Velimir Visković

FAKOVCI DOLAZE!

Sarajevske Sveske br. 13

Potkraj devedesetih u hrvatskoj književnosti nastupa razdoblje promjena. One se odigravaju u turbulentnom društvenom kontekstu: urušava se autoritet Tuđmanove vlasti koja je svoj najvjerniji estetski izraz nalazila u Araličinim romanima i političkoaktivističkim zbirkama eseja, u Sedlarovim filmovima, u «državotvornim» književnim glasilima poput Hrvatskog slova... Tih godina na književnu scenu izlazi novi naraštaj pisaca, rođenih u šezdesetima i početkom sedamdesetih; oni – za razliku od svojih starijih kolega – nisu previše impresionirani Tuđmanovom retorikom o nacionalnoj državi koja se realizira kao plod tisućljetne hrvatske državotvorne čežnje. Oni vide drugačiju sliku stvarnosti (iako zaklonjenu megalomanskim frazama o povijesnoj misiji): korumpiranost političke elite, nezaposlenost, tajkunizacija, urušavanje moralnih vrijednosti, nesnošljivost prema manjinama uzdignuta na razinu državne politike...
Ta neuljepšana društvena zbilja ulazi u središte pozornosti novih pisaca. Njihova se književnost osvrće na društvenu stvarnost svojega vremena, ona je kritički komentira, bavi se pozicijom maloga čovjeka u turbulentnim vremenima. Stoga ni nije čudno da se kao poetičke oznake za spomenute pisce počinju upotrebljavati termini neorealizam i stvarnosna književnost.
Još od početka sedamdesetih i pojave tzv. borgesovaca u hrvatskoj su književnosti bile dominantne neomanirističke poetike, koje književnost tretiraju kao svojevrsnu ars combinatoria, u biti nezainteresiranu za socijalnu zbilju. Od toga se bitno nije odmaknuo ni kvorumaški naraštaj u osamdesetima. Štoviše, oni su samo radikalizirali naglašeni formalizam postmodernističke poetike prethodnog naraštaja: fragmentarizacija iskaza, tehnika književnoga kolaža, citatnost, odustajanje od socijalnog mimetizma. U odnosu na pisce s početka sedamdesetih, naglašenija je svijest o intermedijalnosti (iako takvih postupaka ima i u prozi Tribusona, Ugrešićke, Pavličića…). Kad je posrijedi formativna lektira potkraj osamdesetih, javlja se interes za Carvera, zatim za Harmsov apsurdizam, kod nekih poletovaca (Popović i Bašić) bio je jak i utjecaj Bukowskoga. U cjelini motreno, grupa oko Quoruma ipak nije iznjedrila prozaika koji bi ostavio znatniji trag u hrvatskoj prozi. Najplodniji su bili Damir Miloš i Borislav Vujčić, ali njihova autopoetička istraživanja (koja rezultiraju svojevrsnom hipertrofijom forme) nisu naišla na veći odjek u publike, a ni na afirmativnu recepciju kritike.
U drugoj polovici devedesetih, međutim, dolazi do radikalne promjene dominantnoga poetičkog koncepta. Postmodernistički eskapizam gubi privlačnost među mlađim piscima; potreban im je književni koncept koji izravnije komunicira s turbulentnom poratnom stvarnošću. Zanimljiv je primjer Jurice Pavičića koji u devedesetima piše sjajnu studiju o hrvatskim fantastičarima na temelju koje bi se moglo očekivati da će, ako jednom i sam bude pisao prozu, biti sljedbenik toga žanrovskoga koncepta; međutim, njegovi romani najdosljedniji su uzorak socijalnokritičke stvarnosne proze.

Sociopolitički kontekst
Mijenja se bitno i odnos prema nacionalnim mitovima koji su početkom devedesetih bili snažno urasli u dominantni tok hrvatske kulture. Nacionalistički i ksenofobni obrasci javnog ponašanja dolaskom HDZ-a na vlast postali su društvenom konvencijom; u potpunosti se takvi odnosi legitimiziraju početkom rata za nezavisnost i stvarnom ugroženošću hrvatstva i Hrvatske pred srpskim šovinizmom; čak i oni neskloni šovinističkim obrascima ponašanja prihvaćaju nacionalističku retoriku kao obrambeno oružje.
Međutim, nacionalizam ne služi samo kao zaštitno i samoobrambeno sredstvo; on je ujedno i kurentna roba na tržištu: na nacionalističkim istupima u javnosti stvaraju se karijere u novom režimu, a mediji – i državni i privatni – u pronalaženju i progonu iz javnoga života „jugonostalgičara“ i „petokolonaša“ nalaze i tržišni interes, iako ga uvijek umataju u staniol „državotvorne misije“. Najekstremniji primjer ratnohuškačkoga glasila nesumnjivo je bio ST, u kojemu su početkom devedesetih surađivali i neki novinari (pa i pisci) koji će se u drugoj polovici devedesetih transformirati u „tvrde liberale“. Atmosferu s početka devedesetih dobro ilustrira slučaj utjecajne revije Globus koja je 1993. objavila tekst protiv pet «hrvatskih vještica», u kojem su prokazane i dvije svjetski poznate hrvatske spisateljice: Dubravka Ugrešić i Slavenka Drakulić. Poznate intelektualke optužene su zbog neprijateljskog odnosa prema Hrvatskoj ponajprije stoga što su u inozemnom tisku otvoreno govorile o prirodi režima u Hrvatskoj. Taj napad je bio indikator ne samo rastućega militantnog nacionalizma nego i repatrijarhalizacije hrvatskog društva koje svoj bijes posebno usmjerava prema ženama, usto još i feministički orijentiranima. Međutim, prilike su se potkraj devedesetih toliko izmijenile da Globus postaje revija u kojoj dominiraju lijevoliberalni nazori; paradoksalna je činjenica da udarnu unutarnjopolitičku kolumnu piše jedna od nekoć prozivanih „vještica“ - Jelena Lovrić.
Prijelomnu važnost u promjeni mentaliteta na nacionalno osviještenom krilu intelektualne i književne scene ima 1997. godina, kad se pojavljuju dvije autobiografske knjige o Domovinskom ratu: Kratki izlet Ratka Cvetnića i Glasom protiv topova Alemke Mirković. Knjige su dobro pisane, osobito Cvetnićeva, koja se odlikuje iznimno dotjeranim književnim stilom. Na tematskom planu one ne dovode u pitanje oficijelno tumačenje uzroka rata u Hrvatskoj: isključivi krivci za rat su hrvatski Srbi koji su se stavili u službu velikosrpske ideologije i priključili se srbijanskoj agresiji na Hrvatsku. Međutim, svojom naturalističkom uvjerljivošću te dvije knjige indirektno svjedoče o kompleksnosti slike rata; osobito je drastičan prikaz kontrasta između ratne fronte i pozadinskoga građanskog života. Iznimno je dojmljiva Cvetnićeva ironija u opservacijama o hrvatskoj političkoj sceni i njezinim protagonistima; ironija za koju se nije moglo reći da je „neprijateljska“ i „jugonostalgičarska“, jer je izrečena iz pozicije ratnika s prve crte bojišnice, patriota koji se idealistično uključuje u obrambeni rat za Hrvatsku. Neke je Cvetnićeva knjiga šokirala i prikazom ratne okrutnosti prema zarobljenim neprijateljskim vojnicima; ta je knjiga pokazala da i naši dečki znaju malo pretjerati. Iste se godine pojavljuje i prvi roman Ovce od gipsa Jurice Pavičića. Dotad poznat kao novinar, filmski i književni kritičar, Pavičić se hrabro upustio u rasvjetljavanje škakljive teme: pozadinskog nasilja nad srpskom obitelji (u čemu su mnogi prepoznali naizravnu aluziju na poznati zagrebački slučaj obitelji Zec). Za branitelje dogme o apriornoj hrvatskoj nevinosti u obrambenom ratu to je bila posve nova i neočekivana situacija; kritički o ratnom nasilju bez obzira na nacionalni predznak više ne pišu samo „izdajnici“ iz Ferala i Arkzina, potkupljeni (kako reče Tuđman) Judinim škudama, već mladići poput Cvetnića i Pavičića, koji su rat proveli u rovovima.
Sve jača svijest o tome da su ratne operacije i na fronti i u pozadini pratili zločini (čime se u drugoj polovici devedesetih zapravo više bavio hrvatski tisak nego književnost) ipak je dovela do toga da se promijeni optika i nekih uglednih pripovjedača u prikazivanju ratne tematike: dovoljno je usporediti odnos Nedjeljka Fabrija prema ratnoj tematici u Smrti Vronskoga, romanu iz 1994., gdje on mitopoetski slika rat s oštrom podjelom na dobre i zle momke, i Triemerona u kojem se 2002. prilično odvažno upustio u obradbu hrvatskih ratnih zločina.

Časopisna scena
Koliko su pojavi novoga poetičkoga koncepta pridonijeli književni časopisi? U književnoj historiografiji poslijeratne hrvatske književnosti uobičajeno je da novi naraštaji pisaca svoje kolektivne nastupe vezuju uz časopise, koji do te mjere imaju formativnu ulogu da se ti naraštaji najčešće i nazivaju po časopisima: krugovaši, razlogaši, kvorumaši... U ovom slučaju nije bilo tako jasnoga časopisnog središta okupljanja. Jedna se skupina mlađih pisaca i kritičara našla u drugoj polovici devedesetih u Matičinu listu za kulturu Vijenac. Njihova radikalna kritika tuđmanizma, razobličavanje hrvatske uloge u bosanskom ratu (B. Matan) i distanciranje od povijesnog revizionizma u interpretaciji II. svjetskog rata izazvali su snažnu reakciju dominantno desno orijentiranih starih matičara, što je dovelo 2000. godine do sukoba, raskola i odlaska praktično cijele redakcije, predvođene glavnom urednicom Andreom Zlatar, iz Matice hrvatske i pokretanja novih, još radikalnije politički profiliranih dvotjednih novina za kulturu – Zareza. Međutim, Zarez se sve više pretvara u ekskluzivno glasilo skupine esejista i kritičara koji se bave raznim područjima suvremene teorijske misli, od feminizma do kulturalnih studija; za samu književnu produkciju u tako artikuliranom glasilu ostaje sve manje prostora. Osim toga, pojava FAK-a, barnumska reklama, medijska manipulacija i evidentno uživanje fakovaca u novostečenoj popularnosti otvorili su jaz između Zareza i novih književnih zvijezda, što će se posebno očitovati u velikom »okruglom stolu«, tiskanom u tom glasilu u povodu raspada FAK-a, kad su članovi uredništva s dosta velikom kritičkom distancom, pa i ironijom govorili o fenomenu FAK-a.
Valja napomenuti da Vijenac, koji nakon odlaska zarezovskih disidenata nastavlja izlaženje pod uredničkom palicom Mladena Kuzmanovića nije bio apriorno negativno raspoložen prema FAK-u; glavni urednik uspijeva taj list zadržati izvan sfere izravne političke instrumentalizacije pa se postupno u njega vraća dio starih suradnika, a uskoro stalni suradnik-urednik postaje jedan od selektora FAK-a Kruno Lokotar koji u svojoj rubrici sustavno predstavlja pisce mlađe generacije.
Od književnih glasila važnih za formiranje novoga književnog senzibiliteta valja svakako spomenuti i časopis Godine, koji je poslije sukoba redakcije s upravom dotadašnjeg izdavača Studentskog centra (kojemu su smetali nedovoljna državotvornost uredništva i preferiranje kozmopolitskih sadržaja), promijenio nakladnika i bio preimenovan u Godine nove. Na njegovu čelu bili su Robert Perišić i Kruno Lokotar, dvije iznimno važne figure za artikulaciju ideja novoga književnog naraštaja, a među suradnicima su praktično sva ključna imena koja će se poslije okupiti oko FAK-a. Međutim, časopis je izlazio prilično neregularno, s prevelikim pauzama da bi mogao prerasti u dinamičnu generacijsku književnu tribinu.

Uloga novina
Nipošto ne smijemo zanemariti važnu ulogu tzv. informativno-političkih glasila, koja čak nadmašuju snagom utjecaja na književnu scenu čisto književnu periodiku. Dok je nekoć bavljenje novinarstvom u književnim krugovima smatrano nužnim zlom, pa je činjenica da su Matoš, I.G.Kovačić ili Kozarčanin živjeli od pisanja za novine uzimana uglavnom kao primjer lošega socijalnog statusa hrvatskih pisaca koji preživljavaju radeći za novine (zapravo na uštrb onoga što je jedino vrijedno – pisanja stihova i umjetničke proze), novi hrvatski pisci ne shvaćaju novinarstvo kao nešto degradantno i nužno suprotstavljeno književnosti. Novinarsku stranu svoga djelovanja doživljavaju kao ravnopravnu književnoj, jednako kreativnu; štoviše u novih je pisaca jaka i svijest o važnosti masovnih medija, o njihovoj moći u suvremenom društvu; oni pokazuju i želju da tu moć iskoriste u korist književnosti.
To će ići na štetu dotadašnjeg elitističkog izolacionizma književnosti, ali će s druge strane donijeti piscima širu popularnost. Potkraj 2003. godine razvila se među samim fakovcima polemika je li takva prisutnost pisaca na javnoj sceni, pa i na stranicama šarenih tabloida, dobra za književnost, stječu li doista najbolji pisci medijsku popularnost ili, pak, oni koji su najvještiji u korištenju medija. Pojavit će se pritom i pejorativni termini estradizacija, medijska manipulacija, trivijalizacija...
Činjenica je da nikada dosad nije bilo toliko novinara među književnicima i toliko književnika među novinarima. I nikad nisu novine toliko utjecale na procese književnog života i na samu književnost. Devedesete su bile razdoblje velikog prestrukturiranja novinstva u cjelini: s jedne strane tekao je proces privatizacije medija (što pretpostavlja i mogućnost pokretanja novih inicijativa), a s druge nacionalistički je režim nastojao u što većoj mjeri držati medije pod svojim nadzorom, bilo izravnim miješanjem u uređivačku politiku državnih medija, bilo usmjerenom privatizacijom kojom su mediji dolazili u ruke vladajućoj stranci odanih vlasnika. Političkim pritiscima uništena su neka prestižna glasila poput vodećeg news-magazina Danas, nekoć vodeće dnevne novine poput Vjesnika i Slobodne Dalmacije stavljene su pod režimsku kontrolu i profesionalno degradirane. Međutim, slobodu privatne inicijative bilo je nemoguće u potpunosti nadzirati, već i zbog stalnih upozorenja međunarodnih faktora na stanje u medijima; iako u nepovoljnim uvjetima, u neprijateljskom okružju, pojavila su se i stvarno nezavisna glasila, koja su se održavala na tržištu i u javnom životu unatoč svim pritiscima.
Za književnost je osobito važna bila pojava Feral Tribunea koji počinje izlaziti kao samostalni tjednik 1993. godine. Njegovi osnivači Ivančić, Lucić i Dežulović vjerojatno u to vrijeme nisu ni bili previše okupirani time ima li njihov rad književnu komponentu. Svoje satiričke priloge čak nisu ni potpisivali personalizirano, pokazujući time da ne drže previše do književničkoga kulta autorstva. Ipak, Ivančić je poslije sabrao dio svojih satiričkih zapisa u knjizi Dnevnik Robija K., koja zasigurno funkcionira kao jedna od najboljih zbirki kratkih priča iz devedesetih (2005. Ivančić objavljuje i roman, izrazito artistički usmjeren, što govori da mu književnička samosvijest nije tako tuđa kako se u početku činilo); Dežulović će se početkom novog milenija javiti i romanima i pjesmama, a Lucić zbirkom parodijskih pjesničkih tekstova. Za Feral su vezane i ponajbolje stranice proze Đermana Senjanovića, a novinari ili stalni suradnici tog lista bili su i Smoje, Lovrenović, Stojić, Baretić, Đikić, Jergović, Lasić, Perišić, Gromača, Rudanica i dr. Pritom valja imati na umu da su kao gosti kritičari surađivali i Zima, Mandić, Maković, Visković, Duda i dr.
Golem utjecaj na oblikovanje književne scene u tom razdoblju imala je i kulturna rubrika Jutarnjeg lista, osobito nakon utemeljenja književne nagrade, koja je prvi put dodijeljena 2001. godine. Osim za hrvatske prilike prilično visokoga novčanog iznosa (koji će uskoro u svojevrsnom nadmetanju nadmašiti VBZ-ova nagrada), ta je nagrada osiguravala, ne samo laureatu, nego i nominiranim kandidatima, velik publicitet. Iako je u samom početku izlaženja Jutarnjeg lista kulturna rubrika u njemu bila marginalna, nakon dolaska Ivice Buljana na poziciju njezina urednika, prostor kulture se povećava, uveden je stalni tjedni kulturni prilog, a redovitom postaje i rubrika književne kritike s Jagnom Pogačnik (proza) i Krešimirom Bagićem (poezija) kao redovitim kritičarima. I kritičari i urednik kulture i novinari Jutarnjeg, pa i članovi žirija, s izrazitim su simpatijama pratili uglavnom mlađi segment književne scene.
Ta orijentacija postaje još izrazitijom nakon transfera Ante Tomića i Jurice Pavičića, dvojice već afirmiranih mlađih kolumnista, inače ključnih pripadnika FAK-ovske grupacije pisaca, u Jutarnji list iz splitske Slobodne Dalmacije. Za popularizaciju FAK-a osobitu važnost imaju uspjele, duhovite Tomićeve reportaže u kojima je on izvještavao o fakovskim performansima i atmosferi koja je pratila ta zbivanja.
Budući da u to vrijeme u EPH-ov tjednik Globus prelaze iz Ferala Perišić, Jergović, Dežulović, nakratko i Baretić (hiperproduktivni Jergović pritom često gostuje i u kulturnoj rubrici Jutarnjeg lista), stvara se dojam o koncentraciji mlađih pisaca u EPH-ovim glasilima. Dojam o fakovcima kao kućnim EPH-ovim piscima bit će osobito osnažen u ljeto 2005. kad Jutarnji list tiska nove romane osmorice istaknutih fakovaca. To je dalo povoda onim književnicima i novinarima kojima se ideja FAK-a nije sviđala da počnu govoriti kako je cijeli FAK zapravo proizvod EPH-ovske medijske mašinerije i medijske manipulacije.
Međutim, zanimljivo je da na jednako odobravanje FAK nailazi u konkurentskom Nacionalu. Zasigurno važnu ulogu u tome ima Nacionalov urednik Drago Glamuzina, inače darovit pjesnik, koji je u tom listu pokrenuo rubriku erotske priče (iz čega je proistekla kolektivna zbirka Libido), a i sam se uključio u FAK-ovske javne nastupe. Osim velikih reportaža s javnih čitanja, tih je godina Nacional zbivanja na književnoj sceni pratio i brojnim intervjuima s piscima mlađe generacije. U Nacionalu se kao stalni kolumnisti tih godina pojavljuju fakovci Zoran Ferić i Vedrana Rudan, što je nesumnjivo pridonijelo rastu njihove popularnosti.
U javnosti je stvoren dojam kako je medijska podrška fakovcima bila unisona; međutim, protivnika FAK-a bilo je u medijima mnogo, ali su zapravo i svojim negativnim pisanjem i oni pridonijelu povećanju interesa za njih. Primjerice, novinari i komentatori Večernjeg lista čitav su fenomen pratili s izrazitom rezervom. I u kulturnoj rubrici Vjesnika fakovci su tretirani kao umjetno napuhan medijski fenomen koji nije dorastao klasičnim vrijednostima hrvatske književnosti. U tom su smislu indikativni i napisi u povodu Jergovićeve talijanske nagrade što se pretvorilo u svojevrsnu polemiku novinara Jutarnjeg lista i Vjesnika. Riječki Novi list je (uglavnom preko svojeg novinara Rade Dragojevića) u početku podupro fakovce, ali je na njegovim stranicama potkraj 2003. došlo do otvorenog sukoba Dragojevića s Borom Radakovićem.
Negativnim komentarima FAK je popraćen i u gledanoj televizijskoj emisiji Branke Kamenski Pola ure kulture. To je proizvelo javne reakcije Zorice i Bore Radakovića, koji su javno prosvjedovali i zahtijevali «skidanje» te emisije s programa – što samo pokazuje kako ni fakovci svoje protivnike nisu štedjeli.
To sučeljavanje zagovornika i protivnika FAK-a samo je dodatno potaknulo interes javnosti; to je u sebi nosilo dramaturgiju s nizom unutarnjih sukoba, malih skandala i finalnog velikog obračuna aktera, što je sve iznimno intrigantno za medijsku eksploataciju.

Kako se kalio FAK?
Što je FAK? Kako je nastao, kako se okončao? Što je u njemu uopće bilo inovativno da bi ga trebalo razlikovati od standardnih formi nastupanja pred publikom?
Inicijatori ideje o tom književnom festivalu bili su kritičar i prozaik Nenad Rizvanović i vlasnik jednog osječkog art-caffea Hrvoje Osvadić, kojima su se pridružili Borivoj Radaković kao selektor festivala i Kruno Lokotar kao voditelj. FAK je svoju prvu festivalsku manifestaciju imao 13. i 14. svibnja 2001. u Osijeku, u caffeu „Voodoo“. Pred uglavnom mlađom osječkom publikom svoje su radove čitali Krešimir Pintarić, Tatjana Gromača, Boris Maruna, Ante Tomić, Tarik Kulenović, Drago Orlić, Zoran Ferić, Zorica Radaković, Edo Popović, Đermano Senjanović i Borivoj Radaković. Zainteresiranost mladih Osječana za višesatna čitanja, zgodna atmosfera klupskog zezanja i vrlo povoljan medijski odjek dali su organizatorima ideju da manifestaciju prenesu i u druge gradove, iako će se ona i dalje svakog svibnja održavati u Osijeku kao rodnom mjestu FAK-a.
Sama kratica FAK zapravo je akronim nastao od prvotnoga punog naziva Festival alternativne književnosti. Zašto je ispočetka to „alternativno“ bilo toliko atraktivno, a potom postalo zazorno? Privlačnost alternativnosti za sudionike i konceptualizatore u početku je zasigurno bila u činjenici da su sebe prepoznavali kao opoziciju glavnim tokovima književnosti i, općenito, kulturi Tuđmanove epohe. Već sam spominjao idiosinkraziju koju novi naraštaj pisaca osjeća prema ideologemima na kojima se zasnivaju hrvatska umjetnost i cjelokupni javni život devedesetih godina. Radi se o otporu prema paradnoj državotvornosti, bijelim uniformama i lentama, prema megalomaniji i mitomaniji pozivanja na hrvatsku tradiciju „od stoljeća sedmoga“, prema proslavama Tuđmanova rođendana u HNK-u uz kvazikrležijanske recitale. Njima je dosta fraza o tome kako ovaj naraštaj ostvaruje stoljetne snove hrvatskog naroda. Njih ne zanimaju više takvi vertikalni kontinuiteti duboko usidreni u hrvatsku povijest. Zanima ih konkretni pojedinac, stvarni čovjek, a ne ideološki konstrukt Uzornog Hrvata krojenog po mjeri veličanstvenog trenutka. Vertikalni kontinuitet ustupa u ovih pisaca mjesto horizontalnome: traganju za zajedništvom unutar generacije mladih koja je ratne godine provela u podrumima sklanjajući se pred uzbunama, u rovovima po hrvatskim bojišnicama, ali i bosanskim, generaciji koja je devedesete provodila u siromaštvu, s roditeljskim plaćama od dvjesto maraka (ako su uopće imali plaću). I u inflaciji velikih riječi s političkih i crkvenih govornica i u atmosferi škola uređenih po recepturi ministrice Ljilje Vokić.
Fakovci se odlučuju za silazak književnosti sa spomeničkih postamenata među mlade, u kafiće i disko klubove, na mjesta gdje se okupljaju mladi alternativci ufurani u nekakve art koncepte. Svemu tome zasigurno je dosta pogodovala i klima trećesiječanjskih izbora na kojima je srušena desetoljetna vladavina HDZ-a; polagane su velike nade da će se hrvatsko društvo osloboditi folklornih tipova koji su deseteračkom domoljubnom retorikom pravili generalske i dužnosničke karijere. Fakovci su u principu urbani tipovi, rokeri, politiku više-manje preziru, antipolitični su; ako već treba biti političan, onda ponajprije anarhisti.
Vjerojatno neće biti puka koincidencija da je lijevo-liberalni ministar kulture u svojim nastupnim intervjuima najavljivao kako je posebno zainteresiran za poticanje alternativnih formi kulture nasuprot HDZ-ovskom modelu zasnovanom na tetošenju okamenjenih kulturnih institucija, koje su proizvodile anakrone kulturne proizvode. Pritom se ministar rado prisjećao svojih omladinskih dana kad je uređivao omladinske listove koji su bili svojevrsna alternativa oficijelnom, „odraslom“ tisku. Međutim, ministar će ubrzo odustati od svojega strastvenog zagovora alternativnosti, jer u Hrvatskoj su tradicijske institucije duboko ukorijenjenje u sustav i vole sebe predstavljati kao okosnicu hrvatske kulture i čuvaricu nacionalnog identiteta; ministru se nije poigravati s time ako želi svojoj stranci očuvati imidž pristojne nacionalističke stranke („nacionalizam s ljudskim licem“).
Iako u početku evidentno sklon FAK-u, ministar je ubrzo digao ruke od svojih pulena, književnih alternativaca. Izravan povod za to bio je njihov odlazak u Srbiju: ponašajući se dosljedno kao alternativa HDZ-ovskom konceptu etnički očišćene kulture, fakovci svoju aktivnost šire i na susjednu državu: u Novom Sadu nastupaju 20. i 21. travnja. Po mišljenju ministra, to je još prerano, svježe su ratne rane, srpski muzeji jos nisu vratili neke u ratu zaplijenjene umjetnine itd. Bilo je očito da se pisce ne može kontrolirati posebno tom Radakoviću ne moš začepit labrnju; evidentno je da od bliskosti s njima može biti više štete nego koristi (osobito s obzirom na mogući odraz tih događaja rejting u još uvijek dominantno nacionalistički nabrijanoj javnosti). Time je prekinuta kratkotrajna ljubavna romansa vlasti i FAK-a.
U međuvremenu je FAK promijenio ime: akronim je ostao isti, ali alternativna književnost je pretvorena u A književnost. To je indikacija promjene ambicija cijele grupe: pomalo im postaje teret to što se izjašnjavaju kao alternativci istodobno dok ministar kulture objavljuje svoju naklonost alternativcima; neki ih zlurado nazivaju režimskim piscima! Istodobno, promjena naziva ima i narcisoidnu dimenziju: „Ne, mi nismo alternativci (što u socijalnom smislu uvijek znači i – marginalci). Mi smo A književnost! Mi smo prva liga hrvatske književnosti!“
Poneseni takvim stavom, osokoljeni medijskom pažnjom, selektori FAK-a doista prakticiraju svoju moć i utjecaj: - Koga ćemo pripustiti u naš krug da i on postane slavan?!

Bilanca FAK-a
Fakovci su stvorili jedan prilično ekskluzivan klub u kojem kriterij pristupa nije bila samo kvaliteta, već prije svega životna dob, spol, stil života, pa tek onda literarni stil. FAK je u biti generacijski određen, uglavnom ga čine pisci rođeni šezdesetih, upadne tu ponekad i neki mladac (poput Simića) rođen koju godinu poslije. Naravno, tu je i selektor Radaković, rođen 1951., ali za njega se podrazumijeva da je duhom mlad. Pristup je dopušten starim rokerima (Franci Blašković, GoranTribuson, Petar Luković) ili pak piscima starije generacije koji su se devedesetih istaknuli kritikom tuđmanovštine (I. Brešan, I. Mandić, B. Maruna).
Od 13. i 14. svibnja 2000. godine pa do 14. prosinca 2003., kad su Radaković, Rizvanović i Osvadić kao utemeljitelji objavili priopćenje o gašenju FAK-a, održano je ukupno sedamnaest manifestacija pod njegovom egidom u raznim gradovima: osim u Osijeku, FAK se održavao u Zagrebu, Puli, Motovunu, Rijeci, Novom Sadu, Beogradu, Varaždinu, Svetvičentu i Starom Gradu. Nastupilo je oko osamdeset domaćih pisaca i dvadesetak gostiju iz Velike Britanije, Srbije i Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Sjedinjenih Američkih Država i Mađarske. Doduše, može se razabrati da je postojala čvrsta jezgra fakovske ekipe čitača koju su osim osnivača činili: Zoran Ferić, Miljenko Jergović, Đermano Senjanović, Simo Mraović, Edo Popović, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Roman Simić, Krešimir Pintarić, Tarik Kulenović, Neven Ušumović. Pomalo neočekivano, kao glavne zvijezde fakovskih nastupa uživo nametnuli su se Senjanović i Mraović, zasigurno zbog naglašene sklonosti humoru, dobrog snalaženja u klupskoj atmosferi i spontanoga komuniciranja s publikom.
One s dužim pamćenjem iznenadit će činjenica da se među fakovcima češće nije pojavljivalo ime Milka Valenta, pisaca koji je u osamdesetima bio svojevrsni uzor Radakoviću; Valent je, naime, bio svojevrsni preteča FAK-a, on je još sedamdesetih često nastupao pred publikom, pretvarajući svoja čitanja u dojmljive performanse pa bi se očekivalo da će kao iskusni performanser biti zvijezda fakovske škvadre. Vjerojatno razloge za tu Valentovu slabu zastupljenost treba tražiti u nesklonosti selektora Radakovića, koji se u međuvremenu odrekao svoga gurua.
Također se može zamijetiti da je rijetko nastupao i jedan od najvažnijih prozaika srednje generacije Robert Perišić, poetički blizak stvarnosnoj poetici fakovaca. Nakon početnih iskustava s FAK-om ogradio se od cijeloga tog projekta, posebno od njegove samoreklamerske i medijskomanipulativne dimenzije. Bila je to prva „pobuna iznutra“.
U svojem djelovanju FAK je bio žanrovski isključiv: vrlo rijetko su pozivani pjesnici; a ako su i pozvani, poželjno je bilo da čitaju neku prozu. Kritičari nisu potrebni, osim u publici; nema potrebe za posredovanjem između pisca i publike, kao parazitska struka kritičari su tu suvišni. Kruno Lokotar maštovito i duhovito obavlja posao najavljivača, i to je doista dovoljno, bilo kakav pretenciozniji kritičarski diskurs u opuštenoj klupskoj atmosferi bio bi deplasiran.
FAK nije bio previše otvoren ni ženama, gotovo da bi se moglo reći da je mizogin: nešto veće povjerenje selektora uživaju Zorica Radaković i Tatjana Gromača, sudjelovanje drugih spisateljica uglavnom se svodilo na jednokratna gostovanja.
Također se može primijetiti da su pisci neomanirističkog usmjerenja posve isključeni iz FAK-a makar pripadali istoj generaciji: recimo, nikad na fakovska čitanja nisu pozivani višestruko nagrađivani Marinko Koščec ili predsjednica PEN-a Sibila Petlevski. Makoliko sami fakovci govorili o sebi kao poetički raznorodnoj skupini pisaca, ipak se iz svega toga da naslutiti da se oni okupljaju i oko zajedničke književne paradigme.
Fakovci su od samog početka u sukobu i s Društvom hrvatskih književnika koje se tijekom devedesetih pretvorilo u tvrdu utvrdu nacionalista. Padom HDZ-ove vlasti među većim dijelom članova uprave tog društva nastaje konsternacija; „državotvorne snage“ uporno nastoje DHK pretvoriti u parapolitičku organizaciju na krajnje desnim pozicijama, koja bi se pretvorila u središte otpora lijevo-liberalnoj vlasti. Zbog toga je većina mlađih pisaca izbjegavala učlanjivanje u takvu organizaciju i otvoreno ratovala s upravom rugajući se anakronosti i njezina tipa organizacije i idejama koje zastupa. Kad je na izbornoj skupštini DHK u lipnju 2002. godine ponovo pobijedila ta radikalno desna opcija, dio je članstva istupio iz dotadašnjeg društva i osnovao Hrvatsko društvo pisaca, kojemu su pristupili skoro svi pisci okupljeni oko FAK-a pa je tako njihov antagonizam prema DHK-u dobio i institucionalnu formu.
U hrvatskoj javnosti je stvoren dojam kako je FAK pomogao piscima da se proslave, da postanu općepoznati, medijske zvijezde, da je silno povećao naklade knjiga. Doista, u godinama FAK-a ljestvice najprodavanijih knjiga u velikoj mjeri zauzimlju domaći pisci. Međutim, nisam siguran da je FAK tome bitno pridonio. Veće naklade su među fakovcima imali samo Ante Tomić, Zoran Ferić, Miljenko Jergović; moglo bi se tu pribrojiti i Tribusona s njegovim memoarsko-nostalgičarskim zapisima; svi drugi su zapravo ostali u zoni standardnih naklada hrvatskoga knjižarskog tržišta. A i spomenuta četvorica teško da prodaju svojih knjiga mogu zahvaliti baš FAK-u.
Najveće tiraže knjiga zapravo u tom razdoblju ostvaruju spisateljice koje nemaju veze s FAK-om poput Arijane Čuline i Julijane Matanović te Vedrane Rudan koja je samo jednom nastupila na FAK-u, a upravo je ona bila izravni povod za svađu među selektorima FAK-a i raspad koji je potom uslijedio.
U početnom razdoblju FAK-a osobito je Radaković, kao svojevrsni glasnogovornik pokreta, inzistirao na činjenici kako FAK teži uspostavljanju izravnoga kontakta s publikom. Govorilo se i o književnom tržištu, Radaković je čak hvalio i Ivana Aralicu kao pisca koji dobro prolazi na tržištu i dobro komunicira sa svojom publikom.
Stanovito razočaranje je zasigurno nastupilo u trenutku da se shvatilo da dobra atmosfera na fakovskim veselicama nema baš prevelikog odraza na prodaju knjiga i da su, u krajnjoj liniji, prozaistice poput Čuline i Rudanice neusporedivo vještije nu komuniciranju s publikom, zanimljivije medijima i neusporedivo popularnije među čitateljima. Tada dolazi do paradoksalnog obrata: nekadašnji zagovornik tržišnih zakonitosti Boro Radaković premeće se u velikog borca za „visoku književnost“ nasuprot trivijalnoj, „niskovrijednoj“ kakvu reprezentiraju Rudanica i Čulina.
Na tome se zapravo ruši cijela tri godine građena doktrina FAK-a koji se bori za komunikativniji koncept književnosti, nudi publici bliske teme, govor svakodnevice, klupsku zafrkanciju, odbacuje precioznoist i hipermodernizam. Sad odjednom Radaković zastupa visoku književnost i visoke umjetničke kriterije!
Iz svega se toga izrodila žučna polemika u kojoj su se uzajamno isposvađali Radaković i Rizvanović na jednoj strani, a Lokotar kao zagovornik Rudanice na drugoj; polemika se uglavnom odvijala na stranicama Jutarnjeg lista, ali se prelijevala i u druge medije pa sam u stanovitoj mjeri i sam bio njome zahvaćen kao kolateralna žrtva.
Zbog svega toga ne mogu tvrditi da sam posve nepristran. Nisam imao ambiciju da budem ni sudionik ni kroničar FAK-a. Međutim, tih godina sam u hrvatskim novinama, prije svega u Feral tribuneu, pratio nove knjige i fenomene u hrvatskoj prozi, rezultat čega je naposljetku bila knjiga U sjeni FAK-a, pa sam tako postao svojevrsni kritičarski svjedok toga živopisnog fenomena novije hrvatske književnosti.