Cecilija Toskić

JEDRENJE

Sarajevske Sveske br. 14

Desnom rukom je već obuhvatio presvučeni metalni krug desnog točka i pokušavao to isto uraditi i lijevom na lijevoj strani. Lijevom mu nije polazilo za rukom. Ruka je zapinjala od štok vrata kroz koja je upravo trebalo proći. Što prije proći jer se oko vrata već formirala grupica u kojoj su neki trebali ući, drugi izaći, treći je bio zadnji. Friedrich je uvijek bio zadnji a trebao bi biti prvi da bi svi ovi ljudi mogli proći, ući ili izaći, kako god hoće, samo bi trebali prestati njega tako nestrpljivo gledati kao da je jedini krivac što oni nisu u životu stigli na svoje ciljeve, pa su zaglavili evo svi na ovim vratima, kao da su ona zaista neki ulaz, izlaz pogotovo ne. Pokušao je ruku vratiti iz ramena dalje nazad i obuhvatiti točak sa vanjske strane, one u hodniku, tako da ga barem malo okrene prije nego ruka opet dođe do štoka i tu se zaglavi. To zamišljeno mjesto je međutim malo dalje nego li je on mislio jer se evo pomakao samo za 2-3 cm i već ruku zaglavio.
Svih ovih godina otkako ga gledaju ovako ljutito, on ipak nije ni pokušao primijeniti način voženja kakav ima Jasna. Ona je prva iza njegovih leđa i već je jednom rekla nestrpljivo «Maaa…» i uskoro će to reći i drugi put. Treći put to nikad ne kaže, treći put kaže njegovo puno ime i tako ga ispali da bi on, kad bi mogao tako brzo naći odgovarajuće mjesto na točku, već bio u kuhinji i ona bi mogla sjediti za stolom i nakrivljena udesno, skoro ležeći na njemu, početi ubacivati špagete u širom otvorena usta. Ne zato što je brža ili sposobnija. I ona sjedi zapravo u kolicima, njena bi bila valjda Opel. Za njegove mama inače kaže da su Mercedes među kolicima, što bi značilo da nije do njih nego do njega. Jasna jednom rukom još teže može naći mjesto na Opelu ili Mercedesu koje joj pomaže da se pomjeri više od cenat-dva. Ona nikad i ne traži na točku nego na predmetima oko sebe i onda se odgura. Kao što na vratima uglavi prste između štoka i vrata onako kako mama njemu nikad nije dozvoljavala. Govorila bi da je previše opasno i da se ne usuđuje jer će ostati bez prstiju ako neko u tom momentu zalupi vrata. To je bilo u ono doba kad se trudio što manje biti on sam i što više onako kako su ga željeli mama i tata imati, kao da je to bilo moguće a između vrata i štoka nije nikako mogao stati cijel da bi oni mogli ostati bez. Kroz vrata njemu nikad nije išlo glatko.
Tata sad sigurno sasvim glatko jedri kroz Gibraltarska hvatajući povoljan vjetar u jedra. On nikad ne mora dugo misliti gdje će rukom uhvatiti a daleko je dogurao u životu. On to radi sa lakoćom a i lako mu je kad su i vjetrovi na njegovoj strani. Bog je zapravo na njegovoj strani a vjetar ulovi sam. Iako je on mislio, onda kad sam se ja rodio da ga je Bog napustio. Samo su mene pustili ovdje zaglavljenog jer ni otac ni Bog otac mi nisu skloni.
Ja bih se i mogao skloniti sa ovih vrata ali to ne pomaže ništa kad se ne bih uklonio inače a ukloniti se ne mogu, sve sam isprobao, godinama bio sklon tim mislima. Čak su mi i psihijatra našli da ih otkloni. Misli, mene, na žalost ne
Jasna već drugi put kaže «Maa…!» sad je na redu moje puno ime a i moja kolica su sad dovoljno prošla kroz vrata da ih mogu sprijeda uhvatiti, mada znam - ni ovaj put se neću pomjeriti više od dva centa. Što god da uradim a i ne radim ništa, što nije nikakvo čudo. Ni najbolji ovdje ne rade ništa i za cjeli život neće uraditi svi skupa koliko je moj otac uradio za jedan mjesec. Mjesečni obračuni, planiranja. Manfred za večeras ne planira ništa ali cupka već nogom kao da prvi put dangubi danas i to zahvaljujući meni. Svi kažu da bih zapravo ja trebao biti zahvalan jer rođen sam i samo su moji roditelji imali pravo proklinjati taj dan za koji se ja trebam zahvaliti. Bogu hvala da je cjela polovica desnog u kuhinji. Jasna neće morati ništa novo smisliti, ja mislim. Uskoro će reći moje ime i ja ću već biti u kuhinji garant. Ali ako me nastave ovako gledati, gurnut ću prst, prstenjak bez prstena, u nos i zablesaviti se u nebo tek da vidim što će se desiti. Još nikad ne znam šta dolazi poslije moga imena prijekorno, naravno izgovorenog. Vrati li se Jasna na već izgovoreno «Ma!», cupka li Manfred još brže nogom, hoće li se pojaviti neko kao Gabi, ona bar umije njegovano psovati ili Elsa, ona psuje k'o kočijaš. Najčešće se do sad nalazio neko tko me pogura i ja znam da je to samo pitanje moga htjenja. Ja strpljenja skoro uvijek imam. Uvijek su me gurali, jer sam ne bih daleko dogurao. Ni ovako nisam. Mogao sam htjeti, mogao i ne htjeti, ja sam najmanje bio važan, najvažnije je bilo da nisam nikome na putu, tad je bilo najlakše praviti se da me nema ili da sam drugačiji od sebe a ne drugačiji od drugih. Drugi su me uvijek gurali. Gurali nazad, gurali naprijed. Ja svejedno nikad nisam napredovao. Prednost svega toga svima je ostala nepoznata, meni pogotovo, meni ništa dugo nije bilo jasno a mom ocu nije ni dan danas iako on sve zna. Značajno u svemu tome meni zapravo nije ništa, ja to značajno još tražim, ovako u kolicima u rijetke sam kute povirio, isprobao još ništa. To što sad mislim je do tablete, jedna za buđenje, jedna za neuzbuđivanje, jedna za razmišljanje jedna da ne pretjeram. Zelena jer dobro izgleda, ona je velika i mogu je uzeti u ruku, ostale dobijem kašikom u usta. Kad sam fin pa jednu za mamu, jednu za tatu, onu zadnju pred spavanje za nekog desetog. Mama se sigurno kajala što nije gutala jednu jedinu pred spavanje ali ni u snu nije mogla pomisliti da će baš mene napraviti, inače im je sve išlo od ruke. Rukama se djeca ne prave, zato ja to samo radim rukama a ni to ne mogu kad ja hoću, drugi bi da ja nikad. Ni točak ne mogu uhvatiti kako treba pa da napokon dođem a točak je puno veći. Tata bi bio ponosan kad bi znao da ja išta mogu završiti ali bi mi sigurno svečano saopćio da ni to ne mogu i da mi je bolje ostaviti. Do dana kad ja i dalje ne mogu ali može medicina. Kad ostavim grči se samo ruka i bolje je da ostane tako. Da se grčim samo od spazma do spazma.
Jasna evo trudim se! Nije da se on nije trudio. Dao mi je ime Friedrich kad je mislio da će od mene postati neki velik i značajan, skratio na Fredi kad mu je postalo jasno da će jedino on ostati veliki i počeo me tapšati po glavi. Drugdje me tapšao protiv svojih ubjeđenja, ubijeđen jedino da nikad neće više moći pogriješiti u odgoju kad je već toliko pogriješio u pravljenju. Nikad neće znati gdje je griješio a i kako bi kad je inače sve išlo kao podmazano u životu i radio je što nitko nije, spašavao propale firme, propalog sina mogao je jedino nerađanjem. Davno nam je to bilo obojici jasno, kakav otac takav sin, to kod nas nikad nije važilo. Važno je bilo da je mama brzo ukapirala da nisam bolestan ali on je uvijek vjerovao da jesam i da mi samo treba dati deset tableta i medicina malo napredovati. Uostalom šta rade ti medicinari i naučnici da ne mogu spasiti jednog jedinog propalog sina?! On sam još nije naučio da i toga ima. Da ima sina koji se trzne na svaki zvuk i onda mu sve ispadne iz ruku a i ne drži nikad nista do kašiku a i to pogrešno ili čašu i prolije uvijek vodu čim on progovori. Pogotovo ako progovori iza leđa. Kad kaže nešto meni u lice, onda se ja koncentriram i pripremim, ruku zadržim mirno, no meni nikad nitko nije rekao sve u lice i moja se čaša uvijek izlijevala, pa nisam znao je li napola prazna ili je napola puna, sa mnom ni pesimizam ni optimizam nema nikakvu vezu jer već u sljedećem trenutku može doći neki zvuk i proliti mi i ono što je ostalo kad se ruka trzne, kako se uvijek trza, bez moje volje.
Sad mi je ruka opet na točku i polako ga okreće. Nekoliko cm sad ću uspjeti samo čekam da Jasna drekne i ruka se sama trzne i ja se pomjerim naprijed više nego sam mislio da ću. Ali danas je Jasna nekako strpljivija nego inače, šta sad to treba da znači? Još ne izgovara moje ime.
Moj je otac uvijek nestrpljiv. Dok ja pripremam, on je već obuhvatio objema i davno bih ja bio u kuhinji da on sad ne prolazi kroz Gibraltarska sa prijateljima koji odlično znaju kad treba na jednu, kad na drugu stranu da se sva vrata otvore. Na svim geografskim dužinama i širinama. Ova su vrata uska za moj Mercedes iako su inače šira od običnih. Moji ulazi i izlazi nikad nisu mogli biti obični. Izlaz još nisam ni našao. I da je u kolicima moj bi otac uspijevao naći. I Jasna bi. Samo bi nekad sigurno ostala bez prstiju da se moja mama pita ali se ona ne pita a nikad i nije. Ni ja se ne pitam, htio sam ferarija ali pošto je to nemoguće nek su barem žuta molio sam no ništa nije pomoglo, crni Mercedes je najbolji na tržištu a kolica neće postati ferari ni kad ih prefarbam u žuto.
Najbolje bi mi bilo da prestanem misliti na sve i da se koncentriram na lijevu ruku. Da joj kažem šta treba uraditi jer desna već radi i trebalo bi je slijediti samo se sve negdje prekinulo u ovom lancu kojem ja sam sad trebam naći karike i pohvatati objema rukama. Tek učim koja je karika gdje, prije su svaku drugi znali za me.
Kreni naprijed dlanom, lakat ostaje gdje i jest, tako se ruka spusta, ne ide naprijed i ne hvata točak tako da se nemoguće pokrenuti. Prestani misliti šta ne treba. Samo šta treba opet ćeš je zbuniti. Guraj još malo prste, lakat ostaje, sad otvori prste i primakni ih tijelu tu je negdje točak. Palac već osjeti sa vanjske strane, on treba unutra, malo ga podigni, tako sad samo njega približi boku. Odlično, sad je on sa jedne ostali prsti sa druge strane. Sad sve zgrči. Odlično, točak je u ruci. Sad se opusti. Duboko udahni. Drži i dalje, samo čvrsto, ne zgrčeno i pomjeri ruku naprijed u ramenu. Sad rame umiri, lakat se pomjera naprijed. Pred laktom je šaka i ona miče točak. Cenat, dva, tri, četiri,
«Friedrich!»
Jasna, znao sam. Sreća ne držim čašu, opet bi ostala prazna.

     All rights reserved. Sarajevske sveske © 2010 - 2017.