Nedžad Ibrišimović

EL-HIDROVA KNJIGA ( odlomak)

Sarajevske Sveske br. 32/33

*

Samo što sam koraknuo ka onom nepreglednom mnoštvu svojih drevnih sunarodnjaka, najednom se cijela procesija zamrači, zaljulja i zakovitla. Sav prostor, nekih hiljadu lakata od porušenih zidina hrama, pa sve tamo do obale Nila, sav onaj prostor koji je do maločas vrvio od Egipćana, sada je bio ispunjen raznobojnim magluštinama manjih i većih slova koja su se njihala, kovitlala, visoko dizala i padala tamneći i povremeno se mjestimično zgušnjavajući do neprozirnosti. Prišavši bliže, ugledam da su to sve harfovi i zadivljen neviđenim prizorom, osmjehnem se i okrenem ka Hidru, ali mi on rukom nestrpljivo pokaza da slobodno zađem u taj lelujavi gustiš milijardi crnih znakova. Koji sam god harf, bojažljivo i oprezno, s urođenim poštovanjem pisara prema ispisanom znaku, dodirnuo, on bi se lagano zanjiši i zalelujaj, a pri tim prvim dodirima osjetio sam, ne samo svoje, nego čak, također, i njihovo zadovoljstvo. Kako to može biti, ne znam.
Odlučno koraknuvši naprijed, stanem na nešto glatko i tvrdo. Sagnem se, kad sve tri srebrna pladnja, fino uklopljena i nalegla jedan u drugi, pod mojom bosom nogom. Godio mi je neočekivan dodir s uglačanim srebrom, a bilo mi je i drago da sam sad imao uza se nešto čvrsto i opipljivo s početka knjige. Slova se još više zgusnuše i natiskaše svuda oko mene tako da gotovo ništa nisam vidio.
Podignem ovale, prinesem nosu, snažno udahnem miris srebra, pogledam odraz svoga lica, da se uvjerim da sam to ja, šta li, pa onda zamašem oko sebe. Slova se zakovitlaše prijanjajući mi i po koži i po pregači, a sve znakovlje oko mojih nogu se tako zgusnu i nabi da sam imao osjećaj kao da propadam u pijesak. Stisnem one plitice između koljena, pa stanem skupljati slova gnječeći ih i oblikujući u loptice. I sve to još uvijek razdragan i igrajući se, sve je to još uvijek za me bila nekakva neviđena, nepojamna, ali prijatna i primamljiva igra. Iako sam loptice sabijao što sam jače mogao, one nisu postajale teže od loptica namotana vunenog konca istog obima. Zaustavim dah, izvijajući tijelom i iskrećući glavu i žmireći, kao pred iznenadnom navalom dima, u strahu da se ne ugušim, ali za divno čudo, slova su se mogla i udisati. I ja sam ih udisao. U početku, doduše, bojažljivo i oprezno, a onda slobodno i punim plućima. S vremena na vrijeme, do nozdrva su mi dopirali brojnim mirisi koje sam poznavao i volio, mirisi vlažnih i suhih papirusa, crnila, tinktura, tinte, pergamenata, finih koža, svitaka, papira i knjiga, iluminiranih rukopisa, boja za štampanje, biblioteka, radionica za izradu papira, pa čak i mirisi soba prepisivača knjiga... Samo što sam nehotično, okom vještog pisara, pročitao nekoliko znakova ispred svoga lica, preda mnom se pojavi ona služavka koje nisam mogao da se sjetim kada sam maločas sjeo da jedem u svojoj kući u Memfisu. Držeći u ruci izvrhom napunjenu okruglu glinenu zdjelu i ljubazno mi se smiješeći, ona reče: ”Na, jedi sad, mladi i plemeniti gospodaru kuće u Memfisu”, i ja se odmah sjetim da je to Ašait, i da sam u onom gustišu harfova, ispred svoga nosa, baš i pročitao njeno ime.
Ašait je bila vitka Egipćanka, kako su nekada Egipćanke i bile vitke, malo pogurena, ali ne pogurena od teška rada, nego onako iz navike i neprekidne spremnosti da i u hodu može nešto dohvatiti, podići, premjestiti i ponijeti, ili ispružiti ruke u znak pozdrava. Poštovana i cijenjena, djevojka koja nije došla odnekuda, nego se i rodila u našoj kući, pa iako mlada, nadaleko čuvena i tražena narikača, vješta zamkama za ptice, podučavanju plesačica sistrumu, a mijesila je i pekla i ukusne kolačiće od meda posute kimom koje sam jako volio. Obuze ne stid što nikad, za gotovo pet hiljada godina, na nju nisam ni pomislio.
I, eto, tu, najzad, nenadano utolim glad. U kući El-Hidrovoj! Slova koja mi je ponudila Ašait bila su, doduše, suha i tvrda, poput rogača, ali su se mogla jesti i ja sam ih jeo dugo, bez žurbe, kao znalac i s uživanjem, ne prekidajući hoda. Sve sam ja to još uvijek držao za nekakvu zabavu koju je El-Hidr upriličio u čast vještog pisara i tada još nisam ni razmišljao o tome mogu li odatle izaći, ili kako i kad ću ugledati lađe netera iz Amonova hrama u Tebi, ili kad ću naći kakvog čovjeka, ili kakvu ženu da ih povedem sa sobom. Zabavljen i oduševljen otkrićem da se znakovlje može i jesti i udisati, čekao sam da vidim kakvo će se još čudo dogoditi. Sprva sam, dabome, slova udisao samo na nos, a onda sam pokušao da ih udahnem i na usta, pa mi i to pođe za rukom. “Vidi, ovi harfovi sve znaju”, rekoh u sebi, “znaju kad se jedu i znaju kad se udišu, kako su ovi harfovi pametni!”, pa bih jednom otvori usta i udahni, a drugi put punom šakom natrpaj usta i žvaći. I nijednom se nisam zagrcnuo, ni kad sam udisao, ni kad sam jeo.
Ponekad bi se gusto natiskano lebdeće znakovlje zalelujaj, zastruji i poteci, a onda visoko gore, na trenutak, raspukni u bljesak nebeskog plavetnila, ali svuda oko nas, na svega koračaj-dva, oko nije moglo prodrijeti kroz mrklinu i ja sam Ašait razaznavao samo ako je bila tik uz mene. ”Ako se ovo trnje može udisati i jesti, možda se može i piti?”, našali se Ašait. Ona arapsko pismo, dakako, nikada prije nije ni vidjela i za nju je zrak bio gusto ispunjen sitnim trunjem i grančicama, ničim drugim.
Odmah je poslušam, pa sastavim dlanove u pregršt, kao da u njih hvatam mlaz vode, a niz ruke mi poteče, naoko, crna, ali čista voda, i preda mnom namah iskrsnu bljesak one crne svjetlosti iz baklje u El-Hidrovim rukama kada smo plovili po Bijelom Okeanu i koju nikad prije toga nisam vidio. Dobro utolivši žeđ, rastavim dlanove držeći da su sada, zasigurno, zamrljani razlivenim slovima, ali, ne, bili su samo mokri. Ašait, pak, jednom rukom stade puniti svoju malu okruglu zdjelu, pa kad je napuni, iskrenu je i napi se. “Dobra voda”, reče. Na moje čuđenje i iznenađenje, djevojka je mirisala na moju kuću i nekako odisala i zračila nečim davnašnjim, prisnim, iz onog vremena koje sam proveo u Memfisu kao prvi pisar u hramu netera Ptah. Njena pojava razbudi u meni mnoštvo iskidanih, nedovršenih i zbrkanih, ali i prostorno i vremenski širokih slika i prizora, koji, zapravo, nikome nisu značili ništa osim meni, Nefertiju. Još uvijek razdragan uzmem pladnjeve, kako su i bili jedan u drugom, pa ih izvrhom napunim, a onda poslužim Ašait kao ona maločas mene. Da je gospodar kuće poslužuje kao svoju himit, tako što, sigurno, nije nikad doživjela, ali smiješeći se i bez snebivanja, sa dva prsta, uze jedan harf, čini mi se elif, i prinese ga svojim ustima. “Ima okus prženih sjemenki lopoča”, reče. “Šejh Mir Damad kaže da taj znak, koji si upravo pojela, nastaje kada Mars prođe prvi stepen Ovna”, rekoh. Služavka ne mora uvijek razumjeti ono što gospodar govori i, niti je to ona očekivala od sebe, niti ja od nje.
Predavši se riječima El-Hidrova rukopisa bio sam opušten i potpuno lišen svog, inače uobičajenog i neprekidnog opreza naspram umiranja, a usto i ganut susretom sa sluškinjom, u prvi mah, nisam ni primijetio da Ašaitino A svom težinom naliježe na moje A iz mog imena Abdulah. Domalo, i A i š i a iz njena imena pritiskoše i A i b i d iz moga, i u mojim prsima se stade razlijevati smrt. Ne vjerujem da je to Ašait učinila svjesno i namjerno, ali ona je bila sluškinja, a ja rob. Odakle je u njoj nahrupila kratkotrajna navala ushićenja prema meni, koje je nadilazilo ono ushićenje na koje je do tada bila svikla, ona nije znala. Ali nije morala znati da bi osjetila zadovoljstvo što je ona sluškinja, a njen gospodar rob ona viša, a ja niži. Ona samo nije znala da sam ja rob Alahov. Još se, dakle, nisam zvao Neferti. Ona čak nije ni znala da se ja zovem Abdulah, toliko su vrata smrti uvijek otvorena. “Pa šta ako sam malo i umro?”, rekoh u sebi, ”ovo su, uostalom, sve samo El-Hidrova slova, ovo, svakako, nije život”, ali, začudo, mene više nije bilo stid što se čestite Ašait, sluškinje iz moje kuće u Memfisu, nikad nisam sjetio.
Tacne u mojim rukama oteščaše i ja ih spustih, ali objema nogama stadoh na njih, pa upitah Ašait: ”Ja znam otkud ovdje, mene je doveo hazreti Hidr, ali otkud ti?” “Bi mi žao što ono maločas ništa nisi okusio, a vidjela sam da si dobro i ogladnio i ožednio. Ta, ja sam ona koja se brine da uvijek budeš sit i zadovoljan.” ”Znaš li ti”, rekoh, “gdje se to mi sada nalazimo?” “Ja ne znam, ali znam da to ti znaš, gospodaru.” “ Ovo bi trebala biti procesija u čast boga Amona, ali ne znam iz kojeg doba, za vrijeme kojeg faraona, ništa ne vidim.” “Možemo li mi kako izaći iz ovoga gustiša, iz ovoga mraka?” ”A gdje bismo?” “Pa kući...”
“Bilo bi to predaleko za me, a ne znam ni da li to želim,” pomislim, a glasno rekoh: ”Ovo su pisani znakovi, znakovi koji se mogu jesti, udisati i piti, ali valjda ponajprije čitati. Sad ćemo vidjeti šta će se desiti.” “Da ih sve udahnemo, pojedemo i popijemo, možda bi se i razvidjelo”, nasmija se Ašait. Jesu li joj zubi onako prekrasno bljesnuli, samo zato što je stajala u mraku slova?
Čim sam počeo čitati, harfovi se stadoše razrjeđivati i grupisati u riječi i ravnati u redove zdesna ulijevo. Koliko sam mogao da razaberem, bili su to tekstovi ponajprije iz knjiga Abdurahmana Džamija, šejha Ahmeda Sirhindija, Dželaludina Davanija i drugih islamskih filozofa i pjesnika, puni mudrosti, ali je bilo teško odrediti iz kojih su sve knjiga istrgnuti. Nizali su se u ogromne listove, i kako bi se koja stranica ispunila, to bi se ispred nas otvorila jedna vrata. Kao da smo prolazili kroz golemu knjigu listajući je. “Iza nas se pale nekakve vatre, nešto gori”, reče Ašait. ”Možda bih ova jestiva slova mogla sada malo i podgrijati?”, dodade smijući se. Okrenuvši se i pogledavši plamenove, rekoh: “To su, po svemu sudeći, knjige Ibn Rušda koje spaljuju muslimani u Kordobi.” Domalo Ašait reče: ”Eno, opet gore.” “To su knjige Ibn Rušda koje spaljuju kršćani u Kordobi”, rekoh i ne osvrćući se više. “Grehota bi bilo na tim vatrama pržiti slova”, dodadoh.
Bili su to, kao što rekoh, samo odlomci i teško ih je bilo povezati u smislene cjeline, ali mene to nije mnogo ni zanimalo sve dok su pročitani listovi pred nama otvarali put.
Ašait, koja je strpljivo i revnosno išla iza mene i ponekad rastjerivala znakove, čas nogom, čas onom svojom zdjelicom, poteže srebrne pladnjeve ispod moga pazuha da ih ponese, da mi pomogne, ali ja nikako nisam želio, ne znam zašto, da se od njih, ni za trenutak rastanem.
Nismo dugo išli, kad se arapska slova stadoše premetati u znakove demotskog pisma. Čitao sam, uopće više ne obraćajući pažnju na sadržaj, čitao sam samo onoliko koliko je bilo potrebno da se pred nama ukaže prolaz za sljedeći korak, čitao sam samo onoliko koliko je bilo potrebno da prođemo, odmah zaboravljajući pročitano. Uostalom, sve su to bili izvaci, dijelovi i odlomci trgovačkih ugovora i slično, ništa posebno.
Kada su se, nakon izvjesnog vremena, demotski znakovi, a da ja, zapravo, nisam ni uočio promjenu, preobrazili i u znakove hijeratskog pisma, po prvi put se začu tihi mrmor mnoštva ljudskih i životinjskih glasova, zvukova i šumova.
Stanem pažljivije zagledati slova oko sebe i, malo-pomalo, uvidim da je svako slovo: ili stvar, ili biljka, ili kakva životinja, neko biće; ljudsko biće ovdje živo, a davno umrlo, sad umrlo, a opet živo; ovdje u svom hodu, u svečanoj i svetoj Amonovoj procesiji, pod ogromnim nebom ponad sebe, pod prostranom zemljom pod svojim nogama, uz beskrajno razlivene vode Nila; svako slovo stoji za sebe, u sebi, u svom ba, u svom ha’at, sa svojim ka, u svojoj riječi kao u svojoj sudbini; u svom ograničenom životu; i svako je nepomično, smireno u svom grobu. Pojedine grupice slova-bića činile su jednu riječ koja je značila to što znači u kosmosu ljudskog smisla svih jezika svijeta, među zvijezdama, u svim vremenima i u trajno iskidanom, ali bliskom porodičnom krugu; svako slovo je bilo omeđeno sobom, ali čitljivo, imenom i oblikom i značenjem. Bilo ih je bezbroj; kao da su svi ljudi svijeta, a ne samo moji drevni Egipćani, koji su pomrli do sada, imali ovdje svoje slovo; i kao da nisam mogao ni čitati znakove Amonove procesije ako nisam pomišljao na sve ljude koji su živjeli bilo kad i bilo gdje, i koji su pomrli bilo kad i bilo gdje do ovoga dana; balzamovani u svom miru i spokoju: srce mojih različitih dobi, ne izreci laž o meni da ne pretegne tas na vagi kojom se važu dobra i zla djela pred bogovima na kapiji za put u vječni život.
Mnoga od ovih slova, u ovim redovima, ne poznaju jedno drugo, iako su slova. Ne znaju i ne pamte sva slova sva lica slova, iako su mnoga slova ista; riječi koje vladar sabire u grupe i grupice, spaja i rastavlja; to jedno u! Ko je ono? Je li on? Da nije ona? Odakle je? Kako je? Tu su ljudi i žene iz sela i gradova okolnih noma, to su grupe deseterostruko, stostruko i hiljadustruko ponovljenih slova, ratari, vojnici, činovnici, svećenici, bogataši, siromasi, svirači, plesači, plesačice, akrobati. Ali zašto je to u usamljeno? Je li zato što samo u nj gledam? Je li mladić, ili je djevojka, je li žena, ili je starac? Je li prosjak, je li imućan, je li zdrav, je li bolestan? Ili se naprosto odvojio, iskočio iz neke riječi, svoje, ili tuđe; gle, u je mlad svećenik izdvojen u mnoštvu, sad mu je prišao drugi svećenik; sva se slova iz ovih nekoliko riječi o njima pokidaše i preobraziše u rojeve ponad njih, a onda i u leopardova krzna u koja su ogrnuti preko svojih dugih bijelih haljina; u rukama im tanke drške s posudama za paljenje mirisnih smola; sad su u mnoštvu obrijanih glava sred vreve, prašine i žege; svi gornji lukovi slova o, s, p, n, e, a, su tjemena obrijanih glava koja iskaču u ritmičnoj igri iz gomile gusto natiskanih tjelesa oko njih; a između svih slova, posljednjih petnaest redova, buče, ili romore glasovi, struje ushiti, izbijaju pijane veselosti, klonulosti i svakojake razdraganosti onih koji učestvuju u svečanosti procesije...
Gledam jedno je: to čovjek na leđima nosi dijete; izdvojeni su, sa strane, u jednoj doli, pa ipak usred mnoštva u Lijepoj procesiji... Ima slova koje nikad nisu izmijenila nijednu riječ među sobom, niti su se ranije vidjela, a sad su sva na okupu; ima mnoštvo sličnih, čak potpuno nalik jedno drugome, ali ako je m u riječi mnoštvo, zrela žena otkrivenih grudi koja pleše podignutih ruku, ko je drugo m ispred, u riječi ima; ili je to jedno te isto biće prešlo iz jedne riječi u drugu, ili su to dva bića naoko ista? Ili ista? Blizanke? Prije da bi onda bile skupa.
Kad se zbiva ova procesija? Još ne razaznajem. Znam da je jesen, doba poplave akhet, možda kraj mjeseca paofija, ili početak mjeseca atira, jer se ova svečanost i održava samo sredinom jeseni, kada Nil poplavi Egipat, ali koji je faraon u procesiji? Eno F, ono je faraon! Sjedi na svojoj bogato ukrašenoj stolici na nosiljci s baldahinom koju nosi dvanaest bosih, snažnih ljudi odjevenih u duge svečane haljine s jednom naramenicom, a svi koji se usuđuju pogledati u F gledaju u gornji dio njegova veličanstva, u one dvije crte, gornju veću i donju manju, vezane za okomicu njegovog štapa uas, štapa vječnosti; F je okrunjen dvostrukom krunom Gornjeg i Donjeg Egipta, ureusom s glavom zmije i glavom orla, a crna uska upletena brada pričvršćena mu je trakom koja se čvrsto i neprimjetno usijeca u vilične kosti; znači da su ovo posljednji dani dvadesetčetverodnevne svečanosti i da će se sada ogromne raskošne lađe boga Amona oca, boginje Mut majke i boga Khonsua sina, vratiti u svoj hram u Karnak, gore, tri kilometra niz Nil. Ja koje blagoslovljene vode boga Hapija teku El-Hidrovom knjigom, a ja, i da okean pomenem, papir bi bio mokar samo ono kratko vrijeme dok se ne osuši trag tinte kojom ispisujem tu riječ. Ali, zar su već prošla dvadeset i četiri dana otkako sam u ovim slovima?
Vidi slova koja se vole, vidi slova koja skladno hode jedno uz drugo; vidi ovo p iz sljedeće riječi koje pogledom obuhvata sve do kraja ovog reda, a onda se gubi u magličastim daljinama margine ovog lista, a i to je samo prividno, jer je ono, zasigurno, pogled nekog od egipatskih bogova, a niko ne zna koje je slovo njihov izistinski znak; p je, dakle, zamka, skrivenost; znam samo da je to smiješno p i znak nečije znatiželje, gladi duha, pogled oduševljenja i pogled sumnje i pitanja, pristajanja u samoći, gotovo odbijanja pri sklanjanju pogleda s p; to je samo ono što Egipćanin vidi, a, zapravo, ne zna ko mu uslišava molitvu za oslobađanje od tereta nevolje u koju je upao. Ovo m iz riječi misli, ovo ž iz riječi žudnja; koje je z ovdje zlo? koje je n nevino? koje je r ovdje rugoba, što se hrani tuđim životom? koje je slovo obješeno sa zidina naglavačke, čiju je glavu soko ugrabio s koca? ne mogu vidjeti nijednom slovu nije potpalo vrijeme za moje oči; samo Alah zna koja će slova biti žigosana, a koja neće; nijedna sudbina, nijednog od ovih slova, nije dovršena, sva su živa, vidim ih kako se pomiču, kako hode. Ašait se sasvim uklopila u procesiju, gura se ispred šatora s kuhinjama; odjednom je previše buke i divljanja za me, trešnje i zveke sistruma, klepeta krotalona, piske rogova, prašine, mirisa i znoja.
Ali, koje je ovo doba, kako se zove onaj faraon? Da mi je izaći iz ovih slova, ja bih po hlapljenju vremena znao gdje sam.
Hlapljenje nekog doba nikad nije zabilježeno, jer nema načina da se to učini, i to se i ne čini, ali ja prepoznajem i pamtim miris vremena.
Mogu se zabilježiti mnogi događaji, upamtiti datumi i imena i sve to zorno nacrtati i zapisati, ali hlapljenje nekog doba ne može nikako; ljudsko sjećanje i znanje siromašno je za tu odliku. Hlapljenje određenog doba, kraćeg ili dužeg, svejedno, ne može se ničim prenijeti nekome, nekom narednom pokoljenju, ono ostaje u iskustvu samo onih koji su ga odživjeli, udisali, pa ni oni ga nisu svjesni, jer ga ne mogu porediti s nekim prethodnim isječkom vremena koje je ishlapilo, jer ga nisu živjeli; hlapljenje jednog doba može se samo osjetiti, iskusiti, a kako se ljudi ne sjećaju hlapljenja nijednog vremena, nijedne zajednice, nijednoga grada svoje povijesti, ne znaju imenovati ni hlapljenje koje netom žive. Otuda su ljudi već hiljadama godina u nekoj vrsti čekanja i iščekivanja, ne mogu predosjetiti budućnost, jer su ispustili bitno svojstvo svoje prošlosti. Tek odnedavno čeprkaju po historiji, a i to uzalud. Hlapljenje donekle osjećaju starci, ali oni samo mašu glavama i govore nešto nejasno i neodređeno. I vidoviti, ali oni samo nagađaju. Ja jesam osjetio i upamtio hlapljenje mnogih doba, ali hlapljenje nije ono što se zove suština nekog doba, ono je hlapljenje i ono ishlapi, pa opet hlapi drugačije, kao da govori isto, a hlapi drugačije, ili govori drugo, a hlapi isto. I ja sam o tom svom iskustvu razgovarao i sa Ukletim Jevrejinom i sa Ukletim Holanđaninom, ali razgovor je tekao slabo i zapinjući, jer je hlapljenje nekog vremena teško riječima iskazati, a oni tom razgovoru nisu pridavali nikakvu važnost, njih to nije naročito zanimalo. Ali, ako hlapljenje nekog doba i zbivanja ne mogu opisati, uvijek ga lahko mogu prepoznati, osjetiti.
To je nekakav dah, neko isijavanje, neki mirisi, nešto što se ne da imenovati, nešto nevidljivo, nešto što ljudi nose u svojim pogledima, načinu na koji govore, u svojim kretnjama, na svojoj odjeći, nešto što je neprekidno prisutno u zraku; nevidljivo i neimenovano, to hlapljenje je, ipak, dovoljno čvrsto da se od njega odbije sve što mu ne pripada: kakva riječ, kakva misao, kakva namjera, ono je toliko čvrsto da ga ne može prokinuti ni zločinac svojim bodežom, ni djevojka svojim poljupcem, i oboje, i sve drugo, zauvijek ostaje u njegovim granicama; hlapljenje je naoko puki neuhvatljivi uzduh svuda prisutan, u svakoj pori svega što živi, od kamena do čovjeka. Izbija iz ljudi, biljaka, zemlje i neba, iz boli i laži, smijeha i iskrenosti. Ne znam gdje taj dah, taj duh vremena ostavlja tragove, ne znam čime se mjeri, osluškuje, ogleda i poima, pa ipak, možda čovjek ne bi ni trebao, ni morao pamtiti ništa drugo iz svoje povijesti, osim tog ozračja vremena, i možda je u tome sva pouka za njega. Ali ono što se zove duh vremena samo je blijeda naznaka samoga hlapljenja, a pouzdana naznaka zablude i odvođenja na krivi trag, ono je zauvijek neuhvatljivo. Ono što se piše i zna, pamti i uči, samo je goli kostur, skelet umrlog vremena.
Svuda oko mene, između gusto natiskanih ljudskih tjelesa, bila su isto tako gusto natiskana slova hijeratskog pisma i ja sam, već umoran od dugoga čitanja, s naporom sricao slova i kretao se veoma sporo. Svaki čas bi mi neko gruhnuo u leđa, ili promakao pored mene okrznuvši me. Ašait reče: “Ti pladnjevi, gospodaru Neferti, blješte na suncu i privlače mnoge poglede. Ja se bojim da ih neko ne otme i ne pobjegne; začas bi se izgubio, nikada ga ne bismo ni stigli, ni uhvatili, ni pronašli!” “To su moji pladnjevi!”, rekoh. “Jesu, ali ko je vidio da se u ovakvoj gužvi toliko srebra, naočigled svih, tako očito nosi u rukama.” ”Ne vjerujem ja da iko u ovoj gomili zna čitati hijeratsko pismo, koliko se sjećam, to je pismo kojim se služe svećenici po hramovima.” “Ako neko nekome hoće nešto da otme, ili ukrade, ne mora znati čitati. Te pladnjeve treba prikriti.” “Kako?”, upitam, “ne mogu ih držati pod pregačom.” “Kad bismo sišli do vode oblijepila bih ih muljem”, reče Ašait.
Naprežući se, jer su mi sva slova već titrala pred očima, stanem tražiti one riječi koje bi nas odvele do vode.
Najprije potražim riječ Iom, ime požudnog božanstva mora po čijim obalama raste dobra jelovina od koje su sagrađene goleme lađe Amonove porodice, najveće lađe na Nilu, veće od kebenita, lađa koje plove Crvenim morem. Onda sam dugo morao ponavljati riječ za zlato, jer su lađe bile ukrašene s nekoliko hiljada kilograma zlata, a ponavljao sam i riječi srebro, bakar, tirkiz, lapis lazuli. Na pramcu i krmi Amonove barke ukazaše se dvije goleme ovnujske glave, iste onakve kakve su se u beskrajnom nizu sfingi nizale s obje strane popločane aleje, od Karnaka do Luksora, kojom se i kretala procesija Lijepe svečanosti. Iz jednog povećeg gnijezda-slova vinuše se dva orla-lešinara i sletješe na barku boginje Mut, a odmah za njima prhnuše i dva sokola koja prispješe na lađu boga Khonsua. Od samo jedne jedine riječi mornar ukazaše se stotine mornara, ali su stajali na obali. Od jedne jedine riječi vojnik ukazaše se stotine vojnika odjevenih u iste uniformirane pregače, sa lukovima, sulicama, kratkim ubojitim sječivima i kožnim štitovima. Na povike oficira vojnici i mornari potegoše konopce i uz bodrenje naroda, svirku, igru i molitve, povukoše lađe. Uto se Ašait i ja nađosmo kraj vode i ona odmah, žurno, sve tri tacne zamrlja muljem, sačeka da se blato malo sasuši, pa ih ponovo tutnu u moje ruke. Onda opra i onu svoju zdjelu.
Ašait nije znala da je Amon Ra sada najmoćniji bog u Egiptu, a nije znala ni to da je sedam dana i sedam noći plovidbe niz Nil daleko od svoje kuće u Memfisa. Ona nikad nije vidjela nijednu piramidu, ni od onih najvećih, ni od onih najmanjih, pa čak ni Đoserovu, onu koju sam sagradio ja, jer nisu bile ni sagrađane za njena života. Ona nije znala da je najmanje šesnaest stoljeća daleko od svoga groba. Pa ipak, ona se ničemu oko sebe nije čudila, ni slovima, ni ljudima, ona je bila sasvim zadovoljna samo svojom brigom za mene, njena odanost bila je potpuna, i jedino bi je kakva prisila, ili smrt, mogli od mene udaljiti. Za drugu čast, osim službe u mojoj kući, ona nije ni znala ni marila, u me se sasvim pouzdavala.
Nilom, čija se druga obala nije ni nazirala, plovilo je na hiljade lađa, barki, čamaca i splavova. Sada su teglenice na vesla vukle sve tri ogromne raskošne lađe netera na kojima su stajale još i tri neplo veće, prenosive lađe istih netera, u svojim ležištima, iznesene iz hramova u prethodnoj ophodnji, a u kojima su opet bila sve tri boga od pozlaćena drveta: Amon, Mut i njihov sin Khonsu. Čučnuvši, osjetim da sam čučnuo kao Neferti, a ne kao Abdulah, jer je čučeći položaj u drevnom Egiptu bio kao sjedeći položaj u potonjim vremenima. Umoran, oborim glavu na koljena da malo predahnem, da odmorim pogled, a kad sam podigao glavu i otvorio oči, na Nilu se, umjesto plovila, u skupinama i pojedinačno, njihalo i ljuljuškalo bezbroj velikih i malih providnih, kao vodom ispisanih, hijeroglifa. U jatu gusaka, koje su se sporo gegale uz obalu rijeke, ugledam i jednu prozirnu i nepomičnu. Prekrasna patka u letu, raširenih krila, lebdjela je kao stakleni hijeroglif. I ne samo jedna. Tri pera istine boginje Ma’at, okrenuta nebu, nepomično su visila u zraku. Hijeroglifi, koji su sada prekrili sve oko nas, bili su providni i kroz njih se moglo nesmetano prolaziti, pa ih nisam morao ni čitati, nigdje više nije bilo ni crnih ni crvenih znakova hijeratskog pisma. “Najzad ćemo saznati kojeg sam ono faraona vidio”, pomislim.