Vesna Goldsworthy

INVENCIJA I IN(TER)VENCIJA: RETORIKA BALKANIZACIJE

Sarajevske Sveske br. 02

«Na Balkanu ništa nije jednostavno.»
David Owen1

Čije linije prekida?: ratovi i objašnjenja

«Pogledajte ovu mapu», pozvao je predsjednik Clinton američku javnost uoči 24. marta 1999. godine dok su se piloti NATO-a pripremali za prve avionske napade na Jugoslaviju. «Kosovo je malo mjesto ali se nalazi na glavnoj liniji rascjepa između Evrope, Azije i Srednjeg istoka, na mjestu gdje se islam sastaje sa zapadnim i pravoslavnim ograncima kršćanstva.» - nastavio je. «Prema jugu su naši saveznici, Grčka i Turska; sjeverno su naši novi demokratski saveznici u centralnoj Evropi. A svuda oko Kosova su druge male zemlje...»2

Pozvavši svoje sunarodnike da prouče mapu Jugoistočne Evrope, područja s kojim – kako je on vrlo očigledno pretpostavio – nisu bili pretjerano upoznati, američki predsjednik izabrao je neke dobro poznate vidove figurativnog predstavljanja Balkana. U seizmološkoj metafori opisao je ovaj poluotok kao zonu preloma, mjesto sukoba religija i civilizacija. Kosovo i njemu susjedne «male zemlje» su, prema ovom predsjedničkom mini-predavanju o balkanskoj političkoj geografiji, nezgodno stiješnjeni između Evrope, Azije i Srednjeg istoka, dok istovremeno razdvajaju stare NATO saveznike Amerike od njenih novih centralno-evropskih prijatelja.

Kao što je to često slučaj, Balkan je tako definiran ne prema odlikama sopstvenog identiteta, već prema svojoj poziciji na liniji prekida i sudbini predodređenoj njegovom eksplozivnom ukliještenošću. Podržana esencijalističkom vizijom svijeta kao skupa suprotstavljenih kulturnih i religijskih tektonskih ploča, manihejska slikovitost upotrijebljena u ovom govoru implicira da je Balkanski poluotok jedinstveno predodređen da bude epicentar velikih previranja i izvor nestabilnosti. «Sukob civilizacija», ideja koju su devedesetih godina prošlog vijeka popularizirali desničarski mislioci poput Samuela Huntingtona,3 mogla je izgledati neprikladno u emisiji u kojoj je demokratski predsjednik Sjedinjenih država (multikulturalne i multireligijske države par excellence) tražio opravdanje za vojnu intervenciju na Balkanu, da takve metafore o ovom poluotoku nisu i inače toliko ustaljene. Mehanicistička i bezvremena ideja stalnih linija prekida ide ruku pod ruku sa pribjegavanjem jednako bezvremenim «vjekovnim mržnjama» kao omiljenom objašnjenju za svaki balkanski konflikt. Zbog svojih «vjekovnih mržnji», narodi Balkana, nepomirljivo podijeljeni različitim vjerskim i kulturnim opredjeljenjima, osuđeni su da se zauvijek hvataju za vratove «kao psi i mačke».4

U ovakvom kontekstu, precizno definirani odnosi između balkanskih naroda nisu dovoljno značajni da bi zasluživali pažnju. Komentatori koji nisu sigurni ko koga u stvari mrzi, uvijek mogu improvizirati. Mjesec dana prije intervencije NATO pakta u Srbiji, novinar Associated Press-a ovako je na web strani ove agencije objasnio situaciju na Balkanu: «Ono što je uništavalo Balkan tokom generacija je mržnja Srba prema Hrvatima. Hrvata prema Slovencima. Slovenaca prema Crnogorcima. Crnogoraca prema Muslimanima. Muslimana prema Makedoncima. Makedonaca prema Albancima. Sve ove etničke grupe (koje izvana djeluju identično) dijele jednu zajedničku stvar: balkanski poluotok. Izazov je pronaći bilo šta drugo zajedničko.»5 Opisujući u svojoj knjizi Natasha's story kako je prokrijumčario i kasnije usvojio djevojčicu iz Sarajeva, britanski TV novinar Michael Nicholson definirao je balkanska neprijateljstva na još ekstremniji način:

«Žestina balkanskih naroda je povremeno bivala toliko primitivna da su ih antropolozi upoređivali sa amazonskim Yanamamom, jednim od najdivljijih i najprimitivnijih plemena na svijetu. Sve do početka ovog stoljeća, kada se ostatak Evrope zanimao koliko društvenom etiketom toliko i socijalnim reformama, sa Balkana su još uvijek stizali izvještaji o odrubljenim neprijateljskim glavama serviranim u vidu trofeja na srebrnim pladnjima tokom pobjedničkih pirova. Nije bilo nepoznato ni da pobjednici pojedu srce i jetru poraženih... Istorijske čitanke prikazuju Balkan kao zemlju u kojoj su, prije dolaska Turaka i dugo nakon što su oni otišli, harala ubistva i osvete.»6

Pišući o linijama prekida i «vjekovnim mržnjama», britanski novinar Simon Winchester u svojoj nedavnoj i znakovito nazvanoj knjizi The Fracture Zone: A Return to the Balkans se pita:

Ali još jednom se postavilo to vječito i vječno prikladno pitanje: zašto? Otkud ova kobna neizbježnost Balkana kao svadljivog i uznemirenog ugla svijeta, neizbježnost koja kao da je oduvijek postojala? Šta je zapravo to što je označilo baš ovaj poluotok, baš ovaj vrtlog planina i ravnica, pećina i potoka, i što ga je učinilo, bukvalno rečeno, obrascem neprijateljstva i mržnje?7

Koje sile su zapravo tu djelovale? I tu nisam mislio na one očigledne sile... Mislio sam, ili mi se tako barem čini – koje primarne sile, koje urođene karakteristike, koji elementi sukobljenih balkanskih povijesti, kultura i naroda su uopće mogle dovesti do ovakve situacije?

Jer ovdje nije bilo ničeg novog... Ono što se zapravo dešavalo u Blaceovom blatnjavom kampu, kao i sve priče koje smo slušali od izbjeglica o onome što se dešavalo na Kosovu, bilo je samo – kao da se riječ samo uistinu može upotrijebiti u ovako užasnom kontekstu – odraz onoga što se na Balkanu dešava već više od hiljadu godina.8

Pokušavajući da razriješi «divlje misterije ovog jadnog poluotoka»9, Winchester otvara knjigu dugačkim epigrafom o geologiji Balkana, nakon čega nastavlja pribjegavati geološkim paralelama između zemlje i ljudi koji je naseljavaju: «Dva planinska lanca [Balkanske planine i Dinarske Alpe] sudarili su se da bi nastala geološka zona rascjepa koja je postala šablon za razdorno ponašanje onih koji će kasnije tu živjeti.»10 Baš kao što je i sam poluotok – «taj čudni i pakleni Balkan»11 - čudnovat i toliko različit od ostatka Evrope, tako se i na njegove stanovnike, «divlje i tvrdoglave narode Balkana»12, gleda gotovo kao na drugu vrstu: «Moglo bi se reći da će svako ko je živio na takvom mjestu duže vrijeme vjerovatno evoluirati u nešto što se, kako god uzmemo, bitno razlikuje od svega što predstavlja ljudsku normu.»13

Američki novinar Robert Kaplan daje slična egzotična objašnjenja balkanskih neprijateljstava u priči o balkanskim «vjekovnim mržnjama» koja je navodno imala poseban uticaj na Predsjednika Clintona.14 U svojim Balkan Ghosts Kaplan tvrdi da su narodi Balkana tako duboko potopljeni u svoju krvavu povijest da je njihov svijet jedva razumljiv nekom sa strane: «Ovo je bio svijet u vremenskoj kapsuli: maglovita pozornica na kojoj su ljudi divljali, prosipali krv i doživljavali vizije i ekstaze. Ipak, njihovi su izrazi ostajali nepromjenjeni i daleki, kao prašnjavo kiparstvo.»15 U priči o svom boravku u Bosni i Hercegovini tokom devedesetih godina, nazvanoj Broken Lives. A Personal View of the Bosnian Conflict, britanski pukovnik Bob Stewart još jednostavnije kaže: «Istorijski gledano, odnosi između Srba, Hrvata i Muslimana stoljećima su bili užasni... To mjesto je oduvijek smatrano buretom baruta.»16

Iako vizija Balkana kao stalnog ili «prirodnog» izvora nestabilnosti u Evropi, bureta baruta ovog kontinenta, datira još od prije Prvog svjetskog rata17, ista je dobila novo značenje u ratovima vođenim nakon raspada Jugoslavije devedesetih godina. Metaforička vizija poluotoka kao bureta baruta, naročito u kombinaciji s «vjekovnim mržnjama», pokazala se korisnom pri oslobađanju autsajdera od svake krivice za krizu na Balkanu. Poluotok je tako predstavljen kao izvor nestabilnosti, prije prijetnja vanjskom svijetu nego žrtva. Rijetko se ispituje paradoks kako balkanski narodi mogu biti tako očigledni u svojim životinjskim strastima, a istovremeno potpaljivati i neke trezvenije dijelove svijeta (tj. djelovati kao bure baruta).

Kakvu god vrijednost takve metafore možda imaju u smislu stenografskog zapisa o pojedinim aspektima balkanske povijesti, njihovo nekritičko ponavljanje dovelo je do toga da bi se konflikti vrlo različitog porijekla i ishoda mogli pretopiti u jedan opći «Balkanski» rat, neprekidno puštanje krvi koje oslobađa od pritiska «vjekovnih mržnji». Neke novije studije Balkana, uključujući The Balkans 1804-1999: Nationalism, War and Great Powers18 Mishe Glenny-ja, pokušavaju popraviti balans narušen takvim čestim simplifikacijama fokusirajući se na često razdornu ulogu velikih sila ili «međunarodne zajednice» na ovom poluotoku. Ipak, relativno jednostavne slike kao što su linije prekida, vjekovne mržnje ili burad puna baruta, i dalje nude prednost varljive jednostavnosti svima koji se suoče sa balkanskom povijesti, koja je, kao što je to istakao Richard Holbrooke, «prekomplicirana (ili trivijalna) da bi je savladali autsajderi.»19

Romantiziranje «Balkanskih» ratova

«Vanjskom posmatraču Balkan se čini kao zbunjujuće kompleksna zagonetka. Ova geografska regija koju naseljava sedam glavnih nacionalnosti (sic!) koje govore različitim jezicima, obično je uticala na zapadnu savjest samo kada bi postajala scenom rata ili nasilja», napisala je američka istoričarka Barbara Jelavich 1983. godine.20 Kao potvrda njenim riječima, balkanski ratovi devedesetih godina proizveli su brdo knjiga: novih istorijskih čitanki Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova;21 nebrojenih memoara raznih političara, diplomata i vojnika koji su služili u regiji; izvještaja stranih dopisnika i humanitarnih radnika, svjedočanstava žrtava, preživjelih i logoraša; dnevnika vođenih tokom opsade Sarajeva; antologija poezije i proze; reizdanja naslova davno povučenih iz štampe;22 i mnoštva akademskih istraživanja o balkanskom poluotoku, uključujući i ovo sadašnje.23

Interes za Balkan, koji traje samo dok traje i rat ili barem glasine o ratu, mogao bi stvoriti utisak da balkanski narodi, kao neki metaforički evropski Rip Van Winkle,24 samo mjesečare kroz kratke periode mira da bi oživjeli u nizu svojih krvavih etničkih sukoba. Fokus neprekidno usmjeren na ovaj poluotok znači da su percepcije, koje potiču iz nemirnih decenija postepenog povlačenja Otomanskog carstva sa većine poluotoka u 19. i početkom 20. stoljeća, opstale i u vremenu mira na Balkanu kao i u vremenima kada je on bio zahvaćen konfliktima (zapadno) evropske provenijencije kakav je Drugi svjetski rat. Neadekvatni prikazi balkanskih sukoba u zapadnim medijima, uz opise etničkih ratova kao nezamislivih bilo gdje drugo u Evropi i uz prikazivanje krvavih detalja o jedinstveno «balkanskoj» klanici uvijek znatiželjnoj publici, dodatno doprinosi percepciji poluotoka kao nejasno, «ne još uvijek» ili «nikad u potpunosti» evropskog. Međutim, oni također otkrivaju i dvosmislen stav prema samom ratu. Urednički uvodnici iskazuju zgražanje nad krvoprolićem, a istovremeno ogromna i često voajeristička količina medijskog materijala (tokom devedesetih su novine, televizija, izdavaštvo i filmska industrija razvili sopstvene «balkanske» produkcije) nudi svakodnevna svjedočanstva o fascinaciji ratom i ubijanjem o kojima imamo onoliko tabua koliko su ih Viktorijanci imali u pogledu pornografije. Tvrdimo da se grozimo rata, a ipak romantiziramo profesionalce – strane dopisnike, kamermane – koji nam omogućavaju da uzmemo učešće u tom iskustvu. Slike zbog kojih foto-novinari rizikuju svoje živote i video zapisi «pametnih» bombi koje pogađaju cilj imaju veliku, entuzijastičnu publiku na zapadu. Neki od najdosadnijih zapećaka u bivšoj Jugoslaviji dobili su sumnjiv romantični odjek tokom proteklih deset godina u kojima su izvještači tražili balkansko srce tame kako bi se vratili kući sa pričama o «neizrecivom» užasu. U poređenju sa sveobuhvatnom izloženošću bivše Jugoslavije, relativna anonimnost tih dijelova Balkana izvan (trenutno) ratom zahvaćenih područja predstavlja još jedan pokazatelj ove fascinacije.

Novije knjige, kao što je An Intimate History of Killing Joanne Bourke i The Pity of War Nialla Fergusona,25 koje su pokušale da razbiju neke od tabua vezanih za Prvi svjetski rat sugerirajući da su mnogi njegovi učesnici zapravo uživali u iskustvu borbe, predmet su prilično velike kontroverze. Još je teže suočiti se sa temom dvoličnog zapadnjačkog stava prema balkanskim ratovima, obzirom da on odražava vrijednosti i preokupacije naše generacije. Zapadno «zgražanje» nad onim što se dešava na Balkanu, slično gotskom užasu, sadrži i zrnce zadovoljstva koje je teško objasniti – ono predstavlja mogućnost da se ožive imperijalističke fantazije o crtanju granica i «dovođenju nezgodnih urođenika u red» bez opasnosti da se bude optužen za rasizam (jer su svi učesnici bijele puti). To je i zaliha sirovina za razvoj industrija savjesti (izraženih u obilju multinacionalnih nevladinih organizacija i grupa za vršenje pritiska na zakonodavce), šansa da se polože «ispiti iz istorije» o onome što je britanski premijer Tony Blair nazvao «pragom Evrope», ili – za neke – to je jednostavno mogućnost da iskuse rat izbliza. U situaciji kada za balkanske ratne heroje imamo mirotvorce u plavim šljemovima, opasne pregovarače ili ravnodušne dopisnike, bilo bi nezgodno tvrditi da pojedine zapadnjake balkanskim ratovima privlači išta osim njihovog poziva ili humanitarnog instinkta. Ipak, kao što je britanski novinar Paul Harris priznao u svojoj knjizi Somebody Else's War: Reports from the Balkan Frontline, «postoji to fantastično (sic) shvatanje da se zapravo može fizički i mentalno uživati u žaru borbe, okusu straha i realnosti preživljavanja. A kao pisac shvatite da takve krajnosti emocija, kojima ste brutalno i iznenada izloženi, oslobađaju sposobnost da uvežete riječi na način o kojem do tada niste ni sanjali da je moguć.»26

Prije nekih sto godina britanski pisci su bili spremni da se direktnije odnose prema pitanju ove posebne privlačnosti Balkana. U The Cupboard of Yesterday, kratkoj priči napisanoj tokom Balkanskih ratova 1912-1913, H.H. Munro (Saki), dopisnik Morning Post-a iz Makedonije u prvim godinama 20. stoljeća, primijetio je:

Balkan već dugo predstavlja posljednji preživjeli komad sretnog lovišta za avanturiste, igralište za strasti koje brzo atrofiraju usljed nedostatka vježbe. U davno prošlim danima imali smo, čini se, ratove u «niskim zemljama» (Nizozemska, Belgija i Luksemburg – prim.prev.) uvijek pred vratima. Nije bilo potrebno ići daleko u malarijom pogođenu divljinu ako ste htjeli kaubojski život i dozvolu da ubijate i budete ubijeni. Oni koji su željeli vidjeti život imali su pristojnu mogućnost da istovremeno vide i smrt.27

Sakijevi izmišljeni likovi često se žale na «prodor civilizirane monotonije» na Balkan: «nakon svakog većeg rata u Jugoistočnoj Evropi u posljednje vrijeme, dolazilo je do smanjenja područja hronično uznemirene teritorije, učvršćivanja graničnih linija.»28 Byronovska zlovolja zbog nezanimljivosti «nebalkanske» Evrope stalno se pojavljuje u njegovom pisanju. Prijavivši se u vojsku 1914. godine, Saki je priznao prijatelju da se «uvijek nadao romantičnom iskustvu evropskog rata.»29 Romanopisac Joyce Cary bio je jednako otvoren u svojoj želji da «iskusi rat» kada se dobrovoljno priključio Crnogorcima u ratu protiv Turske u oktobru 1912. godine: «Mislio sam da neće više biti ratova. A osjećao sam i neki romantični entuzijazam prema ideji koja je vodila Crnogorce; ukratko, bio sam mlad i željan bilo kakve avanture.»30

Poimanje da rat donosi ne samo osjećaj avanture nego i veći osjećaj realnosti života na Balkanu može se susresti i u pisanim djelima sa samog poluotoka. U tom kontekstu, iskustvo rata opisuje se kao privilegovano stajalište, pozicija koja omogućava dublji uvid. U svojoj priči o putovanju na «Evropskom književnom ekspresu 2000» kada je sa još 99 evropskih pisaca putovao od Lisabona do St. Petersburga, sarajevski pisac Nenad Veličković opisuje ispraznost velikog dijela zapadnoevropskog napretka. U dvorcu nadomak Bordeauxa, gdje je stotinu pisaca degustiralo vina, Veličković komentariše: «Trebate preživjeti rat ili doći ovdje iz neke male evropske kolonije da biste pomislili kako ima više duha za jednim stolom na pločniku ispred sarajevske birtije Rafaelo nego u svom ovom vinu koje će se pretvoriti u poeziju na usnama pjesnika.»31 Nešto kasnije, on posmatra engleske fudbalske navijače u Briselu, na putu za evropsko prvenstvo. Komentariše kako oni pokušavaju kompenzirati nedostatak ratnog iskustva kroz huliganstvo i ulično nasilje:

Vikend, subota popodne, nebo bez oblaka, vrijeme i teren idealni za rat. Hiljade Engleza rođenih sto godina prekasno, bez prave šanse da izgube oko, ruku ili život za domovinu, kao ponosni lavovi othranjeni na šniclama od soje, šire nozdrve na miris krvi. Noćas će neko platiti cijenu svih njihovih poniženja i nepravde dosadnog života kroz koji prolaze bez ordena na grudima ili drvene noge ispod koljena. Sutra, pitomi – kao nakon epileptičnog napada – sjedit će na podu željezničke stanice...32

Ideja da iskustvo rata nudi dublji, značajniji pogled na život može biti razumljiva reakcija pisca koji je iskusio opsadu Sarajeva. Međutim, naznaka da bi rat mogao biti poželjno iskustvo (da je, Sakijevim riječima, «skoro svakom dječaku zakrvavljenih očiju rat, u nekom obliku, prva ljubav»33 ili da, prema Nori Ephron, «za dopisnike rat nije pakao. To je zabava.»)34 otkriva neku vrstu romantiziranja bojišta koje, izgleda, čini Balkan zanimljivim onoliko dugo koliko traje sukob.

Baš kao i engleski advokat Jonathan Harker, junak Bram Stokerovog romana Dracula (1897) koji odlazi na Balkan da zaključi posao s nekretninama ali završava zarobljen u borbi života i postsmrtnog sa grofom vampirom, mnogi zapadnjaci naše generacije, šta god bili njihovi idejni razlozi da se uopće umiješaju u probleme ovog poluotoka, krenuli su da «riješe probleme Balkana», a završili tako što su usvojili određene ideje sa istom strasti i entuzijazmom koji se inače pripisuju balkanskim narodima. Uistinu, problemi vezani za konflikte devedesetih godina rezultirali su određenim stepenom zlobe, vrijeđanja i uzajamnog blaćenja među pristalicama različitih strana na zapadu, što samo pokazuje da nema ničeg naročito «balkanskog» u balkanskim ratovima. Štaviše, dok je opisivanje ratova vođenih nakon raspada bivše Jugoslavije kao «balkanskih» naglasilo kontinuitet etničkih borbi na poluotoku, jugoslovenski kontekst ovih ratova ostao je u magli. Mnogi zapadni povjesničari i politički komentatori koji su optuživali balkanske narode za robovanje praistoriji, pokazali su da i sami više vole uzbudljive priče o «vjekovnim mržnjama» od upuštanja u analize manje uzbudljivog ali jednako poraznog neuspjeha jugoslovenskih ekonomskih i ustavnih eksperimenata nakon 1945. godine.

Globalizacija balkanizacije

Činjenica da se o ratovima jugoslovenske sukcesije, uprkos protestima jugoslovenskih susjeda na poluotoku, često govori kao o «balkanskim», a ne «jugoslovenskim», je u značajnoj mjeri odraz rezonantnosti samog imena Balkan. Sad kad je pažnja svjetskih medija skrenuta na niz novih balkanskih država i teritorija – svih onih «malih mjesta» i «malih država» iz govora predsjednika Clintona – skinuta je prašina sa ideje balkanizacije kao beskrajne podjele na sukobljene i međusobno neprijateljski nastrojene fragmente, i ona se opet učestalo koristi. Kada sam tragala za primjerima upotrebe termina Balkan, jedan Internet pretraživač ponudio mi je gotovo osam hiljada rezultata: od balkanizacije world wide web-a, do kineskog pravnog sistema, teritorija Nigerije i Kolumbije, električne mreže Sjedinjenih Država, tranzitnog sistema u San Franciscu i, naročito u očima desničarskih političara, samih Sjedinjenih Američkih Država (Pat Buchanan krivi visoku stopu imigracije za balkanizaciju Amerike, a knjiga o «Americi bez Amerikanaca» Brenta A. Nelsona prijeteći je nazvana America Balkanized).35 Sve je i svugdje u opasnosti da postane «balkanizirano», a samo mali dio ovih slučajeva dešava se na samom Balkanu.

Ako balkanizacija znači određenu vrstu fragmentacije, pri čemu se nastali dijelovi sukobljavaju i neprijateljski odnose jedan prema drugom, onda ni u kom slučaju nije jasno da li su fragmentacija i globalizacija zaista suprotni pojmovi kao što podnaslov ovog teksta implicira. U stvari, globalizacija može omogućiti i promovirati balkanizaciju. Iako Fredric Jameson tvrdi da se moderna društva suočavaju sa izborom između nacionalizma i globalne američke postmoderne kulture,36 nacionalizam je također moguće posmatrati kao odgovor na rastuću globalizaciju. Iako prihvata i neke aspekte globalne kulture, nacionalizam nudi osjećaj sigurnosti promoviranjem određenog identiteta u odnosu na novu tjeskobu koju donosi homogenizacija. Na najjednostavnijem nivou, iako su se posebni balkanski identiteti nekad mogli definirati njihovim međusobnim suprotstavljanjem, oni sada podrazumijevaju i osjećaj različitosti od Amerikanaca, zapadnih Evropljana i Azijata. (Nacionalista iz neke balkanske zemlje tako može i dalje govoriti da smo «mi» civiliziraniji od Srba ili hrabriji od Hrvata, ali da smo u isto vrijeme «mi» mršaviji i zdraviji od Amerikanaca, veći individualisti od Japanaca, ili da imamo jače obiteljske strukture od Britanaca.) Globalizacija je također, po prvi put, oslobodila nacionaliste pripadnosti određenoj teritoriji, stvorivši preduslove za «virtualni» nacionalizam. Mreža globalnih komunikacija omogućila je pripadnicima dijaspore širom razvijenog svijeta da održavaju bliske veze sa zemljama iz kojih potiču i da vrše uticaj na političku scenu «kod kuće» na mnoštvo novih načina. Tako neke od najradikalnijih balkanskih nacionalista možemo naći među američkim poreskim obveznicima i glasačima. Iako World Wide Web predstavlja najviši izraz globalizacije, on također omogućava neviđenu distribuciju nacionalističkih sadržaja i podstiče mnoštvo procesa balkanizacije. U federativnim, saveznim ili etnički mješovitim društvima kao što su bivša Jugoslavija, Kanada, urbana Britanija i, paradoksalno, Sjedinjene Države (svijet se možda sve više amerikanizira ali se desničarski političari kao Pat Buchanan očito brinu da su Sjedinjene države sve manje i manje američke) globalizacija je možda potkopala određene vrste nacionalnog identiteta, ali je vjerovatno, barem kratkoročno, također podstakla etnički nacionalizam i balkanizaciju.

Riječ na B: bijeg od Balkana

U zapadnoj popularnoj fikciji i na filmu, Balkan često predstavlja prijeteći prostor, misteriozno i negostoljubivo (unheimlich) mjesto na istoku gdje se odvijaju zapadnjačke avanture.37 Taj prostor sam po sebi često ostaje prazan: nema potrebe da se nudi mnogo lokalnog kolorita ako i sam odjek balkanskih toponima može da bude dovoljan. Ubistvo u Orijent ekspresu (1934) Agathe Christie je tipičan primjer. Umjesto bilo kakvog preciznog opisa vremena i mjesta radnje, bijeli prozori snijegom zatrpanog luksuznog vlaka, na koji čitalac treba da projicira sopstvene slike užasa, mogu evocirati «divlji Balkan» napolju. Vlak je zadržan zbog snijega nadomak malog hrvatskog grada Vinkovaca, željezničkog čvorišta usred slavonske ravnice, što teško da predstavlja gotsku materiju od koje je sazdan «divlji Istok». Dok se radnja romana oslanja na ideju zaglavljenosti u prijetećem balkanskom prostoru, «ubica» u romanu je, ironično, grupa zapadnjaka (koji zgodno dijele krivicu). U Draculi Brama Stokera, trojka zapadnjaka (Englez, Amerikanac i Holanđanin) uništava transilvanijskog grofa ne bi li spasila Englesku (Evropu) od balkanskih nemrtvih, dijeleći tako svoj balkanski čin na sličan način. U rijetkoj obrnutoj upotrebi ovakve scenografije, ideja Evrope kao vampira, starog svijeta iz kojeg je iscijeđena sva energija i koji siše (mladu) krv Balkana, pojavljuje se, kao odraz u ogledalu, u balkanskom pisanju. Veličković piše: «Francuska predstavlja osmijeh Evrope – osmijeh izvještačen i opasan, ljubazan koliko i strogo koristan, širok koliko i strogo neophodan. Kad se nasmije, zaškripe joj vilica i vampirski zubi. Izborano lice uplašene bijedne starice krije se iza skupe šminke.»38

Čini se da je jedna vrsta simbolične geografije koja suprotstavlja Evropu i Balkan postala još prodornija devedesetih godina. «Nakon 1989, koja je prema nekima označila 'kraj istorije', dogodila se neka vrsta 'preporoda geografije'», zapazili su Wendy Bracewell i Alex Drace-Francis u njihovoj knjizi «Southeastern Europe: History, Concepts, Boundaries» dok su pokušavali da pronađu «put izvan spiralnog vakuuma metafora» koji je tokom protekle decenije uticao na mnoga mišljenja o jugoistočnoj Evropi.39 Da je ova «ponovo rođena» geografija prije svega simbolična više je nego očigledno u govoru predsjednika Clintona noć uoči početka vojne kampanje na Kosovu. Dok je stajao ispred geografske karte, Clinton je opisivao Balkan više slikovitim i metaforičkim jezikom – linije prekida i sudari civilizacija – nego jezikom «prave» fizičke geografije.40 Ako se balkanski narodi često optužuju da su zarobljeni u sopstvenoj istoriji, mnogi autsajderi koji se bave ovom regijom također pokazuju nespremnost da razmišljaju izvan domena simboličkog i jednoobraznog predstavljanja Balkana, i to do tačke gdje – da parafraziram naslov ove knjige – Balkan postaje ništa drugo nego metafora za sukob, neciviliziranost i nasilje.

Ne iznenađuje, stoga, što rijetki žele ostati na poluotoku čije se samo ime – «riječ na B»41 – ne spominje zbog straha da donosi lošu sreću, «težak rad i nevolju», kao «Škotska drama».42 Dok se Jugoslavija raspadala, poluotok oko nje se polako praznio; (nekadašnje) balkanske zemlje trudile su se da pokažu kako njihova istinska lojalnost pripada drugdje (centralnoj ili čak zapadnoj Evropi), u onome što je rumunjska političarka Elena Zamfirescu opisala kao «Bijeg od Balkana».43 Zamfirescu tvrdi da Rumunija pripada centralnoj Evropi. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je za slogan svoje kampanje 1997. godine izabrao krilaticu «Tuđman, ne Balkan».44 Slično tome, u svom govoru na jednoj balkanskoj konferenciji, bugarski predsjednik Petar Stojanov podsjetio je prisutne da jugoslovenski predsjednik Slobodan Milošević «ne razdvaja Evropu od Balkana već Evropu od Evrope.»45

U akademskim raspravama, «politički korektan» termin jugoistočna Evropa je manje-više zamijenio termin Balkan jer već je bilo postalo nemoguće definirati neku zemlju kao balkansku bez dodatnih pojašnjenja. Zapravo, čini se da je Srbija pod Slobodanom Miloševićem posljednja zemlja na ovom poluotoku koja se, zbog očitih simboličkih konotacija, redovno opisuje kao balkanska. Znakovito je to što je Milošević, na otvaranju jednog od mostova srušenih u bombardovanju NATO snaga, proglasio Srbiju najevropskijom od svih evropskih zemalja. Predrag Matvejević, koji je prisustvovao ceremoniji otvaranja zajedno sa stotinama Srba pristiglim u autobusima, zaključio je kako je paradoksalno to što je Evropa istovremeno i neprijatelj Srbije i mjera njenog «uspjeha».46

Miloševićev govor pokazuje da se bilo koji set vrijednosti može pripisati metaforičkoj taksonomiji, ali da superiornost Evrope u odnosu na Balkan uglavnom ostaje konstanta. Ovo jednako važi bilo da je srce Evrope u Briselu ili u Beogradu, bilo da se Balkan skupi u jednu zemlju (kao što je trenutno viđenje Srbije) ili da se proširi sjeverno do vrha Engleskog kanala (kao što je slučaj sa nekim britanskim «euroskepticima» koji cijelu Evropu vide kao balkanizirano drugo ja). Ovakva simbolička hijerarhija i njene praktične političke konsekvence od 1989. godine sve više postaju predmetom analize.

Izvan Balkana: novi pravci

Dosta novih strategija inspirisanih kretanjima u postkolonijalnim i subalternim studijama, naročito Edward Saidovim Orijentalizmom, razvilo se tokom protekle decenije i koriste se za istraživanje različitih percepcija Balkana. Nakon John Allcockovog istraživanja balkanske «višestruke marginalnosti» u «Constructing the Balkans»47 iz 1991. godine, tokom devedesetih su uslijedile brojne studije o načinima na koje «zapad gleda istočno».48 Naročito su bili uticajni «ugniježđeni orijentalizmi» Milice Bakić-Hayden i ideja Balkanizma Marije Todorove. Ja sam pokušala sažeti vječito promjenjive suprotnosti između Balkana i (ostatka) Evrope koristeći metaforu Ruritanije, izmišljene zemlje koja je uvijek ili «ne još evropska» ili «ono što je Evropa već bila».49 Iako me je prvenstveno zanimao imperijalizam kroz koji mašta zauzima svoje mjesto na mapi, bila sam svjesna da bi i samoj mapi trebalo drugačije ispitivanje ako želimo da studije Balkana izbjegnu nedostatke orijentalističkih istraživanja.

U svojoj uticajnoj knjizi In Theory: Classes, Nations, Literatures50, indijski marksist Aijaz Ahmad, jedan od najglasnijih kritičara Edwarda Saida, optužio je Orijentalizam za opsjednutost zapadnim znanjem. Ahmad je istakao da su Orijentalizam prvenstveno stvorili zapadno orjentirani učenjaci Trećeg svijeta koji rade na zapadnim univerzitetima i zapadni akademici koji su se na njih ugledali. Da li bi tako i proučavanje Balkana moglo postati previše obavijeno načinom na koji «zapad gleda istočno» ako njegove najuticajnije pravce definiraju akademici balkanskog porijekla na zapadnim univerzitetima, kakvi su i mnogi od nas koji doprinose nastanku ove knjige? Ovdje se globalizacija pokazala više kao junak nego kao negativac. Zahvaljujući Internetu i drugim kanalima akademske razmjene koji su se razvili od 1989. godine naovamo, akademici sa sjedištem na Balkanu, uprkos često teškim okolnostima, učestvuju u debati na mnogo značajniji način nego što je to bio slučaj kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih godina, kada su se definirale orijentalističke studije. Sa novom generacijom zapadnih povjesničara Balkana koji razotkrivaju «mitove» koje balkanski narodi imaju o sebi, i uz balkanske akademike koji izmiču tlo ispod nekih samozadovoljnih zapadnih ubjeđenja o Balkanu, po prvi put od Drugog svjetskog rata imamo stalan dijalog i neuporedivu razmjenu ideja. Ako bi iz ove debate proistekao skup novih definicija Balkana, to bi, možda po prvi put do sada, mogla biti zajednička kreacija Istoka i Zapada – pod uslovom, naravno, da, jednom kada ratovi u bivšoj Jugoslaviji završe svoj krvavi put, ovaj poluotok ne bude zaboravljen, kao što je to često bio slučaj u prošlosti.

S engleskog prevela: Aleksandra Babić

Napomena: Tekst je prvobitno objavljen u zborniku Balkan as Metaphor: Between Globalization and Fragmentation, kojeg su uredili Dušan I. Bjelić i Obrad Savić, MIT Press - Cambridge, Massachusetts; London, 2002

1. David Owen, Balkan Odyssey (London: Victor Gollancz, 1995).
2. Televizijsko obraćanje naciji predsjednika Clintona iz Ovalnog ureda, 24. mart 1999. godine, 20:01 po istočnom vremenu.
3. Samuel P. Huntington, «The Clash of Civilizations?» Foreign Affairs 72, br.3 (ljeto 1993.): 23-49.
4. Edith Durham, The Burden of the Balkans (London: Thomas Nelson, 1905.), 20.
5. Jason Fields, «Historical Perspective: Yugoslavia, a Legacy of Ethnic Hatred», web strana Associated Press-a
www.wire.ap.org/Apnews/center_package.html?Packageid=flashpointyugo (19.februar 1999.).
6. Michael Nicholson, Natasha's Story (London: Pan, 1994.), 16. (Prvi put objavljeno 1993. godine. Nicholsonova knjiga je inspirisala popularnu filmsku verziju pod naslovom Welcome to Sarajevo režisera Michaela Winterbottoma, iz 1997. godine.) Zahvaljujem Simonu Goldsworthyju što mi je skrenuo pažnju na to.
7. Simon Winchester, The Fracture Zone: A Return to the Balkans (London: Viking, 1999.), 26.
8. Ibid., 29.
9. Ibid., 31.
10. Ibid., 60.
11. Ibid., 21.
12. Ibid., 3.
13. Ibid., 61.
14. Richard Holbrooke, To End a War (New York: Random House, 1998.), 22.
15. Robert D. Kaplan, Balkan Ghosts. A Journey through History (New York: St. Martin's Press, 1993.), xxi.
16. Pukovnik Bob Stewart, Broken Lives. A Personal Wiew of the Bosnian Conflict (London: Harper Collins, 1994.), 6.
17. Za pozadinu ovakve vrste ikonografije vidjeti: Marija Todorova, Imagining the Balkans (Oxford: Oxford University Press, 1997.), pp. 119-20.
18. Posljednja knjiga Mishe Glennyja izazvala je ovakav stav privlačeći pažnju na ulogu velikih sila na ovom području. Vidjeti Misha Glenny, The Balkans 1804-1999. Nationalism, War and the Great Powers (London: Granta Books, 1999.).
19. Holbrooke, To End a War, 22.
20. Barbara Jelavich, History of the Balkans. Eighteenth and Nineteenth Centuries (Cambridge: Cambridge University Press, 1983.), ix.
21. Primjeri uključuju: Tim Judah, The Serbs. History, Myths and the Destruction of Yugoslavia (New Haven: Yale University Press, 1997.); Tim Judah, Kosovo. War and Revenge (New Haven: Yale University Press, 2000.); Noel Malcolm, Bosnia: A Short History (London: Macmillan, 1994.); Noel Malcolm, Kosovo: A Short History (London: Macmillan, 1997.); Marcus Tanner, Croatia: A Nation Forged in War (New Haven: Yale University Press, 1997.).
22. Među ovima su neki od sljedećih: memoari političara kao što su David Owen, Balkan Odyssey (London: Victor Gollanz, 1995.); Holbrooke, To End A War; Carl Bildt, Peace Journey. The Struggle for Peace in Bosnia (London: Weidenfeld and Nicholson, 1998.); vojnika: general Sir Michael Rose, Fighting for Peace. Bosnia 1994 (London: Harvill, 1998.); pukovnik Bob Stewart, Broken Lives (London: Harper Collins, 1994.); humanitarnih radnika: Larry Hollingworth, Merry Christhmas, Mr Larry (London: Heinemann 1996.); novinara: Anthony Loyd, My War Has Gone By, I Miss It So (London: Doubleday, 1999.); Eve Ann Prentice, One Woman's War: Life and Death on Deadline (London: Duckworth, 2000.); Michael Nicholson, Natasha's Story (London: Pan, 1993.); Fergal Keane, Letters Home (London: Penguin, 1999.); Janine di Giovanni, The Quick and the Dead: Under Siege in Sarajevo (London: Phoenix House, 1994.); John Simpson, Strange Places, Questionable People (London: Pan, 1999.); Ed Vuillamy, Seasons in Hell: Understanding Bosnia's War (London: Simon & Schuster, 1994.); preživjelih: Zlata Filipović, Zlata's Diary: A Child's Life in Sarajevo (London: Penguin, 1995.); Rezak Kuhanović, The Tenth Circle of Hell (London: Abacus, 1993.); Elma Softić, Sarajevo Days, Sarajevo Nights (Toronto: Key Porter Books, 1992.).
23. Uključuje: Marija Todorova, Imagining the Balkans (Oxford: Oxford University Press, 1997.), Steven K. Pavlowitch, A History of the Balkans 1804-1945 (London: Longman, 1999.); i moju Inventing Ruritania: The Imperialism of the Imagination (New Haven: Yale University Press, 1998.).
24. Ovu sliku sam posudila od Edith Durham, The Burden of the Balkans (London: Thomas Nelson, 1905.), 14.
25. Joanna Bourke, An Intimate History of Killing (London: Granta Books, 1999.). Niall Ferguson, The Pity of War (London: Allen Lane, 1998.).
26. Paul Harris, Somebody Else's War. Frontline Reports from the Balkan Wars (Stevenage: Spa Books, 1992.), 44.
27. H.H. Munro, «The Cupboard of the Yesterdays», u The Penguin Complete Saki (London: Penguin Books, 1982.), 528-529.
28. Ibid., 529.
29. Citirano u A.J. Langguth, Saki: A Life of Hector Hugh Munro. With Six Short Stories Never Before Collected (London: Hamish Hamilton, 1981.), 251.
30. Joyce Cary, Memoir of the Bobotes (Austin: University of Texas Press, 1960.), ix.
31. Nenad Veličković, «Više duha ima za jednim stolom ispred sarajevske birtije Rafaelo...», Dnevnik sa putovanja (3), Slobodna Bosna, 22. juni 2000. 54. (moj prijevod i kurziv).
32. Ibid., 55.
33. Langguth, Saki, 258.
34. Harris, Somebody Else's War, 45.
35. Brent A. Nelson, America Balkanized: Immigration's Challenge to Government (American Immigration Control Foundation: Monterey, Va., 1994.).
36. Fredric Jameson, Postmodernism, or, The Cultural Logic of Late Capitalism (London: Verso, 1991.).
37. U Inventing Ruritania istražujem literarne prizore Balkana tokom proteklih dvjesto godina.
38. Veličković, «Više duha ima za jednim stolom sarajevske birtije Rafaelo...», 54.
39. Wendy Bracewell i Alex Drace-Francis, «South-Eastern Europe: History, Concepts, Boundaries» u Balkanologie 3, br. 2 (decembar 1999.): 48.
40. Otprilike u vrijeme kada je Predsjednik Clinton održao ovaj govor, u vicu koji je kružio Beogradom Srbi su se žalili kako će ih bombardovati zemlja koja uopće nema istoriju. Na to je američki predsjednik odgovorio: «Vi uskoro nećete imati geografiju».
41. Bracewell i Drace-Francis, «South-Eastern Europe», 58.
42. Shakespearov Macbeth
43. Elena Zamfirescu, «The Flight from the Balkan» u Südosteuropa 44, br. 1 (1995.): 51-62.
44. Maple Razsa, «Balkan Is Beautiful» u Arkzinu br. 87. Dostupno na: http://www.arkzin.com/actual/balkan.html 20. juli 2000.
45. Petar Stoyanov, glavni govor, Kriza ili stabilnost, konferencija o Balkanu, Washington, Američki institut za mir, 23. april 1999. http://www.usip.org/oc/BIB99/stoyanov_keynote.html
46. Predrag Matvejević, «S puta po Srbiji (I): S druge strane evropske civilizacije», Dani br. 160, 23. juni 2000. 23-27.
47. John B. Allcock i Antonia Young, Black Lambs and Grey Falcons. Women Travellers in the Balkans (Bradford: Bradford University Press, 1991.), 170-191.
48. Za koristan pregled ovih studija vidjeti Bracewell i Drace-Francis, «South-Eastern Europe».
49. Vesna Goldsworthy, Inventing Ruritania: The Imperialism of the Imagination (New Haven: Yale University Press, 1998.), 202-212.
50. Aijaz Ahmad, In Theory: Classes, Nations, Literatures (London: Verso, 1992.).