezana mjenicama i deviznim klauzulama. Kao Juda Isusa prodali su je lihvarima lučonoše darvinizma iz prvih crkvenih i džamijskih redova, kadri stotinu socijalnih programa trampiti za jedan televizijski.
Svejedno što kvadrat autoputa košta isto koliko i kvadrat stana, nikad se pod njihovim ljepljivim prstima i lažljivim jezicima neće ovdje graditi socijalni stanovi, i nikad neće svako novorođeno dijete dobiti na poklon od njihove države svoje matične ćelije. Jer će državne budžete oni spiskavati na svoje plate, dodatke, honorare, putne naloge i putovanja u Australije i Amerike na premijere i teniske turnire.
I jer su matične ćelije nova ponuda u bankarskom asortimanu.
5. Skolegijum.ba
Iz štampe je izašao Školegijum 2, izbor iz tekstova objavljivanih u drugom polugodištu šk. 2010/11. u časopisu Super Oglasi. Grafički uobličen kao sedmični magazin, na 132 A4 kolorne stranice, časopis analizira školsku praksu u BiH. Istovremeno, novi tekstovi se nastavljaju objavljivati na sajtu www.skolegijum.ba. Među njima i moj komentar prijedloga novog federalnog Okvirnog zakona o udžbenicima i nastavnim sredstvima. Taj zakon je loš, zastario već u prijedlogu, nejasan i nesprovodiv, budući da ga je sastavljao neki birokrata bez znanja i, još gore, bez vizije. Suština je tog zakona pijačarska, lukavo populistički kaobojagi zabrinuta za džep roditelja, a u suštini zainteresovana prije svega za profit sigurnog biznisa. Sudeći samo po ovom zakonu izbora kao da nije bilo, i kao da je ista nestručna i nesposobna vlast ostala u istim luksuznim kabinetima.
Iako u naslovu pominje nastavna sredstva, prijedlog se njima posebno ne bavi. Ništa čudno: u njima je više troška nego zarade.
Redakcija Školegijuma danima (sedmicama!) pokušava doći do federalnog ministra obrazovanja. Kad najzad (zahvaljujući intervencijama poznanika) uspije, saznaje da domaćin, za pola godine mandata, nije nikada vidio, a kamoli pročitao, niti jedan tekst iz jedinog lista isključivo posvećenog oblasti kojom on upravlja. Niko od njegovih 40 potčinjenih nije mu skrenuo pažnju na naše analize udžbenika, na kritiku nastavnih planova i programa, na propitivanje uloge recenzenata u proceduri selekcije rukopisa.
Iako je Školegijum 1 poslan u februaru na preko 800 adresa svih osnovnih i srednjih škola u Bosni i Hercegovini, reakcije su uglavnom izostale. Šta je razlog? Ljude ne zanima školstvo, to nije tema koja bi parirala crnoj hronici, džet-setu i stranačkim natezanjima? Ili je M. u pravu, kad kaže da je naš nastup nediplomatski, i da ljude zbunjujemo, plašimo i odbijamo ogledalom koje poturamo pred njih?
6. Strana 212
Omnibus kao samostalna izdavačka kuća više ne postoji. Dohakali su mu knjižari i država. Čak ni pod uslovom da korektori, dizajneri i urednici rade volonterski, čak i ako autori sami daju dio novca za štampu, izdavač ne može preživjeti pored izdavača koji knjige prodaju komisiono, a onda novac od tuđe prodate knjige zadržavaju po šest i više mjeseci na svom računu, ulažući ga u štampu i reklamu vlastitih izdanja. TDK Šahinpašić, tako, nakon višemjesečnih neispunjenih obećanja da će namiriti dug Omnibusu, u sarajevskim tramvajima reklamira svoje bestselere. Država je nemoćna da spriječi nezakonito ponašanje knjižara, ne bavi se zaštitom izdavačkih i autorskih prava, nema jasne programe reforme biblioteka; ali ministri kulture i njihova birokratska svita svejedno dobijaju redovne plate i ne vide zašto bi uvođenje fiškalnih kasa ikome predstavljalo problem.
Pa ipak, knjige s logom Omnibusa nastaviće izlaziti. Jer pred onim zbog čega je Omnibus prije skoro 15 godina nastao, paraziti su još uvijek nemoćni: mladi pisci i radovanje prvoj knjizi, užitak u radu na rukopisu, miris još neosušene boje na koricama, susret sa čitaocima i prijateljstva koja nastaju iz zajedničke strasti, tome uhljupska ministarstva nikad neće dohakati.
I u njihovim zombijevskim granicama uskoro će se pojaviti zbirka kratkih priča Almira Imširevića Strana 212. Evo jedne:
TABUT TEMA
Neki dan sahranio sam oca, kaže mi prijatelj. Sišao sam u mezar, zajedno sa mlađim bratom, i dok su nam dodavali tabut pomislim – ima ovaj ritual smisla. Puno smisla. Stojim u mezaru, pola “na ovom”, a od pola “na onom svijetu”. Daskama podupiremo zemlju, vlastitog oca stavljamo pod drvene navodnike. Jedan dio mene je sa mrtvima, a jedan sa živima. Uplašim se na trenutak, a onda, pogledam oko sebe tražeći način da izađem. Vidim ispruženu ruku svog amidže, uhvatim je snažno i iskočim van. Na ovaj svijet.
7. Dnevnik VI ble, VII haha i IX cccc
Kolumnu za sarajevski Start pišem s namjerom da od izbora najuspješnijih satiričnih analiza sadržaja bošnjačkih, hrvatskih i srpskih čitanki sastavim Čitanku za roditelje, koja bi ih, možda, podstaknula na aktivnije učešće u obrazovanju njihove djece, na aktivizam, volontiranje i kritiku školstva kao polja indoktrinacije.
Svaka "lekcija" bi počinjala stripom; Filip Andronik bi na nekoliko stranica/tabli ispričao kolumnu, a potom bi roditelji (i drugi zainteresovani čitaoci) bili pozvani da odgovaraju na pitanja u vezi sa stripom, i sadržajem iz školske čitanke na koji se strip odnosi.
Naprimjer:
Dnevnik VI beee i haha (7)
Učenici i drugi predmeti
Danas smo na času govorili o pozorištu. Nastavnik je pitao ko je od nas već bio u pozorištu i javio se Deme da je bio jednom. Nastavnik ga je pitao koju je predstavu gledao, a Deme je odgovorio da nije bila predstava nego svečanost telekoma. Onda je nastavnik pitao ko je od nas već bio u pozorištu i gledao predstavu. Onda se javila Mija i rekla da je ona gledala nekoliko predstava, ali da joj svi puno bolje glume u Vizi za budućnost zato što u Vizi govore normalno i sve se može razumjeti, a u pozorištu govore nekako čudno i izvještačeno. Onda je Sake dobacio ko pederi. Onda je Deme rekao da su njemu baletani ko pederi, kako hodaju. I onda je ustao i pokazao kako hodaju, i svi smo se smijali, i nastavnik. Onda je Tijana pitala Demeta kako zna kako baletani hodaju, ako nikad nije bio u pozorištu. Onda je Deme rekao da je gledao na televiziji. Onda se javio Nerko i rekao da to nije isto, jer je on jednom bio u pozorištu kad je bio balet zato što je mama pogrešno kupila karte, i da je na televiziji balet puno bolji, jer ne čuješ baletane kako stenju kad dižu balerine. Onda je Deme dodao da je to normalno, jer da pederi nemaju kuveta. Onda se javila Dženi i rekla da bi ona zabranila balet, jer se muškarcima naprijed sve vidi, i da bi nju bilo stid to gledati. Onda je Deme rekao da je ne treba biti stid, jer to što se pederima naprijed vidi to oni naguraju čarape u gaće. Onda je Zina rekla da de je Dženi licemjer, jer bi zabranila balet, a ne bi zabranila da se na času ismijavaju pederi. Onda je Deme rekao da su dobro prošli, bolje im je da ih ismijavaju nego da ih izgazavaju. Onda je nastavnik rekao da tema časa nisu ljudska prava nego pozorište. Onda nas je pitao šta nam se najviše svidjelo na sinoćnoj predstavi.
Onda se javio Nerko i rekao da se njemu najviše svidjelo kad je razrednici zazvonio mobitel. Onda je Dženi rekla da je njoj zato kino bolje od pozorišta, jer tamo uvijek na početku piše da se ugase mobiteli. Onda je Deme rekao da je njemu gore kad neko prne u mraku, nego kad nekome zazvoni mobitel. Onda je Lela rekla da je gore kad zazvoni mobitel, jer to smeta glumcima. Onda je Deme rekao da nije publika tu zbog glumaca, nego glumci zbog publike, i da je važnije ono što smeta publici nego ono što smeta glumcima. Onda je Tijana rekla da nekim ljudima gori smrad izlazi na usta nego na guzicu. Onda je nastavnik kazao rekao da objasni. Onda se ona sjetila onog dr. sci. koji je rekao o mješancima da su "mediokriteti, duduci i tokmaci" i da je ovo što Deme govori o baletanima i pozorištu slična stvar. Onda je nastavnik rekao da tog dr. sci. ostavimo na miru, jer da sada govorimo o pozorištu. Onda nas je pitao šta je pozorište. Onda je Mima rekla da je to prostor za izvođenje drame, opere, baleta. Onda se javila Zina i rekla da pozorište nije prostor nego umjetnost. Onda je Mima rekla da nije Zina valjda pametnija od čitanke, jer u čitanci lijepo piše da je pozorište prostor. Onda smo svi otvirili čitanke i tamo je fakat pisalo ovo:
"Pozorište ili kazalište je prostor namijenjen za izvođenje drame, opere, baleta. Prostor na kome se izvodi predstava zove se pozornica, scena ili bina. Ostali pozorišni prostori su gledalište sa parterom, galerijom, ložama i balkonima.
Pozornicu čine glumci koji se kreću i drugi predmeti neophodni za predstavu. Kulise predstavljaju jednu od dekoracija smještenih na stranama pozornice. U pozorišnoj predstavi najbitnija su tri elementa: glumci ili drugi sudionici scenskog djela koje se izvodi na pozornici (opera, balet), prostor i publika.
Važnu ulogu u svakoj pozorišnoj (kazališnoj) predstavi ima scenografija koja podrazumijeva pripremanje pozornice za predstavu. O scenografiji brine pozorišni slikar, scenograf/scenografkinja."
Onda je Tijana rekla da je to što piše u čitanci glupost. Onda je nastavnik rekao da je to nemoguće, jer čitanke pišu stručnjaci, i provjeravaju ih stručnjaci, i odobrava ih ministar, i da ko je Tijana da tvrdi da su svi oni glupi. Onda je Mima kazala da Tijana ne tvrdi da su svi oni glupi, nego da je ovo što piše u čitanci glupo. Onda je Deme pitao šta je to tačno i konkretno glupo, jer da je njemu sve jasno i logično.
Onda je Tijana pročitala rečenicu da Pozornicu čine glumci koji se kreću i drugi predmeti neophodni za predstavu. Onda je Deme pitao šta je tu glupo. Onda je Tijana rekla da je to isto kao da neko kaže da školu čine učenici koji sjede i drugi predmeti neophodni za nastavu. Onda je Mima pitala nastavnika jesu li učenici predmeti neophodni za nastavu. Onda se nastavnik zbunio i pitao kako to ona misli. Onda je ona pitala jesmo li mi njemu predmeti koji su mu neophodni da održi nastavu i dobije platu. Onda se nastavnik uvrijedio i rekao da nismo. Onda je Mima pitala šta su njemu učenici ako nisu predmet.
Onda je Tijana rekla da je glupa i druga rečenica - "U pozorišnoj predstavi najbitnija su tri elementa: glumci ili drugi sudionici scenskog djela koje se izvodi na pozornici (opera, balet), prostor i publika." To je isto kao kad bi se reklo da su na času bosanskog najbitnija tri elementa: nastavnik, učionica i učenici.
Onda je Zina pitala zar ima još nešto bitno osim toga. Onda je Tijana rekla da su važni i tekstovi, a da je važno i vrijeme. Onda je Deme rekao da je to tačno, jer njemu čas bosanskog traje ko dvočas fizičkog. Onda je nastavnik priznao da je tekst u čitanci malo frljav.
Onda ga je Mima pitala zašto je rekao našim roditeljima da kupe frljavu čitanku. Onda je nastavnik priznao da nije imao vremena da je pročita, ali da se rukovodio rang-listom Federalnog ministarstva po kojoj je ova čitanka bila najbolja.
Onda je Nerko dobacio da su nastavnici predmeti neophodni za prodaju udžbenika. Onda se nastavnik napravio da to nije čuo.
Nakon stripa koji bi ispričao i ilustrovao ovaj slučaj, roditelji bi kroz pitanja i zadatke bili obaviješteni o funkcionisanju sistema kojeg oni kao poreski obveznici finansiraju, a koji je korumpiran, neprofesionalan i neefikasan, i koji i njih i djecu tretira kao maloumnike. Naprimjer, jedan test mogao bi izgledati ovako:
Kakvi ste ko roditelj
1. Kupili ste vašem djetetu udžbenike za novu školsku godinu?
a) niste ih ni prelistali, nisu vaši
b) niste ih prelistali, niste kompetentni
c) prelistali ste ih, ali bolje da niste
2. Vaše dijete mora učiti glupu pjesmicu napamet.
a) niste sigurni je li glupa pjesma ili vaše dijete
b) dajete mu da nauči drugu, koja je i ljepša i pametnija
c) uvjeravate ga da je bolje da uči pjesmicu nego stručni ispit
3. Na roditeljskom sastanku razrednik vašeg djeteta traži člana u Vijeće roditelja.
a) ne razumijete kakve to ima veze s vama
b) javljate se
c) niste na tom roditeljskom
4. Vaše dijete prepisuje lektiru s interneta.
a) bacate svesku lektire u smeće
b) isključujete mu kompjuter
c) drago vam je zbog njegove snalažljivosti
5. Škola se sprema posjetiti boračko groblje
a) kupujete djetetu svečanu odjeću
b) hranite dijete sirovim krompirom
c) tražite od prosvjetno-pedagoškog zavoda da izbaci nekrofiliju iz školskih programa
6. Vaše dijete ide na ekskurziju u Španiju.
a) radujete se što će vidjeti Camp Nou
b) tražite da vam škola objasni zašto Španija
c) zadužujete dijete da vam kupi flašu porta
7. Čas vjeronauke je usred rasporeda i vaše dijete provodi ga s učiteljicom na hodniku.
a) žao vam je djeteta
b) žao vam je nauke
c) žao vam je Isusa
8. Čas vjeronauke je usred rasporeda i vaše dijete provodi ga s učiteljicom na hodniku.
a) drago vam je zbog vašeg djeteta
b) žao vam je što vi niste imali vjeronauku
c) tražite od škole da vjeronauku pomjeri na prvi ili zadnji čas
8. Criticize this
U Beogradu, na radionici koju su pokrenuli Beton i Booksa. Polaznici su odabrani iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore, na osnovu radova kojima su predstavili svoje kritičarske kompetencije. U okviru radionice biće pozvani da periodično, u dnevnim novinama u navedenim državama, objavljuju pozorišnu, likovnu i književnu kritiku.
Ž. me oslovljava s profesore, što je dobar način da smanji moju nelagodu zbog činjenice da sam tu u funkciji međunarodnog eksperta. Jer svi znamo da ja to nisam; osim ako za međunarodnu karijeru nije dovoljno govoriti i pisati samo na ostalskom. Ali evropskim fondovima važnije su titule od činjenica, tako da je moje sarajevsko dr. očigledno konvertibilno. Iako će moje predavanje pokušati to osporiti. Pozvaću se na Ransijerovog Učitelja neznalicu, i pokušati polaznike motivisati da kritikuju akademsku praksu, koja se pretvorila u sopstvenu karikaturu. Desetine univerziteta i ekspanzija glumpen-proleterijata sastavljenog od naučnih radnika koji kao na traci proizvode radove ne bi li skupili dovoljan broj bodova (kao da je baviti se naukom ići u Merkator po pike) a sve uglavnom da bi se ili uhljebio moralno podoban kadar ili nauka učinila instrumentom nacionalnih elita – nije li kritika pozvana da i o tome nešto kaže? Šta je stvarni doprinos zajednici onoga što tone zbornika i stručnih časopisa liferuju po kongresima i skupovima, ko od toga, osim bodovlasnika, ima stvarne koristi? Kako se, konkretno u književnosti, taj mukotrpni akademski rad odrazio na čitanje, školstvo, izdavaštvo; koja je njegova uloga u poražavajućim rezultatima tranzicije.
U Sarajevu grupa studenata na ova pitanja odgovara akcijom koju naziva AKT (alternativna književna teorija). Na internetu su već dostupni prvi njihovi tekstovi, koji ne samo da postavljaju suvisla pitanja (zašto je neka studija univerzitetski udžbenik, naprimjer) nego i zašto to možda ne bi smjela biti, i šta bi umjesto nje trebalo biti. Tako analizu studije Fahrudina Rizvanbegovića Mirnes Sokolović zaključuje ovako:
Studija Tišina i samoća teksta proizvodi mnoštvo bespotrebnih i nepodesnih tropa koji se koriste u interpretaciji i razmatranju teksta umjesto književnih termina; takvo stilsko i pojmovno natražnjaštvo jeste duboko kontraproduktivan postupak budući da u pristupu književnom tekstu zamagljuje poetičke datosti i otvara mogućnost za proizvoljne sudove. Taj metaforični književnokritički žargon, budući neviđen i bez ikakvih osnova u vrijednoj književnokritičkoj tradiciji, odvodi analitičara daleko od stvarnih književnih, intelektualnih i filozofskih problema o kojima govore razmatrana djela; osim toga, taj pojmovni aparat u tropima jeste često stilski bijedan i bespredmetan.
U svome odnosu prema tradiciji, zavedena proizvoljnim i diletantskim pojmovnim aparatom, ova studija nastoji uvezati stoljeća nacionalne kulture; pojedina djela svojim formama, navodi se, evociraju prije svega autore iz kontinuiteta u nacionalnom kulturnom pamćenju. Jedini izuzetak od te i takve (ideološke) koncepcije predstavljaju dvije neomarksističke konstatacije o djelu Skendera Kulenovića: prva o suženosti nacionalnih vidokruga i druga o demistifikaciji epskih mentaliteta u revolucionarnom nadvladavanju; obje, najvjerovatnije, predstavljaju autorove grube omaške čiji smisao valja tražiti u datiranosti samih tekstova koji su nastali u socijalističkoj epohi bivše Jugoslavije. Ako ova pretpostavka nije tačna, onda te dvije konstatacije idu u prilog neshvatljivog eklekticizma samog koncepta, koji se ovdje ne ostvaruje budući razdiran proturječnostima.
Zakinuta za dostojan i stabilan pojmovni aparat, u grču gigantskog poduhvata u uvezivanju neuvezivog kulturnog (nacionalnog) pamćenja, ova studija će u doticaju s literaturom dati skromne i diletantske rezultate. Vrhunac koji će doseći, naprimjer, u naglašavanju slike svijeta u romanu jeste koncept panvitalističkog erotizma, tog najvećeg – intelektualnog, da ne kažemo filozofskog – izuma bošnjačke književne kritike, koji je pripisala čitavoj nacionalnoj književnosti uvezavši je kroz nekoliko stoljeća. Kada je u pitanju interpretacija samog teksta i književnog jezika, što direktno ističe kao svoju intenciju, ova će studija dohvatiti niske teorijske domete; – osim termina koje je sam izvolio izumiti, autor studije se služi još i književnokritičkim žargonom dostojnim metodičkih čitanki i priručnika za lektiru.
Skučena u odgovarajućoj književnoj terminologiji, posvećena sklapanju kulturnog pamćenja, studija Tišina i samoća teksta Fahrudina Rizvanbegovića spada u red teorijskih djela koja su objavljena prije svega s ciljem bilo kakvog problematiziranja bošnjačke književnosti, u ime uspostavljanja njene nacionalne samosvojnosti; i u tom smislu ova studija može biti korisna. U razumijevanju književnih ideja i postupaka, ova studija se priključuje na trend literarnoteorijskog praznog hoda – pisanja tek da bi se napisalo, da bi posao oko nacionalne literature bio što prije obavljen; razumljivo je onda da ova književnopovijesna studija ne može mnogo pomoći u razumijevanju razmatranih književnih djela; o promišljanju literature uopšte da i ne govorimo, jer je na tom polju potpuno beskorisna.
Odavde već nije teško zakoračiti u demontažu ideološkog aparata u koji se Univerzitet pretvorio. Potrebno je samo pratiti trag, kroz recenzije i referate vezane za izbore i reizbore, pa ustanoviti ne samo pojedinačne odgovornosti za ovakav sunovrat nauke, nego i metode koje ga čine mogućim.
9. Šarenilo svijetom vlada
N. iz Konvoja priča kako s velikom radošću vodi dječiji hor Suncokreti. I pita da li bih napisao tekst za njihovu himnu. Ne bih pisao tekstove za himnu, osim kao zajebanciju. Ali ne bih ni da odbijem poziv, pa se sjetim da zgodan song već imamo, u predstavi na kojoj smo sarađivali s Kaćom Dorić. Predstava Pozorišta mladih , Bumbar car i car Vodonošar, završava se pjesmom:
Oko nigdje nema mira.
Gle, u travi: promenada
Suncobrana i šešira.
Jež u lišću, puž u žari.
Rosa zuji, kapa med,
Bube, bobe, bumbari.
Jagode, u nedogled.
Lete šare, bubamare
Leptir leti. Il je cvijet?
Lijep je život kad je let.
Kad je šaren, lijep je svijet.
N. odlazi zadovoljan. Privremeno?
10. Petlja; Dodatak
Svaka Omnibusova knjiga nastoji imati neki dodatak – dio bez izravne veze sa samim djelom, ali opet s nekim informacijama koje mogu čitaocu biti od koristi. Dvoumim se između dvije mogućnosti. Pošto Vremenska petlja počinje na brdu pored Visokog i jedan od likova drži u ruci knjigu Bosanska piramida sunca, čini mi se da bi prikaz te knjige odgovarao svrhi:
"Zlatna sponzoruša
Iz namjere da javnosti u jednoj ozbiljnoj formi predstavi svoju tezu i argumente koji joj idu u prilog, Semir Osmanagić je objavio knjigu Bosanska piramida sunca na čijoj se korici, kao Zlatni sponzor, potpisuje Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo.
Kakve veze Osmanagićeva teza/knjiga ima sa sportom i kulturom?
U uvodu autor kaže da su prostori današnje Bosne i Hercegovine, te Jadranskog bazena bili posebno važni i energetski vrlo potentni za drevne razvijene civilizacije. Te civilizacije su zato, zbog te energetske potentnosti, gradile tu, u Bosni i Hercegovini, piramide. Kad se prije 12.000 godina otopio led, more se podiglo za nekoliko stotina metara, i piramide su potopljene. Kad se poslije more povuklo, piramide su prekrili zemlja i rastinje. Autor obećava da ćemo od nekoliko dostupnih sličica moći naslutiti kako je izgledao mozaik. Mozaik koji čini Bosnu i Hercegovinu svjetskim arheološkim draguljem.
Mozaik se, međutim, ne sastoji od sličica, nego od komadića obojenog tvrdog materijala. Ali Ministarstvo nije sponzorisalo stil, nego činjenice. Činjenica, međutim, u uvodu nema.
DNK
U prvom poglavlju autor uvodi u svoj dokazni postupak DNK. Poziva se na višegodišnje istraživanje američkog tridesetogodišnjeg naučnika. Njegova, i slična, istraživanja pokazala su da je ljudska rasa stara 150.000 godina, i da joj kolijevka u Africi. Epska priča počinje sa afričkim Bušmanima kaže autor. (Zašto epska?)
Američka mreža PBS emituje istraživanja (kako se istraživanja mogu emitovati?) i doživljavaju nezapamćeno interesovanje. Onda autor dobija jedan e-mail od jednog Puljanina, koji se tvrdi da su današnji Baski i današnji Hrvati i dijelom stanovnici BiH, kao potomci Ilira, najstariji narodi u Evropi, i da vode porijeklo od Atlantiđana. Atlantida je bila sjajna i napredna civilizacija, koja je s prekidima trajala punih 17.000 godina.
Na 13. stranici autor tvrdi: Najveći postotak prisutnosti prailirske kulture u Evropi pripada Bosancima. Oko 42 odsto uzorka populacije u današnjoj Bosni i Hercegovini se može direktno vezati za paleolitskog čovjeka koji je na Balkanu prisutan barem 25.000 godina!
Kugle
U drugom poglavlju autor u formi putopisa opisuje svoj putovanje po Srednjoj Americi, na kojem je obilazio i fotografisao razne kamene kugle. Te kugle imale su određenu pravilnu orjentaciju. Nije utvrđena njihova namjena, ali autor navodi tezu o kamenim kuglama kao dijelu svjetskog energetskog sistema, tj. dijelu prethistorijskog Teslinog sistema kojeg su koristili potomci Atlantiđana. Oni su bili (ko, Atlantiđani?) elektrovodi svjetske bežične distribucije. Pri tome je kamen služio za uzamljenje čija se frekfencija izjednačavala sa zemaljskom elektromagnetnom frekfencijom. Originalni razmještaj kugli trebao je pratiti podzemne energetske linije i Zemljine čakre. Također, autor tvrdi da su kugle teške 30 tona planetariji, koji kad se zarotiraju prikazuju kretanje zvjezdanih konstelacija.
Čitalac, međutim, neće saznati šta su zemljine čakre, niti kako to kamena kugla ima frekfenciju, niti kako kugla može imati orjentaciju, niti o kakvoj se bežičnoj svjetskoj električnoj distribuciji radi, niti kako se kugla teška 30 tona rotira, niti kako se na kugli koja je konveksna prikazuje nebeski svod koji vidimo kao konkavan.
U međuvremenu, saznajemo razlog zbog kojeg su kugle uvedene u priču. Njih ima i u Bosni! Sa historijskim znalcima Ahmedom Bosnićem i Jovom Jovanovićem autor formira istraživački tim, nakon čega se Bosna počela uvrštavati u svjestku arheološku mapu. Počeli su se redati dokazi o sofisticiranom kromanjoncu (pra-Ilirima) koji je putem kamenih kugli povezao ovaj prostor u svjetsku energetsku mrežu i to u doba kad su ovi krajevi bili pod uticajem svjetske supersile, Atlantide.
Tim koji istražuje kugle otkriva da one imaju blagotvorni uticaj na konje koji ne mogu mokriti. Vlasnici s konjima naprave nekoliko krugova oko kugli, i nakon toga problem sa mokrenjem je riješen. Ahmed je izmjerio obim kugle 155 cm, a Jovo je uz pomoć viska odredio starost oblikovanja kugle na 12.000 godina.
Ali vrijeme je da te kamene kugle nazovemo pravim imenom. Riječ je o fenomenu nastalom radom intelignetnih (ljudskih?) ruku.
Šta je pravo ime kugli? Fenomen.
Polukugle
Treći dio knjige autor posvećuje biogeometriji, nauci koja se bavi energijom oblika, pa kaže: Kroz historiju su dva oblika najčešće univerzalno korištena koja su imala poseban utjecaj na ljudsko energetsko polje. To su piramida i polulopta. (Zašto ne kupa?)
Zašto su hramovi najčešće imali taj oblik? Jer je on isijavao je nevidljive energetske vibracije na duhovna lica i njihova stada.
(Hramovi u Grčkoj nisu bili ni kupole ni piramide, a piramide u Egiptu su grobnice a ne bogomolje. Najčešće je riječ koju bi trebalo objasniti. Autor na to, međutim, ne gubi vrijeme, nego nas obavještava da se energetskim poljima još temeljitije bavio Ibrahim Karim, koji je utvrdio tri osnovna vibracijska kvaliteta – negativno zeleno, više harmonijsko ultra-violetno i više harmonijsko zlatno. Na kraju ipak saznajemo kuda vodi ovo poglavlje:
Za potrebe ove knjige, istaknimo tvrdnju da su ova dva oblika – piramida i polulopta (odnosno energetska svojstva duple polulopte, dakle lopte) – bila poznata našim precima.
Halo, Bing
Pitanje: Ako je polulopta polovina od duple polulopte, dakle lopte, zašto i piramida nije polovina od duple piramide, dakle oktaedra?
Osmanagićev način izlaganja i dokazivanja ignoriše rezultate istraživanja naučnih institucija i metodologiju naučnog izlaganja, a oslanja se na članke specijalizovane (više harmonijske zlatne!) štampe i na svoje ranije tekstove. Ne koristi fusnote, ne polemiše sa izvorima, kao građu koristi vlastitu prepisku, kombinuje neodređenost i egzaktnost, tako da je neodređen u bitnom, i pedantan u nebitnom (npr: promjer kugle i visak!), rado koristi stručne izraze, ali u nejasnom značenju (npr: frekvencija uzemljenja kamena), nekritički povezuje nedokazane zaključke (npr. da je kamen dio atlantiđanskog energetskog sistema jer liječi konjske teškoće s mokrenjem!)
Iz takve metode, koja se zasniva ne na logici nego na analogiji, šta je logičnije nego ovo: ako tamo gdje ima piramida ima i kugli (Srednja Amerika) onda tamo gdje ima kugli (Bosna) mora biti i piramida. Odatle polazi četvrti dio knjige, nazvan:
Bosanska piramida sunca.
Poglavlje počinje ovako:
U Evropi, zvanično, ne postoje piramide koje su gradile drevne civilizacije. Tačnije, nisu postojale do danas. Sa zadovoljstvom objavljujem svijetu da se u srcu Bosne, tridesetak kilometara od Sarajeva, nalazi kamena piramida, monumentalnih razmjera. Brdo Visočica koje se uzdiže iznad grada Visoko, u sebi krije stepenastu piramidu čiji su graditelji iz duboke evropske prošlosti, pra-Iliri.
Autor Bosanke piramide sunca, prisjećajući se da je Perun bio bog groma kod starih Slovena, ovako zaključuje:
Dakle, ovaj kraj je nekada bio područje čestih grmljavina i munja. Još jedna sličica mozaika. Kamene kugle Bosne... energetsko pražnjenje sa neba... asocijacija sa Kostarikom. Zbilja, Bosna je nekad bila energetskim čvorištem ovog dijela svijeta.
Autor u ovom poglavlju odlazi ponovo preko okeana, u El Salvador (El Salvador je mala zamlja, kao i Bosna... Nažalost, i El Salvador i Bosna malo ulažu da se predstave svijetu u ljepšem svjetlu.) po nove analogije, tragom američkog istraživača Boggsa, koji je među kolegma bio poznat kao izumitelj El Atomica, alkoholnog pića od duple porcije zamrznute votke martini sa malim krastavcima. Rezultat tog putovanja je oko 80 stranica u knjizi ispunjenih uglavom slikama američkih piramida i scenama sa brda Visočica. Poglavlje se završava pismom koje Osmanagić upućuje direktoru Visočkog muzeja, u kojem traži podršku za radove na brdu, i koje završava rečenicom:
Pozitivni odjeci biće takve magnitude da će u potpunosti odrediti pozitivnu budućnost vašeg Muzeja, grada Visokog i BiH.
Hinjska halka
U prvom prilogu knjizi Bosanska piramida sunca Semira Osmanagića autor teksta Jovo Jovanović opisuje svoje traganje za halkama.
Mjesta koja obilazi, sa prijateljima, vodičima, ili raštrkana su po svim pitomim i divljim krajevima Bosne i Hercegovine: dolina rijeke Bile, selo Gluha Bukovica, Zlokuće, kanjon Misoče, okolina Rogatica, sela Lađice, Has, Ljušići i Umoljani...
Na te i takve lokalitete upućuju ga slučajni izvori:
Od rođaka moje supruge došao sam do informacije... ili: jedan moj prijatelj bio je 1980. na Bijeloj stijeni... ili: prijateljica moje supruge... ili: još kad sam bio mlad, jedan radni kolega mog oca mi je pričao...
Jovo Jovanović u svom tekstu opisuje lokalitete i daje rezultate svojih istraživanja na terenu. Oni su ovi:
Bio sam pod tom stijenom, ali je ona tako obilato obrasla vegetacijom da je nemoguće bilo nešto vidjeti...
Otišao sam tamo i našao u stijeni samo kvadratno uklesane udubine...
Ljudi koji su znali više detalja su pomrli ili izginuli za vrijeme zadnjeg rata...
Ovo područje sam ispitao koliko je u mojoj moći, ali ništa nisam našao. Ukoliko na toj strmini postoje halke, treba otići kad opadne lišće...
Nas osmero je pretraživalo stijenu, ali halke nismo uspjeli naći.
U Rogatici svi znaju za taj fenomen, ali mi, ipak, halku nismo našli. Prije dva mjeseca na toj stijeni su vojnici SFOR-a izvodili alpinističke vježbe. Možda su je skinuli i odnijeli kao suvenir.
Tamo su nam neke šumokradice pokazale brdo na kojem se halke nalaze, ali su nam rekli da je brdo minirano i da se ne penjemo.
Ukoliko je to tačno, potpuno je nemoguće prići tom lokalitetu. Možda bi mogla alpinistička ekipa, ali ne odozdo nego s vrha kanjona.
...ali ovoga puta nismo mogli da priđemo stijeni od sniježnih nanosa, jer je snijeg rano pao na toj visini.
...jedan mještanin je iskopao bronzano sidro. Prema opisu mještanina sidro nije neke impozantne veličine, ali je ipak sidro. Nalazač je obećao da će mi ga pokazati i prodati, ali se, nažalost, predomislio. Da bi me se riješio, rekao je da ne može da ga nađe. Sigurno mu je neko ponudio znatno veću cijenu. (...) Sve ovo dokazuje da je dolina rijeke Bile nekada bila pod vodom...
Rezultat je istraživanja na terenu da halke nisu nađene.
Jovo Jovanović, međutim, ostaje pri svom uvjerenju formulisanom ovako: Ali halku nismo našli, što ne znači da je nema. Halki ima, samo se hinjski kriju. Za razliku od izraelskih, koje Jovo Jovanović pohvaljuje i odlikuje zbog doprinosa istini:
Da halke ipak nisu šuplja priča koja kruži narodom ili neka vrsta priviđenja, svjedoči TV emisija National Geographica, koja je bila prikazana na izraelskoj televiziji, a koju je gledao jedan moj prijatelj. Emisija je trajala 45 minuta i prikazivala je gatove (mola) sa halkama za vezivanje brodova na sirijskim planinama. Emsija se zvala 'Gatovi na planinama'.
Sad postaje jasno šta su halke, čemu služe i zašto su autoru knjige čiji je generalni sponzor... (strpljenja!) Semiru Osmanagiću bitne. Halke su željezni (ili kameni?) prstenovi za koje su se vezivali brodovi u vrijeme kad je razina mora bila kilometar i po iznad današnje. (Kada je to moglo da se događa? Pita se Jovo Jovanović, pa odgovara: Rekli bismo, možda u vrijeme velikog biblijskog potopa, o kojem kruže razne teorije, više ili manje uvjerljive, ali danas se svi skoro slažu da biblijski potop nije samo legenda. Neki tvrde da je to bilo u doba propasti Atlantide...)
Halke bi, naime, mogle biti dokaz o potopu, koji je opet objašnjenje kako je bosanska piramida mogla nestati iz istorije, i zašto je tako duboko i temeljito zatrpana brdom.
Jovo Jovanović se ne osvrće na rezultate svog istraživanja. On objašnjava zašto ih nema, a onda, iako ih nema, pravi njihovu klasifikaciju:
Mislim da kod nas još uvijek postoje halke na nepristupačnim i zabitim mjestima. (...) Postoji informacija i da se sistematski kradu, što je inače poznato za arheološke nalaze. Navodno za njih dobro plaćaju kolekcionari koji skupljaju dokaze kojima se pobija zvanična historija. (...) Šteta je da nema uslova za formiranje ekipe, sastavljene od mladih entuzijasta, koji bi se posvetili pronalaženju halki. (...)
Podijelio bih halke prema nadmorskoj vidini na kojoj se nalaze. U prvu grupu ušle bi one na najvišim nadmorskim visinama... (...) U drugu grupu ušle bi one lokacije sa halkama koje se nalaze na srednjoj nadmorskoj visini...
Kao način dokazivanja teze čitav ovaj Jove Jovanovića postupak djeluje naivno i na momente komično zbog svoje kvazinaučne metodologije. Pa bi se čovjek mogao smijati cijeloj Bosanskoj piramidi sunca, da na njenoj korici ne stoji grb kantona Sarajevo, čije se Ministarstvo kulture i sporta potpisuje kao generalni sponzor knjige.
I tu svaka šala prestaje.
Jer ne želi Ministarstvo sporta ovom knjigom podstaći planinarenje i alpinizam kao narodne sportske aktivnost, nego Ministarstvo kulture želi stvoriti sliku o svojoj prošlosti kao o nečemu važnom i u prošlosti zanemarenom, rugajući na jedan bahat i prostački način svemu zbog čega postoji Ministarstvo nauke i obrazovanja."
Ipak, odlučujemo se za drugu opciju; izbor iz komentara na kolumnu Škljocam i zvocam koju su preuzimali portali e-novine, Depo i Buka.
11. Armenija
Prošlo je više od mjesec dana od kako me David Matevossian pitao da li bih došao u Armeniju i učestvovao na festivalu Literary Ark Armenia 2011. Festival je zamišljen tako da pisci, njih dvadesetak, iz isto toliko evropskih zemalja, putuju deset dana po Armeniji, upoznaju se s njenim umjetnicima i kulturnim bogatstvima, čitaju u raznim gradovima i učestvuju u okruglim stolovima. Pristao sam, uz molbu/zahtjev da pošalje zvanično pismo, bez kojeg ne mogu tražiti i nadam se dobiti slobodne dane. Međutim, umjesto pisma koje ne stiže zatrpava me prepiska učesnika, s prijedlozima tema i radionica; problemi prevođenja s malih jezika i fascinacija jermenskim pismom prednjače. Neko šalje i nekakav esej o kafi. Neko se ispovijeda. Neko će donijeti nekakve filmove... Ukratko, preskupa cijena za izlet na Ararat. Ispada dobro da poziv nije stigao. Pa ipak, predlažem Davidu da dođem i ostanem kraće, vikend i još par dana, koliko bih mogao osloboditi u rasporedu. On se čudi da poziv nije stigao. Njegovi asistenti odgovaraju na moje pitanje, ali na engleskom koji je gori od moga; šaljem ga okolo, i niko ne razumije šta znači; prihvataju li moj prijedlog ili ne, i ko će snositi troškove skraćenog boravka. Dani cure, i Ararat je sve dalje. Pišem ponovo Davidu, ali ovaj put iskrenije; da su mi predložene teme nojevske, ali da moj engleski nije u stanju to predlagačima obrazložiti. Odustajem, definitivno. U zadnji čas dobivam i valjan razlog: tata je povrijedio stopalo, mora koristi štake, i upućen je na tuđu (moju) pomoć. Obećavam Davidu da ću jednom ipak doći. Završavam prepisku ne bez stida, imam osjećaj da sam sve to mogao napraviti ranije i jasnije. Ne zavlačiti i sebe i druge, ili odustati jer poziv nije stigao, ili uprkos tome držati riječ.
12. Pismo iz 1920.
Na MESS-u, predstava Olivera Frljića, razočaranje. Uprošćen Andrić, marionetirani glumci, pozorište svedeno na pamflet. Slučajno znam koliki je rediteljski honorar, i čini mi se prevelik za jedan monolog iz off-a. Na sljedećem sastanku upravnog odbora ponoviću prijedlog da se honorari isplaćaju u ratama, prema projektovanom broju predstava, osvojenim nagradama i ostvarenim gostovanjima. Možda i prema prihodima. Ne bi trebalo biti teško sastaviti takve ugovore. Treba pitati nekog fudbalera.
Naravno, to neće proći. Jer tako se ne radi s budžetskim sredstvima.
Zašto bi budžet imao veze s učinkom? Zašto bi, npr. plata univerzitetskog profesora zavisila i od nekih mjerljivih rezultata njegovog rada? Naprimjer od rezultata koje bi studenti pokazali na nekim vanjskim testovima, ili u međunarodnoj saradnji, ili u društveno korisnom radu. Zašto bi plata jednog poslanika zavisila od efikasnosti zakona koje je donio? Zašto bi ista mjerila važila i za ministra energetike i za kopača u rudniku? Zašto bi se u nepravednom društvu iko odricao svojih privilegija?
Zbog stida pred ogledalom?
Monofol
K. tvrdi da je Twitter u Njemačkoj sve popularniji i da je to forma izmišljena za mene. Ne razumijem njegove argumente, ali se svejedno prijavljujem. Zamišljam to kao neku javnu bilježnicu, u kojoj u 160 znakova treba reći nešto važno, ili barem zanimljivo, ako ne već duhovito i podsticajno. Naprimjer: Ja čitam kao da jedem brzu hranu. :-(
100 zmajeva
Aljoša Rovan stigao je do sedmog poglavlja u prevođenju 100 zmajeva. Javlja se sa novim pitanjima:
Moram pitati, kako da riješim brijačnicu Sebiljski brijač (jer ama baš niko ovdje osim čika googla ne zna, šta je to sebilj). Moja ideja je, da je nazovem brijačnica Figaro, a to opravdam tako, da stavim brijačnicu na stablo smokve (figa = smokva). Šta ti misliš?
Slično je i s onim ''ako bi ta rijeka bila Žepa, taj bi splav bio na Drini ćuprija'' – to isto ljudi neće skužiti. Svi su naravno čuli za roman Most na Drini, a praktički niko za Most na Žepi... Imaš li neku ideju, kako da to riješim? Ili da pustimo ljudima, da idu na internet pa traže - nisam baš siguran, da je to dobro rješenje...
A sad, pitanja iz dana sedmog:
1. Str. 344; ''kao zaloga, a nije zaloga'' - šta je zaloga? Našao sam nešto na internetu, ali mi je čudno, osim toga, toga se mi nismo igrali pa nemamo ni imena. Ali mi Heliksova igra spoj liči na ''čovječe ne ljuti se'' koju svi znaju - jel mogu da stavim to umjesto zaloga?
Aljoša nije književni prevodilac. Ovo mu je prvi prevod. U Učitelju neznalici opisan je sličan slučaj i ja se radujem saradnji s njim. Voli Zmajeve, razumije razloge zbog kojih je napisana, želi da to iskustvo podijeli s mladima u Sloveniji koji ne mogu čitati original. Ne mistifikuje stvari, priznaje što ne zna, ali i mene hvata u neznanju.
15. Seminarski
Rok za upis studenata na sljedeću godinu studija ističe. Sve više ih se pojavljuje s molbom da im se upiše ocjena bez bodova za seminarski rad. Inače moraju platiti 100 KM.
Seminarski rad nisu stigli završiti iz dva razloga; prvi je da su cijelo ljeto posvetili predmetu na kojem ih veliki procenat pada. Taj predmet nije bitan za njihovo buduće osnovno zanimanje, ocjenjivanje se vrši protivno zakonu, profesor bahato zakazuje termine a onda se ne pojavljuje, kriteriji po kojima nekoga pusti a nekoga obori nisu jasni...
Pa ipak, studenti se ne bune, ne traže svoja prava i ne žale se na nezakonitost. Iako su punoljetni i samostalni, boje se posljedica, ne vjeruju u sistem zasnovan na pravu, radije biraju krotkost, poslušnost i kalkulantstvo. To je poražavajuća slika rezultata osnovnog i srednjeg obrazovanja.
Istovremeno, zadatak koji im teško pada jeste da postave samostalno jedno pitanje iz oblasti na koje se odnosi silabus na mom predmetu, i da na to pitanje daju odgovor koji će biti argumentovan, utemeljen u teoriji, i dokazan u formi kratke rasprave. Ono što nude, u zadnji čas, puko je zadovoljavanje forme, i otkriva da ne znaju osnovne stvari: ne znaju postaviti književno relevantno pitanje u vezi s odabranom građom, nisu u stanju samostalno formulisati tvrdnju, ne razumiju šta je tuđa misao i prepisuju bez navođenja izvora, ne umiju opremiti fusnotu...
Istovremeno, u informativnom časopisu sarajevskog univerziteta (Info UNSA) nema analiza nastavnog procesa, nema evaluacija rada fakulteta i profesora, nema studentskih zahtjeva. Na oko pedesetak debelih masnih kolornih stranica biltenskog dizajna uglavnom se bilježe rektoratske aktivnosti. Na slikama u jednom broju glava rektora javlja se više od 20 puta.
16.
Kraj oktobra, u Beogradu. Fabrika knjiga izdavač godine, Asim Đelilović izlaže u Domu omladine, TextUra 2 kasni, Školegijum dahće, Petlja još nije u štampi, a dani u novembru zbijaju se u streljački stroj: Bristol, Fojnica, Rijeka, tekst za skup Gracu, tekst za skup o Andriću, kolumne, polusemestralni, Čitanka 9...
Ko preživi, pisaće.
