Daša Drndić

DŽEPNI AMSTERDAM

Sarajevske Sveske br. 32/33

Let na liniji Beograd – New York bio je s presjedanjem u Amsterdamu, gdje sam išetala s aerodroma i ostala tri dana. Bilo je to sredinom 1970-tih. Imala sam dvadeset i nešto godina, imala sam snagu i korak za polijetanje. (Danas to nemam.) Po džepovima nosila sam sveučilišnu diplomu, nekoliko ljubavnih avantura, nakon burne i razočaravajuće 1968. – neuspješnu bitku s birokratskim partijskim službenicima i prestrašenim radnicima beogradske izdavačke kuće „Vuk Karadžić“, poslije koje sam dobila otkaz, dvije godine staža na Radničkom univerzitetu „Đuro Salaj“ kao profesorica engleskog jezika u večernjim smjenama i – Fulbrightovu stipendiju za magistarski studij u SAD-u. Ne sjećam se gdje sam u Amsterdamu odsjela, ne sjećam se što sam uradila s vjerojatno glomaznom i teškom prtljagom, što sam jela. Tek se bio pojavio Bertoluccijev Posljednji tango u Parizu oko kojeg su se lomila koplja između licemjernih čuvara morala diljem zapadne hemisfere (i kritika i publika) i esteta, buntovnika, mahom ljevičara. Ne sjećam se u kojem su to amsterdamskom kinu Marlon Brando i Maria Schneider odmotavali svoje životne priče, ali do danas čuvam njihovu suspregnutu tugu koja se gotovo četrdeset godina prelijeva iz jedne recimo fiktivne stvarnosti u ovu koju vrijeme troši i mrvi. Ne znam kada je točno Posljednji tango otplesao svoje u Jugoslaviji, s nekoliko godina “zakašnjenja” svakako. Onda je bio zabranjen za maloljetnike, i projekcije – u skraćenoj verziji, odvijale su se od 23.00 sata ili kasnije. Na televiziji je prikazan 1981. U nekom malom amsterdamskom kazalištu gledala sam izvedbu Beckettove monodrame Not I (premijera je na komornoj sceni njujorškog Lincoln Centera održana u listopadu 1972.) i prošetala Crvenom četvrti. Ništa nisam znala o Nizozemskoj, ništa o Amsterdamu, tada perifernoj stanici na putu u posve drugačiji svijet (i život), ali slike i mirisi našeg uzajamnog trodnevnog zavođenja smjestili su se izgleda u neku od onih tajanstvenih komorica uma za koje, zgnječene godinama, vjerujemo da su se urušile, pretvorile u zrnca, u nebitne markere naše prošlosti, da bi se nenadano, čak nakon nekoliko desetljeća, nepozvane, sve nabrekle od životnosti, ponovno otvorile i unijele mali nered u našu zbilju. Sad vidim, dvadeseto stoljeće pričalo je stalno jednu te istu priču, a ja sam morala ostarjeti da bih bar neke njegove kopče pohvatala. Not I (Ne ja) odvija se u mračnom prostoru u kojem samo jedna svjetlosna zraka obasjava crvena ženska usta postavljena visoko gore, tri do četiri metra iznad pozornice, i ta usta logoreično, strelovito i bez daha, pričaju svoju, našu priču; u tami obasjanoj jednom prodornom zrakom. To biće svedeno na usta kao da osluškuje storiju, skasku, zakopanu u dubokoj tišini koju publika ne uspijeva uhvatiti, ali zato gotovo u letu hvata ostatke života te neimenovane žene koja se nakon dugogodišnje šutnje sva pretočila u vlastita (ili tuđa?) usta. Publika hvata osmuđene pahulje, ostatke, koji joj lelujavo padaju na prsa, pa izgleda kao da se mala dvorana pretvara u slagalište, u skladište, karboniziranih leševa. Razabire se tu isprekidano kazivanje o životu bez ljubavi, o napuštenosti, o bezglasju, o nasilju, o smrtima i nestancima, o besciljnom tumaranju kroz opustošene krajolike. I tako sve u krug. Nema novog početka, nema početka jer nema ni kraja. I Posljednji tango u Parizu i Ne ja i ona Crvena četvrt s mladim i starim, debelim i mršavim golišavim ženama u izlozima iza kojih se naziru uski jeftini ležajevi sa zgužvanim prekrivačima, samo su bezglasni krik (ili vapaj?), neizbježan i bezizlazan. Potraga za novim glasom koja završava porazno. I Posljednji tango u Parizu i Ne ja i Crvena četvrt tada, 1970-tih, rušili su norme zanata i struke, unosili zbrku u uredno posloženo življenje. Poslije, krajem dvadesetog stoljeća, umjetnost se uglavnom smirila (urušila?), a na prostituciju smo oguglali, vrijeme je prestalo talasati, zgrbilo se i krenulo starjeti ružno, uz zadah.
S tim sam mislima, nakon gotovo četrdeset godina, u februaru 2010. ponovno sletjela na nizozemsko tlo.
U avionu hvata me nervoza. Do mene sjedi muškarac srednjih godina s neviđeno tankim usnicama i s i-podom koji ne želi isključiti, izbezumljeno kažiprstom klizi po monitoru naprijed-natrag, gore-dolje, pali-gasi, pali-gasi, posve debilno a avion nikako da uzleti. Kasnimo tri sata. Mali kvar na motoru, zacvrkuta stjuardesa, pa se vraćamo u aerodromsku zgradu i čekamo i jedemo tople sendviče i pijemo nerazumno skupe kave jer već je prošlo podne i trebali smo odavno sletjeti na Schiphol. Ruksak s deset knjiga, s pravom tipkovnicom za moj laptop jer ne mogu prčkati po njegovoj infantilnoj tastaturi, par bombonijera da se nađu kao usputni pokloni, šljivovica za Guida Snela, koji se na nizozemskom izgovara Hido, a koji je preveo Sonnenschein (odlično, kažu), i cigarete za mjesec dana (jer “tamo” nema kutije ispod 4 eura), sve to premještam iz ruke u ruku i pri tom se u hodu užasno klatim.
I u Amsterdamu pada kiša, hladno je, strahovito puše, ne mogu izvaditi kišobran jer su mi ruke zauzete, već dugo mi nedostaje treća ruka, poput nekog trećeg oka, jedna što bi izlazila kod pojasa u vidu kuke, na koju bih mogla vješati razne predmete, prehrambene i poslovne. Ode frizura, izgledam kao da sam izronila iz neke vode, i jesam, izronila sam (nemoj stalno govoriti loše o Hrvatskoj, svaki put kad nekud otputujem upozorava me Irena), ipak, izronila sam iz čamotinje croatice i uranjam – vidjet ćemo u što. Uzimam taksi do Spuistraata, koji se izgovara Spaustraat – s dva buketa rasnih bijelih ruža sačekuje me prekrasna Fleur van Koppen (i sama nalik cvijetu), bujne riđe kose, jarko crveno namazanih usana, sva prozračna i vedra, ljepša varijanta Hanne Schygulla kakvu je pamtimo iz Braka Marije Braun.
Trebalo bi sada opisivati taj stan. Prethodni stanari na writer-in-residence programu Nizozemske fondacije za književnost pedantno to rade, opčinjeni. Stan jest prekrasan, u strogom središtu grada, prostran i svijetao, na dva nivoa, moderno i minimalistički namješten. U njemu je toplo, hodam bosa i pjevam pogotovo dok se penjem i spuštam ulaštenim stubama od bijelog drva koje vode na galeriju gdje je spavaća soba a vani pada snijeg. Stan je na trećem katu, visoko, s jedne strane imam pregled čitavog trga Spui (izgovara se Spau), na kojem su knjižare i veliko muvanje, koji je zapravo jedan knjižni trg (u prizemlju se nalazi čuvena knjižara Athenaeum koja zajedno s Fondacijom i Sveučilištem sudjeluje u ovom programu), s druge strane gleda na “moju” široku i bučnu Spuistraat, načičkanu kafićima i restoranima, ulicu koju presijecaju srednjovjekovne kaldrmisane “kale”, mračne i tajnovite, u kojima se koraci tiho kotrljaju sve dok ne dotapkaju do mostova i kanala, gdje ušute. Najviše impresioniraju prozori. Prozori u stanu i prozori u Amsterdamu. U stanu, cijelom dužinom i gotovo cijelom visinom prostiru se duž dvaju dugačkih zidova dnevnog boravka, kao da sam u staklenoj kutiji iz koje mogu poletjeti kad poželim.
Ali, kome ove bilješke mogu koristiti? Onima koji nisu bili u Amsterdamu, onima koji su bili u Amsterdamu – da vide poklapaju li nam se dojmovi, onima koji žive u Amsterdamu i sve ovo što zapisujem već znaju? To mi je zadatak, to Fondacija traži – da joj serviram svoju vizuru Amsterdama.
Bijele ruže koje je donijela Fleur ispadaju iz slike.
Nisam pisala u Amsterdamu. Bilo je šteta pisati u Amsterdamu, gubljenje vremena, zamajavanje nebitnim, onako zatečena u dvadeset-šestodnevnom zagrljaju nepoznatog ljubavnika.
Nemam vremena za istraživanje cijeloga grada, njegovih rubnih dijelova, otvorenih prostora i parkova. Vrtim se po središtu, kružim njegovom jezgrom. Poput paukove mreže – osam stotina godina stare putanje spojene mostovima i kanalima hvataju hodača u svoje labirinte, ponekad stežu pluća pa ponestane daha. U tom središtu ulazi se u čudesne i zatomljene prošlosti, poznate ili sanjane, svejedno, u sporo vrijeme koje se razlijeva po stvarnosti i noću vodi iza ogledala. Za razliku od Camusovog junaka Clamencea, koji se po koncentričnim krugovima Amsterdama spušta do (vlastitog) devetog kruga, ispod razine mora, moje dvadesetodnevno surfanje Amsterdamom nikako nije ni dubinsko ni sondažno, nego vodoravno i zbrkano, više poput felše. Ono se sužava i širi, posve u skladu s novim stoljećem, obezglavljeno a monotono i plošno, ni u što. Dakle bezbolno. (Ono drugo putovanje, clamenceovsko i camusovsko, u središte apsurda, nadam se, već je okončano.)
Stubišta su uska i niska. Stubište u mojoj zgradi još je i spiralno, veći koferi jedva prolaze. Namještaj se unosi kranovima i čekrcima – kroz prozore. Unutarnja prostranstva u sudaru s onim uskim i stiješnjenim vanjskim.
U iritirajuće brzom (i bučnom) vremenu (u kojem kao da se jedino ulični hodači kotrljaju lijeno i dosadno), u ovom dobu sveg od histeričnih trzaja nalik kakvom neliječenom i neizlječivom epileptičaru, uranjam u čudesnu gustu bezvremenost, u magličastu prošlost, tamo na trećem katu kuće u Spuistraat 303, okružena (zazidana) staklom.
I, nakon dugo vremena (gotovo dvadeset godina), kao da sam stigla. Kući. I nakon dugo vremena (gotovo dvadeset godina), za svoje (urušeno?) sklonište – kupujem cvijeće. Okružujem se ružama. Odar ili svetkovina?

Na televizijskim programima vrti se reklama za pommes frites u kojoj članovi neke obitelji opčinjeni, vrlo napadno i euforično, kolektivno proizvode glasne hruskave efekte dok žvaču te krumpiriće. Isključujem televizor. Nalazim radijski program s klasičnom glazbom, što popularnom, što ozbiljnom i dvadeset šest dana ga ne gasim. Taj program pokazao se kao dobra kulisa za ovu jednomjesečnu predstavu, za ovaj februarski show, za ovaj zimski san, kako se uzme. (Nije bilo sunca, gusto nebo, magla, stabla golih grana, snijeg i susnježica, vjetar, opustjeli kvartovi i parkovi, kanali ispunjeni tamnosmeđom vodom, mostovi obrasli mahovinom, dani u zagrljaju ljepljive vlage – nažalost, posve camusovski.) Iz stvarnosti izranjaju srednjovjekovlje, polutmina i tajanstvenost. Ponovno zatvorene kružne putanje. Čujem udaranje klompi o kamene ulice, hitre korake svjetloputih žena koje u svojim širokim dugim suknjama, pognutih glava promiču zrakastim i mračnim sokacima, čujem topot vučnih konja koji raznose bačve s pivom, čujem lepet krila na bijelim holandskim kapicama.

Na trgu Spui (pod mojim prozorima), od 1965. do 1966. talasao se Provo pokret, po nekima preteča studentskih gibanja iz 1968., okupljen oko statuete amsterdamskog uličnog siročeta, het Lieverdje, kojeg danas pohode turisti buljeći malo u njega, malo u svoje mape, većina ili u blaženom neznanju po pitanju bliske nam prošlosti, ili za nju posve nezainteresirana.
Čitam tekst Marcela van Herpena, direktora nizozemske neprofitne “Fondacije Cicero”: “Pariz maj '68. i Provo Amsterdam '65.” (http://www.cicerofoundation.org). Zajedno s francuskom “Asocijacijom Cicero”, “Fondacija Cicero” aktivno podupire integraciju Srednje i Istočne Evrope u Evropsku uniju. Van Herpen tvrdi kako je prema izvješću organizacije World Values Survey iz 1990., Nizozemska bila prva na popisu postmodernističkih zemalja svijeta. Među četrdeset i tri zastupljene države, Nizozemska se pokazala najtolerantnija po pitanju poštivanja izbora pojedinaca kad se radilo o pobačaju, razvodu braka, eutanaziji, samoubojstvu, te slobodnom izboru žena da ne rađaju. Također, razina tolerancije prema homoseksualnoj orijentaciji u Nizozemskoj je bila najviša: samo deset posto stanovništva protivilo se mogućnosti da im istospolni partneri budu susjedi.
Ne baš monumentalni kipić veselog siročeta uhvaćenog u plesnom koraku, djelo skulptora Carela Kneulmana (1915 – 2008), zapravo je potakao ludistički i naizgled apolitički Provo pokret, koji je započeo kao antipušačka kampanja nakon što je jedna duhanska tvrtka het Lieverdjea poklonila gradu. Danas, kad su želje i snovi mladih okrenuti ka ostvarivanju nešto manje ekstravagantnoj a više egzistencijalnoj (potrošačkoj) stvarnosti, strast, visprenost, originalnost kao da su potonule ne samo u sipko, pjeskovito nizozemsko tlo, nego u zagađene vode u kojima pluta naš planet.
Počeo je, uz provokativne happeninge koji su ismijavali vlast, monarhiju, poslušne mase, kao nenasilna akcija koja zahtijeva čak i ne tako radikalne društvene promjene: plan bijelih kokošaka tražio je da amsterdamski policajci (znani kao plave kokoši) postanu socijalni radnici, plan bijelih bicikala tražio je besplatne u bijelo obojene i otključane bicikle za javno korištenje, plan bijelih prebivališta – legalno korištenje napuštenih stambenih prostora (uključujući i praznu kraljevsku palaču na Trgu Dam), za zbrinjavanje mladih i rješavanje problema skvotera, bavio se problemima zagađenja (urbanog) okoliša. Na kraju (ili na početku), kao anarhistički pokret mladih inspiriran Marcuseom, Provo je zapalio Nizozemsku zahtijevajući višu razinu tolerancije prema manjinama (kako nacionalnim, tako i seksualnim) i ostalim marginaliziranim društvenim skupinama, postavši prvi evropski postmodernistički anti-autoritarni pokret koji promovira slobodu pojedinca. Onda je, u maju 1966., nakon sve češćih policijskih hapšenja, premlaćivanja i prijetnji, potonuo u kompromis. Svoje happeninge umjetnici i filozofi izvodili su u ponoć, najčešće subotom, okupljeni oko het Lieverdjea na tom trgu Spui, pod “mojim” prozorom, gdje danas u ponoć tiho je i pusto. Ali zato iza ugla, pred kafićem “Hoppe” (na koji također gledaju moji prozori), do sitnih jutarnjih sati, bez obzira na vremenske uvjete, okupljaju se sad već ostarjeli sanjari, sjedokosi i trbušasti, ti nekadašnji nenasilni anarhisti, galame, pjevaju, katkada i zaplešu, razmjenjujući svoje istrošene snove koji se raspadaju u dronjke. Café Hoppe, otvoren 1670., točno je preko puta zgrade u kojoj stanujem, od jednog ulaza do drugog – ni deset koraka. Poznat je i po tome što je u njega gotovo redovito navraćao pivski magnat Freddy Heineken, dok 1983. zajedno sa svojim šoferom Abom Dodererom nije kidnapiran pa pušten uz otkupninu od današnjih šesnaestak milijuna eura. Otada više nije navraćao. Onda je 2002. umro. Freddyjevim imperijem vrijednim circa tri milijarde eura sad vlada njegova kći Charlene de Carvalho-Heineken, koja važi za najbogatiju ženu Nizozemske. Njoj ne pada na pamet svraćati u Café Hoppe. Café Hoppe jedan je od bezbroj tijesnih i bučnih “smeđih kafića” (bruin café ) posijanih po Amsterdamu, nazvanih tako po naslagama duhanskog dima koji se cijedi(o) s njihovih zidova. U susjednom kafiću od šest poslijepodne pa do zatvaranja dozvoljeno je pušenje, u njemu bih tada s Ljerkom ili s Mašom (došla je na sedam dana) odlazila na čašu vina, katkada bih i sama stajala za šankom ili sjedila pokraj niskog prozora (s ružama na podnožju okvira) što gleda na sokak Hei Steeg iz kojeg dopiru miris svježe pečenih slatkiša, miris odličnog talijanskog esspresa i miris marihuane. Bilo je neke živahne začudnosti u mogućnosti da se za dvije minute (prelaskom ulice) iskače iz jednog u drugi svijet, oba privlačna a međusobno posve različita, oba otvorena a ipak svaki sa zauvijek neodgonetnutim tajnama. I dok mi pod prozorima u Rijeci poslijeponoćno vikendaško neartikulirano urlanje i disonantno zavijanje koje bi trebalo predstavljati pjevanje “naše mladosti” (“neka nama njih!”) uzrokuje aritmično lupanje srca i ritmično stezanje želuca i zuba, ovo amsterdamsko slavlje koje mi se također u sitne sate uvlači u krevet, koje promatram odozgo, iz svog mraka u potkrovlju, nemajući hrabrosti da mu se pridružim – mami osmijeh i čudnu čežnju, nepravedno izmještenu.
Marcuse je umro prije više od trideset godina. Imam dva primjerka njegovog Jednodimenzionalnog čovjeka, jedan je iz 1968., drugi iz 1970. s potpisom moje majke koji sam našla kad smo 1978. “raščišćavali” njene stvari, kad je za sobom ostavila skladište nama (meni) nepoznatih “drangulija” iz svog života. Oba primjerka išarana su bilješkama, komentarima, uskličnicima, upitnicima, ima mnogo podvučenih redaka. Danas vidim kako je moja majka, inače liječnica, neuropsihijatar, vodila zapravo dvostruki život, od kojih je jedan za mene ostao zaključan i tu se sad više ništa ne može. I Marcuse mi se nekako zagubio, uselio se u jednu od onih zabačenih komorica moga mozga na čijim vratašcima piše “piknici u pustinji” a koja se otvaraju gotovo zavjerenički tiho, neočekivano. Tako, kad smo na Trgu Spui, u Akademskom kulturnom centru čiji sam ulaz i izlog također gledala s prozora dnevne sobe, kada smo historičar i kulturolog, profesor Frank van Vree, Guido Snel i ja pred oko stotinjak ljudi pričali o povijesti i Sonnenscheinu , komorica u kojoj već trideset godina koprcaju se Marcuse, moja majka, još neki ljudi, događaji, okamenjena i fluidna sjećanja, glasovi tihi i nervozni glasovi, čula sam, vidjela sam, kako se iz te zabačene ostave, prvo na prstima, pa uz sve sigurniji korak, u gotovo vojničkoj formaciji, figurice, kipići, torza, glave, lica, osmjesi, postrojavaju na tribinu pred nama i uzimaju riječ. Umjesto ona o Sonnenscheinu (na nizozemskom Zonneschijn), zasjela je druga (da li?) priča. Priča o našem tehnološki naprednom, takozvanom slobodnom demokratskom društvu u kojem “slobodne”, “demokratske” institucije postoje zato da bi ograničavale slobodu, potiskivale individualnost i kreativnost, zamagljivale eksploataciju i sputavale, pa i kažnjavale, stjecanje novih iskustava (identiteta). Pričalo se o tome kako se nametanjem lažnih potreba društvo zapravo kontrolira, kako se kritika društva efikasno i sustavno guši jer se elegantno ugurava u institucije. Pričali smo o zatvorenom tehnološkom društvu koje je stvorilo novi totalitarizam, a u njemu za one izvan procesa proizvodnje nema mjesta. O tome kako se iz te udobne, racionalizirane, nedemokratske slobode koju pruža razvijena industrijska civilizacija izlazi pobunom. O tome kako je revolucija moguća jedino ukoliko se generalizira osvješćivanje, a to osvješćivanje samo po sebi zahtijeva revoluciju. Onda je Eric Visser, direktor nakladničke kuće De Geus iz Brede, pozvao nas desetak na piće i zakusku, i sva ta galama utihnula je, duhovi su se vratili u svoju ćeliju, padao je snijeg.

U Nizozemskoj, kino se piše bioskoop i ljudi se ljube triput.
Smeće se iznosi utorkom i petkom, kažu mi, pred kuću, i ostavlja na pločniku. Prizor je tada grozomoran. Papir i staklo odnose se u posebne kontejnere na Konings plein (šest minuta hoda). Napunila sam veliku crnu vreću svakojakim kabastim papirnim otpacima i odvukla je do tog Konings pleina, po kiši. Tamo sam zatekla četvrtastu metalnu kutiju oko metar visoku (manjih dimenzija od moje vreće), s prorezom nalik onome na poštanskim sandučićima. Nisam vjerovala što mi je bilo činiti. Vreću sam ostavila da kisne i nakon toga ništa nisam odvajala. Još jedno apsurdno zamajavanje nebitnim. Skupljanje pješčanih zrnaca u pustinji. Ali ljudi su poslušni, vole razdvajati smeće, reciklirati otpatke svojih (i tuđih) života. Poslušno ulijeću u zagrljaj “dobroti” koju mijese po džepovima kao što muškarci muljaju svoja muda, onda spavaju mirno.

Fleur nas je odvela na večeru, Guida, Ilonku Reintjens, urednicu u De Geusu, koja je vlakom doputovala iz Brede, i Damira Šodana, koji je vlakom došao iz Haaga u kojem sad već više od deset godina prevodi one dosadne beskonačne spise, kakva šteta. Po Nizozemskoj ljudi se muvaju i zuje, bestrzajno klize kao da vrijeme drže u šaci a ne ono njih. Jeli smo u Brasserie Harkema, koja se ponosi svojim kućnim sistemom za pročišćavanje i flaširanje pitke vode (u vlastite, Harkema boce), pa u jelovniku opisuju proces njenog filtriranja, dodavanja mineralnih sastojaka i obrade ultraljubičastim zrakama. Stoga, kliču u Harkemi, voda u Harkemi nije voda iz česme, nego mineralna voda, osjetno boljeg okusa. No, ukoliko želite, poručuju u Harkemi, uvijek možete naručiti čašu obične vode, koja je besplatna. Inače, dobro smo jeli i dobro smo pili. Vino. Poslije sam s Damirom otišla u onaj moj “bar” u kojem smo pušili i pili konjak, onda je oko ponoći on uskočio u tramvaj, iz tramvaja u vlak za Haag, a ja se spiralnim stubama popela na svoj čardak. Fina jednostavnost, stresovi valjda vrebaju negdje drugdje. Damir nije pričao o svojim pjesmama, Damir Šodan izvrstan je pjesnik pa ne mora pričati o svojim pjesmama, ali sam zato, stojeći s njim za šankom, u dimu i galami, u Amsterdamu, u ulici Spiustraat, gledala kako se iz jedne knjige na polici u mojoj riječkoj sobi iskradaju stihovi, glasovi, šapati, kako isklizavaju iz Damirovih pisama “divljim” lutalicama, nomadima, jednom slavuju selici koji “rastjeruje nadaleko moćnije i važnije ptice… a u biti ga nemaš što vidjeti”, slušala kako riječi udaraju o kuće (Spinozinu i još neke), u crnim noćima, pratila ih od Bombaya do Briona, od Lisabona do norveških šuma, od Nečujma na Šolti do Petrograda, gledala ih kako putuju “crnim meridijanima”, plove starim brodovima, i bilo mi je dobro i ne sjećam se jesmo li uopće pričali ili samo pušili i pili onaj konjak. Poput Šodanovog Bakunjina, te noći sanjala sam “male lasice u snijegu” pod koji sam se uvukla misleći da je možda došlo vrijeme za umiranje, jer sad kad znam “kako je čitao Hitler”, treba li se za još nešto uhvatiti?
Sutradan, otkrila sam da sauce Hollandaise nema veze s Nizozemskom, da to je francuski umak, i dani su (ponovno) tekli mirno.

Kulinarstvo je već dugo svjetski hit. Zbog čega, možda bi trebalo proučiti. Televizijske emisije s kuhanjem postale su dosadne, prosto negledljive, a kako je siromašnih sve više, pogotovo onih kojima je televizijski program jedina duhovna nadgradnja, te emisije su i bezobrazne. Živahne predstave nasmijanih “šefova” i “šefica” odvijaju se u elegantnim kuhinjama u kojima se koristi posuđe visoke kvalitete, namirnice su skupe i često egzotične. Kako moji strahovi da će mi se, odlaskom u mirovinu, ishrana svesti na pileća krilca i iznutrice, da ću, ne daj bože, na tržnicu odlaziti neposredno prije nego što njome protutnje vodeni topovi, kako bih pokupila nekoliko trulih jabuka i odbačenih listova salate, tako mi pomama oko “kulture ishrane” postaje sve gadljivija. Sad već postoje (licencirane?) emisije u kojima se, kao, druže nepoznati ljudi koji jedni drugima iz večeri u večer dolaze u goste (kakva strahota!) i isprobavaju ono što jedni drugima pripravljaju pa onda to ocjenjuju i komentiraju. Ambijenti njihovih domova često su zatrpani kičem, na zidovima umjesto slika znaju visjeti gobleni, pa i puzzles golemih formata koje Hrvati uporno nazivaju puzlima umjesto pazlima. Ali usporedo s tom licemjernom i napuhanom modom, raste i broj kulinarskih emisija u kojima se pripravljaju jela od svakojakih trava, samo što i te divlje trave ne rastu baš svugdje. Takve emisije smišljene su, kažu njihovi akteri, kako bi se potaklo zanimanje za “zaboravljeno” povrće i jeftiniju a zdravu ishranu, premda i iz njih širi se vonj hipokrizije.
Na nizozemskoj televiziji pratila sam pripravljanje salate i variva od tušta (znan još kao portulak, tutanj, tušac, tušanj, odnosno Portulaca oleracea) koji sam prošlog ljeta na rovinjskoj Punti Corrente brala s pjesnikinjom Ljiljanom Dirjan. Nizozemski kuhar pirjao je mesnate listiće na maslacu, mi smo taj tušt jele kao salatu. Knjige kažu da je tušt ukusna samonikla biljčica koja raste u proljeće i ljeto, blagog slano-paprenog okusa, što nije posve istinito, to je biljčica pomalo bljutava s okusom gorkosti. Kako bi se konzumenti navukli na pripravljanje jela od tušta, bez izuzetka se naglašava da tušt posjeduje Omega-3 masne kiseline (trenutno u modi), potom vitamine A, C i B, zatim minerale, silne antioksidanse poput magnezija, kalcija, kalija i željeza. I još gomilu toga. Koliko bi tušta trebalo konzumirati da bi, zahvaljujući njemu, ljudski organizam ojačao – nigdje ne piše, nitko ne kaže. U knjigama piše i u televizijskim emisijama se naglašava kako je tušt u salati dobro kombinirati s rajčicama, jajima, sirom, kaparama, maslinama, ovčjim sirom i slanim inćunima što nas vraća na one izvorno smišljene recepte za dokone potrošače dubljeg džepa i pliće pameti.
Lanac samoposluga u Nizozemskoj zove se Albert Heijn, pojavio se 1887. i, naravno, ime je dobio po osnivaču Albert Heijnu, koji je, logično, umro. Te AH samoposluge gusto su raspoređene po Amsterdamu. Ima ih velikih i malih, bolje i lošije opskrbljenih. Blizu moje kuće nalazio se jedan mali AH u kojem mi je kupovina izazivala iritaciju. Kase su postavljene nevjerojatno blizu jedna druge (toliko blizu da ni kolica ne mogu proći), valjda kako bi naplaćivanje robe teklo brzo, premda teče uglavnom nervozno. U tom malom i tijesnom AH uvijek je gužva i svi veoma žure, ne stignu ljudi uredno složiti svoje artikle u vrećice, samo histerično ubacuju, pa kad stignu kući mekša roba skroz je zgnječena. Učinilo mi se utješnim što te AH samoposluge svakim danom (i nedjeljom, da) rade do 22 sata, ali i tada je u njima neopisivo živo, vlada velika žustrost. Tako sam otišla u potragu za nekim većim Albert Heijnom u kojem bih imala širinu i u relativnom se miru mogla upoznavati s nizozemskim i uvoznim prehrambenim proizvodima. I zalutala sam. Zaplela sam se u amsterdamsku mrežu mostova i kanala hodajući po vjetru i kiši bez kape i kišobrana, i bez mape. Tada sam na drugoj strani ulice ugledala Dubravku Ugrešić. Odmah sam je pitala, Dubravka, ima li u blizini neki veliki AH, a ona je rekla, ne znam. Malo smo tako stajale i pušile i izgovarale rečenice koje su sličile dugim trakama elastike koje se ritmički rastežu i zatežu, tamo, na pustoj amsterdamskoj ulici u pet poslijepodne kad već pada mrak. Onda sam otišla, premda sam pomislila, bilo bi zgodno da smo negdje svratile na kavu ili čaj, ali nije bila situacija. Onda sam krenula prema svome domu i otkrila da tamo, na uglu moje Spuistraat i još jedne ulice, nije bitno koje, leži ogroman AH koji mi je, što se snabdijevanja tiče, unio mir u dušu. U tom AH imala sam vremena komunicirati s Nizozemcima (koji su poznati kao ljudi prijateljski naklonjeni strancima), slušala sam njihove savjete po pitanju raznih japanskih, kineskih i indijskih začina (koje ne koristim), nitko me nije gurao i ganjao, bila sam vrlo opuštena, našla sam svoje sojino mlijeko i kupila sam jagode i četiri vrste sira, što kozjeg, što kravljeg, Nizozemska proizvodi savršene sireve nezamislivih vrsta i kombinacija.

Nizozemci vole jesti. Njeguju kulturu jedenja.
Zima 1944/1945. u okupiranoj Nizozemskoj bila je oštra i nastupila je velika glad. Umrlo je oko 30.000 ljudi. Nizozemci tu zimu pamte kao Hongerwinter i urezana je u njihovo kolektivno sjećanje. Ta zima 1944/1945. donijela je sve nedaće koje donose ratne zime, one davne i one bliže današnjici, poput sarajevske. Čitam, a i neki ljudi pričaju mi, u nedostatku namirnica jeli su se i gomolji tulipana i šećerna repa od kojih su se pravili pirei, kaše i slatkiši. Konji su nestali jer su bili pojedeni. Drveće je nestajalo jer je sječeno za ogrjev. Oni koji nisu umrli, postajali su teško anemični i klinički depresivni, a žene neplodne. Danas se množe studije koje proučavaju posljedice gladi na ljudski organizam. Kao da su gladi nestale. Jedna takva studija zaključuje da je i Audrey Hepburn na sebe navukla svakojake bolesti zbog gladovanja u Amsterdamu 1944/1945., imala je respiratorne smetnje i edeme, a krvna slika bila joj je nikakva. Možda zato Nizozemci toliko vole jesti i govoriti o hrani i gledati kulinarske serije, možda liječe traumu koja se sad već urezala u njihov genetski kod, postala mali (nizozemski) arhetip.
Tako, kad sam prošetala poznatim amsterdamskim plutajućim Bloemenmarktom (tržnicom cvijeća otvorenom još 1862.) – udaljenim ni deset minuta hoda od mog stana, i ugledala razne gigantske gomolje, triput veće od korijena celera, odmah mi je pred oči iskočila slika te gladi i to kako se cvijeće pretvara u pire pa u želucu cvjeta. Onda sam kupila deset malih drvenih tulipana raznih boja, za prijatelje. Inače, oko nizozemskih tulipana koji su sredinom 16. stoljeća u Holandiju dospjeli iz Otomanskog carstva, što će valjda reći – iz Turske, kada je navodno nastupila masovna histerija za gomoljima toga cvijeta, poznata kao tulipomanija, raspredaju se svakojake priče. Tulipomanija je u Nizozemskoj dosegla vrhunac u veljači 1637. Tada se navodno jedan gomolj prodavao za četiri debela vola, osam debelih svinja ili dvanaest debelih ovaca, za dvije tone maslaca, petsto kilograma sira, i tako dalje u totalno ludilo. Poznato je slično cvjetno ludilo iz viktorijanskog doba, takozvani orhidejski delirij, tokom kojeg su bogati fanatici-kolekcionari orhideja slali svoje istraživače u sve dijelove svijeta kako bi tragali za novim vrstama.
Sylvia Plath pisala je o tulipanima:
The tulips are too excitable, it is winter here.
Look how white everything is, how quiet, how snowed-in
I am learning peacefulness, lying by myself quietly
As the light lies on these white walls, this bed, these hands. …

I have let things slip, a thirty-year-old cargo boat
Stubbornly hanging on to my name and address. …

Onda sam se, naravno, sjetila operacije Crni tulipan i odjurila u stan da malo promatram život svojih susjeda preko puta, jer obećala sam sebi da u dvadeset šest dana boravka u Amsterdamu neću istraživati svinjarije vezane za Drugi svjetski rat, da bih mogla malo prestati tegliti tu silnu pohabanu prtljagu, i svoju i tuđu, nađi veseliju zanimaciju, tu u Amsterdamu, rekla sam sebi, idi u shopping, velike su rasprodaje, kupi cipele. Krenulo je, ali traljavo. Gurala sam prošlost od sebe, iš, vrati se u svoje katakombe, govorila sam joj, a ona je poput sluzavog odvirka izranjala i prostirala se pod mojim stopama.
Ovako:
Operacija Crni tulipan provodila se od 1946. do 1948. Cilj joj je bio iz Nizozemske protjerati sve Nijemce, od kojih se reprezentativan broj doselio mnogo prije rata. Ipak, nije bilo logično da su baš svi nizozemski Nijemci surađivali s okupatorom. Kad bih u razgovoru spomenula Nizozemski pokret otpora, Amsterdamci bi rekli bah i odmahnuli rukom, bio je to nikakav pokret otpora, rekli bi, Nizozemska je imala mnogo kolaboracionista. Ništa ne valjaju ta uopćavanja, ali tako biva u ratu (i još dugo nakon). Pojedinačne sudbine potonu, individualni životi stope se u jedno veliko lažno masovno (z)bivanje koje vergla svoju statističku storiju. Na koncu, iz Nizozemske je protjerano 15 % njemačkog življa, odnosno 3.691 civil, jer je operacija Crni tulipan obustavljena. Prema procjenama povjesničara, međutim, pretpostavlja se da je oko 170.000 građana Nizozemske (bez obzira na nacionalnu pripadnost) surađivalo s nacističkim režimom, i to u vrijeme kada je sveukupna populacija nizozemskih Nijemaca brojala oko 25.000 duša. Tako su nizozemski Nijemci vjerojatno trebali poslužiti kao žrtvena janjad položena na nacionalni žrtvenik nevinosti. Naravno, operacija Crni tulipan bila je sprdačina u odnosu na deset milijuna Nijemaca u toku i nakon rata prisilno raseljavanih diljem Evrope; deset milijuna obezglavljenih osoba (mnoge zelo krive, mnoge apsolutno nevine), vukući svoje jadne pinklece, teklo je prema Zapadu iz Mađarske, Čehoslovačke, Poljske, Jugoslavije, Rumunjske i SSSR-a, ostavljajući za sobom jadne tragove potrošenih života koje je – poput onih mrvica staroga kruha što ih Ivica i Marica (ali to je bajka) za sobom posipaju ne bi li obilježili svoje izvorište – raskvasilo vrijeme. Tako biva u ratu. Tko će se baviti tričarijama. Imena nestaju, mali životi samoukopavaju se, samozaboravljaju. Ili trunu u starim albumima pa skliznu niz samrtničke postelje.
Operacija Crni tulipan počela je hapšenjima 10. rujna u Amsterdamu, usred noći. Bio je utorak i kišilo je. Ljudi su imali jedan sat da spakiraju prtljagu, pedeset kilograma po osobi. Ostatak njihove imovine, uključujući stanove i kuće, tvrtke i tvornice, konfiscirala je država. Potom je taj ljudski kargo prebačen u logore na istočnoj granici, najviše u logor Marienbosch, onda u Njemačku, u Britansku okupacionu zonu. Godine 2009. u Nizozemskoj je popisano 379.559 Nijemaca.

S prozora jednog stana preko puta, sve vrijeme mog boravka rolete su ostale spuštene. Ima tri prozora taj stan, svaki po metar i pol dugačak i dva metra visok, podijeljen na kvadratiće. Prozori su vrlo blizu jedan od drugog, i kao kod mene, vjerojatno se protežu cijelim zidom. Tamo živi žena koju nikada nisam vidjela, ali redovito je vješala svoju garderobu da se prozrači ili izravna. Pratila sam kombinacije sukanja i majica, haljina i kaputića, hlača i košulja. Prvo je uz prozor visjela mala crna haljina, navečer je nestala. Na njeno mjesto došla je smeđa suknja i žućkasti pulover, ujutro toga više nije bilo. I tako iz dana u dan. Ta žena bila je otprilike metar i sedamdeset visoka, imala je šezdesetak kilograma, na posao je odlazila oko osam, vraćala se oko šest i palila svjetlo. I o prozor (za mene, krišom) vješala svoju kombinaciju za sljedeće jutro.
Drugi jedan stanar na zid je okačio glavu golemog punjenog jelena čiji se rogovi granaju u divovske lepeze. Imao je mnogo stolica na kojima nitko nije sjedio.
Treći stanar namjestio je svoj dnevni boravak u crno-bijelim tonovima, ali lampe su mu bile žute. Zidove su prekivale slike i police s knjigama, pratila sam ga kako jede, kako telefonira i kako se smije. U spavaćoj sobi bračni krevet s narančastim plahtama nije namještao. Onda je nestao, četiri ga dana nisam vidjela, krevet je zvrjao prazan, pa sam se zabrinula. Onda su rolete pale, vratio se.

Kupila sam cipele. Tri para. Našla sam dućan koji se zove Big shoe. U tom dućanu najmanji broj cipela je moj broj, 42, pa kako ne pamtim kada sam obula cipele koje su mi makar za pola broja velike (uglavnom su pola broja manje), prodavačici sam rekla, dajte da probam ženske cipele broj 45. Ona je rekla, odmah. Pa sam šetala tom trgovinom, cipele su landarale za mnom i pratile me u djetinjstvo.

Nisam uspjela pobjeći od Drugoga svjetskog rata sasvim baš.
Često sam navraćala u Athenaeum Bookstore u prizemlju. Svi oni mladi (i stariji) ljudi, sve ono muvanje, listanje, kupovanje, zvonjava kase, tiha svetkovina. Nova izdanja na raznim jezicima, stara izdanja na raznim jezicima, sve što tražim – ima. Tako, čim je stigao u Nizozemsku (početkom veljače), ugledala sam Hemonov izbor evropske kratke priče u izdanju Dalkeyja sa Štiksovom i Ušumovićevom pričom, to je bilo lijepo, kao da su i Igor i Neven i Saša tamo, pa sam s njima sjela u onaj moj kafić iza ugla, pa smo pričali o svojim životima koji, unatoč ratu, ispadoše nekako okej, ipak. Kad sam se vratila u Hrvatsku, otišla sam kod Marka u Ribook da mu kažem kako je bilo. Cijeli sat sjedili smo na sofi i pili kavu, nitko nije ušao. Samo jedna djevojka koja je tažila male ukrasne telefonske imenike, što u knjižari nema, pa se njen ulazak ne računa. Onda je Marko rekao, danas sam prodao jednu knjigu – iz informatike.
Athenaeum Boekhandel vodi Herm Pol. Herm Pol markantan je, visok i sjedokos načitani voditelj Athenaeum Boekhandela s kojim se može razgovarati o literaturi, ima vrlo definirano mišljenje o knjigama koje naručuje, ne kao neke poluobrazovane kokoši koje vode pojedine hrvatske knjižare pa Antonina Artauda izgovaraju po Vuku. Kupila sam Harryja Mulischa, njegovo Otkrivanje nebesa (Fraktura) na engleskom, što će reći The Discovery of Heaven (Penguin). O toj pretencioznoj knjizi neka svatko sudi sam. Kad je pročita. Ima 727 stranica, zgodno dođe kao dopuna ljetnom odmoru, ne zahtijeva olovku za podvlačenje. A može se i pogledati film. Često od dobre literature nastanu loši filmovi i obrnuto. No, Mulisch, čija je majka bila Židovka, ima osobni, izgleda još uvijek nerazriješen problem s nacizmom (87 mu je godina), duboku obiteljsku traumu koju provlači kroz ono što piše. Tako i u svom romanu De aanslag, na engleskom The Assault, također filmiran – filmovan, kako se kaže?, (prije nekoliko godina nagrađen Oscarom za najbolji strani uradak), Mulisch se obračunava sa svojim ocem “mekanim” nacistom zahvaljujući kojem on i njegova majka ne bivaju transportirani u Auschwitz. The Discovery of Heaven redundantan je u mnogim elementima, svega i svačega u njemu ima, od grčke i židovske mitologije, studentske pobune 1968., klasičnog misticizma, holokausta, astrofizičkih teorija, renesansne i ine filozofije, do neshvatljivih konstrukcija, beskonačnih “okrutnih igara sudbine”, nevjerojatnih zapleta i raspleta, slučajnih susreta i smrti, ljubavnih trokuta i četverokuta, toliko toga naslaganog što guši i misao i rečenicu (riječ), pa za literaturu nema mjesta.
Onda sam kupila knjigu Jonathana Littella The Kindly Ones (u francuskom originalu – Les Bienviellantes), koja pak ima 975 stranica, jer o njoj još uvijek se piše i diskutira (nagrađena “Goncourtom” 2006.) i zaključila da taj, pak, (Littell) nije normalan. I Littell se, poput Mulischa, zakačio za mitologiju, za Erinije, koje bi se, kao, trebale osvetiti njegovom naratoru ali ga nježno amnestiraju (kao što su ga amnestirali, odnosno zaobišli, svi sudovi koji su sudili zločincima iz Drugoga svjetskog rata), a taj narator, taj nacistički krvnik, Dr. Max Aue, inženjer i ljubitelj glazbe, latentni i potentni oženjeni homoseksualac u povremenoj incestuoznoj vezi sa svojom sestrom bliznakinjom, koji ubija majku i očuha, sad kad je eskivirao pravdi, čitaocu podastire svoj život do bezumnih, nepotrebnih i dosadnih detalja (Bitka kod Staljingrada – preko 100 stranica), i vodi, o bože, tvornicu čipki, pa kroz prste, ta nimalo delikatna duša provlači najdelikatniju od svih tkanina, što ispada kao dodatno oskvrnuće. Najgore u Littellovoj knjizi je to što je ona napisana jezikom koji nema veze s literaturom. Potom, teško je naći opravdanje za ovakvu monstruoznu ispovijed za koju njen autor (Aue) na samom početku tvrdi da ne žali ni za čim što je uradio, da to što je uradio (a počinio je strahovite zločine), uradio je “širom otvorenih očiju”, da samo je obavljao svoj posao. Dr. Max Aue također tvrdi da je spoznao kako razmišljati nije baš uvijek pametna ideja, pa čemu onda potreba za fanatično opsesivnim opisima rata i na kraju monstruozno obraćanje čitaocu riječima: I vi ste mogli učiniti isto, svi, ili gotovo svi, u određenim okolnostima izvršavaju naredbe, kažem vam, ja sam kao i vi, vi i ja smo isti. Nigdje, na 927 stranica ni riječi o mogućnosti izbora (koju je dr. Max Aue imao), o mogućnosti pobune, o krivici. Ironično i glupo i površno, knjiga je posvećena mrtvima. Sve bi se ovo još moglo progutati da Littellova knjiga ima rečenicu. Ona je dosadan izvještaj poremećenog uma. A za analizu razvoja i opstanka i djelovanja poremećenih umova, pervertiranih sadista, kako znamo, nije potrebna kulisa nacizma, kulisa patološke ideologije Trećega Reicha, kulisa rata. Na webu sam, 17. veljače 2010. pročitala vijest iz Ljubljane o nezapamćenom skandalu koji trese Sloveniju, vijest o uglednom liječniku Saši Baričeviću, kojeg su njegova tri bull mastifa rastrgla i izobličila do konačne smrti jer, doktor Saša Baričević bio je zapravo žena i pretpostavlja se, seksualno se iživljavao na svojim psima, što oni više nisu mogli trpjeti. A, silni svećenici-pedofili? A incestuozni monstrumi koji u bunkerima desetljećima siluju svoju djecu? To je bratija doktora Maxa Auea.
Hermu Polu rekla sam, sve ovo je too much, i Mulisch i Littell, dajte mi nekog Ceesa Nootebooma da se oporavim. Herm Pol onda je rekao, dođite u srijedu, upoznat ću vas s njim.
Treća knjiga koja me je pokušala uvući u Drugi svjetski rat bila je pun pogodak jer uopće nije o Drugome svjetskom ratu, nego o identitetu, o putovanju do sebe, o poeziji, ona jest poezija, o socijalističkom materijalnom siromaštvu iz kojeg su se izrodile neke fine (čipkaste) duše, o ljubavi, o potrazi za korijenima koja ne urodi plodom jer korijeni su zabluda, o legendama, o mirijadama snova koji svjetlucaju u sazviježđima što ih vučemo kroz život. Jonathan Safran Foer kroz svoju Everything is Illuminated čitaoca zapliće u bolne čvorove ljudskih sudbina, pri čemu mu ostavlja prostor za smijeh, dopušta mu i da misli. To je knjiga čije slike dugo lepršaju za nama, to je bajka, i zastrašujuća i ozdravljujuća, papreno-gorko-slatka poput čokolade s oštrim začinima.
S Hermom Polom pričala sam malo i o jeziku nizozemskom koji mi se čini više težak za izgovor negoli za govor, s obzirom na guturalne zvukove koje treba vježbati da bi se izgovarali kako valja. Da sam ostala dulje, upustila bih se u avanturu učenja nizozemskog, čini mi se bila bi to vesela (i korisna) igra, iako nisam naletjela na osobu koja ne govori engleski i to dobro.
Kažem Hermu Polu, ti nizozemski guturali, ah, kao da smo u Africi, a on veli, znate, tokom Drugoga svjetskog rata Nijemci su naučili naš jezik i pokušali su se provući kao Holanđani, ali upravo te grlene suglasnike nisu mogli proizvesti i mi bismo ih po tome odmah prepoznali.

Kuće na kanalu uz Herengracht najotmjenije su kuće. To su palače bogatih trgovaca iz 16. i 17. stoljeća. Lijepo ih je gledati.
Rekli su mi (Fleur i Guido), otiđi do kina Tuschinski na Reguliersbreestraat (10 minuta hoda od Spuistraata 303). Reguliersbreestraat nije naročito široka ulica i njome u oba smjera marširaju kolone potrošača jer ta ulica puna je raznih trgovina, malih fast-food zalogajnica s plastičnim stolicama, stolovima i priborom za jelo, u kojima hranu (hitro, u žurbi) pripravljaju ljudi sa svih kontinenata, pa malo kome na pamet pada podići pogled i razgledati arhitekturu. Tako, nekoliko puta prošla sam gore-dolje tom ulicom Reguliersbreestraat, ne ugledavši nijednu iznimnu zgradu dok nisam ciljano potražila brojeve 26-28. Stisnuto u zagrljaju dosadih sivih višekatnica, kino Tuschinski zabljesnulo je smiješno, gotovo komično izmješteno, okićeno u stilu Art decoa na čijoj fasadi vise i Amsterdamska škola i Jugendstil.
Onda sam (površno) istražila tko je taj Tuschinski bio i ponovno naletjela na mali, zaboravljeni trag prošlosti tako monumentalno nasađen u Reguliersbreestraat 26-28; na život sanjara ukopan u temelje jedne kuće za zabavu, kuće s čijih zidova, s celuloidnih traka (ili iz digitalnih kamera posve virtualno) danas plešu storije koje nas se i tiču i ne.
Abraham Icek Tuschinski (na poljskom izvorno Tuszyński) rođen je blizu Łódźa 1886. a umoren je u Auschwitzu 1942. “Svoju” zgradu podigao je kako bi građanima Amsterdama omogućio da zakorače u iluziju, u vesele benigne laži koje su im trebale uljepšati život, na koncu sam ne uspjevši umaći najvećoj stvarnosnoj strahoti dvadesetog stoljeća.
Po zanimanju krojač, Tuszyński je iz Poljske stigao u Rotterdam 1903., s namjerom da emigrira u Ameriku. Uslijed nerazjašnjenih okolnosti, na planirani se brod nije ukrcao, pa umjesto da šije i kroji, bacio se na gradnju vodviljskih i kino dvorana. Već 1911. u Rotterdamu otvara “Thaliju”, “Kino Royal”, “Scalu”, “Olympiju”, a 1928. još jednu raskošnu dvoranu. Najljepše nizozemsko kino, Kino Tuschinsky, dovršeno je 1921. Po izbijanju Drugoga svjetskog rata, tokom njemačkog bombardiranja Rotterdama u svibnju 1940., Tuschinsky ostaje bez svojih “kutija snova”. Amsterdamsko kino mijenja ime u “Tivoli” a onda postaje nacistički deportacijski centar. Prvoga srpnja 1942. Abraham Icek Tuschinski i supruga mu Mariem Ehrlich odvedeni su u nizozemski koncentracijski logor Westerbork, pa u Auschwitz. Ubrzo potom i Abraham i Mariem, držeći se za ruke, odvrtjeli su posljednju rolu svog životnog filma dok im je plin iz tuševa zamućivao sjećanje.
Još u nekoliko navrata nacizam je iz busije uskakao u moje amsterdamske dane, ali uglavnom držala sam ga na uzici.

Vidim, u Hrvatskoj u martu naveliko se već priča o dolazećoj turističkoj sezoni. U februaru nizozemski televizijski programi bombardiraju gledaoce reklamnim spotovima za zimske i ljetne praznike. Pratim krasne slovenske krajolike, pod snijegom i one rascvjetale, pa one turske i makedonske, gledam planine i jezera, pastrve i divljač, što u prirodi, što na tanjuru, kebabe i sukove, pješčane plaže, hotele sa zvjezdicama, nasmijana preplanula lica. Mala zemlja za veliki odmor još spava i mašta. Možda Hrvatskoj ne trebaju nizozemsku turisti, možda turistički djelatnici u Hrvatskoj rezoniraju, imaju Nizozemci svoje more i svoje tulipane i svoje sireve i svoje klompe, nek' ostanu gdje jesu, ionako ih nema mnogo, i – okreću se Kinezima.

Svakog petka Trg Spui preplave prekriveni štandovi – šatori, s knjigama novim i polovnim. Tu su stara izdanja, bibliofilski primjerci, nova izdanja, razglednice, grafike, ploče, dječje knjige s početka prošlog stoljeća, povijesne knjige, prepliću se jezici i izdavači iz svijeta. Kuhaju se kave, toči se pivo, razmjenjuju se podaci, velika znalačka knjižna obitelj od devet ujutro do šest poslijepodne zuji i bruji. S prozora svoje spavaće sobe (na galeriji – u potkrovlju) pratim to slaganje ukoričenih misli, bila kiša, padao snijeg, puhao vjetar, bukinisti ne odustaju. Spuštam se, razgledam, nalijećem na štand s engleskim knjigama i na svoj užas pružam ruku prema knjizi Prima Levija If This Is a Man. U glavi mi se pali crvena lampica, trgnem se, dosta Dašo, kažem sebi i krenem dalje. Onda za trinaest eura kupim knjigu Lewis Carroll Victoriaans fotograaf (Amsterdam, Meulenhoff-Landshoff, 1979), za uspomenu i uživanje.
Trg Spui u tri točke, markirajući vrhove golemog imaginarnog trokuta, opasuju identične skulpture konceptualnog umjetnika Lawrencea Weinera koji živi malo u New Yorku, malo u Amsterdamu. Te skulpture ne podsjećaju na Demnigove kamenove za spoticanje, ali za spoticanje jesu. To su na zemlju položene čelične konstrukcije nalik otvorenim knjigama, dimenzija oko metar sa metar i trideset (Demnigovi kamenovi su mali, 10 x 10 centimetara, i sjaje se). Na jednoj stranici Weinerove otvorene knjige piše: Een vertailing, van de ene taal in de andere, na drugoj: A Translation, from one language to another. Ljudi na tim “knjigama” sjede, djeca se na njih penju, a mogu poslužiti i za odlaganje tek kupljene književne robe. Očito je da, kao umjetnik, Weiner ne gaji baš ljubav prema vizualnom i senzualnom, kao da zazire od slike, uzdajući se prije svega u moć riječi.
Vjerujem da Weiner ne piše, da piše, shvatio bi koliko je riječ postala slabašna, anemična, suhonjava, nikakva, van vremena u kojem se i ona Miljkovićeva doima naivnom. Danas klanjati se riječima, kad ih svaka šuša prosipa nehajno kao da s ramena stresa prhut, skoro je pa debilno. Uostalom, te krute, mrke, teške čelične “knjige”, ružne su, agresivne i hladne, poput praznog pogleda oštećenog uma.
Fotograf Evert van Kuijk pričao mi je kako je upoznao (i fotografirao) glazbenika, pjevača, harmonikaša (i uličnog svirača) Nenada Bandu. Pokazao mi je dvije svoje fotografije Nenada Bande na Trgu Spui kako tamo nekog petka kupcima knjiga plete kulisu, svu od treptaja i kretanja, pretpostavljam uzbudljiviju i moćniju od one krute Weinerove. Pričao mi je kako je do izbijanja rata Nenad Banda predavao u vinkovačkoj gimnaziji, kako je 1993. došao u Amsterdam i kako je teško živio. Pričao mi je da su za njega, Nenada Bandu, govorili kako lebdi između stvarnosti i čežnje, poput anđela, tek površno uronjen u smrtnost. Nenad Banda umro je 2006. od raka na plućima, u 44. godini života. Za sobom je ostavio ženu i petogodišnjeg sina i prazninu, muklu tišinu, na amsterdamskim tržnicama i trgovima. Na internetu sam utipkala Nenad Banda i otvorilo se čudesno prostranstvo. Pomisao na to kako je doslovno pod mojim prozorima nestao odsjaj ljudske svetosti dok čeprkam po svem tom humanoidnom đubrištu, unosi nervozu.
Vidjeti: www.nenad.nu
Bavljenje fotografijom i facijalnom kirurgijom dva su moja neostvarena sna, ovo s pisanjem nikakva je utjeha, sve sami otpaci transponiranog svijeta koji sam željela praviti, makar za osobno “uživanje”. Tako, u riječkoj kupaonici, u sad već zahrđalom prekooceanskom sanduku u koji se nakon svakog tuširanja uvlače oblaci vlage, tri desetljeća trunu stari “Opemus”, posude, štipaljke, satovi i neotvoreni paketi odavno neupotrebljivog fotografskog papira, posve sumanuto, jer i da postoji mogućnost da se ikada vratim toj svojoj čežnji, vrijeme vrišti – prošao voz!
U Beogradu, slike sam razvijala u kuhinji, noću, kad nije bilo mjeseca i sušila ih u minijaturnoj kupaonici bez prozora. Bila sam uštedjela oko dvije tisuće dolara za jedan “Olympus” s potrebnim objektivima pa sam molila oca da mi ga pomogne uvesti. On je rekao, okani se tih gluposti, oštetit ćeš oči. Bilo je to sredinom 1970-tih. Danas su mi oči skroz u efeu. Kratkovidne i glaukomične. Možda je trebalo samo gledati u zelenilo, ni u kakvo crnilo, ni u kakav mrak. I peglati moždane vijuge.
Na ulaznim vratima amsterdamske kuće u kojoj sam stanovala, s unutarnje strane visi oveća siva drvena kutija za poštu. Tu mi je Fleur ubacila tek tiskani nizozemski Sonnenschein, a poslije i najpoznatiji Multatulijev roman Max Havelaar (nakon što smo u tek otvorenom malom muzeju koji se zove Muzej Multatuli, ili tako nekako, pogledale izložbu posvećenu njegovom životu i radu i romanu u kojem glavni lik raskrinkava korumpiranu vlast na Javi, tada nizozemskoj koloniji). Fleur mi je u sivi sandučić povremeno ubacivala i ceduljice s veselim porukama, toliko da znam kako misli na mene. Multatuli, koji se zapravo zvao Eduard Dekker (1820 – 1887.) u Amsterdamu ima svoj mali kip, više bistu, na trgu kod kanala Singel, blizu “moje” kuće. Nizozemci vole male kipove, rekla je Dubravka Ugrešić, koja je s nama posjetila tu izložbu, pa sam nakon toga šećući pogledom tražila male kipove i, bogme, naletjela na nekoliko. Osim onog siročeta što mi je tancao pod prozorom, u neposrednoj blizini, uz kanal na Singelu, stajao je brončani kipić seljančice bez naziva i potpisa autora. Samo jedna mala mrka žena pored mrke vode čeka i smrzava se. Ali Rembrandtov kip vrlo je velik, natprirodno golem, i čini se svježe posrebren ili pozlaćen, valjda kako bi privlačio turiste. Pričali su mi da u Amsterdamu živi tajanstveni umjetnik, za kojeg se poslije utvrdilo da je liječnik koji želi ostati anoniman, a koji već petnaestak godina krišom, noću, po gradu postavlja neobične brončane i željezne skulpturice. Pa su mi rekli gdje te kipiće da nađem. To su vesele statuete, umjetnički ne naročito intrigantne, ali mame osmijeh i korak čine lakim, moglo bi se reći – plesnim. Tako, u Crvenoj četvrti taj liječnik-umjetnik u kaldrmu je ugradio reljef s mesinganim ženskim dojkama na kojima leži (za pretpostaviti je) muška šaka. U Crvenoj četvrti, na inicijativu bivše prostitutke Mariske Majoor, a u znak uvažavanja “rada” brojnih njenih djelatnica, prije nekoliko godina umjetnik Els Rijerse otkrio je brončanu figuricu anonimne žene nazvane “Belle”. Skulptura je postavljena ispred najstarije amsterdamske crkve Oude Kerk, što se može različito tumačiti, ali uglavnom djeluje veselo, i premda su pozicija te skulpture a i sama Belle, vjerojatno izazivale proteste vjerskih čistunaca i fanatika, na njih se ni vlast ni javnost nisu obazirali. Očito, po nekim elementima Nizozemska je prilično lepršava zemlja, onako rastresita, poput tla na kojemu leži. Raširenih nogu, na cipelama s visokim potpeticama, bujnih prsa, kose skupljene u debelu punđu, isturene stražnjice i drskog pogleda uprtog u vanjski svijet, Belle s visokog granitnog postamenta i na vrhu malog stubišta, uspravna i ponosna stoji ispod dovratka, pred ulazom u svoje carstvo. Zamišljam kako bi takvu “provokaciju” čedna katolička crkva u Hrvatskoj, u korskom suglasju s Vladom, pretvorila u prvorazredni politički događaj i dođe mi da demontiram Madame Belle, ponesem je “kući” i postavim na neki središnji gradski trg. Zato i jesu ti mali amsterdamski kipovi uzbudljivi. Mogu se obrgrliti, dotaći, u njima nema autoritarne monumentalnosti koja straši, pred kojom postajemo ništavni. U njima vidimo sebe, svoje živote paradoksalno ukopane u nepokretan, okamenjen pokret, što našem trajanju može dati kakav-takav smisao. U Leidsebosjeu, u krošnji visokog stabla preko noći pojavio se brončani čovječuljak koji pili granu na kojoj stoji. Kažu da taj kipić ima veze s onom činjenicom da su u toku Dugoga svjetskog rata stanovnici sjekli amsterdamska stabla. U Marnix parku jedan bezglavi (obezglavljeni) muzičar u dugom kaputu lijevom rukom otpozdravlja (nam) šeširom, a desnom, u kojoj nosi violinsku futrolu – klati, i nekamo hita.
U sivi poštanski sandučić Evert van Kuijk ubacio mi je knjigu fotografija Augusta Sandersa (60 portreta Nijemaca snimljenih između 1913. i 1928.) – poklon, i dvije za razgledanje, jednu s raspamećujućim radovima socijalno i politički angažiranog (eto, može se) Dolfa Toussainta, i drugu, “mekšeg”, nostalgičnog Georgea Breitnera (1857 – 1923). Toussaintova knjiga s fotografijama iz amsterdamske radničke četvrti Jordaan, snimljene 1960-tih, prodaje se za tristotinjak eura.

Uz jedan od središnjih amsterdamskih kanala, u otmjenoj stogodišnjoj kući u Keizersgrachtu, smješten je muzej fotografije “Foam”. Tadašnji fascinantni postav fotografija Aleksandra Rodčenka, još uvijek slabo poznatih zapadnoevropskoj publici, uvodi gledaoca u vrijeme koje je prštalo strašću, političkim i socijalnim previranjima, okrutnim presudama, nemilosrdnim pogubljenjima, u vrijeme kada se svijet lomio i kidao, kada je iz magičnih otpadaka prošlosti nicala buntovna i izazovna umjetnost. U zauvijek izgubljeno vrijeme. U vrijeme čija se snaga, uz zastrašujući tresak, izlila poput Nijagarinih vodopada u dvadeseto stoljeće, da bi danas, u dvadeset i prvom, od nje ostao isušen potočić, plitka mrtva voda na čijem dnu kotrljaju se potamnjeli i sluzavi obluci sjećanja. Rodčenkovi impresivni portreti Lilje Brik, Majakovskog i Osipa Brika, njegove zgrade i konstrukcije snimljene pod oštrim uglovima, često odozdo, unose i nemir i čežnju. Veliki formati s bizarnim detaljima usisavaju gledaoce i putujući kroz mračne tunele vremeplova oni dospijevaju u zemlje čuda, do otvorenih krajolika u kojima i zrak vrije. Iskrsavaju (na izložbi nevidljivi) Džiga Vertov, Lev Kulešov i Sergej Eisenstein, stihove govori Boris Pasternak, Andrej Voznesenski nosi mu svoje prve pjesme, Kazimir Maljevič maše kistom, Maja Pliseckaja pleše, Picasso se smiješi, svjetska avangarda maršira čvrstim korakom, tamo, ukopana u utrobi zemlje.
Prvu izložbu fotografija koju sam 1995., u svojoj emigrantskoj eskapadi posjetila u Torontu, bila je izložba Alberta Eisenstaedta. Tada je većina izbjeglica iz bivše Jugoslavije, pa tako i Maša i ja, dane provodila po vladinim uredima za savjetovanje izbjeglica po pitanju života općenito u bogatoj Kanadi – što je podrazumijevalo savjete u vezi s ishranom, osobnom higijenom, učenjem jezika, traženjem posla (prekvalifikacijom s visoke na nisku spremu), nakon čega bi neki odlazili u depresiju, drugi u “Evropsku mesnicu” (“European Meats”) u kojoj je meso na rasprodaji, a treći bi kafenisali i razvlačili jufke.
Bilo je ljeto. U Yorkvilleu (“boemska” četvrt Toronta) sve pulsira umiveno i otmjeno. Proučila sam gdje ću naći galeriju Mira Godard, a u njoj Motherwella, Larryja Riversa, Franka Stellu, Lipchitza; blizu su i Galerie Dresdenere, Evelyn Aimis i Nancy Pools’s Studio. U njima vise Warhol, Rauschenberg, Safdie, De Kooning. Irena Klar je u Hollander York Gallery, a John Walsh kod Kinsman Robinsona. Ali ja sam krenula kod prodavača dugmadi.
Tada, 1995., Eisenstaedtu je devedeset i sedam godina. Iz New Yorka nije došao jer ga nervira u kolicima se petljati oko stepenica gore-dolje. S Time/Life nebodera radije gleda u daljinu i tad već samo u mislima, škljoca. I sjeća se.
Bio je nikakav prodavač dugmadi. Umjesto da prodaje, prčkao je oko leća fotoaparata koji je dobio na poklon, pa ga je gazda izbacio. Njemu je laknulo. Bio je slobodan. Bio je slobodan Židov u Njemačkoj. Slobodan strijelac na plesačice, na prosjake, na lica, na ulice. Postaje poznat i tražen fotograf. Ranih 1930-tih počinje njegovo putešestvije po svijetu. Bilježi za sebe, još uvijek ne znajući da bilježi i za povijest. Velike količine dugmadi zauvijek iščezavaju iz njegovog života. Ali prema tom odjevnom detalju on gaji čudnovatu i prigušenu nježnost. Ta nježnost, svakodnevno se kao eho javlja iz njegove nutrine i podsjeća ga kako je sve počelo.
Godine 1930. u Berlinu slika djevojčice u baletnoj školi, u Parizu muškarca s lutkom u ruci kod ulice St. Denis, probu “Labuđeg jezera” u Operi. Zatim, 1931., iz Pariza (gdje ostavlja skitnicu u javnoj kuhinji katedrale Notre Dame), odlazi u Volendam, Nizozemska, gdje druguje sa studentima slikarstva (1932.). Vraća se u Berlin ovjekovječiti Jaschu Heifitza kako dirigira Berlinskom filharmonijom, potom odlazi u St. Moritz (Konobar na klizaljkama). Godine 1933. na premijeri je u milanskoj Scali, ponovno snima balerine, ovoga puta milanske, kočijaše i siromahe, fotografira mlade časne sestre u Torinu, u Njujorku 1934. francuske pudlice na Petoj aveniji i u Veneciji, iste godine, prvi susret Hitlera i Mussolinija. Onda, u Tannenburgu, u Njemačkoj, Hitlera na pogrebu Von Hindenburga. “Associated Press” šalje ga po hitnom zadatku u Ženevu, da na skupu 15. Lige nacija, “uhvati” Josefa Goebbelsa kako veliča mudrost i snagu svog Führera. U prvom redu stoje reporteri i postavljaju pitanja. Goebbels se smiješi za kamere. Potom svi odlaze. On podiže aparat, Goebbels ga fiksira. U izoštrenom oku aparata i u oštrom oku Goebbelsa zatitraju kobne odluke. Godine 1935. Albert Eisenstaedt napušta Njemačku zauvijek. Uspio sam sve ponijeti. Tri godine poslije, završio bih u peći, često je govorio.
Preko Pariza stiže u New York u pravo vrijeme. Po ugledu na popularne njemačke foto-magazine, Henry Luce sprema se lansirati danas već povijesni “Life Magazine”. Eisenstaedt postaje jedan od prve četvorice “kućnih” fotografa.
Ostalo ne spada u bajku.
S preko 2.500 fotografskih priča i 92 naslovne stranice američkog vodećeg magazina u svom dossieru, Eisenstaedt do danas ostaje ocem suvremenog foto-novinarstva. U njegovim kolekcijama nalaze se glamurozna Marilyn Monroe, otmjena Katharine Hepburn, raskošna Sophia Loren, te tajanstveni Clark Gable. Od političara, osim već spomenutih Hitlera, Mussolinija, Goebbelsa, Eisenstaedt snima Kennedyeve, Churchilla, Clintona. Tu su Hemingway, Robert Frost ali i izbjeglička djeca, lutkarske i ine predstave, tvorničke hale, pa Leonard Bernstein, George Balanchine, pa ulica, pa fratri. I tako gotovo bez kraja.
Circle Gallery također je u Yorkvilleu. Kako joj ime kazuje, to je galerija u krugu. U njoj se razgleda i kruži. Kruži se oko svemira Alberta Eisenstaedta i gledaoci više ne znaju vrti li se to oko njih čitavo dvadeseto stoljeće ili, kao po kakvoj zamišljenoj orbiti, oni putuju kroz povijest uhvaćeni u trenutku njenog stvaranja pritiskom na dugme visprenog prodavača dugmadi.
Eisenstaedt nikada nije bio u Torontu. Circle Gallery nema stepenice za njegova kolica. Propustio je tako posljednju izložbu u životu. Umro je 24. kolovoza 1995., nešto više od mjesec dana nakon njenog zatvaranja.
U istoj amsterdamskoj ulici, Keizersgracht, dvjestotinjak brojeva niže od galerije Foam, nalazi se još jedan mali privatni muzej fotografije – Huis Marseille. Ta Kuća Marseille, sagrađena 1665., pripadala je bogatom francuskom trgovcu čiji su brodovi plovili od Marseilla do Amsterdama i natrag. Dan je bio hladan i vjetrovit, kišilo je i smrkavalo se. Nakon Rodčenka, Maša i ja smo pohitale niz Keizersgracht, a Kanada je trčala za nama. U Huis Marseille na tri su kata te uske građevine bila izložena djela kanadskog fotografa Edwarda Burtynskog. To su fotografije u boji na kojima boje gotovo da nema, recimo plavog neba i bujne vegetacije, fotografije golemih dimenzija, dva sa dva metra, možda i veće, i na njima Burtynsky “priča” o raznim fazama eksploatacije nafte, kao i o posljedicama koje ta eksploatacija ostavlja na krajolik i na ljude. Premda, ljudi kao da su s njegovih slika zbrisani. Ako nisu baš eliminirani, oni su do neprepoznatljivosti smanjeni, pa ih pogledom treba tražiti. Uz to, ti smanjeni ljudi, čak i kad su na fotografijama Burtynskog prisutni, jedva su primjetni jer nekako su mrki i masni, posve utopljeni u opustošene krajolike koje prekrivaju mrlje, potoci i jezera gustog “crnog zlata”. Kao samo donekle umirujući kontrast fotografijama Burtynskog na svakom se katu Kuće Marseille pruža pogled (iza zatvorenih prozora i balkona) na unutarnji vrt s ljetnikovcem i uređenim hortikulturnim fantazijama, u proljeće i ljeti vjerojatno okupan živahnim cvjetnim bojama i nijansama zelene, ali tada, u veljači, centralnim platoom plesalo je samo mrtvo lišće i sjajne gole grane visokih stabala, poput ljutih nijemih nakaza, udarale su o okna.
Dok sam bila u Torontu, Kena Sara Wiwu objesili su u Nigeriji. Ken Saro Wiwa bio je borac za ljudska prava, kandidat za Nobelovu nagradu, pjesnik. Na insceniranom suđenju na vojnom sudu inscenirana je optužba tadašnjeg vojnog režima na čelu s okrutnim generalom Sanijem Abačom. Međunarodna zajednica ulaže proteste, ali Ken Saro Wiwa i osam njegovih suboraca ipak bivaju obješeni jer vojni režim u Nigeriji ne haje za proteste međunarodne zajednice, jer vojnom režimu u Nigeriji trebaju dolari od eksploatacije nafte, jer kompanija “Shell” (službenog naziva Royal Dutch Shell, izvorno nizozemska i britanska trvtka čije se sjedište i danas nalazi u Haagu) u Nigeriji posjeduje svoje najveće bušotine i jer “Shell” je danas multinacionalna kompanija u kojoj i SAD ima velikog udjela.
Zemlja u dolini rijeke Niger opustošena je. U toj dolini živi Ogoni narod iz kojeg potječe obitelj Kena Sara Wiwe. Zemlja u dolini rijeke Niger 1995. bila je vojna zona. Ne znam čija je to danas zona, ali zemlja je i dalje zagađena, više ne rađa. Na toj zemlji djeca su gladna a vode zatrovane. Ribari i zemljoradnici nemaju tamo što više tražiti. Ogoni narod ne dobiva nikakvu kompenzaciju za izgubljene živote, za izgubljenu zemlju, za izgubljene vode koje su nekada, davno, hranile pola države Nigerije. Vojni režim generala Abače ubijao je ljude u nigerijskoj delti. Nigerijska delta najgušće je naseljeno područje Afrike, s 1.500 stanovnika na jednoj četvornoj milji.
Svuda su postavljene naftovodne cijevi. Zbog dotrajalih instalacija, nafta mjestimice istječe u zemlju. Tamo ništa neće rasti sljedećih tisuću godina. Tamo je tlo tvrdo, spečeno, mrtvo; ispod pet metara crne okamenjene kore možda još uvijek leže ostrvca plodnih polja.
Vojni režim u Nigeriji objesio je Kena Sara Wiwu jer je Ken Saro Wiwa za genocid optužio “Shell”. Kompanija “Shell” nije željela davati izjave, jer kompanija “Shell” velika je multinacionalna kompanija kojoj je nafta veoma bitna. “Shell” ne kani obustaviti eksploataciju nafte u Nigeriji. Pogotovo sada kad je Ken Saro Wiwa uklonjen.
Mnogo je ljudi ubijeno. Mnoge su kuće spaljene. Ti ljudi su se bili pobunili. Sada više neće. Vojni režim u Nigeriji još je koju godinu bio miran. A “Shell” je još uvijek spokojan.
Tako, neke niti delikatno su se splele, tamo u Nizozemskoj, neočekivano. Raspojasani Rodčenko i njegovi glasni živi formati nestali su pod tvrdim, krutim, dehumaniziranim pločama Burtynskog, kao da ih je poklopio kakav golemi cementni blok i ukopala se u nepostojanje. Onda ta Kanada, koja mi je zujala u glavi, uvlačeći se u prostor i vrijeme od kojeg sam vjerovala da je amnestirana. Pa “Shell” tamo u Haagu, gdje je Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, na kojem rade prevodioci također s bivšeg zajedničkog nam prostora koje poznajem iz svog prethodnog života, pa su neki došli na promociju nizozemskog Sonnenscheina u lijepoj knjižari “Selexyz” u čuvenom haaškom pasažu. Run, Daša, run, govorila sam sebi, uzaludno.

Vidjela sam homoseksualce kako plešu na ulici, kako se drže za ruke, kako hodaju zagrljeni i ne boje se.

S Frankom van Vreeom (koji je vodio promociju Sonnenscheina) pila sam čaj blizu Sveučilišta, u Caféu de Jaren koji je velik poput pivnice. Frank proučava sjećanje i pamćenje pa je tako napisao knjigu “U sjeni Auschwitza” (In de schaduw van Auschwitz), pa o tome govori svojim studentima, o sjećanju i pamćenju, o tome kako su to pojave krhke, nepouzdane i katkada kapriciozne; kako poprimaju svakojaka obličja, pitoma i divlja, istinita i lažna kada se uklešu u spomenike, prenesu na film, kada se fotografiraju, kad se o njima prave i fikcija i povijest, kad se zapečate u dokumentima. Što se tiče Drugoga svjetskog rata, Auschwitz se pretvorio u točku kalibriranja ponašanja, simbol za tolerantno društvo, kaže Frank van Vree, a mimo njega žive mnoge priče, namjerno zaboravljene ili tendenciozno izobličavane. Onda je Frank sjeo na svoj bicikl, odvezao se do svog automobila, i odjezdio. S obitelji živim na selu, rekao je, tamo je tiho i zeleno.

Jedne noći u polusan došao mi je Leeuwenhoek, rođen u Delftu sredinom sedamnaestog stoljeća i to kako je otkrio mikroskop a pomoću njega bakterije, parazite, krvna zrnca i još štošta, pa mi se pojavio stari sitnozor moje majke iz njenih studentskih dana, onaj u glomaznoj drvenoj kutiji, koji je 1950-tih volšebno nestao a koji sam otvarala krišom i pobožno da bih pod njegovim lećama promatrala “svoje” prve paramecije i amebe, te jednostanične praživotinje koje nastanjuju muljevite barske vode, koje lažnim nožicama mijenjaju svoj oblik u hodu, koje su zapravo, onako jednostavne, vrlo komplicirane i proždrljive praživotinje koje se opiru svakoj laboratorijskoj, umjetnoj kreaciji vlastite vrste.

Prix Goncourt za 2009. godinu dobila je francusko-senegalska spisateljica Marie N'Diaye za roman Trois femmes puissantes (“Tri moćne žene”) pa je o tome, o Goncourtovim nagradama održana tribina na koju nisam otišla, jer se u onom Akademskom kulturnom centru preko puta moje kuće u isto vrijeme vodio razgovor s trideset jednogodišnjom afganistanskom političarkom i aktivisticom, borcem za prava svoga naroda, pogotovo žena, Malalai Joyom. Na internetskim stranicama ima mnogo podataka o Malalai Joyi, pa koga zanima neka pogleda; za što se to ona bori i kako, gdje je sve gostovala, na kojim kontinentima, na kojim sveučilištima, na kojim forumima, u kojim svjetskim medijima; koja su se velika imena, od Chomskog i Naomi Klein do novinara, parlamentaraca i političara, oglasila u vezi s njenim antikorupcijskim djelovanjem, pružajući joj podršku. Ali nešto tu ne štima. Kao da se odigrava apsurdni igrokaz na sporednoj sceni Zapadne civilizacije, burleska za podbadanje savjesti svijeta čiju savjest umrtvljuju mnogi koji podupiru Malalai Joyu. Knjiga koju je pisala s kanadskim novinarom Derrickom O'Keefeom, Raising my Voice, prevedena u većini evropskih zemalja i pod naslovima A Woman Among Warlords te Au nom de mon people, promovirana je te večeri u nizozemskom izdanju kuće De Geus. U salu se ulazilo uz prethodnu najavu, pred vratima su šetali pripadnici osiguranja ili policije u civilu, a bilo ih je i među publikom. Otkada je, kao članica parlamenta 2003. Malalai Joya izašla pred mikrofon i, demonstrativno skinuvši crnu maramu s glave, u tri minute koje su joj bile na raspolaganju, osula paljbu na takozvanu demokratski izabranu vlast u Afganistanu, pogotovo na njene ratne vođe, profitere i kriminalce (koji uživaju potporu SAD-a i članica NATO-a), na nju je krenula hajka. Godine 2007. oduzeta su joj politička prava, izbačena je iz parlamenta, doživjela je nekoliko pokušaja atentata, posve ironično pružena joj je zaštita Snaga sigurnosti Ujedinjenih naroda, danas putuje skrivena burkom, čuvaju je naoružani profesionalci, a u Afganistanu nema stalnu adresu. Bilo je i dirljivo i uzbudljivo promatrati tu krhku mladu (i lijepu) ženu posve opčinjenu svojom misijom. Jezikom agitpropa, mitinga, ljutnje i osude, jednostavnim jezikom bez oblina, bez nijansi, koji djeluje poput mantre, s jednom oštrom mišlju u središtu – onoj o “slobodi narda”, jezikom razumljivim njenoj poluobrazovanoj a manipuliranoj “braći i sestrama”, jezikom pod bremenom gotovo fanatične vjere u “bolje sutra”, jezikom revolucije i revolucionara koji još zvoni u ušima pedesetogodišnjaka i onih starijih, a čiji izblijedjeli tragovi tonu u raskopane povijesne procijepe, jezikom izravnim, gotovo plamtećim, obratila se ta odlučna žena, oličenje svih stereotipa revolucionarke, indiferentnoj i razmaženoj publici koja nije znala kako da pametnije spiska jednu kišnu večer. Utopistički djetinje, izgovoren gotovo u transu, odjeknuo je njen finalni poziv uspavanoj nizozemskoj publici (vapaj koji ona, za pretpostaviti je, upućuje svim publikama zapadne civilizacije pred koje staje): Ustanite protiv intervencije vaše zemlje u Afganistanu, ostavite nas da slobodu izborimo sami; riješili smo se Talibana, riješit ćemo se i Karzaia. Želim živjeti, no ne bojim se smrti. Bojim se šutnje. A onima koji me hoće ukloniti kažem: Možete iščupati cvijet, ali ne možete spriječiti dolazak proljeća. Ako ubiju mene neće ubiti moj glas, jer to je glas svih žena Afganistana. Ja sam samo simbol borbe moga naroda i sluga njegovim idealima. Ako me ubiju zbog onoga u što vjerujem, onda neka moja krv postane nadahnuće za emancipaciju i moje riječi revolucionarna paradigma za generacije koje dolaze. Kolikogod takva retorika zvučala patetično, somnabulno, arhaično i klišeizirano u okružju plitkoumne konzumerističke “civilizacije” koja se praćaka u vlastitoj kaljuži vjerujući da se krsti svetom vodicom, čija je najveća briga ekološko razdvajanje otpada i ekološko strojno pranje rublja (s manjom potrošnjom vode, ali zato s većom potrošnjom struje), ona je, čini se, jedina moguća retorika za obespravljene i neobrazovane. Zato, to što Malalai Joya u svojoj zemlji radi, znatno je važnije od onoga kako to plasira na Zapadno tržište, jer Zapadno tržište tu robu ne kupuje. Njene ilegalne škole za djevojčice, organizirane po podrumima i privatnim kućama u vrijeme vladavine Talibana, njena oštra, javna osuda vjerskih fundamentalista, njeno djetinjstvo provedeno po iranskim i pakistanskim izbjegličkim logorima (nakon Sovjetske invazije Afganistana), njena borba protiv uključenja bivših mudžahedina u aktualnu afganistansku vladu i, nimalo nebitno, njena svijest, njeno javno priznanje o važnosti vlastitog obrazovanja koje će joj priskrbiti retoriku ravnopravnu onoj prononsiranih (ali često neefikasnih) zapadnih političara i mislilaca koji joj se danas paternalistički klanjaju. Ali, tada će to biti jedna posve druga Malalai Joya.
Nakon tog tužnog performansa koji Malalai Joyi i “njenom narodu” neće donijeti a ma baš ništa, otišla sam s Rashidom Novaireom na piće. Rashid Novaire, rođen 1979., nizozemski je pisac finog ovalnog lica i kože boje bijele kave, od majke Holanđanke i oca Marokanca. Godine 2005. gostovao je u Zagrebu i Zadru na Festivalu europske kratke priče, u brojevima “Zareza” 155 (19. 5. 2005.) i 156 (2. 6. 2005.) objavljena su mu dva čvrsta poetska teksta (“Indija” i”Čaplje u Kairu”) te intervju. Piše i romane i poeziju. Nismo razgovarali o literaturi, možda malo, neizravno. Rashid je govorio o knjizi koja mu leži u utrobi, ukopana, koja se, kako vrijeme prolazi pretvara u grumen, težak i mučan. Taj grumen Rashid je počeo lomiti, skupljajući vavoljke svoje obiteljske prošlosti. Godine 2008. nastao je njegov roman “Korijeni”. I tako sam saznala:
Bila jedna svjetloputa plavooka Poljakinja njemačkog podrijetla. Iz Danziga (?). Početkom Drugoga svjetskog rata, nakon Njemačke invazije Poljske, opčinjena Führerovim obećanjima o svijetloj budućnosti svijetle arijevske rase, ta Poljakinja njemačkog podrijetla odlučuje budućnosti dati svoj doprinos. Ona ne čini nikakva zlodjela, ona ne cinka Židove (ako ih cinka, Rashid to nikada neće saznati). Ona samo rađa. Tako ta Poljakinja njemačkog podrijetla na svijet donosi desetero djece i za svoj trud dobiva Hitlerov zlatni “Križ časti”, Ehrenkreuz der deutschen Mutter, popularno zvan Mutterkreuz. Jer, kako su nacisti voljeli reći (a nekako slično govori i Crkva), Tvoje tijelo ne pripada tebi nego tvojoj obitelji, a preko tvoje obitelji – tvojoj domovini. Nakon rata, ta ponosna Poljakinja začudo nije iz Poljske protjerana sa svim onim Nijemcima koji su bauljali Evropom da bi se skrasili kojekuda. Ali njena djeca odlaze, jedno po jedno. Kći tad već stare Poljakinje njemačkog podrijetla, u Amsterdamu osniva obitelj a njena se pak kći zaljubljuje u mladog marokanskog doseljenika i oni dobivaju sina. Sin će postati nizozemski pjesnik i prozaist, a stara Poljakinja njemačkog podrijetla odreći će se svoje unuke jer udala se za čovjeka “nečiste” krvi, boje i rase, ali ubrzo potom će umrijeti – pa nema veze. Ta unuka moja je majka, rekao je Rashid. S poviješću nikada ne znaš gdje se u njoj skriva istina. U onome što se doista dogodilo ili u onome što želimo da se desilo. Povijest je opasna zavodnica.
Pogledala sam naokolo. Krčma je bila puna gostiju i bučna, zadimljena. Mala krčma s patinom opasne prošlosti. Barmen namršten. Za šankom su stajali veliki plavokosi muškarci, mišićavi muškarci s tetovažama, muškarci krutih vojničkih pokreta. Vidjela sam kako se Rashid i ja smanjujemo, kako klizimo s naših stolica. Neki čudan vjetar zakovitlao je “smeđim kafićem”, smračilo se i postalo je hladno, odnekuda, iz daleka, dopirala je ona čuvena, pjevljiva Horst Wessel Lied. Mašta može svašta, rekla sam Rashidu, hajdemo odavde. A tu priču o svojoj prabaki, proširi, rekla sam mu. I, posjeti Poljsku.

Guido Snel odveo je Mašu i mene u turski restoran “Diwan”, tamo u četvrti Jordaan. To je bilo lijepo. Jeli smo svakakve male stvari, donijeli su nam preko deset posudica s jelima za čupkanje i umakanje. Neka jela bila su nam poznata, ćuftice na primjer, tarator salata, ajvar, pojedina jela za nas su bila nova i paprena, druga nisu bila paprena. Baklave su izgledale neobično, onako četvrtaste a ne romboidne i klizile su niz grlo. Kad sam sama odšetala do Jordaana (dok Maša nije došla), za koji svi vodiči kažu kako je to živa i pitoreskna radnička četvrt, nigdje nije bilo živahnosti. Puhalo je, oblaci su poput krpa visjeli s golih grana, kanali se zamutili. Dućani su bili zatvoreni a trgovima se kotrljala siva zimska tišina. Naletjela sam na relativno mali kip Thea Thijssena (1879 – 1943.), omiljenog nizozemskog dječjeg pisca koji stoji ispred Muzeja Theo Thijssen, zapravo ispred Thijssenove rodne kuće. I statua Ane Frank relativno je mala. Ni “njen” muzej nisam posjetila jer pred tim muzejom previše ljudi čeka u redovima i jer Ana Frank postala je populistički nizozemski brend poput Muzeja voštanih figura (Madame Tussaud) u koji mi na pamet nije palo da odem. Pisac iz Turske (prije mene boravio je u tom literarnim amsterdamskom stanu), otišao je u Muzej voštanih figura i fotografirao se u zagrljaju s Obamom. Tu fotografiju preparirali su mu u krasne crvene korice ali on ju je zaboravio ponijeti, tako znam.
Kad smo one noći s Guidom ušetale u Jordaan, svjetlucalo je odasvud, kao da je Nova godina.

U Haagu sam također otišla na veliku povijesnu izložbu fotografije i na izložbu “Plavog jahača” i ponovno pala u modri očaj zbog vremena u kojem živimo. I u Haagu je bilo hladno. Dva dana provela sam kod svog prijatelja Zorana Mutića, inače iz Sarajeva, uronjena u njegovu (obiteljsku) ratnu priču koju detaljno poznajem, ali svejedno, stalno hoću da je iznova slušam (uvijek iskrsne nešto novo), a i dobro je za podsjećanje, za otrežnjenje, da se ne uzbahatimo. Zoran je vrsni prevodilac poezije i proze s grčkog, sad u Haagu prevodi akta i optužnice, sve neke birokratske pravničke zavrzlame, umjesto lirskim dušama, bavi se bagrom i skuplja filmove koje ne stiže pogledati i knjige koje nema kad čitati.
Na putu za Gemeente museum (dok je Zoran bio na poslu) vidjela sam telefonsku govornicu u kojoj (možda na neki poziv?) čeka nasmiješeni Staljin osvijetljen stolnom lampicom s ružičasto-bijelim abažurom. Što bi bilo da umjesto Staljina s krilatim ufitiljenim brkovima u crnoj govornici čuči onaj sifilitični degenerik i pervertit kusog štucnutog mustaša kojeg je 1908. u Beču zarazila jedna židovska prostitutka, nakon čega je umislio kako ga je sam Bog poslao da eliminira tu “judejsku bolest” koja je harala svijetom?
Bila sam s Joškom Parom (tada ambasadorom u Haagu) na ručku i pričali smo prvo o književnosti i tako, lijepim aktivnostima kao što su učenje nizozemskog jezika i slikarstvo, onda smo prešli na Tuđmana i devedesete, ja prvo oprezno, poslije sam se razmahala jer Joško Paro pokazao se kao kritički sugovornik, moj sličnomišljenik, pa je losos koji smo jeli veselo klizio niz moje grlo koje se uopće nije grčilo. Poslije, kad sam odlazila na promociju, Joško Paro rekao je, pazite, Nizozemci su vrlo izravni. Nije mi bilo jasno na što je mislio, ali nakon promocije to se razbistrilo. Prišao mi je sredovječni gospodin i kazao: Znate, ja sam psiholog, lijepo ste ono napisali, ali GROZNO ste čitali, nemojte nikada više tako čitati, obećajte. Ja sam rekla, obećavam, neću. Ipak, bolje tako, nego ona hrvatska uštogljenost, ona stegnuta pristojnost. U Hrvatskoj, ljudima poznanici govore sve lijepo i sladunjavo u hiperbolama, onda kad ti ljudi nisu prisutni, na njih (i na ono što rade) ospu paljbu, skroz se zažare i zanesu, čak izmišljaju priče, pa čovjek ne zna na čemu je. Ili, ako ženi ode očica na najlon čarapi, pogotovo na crnoj najlon čarapi kad se ta grozna poderotina jako vidi, nitko joj neće reći, poderane su vam čarape. Jedino ako su čovjeku odvezani žniranci, tad se prolaznici skroz unervoze, svi odreda prilaze i kažu, zavežite cipele.
Poslije promocije Mirjana Stančić iz Hrvatske ambasade pozvala je Kirsten iz De Geusa i Zorana (i mene) na večeru u jedan vrlo uski poslovni restoran u kojem su svi gosti bili muškarci koji govore tiho, tiho, odjeveni u tamna (crna) odijela i skupe (sjajne) cipele, što djelovalo je konspirativno.
U Haagu nisam vidjela more. Zoran je rekao, u tom moru u Scheveningenu ne može se kupati, to more puno je struja koje odnose ljude u nepovrat, što bi ga onda gledala?, a Zoranu vjerujem.
Vidjela sam i izložbu češkog stakla jer bila je usput, pa dok sam gledala te kreacije pune fantazije i boja koje me onako na gomili nisu baš dotakle, sjetila sam se šezdesetih, kad se iz Jugoslavije putovalo u Čehoslovačku po čipkaste (ružne) kristalne čaše, bokale i servise za kolače, pa se sve to slagalo u vitrine uglavnom za prestiž i divljenje.
U Haagu je bilo ispod nule. Pahulje su posipale dane. Ellen Elias Bursać, koja također prevodi za Sud, ali prevodi i knjige, kad stigne, odvela je Zorana i mene u De Boterwaag Café da se ugrijemo. Tamo se još 1682. počelo trgovati maslacem, pa usred tog “caféa” koji je više nalik pivnici sa starim kamenim podom, danas stoji izvorna tezulja iz “epohe” – golemi ukrasni objekt obmotan nostalgijom, oko kojeg gosti jedu i piju čajeve.
Pala je kineska Nova godina dok sam bila u Haagu, džumbus i galama, vašar na sve strane, najviše u kineskoj četvrti. Kineska četvrt niknula je na terenu nekadašnjeg haaškog židovskog štetla siromašnih Aškenazi doseljenika. Pa nam je Ellen rekla, znate, i ja imam svoju priču judejsku. Tome se nisam nadala. Tamo u Haagu. Da će te priče trčati za mnom klizeći zajedno s patkicama po zaleđenim jezercima i kanalima, spotičući se o smrznuto haaško tlo. Ellenina obitelj podrijetlom je iz Krakowa i prije Drugoga rata većina se njenih članova odselila u Ameriku. Neki nisu stigli otići pa su volšebno nestali. Čim sam se vratila u Amsterdam Ellen Elias poslala mi je fotografiju svoga djeda Nathaniela M. Eliasa, njujorškog inženjera kemije, kako kao svjedok optužbe, a u ime nekoliko vladinih agencija Sjedinjenih Država, govori na suđenju u Nürnbergu povodom “slučaja” I. G. Farben. A tamo u Haagu, dok smo bauljali Kineskom četvrti, Ellen je rekla, dođite, pokazat ću vam nešto.
Ušli smo u mali gradski park s obezlišćenim drvećem, zakoračili na prazno dječje igralište okruženo novim stambenim zgradama crvenih i žutih fasada, četverokatnim. U sredini igrališta instalirano je šest sjajnih željeznih penjalica različitih visina, nalik stolicama. Tek kad se priđe vrlo blizu, kad se pogled fokusira na svaku šipku pojedinačno, ugledaju se iskrivljenim dječjim rukopisom, sa slovima neujednačenih veličina koja se otimaju redu i strogosti, imena muška i ženska, a pokraj svakog imena u zagradi broj koji predstavlja njihovu dob. Prema tumačenju ispisanom na tlu, saznajem da to su imena nekih od tisuću i sedamsto (1.700) haaške židovske djece koje je rat progutao, od kojih su se mnoga “ovdje igrala i preko puta odlazila u školu”. Saznajem da su tu djecu, tisuću sedamsto njih (1.700), u dobi od šest mjeseci do osamnaest godina starosti nacisti odvojili od roditelja (koje su okupili nekoliko ulica dalje) te s platoa pred školom, baš na tom “igralištu”, posebnim vagonima otpremili prvo u koncentracioni logor Westerbork ili u tranzitni logor Vught, a iz njega dalje u Auschwitz, Sobibor, Bergen-Belsen i Theresienstadt. Spomenik je djelo umjetnika Sare Benhamou i Erica de Vriesa, i postavljen je 2006. godine. Taj spomenik svijetao je i prozračan, krhak a opet čvrsto ukopan kao što su, nadajmo se, sigurni životi djece koja imaju vremena odrasti. On je i uspomena i poziv na moguću radost djetinjstva; njegove stepenice (prečke) vode prema beskraju, prema nebu (raju) ali i prema visinama do kojih dopire mašta. Ispisana imena jedva su vidljiva, kao prozračna otjelotvorenja (ostaci?) nasilno prekinutih života o kojima pamćenje blijedi. Ali ispisivala su ih djeca iz susjedstva, danas ovdje, među nama. Po sunčanom vremenu ta djeca penju se do praznih sjedala svojih nekadašnjih vršnjaka i kroz smijeh poručuju, mi smo tu. Poslije, istraživala sam neke haške obitelji, tražila gdje i kako su završili roditelji, braća i sestre, rodbina odvedene djece. U nekim slučajevima smrti su bile zajedničke, porodične, u nekim slučajevima majke su umirale sa svojim kćerima i sinovima, u nekima, djeca su umirala sama.
Recimo Flora Bachrach (3), rođena u Haagu 16. studenog 1939., u ulici Spaarnedwars 13, dječjim je transportom iz Vughta preko Westerborka u lipnju 1943. deportirana u Sobibor i usmrćena 2. srpnja iste godine. S njom su bili njena sestra Klara (6), rođena 26. prosinca 1936. i njen brat Sine, rođen 30. svibnja 1942. (1). Sedam dana poslije, 9. srpnja 1943. u Sobiboru je usmrćena njihova trideset petogodišnja majka Bertha Bachrach-Dessaur, rođena 18. rujna, 1907. Treba samo pokušati zamisliti njenu razdiruću, izluđujuću bol dok su joj pred očima plesali osmijesi njene djece, od kojih se jedno još uvijek gegalo u pelenama i sricalo prve riječi.
Obitelj Weinreb živjela je u Hasseltsestraat 70, u Scheveningenu. David Weinreb, rođen 15. svibnja 1941. u Haagu, umro je u logoru Westerbork 27. travnja 1943. i kremiran je tri dana poslije. Za dva tjedna bio bi napunio dvije godine. Urna s njegovim pepelom nalazi se na židovskom groblju u Diemenu na polju “U”, u 5. redu, u grobnici broj 6. Podataka o ostalim članovima porodice Weinreb nema. Prtpostavlja se, stoga, da su Davidovi roditelji i još dvoje njihove djece preživjeli rat. Eto, mogli bismo tako do unedogled, ulaziti u povijesti nekada postojećih ljudi i pričati s njihovim duhovima.
Još nekoliko detalja: deportacije Židova iz Nizozemske počele su 15. lipnja 1942. i trajale do 13. rujna 1943. Odvedeno je (i usmrćeno) oko 101.000 ljudi. Haški sabirni centar prvo se nalazio u Scheveningenskom zatvoru a potom u “ispražnjenom” židovskom sirotištu u Paviljoensgrachtu.
Kad Sunce obasja Rabbijn Maarsenplein, šest stolica-penjalica zabliješte. S njih se zrake srebrnih strijela odbijaju na sve strane, lete u krug, u vis, lijevo-desno, ukopavaju se u tlo. Ali niz te stolice-penjalice klize i duge sjenke koje se razlijevaju igralištem i šire izvan njegovih granica. I na veseli spomenik umorenoj djeci tada padne mrak.
U Nizozemskoj nisam tražila Demnigove kamenove za spoticanje. Ali, ukopana na dječjem igralištu u Haagu, ne smogavši snage da se popnem barem na najnižu stolicu-penjalicu, sjetila sam se kako Demnig do besvijesti ponavlja: Ljudi su zaboravljeni tek kad im zaboravimo imena.

Ponekad, čini mi se da gledam kako Leta izlazi iz korita i zapljuskuje porozne bedeme sjećanja. Kako plavi polja, gradove i ljude. Kako, kad se odluči povući, za sobom odvlači sagove prošlosti i sipku sadašnjost pa ih ukopava u svoje gusto dno. I čujem kako Hypnos i Thanatos svojim krilima zamračuju svijet.
Tada bi možda trebalo posegnuti za pjesnicima. Možda čak i za kakvim nestašnim piscem kao što je nizozemski Toon Tellegen, koji nas svojim naizgled apsurdnim slikama i raspojasanim jezikom vraća u stvarnost i tjera da poskočimo. I pita: Hoću li otići, hoću li zaključiti kako je život beznačajan, slegnuti ramenima i otići? Ili ću ostati?
Tokom tog februara 2010., u Amsterdamu sam “opipavala” svoje neposredno okruženje, pomalo turistički. Da sam ostala dulje, krenula bih živjeti svakodnevno. Tražila bih posao i pisala. Stan smo Maša i ja napustile u nedjeljno jutro. Oprana posteljina i ručnici sušili su se u gostinskoj sobi. U frižideru je ostalo hrane, u visećim elementima bilo je kave, maslinovog ulja, riže, čaja i tjestenine; u vazama bijelo i žuto cvijeće, na policama pročitane knjige, preteške za vraćanje u Hrvatsku. Ključ smo ostavile kod susjeda koji radi u knjižari Athenaeum, kao da odlazimo na kraće putovanje, kao da ćemo se uskoro vratiti. Taksi je došao na vrijeme, padala je susnježica, ulica je bila poznata, tramvaji broj 2 i 5 koji su skretali iza ugla, bili su poznati, vlasnici kafića preko puta otključavali su vrata i palili svjetla, i oni su bili poznati, novinar u zgradi do naše u vrećici je nosio tek kupljeni kruh i mlijeko – rekli smo mu dobro jutro i doviđenja. Na Schipholu Maša je otišla prema krilu broj dva, za Tallinn, ja prema krilu broj 3, za Zagreb. Kao da ćemo se za nekoliko sati naći “kod kuće” na ručku. Svijet se dodatno suzio.