Iva Beljan

Iva Beljan- Poezija

Sarajevske Sveske br. 47-48

Nebo

Odavde
nebo je duboki ponor
u nj padaju želje, strahovi i čežnje
u njega nas vode prepobožne težnje:
samo punina
i samo težina

Odatle
nebo je beskrajan prostor
na njemu nema slika naših ćudi
na nebu nema ni bogova ni ljudi
samo praznina
samo vedrina
 
Leptir

U čahuri skriven čekaš
u ljušturi sklopljen rasteš
u opnici svijen zriješ

i spavaš godina sto
dugo
i strpljivo

I ne znaš da čekaš trenutak
kad ruke su teške i bole
kad tijelu je tijesno i mračno
kad zrak se udahnuti mora

Tama te tjera da bježiš
od muke ljušturu lomiš
život te tjera da odeš

i letiš za jedan dan
lagan
i beskrajan
 
Sjeme

Prestalo si rasti.

Disanje si ustavilo
i srce usporilo
koljena si presavilo
i ruke preklopilo
glasove si utišalo
i oči zaklopilo
u sebe se zatvorilo

jer strah te je
da ćeš pasti.

Željelo si rasti.

Svjetlo te je dotaknulo
iz opne si povirilo
odmah si se povratilo:

kad se zemlja razmaknula
ti pomisli
da ćeš pasti.
 
Sjeme

Mene teški pokrov pokriva
od sna
Težina me vuče
da spavam
dubina me vuče
da sanjam

Mene tamni pokrov prekriva
od tla
Praznina me zove
da pođem
visina me zove
da krenem

Mene tanka opna odvaja
od dana
Vrijeme je ova mrena što me dijeli
od toga da spavam
ili klijam

 
Feniks

Ja će sagorjeti
u njemu će oganj buknuti
ja će izgorjeti
i moje

Što će se uzdići
iz pepela
što će uzletjeti
iznova
to se i ne rađa
ponova
jer već je ovdje
 
Put

Ja krčim jedan put
ispred sebe
i ne znam je li dug
jer sve se oko mene steže

Ja pùtim jedan put
sam u sebe
i ne znam je li dug
jer već me oko vrata steže

Mene grli jedan put
sav u sebe
ide dalje jedan put
preko mene

 
Ja

Tko je to ja
i što je to ja
i čije je

I kome to kažem ja
i kome to kažu ti
vide li

I kako se to
i kada se
i čime se to od njeg ode

I gdje je pak to
i ima li šta
iza ja

 
Strah

Strah te je ponora
Strah te je obzora
Bojiš se vikanja
Bojiš se šuštanja
Strah te od utvara
Strah i od stvarnoga
Bojiš se većega
Ali i manjega
Strah te je stranaca
Strah te i susjeda
Bojiš se kretanja
Al' i mirovanja

Ima li življenja
Ispod tih strahova
Ili ljudovanja
Ispod strahovanja
 
Kuća

U ovoj kući stanuje još netko
i čujem ga kako tiho diše
bešuman je, ne pomiče ništa
budno prati otkucaje srca

U ovoj kući otprije je netko
osjećam ga kako mirno gleda
ne miješa se, ne prekida ništa
tihi svjedok radosti i tuga

Ovu kuću ispunja još netko
tko će mirno ispratiti mene
zatvorit će prozore na kraju
pogasiti svjetla kada odem