Damir Uzunović

JEDAN ROĐENDAN

Sarajevske Sveske br. 06/07

Na izlasku iz Doline Smrti osjećali su da se tamo nizašto više ne bi vratili. Ona je mislila kako je tada, prije trideset godina, kada joj je bilo samo četiri godine, sve izgledalo drukčije i veće. Čak je i penkejk sa javorovim sirupom, kojeg pamti isto toliko godina, bio odvratan. Nije im se ništa ružno desilo, ali ta mrtvačka dolina skorena od soli, namreškani prevoji u daljini kao da se hiljade starih slonova naguravaju jedni uz druge, pješčane pustinje sa bijelim dinama, nasute možda u toku jedne noći za potrebe nekog filmskog scenarija, tjerale su ih brzinom 75 milja na sat, tamo dalje prema prvim šiljcima Siera Nevade. Stali su u gradiću Lone Pine. Ona je bila umorna od duge vožnje i on pomisli kako bi bilo najbolje da tu i prenoće. Svidjelo mu se ime Lone Pine. Jedna za drugom na ulicu su izlijetale drvene reklame motela. Gledao je u nju i pitao se odakle joj snaga da stane ispred baš svakog usranog motela, nasmije se nekom tipu na recepciji i upita za cijenu sobe za dvije osobe, sa i bez jakuzija. Na njihovim malim recepcijama visile su slike western zvijezda koje su tu odsjedale, njihovi potpisi, predmeti, foto snimci akcija po Dolini Smrti; konjice, diližanse, Indijanci. Soba u kojoj je spavao Duke koštala je 36$ plus taksa. Bilo mu je svejedno i ona razočarana potraži sobu preko puta, kod jednog bračnog para Hindusa sa queen size krevetom i kupatilom bez jakuzija. Međutim, ključ je nosio broj 21, a te sobe nisu raspoređene oko centralnog mjesta gdje je i parking već obilaze oko motela. Ona se ponovo vrati na malu recepciju kod Hindusa i zamoli da joj oproste i da joj daju drugu sobu. Reče da je iz L.A. Da je sujevjerna, plašljiva, da je njena kuća u L.A-u sva u bravama i da će se osjećati sigurnom samo sa sobom koja gleda na taj centralni dio i njeno auto. Hindusi su joj onda dali sobu s brojem 9. Preko njihovih glava, kroz vrata male recepcije vidjela je postavljenu večeru. Mirisao je njen omiljeni začin, kari. Gledala je kako se Hindusi došaptavaju dok popunjavaju formular sa njenim podacima, i odjednom joj pade na pamet da je bilo bolje da je ostala kući i napravila ovu tajnu proslavu rođendana tamo gdje joj je sve pri ruci.

Soba broj 9 imala je dva queen size kreveta i oni su se začas odlučili za jedan od njih. Sve je bilo od nekog smeđeg pliša, činilo se da je i televizor napravljen od pliša. Na broju 11 još je jedan mladi par iznosio stvari iz prtljažnika automobila i dvije su mlade žene prvo pogledale jedna u drugu, a zatim u vrata sobe broj 10, koja je kao izolator prazna i otvorena stajala između njih. Pomislio je da žena koju dugo poznaješ može da umori i poželi da je na mjestu muškarca s broja 11, jer mu se činilo da se taj par poznaje tek nekoliko noći. Lone Pine je bio grad dugačak 150 koraka. Bili su gladni i činilo im se da se ni od jednog jela sa menija okačenih na ulaznim vratima restorana ne mogu najesti. U restoranu gdje su nekada jeli Vein, Bogart, Cooper, Rogers, nije bilo nikoga, samo su svijeće na stolovima malo poskakivale od vjetra koji je puhao ispod ulaznih vrata. Rekao joj je da bi volio da pojede neki burito ili nešto slično, i kako je najbliži meksički restoran bio udaljen 50 milja, tek u gradu Independance, ona mu je rekla da je uopšte ne mrzi voziti do tamo. On je nekoliko puta zaspao u kolima s glavom koja pada, i svaki put bi ga probudili iste reklame i meniji u gradićima kroz koje su prolazili. On je širio oči sa samo jednom željom da uspravno zadrži glavu, a kada bi zatim pogledao u profil žene koja ga vozi, razaznao bi da njoj sve to liči na predstavu, da se suzdržava i da svaki čas može da prsne od smijeha.

Burito je bio veličine bebe, na velikom tanjiru i ona mu je rekla da žali što sa sobom nije ponijela foto aparat. On se nasmijao i obrisao usta zelena od guakamole. Konobarica mu je prišla i rekla da mu je ostalo još malo u uglovima usana i donijela mu još jednu margaritu. Kada su ponovo došli u Lone Pine rekao je da mu je baš drago što će tu zanoćiti. Dolazila mu je neka milina od pogleda na svoj otvoreni kofer. Tuširao se i legao na jedan od kreveta. Ona je jedva dočekala da otvori torbu, koju je sve vrijeme krila. Krišom je otamo izvadila neke stvari ne vjerujući da on još ništa nije prozreo. Zamolila ga je da ne ulazi u kupatilo i da ne prilazi separeu ispred WC-a koji je u tim motelskim sobama trebao poslužiti kao neki kuhinjski prostor. Čuo je kasnije kroz vrata WC-a neko šuštanje kesa i celofana, zvuke otpakivanja, čuo ju je kako priča sa sobom. Mnogo je volio kada priča sama sa sobom. Ličila je na dijete. I onda je sa čokoladnom kockom u ruci na kojoj je gorila mala svijeća, ušla iz tog separea u sobu i otpjevala mu: Sretan ti rođendan.

On se zatim svega sjetio. Bio je potpuno zaboravio. Onaj poziv jutros u pet sati bila je dakle njegova majka. Htjela mu je poželjeti sretan rođendan, a njemu je bilo toliko teško da ustane i podigne slušalicu. I sada bi se najradije zacrvenio od stida i odvezao se kući da presluša sekretaricu. Užasno, bez ikakve pažnje, bogohulno, sasvim nesmotreno, rekao je sam sebi u njedra.

Puhni!, rekla je i on je puhnuo, zapanjen djevičanski bijelom svilom njenih čarapa, haltera i korseta. Gaćice su bile potpuno providne. Izgledale su kao najlonska kesa u kojoj se vidi cijeli sadržaj. Znam, odvratne su, rekla je. Prodavačica me je ubijedila, ne znam ni sama kako. Eto, ovo je trebalo da bude tvoj rođendanski poklon! Reci da nije glupo...

Pokušao je da se sjeti svih rođendanskih poklona koje je do sada dobio. Sjetio se oca i torte na zadnjem sjedištu auta i rođendanske čestitke pisane šlagom po glazuri koje su plijenile svojim gramatičkim greškama. Sjetio se žena koje su imale hrabrosti da ga zovu samo za taj dan i da mu zažele sretan rođendan. Možda mu je najdraži bio onaj pištolj, poklon za navršene četiri godine. Od pištolja do žena prošlo je puno vremena ali on je osjećao istu onu radost.

Htio je da joj kaže koliko je voli, ali riječi koje su nekom silom izlazile iz njega nisu to potvrđivale. Sjetio se još takvih slučajeva kada su naprasno izgovorene riječi zauvijek promijenile, odnosno uništile dotadašnje odnose. Čak i neke prave, prijateljske veze. U ime neke istine, bolje rečeno neke sumnjive tačnosti od koje se jezik žario. Oni su bez predumišljaja govorili jedno drugom ono što im prvo padne na pamet. On je vrijeđao njen erotski veš, njenu neskladnost, kako kaže krakatost, lošu ideju da se ide u motel slaviti rođendan, ona je plakala, jecajući o njegovoj bahatosti, vikala mu Šovinisto odvratni!, derala čarape. On ju je prvi put takvu vidio.

Još ne može da shvati šta se desilo, zašto je pobjegla u kupatilo i zatvorila se tamo. Zašto ju je on onda molio da izađe, zašto su mu s broja 11 kucali na vrata da pitaju Šta se dešava! i prijetili policijom. Zašto je onda bijesan i izbezumljen opalio šakom u vrata WC-a i probio njihovu dvostrano tanku ivericu.
Zašto?, pitao se i Hindus s velikim turbanom kada ga je sutradan pozvala supruga i pokazala mu grubu rupu na vratima od kupatila, veličine jedne šake. Ne zna se kakvom računicom to bude, ali u glavama ovih Hindusa koji godinama već vode ovaj motel, nikakav novac, ni pune sobe ne bi mogli da nadoknade ovu štetu, ovu rupu. Grebući bradu i psujući nerazumljivo na svom sanskrtu Hindus je stao da traži bilo kakav predmet zaostao nakon što je jutros rano par napustio sobu, ne bi li na njemu iskalio svoj bijes. Našao ga je u kanti za smeće, celofan i karton sa znakom Victoria's Secret, gdje su bile upakovane providne gaćice. Došlo mu je da ih pojede.