Bjanka Alajbegović

DVIJE PRIČE

Sarajevske Sveske br. 17

BACH NIJE UTIHNUO

Ponovo! Pazi na ukras! Čitaj šta piše!

Prsti su joj klizili s tipki, nije mogla pružiti klaviru koliko je trebalo, piškilo joj se, a profesorica nije prestajala vikati.
Ponovo!
Prizemlje muzičke škole bilo je prazno. Svi časovi su završili i pao je mrak. Odzvanjao je jedino Bach. I minijaturna, stara, profesorica klavira koja ga je prekidala uporno na istom mjestu. Ukras je bio malo komplikovan. Djevojčica za klavirom je bila umorna.
Bacha je uvijek najviše voljela. Menueti, lento, samoća, nježnost, sirena za opću opasnost, pedala, eho, sirena, eho, sirena, eho...

S klavirom je moguće imati odnos kakav nije moguć s ljudima. Koliko pružiš, toliko ti i vrati. Svu energiju i toplinu i svaki dodir.

Ponovo!
Na dnu hodnika, u portirnici, zazvonio je telefon. Profesorica je, na oštrim potpeticama, istrčala da se javi. Djevojčica je pomislila kako to sigurno zove mama. Zabrinuta je. Istekao je već treći školski čas. Imam pet tramvajskih stanica do kuće. A tramvaji ne rade. A svirala je i sirena. Slušala je kako gospođa Munevera sa iskrivljenim ustima nabraja:
Ali imamo samo još komad. Sve smo stigle uraditi, šteta je, samo još malkice komad i eto je začas kući! Ona je najbolja! A najbolji, znate, moraju ostajati duže, moraju se mučiti...
Vratila se.
Zvala je majka. Ponovi još jednom pa da pređemo na komad.

Utonula je prstima u tipke, odsvirala ukras, bolesni ton snizilice je dotukao. Pomislila je na sve djevojčice koje su poginule i koje nikada neće svirati klavir. Koje nisu čak ni dobile priliku.

Konačno! Sad ćemo komad. Prvo lijeva pa desna.
Djevojčica je mrzila svirati razdvojeno. A tako se mora. Barem na prvom času. Kod kuće to naravno nikada nije radila. Znojila se i svirala malu kompoziciju satima, ali s obje ruke.

TOLIKO DJEVOJČICA NEĆE SVIRATI.

Gospođa Munevera je postajala sve nervoznija. Otkucavala je hemijskom olovkom po stalku. Jedna šiška boje konjaka joj je u istom ritmu poskakivala na namrštenom čelu. Masno bijelo sjenilo joj je neprirodno svjetlucalo u borama oko očiju.
Nekoliko godina kasnije, djevojčici je sve postalo jasnije. Profesori klavira najčešće su bili oni koji nisu postali pijanisti. Ali u svojim klasama su imali mlade ljude među kojima su se krili veliki talenti. Profesori nemaju kud nego gledati kako se ti talenti razvijaju pred njihovim očima i to ne mogu spriječiti ali zato ih mogu lomiti, zadržavati pet školskih časova, u ljutnji im spuštati poklopac po prstima, tjerati ih da stotinu puta odsviraju nekoliko taktova...
Pravi se neće slomiti. To je njihova teorija. Neki su je primjenjivali u praksi čak i u ratno vrijeme. Poput profesorice iz ove priče koja bi rekla:

To su velike žrtve. To je prava ljubav. I zato ćemo još jednom odsvirati komad.

Žrtve neće svirati nikada. Toliko djece.
Djevojčica je počinjala osjećati neugodno štipkanje za želudac, za vrat, za kožu. Osjećala da štipkanje može prestati jedino ako zagrize negdje vlastito meso. U takvom stanju neki ljudi imaju potrebu da razbiju najbliži predmet, udare šakom po tipkama ili po drugim ljudima. Neki drugi opet požele da ugrizu, udare ili povrijede sebe.
Komad je bio težak. Preko nota su se počele rascvjetavati blijedožućkaste mrlje. Ili je možda bilo obrnuto. Prvi put nakon četiri godine djevojčica je pomislila kako se možda ove večeri neće vratiti kući. Sve vrijeme klavir je činio da se osjeća živom, da odagna strah, da teži nečemu višem i da ne misli na smrt.
Ustala je i zaklopila note. Rekla je da odlazi, da je kasno i da je to vjerovatno njen posljednji čas klavira.
Za njom se glas gospođe Munevere uspaničeno i u visokom tonu razlijegao pustim hodnikom. Poslije toga je svoju najbolju učenicu danima nazivala.

Najbolja i najurušenija je pred ulaznim vratima srela majku koja je od straha bila ljuta na one koji uopće nisu bili krivi – klavir i svoju kćerku. Tvoje sviranje će me totalno izludjeti! Trebala si se vratiti prije više od sat vremena...
Rekla je majci da više neće svirati. Sutradan su odnijeli klavir i sve note iz stana. Poslije prekida ove veze nije uslijedilo odvikavanje. Nije osjećala da joj nešto nedostaje. Prazno mjesto koje je inače popunjavao bečki polukoncertni klavir nije joj smetalo. Ponekad je tu plesala ili radila vježbe istezanja. Depresija i tjeskoba koje su došle malo kasnije bile su valjda dokaz da negdje unutra Bachovi preludiji nikada nisu utihnuli.

OSLUŠKIVANJA IZNUTRA

Skupljam se na svom malom trosjedu. Rukama gušim koljena, koljenima grudi i osluškujem zujanje veš-mašine začinjeno mrzovoljnim glasovima s druge strane zida. Ženski podsjeća na nešto što je trebalo odavno uraditi, a muški odgovara da će to uraditi kad njemu bude odgovaralo. Ona se trudi da ga udobrovolji, on u tome uživa i postaje još prkosniji. Moji majka i otac. Pokušala bih im objasniti da je upravo njihova usiljena komunikacija ono što me frustrira u odnosu između muškarca i žene.
Najčešće nisam u stanju objašnjavati. Omamljena sedativima i iscrpljena samim sudjelovanjem u održavanju čuda zvanog život, samo otvorim usta, načinim njima nekoliko pokreta kao riba i sledim se. Ispustiti glas iz sebe i bilo kako reagovati čini mi se uzaludnim, pa naposljetku i bespotrebnim. Zašto bih pokušavala popraviti svijet?
Osluškujem svoje tijelo. Nešto iznutra kroz stomak udara o moja koljena, veš-mašina šeta po kupatilu, zid počinje da mi se približava. Čini se po svemu, da pomalo ludim. Srećom, nije prvi put da se ovako osjećam. Obično se skupljam i grčim i čekam da prođe. Možda bih se trebala drukčije boriti, možda pronaći ljude koji su otkidali djeliće mene i tražiti da mi ih vrate. To bi bilo luckasto i to, naravno, ne mogu uraditi.
Pomišljam kako odavno nisam pisala. Ali sumnjam da to može učiniti smislenijim moje trenutno stanje. Ko zna.
Mogla bih pisati o ratu. Svi pišu o ratu. Mogla bih napisati pjesmu ili priču, možda čak i roman, o tome kako smo se mi djeca igrali u fontani na Marijinom dvoru posljednje ratne godine. To je bilo mjesto gdje smo izlazili.
Opisivala bih kako su unutrašnji zidovi fontane zapravo bili neobična instalacija sa krugovima koji opet idu ukrug i koji su bili prekriveni mnoštvom grafita i tako nas je sve podsjećalo na neki opasni noćni klub. I bio je opasan. Tuda nas je nišanio snajper, ali smo mi uvjeravali jedni druge da nas krugovi štite od svega i da smo previše zločasti da bi nam se nešto moglo dogoditi.
Pisala bih, zatim, kako su bili dječaci koji su ljubili djevojčice u tim krugovima, a bili su i oni kojima nije bilo do toga. Bile su i djevojčice koje su se voljele ljubiti i one koje su u krugovima čitale knjige ili nešto pjevušile. U jednom trenu svi su imali štenad ženke ptičara iz komšiluka. Iz njene ratne ljubavi s nekim avlijanerom nastali su neponovljivo lijepi psi. Jedno je uginulo od gladi, drugo od infekcije, treće se rodilo zakržljalo pa nije dugo izdržalo.
Moje štene je preživjelo, odraslo i živjelo još četiri godine poslije rata. Udarilo ga je auto i ubrzo je uginulo od vode u plućima.
Taj svijetli trenutak, u kom smo svi imali kučiće iz istog legla, nije dugo trajalo, ali je u mojim sjećanjima ostao upečatljiv. Vjerovatno zato što smo bili naivno sretni i skloni da zaboravimo na sve drugo.
Ja i moji prijatelji iz fontane se danas prepoznajemo tako što razmijenimo tople osmijehe. Ne razgovaramo. Meni nije žao, mislim da nije ni njima. Podsjećali bismo jedni druge na rastrzano djetinjstvo.
Fontana danas više nema krugove nego polukrugove a najupečatljivija, prijeratna poruka zabilježena i podebljana crnim sprejom, Ajla + Strahinja, izranjavana mnoštvom gelera i snajperskim hicima, dobila je sasvim novo značenje. Fontana više ne izgleda opasno nego tužno. Pretpostavljam da će je srušiti do kraja i napraviti novu.
Bilo bi lijepo da se i mi ljudi možemo tako obnavljati.

U dvadesetoj godini sam se prvi put zaljubila. Šetala sam sa muškarcem svojih snova kvartom u kom je bila i moja fontana. Sa priličnom dozom tuge ispričala sam mu ovu crticu iz svog zakočenog sjećanja.
Uvijek govoriš o ratu, rekao je.
To nije bila istina, ali to je bilo i manje važno, kao što je manje važno bilo i to što prvi muškarac u kog sam se zaljubila nije bio u ratu. Ono što je bilo najgore valjda je to kako je poništio možda najvažniju priču moga djetinjstva.
Okrenula sam se ka fontani i učinilo mi se kako je ona savršena slika moje ljubavne veze. Ona je skrovište, mjesto ka kojem noge idu same, ruševno i nesigurno. Shvatila sam kako sam preboljela fontanu i sve dječake i djevojčice čija se imena s nje nikada ne mogu izbrisati. Shvatila sam da ću tako preboljeti i svog muškarca iz bajke.
I neću s njim poslije razgovarati. Prvo iz prkosa a onda zato što više neću osjećati potrebu. I to iskustvo će se spontano uključiti u magijski ples inspirativnih mrlja u jednom neinspirativnom životu.

Zid se toliko približio da počinjem osjećati pritisak u prsima. Prazna soba stane da reži, uvučem se u svoju kožu... sjetila sam se stihova jednog od mojih omiljenih pjesnika.
Možda ovaj put zujanje neće prestati i možda više nikada neću ni pisati.