Tomas Transtremer

DVADESET PJESAMA

Sarajevske Sveske br. 35-36

Izbor i prevod sa švedskog: Ilja SIJARIĆ

SLAVUJ U BADELUNDI

U zelenoj noći pri sjevernoj granici.
Otežalo lišće visi u zanosu, gluva vozila
grabe prema neonskoj liniji. Umilno, nenakinđureno
slavuj pjeva glasom prodornim kao u pijevca koji kukriče.
Bio sam u zatvoru i čuo ga. Bio sam bolestan i čuo ga.
Nisam to primijetio tada nego sad.

MARTA 79.

Umoran od riječi, ali ne od jezika,
odoh na ostrvo u snijegu.
Nijema divljina.
Nenapisane stranice šire se uokolo.
Nabasah na srneći trag u snijegu.
Jezik, a bez riječi.

CRNA RAZGLEDNICA

Kalendar popunjen, budućnost neizvjesna.
Telefonske žice pjevuše pjesmu bez otadžbine.
Snijeg pada po olovno mirnom moru.
Sjenke se sudaraju na keju.

Dešava se da smrt bane usred života
i uzme nam mjeru.
Ta posjeta se zaboravi i život se nastavlja.
Ali odijelo se šije u tmini. Vrijeme se lije
sa sunca i mjeseca u sva tik-tak satova.
Upravo baš ovdje nema vremena.
Jedino slavujev glas, ti zvonki tonovi
što bruse svijetlu kosu noćnog neba.

USPOMENE ME GLEDAJU

Ono junsko jutro kad je prerano
da se probudiš, a prekasno da zaspiš.

Moram u zelenilo prepuno uspomena
koje me gledaju netremice.

One se ne vide, skroz su se upile u pozadinu,
besprekorni kameloni.

Tako su blizu da čujem kako dišu,
iako ptice zaglušujuće pjevaju.

PORTRET S KOMENTAROM

To je portret poznatog mi čovjeka.
Sjedi za stolom nad otvorenom novinom.
Pogled je oboren pod naočarima.
Odijelo u tonu borovine, oprano.

To je blijedo i poludovršeno lice.
Ali uvijek je odavalo povjerenje.
Zato mu se prilazilo oprezno,
da bi se izbjegla svaku nesuglasicu.

Njegov otac je imao para kao pijeska,
a ipak niko mu nije prilazio sasvim komotno,
imao se utisak da čudne misli
noću prodiru u njegovu vilu.

Novina, taj veliki prljavi leptir,
stolica i sto i lice otpočivaju.
Život se zaustavio u velikim kristalima.
Neka do daljnjeg i ostane tako!

U njemu počiva ono što sam ja.
Upravo. On to ne shvata
i zato postoji to i živi.

Šta je ja? Ponekad, davno, našao bih se
nekoliko sekundi sasvim blizu toga
šta sam JA, šta sam JA, šta sam JA?

I čim bih ugledao to JA
ono bi nestalo i postalo rupa
kroz koju propadnem kao Alisa.

ELEGIJA

Otvaram prva vrata:
prostrana osunčana soba.
Teretnjak prolazi ulicom,
porcelan u ormaru se trese.

Otvaram vrata broj dva.
Prijatelji! Napili ste se tmine
i postali vidljivi.

Vrata broj tri. Tijesna hotelska soba.
Pogled prema bočnoj ulici.
Lampa se ljeska na asvaltu.
Prekrasan djelić iskustva.

MADRIGAL

Naslijedio sam sumračnu šumu u koju rijetko zalazim.
Ali naiđe dan kad mrtvi i živi zamjenjuju svoja mjesta.
Šuma se tada uznemiri. Mi ipak ne gubimo nadu.
Najgori prestupi ostaju često nerazjašnjeni mimo
svih policijskih napora. Na isti način postoji negdje
u našim životima velika neobjašnjiva ljubav.
Naslijedio sam mračnu šumu, ali danas idem u drugu,
u svijetlu. Sve što pjeva, vijuga se, leti, treperi i gmiže!
Proljeće je i zrak je oštar. Imam ispit s univerziteta zaborav
i ruke su mi prazne kao košulja na konopu.

DVA GRADA

Svaki na svojoj strani zaliva, dva grada.
Jedan zamračen, pod vlašću neprijatelja.
U onom drugom gore lampe.
Osvijetljena obala očarava onu tamnu.

Ja plivam u zanosu
u ljeskajućoj se tamnoj vodi.
Odnekud se probija mrki ton trube.
To je glas prijatelja: uzmi svoj grob i idi.

KYRIE

Ponekad moj život otvori oči u mraku.
Utisak da gomile ljudi nadiru ulicama,
u zaslijepljenosti i nemiru na putu ka čudu,
dok ja i dalje stojim nevidljiv.

Dijete tako zaspi u strahu
osluškujući teške korake svog srca.
Dugo, dugo dok jutro ne osvijetli bravu
i vrata mraka se ne otvore.

OLUJA

Najednom sretneš taj stari džinovski hrast,
sličan okamenjenom irvasu s ogromnom krunom
ispred tamnozelene tvrđave mora u septembru.

Nordijska oluja. To je ono vrijeme kad oskoruša zri.
Budan u noći čuješ kako se sazvježđa sudaraju
u svojim odajama , visoko iznad drveta.

ALLEGRO

Nakon mučnog dana sviram Haydna
i osjećam laku toplinu u rukama.

Dirke hoće. Udaraljke blago biju.
Zvuk je zelen, živ i miran.

Zvuk kaže da sloboda postoji
i da neko ne plaća porez caru.

Zavlačim šake u moje hajdnovske džepove
i pravim se da spokojno gledam na svijet.

Podižem hajdnovsku zastavu, što znači:
"Ne predajemo se. Ali hoćemo mir."

Muzika je staklena kuća na uzvišici,
s koje kamenje leti i kotrlja se.

Kamenje leti na sve strane
ali okna ostaju čitava.

IME

Zadrijemalo mi se u vožnji pa skrećem pod drvo
kraj puta. Skoturim se na zadnjem sjedištu i zaspim.
Dugo? Satima. Već je i mrak pao.

Najednom se budim i ne prepoznajem sebe samog.
Skroz sam trijezan, ali to ništa ne pomaže. Gdje sam
ja to? KO sam ja? Ja sam nešto što se probudilo
na zadnjem sjedištu, vrti se u panici kao mačka u džaku.

Najzad mi se vraća moj život. Moje ime se ukazuje
kao anđeo. Iza zidova se čuje truba (kao u uvertiri Leonora)
i spasonosni užurbani koraci se čuju
niz predugačke stepenice. To sam ja! To sam ja!

Ali nemoguće je zaboraviti onih petnaestak sekundi
borbe u paklu zaborava, nekoliko metara van puta
kojim jure vozila upaljenih farova.

STANICA

Voz je prispio.Vagon do vagona, ali vrata se ne otvaraju,
Niti ko izlazi niti ulazi. Ima li tu uopšte ikakvih vrata?
Unutra se roji od ljudi, hodaju tamo-amo, bulje kroz
tvrdo zatvorene prozore. Duž voza spolja ide čovjek
i čekićem udara po točkovima, odzvanja tupo. Samo
ne ovdje. Ovdje odzvanja neshvatljivo: kao udar groma,
kao crkveno zvono. Odjek se razliježe cijelim svijetom,
podiže voz i okolno mokro stijenje. Sve pjeva. Sjećajte
se toga. I nastavite dalje!

ŠKRABOTINE OGNJA

Tokom tih sumornih mjeseci moj život se iskrio
samo kad smo se milovali ti i ja.
Kao žeravica se palio i gasio, palio i gasio.
Po tom bljesku moguće je slijediti njegov put
u noćnoj tmini mrđu maslinama.

Tokom tih sumornih mjeseci duša je čamila
skrušena i beživotna,
ali tijelo je grabilo pravo k tebi.
Noćno nebo je mučalo.
Kradom smo muzli kosmos i preživjeli.

LAMENT

On odloži pero.
Ono otpočiva na stolu.
Otpočiva u praznoj sobi.
On odloži pero.
Previše je toga što je nemoguće opisati ili prećutati.
On je dotučen onim što se zbiva vrlo daleko,
iako ruksak bije kao srce.
Vani je rano ljeto.
Sa zelenila dolazi žvižduk – ljudi ili ptice?
A trešnja u cvijetu miluje teretnjake
što se vraćaju kući.

Prolaze nedjelje.
Noć teče usporeno.
Moljci se hvataju okna:
sitni blijedi telegrami iz svijeta.

MNOŠTVO KORAKA

Ikone su položene u zemlju s licem naprijed,
a zemlja utabana točkovima i cipelama,
hiljada koraka, deset hiljada
teških koraka jedne sumnjalice.

U snu siđoh u osvijetljeni bazen pod zemljom,
jedna osvježavajuća božja služba.
Da jake li čežnje! Da lude li nade!
A iznad mene bat koraka miliona sumnjalica.

RIMSKI SVODOVI

Unutra u ogromnoj rimskoj crkvi
Sva sila turista u polumraku.
Svod za svodom u nepregled.
Plaminjalo je nekoliko svijeća.
Jedan anđeo bez lica obgrli me
i zašapta čitavim tijelom:
"Ne stidi se što si čovjek, budi ponosan!
Unutra u tebi otvara se beskrajni svod za svodom.
Nikad nećeš biti dovršen, a tako i treba da bude."
Bio sam prosto slijep od suza.
i ponesen na osunčani trg, skupa sa Mr i Mrs Jones,
gospodinom Tankom i gospođom Sabatini,
a unuta u svakom od njih
otvarao se svod za svodom u beskraj.

EPIGRAM

Građevine kapitala, rojevi ubitačnih pčela, med za odabrane.
Tu je on službovao. Ali u mračnom tunelu razvio je svoja krila
i, neopažen, poletio. Mora ponovo živjeti svoj zivot.

PRIJATELJIMA U INOSTRANSTVU

Šturo sam vam pisao. Ali to o čemu vam nisam pisao
nabreklo je kao neki starinski vazdušni brod
da bi najzad skliznulo u noćno nebo.

Pismo je sad kod cenzora. On pali lampu.
Na svjetlu moje riječi uzlijeću poput majmuna na rešetki,
drmaju, smiruju se, pokazuju zube!

Čitajte između redova. Srešćemo se kroz dvjesto godina.
Tada će mikrofoni u hotelskim zidovima biti zaboravljeni
i moći najposlije da spavaju, postavši okamenotine.

LISABON

U kvartu Alfama pjevušili su žuti tramvaji uzbrdicom.
Tu su dva zatvora. Jedan za kradljivce.
Oni su mahali rukama kroz prozorske rešetke.
Vikali su da ih se fotografiše.

"Ali ovdje" reče kondukter smiješeći se neodlučno,
"ovdje sjede političari." Vidio sam fasade, fasade, fasade
i visoko gore u jednom prozoru čovjeka
koji je stojao i dogledom posmatrao more.

Oprano rublje visilo je u vedrini. Zidovi su bili vrući.
Muhe su čitale mikroskopska pisma.
Šest godina potom pitao sam jednu gospu iz Lisabona:
"Je li to bila istina, ili sam sve sanjao?"