Goran Čolakhodžić

Goran Čolakhodžić - Pjesme

Sarajevske Sveske br. 47-48

Zaziv bazgi

Možda da kraju privedemo jedno izgnanstvo:
bazga divno cvate.
Smireno i sustavno tiranstvo
dugo je zelene mladice držalo van vrta; sad da se vrate,
da se u njemu nastane s mirom,
to želimo.
Viseće štitove neka razastiru širom
nad živicom, šupom, kad ih doselimo
ovamo opet. Kažu da brane kuću od zloga,
da hrane kukce, ptice i ljude;
čini se da bazge, poput gloga, nude
i tajnovito čišćenje noći od mraka.
I dok sam te prije tražio, podmuklo,
da vidim kako ću te, između maka
i lišća rabarbare ščepati, čupati, danas te promuklo
zovem i dozivam k sebi, da probiješ ogradu,
da prijeđeš k našoj vlasti,
zaboraviš zavadu,
jer u našem ćeš kućnome kozmosu
odsad u miru bit pozvana cvasti.

Lov

Lovio sam zečeve
obilno i nečujno:
nišan je ubijao, nije bilo pucnja,
krznene su vreće padale bez odgode
na suhu travu sumraka. Ostajali su
kruti, otvorenih očiju, bez kapi krvi
na stegnutim ranama, zapravo smiješni,
neopasni u toj smrti koja nije
preotela život, pa je bila prozirna.
Meni nije nestajalo metaka,
a ni njima smrti: stalno su je producirali
po humcima i jarcima.
Spušta se jesen, bit će da je to.

***

Prije sam se bojao nestanka znanja o zemlji,
ali je ono i u mene uraslo
s godinama – nešto zbog tebe,
a više iz tvrde gline samog vrta.

Prije sam strahovao zbog prolaska priča,
ali one su se vratile toliko puta
da sam već i sam pouzdan kazivač
tvojeg sve dužeg života.

I nema više bojazni, nakon bolesti.
Samo priželjkujem (djetinje, uzalud)
stalnost tvoga kašlja ujutro u voćnjaku

i onaj nježni miris koji se diže
kad gaziš grubo po metvici
pod mojim prozorom.

Ugar

Učili su me da uvijek nešto mora mirovati.
Makar kao spomenik, izraz zahvalnosti,
kao sigurna distanca od pretjerivanja:
za svaki slučaj. Za sobom uvijek urediti,
vratiti sve u sklad, kako god možeš i znaš.
Treba zagrnuti sve svoje nelijepe tragove,
treba pospremiti mokre ostatke ljeta,
listove, gomolje, plodove, kožu i kosti,
vratiti zemlji pravo na šutnju i pustoš.
Ostaju topli i prostrijeti ležajevi. Punjeni
mekanom osnovom svega, pravilno rezani,
posuti sijenom, ipak dokazuju udio ruku.

Ugar omogućava proljeća za proljećima.
Nešto mirovanja negdje, uvijek, pomalo,
dopušta šumi i livadi da se provuku noću
pod ogradom, da u krevetima šire korijenje.
Nešto mirovanja, nešto sna koji rastače
oštrinu brazda, međe dana, dopušta tebi
da staneš zorom uz ogrozde, da me kišom
svojih očiju i usana pred proljeće spremiš
za dodir i kopanje. Izbojci drveća kod nas
u krevetu, osim što nas prorastaju, brzo
nas prerastaju: ostani moj u tom raslinju
barem do berbe popodnevnih jabuka.

Zadnja košnja

Zadnja košnja još jedan tih ritual.
Ne mora se nužno, ali je dobro,
a i lijepo, jer vraća u kolovoz,
vrijeme kad je košnja zarazna kao i zijevanje,
kad upališ motor i kreneš,
a kad prvi put staneš,
čuješ čitavi motorni zbor iz bliske
daljine, od svake strane svijeta.
Svi svladavamo travu, igramo se krava,
igramo se susjeda u predgrađu Chicaga.

Zadnja je košnja ljepša i muškija:
sam si u tome, često je magla i sumrak.
Obavljaš nešto travi ružno i bolno
u njezinu korist, kao liječnik ili otac.
Vodiš računa o stroju, kupaš ga pred san,
izlijevaš benzin, baviš se, kao što se ne baviš nikad,
jer si filolog, pisar i gej, uljem i čelikom. Na kraju
zaključavaš vrata, izdišući jedno „sve je spremno“ –
sad može zima, sad mogu duge noći bez rasta
provedene daleko od zemlje,
odatle uzdah.

***

Stajali smo i koristili perfekt
razgovarajući o tvojoj smrti –
zapravo ne o njoj, jer se već bila dogodila,
njome smo baratali tečno kao glagolima.

Trebalo je riješiti pitanje-dva
u vezi sjetve i proljeća, sunca;
nekoliko napomena prije odlaska na rad,
izostanak hrabrenja tvoj je izraz uzdanja.

Tek oko podneva, poslije magle,
dok si lopatom rezao korijenje,
sjetio sam se da sam noću i plakao, probuđen,
kratko, prevrnuvši tugu u mraku, kao i zemlju

pri jesenskom kopanju; ušla je
natrag, u humus, kao gujavica.
Sada obojica guramo šake u podatnu tamu,
sve se dogodilo dok još i nije, dobra je zemlja.

1.

Kuća se uvijek na brijegu ukaže nenadano, odjednom zdesna, izvor krivudave rijeke šljunka koja izigrava prilazni put. Ondje ju je postavio čovjek bez lica, onaj koji je u njoj proveo gašenje listopada. Mi smo došli tek poslije, pošto se izlila kiša, a vršak glavice brijega postao iznova suh. Odonda golubice mogu donijeti grančicu loze s obronka, u zalog budućeg mira; no sve to okružuje šuma, strmi, silnim lišćem zasuti klanci, sjedišta gljiva. Voćnjaci koji su sve sličniji šumi: u svako proljeće stabla izmijene po list, ljeti odbace plod, prijeđu na stranu zelenog mraka. Iz ljeta u ljeto prilaz je sve teži, trava sve viša, crni kamenčići ceste tonu sve dublje u zemlju, korov sve gušće i plodnije sipa svoje sjeme.

2.

S prodolja miriše sijeno, mada u odsustvu kosaca, ali hrđavi kolotur zdenca ipak se može okrenuti. Sve odaje nedavne posjete ljudi, rijetke dolaske, kratke prisutnosti – ipak dodire. Pod orahom titraju sjene njegovih lisnatih udova, grančice škripe na lagodnom vjetru popodneva. Otvaram zdenac iz kojega uzlijeću protekle jeseni (negdje se još čuje hihotanje bjesova), izvlačim iz njega vjedro prepuno lišća, obraslo mahovinom i lišajem: iz duboke vlage izlazi stonoga, padajući natrag preko ruba, nalik na bijelu vrpcu. Izvlačim opet, pronađem crvenu. Nosim je da je Kata uplete u kosu.

3.

Noć isparava iz šume, ne gmiže s istoka. Načini se prije zalaska sunca, onda strpljivo čeka svoj red da procuri između stabala. Bijele sjene nepoznatih zvjerki postaju oštrije, lebdeći nijemim krajičcima oka i sve crnje izazivajući pomutnju. Zatvaramo vrata. Samo ona stara, dobra, drvena ostaju otvorena, skinuta sa šarki, negdje duboko u šupi. Sami su njihovi dovratci jamčili sigurnost: moglo se gledati suprotni brijeg – jedno samotno svjetlo u dalekom selu – kroz otvorena vrata bez straha. Te su večeri prošle. Više ne znam kako smo mogli lunjati jarcima kraj kukuruza, gledati u šume, sami u noći. Bijele su nas oči gledale, a mi im nismo vidjeli kandže.

5.

Ovo je kraljevina. Pod njom su mnogi ljudi i kuće, mnoge gljive. Kuće su gljive, privremena plodna tijela micelija svojih podruma; pojave se bez jasna razloga, sazriju, istrunu, nevidljivim kanalima zemlje otpužu u tamu vremena da bi opet, jednom, ali nikad na istome mjestu, procvale cvijetom bez boje. One sjedinjuju pokret i nepokret, meso i travu, sjedinjuju bezbrižnost bilja i otrov životinja, a isto jedinstvo i jedu. Tako i podrumi: podrumi su zavojiti, pletu se u omče, dave mračne kukce koji ih nagrizaju, jedući ih. Pružaju svačemu zaklon, ipak. Opasno je sići u podrum, posebno kada ga nema.