Ranko Risojević

GOSPODSKA ULICA

Sarajevske Sveske br. 29/30

Veliki Pisarević i očev neostvareni san

Kad slušam basistu, čak i baritonistu, ali prije svih dobrog basistu, sjetim se slike iz djetinjstva, jednog od onih sumornih dana poslije atentata, dok je majka bila u kućnom pritvoru, ili neposredno poslije toga. Za stolom sjede moj otac i njegov gost, Svetozar, zvao ga je tako ne skraćujući mu ime, sjede za stolom i razgovaraju o operama, slovenskom repertoaru koji su obojica voljeli a koji se manje izvodio u Zagrebu gdje je Svetozar imao angažman. Na repertoaru su bili nešto malo Česi, „Prodana nevjesta“ prvenstveno, toliko mila hrvatskim kompozitorima, u kojoj je Svetozar pjevao ulogu Kecala, onda prekrasna „Rusalka“, u koju ću se i ja kasnije zaljubiti. Ali nije bilo „Onjegina“, „Godunova“, „Igora“ i drugih ruskih remek-djela. Bez njih kao da ti nedostaje jedan dio duše.
Moje oči i uši otvorene su do kraja, upijaju riječi i izraze njihovih lica. Dok govore o muzici više i nisu među nama, nego u nekom operskom salonu, operskom raju koji je samo njima dostupan.
Kao da pričaju o vilinskom svijetu, nestvarnim zemljama i još nestvarnijim događajima, smiju se i namiguju jedan drugome. Razumiju se u pola riječi, čak ni toliko nije potrebno, odmah prepoznaju namjere onog drugog, potpašu ga preko stola rukom po ruci: „Tako je, tako!“ Pisarević se potpuno okrenuo ocu, kad spomene neku ulogu, onda i počne da je pjeva, odjekuje naša kuća kao da smo ko zna ko i ko zna gdje. Tu i tamo i otac mu pripomogne, otvorio se i on, pokazuje koliko poznaje svaku operu, svaku ulogu, svaki detalj. Njegove arijice djeluju kao zvjezdice na svečanoj pozornici.
To veče u našoj kući bilo je ispunjeno neobičnom toplinom. Naš gost kao da je na sceni bio to što je i u prirodi, ali i obrnuto, topao glas i toplota u njegovoj duši. Nije se pričalo o velikim nacionalnim temama, ali osjećalo se da svi pate zbog rata i sudbine Srbije. Šta će biti uopšte sa Srbima? Niko nije govorio o atentatu, ni o stradanjima, niko nije kukao nad našom zlehudom sudbinom. To veče život se doživljavao samo kroz muziku. Kako je to za sve nas bilo osvježavajuće – izranjali smo iz vremenske močvare i disali punim plućima posmatrajući začuđujuće sačuvan predio.
Prvi put sam vidio svog oca kako sluša zaneseno nekoga kome i sam govori o svijetu koji mu je bio na srcu. Svijetu što je bio svih tih godina potonuo, povukao se pred svim nedaćama koje su išle jedna za drugom. Ali te večeri, koja je slijedila poslije koncerta u Restoranu Željezničke stanice, na kome smo takođe svi bili, otac kao da se vratio u one vedre godine putovanja, rada i napretka. Da je neko to veče od njega zatražio da izađe na scenu i pridruži se velikom pjevaču, vjerujem da bi on to odmah učinio. Toliko je bio očaran njegovom magijom. Ili samo magijom opere od koje je bio odvojen? Kao i od Beča čija ga je moć držala visoko iznad Gospodske ulice. Da, primijetio sam da je i njegov horski drug „akademac“, Niko Livnjaković, poskakivao na stolici kao da će svaki čas poletjeti na scenu.
To veče podsjetilo me je na slike moje porodice od prije sedam-osam godina. Kao da se ocu vratilo oduševljenje za muziku koje je prenosio na nas, bilo puštajući ploče, bilo prepričavajući, po svom običaju sasvim škrto, neku scenu iz opere koju je gledao. Ali to njegovo šrkto pričanje vrijedilo mi je više od beskrajnog brbljanja drugih koji su mi u školi zagorčavali život. Od tog vremena ponio sam potrebu da govorim sažeto, riječju i muzikom, svejedno. Tako mala forma postaje veliko djelo.
„Taj čovjek zlata vrijedi“, govorio je otac sutradan. Nekoliko puta tokom dana, čim bismo spomenuli Svetozara, on bi se osmijehnuo kao vedro jutro. Danima ga je držalo to vedro raspoloženje.
Ko je taj Svetozar? pitao sam se tog dana, ali i kasnije. Sve dok u Zagrebu nisam doznao o njemu ono što se moglo doznati. Znam da je svoju biografiju pjevač ispričao ocu i majci, ali oni nam o tome nisu govorili.
Svetozar Pisarević, očev Svetozar, bio je Srbin iz Bosanskog Šamca, koga je kao mladića čuo neko i poveo sa sobom u Beč da uči muziku. Bilo je takvih ljudi, koji su drugima činili životne usluge slijedeći samo neko svoje poslanje. Biće da je taj moj „neko“ imao sjajan sluh, da na osnovu glasa koji nije pjevao, ne u tom trenutku, ocijeni da se radi o suvom talentu. Čuo je mladića tako toplog basa kakav se rijetko susreće. On je pričajući pjevao. Njegove riječi i rečenice imale su svoju harmoniju, svoj ritam, svoju čaroliju. Govorio je glasom kakav je potreban da se kazuju ruske bajke.
Svetozar je brzo pokazao svoju vrijednost, prošao školovanje i počeo da nastupa. Ipak, nažalost, nije mu se Beč otvorio. Ono što je ostvario bilo je nekoliko sjajnih uloga u Zagrebu tokom Prvog svjetskog rata, potom u Beogradu, ali je relativno mlad umro. Bavio se i muzičkom pedagogijom, radio sa talentovanim mladim pjevačima. Eh, da je takav ranije došao kod nas!
Šta se zapravo s ocem desilo te večeri? Šta je njemu značio ovaj pjevač koji je iskrsnuo niotkuda i otići će sutra na isti način na koji se i pojavio? Osim uživanja u muzici i društvu, bilo je tu još nešto, možda i važnije od svega ovoga. Da li je otac u Svetozarovoj priči vidio svoju priču, onu koja mu je možda izmakla, jer nije bilo ovdje nekoga da čuje njegov glas, kad je tome bilo vrijeme, i da ga povede sa sobom. Još onda, kada je bilo osvećenje zastave „Jedinstva“ kada su ovdje bili toliki znalci pjevanja, sposobni da ocijene u trenu domete svakog pjevača na sceni. Pa poslije, kada je pjevao sa zagrebačkim „akademcima“, niko da ga čuje kako bi trebalo. Nažalost, ništa se nije desilo, on je, eto, postao trgovac, gazda, a Svetozar pjevač. Valjda mu nije bilo suđeno da sretne osobu koja otkriva i pomaže talente. Da li je nešto možda i od njega zavisilo?
Majka je bila u pozadini, ja pokraj oca, tu je bio i Vojkan, ali i on nekako nemaran prema tome što je pripovijedao veliki pjevač. Kao da je u njegovoj priči svako slušao svoju priču. Ja nisam slušao priču, slušao sam Pisarevićev glas. Da, ovakvo veče nije moglo da prođe bez Koste Majkića i njegove žene Marice, koja je sjedila uz moju majku, osjećajući se uz nju kao da je u svojoj roditeljskoj kući, odakle su obje bile izašle. U jednom trenutku primijetio sam da se drže za ruke kao djevojčice pred strancem.
Majka je vjerovatno bila zadovoljna što je otac tako veseo, ali teško da su se njene duše doticale njihove priče. Ona je i te večeri bila daleko odatle, tamo gdje je otišao njen brat a moj ujak Branko. Tamo se nije pjevalo, bar ne ove pjesme.

Nema dragog ujaka Branka, a umro je i Kočić

Moj ujak Branko, čiji se sav život sastojao od povremenog rada kod nas, i od izlazaka u kafanu „Balkan“, gdje je, kao rođeni šaljivdžija, bio rado viđen, za svoju sestru, našu majku, bio je velika radost i sreća. Oko sebe širio je zarazno veselje, čak i kada je bio sasvim trijezan. Zbog tog svog šeretluka nije odlazio u Srpsku čitaonicu, gdje se zahtijevao mir, tišina, bogami i čitanje, što je njemu najteže padalo. Nije volio knjigu, pa se govorilo da se Vojkan na njega ugledao. Nije bio ni sluhista kao sestrić, nikada ga nisam čuo da pjeva. Nije mu to ni trebalo. Bio je dobrodošao u društvu koje je voljelo takve, da ih nasmijava, čas na svoj čas na tuđi račun, od čega je živjela čaršija. Bar onaj njen dio o kome su se potom ispredale priče i legende. Zbog toga majka i nije bila baš najsrećnija.
Bilo je dana kada je samo pio i onih drugih kada je bio trijezan. Redovno je obećavao majci da više neće tako i da će se promijeniti. O ženidbi nikada nije razmišljao, niti sam ga bilo kada vidio sa nekom ženskom osobom. Jednom mi je rekao: „Slušaj, Đorđija, vodiću te kod onih ženskih u žutu kuću.“ Time me je samo plašio, pa smo se skupa smijali. Iako je imao odlično pamćenje, nije volio školu. Uopšte nije volio nikakvu disciplinu i odgovornost. Mogao je da govori napamet poeziju cijeli bogovetni dan, da ne pogriješi ni u jednom stihu, ali nije joj bio pretjerano sklon. Nisam imao pojma kako je sve to i naučio. Ko mu je čitao, ako on sam nije? Znao je njemački kao i majka, mislim da ga je ona i naučila tom jeziku, ako je bilo potrebe, jer je on mogao svaki jezik da nauči na ulici. Jednom je stari Hamidbeg Džinić rekao za njega da je rođeni terdžuman. Beg je volio te bistre a neostvarene ljude. „Samo Banjaluka daje takve bisere koji zbog akšamluka nikada ne bljesnu pravim sjajem“, rekao je negdje ocu, što je ovaj zapamtio i često ponavljao. Zaista, ujak Branko nikada nije postao terdžuman, kao što nikada nije bio bilo šta određenije i stalnije, bar ne ono od čega se živi.
„Kako to, da onaj koji bi sve mogao na kraju ništa ne postane?“ pitala se majka misleći vjerovatno na ujaka Branka i na Vojkana. Ja sam joj tu ostajao po strani, jer joj se sigurno činilo da niti obećavam niti ću šta postati.
Sada znam i vidim ono što tada nisam ni znao ni vidio – ujak Branko je bio rođeni glumac. Mogao je svakoga da imitira, da pogodi govor bilo koga od uglednih građana, pa i samog bega Džinića. On mu je čak bio omiljena figura za oponašanje. Svaku riječ koju bi rekao, što je dovodilo do suza veselo društvo u kafani „Balkan“, kao da je bio izvadio iz usta osobe koju je imitirao. Begov govor bio je tako mekan, tako umilan, da smo se previjali od smijeha. Posebno je pazio na Srbima mrzak glas h, koji je između njegovih usana izlazio kao dašak. Kažu da je to jednom uradio i pred samim begom koji se pljeskao po čakširama od oduševljenja. Volio je Hamidbeg Džinić ujaka Branka. Kada bih sada navodio sve njegove šeretluke po kojima je bio poznat, bio bi to podugačak spisak.
Jednog dana, negdje pred rat, ujak Branko napustio je grad i naš šnajderaj, da se više nikada ne vrati u Banjaluku. Mogao je da bira, poput drugih, u Trst, pa u svijet; on je izabrao Beograd, o kojem mu je sestra, moja majka, kao i nama od djetinjstva, ispredala bajke i govorila kao o obećanoj zemlji slobode.
„O toj slobodi nisu se baš pretrgli naši književnici“, podrugljivo je rekao jednom prilikom otac, pošto je ona to ponavljala toliko često da mu je napokon zasmetalo.
„Zaboravili su Biograđani, za to malo godina svoje slobode, šta je ropstvo“, odgovarala je mirno majka. „Pokondirili se, Vaso, kao i ovdje neki. Gledala sam to sa Delfom u pozorištu.“ To je već bio mali napad, koji je otac oćutao, bar tu, pred nama.
Branko je nešto radio u hotelu „Pariz“. Vjerovatno na ulazu, možda i livrejisan, da dočeka gosta i odnese mu prtljag u sobu. Mogao sam da ga zamislim, kako pozdravlja stranca na njegovom jeziku i prihvata tešku torbu, što je mrzio iz dna duše. U Banjaluci utjerivač dugova, u Beogradu hamal! Samo to ne!
Majka ga je voljela dvostrukom ljubavlju, kao sestra i kao neko zadužen da se o njemu stara. Nije imao ni kučeta ni mačeta, sam kao crkveni miš, u jednoj sobici djeda Milivoja u koju nikada nije unio ništa svoje osim odjeće i to one na sebi, što je u Beogradu moglo da bude samo oskudnije. Napokon je otišao na Drinu, da bije one od kojih je pobjegao. Da li baš od njih, ili od sebe, ne zna se.
Kada je stigla vijest o smrti, sa ogromnim zakašnjenjem, putevima kojima su stizale takve vijesti i zaposjedale Banjaluku, kuću po kuću, ulicu po ulicu, da više nema Rajka, Marka, Milovana, da nema ni našeg Branka, poginuo kod Loznice u četi Tankosićevoj, majka je na tu vijest odsjekla kosu, da ožali svoga brata. Slušali smo njen plač, kroz zidove, prolazio je kao vjetar koji se ničim ne da zaustaviti. Ridala je kao da je nad njegovim otvorenim grobom.
„Gdje ti je grob, tugo moja!“ plakala je majka, sričući samo ove riječi.
Tako je i za nas počeo lanac smrti, koje se međusobno ne mogu upoređivati, ali svaka je na svoj način unosila žalost, strah i nemir u kuću.
Bio je to izgleda sudbinski put, koji se ne može izbjeći, odnio je i Kočića, a vijest o tome donio je gradski inženjer Petar Miljević, jedini Banjalučanin na posljednjem ispraćaju. Prema njegovom kazivanju, stajao je sa strane, u avgustu drhtao kao usred zime, kao što je Kočić drhtao u nastupu strašne bolesti koja mu je otvarala mozak prema beskraju, stajao i gledao tijelo svog starijeg prijatelja iz vremena Otadžbine“ ono što je bilo ostalo od čovjeka koji je naprosto protutnjao životom i ušao u priču, koja će brzo prerasti u legendu. Tu priču nosio je sa sobom inženjer Miljević, često ni sam ne shvatajući kakvo ga gubitništvo vezuje sa velikim uzorom.
Mlad i pun snage, u vrijeme pokretanja Otadžbine, gradio je Stričevića kuću, usred Gospodske ulice. Bez iskustva, ponudio je najnižu cijenu koju nije mogao da održi, troškovi su rasli a građevina stajala na mjestu, prijetile su tužbe, možda i zatvor, na kraju ga je izvukla majka prodavši kuću i pokrivši sve dugovi. A ta Stričevića kuća bila je zaista nešto najljepše u Gospodskoj ulici. Zapravo, Miljević je postao poznat svojom kupolom na njoj, koja kruniše ulični ugao, uveseljava ptice, otvara prostor, a nevolja je dopao zato što je bio u redakciji Kočićeve Otadžbine i osuđen zajedno sa svojim idolom i njegovim pomoćnikom Kondićem, umjesto na građevini, bio u zatvoru, odakle više ništa nije mogao da nadgleda. U takvim slučajevima, ovdje sve krene kako ne treba. Ne poštuju se rokovi, potroši se dvostruko više materijala za upola manji posao, na kraju ishod je poznat - propast iz koje te čupa ponovo majka. Ali izašavši iz zatvora, mladi inženjer posvetio se svojim kupolama, za tri godine dao dvije najljepše koje će zatvarati Gospodsku i otvarati najdužu banjalučku ulicu, Salvatorgase.
Da nas nema, govorila je majka svojim drugama na sastanku Zadruge, nas žena, kako bi rekla moja prijateljica Delfa, ovaj svijet bi otišao naopako. Pa vi sada vidite, ko ovdje šta vodi.
Zaista, bile su to neobične žene, Mara Delić, Mara Sandalj, Gospava Miljević, svaka od njih nosila je teret firmi koje su rasle dok su mogle, sada su čekale neka bolja vremena. Ako se rat ikada završi i ako ponovo bude Božije milosti. „Treba se samo Bogu moliti,“ govorila je majka, „on će se na Srbe i smilovati.“ Nju sam, eto, u ovom nabrajanju izostavio namjerno.
Viđao sam inženjera Miljevića u kafani „Balkan“ – stajao je obično zamišljen uz prozor i gledao prolaznike, ili možda prolaznice, ili možda ništa, samo zgrade, kao što je i red da gleda jedan neimar.
„Znam Herrengasse u Gracu, svaku kuću, napamet. Takvu zamišljam i našu Gospodsku“, govorio je Kosti Majkiću a on oduševljeno prenosio nama.

Hora ruit, španjolka kosi

Proteklo vrijeme ne može se naknadno sagledati ni u krupnim naznakama, kamoli u detaljima koji su potrebni da bismo ga shvatili. Obično kasnije mislimo da smo mogli ovo ili ono, ali kad se samo prisjetimo nekog detalja, vidimo ga u stalnoj stisci, nekoj nedovoljnosti, potrebi da se uradi nešto drugo, ili u nepogodi koja odgađa redovne poslove. Rijetko je kada išlo onako kako smo zamislili ili kako bi trebalo. Kao u fugi gdje jedno drugo slijedi, goni i pristiže ali u suštini ne može da ga stigne jer to nije ni predviđeno nekim nadugovorom, kako bismo mogli da krstimo Božiju promisao.
Niko nikada nije znao kako bi trebalo, ali jedva se neko usuđivao da govori o tome. Možda tu i tamo Kosta Majkić i Vaso Maleš, dok je još bio zdrav. Kasnije već nije bio za razgovor. Povukao se u dubinu kuće, u dubinu samoga sebe, kada bi ga i vidjeli u trpezariji ili radnji, mušterije nisu bile sigurne da li je to on ili njegov otac, pokojni Vaso Maleš. Ta podudarnost imena donosila je podudarnost i izgleda, mada su svi znali da je između njih bio dug vremenski razmak u kome je pokojni osnivač firme bio mrtav. Naravno, sve je zavisilo i od onoga što gleda, jer su se stariji sjećali pokojnog Vase koji im je već tim bio nekako bliži. A nama mlađima bili su najbliži naši vršnjaci.
Imao sam utisak da rastemo zajedno sa Gospodskom ulicom. Rodili smo se kad su kopani temelji njenih najljepših zgrada, išli uvis i u širinu, bogatili se i siromašili, stajali u razvoju, dvoumili se kuda i kako dalje. Uvijek s jednostavnim pitanjem, da li će novo vrijeme više rušiti nego graditi?
Kad se misli na vrijeme, onda su u upotrebi svi usputni pojmovi i asocijacije. Nepogode, zime i ljeta, kao i sam protok vremena, od ujutro do uveče. To vrijeme koje je djeci beskrajno a odraslima nedovoljno da završe ni sve dnevne potrebne radove. „Svakom je vremenu dovoljno njegove muke“, govorila je baba Savka, prihvatajući se tkačkog stana. Jedva sam razumijevao šta je ona htjela da kaže tom izrekom. Kasnije mi se, kao i sve ostalo, samo kazalo, ali je za to trebalo više godina u kojima su se taložila iskustva o vremenu i vremenu. Koliko se samo godina potrošili uludo!
Onda je došla španjolka, španska groznica koja je kosila redom. U gradu su umirali i mladi i stari. Kao u vremenima kolere, kada je Simana uspjela ponekog i da spasi, majka je sve svoje umijeće primijenila na naše dvorište, gdje je njih troje bolovalo, svako na svoj način, ali uz opšte mišljenje da je baš to kod njih ta španska bolest o kojoj se priča kao o nevolji koja ranije nije dolazila, mada bi se moglo reći da je neka groznica. A groznica ima koliko i bolesti. Sipala je u njih toliko čiste vode, kao da ih ispira, sve dok im se ta voda ne bi sama vraćala na usta. I uspjela je poslije sedam dana borbe, da se jutrom probude zdravi, jer uvijek se tako desi, da kroz buđenje bolesnik sazna da li je još bolestan ili je jedva živ, da se probude bez groznice, napokon gladni.
Jela je bilo, bar za njih, kao i za nas. Tih godina majka je u tome jedva pravila razliku. Na njoj je bilo da odredi ko će šta da jede, poštovala je potrebe, kao i u samoj Dobrotvornoj zadruzi gdje je nametala takve ideje, što su starije i bogatije odbijale s negodovanjem. Kakve potrebe, kakvi bakrači, govorile su. O čemu ti to pričaš, kumo Milice? Bile su to sve uvažene žene banjalučkih trgovaca, koje u kući nisu imale potrebu da kuvaju, radile su to za njih, po ugledu na gospe iz Vijene i Prahe, vješte kuvarice, a posluživale djevojke. Nije hoch bilo da u trpezariju kuvarica unosi mirise kuvanja što su se uvukli u njenu odjeću.
„Neka rade,“ govorile su, „kako drugačije da prežive. Ko ne radi, šta može da očekuje od života?“
„Sve dok i mrvu imamo,“ govorila je majka, „u našeoj avliji ne smije biti gladnih.“ „Dok tebe imamo, dobrotvorko naša, “ govorili su majci prezdravjeli, „ovdje ne može biti ni bolesnih.“ Dvadesetak gladnih usta govorilo je iste riječi hvale majci i slave Bogu.

Misa za moju muzičku dušu

Orkestri u kojim sam svirao tih ratnih godina bili su sastavljani, osim nas trojice gimnazijalaca i povremeno Vojkana, od neobičnih ljudi, raznih zanimanja – tada ih nisam tako gledao, mada su mi bili daleki. Taj se orkestar proširivao i sužavao, do dua, ili dueta, mada je sve to uslovno. Ja sam ih doživljavao kao živo biće, organizam u kome svaki od nas predstavlja jednako važan organ. Neko će možda reći da je to bio jedan orkestar i biće u pravu.
Za mene je najvažnije da je u ovom, nazovimo ga gradskom orkestru, bio Vojkan, uz koga mi je bilo lakše, zapravo, da njega nije bilo vjerovatno ne bih ni prihvatio da sviram, možda me ne bi ni pozvali, ko zna, plašio sam se od prvog dana da to neću moći, nije mala stvar ni druga violina koju su mi bili namijenili. Kada mi je to bilo najavljeno, pobjegao sam u postelju, pravdajući to prehladom. Nije ona bila tako ozbiljna da bih propustio sviranje, ono najljepše što nam se tih dana i godina događalo, ali trebalo mi je opravdanje.
Kao kvartet bili smo vjerovatno najbolji. Pored mene i Tomislava Kurtovića, u njemu su još svirali Soukal i profesor Kalus. Uskakao je uvijek neko nov, u to vrijeme slobodan, dolazio, prosvirao nešto, onda odlazio, ko zna zbog čega. Tako je advokat Bajor, koji je svirao violu, možda malo premekano, otišao je od nas, odjednom nezadovoljan svim i svačim, prvo mjestom gdje vježbamo, govoreći stalno da je u sobi hladno i zašto se ne loži, mada je bio oktobar i nije bilo pretjerano hladno, onda zašto sada Dvoržak, kada je uobičajeno da ovakvi kvarteti sviraju Hajdna; svaki put nalazio je nešto novo, jednako loše, što je pritiskalo probu kao da ništa važnije nema, kao da smo mi tu prvenstveno to da riješimo, da bi se poslije nekog vremena ubio jer je njegovo nezadovoljstvo došlo do posljednje tačke, u kojoj više ništa svijetlo nije vidio. Glave mu je došao rođeni sin, kojim je naročito bio nezadovoljan, ali i sve ostalo. Iz njega je nezadovoljstvo kao lava kuljalo napolje i presipalo na okolinu. Srećom, na vrijeme je otišao od nas.
Često smo bili kod profesora Kalusa, manje kod Soukala, koji je izbjegavao kućno muziciranje, usmjeravajući nas uvijek prema svojoj školi. Ali i on je često svirao za svoju dušu, obuzet toplinom atmosfere koju smo stvarali oko orkestra. Bez muzike nije mogao da zamisli život sudskog pristava.
Tokom rata, u dom Kalusovih dolazio je neobičan svijet koji je kod mene podgrijavao urođenu čežnju za putovanjem i daljinama. Neki Rus, oslovljavali su ga sa Serjoža Aleksijevič, o kome niko od nas ništa nije znao, dolazio je redovno nedjeljom poslije podne na čaj. Govorilo se da je on vojni zarobljenik, koji vjerovatno nešto radi u garnizonu, šta li. On bi ponekad slušao naše muziciranje, ali sam u tome nije učestvovao. Onda, jednog dana, potpuno neočekivano, Soukal je sjeo za klavir a Rus prišao kao da ide na gubilište. Otpjevao je dvije pjesme Čajkovskog, na Puškinove stihove, koliko se sjećam, takvim potresnim basom da smo ostali preneraženi. „Bože pomozi,“ rekao je neko od nas, „s ruskim basovima pokupljenim na ulici ni Pisarević se ne može mjeriti.“
Čime se taj čovjek bavio tamo u svojoj Rusiji? Odakle je rodom? Šta će s njim biti? Ali vrijeme Rusa tek je dolazilo. Nažalost, ne onakvo kako je zamišljala i priželjkivala moja majka.
Postajao sam svjestan da u svijetu ima više pitanja nego odgovora. Za mene, jedini odgovor bilo je naše muziciranje. Tada sam sva teška pitanja potiskivao u pozadinu, oturao od sebe, do neprepoznatljivosti. Valjda ih nisam bio ni svjestan. Tu sam bio spreman na sve moguće kompromise, sa drugovima, sa profesorima, sa vjerama i pogledima na svijet i život. Bez muzike sam se osjećao potpuno nepotreban.
Danas vidim neobičnost ratnih godina, naročito 1916. u kojoj je sve bilo i moguće i nemoguće, da će rat uskoro biti gotov, da će potrajati, da su Srbi poraženi i da se više neće ni oporaviti, da Srbija više neće postojati kao država, da će uskoro svijet slomiti centralne sile. Ja sam bio mimo svega toga. Slušao sam priče o ratu, u kući i okolo, ali sam išao samo tragom muzike, privučen njenim zovom. Kao da se sviranjem sve rješava, sve protivnosti izmiruju, naprosto svijet čini ljepši i snošljiviji.
U našem orkestru, koji sam nazvao gradskim, mada on to zvanično nije bio, takvo nešto nije ni postojalo, bilo je više katolika nego pravoslavaca, tako da se poziv za sviranje u crkvi na katolički Uskrs smatrao sasvim normalnim. Spremali smo se ozbiljno, nekoliko proba u crkvi uz orgulje približilo mi je svijet do tada potpuno stran. Znao sam da postoje ta djela, ali ih nikada nisam slušao. Sada sam bio u njima, s njima, da ona progovore kroz moju violinu i da ja progovorim kroz taj zvuk. Osjećao sam ljepotu mise, naročito kada bi se uključio advokat Bajor, koji je tada nastupio samo kao pjevač. Tada je još bio predan muzici. Njegov bas zvonio je crkvom kao poziv na istinsko uskrsnuće. Ja sam ga osjećao samo kroz muziku. Valjda zato i postoje ovakva djela, mislio sam.
Misa je bila prekrasna, crkva puna, čestitke je primao Soukal.
„Znam gdje si bio i s kim si svirao“, rekla je majka. „Ne protivim se, idi kud hoćeš. Samo, razmisli o tome.“
„Žao mi je što te nisam čuo“, rekao mi je otac. „Pričaj mi ko je sve bio i kako je to izgledalo?“
Pokraj peći, nas smo dvojica kao zavjerenici razgovarali o misi u tuđoj crkvi i o muzici koju ni on ni ja nismo doživljavali kao tuđu, nego najdublje kao našu. Pogledao sam prema vratima očekujući majku da se vrati, ali ona te večeri nije imala namjeru da učestvuje u našem razgovoru.

Stan profesora Kalusa – Jarmila, Vlasta i mi momci

Volio sam stan profesora Kalusa. Već ta privilegija da mogu, ne kao učenik nego kao muzičar, u njemu biti dio njegovog malog kućnog orkestra, činila me je u mojim očima, po prvi put, posebnim. Osokoljen nekom nejasnom sigurnošću koja je proizilazila iz vrijednosti koju je zapazio profesor Kalus, gledao sam na svoje drugove na nov način. Da pozove đaka sedmog razreda nije bila mala čast.
Za nas i malu Banjaluku, svi ondašnji profesori bili su izuzetno, da ne kažem pretjerano obrazovani. Što se nas tiče, mogli su da nam predaju bilo koji predmet, što znači svaki, jasno, jer smo mi bili apsolutne neznalice. Ali Kalus je bio na svoj način poseban – blagost, uviđavnost i muzika izdvajali su ga od drugih. Izgledalo je kao da i nije dio sistema.
Činilo mi se da Kalus zna sve evropske jezike kojih mogu da se sjetim. O čemu god bi se poveo razgovor, on je djelovao toliko superiorno da su odjednom svi prestajali da učestvuju i zadivljeni puštali profesora da priča. Kao istoričar i geograf, govorio je tako ubjedljivo da se njegovim slušaocima, naročito đacima, činilo da je i sam bio u svim tim bitkama, od Troje do Vaterloa. Proputovao je Evropu, poput bedekera mogao da opiše bilo koji veliki grad, uključujući u to i detalje o smještaju i hrani. Ali on bi brzo zaćutao, nije bio ljubitelj monologa, naprotiv, volio je da pušta druge i da ih sluša, nikada nikoga ne ispravljajući.
„Hajte, molim vas,“ znao je da kaže, „to je profesorska bolest, da na svakom mjestu njihova mora biti posljednja. Nismo mi ni vladari ni pape. Profesorovo je da zna i da sluša druge a ne samoga sebe.“
Nekad nam je i prigovarao, više kao da se jada nego da ocjenjuje:
„Vi sve nas vidite kao iste, na isti način, kao da i nismo ljudi nego strašila koja je Beč napravio. Baš kako nas je vaš Kočić opisao – prokleti kuferaši koji ni jezik srpski ne znaju. Tako su vam i svi Česi isti – Pemci. A vidite, ja u stvari nisam Čeh, nego Moravac, iz Južne Moravske, iz mjestašca Uhersko Hradište. A moja supruga,“ tu se uvijek osmijehne i kao da je za katedrom pokaže, ako bi se tu zadesila, što se obično dešavalo, na nju gudalom, „ona je grofica, moliću lijepo, grofica od Turna i Taksisa. Da vam sada ne pričam kako je mene ta sreća snašla da budem muž takve dame.“
Smijeh je odmah prekrio prigovor, prihvatali smo se gudala. Na redu je bio prekrasan Dvoržakov Američki kvartet. Svirajući ga, pogledali smo na groficu kao da je naše muziciranje njoj posvećeno. Vjerovatno je i bilo. Zašto bi nas inače profesor i primao u svoju kuću?
Grofica Hedviga od Turna i Taksisa bila je punačka žena, sjajnih malih očiju koje su sve vidjele i sve upijale. Jedva da je ponekad nešto rekla, na nekom od jezika na kojima se sporazumijevala sa suprugom. On joj je bio drugi muž, ona njemu druga žena. Niko nije znao da li je grofica imala djece iz prvog braka, kao što se nije znalo ništa intimno iz te kuće. Možda je samo jedna osoba mogla znati više, druga banjalučka grofica, Marijana fon Degracija, udata del Mestri, s kojom je Hedviga redovno pila čaj ispred hotela „Bosna“ gdje bi im se ponekad pridružila još jedna tajanstvena gospa iz italijanskih krajeva, poluplemenita Marija Paskolo. Obučene u nestvarno bijele haljine, u bijeloj od pruća pletenoj vrtnoj garnituri, mogle su da budu hotelski amblem – prolaznici su zastajali s one strane Kaisergasse da vide ono što se može vidjeti samo tamo negdje u velikim gradovima. Poneko se pitao da li je ovo Božija milost ili Božije prokletstvo, da se gleda ovako nešto nestvarno a da to nije sveta slika.
Iako sam bio premlad da se divim groficama, oko njih je mnogošta bilo za mene zanimljivo, tajanstveno i izazovno. Tako se priča složi da pokaže svoj prednji dio, kao bilo koji zamišljeni prostor, ali mi zavirujemo šta je iza, u dubini priče, čak i iza nje, gdje obično neko strpljivo čeka da dođe na red. Kao u malom amaterskom teatru s papirnim kulisama.
S njima je neko vrijeme živjela djevojka neobičnog imena -Jarmila, u koju smo svi mi mladi muzičari bili zaljubljeni. Ja sam to ime izgovarao kao da je sastavljeno iz dvije riječi Jar-mila, od čega me je obuzimala toplota u butinama, a uši bi mi se zapalile. U mojim maštarijama on je bila Žar-mila, žar-ptica.
Nestvarno stvorenje, koje se pojavljivalo iz neke sobe, tako tiho da nismo mogli ni da primijetimo trenutak kada uđe, samo bismo je otkrili gdje sjedi u ćošku i napregnuto nas gleda i sluša. Nismo mogli da joj priđemo, jer nije izlazila iz kuće, nismo mogli poslije sviranja bar na trenutak da joj kažemo nešto, jer bi nestala prije kraja, kao da je dobro znala ne samo partituru djela koje smo provježbavali, nego i naš ritam, čak i koliko će nas puta vraćati profesor ili sudski pristav, koji je bio iznad svih po znanju i energiji, neumoran u repeticijama, da smo sklapali oči, u mraku već, pa bi profesor, da razbije monotoniju znao da me pita, jer sam bio u dubini, suprotno prozoru, da li išta vidim. Nisam mogao da mu odgovorim, gledao sam Jarmilu i sve vidio, mada sam same note jedva nazirao. Bježale su od mene kao da su bile mravi. Oči su mi suzile da li od napora ili nečeg trećeg. Ne videći dobro, bolje sam razvijao memoriju.
U tom sutonu, stan profesora Kalusa izgledao je kao mjesto gdje bismo svi htjeli da ostanemo. Oko nas širio se spokoj, potpomognut mirisima iz kuhinje, ko zna kakvih slatkiša koje je tamo pripremala Julija, Italijanka navodno, stara djevojka, njihova kuvarica i uopšte domaćica. Kada bismo duže ostali, donosila nam je čaj i biskvit, činilo mi se da mi je to najljepši trenutak dana. Ali Jarmila je tu već izlazila, nestajala, kao da i nije nekoliko trenutaka ranije sjedila na tom mjestu.
Jednog dana nije se pojavila. Svi smo bili smeteni, griješili smo u običnim stvarima, Soukal se ljutio, profesor Kalus je ćutao i samo klimao glavom. Na kraju, kada se više nije moglo nastaviti, rekao je gotovo očinski:
„Hajte, molim vas, kući. Sve će to samo od sebe proći.“
Tako je i bilo, samo što je jednu osobu zamijenila druga, umjesto Jarmile, kako ju je zvala Marica, drugi joj se nisu ni obraćali, u naše srca ušla je Vlasta Soukal, kćerka već navedenog sudskog pristava, kasnijeg sekretara suda, Josipa Soukala, našeg učitelja, šefa orkestra, svirača čela. Plavooka, brza kao zaigrana mačka, znala je uvijek prva šta otac od nas traži, mada njenu svirku nisam nikada mogao da ocijenim. Mislim da sam joj dodavao kvalitet koji nije imala, čega sam tek kasnije postao svjestan. Dok sam u slučaju naše zaljubljenosti u Jarmilu, primjećivao sve znake tog odnosa kod Velimira i Vojkana, sada mi se činilo da sam samo ja bio svjestan njenog prisustva. Njih dvojica, pa i Joža Latal i Ivica Kurtović, smatrali su je naprosto drugaricom, što je u najmanju ruku bilo neobično za to vrijeme. Drugarica nismo imali. Djevojke su bile poseban svijet, nisu s nama išle ni u iste razrede, ne možeš da zoveš drugaricom nekoga s kim se ne družiš. Vlasta Soukal bila je prva djevojka s kojom smo se koliko-toliko družili. Uvijek i samo u prisustvu njenog oca.
Primjećivala je Vlasta moje poglede koji su bili više od obične ljubaznosti, čak i radoznalosti, ali je puštala da to traje i završi se samo od sebe. Onda, jednog dana, ili, što je bolje, jer je tačnije, jedne večeri, kad smo neočekivano ostali sasvim sami u sobi gdje je još lebdjela muzika, neizbježni Dvoržak, ko bi drugi mogao toliko da nas zbliži, uhvatila me za ruke i pogledala u oči.
Osjećao sam se potpuno pometeno, izgubljeno, očekivao sam da neko uđe u sobu i da me izbavi iz ove nevolje. Bar Vojkan da dođe po mene da bismo skupa išli kući. Tih nekoliko trenutaka, meni su izgledali predugi. Šta sad?
Napokon je Vlasta prošaptala, toliko tiho da na kraju nisam bio siguran da je uopšte nešto rekla. Osjećao sam potrebu da svoje uvo naslonim na njene usne.
„Mili moj Đorđe, da si malo stariji, pa i malo ljepši, mogla bih da se udam za tebe. Prešla bih na pravoslavlje, vjera mi baš mnogo ne znači, i ostala ovdje u ovom mom gradu. Ovako, ne znam šta ću sa sobom? Ipak ću se udati, ako želim da ostanem, jer želim. Što da odlazim? Gdje god da odem biću stranac, tamo u očevoj otadžbini. Nemoj biti tužan i nemoj se ljutiti, samo ti idi svojim putem. Od svih ovdje, ti ćeš jedini biti muzičar.“
Umjesto tuge i potištenosti, njene su riječi u moju dušu donijele neku zapanjujuću vedrinu, kao kad se izmiriš s nečim što te je do tada tištalo a izgledalo sasvim nestvarno, sve sam prihvatio, i svoje novo mjesto i moćnu muziku kojoj vrijedi služiti da bi te ona od svega branila. Kako su samo nejasna razgraničenja gospodarenja i služenja.
Onda je došao završni udarac, koji je krunisao njenu kratku ispovijest. Već sam bio krenuo da iz sobe, kad me ona uhvati za rame. Od tog dodira pretrnuo sam sve do nožnih palaca. Ali ono što mi je rekla donijelo je nov osjećaj, sasvim nov i neočekivan.
„Vidiš, Đorđe, meni se sviđa tvoj brat, ali od njega u životu ništa neće biti. Svi tako kažu, i ja se s tim slažem. A šteta, nas dvoje bismo bili odličan par. Ne ti i ja, nego tvoj brat i ja.“

(Iz romana „Gospodska ulica“, koji uskoro izlazi u izdanju „Matice srpske“, Novi Sad.)