Jasmin Agić

JESEN; pripovijest u deset slika

Sarajevske Sveske br. 32/33

Sunce je peklo manjim žarom nego prethodnih dana, pa ipak dovoljno jako da dječija leđa poslije kratkog trka budu orošena krupnim kapima znoja. Već se rijetko gdje mogao vidjeti dječarac koji u laganim plastičnim papučama, lijeno se šunjajući kroz oblake gradske hladovine, besciljno luta pustim gradskim ulicama. Redovi ispred jedinog stola sa slatkišima od pečenog šećera u gradu bili su nešto rjeđi, žene nisu više stojeći na suncu svom silinom svoje snage razmahivale lepezu oko lica i čini se da je cijeli grad disao mnogo lakše, sa manje teških uzdaha. Nigdje više niste mogli vidjeti čopor dječurlije kako se tromo vuče po podnevnoj sparini, rashlađujući se vodom iz zelene staklene flaše kiseljaka. Prorijeđeni, odlasci na rijeku završavali su se divljim trkom tik uz vodu, bacanjem teškog kamenja u duboke dijelove rijeke i sumanutim izbjegavanjem raspojasanih kapljica vode. Sva mahalska djeca, poredana u savršenu ravnu liniju nalik dugom vojničkom špaliru stajala bi na kozijem puteljku uz obod rijeke i posmatrala bi kako sunce po vodenoj površini, samo sebi znanim umijećem, stvara lepršavu sliku vatrenih odbljesaka. Stajali bi u tišini diveći se nijemoj snazi i neiskvarenoj ljepoti rijeke dobro znajući da više ne smiju svoje vragolaste igre završavati akrobatskim poniranjem u njene dubine. Stojeći tako na samo nekoliko pedalja udaljeni od tekuće vode mogli su osjetiti njenu uzbuđujuću studen. Pokoji od odvažnijih dječaka skidao bi svoje izlizane tenisice i ponirao bi golo i nezaštićeno stopalo u riječnu maticu, lažnim osmijehom krijući hladnoću koja se od tabana preko noge širila cijelim tijelom. Ostali dječaci zadivljeno bi gledali njegov čin neviđene hrabrosti ne usuđujući se ponoviti njegov podvig; neki zato što nisu voljeli trpjeti bol, drugi zato što su dobro znali da će svaki poremećaj njihovog zdravlja biti očit dokaz da su roditeljske naredbe prekršene – a roditeljske naredbe, to su najbolje znali, povlače teške sankcije. Nije prošlo dugo vremena od onih sretnih trenutaka kada su, ne razmišljajući uopšte, sve njihove igre završavale uranjanjem u otanjenu vodu do iznemoglosti presahle rijeke. Duge, neizdržljive ljetne vrućine bile su podnošljivije samo ako bi razodjeveni do djetinje nagosti preznojena tijela hladili u hitroj matrici rijeke. Uranjali bi, izranjali iz bistre zelenkaste rijeke, raširenim rukama razbacivali kapljice vode posvuda oko sebe, svojim sitnim dječijim šakama pokušavali su uloviti ribe koje bi, bez ikakvog znaka upozorenja, čim bi im se bučni dječiji prsti primakli na centimetar dva hitro izmigoljile i neuhvatljivo nestale u bistrom vodenom brzaku. Vrelina sparnih dana bila je podnošljiva samo u okrilju rijeke, na velikom riječnom kamenu, koji je poput nekakvog mitskog titana stršio svojom gordom glavom visoko iznad riječne površine. Na tom kamenu vesela dječija družina provodila je duge sparne dane, bezbrižno posmatrajući drugu obalu rijeke i maštajući o pustolovinama pomoraca sa velikih mora. Za njih, matica njihove rijeke bila je velika kao okean, a njihov kamen u vodi bio je raskošan gusarski jedrenjak na kojemu su plovili ka nekom udaljenom otoku s blagom, ka nekoj nigdje zapisanoj i nikada viđenoj pustolovini. Sada, kada je vrijeme na bezobziran način pokazalo svoju zlovolju, poredani u nepravilnu vojničku liniju, na sigurnoj udaljenosti od ledene vode, gledali su svoj kamen kao nedostižan san, već polako zaboravljajući kako je to leškariti na njemu dok te sunčana vrelina uspavljuje.
***
Nije bio zadovoljan, ali dobro je znao da mora. Majka ga je upornošću odlučne žene drmala dok se nije potpuno razbudio. Prvo što je pomislio, ostavši potpuno gluh na majčine prijekore, bilo je da ne pamti ni sam kad se zadnji put probudio ovako rano. Čak je osjećao nekakvu neodređenu svježinu zbog koje je mahinalno deku sa čaršafom povukao nazad na sebe. Njegova nesmotrena reakcija razljuti majku i ona strogo zapovijedi da se digne iz kreveta, što on konačno i uradi. Polagana jutarnja rutina pretvori se u prinuđenu žurbu. Otrča u kupatilo, opra zube manje temeljito nego je to radio u prošli ponedjeljak, ispljuska lice mlakom vodom, na silu obavi obe nužde i izađe iz toaleta. U kuhinji ga, obučeni, dočekaše i otac i majka. Iako mu se nije mililo sjede za kuhinjski stol, odmah preko puta oca koji je zamišljeno ispijao posljednje gutljaje jutarnje kahve i bez mnogo priče, nevoljko pojede dva pečena jajeta i dvije kriške domaćeg hljeba. Znao je da je morao jesti, jer na majčinom se nijemom licu jasno vidjela ranojutarnja mušičavost i nervoza. Nije imalo smisla proturječiti ili raspravljati s njom; sve svađe završavale su njenim teškim prijekorom i tvrdoglavom odlučnošću da nametne svoju volju, što je u krajnjem slučaju značilo da će ne bude li se pokoravao njenim jutarnjim naređenima sjediti za kuhinjskim stolom sve dok ne završi sa obrokom, pa makar to značilo cjelodnevni izostanak iz škole. A dobro je znao da je izostanak iz škole, bez obzira na razlog, u očima njegovih roditelja bio neoprostivo težak prekršaj, koji se bez odlaganja kažnjavao na najstrožiji način. Dugo se već pretvarao kako ne primjećuje nijemi razgovor koji su njegovi roditelji vodili pred njim iz jutra u jutro, dobro pazeći da niti jednim znakom ne otkriju nervozu ili strah, možda zabrinutost, koju on sebi nije mogao objasniti. Rutinu je dobro poznavao. Izaći će sve troje zajedno iz kuće i na betonskom trotoaru ispred njihovog haustora on će skrenuti lijevo nastojeći što prije stići do škole, a njih dvoje u tihom razgovoru lijevo, oboje odlazeći u radni dan koji će se ko zna kada završiti. To jutro bilo je suho, sunčano i prohladno. Na sebi je nosio teksas-jaknu koju će, kako dan bude odmicao, morati skinuti i nosati zavezanu oko struka. Jer, koliko god jutra bila prohladna, dani su bili veoma topli i ugodni, a svaku fizički malo zahtjevniju aktivnost pratilo je znojenje od kojeg se majica ispod jakne lijepila za tijelo. Dvije lipe u školskom dvorištu počele su mijenjati boju, bilo je prvo što je primijetio, primičući se velikom centralnom ulazu u školu. Nije, osim toga, više bilo onog oštrog i omamljujućeg mirisa koji bi čovjeka zapuhnuo svaki put kada bi prolazio ispod njihovih krošnji. Sada su samo pitomo stajale na rubu igrališta, nijeme i nepomične. Mjesto njih divljao je veliki kesten. Iz priča starih ljudi doznao je da je školski kesten stariji od same zgrade škole,a ono što je on sam mogao iz perspektive osnovnoškolca posvjedočiti jeste da je stari kesten tamo u školskom dvorištu stajao kako kakav antički titan, velike i raskošne krošnje, čije su grane bezobrazno udarale u sva školska stakla. Ispod njegovih grana okupljala se dječurlija pomno iščekujući da dozreli plodovi padnu na zemlju, da bi onda mogli iz zelene ljuske izvući njegovu tvrdu smeđu jezgru. Djeca su dobro znala za šta kestenovi najbolje služe. Bila je to najbolja municija u bezazlenim dječijim ratovima. Ono kestenova što bi ostalo nakon cjelodnevnog gađanja nosili bi kući i stavljali u ormare, jer urbane legende i neprovjerene bapske priče čiju istinitost niko nije dovodio u sumnju kazivale su da je kesten najveći neprijatelj plakarskih moljaca i ostalih misterioznih bića koja su živjela u prostranim i stvarima natrpanim kućnim ormarima; nevidljivih neprijatelja koji bi tokom ljeta nemilosrdnošću divlje životinje znali izjesti najljepše komade odjeće. Posebno se majka radovala kada bi nakon škole donio pune džepove kestenova. Ta pažljiva gospodarica domaćinstva prvo bi ih temeljito obrisala mokrom krpom, a zatim bi ih pomno poslagala po policama ormara. Svaki put kada bi donio kestenove bio bi nagrađen majčinom pažnjom. Ne bi joj tada bilo lijeno cijelu večer stajati uz kuhinjsku peć i praviti palačinke, slasticu koju je namazanu s pekmezom od šljiva najviše volio. Prozor u kuhinji ostavljala bi širom otvoren i on bi, čekajući da majka zgotovi večeru, naslonjen na radijator gledao kako iz škole, u kojoj je on bio cijelo prijepodne, izlaze posljednji učenici iz večernje smjene. Nedugo zatim gasila bi se školska svjetla i on bi se povlačio nazad u kuhinju zatvarajući prozor kroz koji sad u ranu večer nije više ulazila opuštajuća milina, već prije neka uznemirujuća hladnoća, prvi nagovještaj nadolazećeg hladnog vremena.
***
Dugo mu se radovala i napokon je došao. Tog jutra probudila se prije svih i ležala je u krevetu izgarajući od želje da se roditelji probude da i sama ustane i počne se spremati za polazak u školu. Za razliku od svog dvije godine starijeg brata ona je školsku torbu spakovala već sinoć; stavila je nekoliko novih svesaka i žutu pernicu sa uredno poslaganim olovkama u novu torbu kupljenu prekjučer. Spakovala bi i knjige da je znala koje časove će imati prvi dan, ali ove godine, nije znala zašto, raspored časova nije bio kao prethodnih godina zalijepljen na velikim staklenim ulaznim vratima škole. I dok je pokušavala dokučiti razloge neizvješavanja rasporeda začu majku kako je sa vrata njene sobe tiho doziva, prijatnim glasom koji je više vodio brigu da ne rastjera snove svoje kćerke nego da je probudi. Nije čekala niti trena i javi se majci, ustade iz kreveta i laganim ženskim korakom otrča u kupaonicu. Počela je škola i srce joj je podrhtavalo od sreće. Ranojutarnje radnje odradi s onom dobro poznatom ženskom pedantnošću uopće se ne obazirući na zajedljiva bratova peckanja. Bespogovorno popi šolju čaja od kamilice koju je otac spremio samo za nju, na izlasku iz kuće poljubi roditelje i zaputi se u školu. Po davno uglavljenom dogovoru, kojeg su se djevojčice slijepo držale, ispred drugog haustora čekala je Emina, školska prijateljica s kojim je dijelila klupu u učionici i s kojom je svakog jutra zajedno išla u školu. Na putu se ne desi ništa što se nije dešavalo i prije. Nekoliko dječaka, onako mangupski u prolazu, povukoše ih za kosu i malo potegnuše za ručku od tašne koja je visila na leđima, na šta one uz hinjene uzvike bola zaprijetiše prijavljivanjem učiteljici i oni uz smijeh otrčaše dalje. Preživjela je gađanje kestenjem, na ulazu u školu izgrli se s školskim prijateljicama koje nije vidjela tri mjeseca, na prvim časovima prihvati se svih razrednih dužnosti. Bila je najbolja učenica u razredu i voljela je školu, voljela je prisnost sa svojom starom učiteljicom, voljela je odgovornost i obaveze, voljela se osjećati odraslom. Grozila se dugih toplih ljeta koja su tako mnogo uveseljavala njenog starijeg brata. Dok je on po cijele dane lutao po gradu i odlazio se kupati na rijeku ona je ostajala u kući uvijek dovoljno blizu majke i oca da čuje sve njihove tajno izgovorene riječi, da prisustvuje kućnim svađama i nemirima, da vidi očaj u njihovim napaćenim očima. Ljeto je za nju bilo robovanje kući, uskom prostoru pet soba i povremeni izlasci u večernje šetnje kada bi hodala uz roditelje i bila uzorno dijete. U školi je bila druga osoba, mala odgovorna i ozbiljna predsjednica razreda, učenica od najvećeg učiteljičinog povjerenja i najbolja drugarica djevojčicama koje su u njoj vidjele neformalnu predvoditeljicu njihove ženske grupice. Stojički bi u školi trpjela buku i neozbiljnost dječaka, nered koji su svojim nestašlukom stvarali na svakom koraku. Nije se obazirala na njihova zadirkivanja, a svako štipanje i čupanje za kosu uredno je prijavljivala učiteljici i zatim uživala gledajući kako pred cijelim razredom trpe kaznu za svoje dječačke pasjaluke. Na odmorima bi, dok su se drugi zabavljali kojekakvim dječijim igrama, sjedila na svome mjestu pripremajući stvari za sljedeći čas. Učiteljičina predavanja slušala bi pomno nastojeći odmah razumjeti gradivo i uvijek bi, ama baš uvijek, na kraju sata kada bi ostarjela i od života umorna učiteljica zatražila od nekog u razredu da ponovi šta se to radilo na času, prva dizala ruku i ne bi je spuštala dok učiteljica ne bi izgovorila njeno ime i uljudno je zamolila da ostatku razreda prepriča šta je sve čula tokom časa. Učionicu je tokom nastave napuštala samo za vrijeme velikog odmora kada bi otišla do toaleta napuniti praznu flašicu vodom. Po završetku školskog dana nije se nigdje zadržavala, žurila je kući obaviti sve nesvršene školske zadatke. Roditeljima bi u kući do u detalj prepričavala sve šta se desilo tog dana u školi i, ako je bilo kakvih nedoumica ili nepoznanica, savjetovala se sa njima o najboljem načinu izrade zadaće. Pred spavanje popila bi šolju toplog mlijeka ne zato što je uživala u njegovom ukusu, nego zato što je vjerovala da se u prohladnim septembarskim noćima bolje spava ako se organizam ugrije toplim pićem. Lijegala bi s tugom, a budila se s radošću, jer voljela je školu.
***
Ušao je u godine kada ga je posao već dobrano zamarao. Sjedenje u kancelariji iziskivalo je poseban psihički trud, jer sve mu je nekako išlo na nerve, ali najviše tiha kancelarijska došaptavanja. Dobro je znao da mlade radne kolegice ispod glasa, kada završe sa prepričavanjem restoranskih događaja na pauzi, pogrdno pričaju o njegovom odnosu prema poslu i njegovom radnom učinku. Samo prije nekoliko sedmica svaki put gada bi im se glave približile na samo nekoliko centimetara i kada se iz njihovog dijela prostorije nije čulo ništa drugo osim nerazumljivog žamora ustajao je kradom, otvarao prozor i naslonjen na njegov drveni štok pušio bi i posmatrao mali trg ispred preduzeća trudeći se svojski da na licima prolaznika pročita njihove životne priče. Danas to nije bilo moguće, zbog neprijatne nezgode koja se dogodila prije dva dana, zbog strogog ukora kolegice kojemu se nije nadao, ali kojem se morao povinovati. Kada danas razmisli o tome uviđa da je bila u pravu, ali pak nije smjela biti tako direktna i odrješita, ako ništa onda zbog njegove životne dobi i godina provedenih u preduzeću. Ali, nije primijetio, zaista nije primijetio, bilo je njegovo jedino opravdanje samome sebi. Nastojeći ne slušati njihova prostačka opanjkavanja kolegice iz kancelarije preko puta nalaktio se na prozor odbijajući dimove cigare u mlaku pomrčinu kada ga u sanjarenju prekide oštar i neprijatno grub glas: “Kolega, zatvorite prozor, pa mi se ovdje smrzosmo“. Okrenu se iznenađeno i vidje kako njih četiri, glava spuštenih na otvorene dlanove, raskolačenih i ljutitih očiju gledaju njegovu raščupanu pojavu. Zbunjen nešto promrmlja i hitro zatvori prozor, pokušavajući bezuspješno pronaći riječi opravdanja i izvinjenja. Od kako, od prekjučer, cijelo radno vrijeme provodi sjedeći za svojim stolom u kancelariji počeo je primjećivati stvari koje su do sada svima osim njemu bile očite. Dan se, činilo mu se, produžio, jer skoro sve do jučer sa posla se vraćao u sred bijela dana, skinutog i pod ruku svinutog sakoa, a danas je mrak počeo padati a on je još uvijek sjedio u stolici rezignirano čekajući da se radno vrijeme napokon završi. Nemili kancelarijski događaj izoštrio mu je perceptivnu moć i on stade zapažati promjene oko sebe i kada nije bio na poslu. Dolazeći na posao primijetio je kako osim uobičajenih ranoranilaca koji žure da ne zakasne na posao ulicom prolaze i skupine đaka sa svojim velikim i teškim školskim naprtnjačama. Tu i tamo vidio bi grupice starijih srednjoškolaca kako sjede na gradskim klupama i kriomice puše. Najviše od svega zapanjila ga je golotinja drveća. U njihovim krošnjama više nije bilo lišća i ogoljena do kosti stajala su sablasna kako kakav prastari kostur iz ormara. Lišća je, opet, bilo posvuda. Ležalo je razbacano po cesti crvenkasto i žuto, lijepilo se za đonove od cipela, smetalo je, a istovremeno bilo je nekako romantično susretati ga na svakom koraku, sudariti se sa njegovom lomljivom krhkoću. Djeca su ga odnosila na mjesta na koja ga vjetar nikada ne bi bacio, bacala su ga u svojim igrama u zrak i čudila se njegovoj očitoj nemoći da poleti, da se vine i nestane na nebeskom obzorju. Njegovoj pojavi radovao se i najsiromašniji dio radništva. Nekako u vrijeme kada bi se lišće nagomilalo svuda po gradu, na njihove adrese stizali bi pozivi iz gradskog komunalnog društva i tada bi, svi obučeni u starinske i demodirane uniforme gradske čistoće, izlazile desetine muškaraca da se bore sa lavinom gradskog lišća. Velikim drvenim metlama satjerivali bi ih u pozamašne gomile na uglovima ulica, čekajući velike teretne kamione u koje bi ih potrpavali i odvozili na gradsku deponiju smeća. Ali, sve one gomile lišća koje ne bi završile istog dana u utrobi kamiona noću bi dječurlija razbacala po cijeloj ulici. One gomile koje ne bi bile rasparčane na milione dijelova, bezobrazniji dječaci noću bi palili i mahnito skačući oko njih kao sjevernoamerički indijanci prizivali bi Manitua i ostale bogove prirode. Prolazeći na povratku s posla pored sinoćnjih gareža pitao bi se je li i njegov mali bio jedan od tih indijanaca koji nisu ni po koju cijenu htjeli prihvatiti svijet napretka i grčevito su branili svoje pravo na život u simbiozi sa prirodom. Nije se ljutio, dapače, razmišljajući kako je možda njegov sin bio jedan od uličnih mangupa, koji je zadavao glavobolje gradskoj administraciji osjećao je očinski ponos i lice mu je sijalo od veselosti. Ipak, dobro je znao da će odmah večeras, pred svojim sinom, a za ljubav svoje supruge, morati oštrim riječima nagrditi te male vragolane i njihove aktivnosti, posebno ističući kako je njihovo ponašanje siguran put u maloljetničku delinkvenciju.
***
Nije bilo više opravdanja za odlaganje, naročito nakon što se Armin jednog jutra probudio sa velikim i ružnim herpesom na desnoj strani gornje usne. Nazebao je jučer tokom dana, sinoć je gledajući film nekoliko puta rekao da osjeća zimu po leđima i po rukama, ali ona nije obraćala pažnju. Mislila je da je riječ o nekom prolaznom i bezopasnom naletu osjećaja tjelesne hladnoće, ali ugledavši ga jutros sa crvenom flekom na ustima i krvavih očiju znala je da je pogriješila. Prvo što će danas uraditi kada se vrati sa posla biće zamjena odjeće. Prozračna, tanka ljetna odjeća završit će u fijokama plakara, a zamijenit će je deblja i toplija, primjerenija godišnjem dobu u kome se nalaze. Iz osjećaja krivnje dozvoli Arminu da ostane u kući, pobrinuvši se prije odlaska na posao da mu tokom cijelog dana topla deka i jorgan budu uvijek na dohvat ruke. Skuha mu veliki lonac čaja i objasni kako da ga ugrije na plinskom štednjaku svaki put kada ga bude htio piti. Strogo mu zabrani da pije hladnu vodu, jede hranu tek izvađenu iz frižidera i izlazi iz kuće. Nakon toga izađe iz kuće zanesena mislima. Nehajnost i usporenost izazvanu rastresenošću primijetili su svi na poslu. Ne može se reći da je posao trpio zbog njene nezainteresovanosti i duhovne odsutnosti, svoje obaveze obavljala je strpljivo i predano, ali svako ko bi i na tren zastao da je osmotri mogao je vidjeti kako danas nije unosila onaj samo njoj svojstven žar u rješavanje poslovnih zadataka. Misli su joj lutale i negdje malo iza podne zamoli šefa odjela da je oslobodi od posla za taj dan. Kao opravdanje navede nekakvu jeftinu izliku, požali se na neodređeni umor u tijelu i fizičku iscrpljenost. Otpust bez puno priče dobi odmah nakon traženja, jer ne samo šef, već cijeli kolektiv je poznavao i cijenio njenu predanost poslu i njeno nikada ukaljano poštenje. Pozdravi se sa kolegicama i kolegama, ne dozvoli nikakve rasprave o njenom zdravstvenom stanju, ljubazno odbi prijedlog da je se kući odvede autom i napusti preduzeće. Do kuće je stigla veoma brzo. Sina kojeg je jutros ostavila bolesnog u krevetu zateče kako, pokriven dekom do brade, gleda televizijsku emisiju o divljim, afričkim životinjama. Brižljivo ga pomilova po glavi i upita treba li mu nešto, a kad on odrično odgovori zaputi se u dječije sobe. Našavši se pred velikim plakarom naslonjenim uz cijelu stranu sobe napokon osjeti olakšanje. Nema druge nego odmah prionuti na posao, pomisli u sebi i stade iz njega vaditi odjeću. Prvo je izvadila deblju posteljinu, nekoliko debelih deka i velikih jorgana, zatim iz najdubljeg mraka plakara, zamotanog u najlonsku vreću, izvadi veliki debeli biljac, koji je planirala svako večer prostirati na dječiji krevet. Pamti da je još majka govorila da svaka bolest dolazi ili od nogu ili od tankog dušeka za spavanje i zato je sada izvadila veliki, dlakavi biljac s namjerom da ga svaku večer, ignorišući dječiju ljutnju, jer govorili su da se od biljca znoje i da ih neugodno žuljaju njegove oštre dlačice, razastre na njihov krevet. Iza toga, već pomalo uspuhana i oznojena, poče vaditi topliju odjeću. Debele čarape, duge majice, farmerice od debljeg tekstila, šuškave i jakne za zaštitu od vjetra i obavezno debele čarape, desetine pari, novih i izlizanih od nošnje. Sve to baci na krevet, a onda stade po kući kupiti odjeću koja će u plakaru zamijeniti izvađenu. Slagala je strpljivo šorceve i majice, zamatala papuče i sandale u kese i gurala u plakar, tržila posebno mjesto za svoje slamnate šešire, pakovala svoju bižuteriju u kutije od cipela, koje je onda smještala u dubinu plakara iza kesa natrpanih svakojakom odjećom. Razvrsta na dvije strane košulje od pamuka i lana, a zatim ovu drugu ubaci u posebnu pregradu ormara. Na kraju izvadi iz plakara obuću. Kožne tenisice i kožne cipele, čak i one modele za koje je znala da će djeca kad ih vide odmah početi zanovijetati. Ali, na njihove prigovore ostajala je hladna. Moraju već jednom shvatiti, rezonovala je majčinski trezveno, da je njoj važnije njihovo zdravlje, nego njihov izgled i ove godine je bila odlučna, budu li zbog izgleda izrugivani u školi, otići i toj neodgojenoj balavurdiji održati bukvicu. Gledajući ih sad u svojim rukama nije joj bilo jasno šta sa tim cipelama nije u redu. Sjetila se svoga djetinjstva i ondašnje oskudice i od te pomisli spopade je blagi bijes koji je, na sreću, brzo prođe. Primirivši se, cipele obrisa vlažnom krpom, a kad se osušiše namaza ih kremom za impregnaciju kože. Radila je u tišini ne obazirući se na stvari oko sebe. Kćerku na povratku iz škole priupita kako je provela dan i onda, prije nego je čula odgovor, prionu ponovo na posao. Oznojenoj i ushuktaloj, muž joj na povratku sa posla i ne priđe, dobro je znao da ne voli da je se ometa dok radi. Neprimjetno pade noć, tama se uvuče u kuću. Iznenadi se neprijatno kad to primijeti, ali svjetlo odmah upali. Svjetlost električne sijalice u trenu otjera dva nezvana gosta; mrak koji nestade u trenu i njenu nelagodnost, jer u dobro osvijetljenoj kući zamijeti da je sve sređeno i složeno pod konac, sve je na svom mjestu. Garderobu jednog godišnjeg doba zamijenila je druga.
***
Dugo iščekivanoj suboti svi u kući su se iskreno radovali i kada napokon dođe vedra, sunčana i topla, raspoloženje svih graničilo je sa neumjerenom razdraganošću. Kućna rutina biće razbijena i dan će proći u mukotrpnom radu i veselju, sitnim podbadanjima i grohotnom smijehu. Za ovu sudbonosnu subotu cijele godine šparala se svaka para, a cijela sedmica koja je prethodila potrošena je na pažljive pripreme. Veliki lonci i šerpe za kuhanje izneseni su iz podruma, staklene tegle i staklene flaše dobro su oprane, a njih dva muškarca očistili su plastično bure kupljeno prije ko zna koliko godina. I kad napokon dođe subota cijela porodica zaputi se na zelenu pijacu. Kao i uvijek kada je porodica zajednički radila neku egzistencijalno važnu zadaću svojim ženskim razumom i poslovično poznatom trezvenošću majka je usmjeravala želje cijele porodice. Njih dvojica, bez ikakvog pretjerivanja, bili su samo radna snaga, poslušni izvršioci njenih naredbi. Stvari su bile poredane na taj način od pamtivjeka i niko se nije bunio, jer svi ukućani, naročito njeni muški članovi, cijenili su njenu poduzetnost i inicijativu. Pod njenim materinskim nadzorom njihova mala porodica živjela je ugodno i sretno. Na pijacu se uputiše sa metalnim kolicima kupljenim prije par godina od nekog naročito mrkog ciganina koji je u cijeloj čaršiji bio poznat po svome poštenju i zanatskoj vještini. Ne pokajaše se, jer za ovo godina koliko su sa pijace prevozili sirovine do kuće kolica se pokazaše kao veoma korisna i pogodna za rukovanje. Te subote prvo kupiše kupus za kiseljenje kod starijeg trgovca porijeklom iz Bugojna. Direktno sa kamiona šest velikih mrežastih vreća napunjenih glavicama kupusa dva lokalna pijačna radnika prikačiše na njihova kolica. Do kuće su ih vozili polako, pazeći na svakom koraku da težina vreća ne prevrne kolica i da se kupus ne bi rasuo po cijeloj ulici. Nakon što kupus unesoše u kuću vratiše se na pijacu, gdje se mati sa prodavačima već pogodila za crvene paprike roge, patlidžan i drenjak. Povrće i voće privezaše sami za kolica i zaputiše se kući. Usput su pričali o svemu, o ovogodišnjim cijenama na pijaci, o školi, o ne tako dalekim vremenima kada se na pijaci nije moglo gotovo ništa kupiti, a i roba do koje se moglo doći bila je bezobrazno skupa. U bezbrižnom ćaskanju dođoše kući, rasteretiše kolica na dva točkića i kupljene namirnice iznesoše na balkon. Tad poče pravi posao. Prvo jednu po jednu opraše sve glavice kupusa, iskružiše nožem njenu tvrdu srčiku i napuniše svaku glavicu solju. Pripremljene glavice poslagaše po veličini u bure, napuniše ga vodom, a kad nekoliko glavica sa najgornjeg reda do otvora stade da pliva po površini vode pritisnuše ih sa dvije velike cjepanice. Vodu posoliše i zatvoriše bure. Glavice su male i mesnate, kupus će se dobro ukiseliti, primijeti otac i doda kako će ove godine sarma sigurno biti puno bolja nego prošle. Klimao je zadovoljno glavom i govorio da je ovogodišnji kupus odličan. Obraditi drenjak bilo je teže, ali ovom poslu prionuše istim žarom kao i kiseljenju kupusa. Da bi se drenjak doveo u stanje da se može kuhati bilo je potrebno, nakon temeljitog pranja, iz svakog ploda izvaditi košpu. Malac se brzo umori i odustade. Roditelji ga pustiše da sa drugarima ode u gradski park igrati lopte i nastaviše trijebiti drenjak. Taj naporni i smarajući posao radili su strpljivo i kako je vrijeme prolazilo i kako se gomila očišćenog drenjka u šerpi povećavala njih dvoje počeše nekim samo njima dvoma poznatim jezikom pričati o zajedničkom životu. Glas im je bio obojen radošću i zrelom emotivnošću, pokreti su im bili savršeno usklađeni i svakom posmatraču koji bi ih samo jednom, makar i ovlaš osmotrio, odmah bi bilo jasno da pred sobom ima zadovoljni bračni par koji je i nakon petnaest godina braka uspio sačuvati mladalačku ljubav. Nekoliko puta, mangupski, šeretski, baš kao prije petnaest godina, muškarac poljubi ženu, a ona ga rukama, zamazanim gnjecavim drenjkom, pomilova po licu. Grleno su se smijali njegovoj maskari koju on namjerno ne pobrisa sa lica. Kad očistiše sav drenjak u veliku šerpu nališe vode tek toliko da se gusta drenjkova smjesa malo razrijedi, ubaciše potrebnu količinu šećera i staviše lonac na šporet da se kuha. Otac je vrijedno miješao smjesu vodeći brigu da ne zagori dok je majka za to vrijeme pripremala tegle da se u njih, kad bude gotova, ulije vruća kaša. Kad su se djeca u kasno poslijepodne vratila kući imala su šta vidjeti. Na kuhinjskom stolu poredane sjajile su se tegle s domaćim džemom od drenjka. Zavrištaše od sreće i zatražiše kašičicu da probaju proizvod na šta im majka otvori jednu od tegli i upozori ih prije nego su stali jesti da je džem vruć i da ga jedu oprezno, jer ne budu li kontrolisali svoje reakcije mogli bi u žurbi opeći jezik i nepce. Sijala je od zadovoljstva kad na njihovim licima, prije nego što su stigli bilo šta izgovoriti, zamijeti grimase oduševljenog iznenađenja. Džem je bio ukusan i biće sav pojeden. Iako već dobro umorni to veče odlučiše napraviti ajvar. U ovom poslu, za razliku od ranija dva, učestvovali su svi ukućani. Ispekoše paprike i patlidžan za tren oka, a onda svi sjedoše za veliki trpezarijski sto da gule ispečeno povrće. Otac, dobro raspoložen, ostavi posao, otvori hladnu flašu piva, a kad ga alkohol potpuno opusti i zagrija stade pripovijedati priče iz djetinjstva i mladosti koje je ostatak porodice pozorno slušao. Ne bez razloga, jer otac je bio vrstan pripovjedač, a uz to imao je šta ispričati. Njegov život od rane mladosti bio je bogat i zanimljiv. Najviše su voljeli slušati očeve priče o dogodovštinama iz djetinjstva, o ljudima iz njegovog rodnog sela i njegove uspomene na roditelje koji su umrli prije nego što su mu se rodila djeca. Oguljene paprike i patlidžane samljeli su i izmiješali, a zatim su kašu skuhali u velikom loncu na laganoj vatri. Neki su u ajvar stavljali komadiće bijelog luka, ali ne i oni. Njihovi želuci nisu podnosili ukus češnjaka i zato im je ajvar bio poseban i blag. U gluho doba noći kada je ajvar bio gotov, presuše ga u tegle, a njih poredaše u ostavi sa ostalim namirnicama iz zimnice. Nakon dugog dana provedenog u radu legli su prijatno umorni. Kao i svake prethodne i ove godine spremali su zimnicu, ne zato što sebi sve te stvari nisu mogli priuštiti u redovnoj kupovini, već zato što su voljeli spremati i jesti domaću hranu, voljeli su te dragocjene trenutke zajedništva, voljeli su vidjeti kako djelo njihovih ruku ispunjava drvene police u ostavi. I dobro su pamtili glad.
***
Dani su postajali sve hladniji i boravak napolju, u prirodi ili u nezagrijanim prostorijama bivao je sve neugodniji. Ljudi počeše pobolijevati isprva neprimjetno, a onda se prehlada i gripa kao nezaustavljiva pandemija raširi cijelim gradom. Niste mogli proći ulicom a da ne vidite nekog mladića kako crvenog nosa i šmrcajući žuri da se skloni sa hladnoće, djevojku koja ne ispušta ovlaženu maramicu iz ruku ili dijete koje nije kihalo punim ustima. Škole i obdaništa opustiše, nešto zbog stvarne razmjere epidemije, nešto iz roditeljske predostrožnosti; onoj djeci koja nisu bila zaražena klicom gripe roditelji nisu dozvoljavali da idu u školu nadajući se valjda da će ih kućna izolacija spasiti bolesti. Što je više svijeta u gradu pobolijevalo tako razgovori o neobično hladnoj temperaturi za to doba godine postaše učestaliji. Poče se svijet prisjećati prošlih godina i što su duže razgovarali o hirovitostima prirode to su im priče češće završavale bijesnom konstatacijom kako je i ove godine gradsko preduzeće zaduženo za zagrijavanje stanova opet podbacilo. Svijet postade ogorčen. Bilo mu je već svega preko glave, i siromaštva i laganja i sumnjivog bogaćenja preko noći, ali ponajviše, činilo se, nepravde kojoj se nije nazirao kraj. Izgubivši vjeru da će sustav ikada proraditi kako treba i strahujući za svoje zdravlje mnogi se počeše grijati alternativnim energentima. Uključivali su grijalice na struju kada bi se vratili sa posla, ili bi ložili drvima i ćumurom peći zaostale iz prošlosti, palili su male plinske grijalice koje bi stvarale više psihološki osjećaj zagrijanosti nego stvarnu toplotu i onda bi se cijela porodica natisla u toj jednoj toploj prostoriji poput izbjeglica u kolektivnim centrima. Čaj postade veoma tražen napitak. Po domovima pili su ga svi u velikim količinama. Kuhala se nana i kamilica i šipak među starijim svijetom, mlađarija sklona pomodarstvu pila je brusnicu, a ako nije bilo nje onda neke voćne čajeve koji su svi imali snažan miris, intenzivnu boju i jednak ukus. Godila je toplota vrelog napitka, naročito dok je polagano milila cijelim tijelom i zaustavljala se u donjem dijelu stomaka. U školama i kancelarijama tokom dana djeca i radnici nisu skidali jakne, a oni što su morali raditi pod vedrim nebom pokušavali su se zaštiti kapama i rukavicama. Hladnoća se uvlačila u svaku poru i nakon nekog vremena, valjda potpuno obeshrabren, svijet prestade zanovijetati i nekako se priviče na iznenadnu tegobu. Noću su se oni zimogrižljiviji pokrivali sa jorganom i dekom, stariji svijet, penzioneri i hronično bolesni lijegali su sa čarapama navučenim na noge. Život postade oskudan. Jedna prostorija, televizijski prijemnik i tišina. Nikome se nije razgovaralo, jer o čemu bi čovjek mogao razgovarati po ovakvoj hladnoći ako ne o problemima, a o njima nije više imalo smisla voditi bilo kakav razgovor. Dobro je bilo poznato da se nedaće najbolje trpe u tišini. Jednog dana kada su se već svi prestali nadati da će stanovi biti zagrijani, u kasno poslijepodne, poče krkljati voda radijatorskim cijevima. Isprva buka nije proizvela nikakav efekat osim nervoze među ljudima, ali nakon par sati radijatori postaše mlaki. Svijetla po kućama se počeše paliti istom brzinom kojom su se gasile grijalice i razmontirale peći. U neko doba, ne malo prije početka dnevnika, u kućama postade ugodno. Djeca, oponašajući roditelje, svako malo dodirom ruke provjeravala bi griju li radijatori još. Na njihovo iznenađenje i radost svaki put kada bi spustili ručicu na rebro radijatora on je bivao sve vreliji i vreliji. Roditelji, sada opuštenije smješteni na sofama, skeptično bi tvrdili kako ta iznenadna sreća neće potrajati dugo i kako bi bila velika glupost vraćati grijalice u podrum. Ni sami ne vjerujući u crne prognoze svojih priča nisu mogli sakriti ushićenost razvojem događaja. Toplina radijatora širila se njihovim domom i njihovim srcima. Preživjet ćemo i ovo kao što smo preživjeli i sve do sada, čulo se kako svijet, sada sa neskrivenim tonom entuzijazma, govori međusobno. Neprimjetno, prestade se piti čaj, odbaciše se deke, omladina se poče skupljati po stanovima da derneči i da se provodi. Djeca se počeše vraćati u škole. Prije nego prođe sedmica dana od nepodnošljive hladnoće život se vrati u neku normalnu kolotečinu i svi od reda zaboraviše kako ih je iznenadna hladnoća patila i sikirala. Činilo se da gripa nije bila tako jaka i neizdrživa i da su mnogi kašljali zato što im već godinama duhanski dim truje pluća. Muški stadoše, pod navalom vrućine, subotama uz piće raskopčavati košulje i skidati se u potkošulje, a žene nisu više spavale u trenerkama, i jutrima su opet, prije nego se na dugo vrijeme zabarikadiraju u kupatila, hodale u tankim i prozirnim spavaćicama koje su se na njihovim tijelima spuštale samo tik ispod guzice. Pitanja se zaboraviše i da ste nekoga priupitali da vam objasni zašto se nije grijalo od početka hladnoće zbunjeno bi vas gledao ravno u lice ne znajući o čemu govorite. Oni baš naivni iskreno bi vam na pitanje odgovorili protupitanjem: “Zar je bilo da nije grijalo?“
***
Padala je toliko dugo da više niko nije pamtio kada je počelo. Znalo se samo kako je došla. Nebesko plavetnilo prvo su zakrili sivi oblaci koji su, kako je vrijeme prolazilo, mijenjali boju postajući iz dana u dan sve crnji, a kada je crnilo ispunilo svaki centimetar vidika počeo je puhati neugodno hladan vjetar. S njim dođoše i prve, rijetke kapi kiše, sitne i naizgled neprimjetne. Padale su nepredvidivo. Čim bi čovjek pomislio kako će kišiti do u nedogled oblaci su postajali suhi i tada bi znali proteći dani da ne padne niti jedna kap. Svijet navikao na muku svih tih sušnih dana nosio bi uporno kišobrane očekujući valjda da će ih vrijeme na prevaru pokušati uhvatiti nespremne i kako će im onda s posebnom slašću sručiti na glavu lavinu neželjene vode. Kad je napokon počela padati činilo se da su svi odahnuli, dobro znajući da im sada ne preostaje ništa drugo doli naviknuti se na njenu prisutnost i prilagoditi se njenim ubitačno monotonim navikama. Padala je u talasima, neprekidno, ne posustajući niti jednog trenutka, obznanjujući svijetu svoju neukrotivu prirodu, divlju narav koja je bila u stanju za tili trenutak izmijeniti lice zemlje. Od njenog prisustva vode su mahnitale, rijeke su se izlivale iz svojih korita, potoci bi se pretvarali u bujice koje bi bez ikakvog razgovora rušile i lomile sve na šta bi naišle. Nije bilo načina da se zaštiti od njenog dosadnog prisustva osim da se ostane u kući, ali boraviti u zatvorenom prostoru dugo moglo je imati ozbiljnih posljedica. Melankolici, prepuštajući se diktatu njenog ponašanja, padali bi u polusan provodeći dane u stanju nekakve neprirodne mirnoće prikovani za krevet namješten za noćno spavanje i televizor, jedini prozor u svijet izvan njihovog. Nervozne i urođene putnike, lutalice i gluvare razdirao bi unutrašnji nemir, nevidljiv svrab koji na koži nije ostavljao nikakav trag i oni bi poput vukodlaka na mjesečini hodali po kući zanovijetajući i gunđajući. Tad biste morali dobro paziti da vam se put ne ukrsti sa njihovim, jer biste prije nego što shvatite šta se događa, upoznali narav tešku, tvrdu i svadljivu, narav koja bi olako, ne razmišljajući, rekla grubu riječ, ne videći kako njena oštrina poput sječiva turske sablje raskida vaše srce u paramparčad. Njihovu podivljalu riku nadglasavala bi samo tupa lupa kiše o limene okapnice i krovove, lupa koja nije stvarala umiljat zvuk, lupa koju ni najtalentovaniji poet ne bi mogao usporediti sa uzvišeno harmoničnim zvucima simfonije. Ali, ta lupa ipak se slijevala, nakon dugog i pažljivog slušanja i poniranja u snatrenje u nekakav harmoničan ali nemelodičan pjev, koji bi budio u čovjeku davno zaboravljene uspomene. Baš po takvoj kiši ne rijetko u mašti sanjara znao je zablistati najvedriji dan prepun razdraganih ljudi, veselja i radosti, dan koji je svojom neponovljivošću bio savršen kako dan u stvarnosti ne bi nikada mogao biti. Otrježnjenje od snova pratio je umor u nogama, dremljiva iscrpljenost i osjećaj izmještenosti neuporediv sa bilo kojim drugim čovjeku poznatim osjećajem. Šta god o njoj mislili, koliko god nas ljutila padala je neprekidno od trenutka kada jutrom otvorimo oči do trenutka kada ih noću zatvorimo. Padala je, pričalo bi se sutradan za stolovima, po cijelu noć neprekidno kao da nije znala da može na sekund da predahne, jer noću nije bilo nikoga da nadzire njeno ponašanje. I tu se pokazala mudrom, jer uvijek je bilo razočaranih bdijača, koji bi, da je bar za trenutak posustala, rugajući se primijetili njenu slabost. Život nije mogao biti zaustavljen i ljudi su domišljali razne načine da joj se odupru. Hodajući po ulici rastvarali bi velike, jeftine, kineske kišobrane, čije boje bi se razlijegale po danjem sivilu kao krijesnice po sparnoj avgustovskoj noći. Roditelji bi djecu zagrtali debelim kabanicama od najlona u kojima bi se teško kretali i u kojima bi ličili na patuljke iz priča čitanih pred spavanje. Nezgodno s njom bilo je što nikako nije poštovala privatnost i uvlačila se ljudima, ako ne pod kožu onda do svake njene pore. Na povratku u kuću nije bilo komada odjeće nenatopljenog kišom i ako ste željeli da izbjegnete ozbiljno oboljenje bili ste primorani što prije skinuti se. Imala je čudnu naviku da se u potocima sliva niz svaku gradsku kosinu i uz svu volju ulaganu da joj se sklonite sa puta nekada jednostavno nije bilo drugog načina nego da, krećući se prema cilju, progazite kroz nju. Od tog dodira cipele bi postajale toliko natopljene vodom da nije postojao način hodanja koji bi umanjio njihovu iritirajuću težinu. Nakon cjelodnevnog hodanja u vlažnoj obući stopala bi postajala bjelkasto smežurana i ledena, a najbolji način da se vrati toplina u njih bilo je zamatanje u toplo, vuneno ćebe. Po kiši je hodao samo ko je morao, nevoljnik kojem nije suđeno da dan provede u miru kuće, siromah kojeg je muka tjerala da dnevnicu zarađuje mijenjajući zdravlje za pare i ludak koji je u svojoj sumanutosti dokučio da je bolje biti sam na kiši nego u kući okružen demonima.
***
Odjedanput otopli, čvrstoća kasnojesenske hladnoće popusti, neprijatna jugovina razmekša i najtvrdokornije srce. Možda i nije bilo toliko toplo, ali pritisnut dahom dalekih tropa svijet natjera da za tili čas odbaci tešku garderobu koju je već nedjeljama nerado nosio, doživljavajući je kao kaznu za zlodjelo koje nisu počinili. Stariji se nisu radovali ovom kasnom i iznenadnom ljetu koje ih je u pravilu kosilo kao kuga. Svaki dan zastali bi ispred velikog zida u središtu grada koji je služio kao improvizirana oglasna ploča i sa neskrivenim strahom u glasu komentarisali su lica i imena vršnjaka ovješena na pravougaonim smrtovnicama. Gizdavim gospođama, koje kuću niti na pet minuta nisu napuštale nenašminkane i savršeno dotjerane, nerviralo je blato, koje se pojavilo niotkud i nisi ga mogao nikako zaobići. Ljepilo se za cipele i čarape, za široke obode sukanja, uvlačilo se u kuće, jednom rječju smetalo je. Ali, nisu baš svi bili onespokojeni dolaskom mediteranskog daha. Obradovana, mlađarija mu je pohitila u zagrljaj, puneći svake večeri tople novembarske ulice, dugo šetajući gradom valjda znajući da moraju iskoristiti priliku, koje sigurno neće biti do proljeća. Ove godine, od svih, najviše se varljivom ljetu radovala ona. Još s početka jeseni podrezala je dugu, divlju crvenu kosu i kada je vidjela njegovo zabezeknuto lice znala je da se nije prevarila u odluci. Strpljivo je slušala licemjerne komentare zavidnih kolegica koje su njen novi izgled tako slatkorječivo hvalile da je svaki slučajni prolaznik kroz njihove kancelarije znao da govore neiskreno i s nekom neobjašnjivom mržnjom. Osmjesi i ogovaranja, sitne gadosti i podmetanja nekada su joj toliko smetali da je mislila kako će ostane li u njihovoj blizini potpuno poludjeti, ali ove godine je uživala u njihovim slatkim lažima i dok je ispijala duge mrcvareće popodnevne kafe nije mislila ni o čemu drugom osim o njemu. Otkako ga je upoznala nešto se u njenom životu promijenilo. Nije mogla opisati šta, ali je promjenu osjećala tako snažno i tako prisutno da joj se svijet u kome je živjela i koji je mučio svojom ubitačnom monotonošću sada činio nevjerovatno neobičan. Nije nikome ispričala, ali krajem ljeta, nakon dugog nagovaranja i nećkanja, išla je sa njim u luna park postavljen nedaleko od zgrade u kojoj je radila. Vrteći se na besmislenoj vrteški za djecu osjetila je radost malog djeteta, ne zbog zabave koju je sprava proizvodila, već zbog njegove prisutnosti i tada je, tu u zraku, prvi put oćutala osjećaj koji je više prestravio nego obradovao. Nije imala sreće s muškarcima zato što se previše davala, zato što ih je strašila njena otvorenost, zato što je bila obrazovana, što je uživala raspravljati o svemu, i što je njeno srce bilo njima privrženije to bi oni postajali sitničaviji, sebičniji i narcisoidniji. Ili, su možda takvi bili od samog početka samo što je njoj trebalo više vremena da razotkrije njihove prave namjere i kada bi ih na kraju otkrila trpjela je povrijeđenost i bol. Uvijek se nekako ispostavljalo da ih interesuje samo njena ljepota i ništa više i da u njoj vide samo sredstvo da utaže glad svoje putene požude, a ona je naivno maštala da se dadne sva, da s muškarcem bar jednom bude žena. Kada biste je sreli u liftu ne biste nikada posumnjali da je nešto muči, osmijehom i živošću krila je sve svoje brodolome i sva svoja razočaranja. Sada s njim bilo je drugačije. Skeptičnost i sumnjičavost njenih godina razoružala je njegova djetinja prostodušnost, jednostavnost čovjeka koji nije naučio lagati. Dugo joj je trebalo da mu povjeruje, jer tjerana oprezom žene naučene da preživljava u svijetu okrutnosti nije sebi mogla priuštiti još jedan ljubavni fijasko. Osjećala je da nema snage za još jednu igru pokvarenosti. Kada je mislila da će odustati, kada je svojim insceniranim raspoloženjima nastojala omrznuti u njegovom srcu ostajala je zabezeknuta i zbunjena njegovim reakcijama. Stoički je podnosio njena lažna histerisanja mirno joj opisujući osjećaje koje je dugo krila od svijeta, pričao je nevjerovatne priče koje je požudno slušala, nasmijavao je vicevima za koje je i on sam znao da više nisu smiješni. Što se više trudila da se odvoji od njega to je više padala pod njegov uticaj. Jedne večeri dok su šetali gradom i dok je ona ljuta zbog nekog nevažnog incidenta na poslu neraspoloženo tiha i odsutna hodala pored njega on je uhvati za ruku. Ona protrnu, ali ne izvuče svoju ruku iz njegovog blagog stiska, već stade nešto govoriti brzo i nervozno. Do kraja večeri bili su par. Voljeli su šetati dok su zajedno, ali kiša koja je padala zadnjih sedmica nije im to dozvoljavala i sada kakda je vrijeme na neobjašnjiv način postalo snošljivo nisu gubili dragocjene trenutke. Dogovorili su sastanak na uobičajenom mjestu. Hodala je polako znajući da se on neće ljutiti zakasni li malo. Usput je kupila punu kesu vrućih kiflica i dok mu se primicala kradom iza leđa znala je da će biti sretan kada je ugleda. Tu grozničavu subotnju večer proveli su, nakon dugo vremena, lunjajući gradom, zaustavljajući se pred svakim izlogom, pomno razgledajući njihove sadržaje. Pozdravljali su se sa poznanicima i prijateljima koje su sretali, pričali su o pozorišnom festivalu koji su oboje voljeli. U neko doba, pomalo umorni od šetnje, sjedoše na drvenu klupu u gradskome parku. Noć je bila toliko topla da on raskopča jaknu i ona mu nježnim pokretom pomilova prsa. Naslanjajući glavu na njegovo rame hihoćući pričala mu je nekakav prastari trač. On je nije uopće slušao, s osmjehom na licu gledao je prsten koji je sama napravila od komada žice i dugmeta. Kad se mjesečina probi kroz granje breza i osvijetli betonsku stazicu koja je prolazila kroz park njih dvoje su već dugo bili zagrljeni i nijemi. On je bio spokojan i miran, ona zadovoljna i sretna.
***
Izjedao ga je osjećaj krivnje. Cijelu večer sjedio je sam u u sobi naizmjenično gledajući nezanimljiv televizijski program i čitajući dnevne novine. U novinama nije bilo ništa vrijedno pažnje tako da je svaki čas pogledavao prema supruzi koja je opušteno izvaljena u ugodnoj sofi listala nekakav magazin za žene. Čim bi je pogledao ljutnja i krv udarili bi mu u čelo i jedva se susprezao da je ne naruži na pasja kola. Svaki put kada bi riječi došle na vrh jezika obuzdavao bi se dobro znajući da njegove bijesne reakcije ostavljaju bezmalo čudan efekat na njegovu suprugu. Gledala bi ga mirno, slušala njegove eskapade optužbi i zamjerki, a kada bi on već dobro umoran od teatralnog nastupa odustajao od svoga monologa pomiren da nema nikakav uticaj na ponašanje svoje supruge, ona je prelazila u kontranapad. Sam njen pristup porodičnim svađama bio je radikalno drugačiji od njegovog. Čim bi se on primirio počinjala je ona. Tihim, jednoličnim glasom iznosila bi sadržaj njihove razmirice, ulazeći svojim analitičkim umom u njegovu suštinu. On bi se isprva branio, pokušavao bi na njene argumente odgovoriti kontraargumentima, nastojao je osporiti njene tvrdnje, ali kako je razgovor tekao tako je njegov glas u njemu bivao sve neprimijetniji sve do trenutka kada se diskusija ne bi pretvorila u njeno autoritativno izlaganje. Okrenute glave u stranu, hineći nezainteresovanost, pažljivo bi slušao šta govori i što je duže slušao bivao je svjesniji da je u pravu, da je sve što je govorila istina i da je slušajući njene sugestije postupio pravilno. Za vrijeme toplih ljetnih mjeseci svađe je često završavao odlaskom u šetnju, lutanjem prepunim ulicama grada, a na povratku kući neizostavno je zvao kući priupitati suprugu šta želi da joj donose sa svoje odisejade. Koliko god svađe bile bučne i tihe, koliko god zamjerao supruzi zbog nekih njenih postupaka, odluka i izgovorenih riječi vraćao se njenom zagrljaju i njenom umilnom tepanju, sladunjavom objašnjavanju geneze problema koje je nerijetko pratila tjelesna sentimentalnost. Večerašnja svađa nije se mogla završiti lutanjem, jer noć je bila ledena i šibao je studen vjetar koji je čovjeku svojom gigantskom snagom lomio svu toplotu u tijelu. Stoga je odlučio ne produživati raspravu, ali što je duže sjedio u sobi otuđen od supruge, osjećaj krivnje upornije ga je mučio. Nema govora postupio je pravilno, postupio je upravo onako kako odgovoran otac postupa, ali svaki put kada bi djecu kažnjavao batinama, koliko god one bile opravdane, razjedao ga je osjećaj krivnje. Ovaj put su pretjerali. Zapravo pretjerao je samo stariji od dvojice bandita njegovog srca, prekardašio toliko da je ih je oboje doveo do ludila. Kada ga je to poslijepodne, pred sumrak, grupa starijih muškaraca dovela kući mokrog do gole kože bio je zbunjen, ali kada su mu pojasnili da je izvađen iz rijeke bio je lud od straha i bijesa. Izvađen iz nabujale smeđe rijeke, koja je već danima prijetila da se izlije iz korita i koja je na svojim podivljalim leđima nosila stabla iščupana daleko u planini. U prvi tren se savladao tek toliko da se zahvali ljudima na nesebično pruženoj pomoći, da ih pozove da uđu u kuću popiti nešto, a kad oni kurtoazno odbiše gostoprimstvo isprati ih gotovo do same ulice, neprekidno se zahvaljujući. U kuću je ušao hladan kao špricer, nijem i odlučan da kaznu za ovo nesmotrene razbojstvo odmah izvrši. Iz ormara u svojoj sobi izvadi stari vojni opasač, zgrabi sina za uho, uvede u kupatilo i išiba po nogama i leđima skoro do krvi. Nije se obazirao na njegovu riku i preklinjanja, tukao je tako snažno i disciplinovano samo sa jednim ciljem – ovim batinama mora mu se izbiti iz glave ta pogubna ludost. Hodati u ovo doba godine uskim riječnim adama bilo je zabranjeno. Tek kad je sjeo u sobi na svoju fotelju, kada je plač u susjednoj prostoriji zamukao i kada je pored sebe na sofi vidio nijemu suprugu kako leži, ruke mu se stresoše i u cijelom tijelu, od glave do pete, osjeti strah. Dođe mu da zaplače, ali se suzdrža. Šta da je pao pomisli i odmah misao otjera u najdublji ponor podsvijesti. Ohladivši se poželi se svađati sa suprugom, ali je znao da ga ta svađa neće nigdje odvesti. Ljutio se što ga nije branila, što ga nije zaštitila svojim tijelom, što njegovo mahnitanje nije spriječila nekom prijetnjom. A, onda shvati da je namjerno tako postupila, da mu je svojim ćutanjem i svojom pasivnošću pružila potporu u kažnjavanju, shvati da je i ona bila svo vrijeme prestravljena. Ostatak večeri provedoše u tišini i mimoilaženju, a spavati odoše ranije nego inače. Cijelu noć se okretao na krevetu pokušavajući uhvatiti san koji mu je neprekidno bježao. Pokrivao se i otkrivao, bivalo mu je čas vruće čas hladno i kad dođe jutro, kad se na istoku probudi sunce i kad ču mujezina kako svojim lijepo melodičnim glasom navještava rađanje novog dana ustade sretan što se mučna noć napokon okončala. Prolazeći kroz kuhinju nesvjesno proviri kroz prozor i ostade zapanjen. Ne oklijevajući niti trenutka iz kuhinje odjuri u dječiju sobu i probudi sina. Ovaj je još uvijek bio ljut zbog sinoćnjih batina, ali očeva djetinja uzbuđenost brzo otopi njegovo neprijateljstvo i on gonjen očevim entuzijazmom i vlastitom radoznalošću odskakuta za ocem do kuhinjskog prozora. Zajedno razgrnuše zavjesu nakon čega mu se sa usana ote prvo uzdah radosnog iznenađenja, a zatim pomirujućeg „tata“. Imali su šta vidjeti. Cijeli horizont bio je zamagljen bezbrojnim pahuljama snijega koje su, krupne kao orasi, padali po zemlji. Letjele su krivudavim putanjama, sudarale se njima pred očima, raspadale da bi na kraju završavale na deset centimetara debelom snježnom pokrivaču. Otac pomirljivo zagrli sina i vlažnim usnama poljubi u obraz.