Tvrtko Kulenović

FRANCUSKA VEZA

Sarajevske Sveske br. 01

On je bio zaljubljen u moju mamu u vrijeme kad su oboje još bili bezmalo djeca. Nikad nisam pitala da li je i u kolikoj mjeri ta ljubav bila uzvraćena, ali joj je on ostao do kraja vijeran. Moglo je od toga nešto i biti, ali je došao rat i sve rasturio.
Nastupilo je doba neimaštine i gladi, hranili su se hljebom i ribom koju bi mamin otac, moj djed, eventualno ulovio u kanalima i u pritokama Ila. Voće nisu vidjeli mjesecima, možda godinama.
Po završetku rata moja mama udala se za moga oca, "srpskog đaka", podanika siromašne savezničke države koji je došao u Francusku da studira. Kad je nagovijestio mome djedu da ima namjeru zatražiti ruku njegove kćeri, ovaj mu je rekao da dođe ujutro u pet na određeno mjesto na obali Ila, gdje je tih dana pecao ribu. Zatim je djed odlučio da pođe u posjetu svojoj kćeri, da vidi tu siromašnu savezničku zemlju u koju se ona iznebuha udala, i kad su u čast njegovog dolaska dovezli pred kuću kola puna lubenica zinuo je od čuda.
Mamin prijatelj se u međuvremenu oženio, dobio dvoje djece, razveo, ponovo oženio, i opet dobio dvoje djece. Pošto se u međuvremenu i bez obzira na lubenice jasno pokazalo ko je siromašan a ko bogat, rekao je mome ocu: "Ti si njen, a to znači da si naš. Počni nešto, a mi ćemo ti u svemu biti od pomoći". Moj otac je bio na putu da se uz njegovu pomoć malo i obogati, ali je došao rat i sve rasturio.
Za vrijeme rata otac je vodio takozvanu "Centralu za humor", što ga je poslije oslobođenja moralo koštati glave, ali je istovremeno radio za partizane o čemu je posvjedočila jedna ženska sa kojom se zatim morao oženiti.
Mama je ostala sa nama i pred prvi poslijeratni Božić jela je šunku koju smo dobili na poklon od tate, koji je bio prestao da slavi ovu vrstu praznika. Pokazalo se međutim da je šunka sadržavala bacil botulinusa; mi djeca smo se izvukli, ali je mama umrla na sam dan Božića. Posljednji put sam je vidjela u mrtvačnici, imala je papirić vezan za nožni palac na kojem je pisao broj 48, a upravo toliko je imala godina.
Mamin prijatelj probio se iz Francuske kolima sa ženom i devetomjesečnom bebom, po nemogućim cestama i uprkos činjenici da je naša zemlja tada još uvijek bila u vrlo lošim odnosima sa svim zapadnim zemljama. Na povratku su i mene poveli sa sobom u Francusku, bila sam zadužena za čuvanje djeteta koje je međutim u kolima ujela osa za jezik, i ja sam tada prvi put počela da ridam. Oni su mi tada rekli: "To se moglo svakom desiti", i "Zar ti ne shvataš da si sada isto toliko naša koliko i ova beba?"
Kad sam se ja udala, moj muž i ja dobili smo od njih pismo koje je počinjalo riječima: "Draga naša djeco", i otada je njihova kuća bila naša kuća. Gošćenja su bila obilata i rafinirana, mada su, naravno, bila ista takva i kad mi nismo bili u gostima. Naš prijatelj je uvijek bio spreman da dokazuje da su hrana i piće najljepše i najveće stvari u čovjeka. J'ai bien mange et bien bu - to je bio rezime jednog dana, nekog mjesta, i čitavog života. Pod pićem je naravno podrazumijevao vino, ali nije imao ništa ni protiv piva. Na našem jeziku znao je da kaže: "Pivo, pivo!", a na ruskom: "Ničevo amerikanskavo!"; taj usklik ponavljao je često, smijući se, sa zadovoljstvom. Vodio nas je na šetnju brodom po Rajni, i tada je govorio: "Pogledajte kako je ona obala preko puta fina i uredna, a vidite kako je ova naša neuredna i lijepa."
Kad sam se razboljela, trebalo je da idem na liječenje u Francusku, o njegovom trošku, ali je došao rat i sve je rasturio. Javljali su mi se telefonom, brat i kuma, na telefonu se kod njih čulo kako kod nas puca. Brat je rekao: "Skloni se!", ja sam rekla: "Nemam kud da se sklonim", kuma je pitala: "Ko to puca?", ja sam odgovorila: "Pa Srbi!", ona je rekla: "Kakvi Srbi, to po tebi pucaju muslimani!"
Rekla sam mome mužu da ću nadživjeti svoju mamu za tačno deset godina. Zavjetovala sam ga da nikad više ne ode tamo, i da nikad ne prekida vezu sa našim prijateljem u Francuskoj. On mu je kasnije napisao pismo ludo od bola, dao ga je jednom švedskom novinaru koji je putovao u Finsku da ga odande pošalje na njegovu adresu. Odgovor je stigao neočekivano brzo, opet preko nekog novinara, i u njemu je stajalo: "Ako ubuduće želiš živjeti sa nama, odmah dođi. Ti si naš i ova kuća je tvoja kuća dok ima nas."
Kad je rat završio, moj muž je otišao da ga posjeti i da mu čestita devedeset i neki rođendan četvrtog januara, ali ga je dočekala vijest da je umro, i to baš na sam Božić. Dobro je jeo i pio, zatim je rekao da će poći malo ranije u krevet, otišao je u svoju sobu i nije se više vratio.

BEOGRADE, LAKU NOĆ

Mornari iz Havane što stoje sa strane, sa strane, pitaju: "Kapetane kako se zove vaš brod"? Moj brod zvao se Beograd. Svojim čvrstim pramcem zariva se u sastave Save i Dunava, ali paluba za razgledanje je ulazni plato na veliki Kalemegdan, odakle se vidi i rijeka i most, i crkva i ljudi.
Plovio sam njime još prije svjetskog rata, ali se toga, naravno, ne sjećam. Sjećam se plovidbe iz četrdeset devete, na koju me je vodila moja baka, moja majkica, koja je pedesete umrla. Ničim nije bila opterećena, ali pretpostavljam da se poslije tri godine života u Sarajevu bojala da ću zaboraviti drugi dio svoga nasljedstva. Išla je da obiđe svoju bolesnu sestru, ali nije morala na taj put mene voditi. Sjećam se ulaska u voz na staroj sarajevskoj željezničkoj stanici, i toga kako sam, prije nego što ću na visoki stepenik zakoračiti, valjda od uzbuđenja, ispustio iz ruku dragocjeni termos, koji se rasprsnuo u hiljade sjajnih komadića. Stvarno sam plovio nekoliko puta od Beograda do Kladova na Dunavu, dakle do mjesta gdje čitava naša rijeka, sa obje svoje obale, prelazi u Rumuniju.
Bilo je ovako: oko deset izjutra približili smo se Kladovu, od kog nisam mnogo očekivao. Bio sam već izmoren palankama, nijedna ulica i dvadeset kuća na obali Dunava, zaključio sam da je pametnije izvaliti se u naslonjaču i predati se suncu i ljuljanju parobroda, ali zbog nedostatka treninga nepokretnost mi je brzo dosadila, počeo sam se vrtjeti na stolici kao zdravo dijete na časovima muzike ili jezika, digao sam glavu i ugledao tankove od benzina ili nečeg drugog kakvi se nalaze samo po pravim lukama, željezničke vagone na slijepim kolosijecima i kuće koje se prema centru sve više razmnožavaju i povećavaju broj spratova. Od tog iznenadnog susreta odmah je proradio mehanizam iluzija, sličan mehanizmima starih satova, koji na isti način, naoko bez razloga, stavlja u pokret neobične ličnosti i podneblja. Brod je pristao uz pocrnjeli debarkader, blago ispupčenje obale sakrilo je i ono što se sa rijeke moglo vidjeti, a ni varošica nije imala isturenih položaja zgodnih za osmatranje - pa ipak sam vjerovao da vidim na drugoj obali aleju drevnih brijestova i parove što lagano prolaze njenim vlažnim stazama, starinsku crnu kočiju i u njoj ljepoticu pod velom koja nekog čeka, iza zamagljenih prozora. Povremeno, u talasima, nailazi gradska vreva, glasovi pijanih mornara i nakaznih prodavaca novina, zvonjava plavih tramvaja i sirene teških autobusa, ali nemoguće je doći do njenog izvora: svuda se prostiru samo tihe sjenovite ulice bez prolaznika s lijepim kandelabrima, s turobnim starim kućama, sa tamnim baštama ukrašenim staklenim kuglama i keramičkim patuljcima koje će tamošnja djeca zauvijek ponijeti u srcima. Grad ima oblik kvadrata, pravilno podijeljenog na kvadrate, pa na još manje kvadrate. Zove se Turnu Severin.
Ali plovidba je jedno a život na brodu drugo: bogojavljensko lutanje beogradskim ulicama, u kome nailaziš na imena kao što je ulica Čarli Čaplina (Šarla Šaplina), na mjesta kao što je Galerija fresaka koja upravo ugošćava izložbu "Ravenski mozaici", i, naravno, Kalemegdansku terasu, na kojoj te, kao vjetar iz daljine, upija pogled na dvostruki život, riječni i suvozemni. Zatim hram, templum, koji romantičan mladić traži u svakom gradu i na svakom brodu, mada je na brodu najbolji hram njegova okolina, pučina. I danas susrećem ljude kojima praštam sve ako su spadali u društvo koje je u ono doba pohodilo Kinoteku.
Bili smo umorni, bez kuće i kućišta, zažagrenih očiju, po cio dan na nogama i u vrtlozima života (tako smo zvali, životom, zapuštene kafane kraj željezničke stanice u kojima su se mogle vidjeti kurve i tuče, i obale rijeka nastanjene alasima i skitnicama), ne propuštajući ni jednu od kulturnih manifestacija (tako nazivam, vrlo smiješno za ovu priliku, izložbe, koncerte, generalne probe po pozorištima i predavanja i diskusije po raznim bibliotekama i univerzitetima); snage su nam naročito uveče bile na izmaku i trudili smo se da ne uhvatimo sebe kako na kraju uspješno probdjevenog dana spavamo na najsvetijem od svih mjesta, koje je bilo Kinoteka. Živjeli smo za film, drogirali se "kinestetikom", s prezirom govorili o "literaturi" i "snimljenim predstavama" i u mraku za vrijeme projekcija pucali prstima i s odobravanjem klimali glavom kad bi se platnom pronijela neka bravura "filmskog jezika". Jer koja je knjiga u stanju da u nas unese, kao dinamit, onaj uzdržani pokret koji unosi usporeni marš kadeta u "Čapajevu", ili nas umori onim bremenitim mirom kojim umara kiša koja pada u "Rašomonu".
Zatim, susreti sa ljudima: nigdje nije bilo ljudi koji su bili tako vrijedni upoznavanja kao u tadašnjem Beogradu. Evo dva uzorka sa dva vremenska kraja, povezana zvučnošću, Branka Šušić i Stevan Pešić. Mi smo bili studenti pretendenti, a Branka već gotova pjesnikinja, objavljivala je kod Daviča u "Delu". Bio sam veoma sklon modernizmu, ali sam pjesmom ipak najviše smatrao ono "Stojte galije carske, sputajte krme moćne, gazite tihim hodom", a kod nje je bilo, "porodilja širokih bedara": "Zemlja". Pritom nije znala ni za Lautreamonta, pa čak ni za Preverta, nije posjećivala ni Kinoteku, to je iz nje tako, jednostavno vrcalo. Vrcalo. Ili joj je Davičo u tome pomagao. Bila je zgodna, pomalo prijeka, nimalo Twigi, plavokosa. Udvarao sam joj se, bezbeli, a ona nije branila, ali nije ni pripuštala. Učila je portugalski i govorila da će ići u Brazil. Onaj čudesni zaliv Sao Paula, sa glavom šećera, san svih romantičnih mladaca. Nije govorila da će tamo da se uda, pomišljao sam da me je time pomalo štedila, mada, osim običajnih primjera, nisam imao drugih argumenata da mislim da je tako. Jedino sam znao da je Oskar već tamo bio, gledao sam film koji je snimio na karnevalu u Riu, to jesam povezivao. U svakom slučaju jeste ubrzo iščezla, otplovila, i ostala samo u sjećanju.
Stevu P. sam, naprotiv, upoznao mnogo kasnije, kad sam se vratio iz Indije, pa je i od tog povratka još dosta vremena proteklo. Kad sam u izlogu neke knjižare vidio knjigu "Katmandu" Stevana Pešića. Čudesna knjiga. Pa opet su prošle godine prije nego što sam pisca i čovjeka upoznao. Prepoznao sam neke stvari i ispostavilo se da sam kao pozorišni dramaturg pripremio za izvođenje njegovu "Smrt Omera i Merime". Pa sam pročitao njegove čudesne dječije komade u knjizi "Grad sa zečjim ušima". Moj brat, koga smo zvali Zeko, dojurio je kao bez duše da mu Stevo potpiše tu knjigu, pa je usput pao i poderao pantalone. Stevo je rekao: "On je božiji čovjek".
Ne znam kad smo se upoznali. Prije sam čuo za njegove teške i dugotrajne glavobolje nego što sam njega sreo. On mi ih je kasnije podrobnije objasnio: kako je na jednom od svojih mnogobrojnih kontinentalnih putovanja u Indiju zamalo zaglavio - u Turskoj su ga stavili u bolnicu gdje mu je krv linula na nos kao luda i to ga je spasilo. Govorio je: "Dobro je da si predveče sa mnom. Predveče me odvlače". Zaustio sam da pitam ko, ali sam se sjetio da se to ne smije pitati čovjeka u čijoj knjizi životinje govore ljudskim jezikom, hrane se mjesečinom i ptice izlijeću iz čaše pune vina. Takođe ja govorio: "Hoće li i sutra neko od ovih velikih Srba biti veliki srpski pisac ili je to samo privremeno tako?" Rekao sam: "Po mom sudu, uz svakog pravog pisca ide kao pratilac, makar jednim krilom, jedan anđeo. Ja jedino za tebe znam da ga imaš". Njegov veliki prijatelj nije bio niko sličan Daviču, nego mali i čudesni čovjek Duško Radović. Kapetan Džon Piplfoks. Mornari iz Havane, što stoje sa strane, sa strane. "Beograde, dobro jutro": "Iz malog tela i velike duše lakše izrastu krila nego kad je, kao kod nas, obrnuto". Steva je bio tijelom nevelik, ali kad sam jednom namještao bojler, a on naišao, potegao je bolje od mene, ja sam se začudio, a on se osmjehivao.
Posljednji susret sa Stevom odigrao se na tijesnom i uskom prostoru pred kafanom "Plavi Jadran" ili "Grčka kraljica". Za jednim stolićem sjedili smo mi, a odmah do nas uparađen stariji gospodin u svijetlosmeđem odijelu sa ulaštenim cipelama, u društvu jedne mlađe dame. Stevo je neumorno pušio i otresao pepeo gospodinu na nogavicu i ulaštenu cipelu. Gospodin je pozvao konobara i zamolio ga da donese jednu pepeljaru. Kad je konobar došao, gospodin je prstom pokazao da pepeljara ide za naš sto. Konobar nam je dao pepeljaru, a Stevo je upravo u tom trenutku sasuo golem grumen pepela gospodinu na cipelu.
Otkako je balkanski užas počeo, nismo se više čuli ni vidjeli. Bio je puki siromah, ali sam siguran da bi me ipak nazvao telefonom, samo ga je bilo sramota. Zvali su drugi:
- To kod vas puca!
- Odjutros stalno, a pomalo svaki dan
- Što se ne sklonite?
- Nemamo gdje da se sklonimo.
- Pa ko puca?
- Pucaju Srbi sa brda.
- Ma kakvi Srbi, na vas pucaju muslimani.
Kad je pala granata u ulici Vase Miskina na ljude koji su stajali u redu za hljeb i djecu koja su stajala u redu za sladoled, rekli su: "Ne zna se čija je to granata". Tada sam zaurlao.
"Ako vam je hladno kao u grobu, proverite da li vam je i mračno kao u grobu. Ako jeste, svako dalje pitanje je suvišno. Neka vam je laka zemlja", kaže Duško Radović. Beograde, laku noć!

RAJSKI PROPLANCI

Naša zemlja puna je bajkovitih planina iza kojih je azurno more, kao i svuda na Mediteranu. Neke od tih planina nisu oštre i kamenite, nego su zelene gromade pune rajskih proplanaka oivičenih ljubičastim šumama.
Na jednom od tih proplanaka moja žena učiteljica čuva ovce, jer jedino na taj način može sebi da zaradi za život. Moji drugovi iz jedinice kažu da je to vrlo lijepo i zdravo, ali da, iskreno rečeno, jedino ovcama trava služi kao hrana. Ljudi travu koriste za druge slasne stvari, na njoj se najljepše obavlja ona krasna fiskultura koju je Bog dao čovjeku i koja je bolja od svih sportova koje je on sam izmislio.
I mi sami crkavamo od dosade u ovoj planinskoj selendri kojoj je Bog rekao laku noć; mogu da zamislim kako je tek njoj koja od sve civilizacije jedino ima na raspolaganju kolibe koje pastiri napuštaju kada zimi silaze sa stadima u ravnicu.
Jedinu vezu sa svijetom održavam preko moje mame, koja uredno skuplja rijetku poštu koja mi dolazi; zato mi je uredno šalje u rijetkim prilikama kad naši kuriri silaze u grad.
Međutim, kad nešto hoće, onda nađe načina da to lako i brzo ostvari: tako mi je za tren oka poslala otvorenu dopisnicu koju je neki gulanfer uputio mojoj dragoj, a koja je nekako njoj dopala ruku.
Dotični hvali seosku učiteljicu kao ženu svojih snova, naziva je "divnim inteligentom" i "rajskom dušom", ali me zbunjuje završnom napomenom koja glasi: "U subotu u dva." Još iste noći sanjao sam kako je o tome ispitujem, da mi kaže šta je bilo, a ona mirno odgovara da nije bilo ništa. "Onolika ljudina, bivši košarkaš, asistent na fakultetu, a ne može ništa. Stavio je do pola, ali mu je ispalo."
Sutradan sam pošao svome komandiru da zatražim četiri dana odsustva u svrhu rješavanja porodičnih problema. Sve sam mu potanko ispričao, bili smo dugogodišnji prijatelji i naše prijateljstvo se sa ovom sadašnjom promijenjenom situacijom nije nimalo promijenilo. Rekao sam: "Znaš da se uveliko govori da sam najbolji borac u jedinici, i niko ti neće zamjeriti što si mi dao ono što sam pošteno zaradio."
Rekao je: "Čovječe, ovdje se živi prema komunističkim idealima - svako prema svojim mogućnostima, a svakome prema njegovim potrebama. A svačija je žestoka potreba da ode da se malo promuha po gradu."
"Znam ja da si ti najbolji borac, ali i ti znaš da si predviđen za moje mjesto ako se meni nešto dogodi, kako mogu da te pustim? Četiri dana iz ove vukojebine i četiri dana u nju znači osam dana, a nisam siguran ni da ćeš se uopšte vratiti. Ne mislim da ti ne bi htio, nego jednostavno da nećeš, znam kakve su te stvari. Čovjek je tu kao životinja koju mrežom hvataju, kud god zakorači njen kavez ide jedan korak ispred nje."
"A ti si već uhvaćen u mrežu narodnih priča o zloj svekrvi i dobroj snahi, ili obratno. Jasno je da se ne trpe, jer bi inače makar u ovom neljudskom vremenu živjele zajdno. Što se tvoje žene tiče, ništa nije dokazano, a sve je u ovom neljudskom nevremenu lakše oprostivo. Ali ta poštarska aktivnost tvoje majke mi se ne sviđa. Jedan moj omiljeni pjesnik je davno napisao: "Svoju majku treba tući dok je mlada."
U unutrašnjem džepu uniforme imao sam mali pištolj sa posrebrenom drškom na kojoj je krupnim slovima pisalo: "ŠERIFU". Ne znam ko je, ili ko je bio taj Šerif, ali meni je pištolj poklonio lično on, moj prijatelj, moj brat, moj komandir.
Prihvatio sam pištolj sa obje ruke, naslonio oba lakta na njegov radni sto i iz blizine mu ispalio dva metka pravo u glavu. Da li sam time htio da osvetim uvrjedu nanesenu mami ili sam mislio da ću se sada dići i otići kuda hoću, i ostati koliko hoću, da ni za koga i ni za šta ovdje nikakvim vezama nisam više vezan. To ne znam. Znam da sam jedva stigao do kraja sela, a već više nisam mogao podnijeti misao da sam ubio druga, brata, komadanta, a da se meni samom ništa nije dogodilo, živ sam.
Istina, ne za dugo. Predaću se svojim drugovima i oni će me jednostavno strijeljati, vezavši mi oči maramom da me ne straše. Strijeljaće me bez žurbe, bez zlobe, čak i bez mržnje, ali sa osjećanjem da vrše nezaustavljivu pravdu.
Moliću ih da mi izvade srce i da ga uviju u bijelu servijetu, koju će zatim načetvoro presaviti, i da taj paket pošalju mojoj dragoj na njen proplanak, sa porukom: "Šaljemo vam srce vašeg vijernog sluge." Mami ne smiju reći šta je bilo, nego će joj javiti da sam zarobljen u boju i da sam dopao neprijateljske tamnice, pa me u svom ovozemaljskom životu sigurno više neće vidjeti.

OBLACI NAD TAROM

Knjiga počinje opisom četničkog vojvode: "Četnički komadant Čelebića, Spasoje Dakić, bivši žandarmerijski narednik (njemu su Italijani, odlazeći za Pljevlja, predali komandu), sa prilično opljačkanog muslimanskog zlata u turskim lirama i napoleonima izbjegao je, pred dolazak proletera, u još gušće gudure, put Meštrovca."
Zanimljivo je da se je bezmalo isto tako zvao jedan partizanski junak, Radoje Dakić. Stanovao sam u ulici pod njegovim imenom, u Zemunu, u stanu penzionisanog podoficira koji se mnogo brinuo za školski uspjeh svoje kćeri. Doveo bih djevojku, ili prijatelja, to su bili jedini trenuci kad sam boravio u kući, a iz susjedne sobe čulo se bučno listanje atlasa i povik: "Ajde, bogati ne prdi, kakvo Jadransko more!"
U susjednom stanu, balkon do balkona, stanovao je aktivni oficir Albanac, tada Šiptar, sa ženom na čije ponašanje sam, od strane moje gazdarice, bio upozoren. Stajali smo na balkonu, lakat do lakta kroz tanko pregradno staklo i Advija, tako se zvala, govorila je: "Ti si naš" i ubrzo zatim, znajući za probleme koje sam imao u redu za kupatilo: "Dođi kod nas da se kupaš. Da se zajedno kupamo."
Moja gazdarica bila je Vojvođanka širokog tijela i duše kojoj su opterećenja ove vrste bila davno prošla, ali su zato druga sve više dolazila u prvi plan. Bila je sa sela, ali iz bogate porodice i sva bivša seksualna i slična problematika skoncentrisala se u negativnu opsesiju da se udala za golju podoficira, na što ju je uostalom porodica upozoravala kad je tome bilo vrijeme. Sa ponosom mi je pokazivala pisma svojih rođaka i predaka koji su iselili u Ameriku: "U našem hotelu na četrdesetom spratu stanuje naš čovek Nikola Tesla. Sutra ćemo ići da ga posetimo."
Nisam pitao otkud Vojvođani kao iseljenici u Americi, ne volim čačkati po prošlosti ljudi, iz toga se ispovite neobične stvari koje te na kraju udare u glavu, kao u grčkoj tragediji. Nisam je pitao ni o njenim glavoboljama, niti sam otišao da je posjetim u zemunskoj bolnici, gdje je na kraju i umrla od moždanog udara. Na sličan način umro je moj prijatelj Vojvođanin Stevan Pešić, koga je jednom ranije jako krvarenje iz nosa spasilo od smrti, ali kad se glavoboljama pridružio ovaj miris raspadanja na našim prostorima, ništa više nije moglo da ga spasi.
Ne pitam se ni otkud tim našim muslimanima to toliko zlato. Stalno su im ga pljačkali i nakon nedugog vremena dolazili po novo. Ili možda u ovom posljednjem ratu i nije više bilo toliko zlata, jer sad su im odnosili i vrata s kuća, zatim kuće spaljivali, zatim njih ubijali, a žene i kćerke silovali.
Bilo je toga, istina, i ranije. "Bilo je podne kad je Spasoje Dakić izlazio iz Čelebića, praćen petnaestoricom četnika, od kojih su samo šestorica bili Čelebićani. Išao je peške, prkosno uzdignute glave - niz desno rame visila mu je dugačka kićanka od crne svile, duža od svih. Svojim žutim korbačem, ovijenim oko ruke, nervozno je šibao desnu čizmu - činio je to samo kad je radio četnički sud, kad su pred njim batinali nepokorne seljake i seljanke iz ove proklete pustinje što ne zna ni za boga, ni za kralja, ni za red!. Odmah za njim koračao je još uzdignutije glave seiz Mita, kome je bivši narednik dopuštao silovanje čelebićkih devojaka, preko reda, čak i u petak, kad je inače silovanja strogo zabranjivao, pa čak i kažnjavao trodnevnim okovima."
Ovo je nešto strahotno i nevjerovatno. Bilo je i u ovom našem ratu gestova prijateljstva prema pripadnicima drugog naroda za koje su počinioci bili surovo kažnjavani, bilo je požrtvovanja, ljubavi i, uprkos sveopštem protivljenju, mješovitih brakova, ali za ovakvo makar groteskno poštovanje tuđe vjere, zakona i reda - do kojeg je bivšem policijskom naredniku bilo stalo nema primjera, to jeste nešto nevjerovatno.
Odmah po odlasku četnika na ove prostore došli su proleteri, i odmah zatim bili napadnuti. "Na momente čuje se kako meci, dolazeći iz daljine, meko, kao šljive, padaju na zemlju, nedaleko iza njih.
- Ovo su najgori! Ovi ostaju u mesu! - opet se čuje mirni Cvjetinov glas."
Kad se sve smiri, proleteri sanjaju. "Samo hujanje vetra, šum talasa, smeh, radosni dozivi, prelistavanje knjiga.
U daljini hukte lokomotive preko velikih belih mostova. Odnekud, blizu, udaranje lopte o zemlju, poklici dece, i tihi, lagani koraci".
Zatim pjevaju. "Usamljen, taman, dubok glas - Dejan u krugu nije mogao da uoči ko je to bio - otpočinjao je pesmu. Poznata ruska melodija nosila je reči - slivene toplim ljudskim glasom u jedno, i melodija i reči, polako, široko, plovile su u mračnu, potmulu noć unaokolo tugom, hladnom pustoši gole daljine, prigušenim jaukom u kome se budio nepokorni, buntovni ton dubokog ljudskog revolta:
"Konjuh - planinom
Vetar šumi, bruji
Lišće peva
Žalovite pesme..."
Tačno je da su mnoge naše partizanske ratne i poratne pjesme bile zasnovane na ruskim melodijama. Jedna od najpopularnijih, najrasprostranjenijih, "Po šumama i gorama..." zapravo je prilagođeni prijevod odgovarajuće ruske pjesme, a "Što to huči Sutjeska" o Savi Kovačeviću preuzela je melodiju od "Pjesme o Ščorsu", čuvenom ukrajinskom komandantu iz doba građanskog rata u Rusiji. Ali "Konjuh planinom" nije zgodan primjer, nije tačan, ali je oprostiv, u ono vrijeme, našem autoru, koji je svoju knjigu nazvao "povešću", jer je to bio uobičajeni bratski ruski oblik u književnosti, kao što bi danas svaki autor koji drži do sebe svoju knjigu nazvao romanom oslanjajući se na definiciju poznatog engleskog pisca E. M. Forstera, po kojoj je roman svaki prozni tekst koji sadrži više od 50.000 riječi.
Knjiga nije mala, ne bi trebalo reći ni da je tanka, jer ima jake, pune, kartonske korice koje svojim ivicama uveliko prevazilaze ivice unutrašnjih listova pružajući im zaštitu, kao što i treba da bude kod starinskih knjiga. Na naslovnoj strani su slova, riječi, ime pisca i naslov knjige "Oblaci nad Tarom", uokvireni sa tri stroga koncentrična pravougaonika, podvrgnuti strogoj simetriji kao da se spremamo za život u klasičnoj Grčkoj.
A jesmo se spremali za život, uvijek spremali pogleda usmjerena u budućnost, za sadašnjost je ostajalo malo prostora i vremena. Djeca i većina odraslih željeli su bar jedan manji dio unaprijed, ali za to je trebalo biti dovitljivac, lukavac, lopov, a naš pisac nije bio ni jedno od toga, bio je sutonski pjesnik.
"U suton se k'o močvara širi trulež s Grosovih slika
U suton su velike i tužne oči bolesnika"
Znao sam za francuskog slikara koji se zvao Gros ili Grez, koji je slikao Napoleona podmećući mu lik svoje žene. Kasnije sam saznao da postoji njemački napredni slikar ekspresionista Gros, koji je drastičnim bojama slikao sramni i truli život tadašnje buržoazije, pa je dakle o toj truleži riječ. Još kasnije sam sve shvatio i skupa uvezao kad sam pročitao stih iz njegove pjesme posvećene borbi za pravdu i slobodu u Španskom građanskom ratu:
"Reka Mauzanares što celim svetom teče."
Jedna od onih velikih rijeka koje veličaju budućnost i potiru sadašnjost. Ali u vrijeme kad sam to saznao i shvatio, moje unutarnje iščitavanje onih stihova bilo je već završeno, i njihov pjesnik ostao je u mom srcu onakav kakav je u njega ušao, sutonski pjesnik.
Zbližila nas je Indija. Pošao sam mu po savjet i uputstvo, a očekivao sam nastup koji će bar negdje u prikrajku sadržavati ime, položaj, slavu. Posjetio sam ga u Biblioteci, u njegovoj direktorskoj sobi. "Pogledajte ovu sobu", rekao je. "To je najbolja soba u čitavoj Biblioteci. A fudbalski stadioni niču na sve strane oko nas kao atomske pečurke."
"Sustižemo Južnu Ameriku", rekao je sa sarkazmom koji nisam od njega očekivao. "Sustižemo Južnu Ameriku, ali ne i Indiju. Indijska je beda strašna, a njena istorija je takođe krvava. Krvari i danas, ali njen duh se tom ludilu istorije protivi. A mi ćemo još mnogo krvi proliti pre nego što tu vrstu znanja, tu vrstu pameti usvojimo."
On je taj nauk u Indiji prihvatio, ali to ga je natjeralo da vlastiti život proveden u borbi i vezan za politiku smatra proćerdanim.
"Reka Mauzanares što celim svetom teče."
I nosi leševe. Kao i naše rijeke. Zato je htio mene, mladog prijatelja koji je imao još dugog života pred sobom, uputiti u drugačijem pravcu. "Obratite pažnju na ta božanstva koja igraju, ili se igraju, raduju, ljube, tucaju, nigde nema tog pretećeg prsta u ime kojeg čovek ubija druge ljude."
Kad sam se vratio s jednog putovanja, zatekao sam novine sa njegovom slikom i opširnom viješću o smrti našeg književnika, velikog prijatelja Indije. Saznao sam za njegovu bolest tek prilikom našeg posljednjeg susreta, u onoj poluraspadnutoj kancelariji direktora Biblioteke. Razgovarao je s nekim telefonom i rekao: "Znaš kako ti ja živim, stalno sa vodicama i pilulama." Ali ni poslije toga nije ličio na bolesnog čovjeka. Na umornog da, ali iza umora ima još toliko mjesta za život. I slika koju su objavile novine, zar prikazuje lik bolesnog čovjeka? A ipak, sve što je sada ostalo to su knjige, to je ova knjiga o oblacima, oblacima nad Tarom.
U vrijeme našeg velikog kulturnog prevrata pedesetih godina, kojem moj kasnije veliki prijatelj nije bio sklon, ja balavac, zaneseno sam pratio događaje i pokušavao da se negdje u njih udjenem, mada sam dolazio direktno iz njedara Maksima Gorkog i onog njegovog "Čovjek, kako to gordo zvuči!" i nisam uspijevao da svarim Kafku. Dopala mi je ruku prelijepa mala knjiga Baudelairevih pjesama u prozi i u njoj pjesma o oblacima, u kojoj čovjek-stranac na kraju dugog i mišlju bogatog poetskog dijaloga kaže da najviše, ili jedino na svijetu voli oblake. Ne znam je li ona inspirisala Camusa da u drugom dijelu Stranca stavi Mersaultu u usta onu slavnu misao o nebu iznad šuplje bukve, znam da je mene inspirisala da napišem nešto njoj slično, ali gorkijevski obojeno. Bila je to pjesma u prozi odistinski napisana a ne tek prepisana (u to vrijeme nisam se još bavio prepisivanjem, jer mi još nisu bila poznata teorijska opravdanja za takav književni postupak) i završavala se sličnom konstatacijom da voli ljude. Baudelairevi oblaci nisu se nigdje spominjali, ali se iz konteksta podrazumijevalo da je u pitanju odgovor: "Kakvi oblaci! Ljude treba voljeti." Poslao sam je dvjema književnim revijama koje su nosile najveći teret naše književne i umjetničke prekretnice, "Mladoj Kulturi", koja je promovisala Kafku, i "Mladosti", koja nam je otkrila jednog drugačijeg Majakovskog. Duže od šest mjeseci čekao sam odgovor, ali on nikad nije došao.