Francis Jones

ETIKA, ESTETIKA I DÉCISION

Sarajevske Sveske br. 03

Književno prevođenje u ratovima za jugoslavensko nasljedstvo

Uvod

U posljednjih petnaestak godina 20. stoljeća dogodile su se izuzetno brze i korjenite promjene u evropskom političkom prostoru. Najrazornije od tih promjena bile su one u bivšoj Jugoslaviji. Tu je skup krajnjih nacionalističkih zahtjeva i okrutnih antisecesionističkih pohoda uzrokovao smrt četvrtine miliona ljudi i progon mnogo većeg broja. Neizbježno nasilno iscrtavanje političkih granica u prostoru bivše Jugoslavije u 1990. godinama zbivalo se s jednako okrutnim postavljanjem kulturnih međa – tok koji je često pokretan etnički isključivim nacionalizmima koji su pokušavali iskorištavati sve sadržaje kulture radi veće slave naroda. Ali, kulturne granice nisu samo zamisli – one prolaze kroz ljude. Tako, mnogi bivši Jugoslaveni našli su svoj složeni i višestruko ukorijenjeni identitet ugonjen u okrutnu jednoetničku luđačku košulju, ili su našli svoje kulturne i osobne lojalnosti bolno razdijeljene. Pa ipak, kako ti ratovi sada počinju uzmicati u prošlost, a nove granice bivaju prihvaćene kao zajamčene, postoje postupna ali sve snažnija nastojanja da se ponovno izgradi povjerenje i opet otvore crte kulturne razmjene među državama i zajednicama u tom području.
Prije sredine 1980. godina Jugoslavija je bila dobro poznata u svijetu po svojoj plodnoj književnosti, koja je glavninu svoje moći crpila iz različitosti kulturnih, historijskih i jezičkih korijena što su je hranili. Ali, književnosti na jezicima u bivšoj Jugoslaviji nisu značajnije čitane izvan tog područja – pa čak ni na najviše govorenom grozdu dijalekata koji je bio poznat kao srpsko-hrvatski a koji sada nazivam bosanskim/hrvatskim/srpskim. To znači da je književni prevoditelj igrao, i da još igra, važnu ulogu u prenošenju te književnosti širem svijetu.
Ali, književni prevoditelji nisu samo tekstovni prenositelji: oni su i pojedinci sa svojim povezanostima, lojalnostima i političko/društvenim ideologijama. Tako, prevoditelji iz književnosti bivše Jugoslavije nisu bili otporni na rasparčavanje kulturnih i osobnih lojalnosti, na potrebu za društveno-političkim povjerenjem i na činjenicu čvrstih etičkih izbora s kojima su se građani tog područja morali suočiti. Zapravo, jezgra ovog članka je proučavanje u kojem se istražuje kako ta pitanja utječu na djelovanja, stanja mišljenja i racionaliziranja nekog književnog prevoditelja izvan bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika u toku ratova za jugoslavensko naslijeđe i njegove posljedice. Iako je sa stanovišta prevođenja bilo mnogo novih rasprava o društveno-etičkim sadržajima književnog prevođenja (npr., Venuti, 1995., 1998.; Pym, 1997.; Von Flotow, 1997.; Zauberga, 2000.; Davis, 2001.; Munday, 2001.: 126-160), glavna usredsrijeđenost je na pitanju kako prevoditelji preobličavaju tekst. Ali, društveno djelovanje književnih prevoditelja često nije samo tekstovno. Ono može uključivati predstavljanje izvornih pisaca i njihove kulture – npr., radeći s izvornim piscem i dostavljačima u izvornom jeziku, pišući prevoditeljeve uvode, pregovarajući s izdavačima, raspoređujući čitanja itd. (Jones, 2000.). Pa ipak, bilo je prilično malo rasprava učenjaka koji se bave prevođenjem o društveno-etičkim počelima koja podupiru književno prevođenje i kao tekstovni i vantekstovni pothvat (Pym, Zauberga, Ibid.), naročito s obzirom na to kako oni mogu utjecati na žive prevoditelje koji pokušavaju ploviti u zbiljnim društvenim okolnostima.

Pozadina: književnost, kultura i ratovi za jugoslavensko naslijeđe
Valja započeti slikom ključnih književnih/kulturnih iskaza jugoslavenskog raspada, budući da su ratovi 1990. godina u ex-jugoslavenskom području bili i kulturni ratovi, gdje su kulturna pitanja utjecala i na etno-političke ciljeve i prisiljena na služenje njima. Glavni cilj najekstremnijih nacionalizama u tim ratovima bio je kulturna prevlast – u njegovoj krajnosti, koja je primala oblik kulturocida, što je izražavano u miniranju džamija i crkava “druge strane”, pa čak i hotimičnom uništavanju cijelih historijskih jezgri gradova. S druge strane, to znači da su borbu za opstanak pred nacionalističkom agresijom (zbiljnom ili tako shvaćanom) svi sudionici u sukobu smatrali i borbom za kulturni opstanak.
Ti ratovi bili su djelomično i književni, prvo, zato što su književnost i nacionalizam često tijesno isprepleteni – što je pojava koja ni na koji način nije naročita za bivšu Jugoslaviju. Tako, u književnosti su neki od korijena nacionalizma – kosovska legenda je, recimo, književna pojava. S druge strane, korištenje književnosti često je igralo presudnu ulogu u postupku oblikovanja etno-nacionalnog identiteta pravljenjem “pseudohistorija” koje stvaraju ili ojačavaju nacionalne mitologije (Hudson, osobna veza; cf. Banac, 2002.). Tako, to što Banac zove konstrukcijom “izopačene i patvorene prošlosti nacionalističke ideologije, s njezinim naglaskom na trajanju stradanja i izbavljenja, lojalnosti i izdaje” omogućeno je i ojačano u slučaju Srbije (da nastavimo raniji primjer) prilogom kosovske epike. U svakom slučaju, književnost, kao ključni sadržaj kulture, neizbježno postaje ocrtana u svakom proizvedenom sukobu kultura, kakvi su ti proizvedeni prije i tokom raspada Jugoslavije.
Nadalje, književne ličnosti duboko su upletene u najnovije provale ekstremnog nacionalizma. Jedan od ključnih činitelja koji je pripremio raspad Jugoslavije dajući važnost nacionalističkom partikularizmu bio je nacrt Memoranduma Srpske akademije iz 1986. godine s piscem Dobricom Ćosićem kao glavnim pokretačem; i dvojica od nečasnog trojstva srpskih četničkih vođa u ratu protiv Bosne od 1992. do 1995. godine (Radovan Karadžić i Nikola Koljević) bili su pjesnik s objavljenim knjigama i profesor književnosti. To je dovelo do naročito neugodnog paradoksa stvaratelja kulture koji potiču kulturocid. Tako, Karadžić i Koljević nisu, naređivanjem 1992. godine da zapaljivim granatama budu bombardirani Nacionalna i univerzitetska biblioteka i Orijentalni institut u Sarajevu, toliko pokušavali da nametnu “svoju” književnost drugim, već su vodili uništavanje cijele književnosti, uključujući i “svoju” srpsku književnost koja je čuvana u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci. Tek u novije vrijeme, naročito nakon nametanja mirovnog ugovora, te smrti i odstranjivanja arhi-nacionalista Tuđmana i Miloševića, ima znakova da se nacionalistički val (barem u njegovom najekstremnijem obliku: cf. Cigar, 2001.) počinje stišavati na političkoj razini; a glasovi koji pozivaju na kulturnu saradnju preko i unutar novih granica postaju sve prisutniji i prihvatljiviji. Pa ipak, i pored najboljih nastojanja odane i rastuće manjine, na onim teritorijama koje su pod vlašću ekstremnih nacionalističkih režima još je dug put koji treba preći prije nego što tolerancija drugih etno-kulturnih skupina i njihovih svjetonazora postane pravilo umjesto izuzetak u stanovništvu kao cjelini.

Osobna historija
Bilo bi korisno kazati nešto i o meni kao sudioniku. Nakon nekoliko tinejdžerskih boravaka s mađarskim prijateljima u vojvođanskom području Srbije, studirao sam srpsko-hrvatski jezik i književnost kao dio mog dodiplomskog stupnja u Britaniji. Potom sam proveo jednu godinu (1978.-1979.) na Univerzitetu u Sarajevu u programu razmjene studenata, gdje sam počeo prevoditi radove bosanskog pjesnika Maka Dizdara i srpskog pjesnika Ivana V. Lalića. Od tada ta dva pjesnika oblikovala su glavno uporište mog književnog prevođenja (Lalić, 1997.; Dizdar, 1999.), ali radio sam i s drugim pjesnicima iz tog područja, npr., Dragom Štambukom i Vaskom Popom (Jones, 1994.; Popa, 1997.). U novije vrijeme uključio sam se kao prevoditelj-urednik u mrežu koja je utemeljena u Sarajevu u okviru Međunarodnog foruma Bosna, čiji je cilj obnoviti kulturne i akademske mostove u ex-jugoslavenskom području (npr., Mahmutćehajić, 1996., 2000.; Lovrenović & Jones, 2001.).

Književni prijevod i kulturno-politička lojalnost
Okrenimo se sada prikladnom slučaju za proučavanje. Kako se može zaključiti iz netom ocrtane osobne historije, moje glavno poistovjećenje bilo je, prije nego što su buknuli ratovi u toj zemlji, s Jugoslavijom kao višekulturnim prostorom, naročito s Bosnom i Srbijom. Pa ipak, u toku srbijanskog (a potom i hrvatskog) napada na bosansku državu koja je nastajala, politički lojalan bio sam Bosni. Četiri činitelja potakla su i uvjetovala tu moju lojalnost.
Prvo, poput mnogih stranih promatrača, osjećao sam da bi nepristajanje uz Bosnu jednostavno bilo nemoralno pred okrutnošću napada na tu zemlju, njezine ljude i njezinu kulturu – osjećanje koje je ojačano činjenicom da sam jednu godinu živio u Sarajevu, te, u skladu s tim, osjećao znatnu osobnu lojalnost prema bosanskom kulturnom prostoru. Tako, svoje prevođenje bosanskohercegovačke književnosti - naprimjer, djela Maka Dizdara, pjesnika velikog evropskog dosega – smatrao sam kao pokušaj branjenja bosanskohercegovačke kulture njezinim vrednovanjem u očima vanjskog svijeta. I taj poticaj – prevođenje kao čin lojalnosti – preživio je čak u vremenu mira.
Drugo, moja zamisao kulture koju sam pokušavao braniti bila je daleko od nepristranosti. Posmatrao sam bosansku kulturu kao složeni i nijansirani prostor čija je životnost bila (i jest) osnovana na među-igri sukobljujućih i uobičajenih nazora o svijetu, iskustvima i čitanjima (Lovrenović, 2002.) prije nego na pojednostavljujućem shvaćanju odvojenih kultura koje su “bošnjačka” (to jest “bosansko-muslimanska”), “hrvatska” i “srpska”, kako su to nacionalisti pokušavali predstaviti. Tako, prevođenje Dizdarevog Kamenog spavača uključuje, naprimjer, podržavanje njegovog čina konstruiranja bosanskog identiteta preko srednjovjekovne prošlosti te zemlje – identitet (tog heretičkog vjernika, progonjenog ali neuništivog) koji je jedinstveno bosanski i koji se odnosi jednako na sve njezine današnje stanovnike (Buturović, 2002.):

Ti ne znaš ništa o mome bogatstvu
Skrivenom za tvoje moćne oči
(Ti ne znaš da meni je
Mnogo više
Nego što misliš
Sudbina
Namrijela
I
Dala)

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš istinski put
Do mene
(Iz "Putovi", Dizdar, 1999.: 25)

Uz to, taj čin obrane ili “ambasadorstva” (Jones, 2000.) nije značio samo oslanjanje na pozitivnu sliku bosanske kulture. To je značilo pokušavanje suprotstavljanja negativnim slikama na Zapadu o Bosni kao žrtvi ili Bosni kao mjestu agresije i netolerancije – slikama koje su neizbježno nastajale kada su medijski prikazi pokolja i sakaćenja praćeni zapadnjačkim vladama i iskazima Ujedinjenih naroda o nemogućnosti uplitanja među “zaraćene strane” koje su “sve krive” (cf. Cigar, 1998.; Young, 2002.). Osjećao sam da je važno pokušati uspostaviti ravnotežu dostavljanjem drukčije slike preko prevođenja – slike Bosne kao zemlje s visokom književnom kulturom koja bi mogla biti ravna svakoj drugoj u Evropi.
Četvrta strana te kulturno-političke uključenosti znači i istupanje iz “visoke književnosti”. U toku rata protiv Bosne ja i mnogi od mojih drugova prevoditelja osjećali smo da nije potrebno samo hitno svijetu prenijeti književne slike već i mišljenja i izvještaje neposrednih svjedoka bilo njihovim izravnim prevođenjem, bilo uređivanjem prijevoda koje su napravili pripadnici izvornog jezika. Među mojim primjerima bili su filozofijski i politički eseji i novinski članci Rusmira Mahmutćehajića (npr., Mahmutćehajić, 1996., 2000.), koji su promicali međuetničku toleranciju ukorijenjenu u zajedničkoj religioznosti kao ujedinjujućoj bosanskoj ideji, ili prve memoare iz četničkih koncentracionih logora (Bosnević, 1993.).
Ali, korištenje metafore prijevoda kao kulturne/političke obrane postavlja i pitanja gdje, protiv koga i s kojim ciljem – u protivnom, to nije ništa više nego intelektualno domišljanje, uvredljivo za one koji su učinili konkretnija fizička djela obrane. U slučaju književnih i političkih prevoditelja mjesto je bilo, prije svega, “vanjski svijet”, naročito Zapadna Evropa i Sjeverna Amerika, gdje su se vlade trudile da se ne upliću pred rastućim dokazom genocida i kulturocida (Cigar, 1998.; Young, 2002.). Tu prijevodi, njihova objavljivanja i javna čitanja mogu, vjerojatno, biti smatrani kao dio sabiranja pritiska javnosti (malog u usporedbi s televizijskim slikama granatiranja i pokolja koji su svake noći prenošeni u kuće ljude, ali ništa manje zbiljnog) koji je, naposljetku, utjecao na okretanje Sjedinjenih Američkih Država prema uplitanju 1995. godine.
Iako su zapadnjačko nedjelovanje prije 1995. godine i njegove posljedice – podrška zabrani uvoza oružja i podjeli koja je bila utemeljena na mirovnim sporazumima - uzrokovali krivicu saučestvovanja, glavni sudionici razaranja bili su pohodi nacionalista i stavovi koji su ih pokretali. Može se činiti da tu prijevod izvan jezika agresora i žrtava može dosegnuti čak i manje. Pa ipak, vrednovanje preko prijevoda u očima vanjskog svijeta, naročito diljem prostora lingua franca poput engleskog, može dati povezujućem modelu bosanske kulture i dodatna sredstva kojima će on pokušati zadobiti potporu ili povezati saveznike – kako se dogodilo, naprimjer, širenjem prijevoda Kamenog spavača preko ambasada i na međuvladinim sastancima.
Sada su u Bosni i Hercegovini prestale fizičke borbe, a neovisnost države (iako oslabljene podjelom) jamči međunarodna vojna i civilna prisutnost. Pa ipak, iako sirovi nacionalizam više nije važan na zvaničnoj razini, veliki put je prije nego što njegove zamisli budu istjerane iz duša mnogih ljudi: izgonjenje tih ideja je, doista, ključni zadatak mnogih bosanskih intelektualaca. Tako, još osjećam potrebu da budu branjene i promicane složenost i mogućnost tolerancije u bosanskoj kulturi, i preko književnog prevođenja i prevoditeljskog uređivanja djela i raspravljanja koji unapređuju dijalog među zajednicama. Ali, to opet traži odgovor na to šta tu može postići književni prevoditelj. Odgovor je: sâm ne može mnogo. Ali, ako je prevoditelj dio cjelovitijeg nastojanja prema toleranciji i ponovnoj gradnji kulturnih i intelektualnih veza (koje zagovara i promiče, naprimjer, Međunarodni forum Bosna), taj opsežniji pothvat može imati vjerojatnost uspjeha bez obzira na to koliko je on spor i postupan.

Sukobljujuće lojalnosti
Do sada sam bio usredsrijeđen na lojalnost Bosni. Ali, antinacionalizam ne znači samo branjenje strane u koju se vjeruje – gdje su moje odluke lakše. Kao prevoditelj južnoslavenske (ne samo bosanske) književnosti, čak i tokom ranih 1990. godina, osjećao sam da opredjeljenje za bosansku književnost i kulturu ne bi trebalo značiti da se opredjeljujem protiv književnosti koja je napisana u Hrvatskoj i Srbiji. To bi bio ideologijski redukcionizam, padanje u nacionalističku zamku (barem tako je teklo moje racionaliziranje) – pa sam nastavio raditi sa srpskim i hrvatskim pjesnicima koje sam već spomenuo.
Drugi razlog za održavanje saradnje s pjesnicima diljem srpsko-hrvatskog područja, čak i tokom najmračnijih razdoblja tog rata, bio je sličan onome koji sam ranije spomenuo za bosansku kulturu. Bila je to želja da se brani šira “poslije-jugoslavenska” kultura od pojednostavljujućih kulturnih tumačenja koja su, kako sam vidio, prevladavala širom svijeta – tumačenja koja se uklapaju u prošireni stereotip Balkana kao neciviliziranog drugog Zapadne Evrope, što je Todorova označila kao “balkanizam” (1997.: 3-20). Tu su medijske slike koje su bile usredsrijeđene na rat i netoleranciju (koncentracioni logori, granatirane zgrade, pokolji i izbjeglice) obično dobro dolazile u njihovom branjenju nepravdi koje su počinjene protiv Bosanaca i Kosovara. Ali, ta ukupna slika, koju su uz svu opasnost nudili, bila je prikazivanje ex-jugoslavenskog područja kao tamnog vilajeta – prastarih mržnji, i ništa više. Osjećao sam da bi to trebalo smatrati napomenama da to područje ima i visoku kulturu, a ne samo žrtve i zločince – da je to područje, poput Bosne, čija kulturna raskošnost, kako sam vidio, proistječe iz same raznolikosti i složenosti, što su nacionalisti željeli uništiti.
Ali, neko bi tu mogao istaknuti pitanje – koje sam i sâm često postavljao – da li je za prevoditelja etički ispravno zauzimanje takvog stava u ono vrijeme. Početkom 1990. godina u Srbiji i Hrvatskoj jačali su, kako sam vidio, nacionalistički nacrti podržani shvaćanjima o kulturnoj isključivosti i nadmoćnosti, prijeteći da iskorijene kulturu i stanovništvo Bosne. Može li olimpijsko stanovište panjugoslavenske ljepote, viđeno u tome svjetlu, ne biti čin dvoličnosti ili sljepoće, prezriv koliko i ustrajavanje moje vlade da su agresor i žrtva jednaki? Sljedeći odjeljci daju pojedinosti o etičkim, psihološkim i osjećajnim dvojenjima koja proizvode pitanja poput tih.
Prije počinjanja bojao sam se da bi nacionalistički režim u Beogradu objavljivanje mojih (i drugih) srpskih prijevoda u svijetu mogao koristiti za svoje propagandne svrhe, što je bilo očajno za svaku međunarodnu uvjerljivost koju bi prijevod mogao dobiti. Taj strah samo je djelomično umanjivan činjenicom da bi moji prijevodi mogli ponuditi podršku i nenacionalističkim srpskim intelektualcima.
Na osobnijoj razini postojalo je dvojenje da li nastaviti raditi sa živim piscima odličnih tekstova (i/ili osobnim prijateljima) koji su podržavali ili se nisu protivili režimu za koji sam mislio da ga treba mrziti (sa sličnim dvojenjem susretali su se mnogi građani bivše Jugoslavije). Tu sam nastojao imati ovaj pristup: ostani odan tekstovima, jer tu pisac govori svijetu (nakon svega, ima i primjera u anglo-američkoj književnoj historiji, kao i dobrih pjesnika koji su imali loše ili zločesto utemeljene stavove).
Opasnije pitanje nastaje kada su tu sliku koju sam prevodio koristili nacionalisti da bi opravdali pohode mržnje i genocida. Primjer za to su srpske atavističke slike, kao što su kosovski mit ili slike vuka kao plemenskog totema, koje su istraživane u Uspravnoj zemlji i Vučjoj soli Vaska Pope ( Popa, 1973., 1980.). Kada je pisao te pjesme, Popa je pozitivno istraživao svoje kulturne korijene, tražeći sve ljudske arhetipove preko kulturnih posebnosti, u dobu (1970. godina) kada su takva istraživanja bila prilično neokaljana. Ali, prevoditelj koji objavljuje u dobu neobuzdanog nacionalizma ne može polagati pravo na istu nevinost. Tako, moje uređivanje i prevođenje Collected Works Vaska Pope (Popa, 1997.) mogli su biti shvaćeni i kao davanje vjerodostojnosti srpskim nacionalistima (možda manje, ali ne manje od mog ranijeg tvrđenja da sam branio bosansku kulturu) za ubilačko zloupotrebljavanje takvih slika: kosovski poraz 1389. godine koji potiče želju za osvetom protiv bosanskih i kosovskih Muslimana, šest stoljeća poslije, naprimjer, ili Beli vukovi koji daju ime antimuslimanskoj brigadi smrti.
Inače, te slike nose opasnost ojačavanja negativnih stereotipa tog područja među engleskim čitateljima – tako, naprimjer, dajući dojam da je Popa uskogrudi nacionalist. Prikaz Popinih Collected Works u Glasgow Heraldu 1997. godine, koji je napisao Bold, dajemo ovdje. I pored Boldovog teksta i zapisa ispod slike da je “srpski nacionalizam [...] jednakoznačan sa svime čemu se Popa suprotstavlja”, taj članak zasjenjuje velika fotografija šume ruku sa srpskim nacionalističkim pozdravom triju prsta – a slike govore glasnije nego riječi.
U skladu s tim, objavljivanje u takvim slučajevima ima opasnosti. Ali, šta neko kao prevoditelj treba činiti - odbiti da sudjeluje ili pokušati da zaustavi objavljivanje? Ili, pada li se u drugu od nacionalističkih zamki, slažući se da sve što je ikada neka kultura stvorila nije nizašto drugo osim radi veće slave naroda, bez mjesta za drukčije poticaje i čitanja? Naposljetku, glavni razlog što nisam raskinuo sa srpskim i hrvatskim pjesništvom bio je to što bi on značio prekidanje osobnih veza koje su izgrađene tokom mnogih godina. Ali, bio sam vrlo oprezan u uspostavljanju novih veza, izuzev u rijetkim slučajevima, kada sam osjećao da moj prevoditeljski rad pomaže neku vrstu suprotstavljanja nacionalističkom nazoru – kao u slučaju engleskog izdanja beogradskog ženskog časopisa Pro Femina (Slapšak, 1997.), naprimjer.

Sukobi kakvoće
Ponekad su me pitali da prevodim pjesništvo koje sam smatrao prilično ispod zadovoljavajuće razine, ali, sa stanovišta kulture osjećao sam da bi ga trebalo podržati. Gledajući unatrag, taj izbor se čini prilično jednostavnim: odbiti prevođenje, jer slaba pjesma pravi propagandu protiv njezine kulture, a ne za nju. Obično sam odbijao – ali ostajao sam s osjećanjem da je trebalo da podržim, ako ne kulturu, onda tu osobu s porukom koju treba reći. Ali, ponekad bi društveno-politička lojalnost pretegla umjetničko prosuđivanje, kao što je to bilo u mojoj odluci – u vremenu kada su se prilike u bosanskoj državi činile najgorim – da prevedem jednu alegoriju (Latić, 1993.) rata protiv Bosne:

Na proplanku pokraj trna
pasla je sama mlada srna!

I sve bi bio poklon iz snova,
najljepše čobansko čudo,
da neko nije uzviknuo ludo
uspalivši čopor kerova!

Beside a thorn tree, all alone,
a roe-deer grazed, not yet full-grown!

Lovely it was, like a gift only dreamed,
this pastoral scene – a wonder it seemed
and yet it was smashed by a frantic roar,
setting a pack of hounds on her spoor!

Pitanje povezano s tim – i opet, srećom, rijetko - bilo je da li bi trebalo da popravim književnu kakvoću stiha koji sam smatrao vrijednim prevođenja s obzirom na druge razloge. Obična prevoditeljeva etika neutralnosti kaže da bi čovjek morao prevesti bosansku pjesmu koja nije dobra ili koja nije loša u pjesmu slične kakvoće. Ali, ako je nečija namjera unapređenje kulturno-političkog uzora, zar i stroga nepristranost ne bi mogla biti smatrana jednako neetičkom? U zbilji sam često popravljao takve tekstove, ali unutar jasnih granica, to jest mijenjajući stil, ali ne i sadržaj, preokrećući očito neprikladan ili pojednostavljujući iskaz u izvornom tekstu i poetici u sređeniji engleski izraz i poetiku, ali ostavljajući ciljnim čitateljima da sude o središnjoj slici i njezinom razvoju.
Obrnuto, može se pitati da li bi stih slične kakvoće u službi razorne ideologije ili zlog pjesnika trebalo oslabiti u prijevodu. Ali, takvo spuštanje – od promicanja do ocrnjivanja – bilo bi prevelik etički korak. Nadalje, jedini razlog koji sam imao za prevođenje takvog djela bio je da obavijestim o “drugoj strani”. Tako, kada me je Chris Agee, dok je pisao uvod za zbirku modernog bosanskog pjesništva Scar on the Stone (1998.), koju je on uredio, pitao da prevedem pjesmu Radovana Karadžića radi shvaćanja koja vrsta pjesnika je mogla narediti spaljivanje biblioteka, preveo sam tačno šta sam vidio. To – pjesma druge lige, a ne četvrte, osrednje vješto sastavljena oko prilično bezdušne središnje zamisli u idiomu posve povezanom sa savremenom južnoslavenskom poetikom – pruža rječitije uvide u ćud tog čovjeka (osrednje osposobljenog prevrtljivca u traganju za identitetom, možda) nego što bi dalo jednostavno demoniziranje kao “lošeg pjesnika”.
Kôda za pitanje kakvoće teksta jest činjenica da ima vrlo malo prevoditelja bosansko-hrvatsko-srpskog koji pišu na engleskom jeziku kao svom maternjem. To ima, u mome iskustvu, dvije glavne posljedice. Prvo, morao sam odbiti mnogo zahtjeva za prevođenje zarad zauzetosti poslom i manjka vremena. I obrnuto, kada se dođe do druge uloge mnogih književnih prevoditelja – te prepoznavanja i podržavanja nadarenih i pisaca koji dolaze neki mogu biti previđeni. Tako, naprimjer, kada sam radio kao savjetnik i predlagač u pripremanju zbirke Scar on the Stone Chrisa Ageea, samo sam prešao djelo dviju bosanskih pjesnikinja mlađeg naraštaja, kada je antologija već bila u tisku – Nermine Kurspahić i Jasne Šamić, odličnih pjesnikinja, koje bi pomogle i popravljanju rodne neravnoteže u toj zbirci (npr., Šamić, 1986.; Kurspahić, 1999.).
Važno je ponovno uvesti, na ovome mjestu, pitanje osjećajnosti istraživača. Taj slučaj za proučavanje opisuje neka dvojenja i putove koje sam birao u njima. Ali, valja naglasiti, to su, uglavnom, bili putovi prije nego intuitivno zadovoljavajuća rješenja. Čak i nakon što sam bio donio odluku, često je ostajalo osjećanje unutarnjeg sukoba. Tako, iako sam pokušavao gdje je to bilo moguće da zauzmem potrebnu analitičku udaljenost u ovom članku, izbor primjera za proučavanje i rasprave koje su nužno slijedile, također, odražavaju poticaj da se izmire dvojenja koja su iskušana i putovi koji su odabrani uz moja politička/ideološka stanovišta i moje osobe kao stručnjaka za prevođenje.

Posljedice: prevođenje kao društveno/etičko djelovanje

Prevoditelji kao društveni igrači
S obzirom na taj posljednji uvjet sada je vrijeme za korak uzmicanja od osobnog da bi se ispitalo kakve šire posljedice može imati kazivanje na ulogu književnog prevoditelja u vremenima, i izvan njih, otvorenog društvenog sukoba. Započnimo s pitanjem: Šta je književni prevoditelj? Osoba s ulice, vjerojatno, smatrala bi prevoditelja kao onog koji jednostavno omogućuje čitatelju da iskusi tekst stranog jezika; a većina književnih prevoditelja, uključujući i mene, gotovo zasigurno gleda na jezgru svoje struke kao na dužnost da izvorni tekst bude prenijet što je moguće tačnije. Ali, prevoditelji su i društvena bića, kako je to ovo proučavanje jasno pokazalo. Samo određenje “prevoditelja” pretpostavlja barem jednog društvenog drugog – osobu koja proizvodi izvorni tekst. Prema tome, kako ovaj slučaj za proučavanje pokazuje, osobne povezanosti s piscima izvornog teksta mogu biti moćan činitelj u oblikovanju društvenog djelovanja književnog prevoditelja. Širi društveni okviri, također, oblikuju prevoditeljeve identitete i djelovanja: “prevodeći subjekt je sačinjen u složenom i raznorodnom sistemu – ekonomskom, društvenom, seksualnom, rasnom, kulturnom” (Davis, 2001.: 58). Ovo proučavanje pokazuje tu povezanost gotovo posve jasno preko izvorno i ciljno osnovanih kulturno-političkih činitelja.
Ali, gledanje književnih prevoditelja kao pukih prenositelja značenja izvornog teksta ili robova društvenih okolnosti čini se otvoreno determinističkim, pa je u neskladu s prevlađujućim modelima književnog prevođenja koji prevoditelja smatraju stvaralačkim posrednikom (npr., Beylad-Ozeroff et al., 1998.). Ovo proučavanje naznačava da književni prevoditelj djeluje u polju koje je oblikovano mnoštvom međuovisnih sila, i unutarnjih i vanjskih, za prevoditelja:
• Jastvo: među tim faktorima tu su prevoditeljeva narav, osobna povijest i poticaji, političke i ideološke lojalnosti i pogledi, etička počela i zamišljanja njegove/njezine uloge, omiljene taktike i strategije prevođenja.
• Izvorni tekst: njegova unutarnja obilježja kao što su poteškoća/”prevodivost” ili kakvoća.
• Značajni drugi: uzajamnosti s izvornim piscem ili njegovim/njezinim predstavnicima (kao što su udovica/udovac, zvanični ili nezvanični posrednici), ciljnim izdavačima, urednicima i drugim (cf. Bush, 1998.).
• Širi društveni okvir unutar kojeg djeluju svi navedeni činitelji. Među činiteljima koji tu djeluju su: politička, društvena i književno-estetska obilježja izvorne kulture, međusobne slike izvorne i ciljne kulture i uzajamnosti među njima, književne norme ciljne kulture i norme očekivanog ponašanja prevoditelja (Hermans, 1999.: 72-90; Toury, 2000.), vrijeme koje je proteklo između izvornog i ciljnog pisanja, književne mreže izvorne i ciljne kulture, uzajamnosti među interesnim skupinama (kao što su područja/etniciteti izvorne kulture) i posljedice prevoditeljevih odluka u zbiljnom svijetu.
To uključuje gledanje na književno prevođenje kao ograničeno ali autonomno društveno djelovanje (cf. Boase-Beier & Holman, 1999.), s prevoditeljima dok rade neprestano odlučujući između i procjenjujući svoje strategije preoblikovanja teksta unutar mogućnosti i ograničenja međuosobnih veza i šireg društvenog okvira.
Ali, je li taj model književnog prevođenja naročit za društvene prilike žestokog i napadnog unutarkulturnog i/ili međukulturnog sukoba, što zahtijeva naročito hitno djelovanje prevoditelja istodobno namećući oštra ograničenja tom djelovanju? Htio bih istaknuti da nije. Ako ništa drugo, kako su naglasili feministički i marksistički teoretičari, nije moguće shvatiti društveni okvir bez međuskupnog sukoba. Ali, u manje oštrim okolnostima društvena ograničenja djelovanja književnog prevoditelja mogu biti manje vidljiva. Tu odjekuje Davisova tvrdnja: “puna svjesnost [da je prevoditelj društveno određen] nužno izmiče prevoditeljevu savjest” (2001.: 58) – iako bi tu “nužno” gotovo zasigurno moglo biti zamijenjeno u “neobilježenim prilikama”. Prema sadašnjem dokazu, činitelji u toj okolnosti postaju obilježeni pa, tako, podignuti do prevoditeljeve svjesnosti kada su povezani s naročito istaknutim ishodima – kao što je političko preživljenje izvorne države ili međunarodno priznanje pisca. Inače, takve činitelje prevoditelj može svjesno zapažati kada se sukobljuju – kao u slučaju kada se prevoditeljeva veza s izvornim piscem sukobljava s prevoditeljevom ideologijom.
Ambasadorstvo je slika ograničene autonomnosti književnog prevoditelja (Jones, 2000., 2002.). U Goffmanovom modelu društvene igre (1970.; 1971.; cf. Wadensjö, 1998.) ambasadori su (kao i prevoditelji) igrači čiju ulogu određuje njihova povezanost s drugim igračima; iako oni mogu djelovati samo unutar ograničenja njihovog sažetog prikaza, koji treba predstaviti njihovu stranu na najbolji mogući način, oni stalno moraju odlučivati kako to učiniti na najbolji način. Gledanje književnih prevoditelja kao ambasadora, također, objašnjava činjenicu da mnogi književni prevoditelji čine više nego što je samo prevođenje teksta. Kako i proučavani slučaj naznačava, oni nastoje da budu odlučni zagovornici svog izvornog teksta, svog izvornog pisca i izvorne književne kulture kao cjeline. Oni mogu imati mreže književnih veza u izvornoj i ciljnoj kulturi; mogu tragati za novim piscima ili (što je češće) ti pisci mogu nalaziti njih. A mogu nalaziti izdavače i urednike, te raditi s njima, organizirati čitanja itd. (cf. Jones, 2000.). Tako, prevoditelji oblikuju ključnu vezu u toj mreži književnog i van-književnog zaštitništva koje određuje prijem prevedenog teksta, pa čak i njegov oblik (Lefevere, 1992., u Munday, 2001.: 128).
Nadalje, prikaz književnog prevođenja kao kulturnog ambasadorstva pomaže objašnjenju dvaju presudno važnih otkrića u proučavanom slučaju. Prvo, ambasadori nisu nepristrani. Ovo proučavanje naznačava da etika nepristranosti među stranama u odnosu, što je često smatrano manjkavim stavom prevoditelja/tumača, ne mora vazda biti i najprikladnija etika za književnog prevoditelja. Ponekad pristranost može, doista, biti prikladnija. Drugo, i ambasadorima i književnim prevoditeljima autonomnost može dati nadmoć nad drugim. To nije samo moć tumačenja teksta kako neko želi već, također, i biranje kome će on biti preveden, a kome neće – a to je uloga čuvanja vrata književnog prevođenja (Jones, 2000.; cf. Scollon & Scollon, 1983.).

Etika i ideologija
Ako neko, kao prevoditelj, ne polaže samo pravo na autonomnost već i na pristranost i moć, od presudne je važnosti imati svijest o etičkim i ideološkim posljedicama nečijih djelovanja – doista, književne prevoditelje bi, vjerojatno, trebalo gledati kao subjekt istih odgovornosti, zaokupljenosti, dvojenja i opasnosti kao i izvorne pisce (Pym, 1997.: 65). Tako, prevoditelji moraju održavati ravnotežu “svoje zaduženosti i krajnje 'vjernosti' svojim okolnostima i opažanjima” naspram “poziva svetom drugom” kojeg predstavljaju i koji oblikuje njihov identitet kao prevoditelja (Arrojo, 1994., u Davis, 2001.: 92; cf. Campbell, 1998.). Nadalje, ovo proučavanje pokazuje da, ako prevoditeljeva pristranost i etička razmatranja moraju postojati zajedno, tada poziv izvornom drugom (izvorni pisac ili izvorna kultura) mora biti ublažen stalnom svjesnošću o “drugom drugoga”. Praktično govoreći, to znači uzimanje u obzir, tamo gdje je moguće, interesa više strana, a ne samo te izvornog pisca i izvorne kulture. Primjeri takvih interesa mogu biti povezane ili preklapajuće izvorne kulture, drugi igrači izvorne kulture, igrači ciljne kulture kao što su izdavači i čitatelji, i/ili drugovi prevoditelja i normativni okviri koje oni postavljaju (Lefevere, 1992., u Munday, 2001.: 128; Pym, 1997.; Bush, 1998.; Venuti, 1998.; Hermans, 1999.: 72-90; Toury, 2000.). Nadalje, u neobilježenim okolnostima – kao u slučaju prevoditeljeve društvene usađenosti – etička i ideološka razmatranja mogu ostati znatno ispod razine savjesne svjesnosti, ili ne biti osmišljena kao etička/ideološka, sve dok se ne sukobljavaju ili dok se ne pojave interesi djelovanja zbiljnog svijeta.
U sljedećim odjeljcima raspravlja se o ključnim etičkim/ideološkim pitanjima koja su potaknuta proučavanim slučajem:
Prvo pitanje je sukob između poziva olimpijstva i Realpolitik. Iz prvog slijedi zahtjev da prevoditelji ostanu odani tekstovima koji su umjetnički dobri, čak u pokvarenim društvenim okolnostima proizvodnje i prihvatanja – kao u slučaju izvorne kulture koju je oteo ekstremni nacionalizam – u znanju ili nadi da će se ta kultura oporaviti. Drugo ističe da tekst ne može ostati odvojen i, tako, neokaljan svojim društvenim okolnostima. Tako, naprimjer, prevoditelj bi trebalo da odbije prevođenje djela čije su slike korištene za opravdavanje genocida bez obzira na to koliko te slike mogu izgledati bezazlene u vremenu njihovog prvog pisanja. Ovo proučavanje nije iznutra dalo prednost nijednom pozivu u odnosu na drugi iako ono naznačava da drugi činitelji u društvenoj igri, kakve su uzajamnosti s ključnim igračima, mogu biti upravo to što preteže.
Proučavani slučaj, također, objašnjava ulogu čuvanja vrata koju ima književni prevoditelj, kako je već spomenuto. Ovdje određujemo činitelje koji utječu na odluke čuvanja vrata mimo očitih u kakvoći izvornog teksta i prednosti čuvara vrata: prevoditeljeve obaveze i slučajni činitelji igraju ključnu ulogu, pa mogu biti presudni za poziv izvornog pisca. I opet, naročite društvene okolnosti – te s mnogo izvornih pisaca s riječima koje treba da budu kazane svijetu i malo prevoditelja s vremenom da im daju riječ – osvjetljavaju prevoditeljevu svjesnost o tom pitanju, ali ono je uključeno u svakoj “igri” prevođenja u Goffmanovom smislu.
Treće, uobičajena pretpostavka u ideologijski utemeljenim pristupima proučavanjima prevođenja jeste da prevođenje u engleski jezik nosi opasnost da bude čin mekdonaldizacije – to jest, ojačavanja svjetske hegemonije anglo-američkih vrednota na štetu onih izvorne kulture (Jones, 2000.; Venuti, 1995.; Zauberga, 2000.). Ovo proučavanje naznačava da prevođenje na engleski jezik može biti i sredstvo da i “mala” kultura dobije glas u svijetu (Jones, Zauberga, Ibid.). Drukčije rečeno, engleski jezik može osigurati da takva kultura predstavi svoje ideološke vrednote, pa čak ako su one u sukobu sa zvaničnim i nezvaničnim ideologijama Ujedinjenog Kraljevsta i Amerike. Tu je ključni primjer prevoditeljevo nastojanje da dekonstruira slike ciljne kulture o Bosni kao tamnom vilajetu – slike koje su napravljene da bi opravdale neuplitanje – i da ih zamijeni vlastitom slikom bosanske države kao jedinstva u razlikama; te slike koristili su smišljeno, potom, drugi igrači izvorne kulture da bi predstavljali bosansku kulturnu i političku neovisnost (cf. Mahmutćehajić, 1996.). Taj slučaj proučavanja podržava, zapravo, Zaubergino zapažanje (2000.) da je ciljni jezik gotovo zasigurno manje važan u smislu ideoloških učinaka teksta nego što su ustrojstva moći i lojalnosti onih koji su uključeni u postupak prevođenja.
Drugo pitanje je mijenjanje sadržaja izvornog teksta, kako je prikazano na primjeru proučavanog slučaja u raspravljanju stilskog “popravljanja” bosanskih pjesama. U savremenim teorijskim izvještajima takvi pothvati “prevođenja kao ponovnog pisanja” (Lefevere, 1992., u Munday, 2001.: 127-131) radi usklađivanja s ideološkim činiteljima ciljne kulture i estetskim normama obično su smatrani jasnim kršenjem prevoditeljske etike – općepoznati i često navođeni primjer je ponovno pisanje Omera Hajjama koje je napravio orijentalist Edward Fitzgerald (Ibid.). Tako, normaliziranje ili podomaćivanje neobičnog ili kulturno stranog izvornog teksta radi protočnosti u ciljnom jeziku ili bliskosti čitatelju uglavnom je smatrano zatomljivanjem identiteta izvornog teksta i izvorne kulture (npr., Venuti, 1995.; Allén, 1999.; Berman, 2000.). I tako, to što jedna osoba može smatrati popravljanjem, druga može shvaćati kao obeščašćenje – kao u slučaju Fitzgeralda i Omera Hajjama, gdje su Fitzgeraldovu taktiku sada tumači prijevoda prezreli. Ali, mogući su i drukčiji stavovi. Neke “intervencionističke” grane feminističke teorije prevođenja, naprimjer, dopuštaju mijenjanje čak i osnovne semantike zarad rodne etike (Von Flotow, 1997.: 24-30). S druge strane, na književne prevoditelje koji glačaju poetiku ciljnog teksta može se gledati kao da vrše ulogu sličnu književnim urednicima, od kojih bi samo rijetki svoje savjete piscima smatrali neetičkim, ili na opće prevoditelje koji rade između liječnika i izbjegličkog pacijenta koji bi svoj posao gledali kao pomaganje dvjema stranama da održavaju vezu, a ne samo da prenose riječi (Carr et al., 1997.; Wadensjö, 1998.). Naposljetku, ne tvrdim da je stilsko uređivanje koje sam proveo bilo i nužno bolji put. Ali, to pokazuje da strategija popravljanja/normaliziranja/podomaćivanja, iako može biti etički vrlo opasna, ne mora nužno i prigušiti identitet izvornog teksta/pisca/kulture, već čak može biti i korištena da ga promakne. Tako, u pojmovima predstavljanja izvorne kulture može se oprezno zaključiti da ideologije, lojalnosti i rasporedi moći u širim društvenim okolnostima prevođenja (Lefevere, 1998.) mogu opet biti presudnije nego strategija prevođenja per se.

Décision
Dvojenja prevoditeljevog izbora, gdje svaki ishod donosi toliko pitanja koliko i odgovora, jesu stalni lajtmotiv u ovom proučavanju. Uz to, rasprave u vezi s teorijom prevođenja često potvrđuju postojanje oprečnih mogućnosti bez ikakvih naznaka koji bi put bio bolji. Dekonstruktivistička zamisao décision nudi mogući izlaz iz te slijepe ulice. Décision je, za Derridu, čin koji nužno uključuje sukobljavanje s dvojenjem: “samo kada smo suočeni s nemogućom odlukom – tom za koju pred-postojeći 'pravi' izbor nije 'predstavljen' – odlučujemo mi” (Davis, 2001.:51). Nadalje, činjenica nužnosti odlučivanja između neodlučivih mogućnosti jest u osnovi ustegnute autonomije koja predstavlja svako ljudsko djelovanje, uključujući i prevoditeljevo: “odluka koja nije prošla kroz iskušenje neodlučnog ne bi bila slobodna odluka, ona bi bila samo programljiva promjena ili razvijanje proračunljivog postupka” (Derrida, 1990., navedeno u Davis, 2001.:94).
Slično, neodlučivost može biti smatrana prije kao određujući nego uplićući činitelj u etičkom izboru. Prvo, budući da odluka, kako je spomenuto, pretpostavlja skup mogućih ishoda koji se čine jednako valjani. Drugo, budući da, ako tumačimo etičku odgovornost kao odgovaranje na poziv drugog, nikada ne možemo znati pravu narav tog poziva (“Etika bi počela sa shvaćanjem da je drugi [...] upravo to što nadmašuje moj dah i moći”: Critchley, 1999., u Davis, 2001.). Treće, ulaz drugog drugog, čiji se raspored može – naročito u vremenu otvorenog društvenog sukoba – suprotstavljati rasporedu prvog drugog, obrće jednostavnu etičku zapovijed u stanje etičke neodlučivosti: “Ne mogu odgovoriti na poziv [...] drugog bez žrtvovanja drugog drugog” (Derrida, 1992./1995., u Davis, 2001.:94-95; cf. Lévinas, u Campbell, 1998.: 177-179).
Činjenica nužnosti sukobljavanja očito nerješivih tekstovnih, međusobnih i etičkih dvojenja, ako je gledano u tome svjetlu, nije zastranjenje u radu književnih prevoditelja. To određuje njihov položaj kao stvaralačkih posrednika prije nego međujezičkih prepisivača.

Zaključak

Pojedinci imaju složene sprege lojalnosti – rodnom gradu, porodici, prijateljima, prošlosti, državi, vjeri – koje su (i pored toga šta nam govore nacionalisti) rijetko podudarne. To se odnosi i na književne prevoditelje za koje jedna od sprega lojalnosti jeste prema zemlji, kulturi i tekstovima za čije prevođenje i predstavljanje troše veliki dio svog života. Čak u “normalnim” vremenima to ima posljedice na to kako književni prevoditelji održavaju svoje identitete kao tekstovni i kulturni ambasadori – u odnosu na to šta prevode i kako, i to šta odabiru da ne prevode, i zašto. Ali, u vremenima i mjestima žestokog društvenog sukoba opreka lojalnosti i etička dvojenja postaju brojniji za sve društvene činitelje, uključujući i prevoditelje. To pojačavaju naročita obilježja društvene uloge književnog prevoditelja – ta kulturnog ambasadorstva povezanog s dvo-kulturnom odgovornošću (i prema piscu i prema čitatelju, i prema izvornoj i prema ciljnoj kulturi: Pym, 1997.), naprimjer, ili ta kulturnog vratara.
Za ovdje ocrtana pitanja nema lahkih rješenja. Iako pokušavanje da bude riješeno nerješivo može biti jasno određujuće obilježje prevoditeljevog djelovanja, počelo najveće moguće svjesnosti o etičkim posljedicama uz najmanju štetu drugim sudionicima može koristiti kao početna uputa (Pym, 1997.:69) kada se prave teške odluke. Ali, mimo toga, za nas prevoditelje najbolje može biti prihvatiti načelo nous avons tous les mains sales – i što su okolnosti prljavije, prljavije su i naše ruke. I tako, koristimo ih da bismo činili to što osjećamo da je najmanje pogrešno, tako da bi, možda, dobre posljedice bile brojnije od loših.
Gledajući naročito na ex-jugoslavensko područje, fizički uvjeti se, izgleda, naposljetku vraćaju, bez obzira na to kako kolebljivo, nekoj vrsti normalnosti. Za intelektualce i kulturne činitelje u tom području sada je najvažnija zadaća da uspostave otvoren i pluriforman model kulture unutar i između ex-jugoslavenskih država. Važna zadaća u tome je povezivanje tokova u tom području u šire procese evropske i svjetske kulture. Ovdje nije cilj samo da bude vrednovan i osnažen poticaj prema otvorenoj i pluriformnoj kulturi tog područja već i to da ex-jugoslavenske kulture nastave oživljavati i nadahnjivati kulture izvan tog područja. Književni prevoditelji, kao dio društvene mreže koja uključuje pisce, izdavače, kulturne organizatore, čitatelje i druge činitelje u književnom procesu, imaju u tome presudnu ulogu.

Priznanja

Želim zahvaliti Robertu Hudsonu, Hanneke Jones, Chrisu Perriamu i Allanu Turneru za njihove neprocjenjivo vrijedne savjete i uzvrate o sastavu i sadržaju ovog članka.

Upućivanja

Agee, Chris, ur., (1998.), Scar on the Stone: Contemporary Poetry from Bosnia, Newcastle: Bloodaxe.
Ali, Rabia & Lawrence Lifschutz, ur., (1993.), Why Bosnia? Writings on the Balkan War, Stony Creek, CT: Pamphleteer’s Press.
Allén, Sture (1999.), Translation of Poetry and Poetic Prose: Proceedings of Nobel Symposium 110. Singapore / New York / London: World Scientific.
Banac, Ivo (2002.), "The weight of false history". U Ivan Lovrenović i Francis R. Jones, ur. Reconstruction and Deconstruction. Forum Bosnae. 15:200-206. Sarajevo: Međunarodni forum Bosna.
Berman, Antoine (2000.) "Translation and trials of the foreign". Izvorni tekst prvi put objavljen 1985. Prev. Lawrence Venuti. U Lawrence Venuti. ur. The Translation Studies Reader, 284-297, London: Routledge.
Beylard-Ozeroff, Ann, Jana Králová & Barbara Moser-Mercer, ur., (1998.), Translators’ Strategies and Creativity. U seriji Benjamins Translation Library, vol. 27, Amsterdam: Benjamins.
Boase-Beier, Jean & Michael Holman (1999.), "Introduction: writing, rewriting and translation: through constraint to creativity". U Jean Boase-Beier i Michael Holman,ur. The Practices of Literary Translation, Manchester: St. Jerome.
Bold, Alan. Godina nepoznata. "Truumph of a rough beast". Prikaz knjige Collected Poems Vaska Pope. Anvil Press. Glasgow Herald. Stranica i datum nepoznati.
Bosnević, Orhan (1993.), "The road to Manjača". Prev. Francis R. Jones. U Rabia Ali i Lawrence Lifschutz, ur. Why Bosnia? Writings on the Balkan War, Stony Creek, CT: Pamphleteer’s Press.
Bush, Peter (1998.), "Literary translation". U Mona Baker, ur. Routledge Encyclopaedia of Translation Studies, London: Routledge.
Buturović, Amila (2002.), Stone Speaker: Medieval Tombs, Landscape and Bosnian Identity in the Poetry of Mak Dizdar, New York: Palgrave.
Campbell, David (1998.), National Deconstruction: Violence, Identity and Justice in Bosnia, Minneapolis: University of Minnesota Press.
Carr, Silvana, Roda Roberts, Aideen Dufour & Dini Steyn, ur. (1997.), The Critical Link: Interpreters in the Community, Amsterdam: Benjamins.
Cigar, Norman (1998.), "Paradigms and U.S. policymaking for Bosnia (1992.-1995.)". U Ivan Lovrenović i Francis R. Jones, ur. Reconstruction and Deconstruction. Forum Bosnae. 15: 59-88., Sarajevo: Međunarodni forum Bosna.
__________ (2001.), Vojislav Koštunica and Serbia’s Future, London: Saqi / The Bosnian Institute.
Davis, Kathleen (2001.), Deconstruction and Translation. U seriji Translation Theories Explained, Manchester: St. Jerome.
Dizdar, Mak (1999.), Kameni spavač / Stone Sleeper. Prev. Francis R. Jones. Pogovori Rusmir Mahmutćehajić i Francis R. Jones, likovno oblikovanje Dževad Hozo, Sarajevo: Kuća bosanska.
Goffman, Erving (1970.), Strategic interaction. Oxford: Blackwell.
_____________ (1971.), The Presentation of Self in Everyday Life. Prvi put objavljeno 1959., Harmondsworth: Penguin.
Hermans, Theo (1999.), Translation in Systems: Descriptive and System-Oriented Appreoaches Explained. U seriji Translation Theories Explained, Manchester: St. Jerome.
Kurspahić, Nermina, (1999.), Skoro će i tebi kraj. U seriji Biblioteka Novo pismo, Sarajevo: "Ljiljan".
Lalić, Ivan V. (1997.), Fading Contact. Prijevod knjige Smetnje na vezama, 1975., Prev. Francis R. Jones, London: Anvil.
Latić, Džemaludin (1993.), "Bloody morning". Prev. Francis R. Jones. U Rabia Ali i Lawrence Lifschutz, ur. Why Bosnia? Writings on the Balkan War, 114-115, Stony Creek, CT: Pamphleteer’s Press.
Lefevere, André (1998.), "Acculturating Bertolt Brecht". U Susan Bassnett i André Lefevere, ur. Constructing Cultures: Essays on Literary Translation, 109-122, Clevedon: Multilingual Matters.
Lovrenović, Ivan & Francis R. Jones (2001.), Life at the Crossroads, Forum Bosnae. 11. Sarajevo: Međunarodni forum Bosna.
Lovrenović, Ivan (2002.), "The voices of Sarajevo’s night". Prev. Maja Lovrenović i Robert Hudson. U Ivan Lovrenović i Francis R. Jones, ur. Reconsruction and Deconstruction. 15: 303-312, Sarajevo: Međunarodni forum Bosna.
Mahmutćehajić, Rusmir (1996.), Living Bosnia: Political Essays and Interviews. Prev. knjige Živa Bosna: Politički eseji i intervjui, 1994. Prev. Spomenka Beus i Francis R. Jones, Ljubljana: Oslobođenje International.
____________ (2000.), The Denial of Bosnia. Prijevod knjige Kriva politika: Čitanje politike i povjerenje u Bosni, 1998. Prev. Francis R. Jones i Marina Bowder. Predgovor Ivo Banac. Pennsylvania: The Pennsylvania State University Press.
Munday, Jeremy (2001.), Introducing Translation Studies: Theories and Applications, London: Routledge.
Popa, Vasko (1973.), Uspravna zemlja, Beograd: Nolit.
__________ (1980.), Vučja so, Beograd: Nolit.
__________ (1997.), Collected Poems. Prev. Anne Pennington, revidirao i proširio Francis R. Jones, uvod Ted Hughes, London: Anvil.
Jones, Francis R. (1994.), "Poems by Ivan V. Lalić and Drago Štambuk", Contemporary Criticism, 16: 105-125.
_____________ (2000.), "The poet and the ambassador: communicating Mak Dizdar’s Stone Sleeper", Translation and Literature 9/1: 65-87.
_____________ (2002.), "Translating spiritual space-time: recreating Kameni spavač in English". Appendix. U Amila Buturović, ur. Stone Speaker: Medieval Tombs, Lanscape and Bosnian Identity in the Poetry of Mak Dizdar, 165-180, New York: Palgrave.
Pym, Anthony (1997.), Pour Une Éthique du Traducteur. U seriji Pédagogie de la Traduction, Artois / Ottawa: Artois Presses Université / Presses de l’Université d’Ottawa.
Scollon, Suzanne & Ronald Scollon, (1983.), "Face in interethnic communication". U Jack C. Richards and Richard Schmidt. ur. Language and Communication, London: Longman.
Slapšak, Svetlana, ur. (1997.), Women’s Literature and Culture. Posebno izdanje Pro Femina.
Šamić, Jasna (1986.), Iz bilježaka Babur-šaha, Sarajevo: Svjetlost.
Todorova, Maria (1997.), Imagining the Balkans, New York: Oxford University Press.
Toury, Gideon (2000.), "The nature and role of norms in translation". Revidirani članak iz 1978. U Lawrence Venuti, ur. The Translation Studies Reader, 198-211, London: Routledge.
Venuti, Lawrence (1995.), The Translator’s Invisibility: A History of Translation, London: Routledge.
______________ (1998.), The Scandals of Translation, London: Routledge.
Von Flotow, Luise (1997., Translation and Gender: Translating in the “Era of Feminism”. U seriji Translation Theories Explained, Manchester: St. Jerome.
Wadensjö, Cecilia (1998.), Interpreting as Interaction. Prvo izdanje University of Linköping Press, 1992, London: Longman.
Young, Hugo (2002.), "It’s sick to ignore our part in the making of Milosevic", Guardian. London. 14. februara: 22.
Zauberga, Ieva (2000.), "Rethinking power relations in translation", Across Languages and Cultures 1/1 : 49-56.