Enver Kazaz

EPISTEMOLOŠKI LOMOVI I MODELATIVNA PLURALNOST KRITIKE

Sarajevske Sveske br. 17

Književnokritičku praksu u interliterarnoj bosanskohercegovačkoj zajednici na prelazu stoljeća obilježava potpuna destrukcija tekuće i epistemološki preobražaj akademske kritike. Tekuća kritika, previše zavisna od političkih magazina, dnevnih listova i časopisa, našla se na udaru ideoloških fantazmi, suviše jake ideologizacije bosanskohercegovačkog društva i orijentiranosti magazina i dnevnih listova na podilažanje kič ukusu široke čitalačke publike. Svodeći na minimum prostor za književnu kritiku, printani i elektronski mediji u BiH su se orijentirali na zabavne sadržaje, deintelektualizirali novinarski diskurs i na koncu proizveli buku i bijes u polemičkom prostoru uvukavši kulturne radnike u pesudoideološke polemičke sporove. Upravo stoga su magazini i dnevne političke novine minimizirale zanačaj kulture za proizvodnju društvene svijesti, a otvorile prostor estradizaciji za koju novinske redakcije, očito, pretpostavljaju da će privući pažnju čitalaca. Takva orijentiranost novinskih i elektronskih medija na tržište imala je za rezultat potpuni pad razine medijskih sadržaja. A izravna ideologizacija medija uništila je analitičnost i istraživačke koncepte novinarskog diskursa, da bi na koncu tendencija posvemašnje estradizacije otvorila prostor za ideologiju ekonomskog totalitarizma koja prijeti da sebi podjarmi sve kulturne sadržaje i uništi sve forme tzv. visoke kulture.
Pozicija dnevne kritike u BiH otud je višestruko zanimljiv fenomen. Na njenom ukidanju se, zapravo, izravno dokazuju tranzicijski ideološki trendovi, odnos moćnika na vlasti i kulturnih praksi, nastojanje ideoloških sistema da podjarme ukupnost društva sebi i, na koncu, opći pad kulturne razine bosanskohercegovačkog tranzicijskog, postapokaliptičnog društva u kojem je kultura izložena udaru dvostrukog totalitarizma – ideološko nacionalističkog i ekonomskog. Dok ekonomski totalitarizam u svojoj površnosti proizilazi iz tranzicijskog kapitalizma i njegove prljave i okrutne faze prvobitne akumulacije finansijske moći, ideologija nacionalizma radi na reinstaliranju devetnaestovjekovnog obrasca kulture nacionalnog romantizma, zamjenjujući postmoderni horizont nekropoetike neoromantičarskom nekrofilijom izgrađenoj na uvjerenju da se u dalekoj prošlosti krije autentični nacionalni duh velikih i časnih predaka i nacionalni identitet neuprljan tzv. komunističkim oblicima kulture.
Upravo se tu i otkriva strah ideoloških moćnika na vlasti da će kritika ukazati na disidentski sadržaj književnosti, na onaj uzavreli otpor književnosti vladajućim totalitarnim političkim i konceptima etničkih identiteta u BiH, te da će kritički diskurs otvoriti prostor za rekonceptualiziranje bosanskohercegovačkih nacionalnih kultura i politika identiteta. Kritika, dakle, plaća cijenu ideoloških nakana da podjarme ukupnu društvenu praksu svojim mračnim ciljevima, a u kulturu se pokušava instalirati onaj njen model koji na bazi ideologije estetskog utopizma insistira na tzv. univerzalnim esencijama i tobožnjoj bezinteresnosti književnosti za nakaradno i tragično lice društva. Plašeći se disidentskog potencijala kritike, ideologija ne dozvoljava uzdrmavanje postojećih nacionalnih simboličkih imaginarija i modela indvidualnih i kolektivnih identifikacija sa njima. Zato se i može reći da je kriza dnevne kritike proizvedena koliko djelovanjem ideologija isto toliko i krizom u kulturnim praksama.
Nastojanje vladajućih bosanskohercegovačkih nacionalističkih ideologija da se književnost shvati isključivo kao rad nacionalnog duha za posljedicu ima pokušaj da se ukine svaki oblik propitivanja postojećih poredaka vrijednosti i izbrišu iz nacionalnog pamćenja svi disidentski sadržaji. Kritika, stoga, ne može proizvesti nizove interpretativnih zajednica, niti, pak, može arihivirati proizvode kulture, pa bi eventualni pogled iz perspektive neizvjesne bosanskohercegovačke budućnosti ukazao na poraznu činjenicu da svaki budući istraživač sadašnjih kulturnih praksi neće biti u mogućnosti da ih rekonstruira. Upravo to ukidanje kritike kao baze za formiranje kulturnog sjećanja, a pogotovu alternativnog, disidentskog prokazuje nakanu ideologije da utopijski u nekom bližem ili dalekom sutra konstruira idealne potomke sadašnjih nacionalnih očeva u čije glave je usađen model devetnaestovjekovnog, romantičarskog kulturnog uma. Ustvari, ukidanjem kritičkog diskursa ideolozi nacionalne kulture pokušavaju odigrati performativ stalnog obnavljavanja faze njenog početnog formiranja i stalne sakralizacije epski shvaćene nacionalne tradicije.
Istodobno s tim, na kulturnoj sceni se pokušava zadržati model kritike kao servisa piščevog ukupnog opusa, svakog konkretnog djela i sujetom napumpanog spisateljskog ega, te shvatanje prema kojemu je kritičar nerealizirani pisac. Kritika se tako nastoji instalirati na društvenom horizontu kao ponižavajuća disciplina, bez obzira na epistemološki lom koji je obilježio prošlo stoljeće na bazi teorijskih teza o smrti autora, tj. autoru kao diskurzivnom proizvodu i diskurzivnom proizvođaču, te čitatelju koji svojom interpretacijom omogućuje pluralnost kulturnih praksi. Umjesto takve pluralnosti kulturnih praksi i pluralizma interpretativnih zajednica, na kulturnoj sceni u BiH instalirane su tri nacionalistički postulirane mega interpretativne zajednice koje na bazi pseudokritičkih stavova nastoje uspostaviti poredak nacionalnih klasika. Otud se često u javnom prostoru mogu čuti isprazne fraze prema kojima je neki, u pravilu ideološki podoban pisac, postao našim najvećim živim pjesnikom, romansijerom, pripovjedačem, dakle, samim uzorom nacionalnog duha. Tako autor ostaje glavni junak književnokritičke i ideološke naracije, baš kako je to slučaj u tradicionalnoj, nacionalnoj književnoj povijesti.
Kada bi se, pak, pokušalo modelski analizirati rudimentarne oblike tekuće književne kritike, onda bi u prvi plan došao zaključak da ona, uz zaista rijetke izuzetke, nije odmakla od tradicionalnog modela impresionizma. Pri tom, jasno je da kritika svoj doživljaj gradi na ukusu baziranom na lokalnoj kulturi, te polazi u procjeni djela iz sistema partikularnih, a ne općih vrijednosti. Posljedica takve kritike je provincijalizacija kulture, njena autizacija i na koncu puka etnička funkcionalizacija. U novije vrijeme, pak, nacionalne literature u BiH se pod pritiskom teritorijalnih koncepcija nacionalnih identiteta i u bukvalnom smislu teritorijaliziraju. Namjesto nekadašnjeg interkulturnog dijaloga među književnostima bosanskohercegovačke interliterarne zajednice, na scenu je stupila podjela književnosti na onu iz Republike Srpske i Federacije BiH. Dnevna kritika i mediji indirektno podržavaju ideološke jazove među bosanskohercegovačkim administrativnim entitetima prenoseći ih u jazove među kulturnim tijelima. Stoga je granica između srpske književnosti u BiH i ostalih nacionalnih literatura danas vjerovatno najjača granica između dvije književnosti na globalnom planu. Kritika nije ni pokušala podrivati tu granicu, a kamo li preispitivati sličnosti i razlike u poetičkim konceptima koji se ostvaruju u nacionalnim bosanskohercegovačkim literaturama.
Jadno stanje dnevne kritike u BiH dovoljno ilustrira činjenica da svega dvije kritičarke, Adisa Čečo u sedmičniku Slobodna Bosna i Tanja Stupar u banjalučkim Nezavisnim novinama, u nekoj vrsti impresionističkog kritičkog modela unekoliko prate književnu produkciju. Njima valja pridodati povremene kritičke komentare Muharema Bazdulja u Danima i Stevana Tontića u Nezavisnim novinama.
U književnim i književnokritičkim časopisima također je tek sporadično prisutna kritika tekuće književne produkcije. Povremeno izlaženje časopisa onemogućuje kontinuirano praćenje tekuće produkcije, a dobro konceptualizirani i uređivani časopisi sarajevski Izraz i tuzlanska Razlika usmjerili su svoju pažnju ka akademskoj kritici u kojoj se zbivaju vrlo zanimljivi procesi i u kojoj traje veoma živo uobličavanje interpretativnih zajednica i pluralizacija književnokritičkog diskursa.
I dok je tekuća na izdisaju, akademska kritika u BiH uspjela je kao nikad prije u kulturnoj povijesti ove zemelje ostvariti pluralizaciju književnokritičkih modela, izvršiti epistemološki lom na bazi emancipiranja od esencijalističkih konstrukcija tzv. imanentnih književnih metoda, realizirati kroz postupak kontekstualizacije nizove raznolikih interpretacija književnosti i na akademski horizont konačno unijeti nove forme književnoznanstvenog dijaloga. U širokom spektru od feminističkih, rodnih, kulturnomaterijalističkih, preko novohistoricističkih, kulturoloških, ali i do nekih drugih savremenih književnoteorijskih metoda kreću se tipovi kritičkih interpretacija na akademskoj sceni. Njih donose, uz starije akademske kritičare/ke i teoretičare/ke, pripadnici/e srednje i najmlađe kritičke generacije. Valja napomenuti da zastupnici/e ovakvih kritičkih usmjerenja ne posjeduju akademsku moć, niti mogu uticati na politike razvoja akademskih institucija, koje su bezmalo u službi vladajućih političkih ideologija.
Uz ovaj hibridni model poststrukturalističkih intrepretacija recentnih književnih tokova i prečitavanja tradicije, u akademskoj sceni realizira se i escencijalistička kritika imanentnih, prije svega impresionističkih, semiotičkih, stlističkih, pa i strukuralističkih i impresionističkih metoda, te pozitivistička kritika. Nju karakteriziraju i nastojanja da se izvrši kanonizacija nacionalnih književnosti, te pokrenu obimni književnoznanstveni projekati kao predradnja za pisanje nacionalnih povijesti književnosti.
Kada se ima u vidu ovakvo dualno makromodelsko stanje akademske kritike, nepohodno je naglasiti da se ono uspostavilo bez većih znanstvenih sporenja, što ukazuje na činjenicu da je dijalog na akademskoj sceni još uvijek suspendiran. Polemičke tonove izazvao je samo pokušaj jednog dijela ideološki postamentirane akademske kritike da uspostavi tzv. bošnjačko čitanje Andrića i ovom piscu i njegovom opusu pripiše elemente velikosrpske ideologije. Upravo odsustvo dijaloga i polemičkih sudara na akademskoj sceni upućuje na konzervativizam akademskih institucija koje, zarad svoje hijerarhičnosti, mlađe kritičare/ke dovode u podređenu poziciju. Otud oni/e teško nalaze prostor za uspostvaljanje vlastitih interpretativnih strategija i interpretativnog sistema vrijednosti. Zato i jesu vrlo dragocjena usmjeranja časopisa Izraz, Razlika, ali i Sarajevskih svesaka da se otvore za poststrukturalističko kritičko pismo i omoguće pluralizaciju kritičkih modela te, makar i prešutni, dijalog među interpretativnim zajednicama.
Kada se ima u vidu postrukturalistički kritički horizont, onda je nepohodno naglasiti da su ključnu ulogu u njegovom uspostavljanju imali kritički radovi i djela Zdenka Lešića, prije svih Nova čitanja, poststrukturalistička čitanka (2003) a kasnije i Teorija književnosti (2005), ali i zbornik radova Suvremena tumačenja književnosti (2006), što ga je Lešić uredio, a svojim radovima u zborniku su osim njega zastupljeni/e Hanifa Kapidžić Osmanagić, Marina Katnić Bakaršić i Tvrtko Kulenović. Uz Lešića neprocjenjivu ulogu u epistemološkom lomu bosanskohercegovačke akademske kritike imala je i Nirman Moranjak Bamburać, svojom Retorikom tekstualnosti (2003) i nizom kritičkih radova i značajnih projekata u nevladinom sektoru kojima je preokrenula akademski kritički diskurs. Njima se pridružuju svojim tekstovima Hanifa Kapidžić Osmanagić, Marina Katnić Bakaršić, Nedžad Ibrahimović, Davor Beganović, Sunita Subašić, Mladen Šukalo te čitav niz mlađih akademskih kritičara/ki: Anisa Avdagić, Mevlida Đuvić, Alma Denić Grabić, Edisa Gazetić, Sanjin Kodrić, Sead Šemsović, Damir Arsenijević, Lejla Kodrić, Damir Šabotić, Alma Skopljak, pa i Muris Bajramović, Senadin Musabegović, Ajla Demiragić, Zilka Spahić Šiljak itd.
Još uvijek nedovoljno ispitana, ova živost akademske kritičke scene omogućuje epistemološko preispitivanje interkulturalnosti i hibridnosti bosanskohercegovačkog kulturnog identiteta te rekonceptualizaciju ovdašnje književne znanosti. Jednom uveden u književnoznanstveni diskurs, široki horizont poststrukturalizma omogućio je emancipaciju ovdašnje akademske kritike od naloga esnecijalističkog puleovskog interpretativnog modela što ga je u drugoj polovini prošlog stoljeća instalirao Midhat Begić. Taj kritički model zadugo je bio, zapravo, normativnim u bosanskohercegovačkoj akademskoj kritici, a u njegovom ozračju stvarali su neki od najznačajnijih akademskih kritičara/ki: Marko Vešović, Svetozar Koljević, Nikola Kovač, Hanifa Kapidžić Osmanagić, Enes Duraković, Gordana Muzaferija pa i jednim dijelom Tvrtko Kulenović, Muhamed Dželilović itd.
No, kad se aproksimativno određuju modeli akademske kritike, neophodno je istaći da se na sceni održao i osobeni ideološki orijentirani akademski pozitivizam kojemu je cilj potpuna separatizacija nacionalnih književnosti i nacionalnih kulturnih tijela, te dokidanje interkulturne književnoznantvene pradigme i interkulturnog dijaloga u cjelini.
Najzanimljivija i ujedno najplodotvornija kritika pisana u duhu poststrukturalističkog modela svoj prostor pronašla je prije svega u časopisima Razlika i Izraz. U odnosu na Izraz, koji je otvoren za raznorodna kritička usmjerenja, Razlika, čiji je je pokretač i urednik Nedžad Ibrahimović, programski je vezana za poststrukturalistički kritički model i mnogostruka prečitavanja književne tradicije, ali i interpretiranja tekuće književne produkcije. Drugi bosanskohercegovački časopisi, koji izlaze veoma rijetko i tavore na rubu postojanja, samo se sporadično otvaraju za poststrukturalistički horizont. U grupu takvih časopisa spadaju Život, Diwan, Zeničke sveske, Putevi, Forum Bosanae, Odjek, Status itd.
Izdavačke kuće, pak, nemaju u svojim izdavačkim konceptima biblioteke koje bi planski radile na razvijanju kritičke produkcije, pa su objavljene tek dvije knjige mlađe kritičke generacije. Otvorena knjiga (2005) Alme Denić Grabić, koja istražuje elemente postmodernog diskursa u romanima Istočni diwan i Šahrijarov prsten Dževada Karahasana, te Sačinjavanje roda (2006) Anise Avdagić, koja inspirativno iz feminističkih i rodnih pozicija prečitava romaneskni opus Abdurezaka Bjelevca.
Bez namjere da uspostavi panoramski pregled ukupne akademske kritike u BiH od devedestih godina prošlog vijeka na ovamo, ovaj tekst nastoji da naglasi i djelomice opiše ne samo modelska usmjerenja, nego i paradigmatične slučajeve. I tu su opet u prvom planu Zdenko Lešić i Nirman Moranjak Bamburać. Lešić, autor nekih od najznačajnijih predratnih književnopovijesnih, teorijskih i kritičkih studija, kakve su npr. Pripovjedačka Bosna I-II, Klasici avangarade, Pripovjedači, Teorija drame kroz stoljeća, Književnost i njena istorija itd., teorijski je sintetizirao postrukturalistički metodloški horizont u Novim čitanjima i donio izbor nekih od najznačajnijih radova svjetske poststrukturalističke kritike. U Teoriji književnosti, pak, ostvario je sintetični model književne teorije, dok su Suvremena tumačenja književnosti dala pregled i sintetske analize književnoznanstvenih metoda od teorije recepcije i teorije kominikacija do današnjih metodoloških tokova. Prerano preminula Nirman Moranjak Bamburać je na bosanskohercegovačku akademsku scenu uvela naratologiju, a onda se gotovo sa polemičkim žarom upustila u feministička i rodna prečitavanja ovdašnje književne tradicije i tekuće prakse, ali i kulture u cjelini. Njeni radovi su uspjeli decentrirati patrocentrični kulturni model, osvijestiti njegove rubne i marginalne slojeve, izvući iz nevidljivosti konstrukte ženskih rodnih i spolnih identiteta, ali i pokrenuti transrodna tumačenja kulturalnih polja. U tom pogledu zbornik radova Izazovi feminizma (2004) što ga je priredila skupa sa Jasminkom Babić Avdispahić, Jasnom Bakšić Muftić i Marinom Katnić Bakaršić predstavlja, zapravo, ključno djelo bosanskohercegovačke feminističke kritike. Istodobno s tim, ona je dala neke od najdragocjenijih tumačenja hibridnog karaktera bosanskohercegovačkog kulturnog identiteta, dekonstruirala metaforu raskršaća koja je ovom identitetu nametnuta u fazi modernističkog esencijalizma, a onda i osvijetlila pojmove granice i Drugog u tom identitetu. Nirman Moranjak Bamburać, međutim, nije samo vanredna teoretičarka i kritičarka, nego je svojim akademskim djelovanjem presudno oblikovala i izvela na scenu generaciju mlađih kritičarki, te je time presudno utjecala na pluralizaciju akademske kritike.
Njima se paradigmatski u zastupanju poststrukturalističkog metodološkog horizonta pridružuje i Nedžad Ibrahimović knjigama Prelamanje eseja (1990) i Čitalac na raskršću (2001), te uredničkom aktivnošću u časopisu Razlika. U Prelamanju eseja Ibrahimović je zacrtao okvire svog decentrirajućeg kritičkog diskursa i ukazao na mogućnosti prevazilaženja modernističkog esencijalizma, a u Čitaocu na raskršću dekonstruirao je Begićev kritički metod ukazujući na problem dvostruke kritičke transmigracije u njegovom pismu. Ustvari, Ibrahimović pokazuje kako se u prvoj ravni zbiva identifikacija kritičareve i piščeve ličnosti, gdje se kritičar seli u duh pisca, a u drugoj transmigracija se zbiva na liniji identifikacije kritičkog i poetskog jezika, a esejistički Begićev diskurs dobija obilježja pjesničkog govora. Na toj osnovi Ibrahimović je načinio paradigamatski i epistemološki lom u bosanskohercegovačkoj kritici, da bi u časopisu Razlika pokrenuo teme kulturalnih studija i niza mogućnosti poststrukturalističkih decentriranja bosanskohercegovačkog kulturnog identiteta.
Marina Katnić Bakaršić je svojim knjigama Stlistika (2001) i Stilističke skice (2006) u značajnoj mjeri obogatila bosanskohercegovačku književnu znanost uvođenjem stilistike kao osobenog, gotovo interdisciplinarnog književnoznanstvenog diskursa. Kada se posvećuje bosanskohercegovačkim književnim temama, ova kritičarka pokazuje izuzetan dar, metodološku preciznost i dosljednost u interpretaciji teksta, a njene tesktološke analize, prije svega pisane iz stilistički široko zasnovanih perspektiva, predstvaljaju vrsne poststrukturalističke eseje.
Davor Beganović je knjigom Pamćenje traume, ali i nizom eseja, slično kao i Sunita Subašić u svojim studijama, najdirektnije primjenio poststrukturalistička načela, prije svega novi historicizam i kulturni materijalizam, da bi u ovoj inspirativnoj knjizi ostvario jedno od najinspirativnijih čitanja apokaliptičke proze Danila Kiša u kontekstu južnoslavenskih jezika.
Tvrtko Kulenović je knjigom Rezime (1995) nastavio svoje prijeratno bavljenje teorijom komunikacija i ispisivanja inspirativnih ogleda o različitim književnim problemima, piscima i njihovim djelima, a esejem Autorefeleksija uveo je razmatranja o paradigmatskim razlikama između megakulturnih koncepcija moderne i postmoderne. Hanifa Kapidžić Osmanagić, romanistkinja po svom specijalističkom usmjerenju, je knjigama Poezija 1945-1980, Pjesnici lirske apstrakcije (1992, drugo izdanje 1999), Suočenja IV (1998) i U brzake vremena, Suočenja V (2003) uspjela u interpretaciji bosanskohercegovačke poezije, ali i drugih bosanskohercegovačkih književnih fenomena plodotvorno spojiti poststrukturalistički sa imanentnim modelima interpretacije niza književnih djela. U njenom kritičkom pismu se istodobno nastavlja, razrađuje i obogaćuje begićevski model esencijalističkog eseja, ali zasniva poststrukturalistički koncepiran esejistički diskurs, pri čemu ova vrsna esejistkinja ne nasjeda na apriorizam teorijskih moda. Baš kako to nisu učinili ni drugi kritičari/ke njene, odnosno srednje generacije, kao što su npr. Nikola Kovač, Svetozar Koljević, Zvonko Radeljković, Vesna Čaušević Kreho, Enes Duraković, Gordana Muzaferija, Srebren Dizdar, Esad Duraković, Hatidža Dizdarević, Ivan Lovrenović, Željko Ivanković, Nihad Agić, Muhidin Džanko, Sanja Šoštarić, Fatma Hasanbegović itd. Neki od njih su anglisti/kinje (Radeljković, Koljević, Dizdar i Sanja Šoštarić), odnosno romanisti/kinje (Vesna Čaušević Kreho i Nikola Kovač), ali i vrsni orijentalisti (Esad Duraković), te se, izuzimajući Kovača, samo sporadično bave bosanskohercegovačkom, ali tipom svoga kritičkog pisma i studijskog eseja plotodvorno utječu na oblikovanje pluralne bosanskohercegovačke akademske kritičke scene.
To hibridno kritičko pismo u kojem se miješaju crte imanentnih sa metodima poststrukturalističke kontekstualizacije u interpretiranju književnih djela ili raznorodnih književnopovijesnih tokova, ustvari je najzastupljenije na akademskom kritičkom prostoru. Neki/e od njegovih zastupnika/ca su vrsni/e, inspirativni/e, uistinu zavodljivi/e esejisti/kinje, a njihove interpretacije idu u red kritike najvišeg reda. Posebno mjesto u tom smislu zauzimaju Hatidža Dizdarević, Marko Vešović, Zvonimir Radeljković, Svetozar Koljević, Nikola Kovač, ali neki/e drugi kritičari/ke kao nastavljači/čice sintetičnog modela imanentnih književnokritičkih eseja, odnosno ona vrsta interpretatora/ica koji/e uz izrazit interpretativni dar posjeduju i književnonaučnu strast, pa se u tom slučaju, uistinu može govoriti o sintetičnom eseju kao umjetnosti unterpretacije.
Ovaj modelativni pregled, nažalost, ograničen je na opisivanje one kritičke scene koja se posredno ili direktno bavi problemima bosanskohercegovačke književnosti i kulture. Otud se u fokusu njegovog interesa, nažalost, ne mogu naći neke zaista vrijedne i zanimljive knjige, poput Radeljkovićeve American topics (2006), vrsne zbirke eseja o kanonskim piscima američke književnosti, ili, pak, radovi Srebrena Dizdara, odnosno Esada Durakovića, jednog od najznačajnijih evropskih orijentalista, te inspirativna knjiga iz oblasti helenistike Kalhasovo proročanstvo (2007) Muhameda Dželilovića.
Kad se govori o kritici u kojoj se nastavljaju predratne esencijalističke tendencije, onda je svakako nezaobilazan i paradigmatičan slučaj Marka Vešovića. Izuzetan tumač poezije, možda najintrigantniji na prostoru interliterarne južnoslavenske zajednice, Vešović je u knjizi Na ledu zapisano (1997) napravio izbor svojih zavodljivih eseja, u kojim interperetira pjesništvo u širokom luku od Kranjčevića do danas, ali i neke od prekretnih proznih knjiga. U ovu liniju kritike svakako spada i opsežno djelo Nikole Kovača, a posebno njegove izazovne knjige Roman, istorija, politika i Politički roman (2006), u kojim je Kovač već na tragu kontekstualnih interpretacija romana. Jedna od najznačajnijih folkloristkinja na prostoru interliterarne južnoslavenske zajednice, Hatidža Dizdarević, je u knjizi Utva zlatokrila ispitivala složene intertekstualne veze između folklorne tradicije i modernističkog pjesništva, a ova knjiga je uz radove Maje Bošković Stuli, na izvjestan način sinteza modernističke folkloristike na južnoslavenskim jezicima.
Dominirajući na horizontu akademske kritike, ovaj model nadopunjuu i radovi Gordane Muzaferije, Dejana Đuričkovića, Muhidana Džanke, ali na poseban način i Nihada Agića, Vedada Spahića, Zilhada Ključanina, Hasana Tijanovića, te niza drugih akademskih kritičara/ki.
Posebnu pažnju zaslužuje obimni rad Enesa Durakovića. On je izdanjima svoje izdavačke kuće Alef presudno uticao na kanonizaciju bošnjačke književnosti. U tom pogledu se ističu obimni projekat deset antologija bošnjačke književnosti (poezije, proze, drame, eseja, poezije Bošnjaka na orijentalnim jezicima, starih bosanskih tekstova, usmene pripovijetke, usmene balade, epike i usmene lirske pjesme) što ih je Duraković kao urednik organizirao na žanrovskom principu i objavio u periodu od 1995. do 1998 . Hrestomatiju Bošnjačka književnost u književnoj kritici Duraković je kao urednik rasporedio u šest knjiga sa sasvim jednostvanom periodizacijskom granicom «starija i novija književnost», te usmenom književnosti koja se ne da na ovaj način periodizirati. Svih šest hrestomatija Alef je objavio u Sarajevu 1998. Nakon tog, za bošnjačku književnu znanost iznimno važnog projekta, Duraković je objavio i knjige Bošnjačke i bosanske književne neminovnosti (2003) i Arka Riječi (2006) u kojima je sabrao svoje eseje i predgovore antologijama koje je priredio u okviru pomenutog projekta.
U niz vrijednih kritičkih radova spadaju i knjige Željka Ivankovića, Dogledi II (1997), Dogledi III (2000), Na marginama kaosa (2001) i Tetoviranje identiteta (2007). Ivanković, inače, ide u red najprilježnijih bosanskohercegovačkih kritičara i esejista, uglavnom orijentiranih na praćenje tekuće književne produkcije, ali i sintetsko istraživanje bosanskohercegovačke i bosanskohrvatske književne i kulturne tradicije. U knjizi Tetoviranje identiteta primjetno je Ivankovićevo napuštanje studijskog eseja i okretanje ka kontekstualno utemeljnom kulturološkom istraživanju te društveno angažiranoj publicistici, koja dodatno sjenči modelski horizont akademske kritike u BiH.
Takva vrsta publicistike lebdi na granici između kulturološkog eseja, političke publicistike, sociološke anlize i niza drugih žanrovskih koncepta pogotovo će doći do izražaja u knjigama Trpi li Bog zulum (2007), Duh iz sindžira, Ex tenebris, Poslije Kraja (2005), te Bosanski Hrvati, esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture (2002). Lovrenović u Bosankim Hrvatima daje nemjerljiv doprinos proučavanju hibridnosti bosanskohercegovačkog identiteta, koncentrirajući svoju esejističko-istraživačku pažnju na stanje bosanskohrvatske kulture u BiH, te odnosima centra i periferije u hibridnom hrvatskom kulturnom identitetu. Nakon knjige Unutarnja zemlja u kojoj je opisao stanje hibridnosti bosanskohercegovačke kulturne tradicije u cjelini, Lovrenović u ovom djelu veoma utemeljeno analizira složene kulturološke slojeve u bosanskohrvatskom identitetu i njihov otpor političkim ideologijama, te modele njihovog pripadanja i hrvatskoj, ali i bosanskohercegovačkoj kuluturi u cjelini. Sa Lovrenovićevim radovima u BiH se uspostavljava i kulturološki i kulturnopovijesni esej kao dodatna modelska karakteristika slojevitog stanja bosanskohercegovačke akademske kritike.
Posebnu pažnju zaslužuje knjiga Uge Vlaisavljevića Rat kao najveći kulturni događaj (2007). U ovom djelu Vlaisavljević analizira naracije etnonacionalizma koje na poimanju rata kao ključnog povijesnog događaja grade potpuno preoblikovanje etničkih identiteta, formiraju model tzv. agrikulture, nastojeći da, vezivanjem jezika za tlo, teritorijaliziraju etničke identitete, oforme novi etnički simbolički imaginarij, porade na redefiniciji nacionalnog pamćenja i u konačnici proizvedu agresivne modele etničkih kultura. Vlaisavljević decentrira uvriježenu i normativnu predstavu izgrađenu u kulturi o ratu kao apsurdnom i rušilačkom činu, pokazujući u analizi širokih slojeva kulture, tj. širokih kulturnih naracija da rat presudno preoblikuje etničke identitete. Pesimistični zaključak da je visoka kultura disidentski postavljena prema ideološkoj moći izgubila bitku za oformljivanje identiteta sa onom niskom usklađenom sa vladajućim ideologijama, otrežnjujuće proizilazi iz ovog vrsnog Vlaisavljevićevog djela. Zapravo, Vlaisavljević najradikalnije uvodi epsitemološki lom u kulturološko-semiotički esej analizirajući znakovnu praksu etničkih kulturnih tijela. Njegovi interdisciplinarni eseji, zasigurno, će uzdrmati akademsku kritku, omogućiti joj emancipiranje od dosadašnje prakse zatvorenosti u modele tzv. visoke književnosti, te izvesti je u široko područje drugih društvenih diskursa, gdje će ona zbog svoje drugačije pozicioniranosti nužno ući u novu fazu svoje transformacije. Vlasivljevićeva knjiga pokazuje kako se u kulturološki esej uvukla i sociologija, i politologija, i filozofija, a njegov hermeneutički rad uistinu je epistemološki osvješćujući za bosanskohercegovačke kulturne uvjete.
Istodobno s tim, akademska kritika nužno se u našem dobu susreće sa izazovom napuštanja akademskog komoditeta, a pluralna akademska scena počinje da uviđa ideološke simbole, znakove i ambleme što zlokobno vise nad bosanskohercegovačkim kulturnim praksama. Doba njene akademske nevinosti je prošlo, a faza spuštanja u surovo, beznadno, postapokaliptično, posttragičko lice ovdašnje stvarnosti kao da još uvijek nije otpočela.