Slobodan Šnajder

Jerusalem

Sarajevske Sveske br. 03

Dvije godine prije no što je potpuno iscurjelo naše XX. stoljeće (ne ponovilo se!), netko se od nas sjetio, negdje je pročitao, da se u ljeto 1999. puni devetstotina godina od križarskog zaposijedanja svetog grada Jeruzalema. Bez milosti, kršćanski su vitezovi "uzeli" grad Jeruzalem a masakr koji je uslijedio ide u red najstrašnijih od sličnih događaja u svjetskoj povijesti. Otkrili smo vrlo brzo da su baš od tog trenutka iste te svjetske povijesti Istok i Zapad dospjeli u stanje trajne konfrontacije, da se od tog trenutka može govoriti o nepomirljivoj idiosinkraziji, o pravom clashu civilizacija, kakav, ne bez mračne radosti, opisuje pa i dalje najavljuje jedan Huntington. Da Izrael ima biti izguran u more, da Arapi moraju biti zbrisani s karte svijeta – to se, iako su što se Židova tiče karte bile drugačije izmiješane, čuje od tog strašnog masakra 1099. do danas – kao neki basso continuo povijesti mediteranskog bazena, a time i Evrope. Pod jeruzalemskim zidinama ujedinila se evropska zajednica na način koji do danas nije dosegnut, a ideološka priprava cijeloga pohoda – koji je kao i drugi ove vrste počeo pogromima Židova tako reći na kućnom pragu, u srcu Evrope – jako podsjeća na današnje varijante. Mnoge su ideološke formule zaprepašćujuće iste. Na stvarnost današnjeg svijeta mora podsjetiti i činjenica vojne, tehnološke supremacije zapadnih vojski; naprimjer činjenica da je Jeruzalem izvrgnut bombardmanu iz kojekakvih katapulta kojemu se branitelji unutar intra muros nisu mogli oduprijeti. Bila je nadmoć "vatrene moći", i nadmoć "u zraku" i "iz zraka", kakvu je demonstrirao zapadni vojni savez bombardirajući Jugoslaviju i potom Bagdad. Kao i u dvama potonjim slučajevima, i u Jeruzalemu stradali su premnogi "civilni ciljevi". Masakr koji je uslijedio, a kojega smo tragove onda mi islijedili u pretežno arapskim izvorima, pogodio je dakako sve živo, žene, starce, djecu...
Ideja da se umjetnički pozabavimo ovim događajem potječe od rimske glumice Marije Nicolette Gaida, koja je prije više od deset godina osnovala umjetničku udrugu Dionysia u Rimu. Surađivao sam s ovim ljudima cijeli niz godina, Dionysiji imam zahvaliti jednu svoju predstavu na hrvatskom u doba represije Tuđmana i njegovih derviša: Zmijin svlak na Festivalu suvremene drame u Veroliju pokraj Rima, 1996, u režiji, za mene nezaboravnoj, Petra Večeka. Dakle, reference uz ovaj prijedlog bile su tu, i to vrlo dobre. Mene je, kao nekakvog dramatičara, zapalo da nešto oblikujem kao scenarij za ulični teatar, dakle, ugrubo, na način Petera Schumanna, maga i šamana kojeg sam sreo davno, na jednom davnom Bitef-u. Režiju je preuzeo Paolo Magelli. Odlučili smo raditi dvije verzije, jednu s palestinskim glumcima, dakle, Arapima, na arapskom; bili su to glumci najpoznatijeg palestinskog kazališta Al'Kassabe. Druga verzija imala je biti "zapadna", igrana na hebrejskom. Tu su u neobičnoj "koaliciji" bili okupljeni glumci iz Italije, Njemačke, Austrije, nekoliko Židova iz Gradskog kazališta u Haifi.
Počeo sam, kao i uvijek, izdaleka, studiranjem najvažnijih izvora. Već u prvoj knjizi Stevena Runcimana Povijest križarskih ratova, naletio sam na vijest iz starine o kalifu Omaru koji u veljači 638. ulazi u Jeruzalem, kao njegov osvajač, počinje nešto kao sight-seeing, naravno, od mjesta Solomonova hrama, onoga znači mjesta s kojeg je, ne tako davno u odnosu na njegov ulazak u Jeruzalem, njegov prijatelj Muhamed uzašao na Nebo... Potom je poželio vidjeti kršćanske svetinje, a u crkvi Svetoga Groba bilo mu je moliti. Na pitanje, gdje će moliti, upravljači Crkve, vrlo snishodljivo i ponizno, odgovorili su: Naravno, ovdje, u Crkvi. Kalif Omar je to odbio, rekavši da bi u tom slučaju njegovi sljedbenici razorili crkvu, ili je pretvorili u džamiju. A to je crkva Svetog Groba. Kalif je, dakle, prostro svoj sag za molitvu izvan crkve. I tako je crkva ostala, doduše dograđena, pregrađena, ali je Sveti grob gdje je, po mnijenju kršćana, uvijek bio. Runciman opisuje jedan rijetko sretan trenutak svjetske povijesti koji sam po sebi jako proturječi mračnim tonovima Huntingtonovih uvida koji uvijek zvuče kao neka kletva...
Bio sam jako razveseljen ovim nalaskom, smatrao sam da je to kao neki trouvaille. Odlučio sam oko njega komponirati scenarij, možda ne jako ambiciozan u umjetničkom smislu, ali svakako točan u glavnim naglascima.
Pokusi bili su u Rimu. Glumci su došli odvojeno. Probali smo prvo sa židovskim glumcima, odnosno glumcima–"zapadnim vitezovima", na hebrejskom, odnosno na jezicima "ujedinjene Evrope". Imali smo tumača, kao i u drugom slučaju, s arapskim glumcima glumcima koji su spremali, dakako, arapski prijevod mojega teksta. U prvom slučaju, Židove smo "uklopili" među "kršćanske vitezove"... Ovo odgovara današnjem rasporedu stvari u očima Arapa. Ali u samom povijesnom kontekstu, jeruzalemski Židovi masakrirani su, do posljednjeg čovjeka, ljeta 1099., u gorućim sinagogama... Pitao sam židovske kolege, jesu li ikada čuli za kalifa Omara. Sa zaprepaštenjem čuli smo da je njihoiv odgovor potpuno negativan: 'Nikad čuli!' 'Zato je kod vas rat!', bio je naš odgovor. Ali, objektivno uzev, te imajući na pameti ono što se nama i s nama dogodilo u trenucima rasapa bivše državne zajednice, nije bilo ni najmanjeg mjesta za neku civilizacijsku oholost... Na isto pitanje, arapski su glumci odgovorili gotovo uvrijeđeno: 'Za kalifa Omara zna svako arapsko dijete, još od osnovne škole.'
Bilo nam je zanimljivo raditi, i u Rimu, i potom u Jeruzalemu, istočnom i zapadnom. Paolo Magelli radio je vrlo predano, bez ikakvog materijalnog interesa, interes je bio jedino sama stvar.
Odigrali smo predstavu, 3. kolovoza 1999, u istočnom dijelu Jeruzalema, nedaleko džamije kalifa Omara. Palestinski su trgovci spustili 'roloe' svojih dućana, imali smo dojam da je na našu predstavu došao cijeli istočni dio grada... Sunce je nemilice peklo, bilo je to u podne, ali dogodila se prava pučka svečanost. Jako nam je pomogao jedan istaknuti "ešalon" Bregovićeva sastava Svadbe&Sprovodi. Svi smo u tom trenutku bili jako sretni, možda sretniji nego nakon premijere u "pravom" kazalištu. Radost nam je, međutim, malo kvarila činjenica što židovski kolege iz iste predstave nisu došli. Niti jedan. Prijatelji su nam rekli da se u istočnom dijelu Grada ne bi osjećali sigurnima. No među palestinskom publikom bilo je desetak izraelskih, teško naoružanih vojnika. Nikada na mojim predstavama nije bilo toliko vojske.
Nakon zapada sunca, igrali su "zapadnu"verziju u jednoj prometnoj i šik-ulici zapadnog dijela Grada u kojoj se vrzmalo mnogo svijeta. Kao mixum compositum raznih grubih žanrova i nisko-mimetičke komike, Magellijev je posao bio besprijekoran, maštovit. On je u ovoj drugoj verziji ipak funkcionirao slabije... Možda se pučka svečanost nije mogla razviti jer puka, u palestinskom smislu riječi, tu nije bilo. Prolazili su prolaznici... Ali u prvom redu improviziranog gledališta, sjedili su svi Palestinci iz arapske podjele mog komada. Sjedili su, u tišini, nekih petnaest minuta. Onda su se, kao na komandu, digli i – otišli, mračni i srditi.
I do danas su takvi.
Mi ne znamo koje su si poruke Arapi i Židovi poslali preko mojega komada. To je, naravno, u obje verzije bio isti komad, prizori su bili postavljeni gotovo identično. Ignoramus et ignorabimus, ne znamo i nećemo znati. U oba slučaja radilo se o našim dragim prijateljima, kojima smo zalazili u kuće, s kojima smo se sretali u okvirima projekata Nicolette Gaida, dugi niz godina... Pada mi na pamet rečenica Ann Übersfeld: "Kazalište je stvarno opasno!"
Bili smo u tom trenutku svi jako neraspoloženi. Možda je meni osobno to bio jedan od najtežih trenutaka takozvane karijere. Ovo tim više što su nas jako veselili pojedinačni talenti sudionika, napose palestinskih glumaca. Njihov talent za maštovitu improvizaciju, njihov humor, činili su se neiscrpnima...
Dan kasnije, a prema davno utvrđenom rasporedu, trebalo je ponoviti obje predstave, jednu za drugom, i tako zaokružiti cijelu ideju. Zbog tog je objedinjavanja cijeli projekt i napravljen. To se imalo dogoditi u tvrđi Jehiam, u Starom Akku, prekrasnom križarskom gnijezdu kojega sam, vidjevši ga prvi put, gledao zatravljeno, trljajući oči: Ta to je grad blizanac našega Dubrovnika! Postojala je teorijska nada da se palestinski glumci ipak pojave... Mi smo odigrali "zapadnu" verziju, druga se ekipa nije pojavila. Imali smo već u tom trenutku mnoge ponude da nastavimo igrati to što imamo posvuda po Izraelu. Meni se, kao autoru, i u stanovitom smislu za ideje "odgovornom intelektualcu", to činilo neprimjerenim, pak sam daljnje izvedbe jednostavno zabranio. Materijal koji sada objavljujem u Sarajevskim sveskama objavljuje se po prvi put.
Znam da sam u tim trenucima, gledajući pred sobom Akko, bio pomislio: Čime se mi to bavimo? Može li kazalište, može li umjetnost, slijepiti u životu ono što je u tom istom životu tako brutalno rascijepljeno, poderano?
No ostavimo na kraju ovo pitanje: Ako ne može teatar, što, tko, onda može? Politika i političari zasigurno ne.
Pak ćemo u tom smislu i dalje pokušavati raditi ono što smo već oduvijek radili. Hans Magnus Enzensberger rekao je: "Kad bi ono što je nužno bilo makar samo moguće!"