Ferid Muhić

DVIJE PRIČE

Sarajevske Sveske br. 19/20

CAR PTICA

Planine!
Šta su Planine?
Pritisnuta sopstvenom bezmjernom težinom, Zemlja bez predaha i odmora, poravnava sve svoje nabore. Srubi ono što štrči, obara i položi u horizontalu uspravljeno; obruši zidove provalija, pa ih oplića, ispuni urušenim komadima sopstvene kože. Rubove procijepā spoji, poravna, ranu zatvori. Daš li joj vremena, i ožiljke izbriše.
Stabla stoljetna, moćna, okrnji, načne. Potkopa im oslonac korijenju. Polegne ih. Svojim valjkom pređe preko cijelih prašuma. One potonu duboko. Nad njima, visoko gore, kao ploča nad grobnicom, ravna i zategnuta, skorena ledina.
Ni gradove tvrde ne poštedi. Zidine podignute, kule ka visinama ustremljene, nanosima pijeska zatrpa, zemljom rahlom pokrije. Dublje, sve dublje ih spušta. U tamne slojeve ih povlači, sve bliže svom srcu. Zarobljeno u crnom središtu, pritisnuto svime što je nad njim, to bi srce da ono sve čime je okovano, u tu mračnu čauru, sopstvenu tamnicu! – ugura, natrpa, natisne. A ono, to isto srce prepuno muke, na svjetlo da iziđe! Nebo da ugleda. Neba da se nagleda!
Eto šta su Planine!
Svaki planinski vrh, svaka uzvisina, jeste po jedno kube sinagoge, krov crkvenog tornja, šiljak vitke munare, zvonik i čardak, pagoda i tekija. Planine su svetilišta i hramovi koje je Zemlja podigla da slavi Nebo. Planine su riječi molitve koju Zemlja, od svog postanja, šapće danonoćno, bez odmora, bez zastoja, da iz mraka sopstvene utrobe put nađe, svjetla da se nagleda. Planine su velike himne radosti, ispjevane beskrajno dugim tugovankama, bugarenjem i lelekom. Planine su sjećanje na elegije započete kao hropac, koje su čudesnom osmozom, onaj mukli uzdah prvog umrlog bića, kroz splet tajnovitih akustičkih arterija i kapilara, pretvorili u pjev planinske ševe, drozda, i slavuja.
Velike muke podnijete su u svakoj iznikloj travci, i neizmjeran teret je podignut laticom svakog planinskog cvijeta, kao što svaka istinski plemenita i utješna riječ izgovorena zablista, kao zrno zlata u situ kroz koje su prethodno prošle tone mulja, gustog blata i jalovih nadanja. Samo takve riječi, nastale u srcu koje na sebi nosi sav teret ovoga svijeta, mogu postati toliko raskošne i blistave, tako uzvišene i ekstatične, kakve su riječi kojima izričemo planine. Samo riječi nadošle iz molitve ojađene duše i čemernog srca, mogu postati Planine!
Od svih bića koja Zemljom hode, samo ljudi mogu sagledati ovu istinu. Od ljudi, to mogu samo nomadi koji su, ako išta, najprije sveštenici Planina, tih velikih hramovnih zdanja kojima Zemlja slavi Nebo.
Od bića koja lete, to znaju ptice.
Ako su Planine hramovi kojima se zemlja moli Nebu, i ako su nomadi sveštenici koji tu molitvu pretvaraju u ljudske riječi, onda su ptice bića nastala iz onih najljepših ljudskih riječi. Ptice i jesu te riječi, i takve riječi, prije ili kasnije, dobiju krila, polete, postanu ptice! Jata ptica, koja zorom i u sumrak, pokriju rumen neba, jesu nomadske molitve, poslane da nekada, nekome, negdje – tamo! – prenesu zanos i uznesenost.
Ali, izrečena riječ, kada jednom poleti u pticu pretvorena, dobija dar da dalje sama traži uho i dušu onoga kome je upućena. Sve ptice koje lete, na kojem god drvetu, stijeni ili planinskom vrhu zastale da predahnu, hrle ka jednoj istoj tački. Onome vrhu na kojem je ptica nad pticama, Car Ptica. Jer samo on može prenijeti dalje, do samog Stvoritelja, sve riječi i svaku molitvu. Samo on zna kako da ispriča priču o Zemljinom srcu, zarobljenom pod cijelim teretom ovoga svijeta, priču o Planinama, koje jesu svetilišta, i o ljudima sveštenicima tih svetilišta, i samo on umije saopštiti ono što od života išću reći sve ikada izrečene molitve, sva jata ptica što su ikada poletjela i što će nekada poletjeti.
I samo Car ptica zna put do Onoga kome su sve te molitve upućene.
I tako, moralo se i to desiti: odluče ptice da pronađu onu Planinu, na kojoj je onaj Vrh, na kojem je onaj dvorac, u kojem boravi njihov car. I čeka da mu ptice prenesu sve molitve ikada izrečene! Ptičije, ljudske, one od zvjeradi i one tihe, bešumne što ih šume šapću; i još onu najtežu, što iz čamotinje najteže i čemera najgorčeg bez predaha i odmora šalje zasužnjeno tamno srce Zemlje.
Sastanu se, dakle, sve ptice svijeta i između sebe izaberu jato. Ah, kakvo je to jato bilo! Sve što je ikada bilo krilato, ono najbolje i najljepše je od sebe za to jato izdvojilo, za taj cilj odabralo. Moćne kondore, lakokrile albatrose što se jedva i vode dotiču jednom u mjesecu, orlove sure i bradane, divlje guske, te neumorne čudesne letače.
Hraniše ih, pa ih ugojiše. Blista njihovo perje, sijevaju im oči. Od snage im i rožnati kljunovi sjakte, kao zlatne oštrice kindžala. Provjeri ih najstariji gavran. Odavno je tristotu prešao. Mudar gavran, sve ptice poznaje, sve planine, sve tajne letenja. Opomenu ih na opasnosti, pouči ih, sreću im poželi. Svjetova ih kako da se od studi odbrane, u visinama do kojih prije njih, ni jedno pernato biće nije stiglo; i kako da tragaju i da nađu onaj dvorac koji ni jedna ptica nikada nije vidjela. I kako tamo, u dvorcu, da se poklone Caru Ptica i da ga pozdrave. Šta da kažu njemu koga nikada nijedna ptica iz jajeta izvedena, nije sučelila, njemu koji je svim pticama od pamtivijeka, zapovijedao i o sudbini svake ptice odlučivao, od vajkada.
Stotine hiljada ptica poletješe zajedno sa izabranim jatom na ispraćaju, tako da se nebo zacrnilo. Od lepeta krila zamuknu huk planinskih rijeka i vjetar se diže toliko jak da je stabla iz korijena čupao. Opraštajući se, dok su još mogle pratiti njegovu brzinu, svaku sreću poželješe najboljem jatu koje je ikada bilo sakupljeno i zajedno, poletjelo. A jato, sve letač do letača, brzo se uzdiže u nijemu spiralu, nalik molitvenom osmjehu, što blago titra dok se ne izbriše, i onda postepeno izblijedi, dok u visinama ne iščeznu: toliko visoko da ih ni one ptice sa najoštrijim vidom nisu više mogle pratiti.
Poletjelo jato, odletjelo! Iznad svih planina preletjelo. Mnogi novi pašnjak ugledalo, mnogu bistru vodu vidom domašilo; nomadima poruke poslalo, krikom, piskom i moćnim krilima. Zahvalni, nomadi glas pronosili dalje; na vrletnom stijenju ostavljali, od debelog mesa ovnujskoga, da se hrane i osnaže ptice, da odmore izmorena krila, dah da vrate, dušu da saberu. Kako koja krilo salomila, liječile je medom i mehlemom; medom pjeva, mehlemom ljubavi. Vidali im rane i lomove.
Jato je vidjelo što ni jedno oko prije njih nije kroz zjenicu svoju propustilo. Dok vrhove, oblakom skrivane, tanke šiljke okom netaknute, ni jedna ih noga pohodila, ne ugleda. U travi se gustoj odmaralo, što je nisu pasle divokoze, a kamoli stada od nomada.
Dugo su letjele, predugo. Sve junak do junaka, sve letač do letača. Gavranove riječi spominjali. A od dvorca, ni traga ni glasa.
I poče ono što se nije moglo odgoditi! Najprije umrije, u sred leta, jedna. Jato zatreperi, zadrhta. Drug njihov, jedan zlatni orao, padao je, kao zapaljen kamen: perje žuto na plamen ličilo. A poslije, to učesta. Jedna po jedna ostajale su u nekoj vrleti, nemoćne ponovo da uzlete. Druge su, kao onaj orao, u buktinje perja pretvorene, sunovratom tonule. Ka zemlji, ka tlu, kroz koje će im kosti, polako propadati, dok ne stignu tamo do onih mračnih dubina kojima će moći predati poruku sve do srca Zemlje, da nisu stigle do Cara Ptica.
Jato se krnjilo: od zamora, napora, od gladi, od studi, od vjetrova i vihorova, ljutog grada i sniježnih mećava.
One preživjele letjele su i letjele. Dok dođoše do jednog masiva koji nikada ni jedna od njih nije vidjela. Mjesne ptice im rekoše da je vrh daleko, u nebu, da se ne može ni za bistra dana okom dobaciti, i da nema tih krila koja bi do tamo mogla doletjeti. Odmorilo se jato, predahnulo. Pa su zorom ptice uranile. Sada je svaka od njih svu mudrost i vještinu letenja znala bolje nego i jedna druga živa ptica. časkom su, kao u transu, preletjele pleća najviših ridišta, snijegom okićene vrhunce dohvatili, pa preletjeli i kroz oblake probili obruč vječne vedrine. Nad njima, onaj strašni granitni masiv, dizao se gore i gore, kao da tek počinje sa dna doline. Poslije mnogih dana i noći bez odmora i sna, bez hrane i vode, one najjače i najzdravije stigoše: vrh posljednje, najviše stijene štrčio je gol i sam, iznad svega, daleko od svih. Nad njim, samo nebeska bezdan, kao provalija posuta zvijezdama; pod njim, – sve!
Ali na toj najvišoj, posljednjoj stijeni svijeta ne bi ničega. Ni dvorca, ni njegovog uzvišenog žitelja, Cara Ptica. Ni traga od ikakvog zdanja, ili gnijezda. Ničega. NI-ČE-GA!
I sve te pripreme, ta nadanja, one mudrosti tristogodišnjeg gavrana, i sve žrtve, i stradanja i muke, zar samo do te hude stijene vode?! I kuda to zaista hrle riječi-jata, riječi-molitve!? Kojem se to Caru Ptica obraćaju, od koga čekaju da ih usliši? I zašto ih šapću nomadi, dok se zlopate, isposnički sveštenički, po Planinama, hramovima u slavu Neba od Zemlje crne podignute!? I dok muklo ječi, svime pritisnuta, šta još čeka Zemlja, u središtu, na samom dnu svog crnog srca, u kojem čuva svoju potisnutu tajnu, muku da izdrži, da glas pošalje, da svoju molitvu, barem u posljednjoj kadenci, makar kao krkljanje i hropac, pred noge Cara Ptica položi!?!
Zgledaše se ptice; jadni ostatci slavne eskadrile. Nema ni jedne kojoj svako pero nije polomljeno. A kod mnogih, nekoliko puta. Mršave, propale, a tvrde, tvrđe nego što je ikada i jedna riječ bila. I takvo, slomljeno i pokidano pero, na svakoj od njih, znalo je i moglo više nego što je ta ista ptica znala i mogla prije nego je poletjela! Više od svih ptica što su ostale dolje, nemoćne da stignu do ovog skamenjenog uha, koje evo, prazno i gluho kazuje da je tu kraj. Da ne osta ništa potražiti, jer se drugo ne može pronaći.
I prebrojaše se ptice. I nađoše da ih ima još trideset, koje su tu stigle. Od tri hiljade-tri stotine-trideset-i-tri, koliko ih je bilo kada su poletjele, od mudrog gavrana tristogodišnjeg svjetovane.
Tu je ova priča, koliko su je nomadi sačuvali, završena. Oni samo znaju da ptice jesu stigle do najvišeg vrha, ali da tamo nisu našle ništa. Ni carskog dvorca, ni cara ptica. Neki od njih ovaj najviši zubac zemaljskih kopalja smještaju u Ala-Dag, neke u Kavkaz, druge opet, u Tjan-Šan, u Altaj, Karakorum, u Pamir, a brojne su one koje tvrde da su ptice najzad stigle do vrha vrhova, u ogromnoj zoni Himalaja, Šangri-la, Džomolungma, Sagermata. Sve drugo u ovoj legendi u osnovi je isto; a isti je, i to je zanimljivo, i broj ptica-riječi. koje su do tog tajanstvenog vrha, kao desetkovana i poharana, ali neporažena vojska, stigle u ranama, u krpama izlomljenog perja, onakvo kakvo stiže sve ono najbolje iz naših molitvi, jer samo to i takvo odoli najtežim iskušenjima, i jer je najduži put koji je tom najboljem u svakoj molitvi, dosuđen da pređe. Ako smogne snage da stigne. I svi tvrde da je u tome i sav smisao podviga: ono što pretekne, ono što se kroz njega posljednje oglasi, kakvo god izgledalo, uvijek je ono najvrjednije i najbolje!
Neki mudraci, koji su propustili priliku da priču učine i poučnom, (navika koja se kod malih priča može i oprostiti, ali koja neizbježno upropasti velike priče, jer je moć njihovog muka, njihove suverene nijemosti, uvijek iznad glagoljive slabosti tumačenja), završili su ovu besprimjernu epopeju na svoj način. Budući da su se oslonili na lingvistički korelat čija etimologija vuče na centralno-azijske, altajske i turanske korijene, sva je prilika da su to bili oni koji za sam podvig opstanka u planini nisu bili sposobni, ali da su upravo iz te fizičke slabosti, razvili jasniji osjećaj divljenja za ono što su njihovi saplemenici, fizički spremniji, jednostavno činili. Jer, veličinu svega bolje ocjeni onaj koji o veličini samo mašta, nego onaj koji je ostvaruje. Zato i živote slavnih muževa uvijek bolje opjevaju oni u čijim životima je podvig samo priča, nego oni čiji životi jesu podvig.
Učinjeno zasiti, jer je sebe ispunilo; neučinjeno je korijen žudnje za besmrtnošću. Slava je ono područje u kom se ova dva toliko različita života sretnu. I uzajamno se opravdaju.
Za te anonimne prenosioce i tumače ove priče, nesumnjivo i za same nomade, ali i za romantičare i pjesnike, priča, u više od sedamnaest do sada sačuvanih varijanti, završava ovako:
„A kada su preostale ptice vidjele da na vrhu nema nikakvog dvorca, i nikoga živog osim njih, pogledale su se u oči, svaka sa svakom i svaka sa svima, pa su, onako iznurene i slomljene, ali prekaljene i ponosite, odjednom uvidjele da ih je upravo preostalo još samo trideset. I tada rekoše: Ako je ovo Vrh Vrhova, a jeste, i ako je onaj ko se nalazi na njemu, upravo sam Car Ptica, onda smo mi, nas trideset, taj Car! Jer, na našem jeziku se za Cara Ptica kaže Simorgh, a i za 30 ptica se jednako tako kaže: Si (30) Morgh (ptica).“
Neki savremeni tumači, koji nemaju snage ni da učine hodočašće do podnožja one veličanstvene planine, iz svojih kabineta dubokoumno su zaključili da je ova etimološka podudarnost zapravo ključ za porijeklo svih osnovnih glasova (30!) iz kojih su stvorene sve riječi, pa svakako, i posebno, prije svih drugih, riječi svake molitve, posebno one molitve koja najdalje stiže i koja posljednja zamre!
Nježno, uzbudljivo, uzvišeno, mistično i vedro, onako kako i dolikuje poetskoj i mističnoj duši. Jer ona bi uvijek da svoje razumijevanje podviga uzdigne iznad samog podviga. Ali, tu valja biti oprezan iz dva važna razloga. Najprije, zato što riječi nikada nisu isto što i ono koje bi one da označe. Istraživanje riječi jeste korisno i važno, ali ne otkriva cjelinu na koju, kroz riječ, hoće da uputi onaj koji riječ kazuje. Riječi su, dakle, znaci, za nešto od njih bitno različito. I upravo zato znanje o stvarima ne treba ni izvoditi iz, ni svoditi na njihova imena, nego iz njih samih i na njih same.
A drugo, na ovoj opomeni zasnovano: ako je ponegdje riječ samo djelomično zasnovana u onome što hoće da označi, mora se pretpostaviti, da bi, povećanjem ove udaljenosti i smanjenjem njihove sličnosti, ova zasnovanost morala sasvim prestati! Dakle, neke riječi jednostavno upućuju samo na riječi i na ništa drugo. Moguće je da nikada nikakvog Cara Ptica nije ni bilo, ni njegovog Dvorca, ni Vrha Svih Vrhova. Sva bi se priča mogla svesti na didaktički trezvenu, ali negativnu lekciju: u priči se dogodilo ono što se događa i u životu. Da i najjači, najistrajniji, oni koji izvrše najveći podvig svog života, ne nađu ono za čime su žudili. Podvig je onaj čin, koji nas, kompletno ostvaren, neopozivo uvjeri u uzaludnost svakog podviga!
A moguće je i da Car Ptica zaista postoji. Jer, kako bi se inače mogla razumjeti tolika žudnja za nečim, ako to nešto ne bi nikako i nigdje postojalo. U tom slučaju, Car Ptica postoji, ali na nekom drugom mjestu do kog, eto, ni najsposobniji i najsmjeliji među letačima nisu uspjeli stići! Ime toga Cara Ptica, po istoj sasvim plauzibilnoj logici, moglo bi i da ne znači ništa što bi se na njega odnosilo, a moglo bi i da znači nešto na jeziku koji ni nomadi, ni ptice ne znaju, kao što bi moglo značiti upravo to: i Car Ptica i 30 ptica, ali samo metaforično, kao nekakva konačna mjera koja skriva beskonačnost. Car Ptica, jak je i sposoban i vrijedi kao 30 ptica, ali onih najboljih, onih koje posljednje preostanu od jata koje je u hiljadama sabrano, poletjelo i na kraju stiglo do tačke u kojoj se suočilo sa činjenicom da onaj koga su tražili, vrijedi kao sve ptice zajedno. I više od njih, jer ga ni napor svih ptica nije dosegao.
A sve se, zaista, moglo i zbiti upravo onako kako je nomadska priča ispričala. Možda imamo pravo da vjerujemo da smo uvijek jednaki sami sebi kada od sebe saberemo i u djelo pretočimo sve najbolje u nama, da smo isto što i onaj cilj za čije smo ostvarenje uložili sve svoje snage, svu svoju strast, čitavu svoju ljubav! A moguće je da to zaista i postajemo! Ono što tražiš, naći ćeš. ako ga tražiš iz svega snage i bez ikakve sumnje. Vjeruj da će se planine pomjeriti, i planine će se pomjeriti! Za koga!? Sasvim svejedno, ako je na spisku onaj koji je u to čudo uvjeren. Ko život posveti traženju Cara Ptica, naći će ga, makar u sebi samom, možda kaže ova priča, kao što će onaj koji traži Gospoda, do Njega i doći, makar onako kako je do svog Cara Ptica stiglo onih 30 ptica. Tragajući za onim najboljim i najvrjednijim, na kraju smo nagrađeni ako utvrdimo da smo to našli kod sebe, – eto jednog od uvida koje je zabilježilo nekoliko priča iz slavne knjige Hiljadu noći i noć, a koja je u Alhemičaru svedena na minornu moralističku pouku, uz ne sasvim beznačajnu kolateralnu narativnu štetu.
Ipak, ni to se nikada ne desi prije nego što ishodimo svoj put do kraja, i svoje blago zakopano u našem dvorištu ne nađemo prije nego što minemo kroz sve radosti za koje smo bili kadri, i dok ne pretrpimo sva stradanja koja možemo podnijeti; ne prije nego što nadletimo sve planinske prevoje i dok ne stignemo do onog Vrha koji nam je bio pred očima, još od prvog koraka, kada smo na put i polazili.
Ne ispustimo iz vida i činjenicu, da za one koji sa pticama druguju, i kojima katkada, ptice pomažu da pronađu nove izvore i skrivene pašnjake, a koji, za uzvrat, ptice hrane i liječe (nomadi nikada i nigdje direktno ne ubijaju ptice: čak i za sportski, a još više, filozofski čin lova na ptice, koriste isključivo druge ptice. Balkanski nomadi smatraju velikim grijehom ubiti bilo koju pticu!), za one koji svoje šatore od kozje kostrijeti razapinju po krovovima i balkonima onih hramova i svetilišta kojima Zemlja slavi Nebo, ova priča ne završava nikakvom dilemom, niti u otvorenim interpretativnim mogućnostima. A priča je, podsjetimo se, njihova, dakle, izvorno nomadska priča! Ne završava tako, zato što, najvjerovatnije, upravo ovakva kakvu su je oni ispričali, njima kazuje više i otkriva važnije istine nego bilo kome drugom, više nego što njima iko drugi može reći. Jer im govori o onome na čemu oni temelje svoj izabrani život.
U misteriju Dvorca u kojem boravi Si Morgh, car Ptica, mi možemo sumnjati, ali je moguće da u taj događaj ne sumnjaju onih 30 orlova, sokolova, ždralova, labudova, divljih gusaka i divljih pataka, sve samih letača nad letačima, koji znaju da su stigli do Vrha Svih Vrhova, makar to bio i samo onaj vrh do kog ih je krijepila njihova snaga da stignu!
Oni koji su otišli do kraja sopstvene snage, pronašli su svoj cilj. Samo tamo, u toj tački, nema nikoga osim onoga koji je do te sopstvene posljednje granice stigao!
Car Ptica postoji. Iako nije odgonetnuto mjesto gdje on boravi. Najvažnije tajne u ovom životu nisu odgonetnute, a vjerovatno, nisu ni odgonetljive. Ono što se u ovom životu može riješiti, ne vrijedi da mu se posveti čitav život. Koliko je bio visok taj vrh? Vrh čiju visinu možeš izmjeriti, nije vrijedan napora.
Za male tajne, žrtvuj mali dio života; čitav život, samo za onu tajnu koja se ne može riješiti! Postoje dvije velike kletve ljudskog života: ne ostvariti svoj najveći cilj, i ostvariti ga. Ovo drugo je mnogo gore. Naći nešto čemu si posvetio čitav život, gore je od najteže kazne! To bi značilo da si podcijenio svoje snage, da nisi ciljao dovoljno visoko! Samo je ona tvoja meta, do koje ne doseže ni tvoja najbolje hitnuta strijela, i samo je takva strijela opravdano odapeta! Tvrditi da su ptice našle svoga istinskog Si Morgha, da su ga mogle uistinu naći, isto je što i rugati se i onoj ptici u nama, što ne sklapa krila i kada mi zauvijek otpočinemo, i onom ljudskom u pticama, razlogu zbog one lete i kada još toliko bezmjernog neba preostaje nad njihovim letom!
A ime Cara Ptica, na jezicima centralnoazijskih nomada, u rasponu od slavnog gorja Ala-Dag, gdje, po juručkoj legendi, besmrtni žive veliki ljubavnici Halil i Džeren, do Kavkaza na kom je okovan za stijenu, svojom džigericom orlušine hranio sam Prometej, preko čudesnog jezera Isik-Kula; od Ararata gdje je Noe, Nuh, svoj korab kopnu doveo, do Damavanda, koji još ispušta sumpor ljutog bola Gilgamešovog za izgubljenim prijateljstvom Enkidua; od Karakoruma, u tamnu tajnu zaodjenutog, do pustinje Gobi, pod čijim pijeskom počivaju ruševine slavnih gradova; ukratko, svuda gdje nomadi još razapinju svoje šatore, ime te ptice uistinu glasi Si Morgh.
I svugdje ista sintagma znači i 30 Ptica.
I to je sve što je važno.

VUK U ZAČARANOM TORU

Prije par dana ugrabio sam malo slobodnog vremena. Isplanirao sam da ga provedem u čitanju. Posegnem da isključim mobilni telefon, oglasi se poziv. Kad zazvoni, odgovaram.
„Jesi li u Skopju?“ Malo sam se dvoumio, a onda prepoznah glas mog poznanika, sopstvenika stada od oko 300 ovaca.
„Jesam, šta ima!?“ Svakako mu nešto treba, a nisam imao mnogo slobodnog vremena.
„Odmah dođi!“ Nije mi ostavio vremena da smislim neki izgovor o zauzetosti. „Na zimsko bačilo, znaš, kraj puta prema B.“
Zbogom moje čitanje. Tih dvadesetak km. magistralnog puta i onda još manje od kilometra dobrog makadama do bačila prošao sam za manje od pola sata. Na utabanoj čistini, pred zatvorenim vratima zimskog tora zidanog od blok cigli i pokrivenog krovom od slame i granja, sačekao me moj poznanik, sa dva čobana. Svi su bili usplahireni. Iz tora se čuo bjesomučni lavež pasa
„Vuk! Vuk je unutra! Nanjušio je ovce u toru, popeo se na krov i propao kroz jednu rupu. Sada ne može da iziđe. Od ljetos se spremam da popravim krov, a vidi…“
Kroz oprezno odškrinuta vrata hitro smo se uvukli u tor. Pedesetak ovaca zbilo se u jednom ćošku mračne prostorije. U suprotnom uglu iskeženih zuba i nakostriješen, vuk. Oko njega, na pet-šest koraka, kružni obruč ovčarskih pasa. Kada smo mi ušli još žešće su zalajali. Povremeno, zaletio bi se jedan pas ovdje, jedan ondje, prema vuku. I još brže bi uzmakao, nakostriješen od vrata do repa, škljocajući zubima, dok je pjena prskala iz čeljusti!
„Zatekli smo ga tu. Bio se pritajio, umalo nam je kliznuo kroz noge kad smo otvorili vrata. Nije ni jednu ovcu zaklao. Misli samo kako da spasi glavu. Vidi se da je mlad, možda godišnjak!“ Dugih nogu i krupnih šapa, bio je to mlad vuk; krzno mu još nije bilo nijednom promijenjeno. Tek što je izrastao do svoje visine, očigledno mu je trebalo još najmanje godinu dana da se razvije i dostigne punu snagu, žilav i još sasvim lagan, mogao je imati oko 30-35 kg.
„Odmah smo javili ovčarima da dovedu pse. Dok su svi stigli skupilo se 14 pasa. I evo cijeli sat nijedan ne smije da udari na vuka! Sada čekamo 'Belica', on je gore dalje, sa jaganjcima. Samo gledaj šta će biti kad dođe 'Belic'!“
Povremeno, u kratkim predasima između stalnih nasrtaja pasa, mladi vuk je gledao prema otvoru na krovu. Odatle je dolazila svjetlost, a sa njom svi mirisi i prizori spasa i slobode koje je vuk osjetio i upamtio u svom kratkom životu. Pomislio sam da bi bilo fer ako otvorimo vrata i ostavimo psima i vuku da sami riješe pitanje: oni, svoje časti; on, svog života! Ako se vuk probije, neka živi; ako pogine, neka se psi ponose i prepričavaju potomstvu svoj podvig u dugim zimskim noćima!
Ali, znao sam da u toj situaciji niko od učesnika i ne pomišlja na to da bude fer. Takav prijedlog ostao bi potpuno neshvaćen. Antička tragedija nametnula je tu zakon svoje poetike! Nema bjegstva od prokletstva! Kada usud počne djelovati, nema sile koja bi ga promijenila ili zaustavila!
Zeleni fosfor vučjih očiju sipao je plamen prema zapjenjenim psima. Svaki od 14 pasa bio je i stariji i krupniji od ovog mladog vuka. I opet, nijedan se nije odvažio da priđe na dohvat iskeženih snježno bijelih očnjaka. Kad bih mogao djelovati kao Deus ex machina! Kada bih pojurio i širom otvorio vrata tora, i koristeći svoj autoritet i zbunjenost mog prijatelja i dvojice mladih čobana, zadržao ih otvorena dovoljno dugo da vuku dam šansu za posljednji juriš!
Možda sam mogao pokušati. Ali nisam. Kao opčinjen gledao sam tu dramu, obrhvan osjećanjem neumitnosti. Kao da se neka tanka nevidljiva opna kojom smo pokriveni dok god život teče mirno i ustaljeno, odjednom prokinula, kao da se u tom maglovitom kišnom jutru i pod nama procijepio onaj krov od slame i bukova granja, i kao da smo kroz taj otvor svi propali – i vuk, i psi, i zbite stišane ovce, i moj poznanik, i oba čobana, i ja. I niko od nas nije više mogao izići iz tog začaranog tora.
Onda je stigao ovčar sa „Belicem“. Samo trenutak, zaista jedva koliko blijesak magnovenja, nastupi, ili još tačnije, – udari tišina kao kad prasne grom! – to “Belic“ zastade ugledavši vuka. Odmah zatim, iz mjesta poleti kao kamen ili kao oštrica sjekire, i udari pravo u vuka. Gotovo istovremeno, nasrnuše svi psi. Divlje režanje, skičanje, kratak hropac. Vuk je bio doslovno rastrgnut; dva psa su lizala rane, jedan prednju šapu, drugi slabinu.
Dok sam vozio nazad, znao sam da od čitanja neće biti ništa. Kada se gusti niski oblaci za trenutak malo rastvoriše, učini mi se da se to nad gradom, i čak, nad cijelim svijetom, provalila rupa u nebeskom krovu, i da za nikoga od nas nema izlaza iz ovog začaranog tora koji zovemo svijet.