Dževad Karahasan

DOBA NASMIJEŠENIH TIGROVA

Sarajevske Sveske br. 08/09

Znaš li ti ko je Valerij Brumelj? - pitao je Mirko Landeka, pa nakon Simonovog odričnog pokreta glavom nastavio: - To je, dakle, neprevaziđeni skakač uvis, čovjek je mislio da on leti kad ga je gledao u skoku, kao da je dobivao krila od pogleda na letvicu. Njegov trener je imao starijeg brata koji je uzimao časove solo pjevanja, iako nije imao sluha koliko ni bure rasola, i taj brat je predavao fizičko vaspitanje u gimnaziji. Ali ga je solo pjevanje spasilo od ludila, možda i od samoubistva.
Dok su sjećanja na staljinski teror još bila svježa, taj brat je pozvan da se određenog dana javi u određenu policijsku stanicu u deset sati prijepodne. Javio se kako je bilo određeno i bio odveden do nadležnog službenika koji ga je korektno primio i zamolio da sjedne na stolicu u uglu dok ne dođe na red. Brat je sjedio i čekao do dvanaest, kad mu je službenik rekao da toga dana neće imati vremena za njega, tako da će morati doći sutradan u isto vrijeme. Idućeg dana se brat javio tačno u deset, kako je bilo rečeno, a službenik ga je korektno pozdravio i uputio na stolicu u uglu, zamolivši da sjedne i sačeka svoj red. Brat je sjeo na pokazanu stolicu i čekao do dvanaest. U dvanaest mu je službenik rekao da danas očigledno neće doći na red, zato neka dođe sutra u deset. Sutradan se brat tačno u deset prijavio kod službenika koji ga je već poznavao, te ga je kao starog znanca pozdravio i uputio na njegovu stolicu u uglu gdje može sjesti i sačekati da dođe na red. Brat je sjedio i čekao do dvanaest sati, a tada mu je službenik rekao da može ići jer danas više nema nade da dođe na red, ali neka dođe sutra u deset. Narednog dana je brat došao u deset sati, a nadležni službenik ga je uputio da sjedne na stolicu u uglu, gdje može sačekati da dođe na red, ali ni toga dana nije došao na red jer ga je u dvanaest sati nadležni službenik otpustio i naručio za deset sati sutradan. Sutradan je brat došao u deset sati u dobro poznatu kancelariju i zaputio se prema stolici u uglu čim je vidio dobro poznatog službenika, ali mu je službenik ipak rekao neka sačeka na toj stolici dok dođe na red, jer je valjda služba od njega zahtijevala da mu to kaže. U dvanaest sati je, kao svaki put do tada, službenik rekao bratu da danas neće imati vremena za njega i da zato može ići, ali ga on očekuje u deset sati narednog dana. Narednog dana je brat u deset sati bio kod službenika, ali je ovaj put sačekao pored stola da mu službenik kaže neka na stolici u uglu sačeka dok dođe na red, poštedjevši tako službenika neugodnosti da viče za njim kako treba sjesti i čekati na stolici na kojoj je on već sjedio, kako se dogodilo prethodnog dana. Čekao je do dvanaest sati, a u dvanaest mu je službenik rekao kako je jasno da danas više neće doći na red i da može ići, ali da sutra u deset sati treba biti ovdje. Idućeg dana je došao u deset sati, ali je njegov službenik upravo bio zauzet telefonskim razgovorom, pa je brat sačekao do kraja razgovora da bi mu službenik rekao kako na stolici u uglu može sjesti i sačekati svoj red. Bio je zadovoljan što je službeniku pomogao da sasvim korektno odgovori službenim obavezama, pa je zadovoljan sobom čekao do dvanaest sati, kad mu je službenik rekao da za sada može ići, jer danas sigurno neće doći na red i da sutra u deset sati bude ovdje. Sutradan u deset brat je, kao što je bilo rečeno, došao u kancelariju i čuo od službenika da na stolici u uglu sačeka dok dođe na red, a onda u dvanaest čuo od istog službenika da sada može ići i da se prijavi sutra u deset. Ali je ovaj put službenik zvučao nekako zabrinuto i bratu je bilo iskreno žao što ga ne može pitati za uzroke njegove zabrinutosti, a bilo je jasno da ne može jer bi takvo pitanje razorilo službenu formu njihovog odnosa. S druge strane, bilo mu je jasno da se službenikova zabrinutost i njega tiče, ne samo ljudski, kao zabrinutost njegovog bližnjeg koga poznaje i redovno viđa, nego i sasvim konkretno i praktično, jer sudbina nadležnog službenika direktno utiče i na njegovu sudbinu, toliko odraslom čovjeku mora biti jasno. Ali je morao sakriti svoju brigu i u dvanaest sati otići, kako mu je bilo rečeno. Sutradan je u deset sati osvanuo na svome mjestu pred stolom dobro poznatog službenika, a on mu je umornim i primjetno zabrinutim glasom rekao neka sjedne na stolicu u uglu i sačeka dok dođe na red. Brat je sjeo i čekao, kao svaki put do sada, ali je danas, pošto mu se žurilo, počeo iščekivati trenutak kad će mu se službenik okrenuti čim mu je njegov uvježbani unutrašnji sat rekao da je dvanaest sati blizu. I kad se službenik okrenuo prema njemu, kratko nakon što je on u sebi rekao da uskoro mora biti dvanaest, on je nestrpljivo ustao sa stolice i istog trenutka duboko zažalio što je to uradio. Zar je morao ovo prirediti sirotom službeniku, koji je ionako zabrinut? Zar je ugodno nekome objašnjavati da sad može ići jer se za njega nema vremena, ako taj neko već stoji spreman da ode i time pokazuje da zna ono što mu se objašnjava?! A službeniku je očigledno u opisu radnog mjesta da kaže sve što se mora reći jer mu je i danas, iako je on već stajao, objasnio da danas za njega neće imati vremena, ali da ga sutra očekuje u deset sati. Sutradan je brat došao u deset sati, još uvijek opterećen osjećanjem krivnje zbog jučerašnjeg ispada, ali svjestan, kao uvijek, da ne smije otvoriti usta kako bi se izvinjavao jer bi tek to sve pokvarilo, saslušao uputstvo da sjedne na stolicu u uglu i sačeka dok dođe na red, a onda se zaputio u ugao i sjeo na stolicu. Čekao je do dvanaest sati, kad mu je službenik rekao da danas sigurno više neće doći na red i zato može ići, ali neka dođe sutra u deset. Brat je to saslušao, mirno i sabrano sjedeći na stolici, tako da je zgradu policije mogao napustiti zadovoljan sobom, kao čovjek koji poštuje zakone i službu, spreman da službenim licima iziđe ususret.
To je tako trajalo preko dvije godine. On je svaki dan dolazio u deset sati u istu sobu, sjedao na istu stolicu u istom uglu, sjedio do dvanaest sati i onda odlazio u svoj život. Tokom te dvije godine razvio se između njega i službenika jedan poseban odnos, neko bi možda rekao čak jedna vrsta prijateljstva, u svakom slučaju jedna bliskost kakva se mora pojaviti među ljudima koji su sudbinski povezani i koji određeno vrijeme provedu zajedno, bila ta bliskost pozitivna ili negativna. Kako je radio u školi i kako njegova zauzetost od deset do dvanaest nije bila privatni hir nego državna stvar, mogao je podesiti raspored tako da posjete policiji i nastava ne smetaju jedno drugome. Sve se, dakle, uredilo sasvim dobro, tako da su svakodnevne dvosatne posjete policiji ušle u njegov život i postale mu navika. A navika je nama, ljudima, drugi karakter, mnogima čak prvi ili jedini koji imaju.
Jednog dana mu je, kad je došao u deset sati, službenik rekao da sjedne na stolicu u uglu i sačeka dok dođe na red. On je sjedio na svojoj stolici i čekao do dvanaest sati, a u dvanaest mu je službenik rekao da se stvar uredila i da više ne mora dolaziti. To je bio šok, možda bi se i zateturao od siline šoka da nije sjedio na svojoj stolici. Zbunjeno je pitao službenika šta bi trebao raditi sutra u deset, a službenik mu je odgovorio da to nije njegova niti stvar policije, jer je brat slobodan čovjek koji može raditi šta ga volja. U svakom slučaju ovamo, u policiju, ne mora više dolaziti i to je jedino što mu on još može reći.
Bilo bi pretjerano reći da se brat osjećao kao čovjek kojem je neko njegov bez razloga i obrazloženja otkazao ljubav, toliko se s policijom i sa svojim službenikom ipak nije zbližio, ali bi se njegovo osjećanje smjelo usporediti s osjećanjem otpuštenog ljubavnika, pogotovo zato što on, poput pravog ljubavnika, nije saznao razloge ni za početak ni za kraj. I u prvi mah ga je, poput pravog ljubavnika koji je upravo raskinuo vezu, preplavilo olakšanje i radost. Ali je već sutradan, u vrijeme kad je kretao u policiju, upoznao negativnu stranu ovog olakšanja: on je bio odjeven i potpuno spreman, s trolejbuskom kartom u džepu i rukavicama u lijevoj ruci, samo bez prava da krene na mjesto prema kojem je u ovaj čas do sada hitao. On se morao pripremiti za odlazak, to se njegovo tijelo, potpuno neovisno o njegovoj volji i svijesti, pripremilo, jer se preko dvije godine u ovo vrijeme ono ovako pripremalo. Naše tijelo je, kao i osjećanja, mnogo sporije od naše svijesti, svijest prečesto svojom lepršavom praznom brzinom zlostavlja tijelo, osjećanja i druge teške dijelove ljudskog bića. Dva sata sjedenja u policiji i blizu sat vremena, koliko je provodio na putu od škole do policije i nazad, postali su odjednom višak u njegovom životu, praznina koju on nije imao čime ispuniti. U tijelu su bile upisane radnje vezane za odlazak do policije i povratak u školu ili kući, u emotivnom životu su bili upisani i duboko pohranjeni strepnja, iščekivanje, pitanja vezana za službenikov odnos prema njemu i temeljno pitanje koje se ni na trenutak nije moglo zaboraviti - zašto je on pozvan ovamo. Njegova strepnja i službenikov ton, radnja njegove ruke i položaj tijela, sve što je činio i osjećao u određenom dijelu dana tokom dvije godine, jesu oblici, neki od njih nejasni, kao naprimjer strepnja, ali ipak stvarni oblici, koje se ne može zamijeniti pukim zaključkom svijesti da sve to više nije potrebno. Svijest kaže da se danas ne mora na policiju i noga se umiruje, utroba prestaje drhturiti, leđa brišu otisak naslona koji se duboko urezao posred kičme, iščekivanje se gubi... Ma nemoj! Ne ide to s ljudima tako jednostavno jer sve ljudsko pamti. To je brat shvatio već u prvim danima svoje novodobivene slobode. Ljudi se uglavnom žale na nedostatak vremena, on je imao prilike uvjeriti se da je višak mnogo veći problem. Tri sata viška što su se pojavila u njegovom danu počeo je već nakon par dana osjećati kao izraslinu na tijelu koju niko osim njega ne vidi, tako da stalno prijeti opasnost da njome zakači drugog čovjeka, sruši stolicu, zaglavi se u vratima, jer se niko i ništa ne uklanja ispred njegove izrasline, koja međutim stalno raste.
Nakon desetak dana, kad je višak od tri sata u njegovom danu već počeo ozbiljno prijetiti njegovom razumu, čuo je, prisluškujući jedan razgovor u školskoj zbornici, za pjevačicu koju su otpustili iz opere i koja se sada nastoji prometnuti dajući časove pjevanja. Raspitao se za nju, ne brinući se što će kolege shvatiti da je prisluškivao, i već sutradan bio kod otpuštene operske pjevačice koja je bila spremna davati mu časove svakog dana između deset i dvanaest.
-Ne vjerujem da su daleko dogurali, s obzirom na njegov sluh - završio je Landeka svoju pripovijest - ali vjerujem da ćeš teško naći nastavu kojoj su se i učitelj i učenik predavali tako radosno i potpuno. Eto vidiš šta se sve živom čovjeku može dogoditi s policijom. Ne znamo mi šta je za nas dobro, mi uvijek mislimo da je zlo čim je od policije, a ne mora biti tako.
Simonu nije bilo teško zamisliti kako se osjećao, kako se morao osjećati, brat s nevidljivom izraslinom na tijelu, jer je i on svoju glavu osjećao kao ogromnu neprirodnu izraslinu koja je nekim čudom prošla kroz vrata, iako je šira od njih i veća od cijele sobe. Nije mogao znati je li za njegovo katastrofalno stanje krivo jedino pijanstvo od prošle noći, ali je mogao biti siguran da ono nosi dobar dio krivice za ovo stanje. Možda je čak cijela košmarna noć, od koje se nije uspio oporaviti evo do ranog popodneva, sa svim onim što ga je mučilo tokom te noći, samo posljedica pijanstva? Jedna od muka prethodne noći bili su uzdasi, teški duboki uzdasi prepuni bola, koji kao da su prodirali u njega i ispunjavali ga tjeskobom, možda i dijelom onog bola što su ga nosili. Je li sasvim moguće da je to on uzdisao, onako mrtav pijan, ali to nije shvatio nego je mislio da sluša tuđe uzdahe? Čije uzdahe u kući u kojoj je on jedini stanovnik? Činilo mu se da oni dolaze odasvud, sa svih strana i iz svega što ga okružuje, a istovremeno i iz njega samoga. Kako bi jedan zvuk, makar bio i uzdah, mogao dolaziti istovremeno iz njega i izvana, s lijeve i desne strane, odozgo i odozdo, iz zida pored njega i iz kreveta na kojem leži? To, naravno, može biti jedino njegov vlastiti uzdah, natopljen rakijom koju je ispio, samo što on to, onako pijan i nesvjestan sebe, nije mogao razumjeti. Vjerovatno je tako i sa glavoboljom koja se pojavila u neko doba, u onom bunilu u kojem je proveo svu noć, u stanju koje nije san i nije budno stanje. Od čega bi mogao nastati i otkuda bi mogao poticati onaj strašni bol od kojega kao da se rascvjetava mozak? Nije li najlogičnije da je glavobolja prouzrokovana pijanstvom i da su uzdasi bili reakcija njegovog ošamućenog tijela na glavobolju? Jeste, to bi bilo i pravo objašnjenje, kad bi život bio logičan. Ali nije. Niti je život logičan, niti je pijanstvo dovoljno kao objašnjenje svega onoga što se s njim i oko njega, u njegovoj kući, događalo prethodne noći. Rakija ne miriše na orahe, a njega je svu noć mučio teški, opojni miris oraha koji mu je skraćivao dah i izazivao tjeskobu, kao da mu steže pluća i vuče ga za diafragmu. Nema sumnje da je taj miris bar malo doprinio njegovoj glavobolji, a on nema veze s pijanstvom i rakijom, on je preplavio njegovu poludjelu kuću i jutros se još uvijek osjećao u svakom uglu, ne onako jak kao sinoć, niti gust toliko da se lijepi po čovjeku, ali upravo onaj miris. Ni rakija, ni pijanstvo nisu mogli prekriti iznutra njegovo ogledalo slojem prašine, pepela ili nečega sličnog, a ono je izgledalo upravo tako kad se htio obrijati i uporno je ostajalo takvo, pa je on nakon mnogo godina iz kuće izišao neobrijan. Bilo bi dobro sav onaj košmar pripisati pijanstvu, u njegovoj situaciji mu najmanje treba nešto neshvatljivo i iracionalno, ali život eto neće da bude razuman. Treba ga prihvatiti onakvoga kakav je i s njim se nekako dogovoriti.
Najprije se vrelim tušem dugo nagovarao na još jedan dan i uvjeravao sebe da živ čovjek podnosi dane i onda kad oči neće da se otvore, glava neprestano raste i otežava, želudac uporno ostaje u grlu iako mu je tamo još gore nego na njegovom mjestu, a ostali organi i svi udovi razilaze se kao da svaki od njih namjerava krenuti svojim putem. Tuš je, kao svaki put do tada, bio uvjerljiv, tako da je umivaoniku prišao kao živ čovjek spreman da podnese i dan i život, ali je jutarnje rituale ponovnog oživljavanja morao svesti na pranje zuba jer je ogledalo opet ludovalo, samo što ovaj put nije bilo zadimljeno nego iznutra prekriveno nečim sivkastim, što je najviše ličilo na pepeo ili na prašinu. To se nije dalo očistiti trljanjem, niti se htjelo ukloniti samo, pa je Simon izišao u svijet nakon umivanja i pranja zuba, unaprijed tugujući zbog svega onoga što će ga snaći tako neobrijanog.
S pravom je tugovao, jer se tokom dana sve samo pogoršavalo. Glavobolja se pojačala, raspoloženje se spustilo u podrum zbog niskog neba, koje kao da će mu se svakog trenutka srušiti na glavu (kako je, pobogu, mogao tako potpuno zaboraviti strašne fočanske jeseni u kojima vlaga prodire čovjeku do kostiju, a memla mu napada i samu dušu?!), Landeka je njegove prijedloge i ideje saslušao s posprdnim izrazom na licu i nije ih udostojio ni jedne rečenice komentara. Samo je rekao da na njega, Simona, niko naravno ne sumnja ozbiljno, ali mu dokumente i ključeve auta ne može vratiti jer se zakon mora poštovati. A Simonovu ponudu da surađuje s njim tokom istrage odbio je jednim kratkim prezirnim pokretom, rekavši samo da ni posljednja budala ne bi osumnjičenoga uključila u istragu. Kao da ga hoće utješiti ili pokazati dobru volju nakon tolikih odbijanja, Landeka mu je odlučio ispričati slučaj koji primjerom pokazuje da se s policijom mogu doživjeti najrazličitije stvari i steći različita iskustva, pa mu je ispričao priču o bratu i službeniku. Ne bi li jednom mračnom danu izmamio bar malo svjetla, Simon je pokušao sebe uvjeriti da Landeka nije njegove prijedloge odbio zato što su oni neprihvatljivi ili loši, nego samo zato što ih je on, Simon, neuvjerljivo izložio, a on danas sigurno jeste neuvjerljiv, kad bi on danas nekoga pokušao uvjeriti da je korisno bar ponekad disati, taj bi sigurno zauvijek odustao od besmislene radnje uvlačenja zraka u sebe. Zato odluči pokušati još jednom.
-Vama naravno neće smetati ako ja budem istraživao na svoju ruku, ja bih Vas obavijestio ako nešto saznam.
-Ti si danas baš na svoju ruku, Mihailoviću. Šta si zapeo za prokletu istragu, šta se to tebe uopšte tiče?
-I meni je u interesu da se što prije riješi, moram u neko doba nazad. Žena čeka, posao, obaveze. A i lakše će mi biti kad se riješi, ipak sam i ja osumnjičen.
-I to jedini osumnjičeni koji pokazuje nervozu, Mihailoviću. A to mi se, dakle, ne dopada, to mi se nimalo ne dopada. Rekao sam ti da se na tebe ne sumnja ozbiljno i da su preduzete mjere samo zakonske formalnosti, a ti si i dalje nervozan, uplašen, nepovjerljiv, htio bi istraživati. To je nezdravo, Mihailoviću, idi mi s očiju da te ne bih uhapsio. I prijavi se u ponedjeljak.
Nebo je palo toliko nisko da je izgledalo kao poklopac na kotlu u kojem je Foča izgrađena. Promicala je poneka kap kiše, premalo da bi se reklo kako stvarno pada i da bi se u skladu s tim otvorilo kišobran, ali dovoljno da čovjek nakon nekog vremena bude mokar. Očigledno je i kiša pala u depresiju, pa se samo ponekad malo oklizne umjesto da stvarno pada, mislilo je nešto u Simonu. A on se pitao kako preživjeti ako s ovom kišom počne prava fočanska jesen, koja u pravilu počinje s prvom velikom kišom u septembru. Prva velika kiša u augustu značila je kraj kupanja na Ćehotini i dolazak lubenica, prva kiša u septembru značila je duge rukave, cipele i strah od novembra u kojem se cijeli svijet razmekša od vlage i sve na njemu izgubi oblik. „Bože, kako preživjeti fočansku jesen bez Barbare i bez mogućnosti da se makne odavde, s poludjelim policajcima na vratu i u poludjeloj kući u kojoj se događa nešto neprirodno“, pitao se Simon dok se od policije vukao prema malom trgu kod sahatkule. Kako je upravo prolazio pored pošte, pomislio je da bi mogao nazvati Barbaru i tako imati bar jedan lijep trenutak u ovoj poplavi nevolja. U prvi mah mu se ta pomisao dopala i već je krenuo u poštu, ali se sjetio da će Barbara po njegovom glasu sigurno prepoznati kako mu je, pa se pokolebao. Kako da joj ne kaže koliko čezne za njom i kako da joj nakon toga ne kaže da su mu oduzeli pasoš pa joj zato ne može doći? Ona bi naravno smjesta krenula ovamo, a on to ne smije dozvoliti jer bi se tada oboje našli u istoj klopki. A kako Barbaru spriječiti da uradi ono što je naumila? Iz zbrke želja, pitanja i strahova pomjerio ga je, iako ga nije izvukao, čovjek koji je htio izići kroz vrata u kojima je Simon stajao, a time je ubrzao i njegovu odluku. Neće on nazvati Barbaru, razgovor bi do nepodnošljivosti pojačao čežnju za njom, pa njemu ne bi pomogao, a nju bi uvukao u ovaj đavolji krug u koji ona naprosto ne spada.
Musa Selimbegović je stanovao u neposrednoj blizini, u jednoj lijepoj staroj kući pored sahatkule, pa Simon odluči navratiti do njega da vidi je li se oporavio od jučerašnjih događaja na haremu. Zatekao je grozničavog starca koji je podrhtavao od studeni, iako mu je lice bilo ovlaženo znojem. Na ovom čovjeku nije bilo traga onoj eleganciji koja je u Simonovom doživljaju bila neraskidivo vezana uz očevog prijatelja, gotovo jednako onako neposredno i neraskidivo kao njegovo ime, i valjda je zato Simona onako bolno kosnulo ono što je vidio pred sobom. U debelom kućnom ogrtaču neodređene boje i iznošenoj pidžami, Musa nije izgledao ni kao karikatura onog čovjeka kojeg je Simon poznavao, nego kao neko ko za onog čovjeka nije ni čuo.
-Ah, ti si - rekao mu je Musa umjesto pozdrava, a iz tona se, kao ni iz riječi, nije moglo razabrati je li to izraz radosti što ga vidi ili prigovor što uznemirava svoje bližnje. Ali se nakon te izjave Musa okrenuo i pošao u kuću, što se svakako moglo shvatiti kao poziv.
Velika soba u prizemlju, u koju ga je Musa uveo, imala je, valjda zbog tepiha, ćilima i obilja rezbarenog drveta, nešto toplo i opušteno u atmosferi, iako je, vjerovatno iz istog razloga, imala i onu koketno naglašenu otmjenost kojom je Musa rado paradirao. Na sredini sobe Musa se okrenuo prema svom gostu i bez riječi mu pokazao sećiju prekrivenu tepihom, a sam sjeo na niski otoman od rezbarenog drveta okružen tvrdim jastucima što je stajao uza zid nasuprot vratima. Dok su tako stajali nasred sobe, nadohvat ruke jedan prema drugome, Simon je registrirao miris oraha koji je dolazio od njegovog domaćina. Nije taj miris bio onako gust i jak kao onaj što je prošle noći ispunio njegovu kuću i svu noć ga gušio u snu, lijepeći mu se po cijeloj utrobi, ovaj je bio mnogo blaži i gotovo ugodan, kao da je Musa ovijen oblakom orahova mirisa ili kao da je sa znojem što mu je izbio po licu iz njega izišao i taj miris. Kako je udahnuo i prepoznao miris, Simon je postao siguran da je njegova glavobolja dolazila mnogo više od njega nego od rakije. Jeste on bio pijan, u to nema sumnje, ali ni izbliza toliko da bi se pijanstvom mogla objasniti njegova agonija duga cijelu noć, svi oni uzdasi, gušenje, glavobolja, tjeskoba od koje se ludi... Nije mu ovo prvo pijanstvo u životu, zna on kako su stvari izgledale kad je popio mnogo više, sad kad je iznova osjetio i prepoznao miris može biti potpuno siguran da su sve ono od sinoć skrivili ovaj miris i poludjela kuća u koju su prodrli mirisi i svašta drugo. A u toj kući mu valja opet spavati.
Musa ga nije ničim ponudio i nije ga ništa pitao, tako da se Simon počeo prilično glupo osjećati, povrijeđen odsustvom bilo kakvog domaćinovog interesa za njega. Tek ga je pogled na starčevo blijedo oznojeno lice, na vlažnu kosu koju jutros nije ni počešljao i nepomične oči, koje očigledno ne vide ono u šta zure, tek to što je vidio pred sobom podsjetilo ga je da mu je domaćin starac koji je svakog trenutka sve dalje i od svog vlastitog tijela, a kamoli od pravila gostoprimstva. Musa naprosto nije ovdje, to jest ovdje je jednim malim dijelom sebe. Simon se malo postidi svoje prvotne reakcije i poče govoriti kao da nastoji opravdati i tu reakciju i svoj nenajavljeni dolazak. Ispričao je kako je i gdje sinoć vidio Miloša Ljubičića, s kojim se Musa pozdravljao na dženazi, šta je i kako Miloš govorio, šta se sve dogodilo u hotelu, pa završio zaključkom da mu se upravo ono što je Miloš govorio dopalo više od svega drugoga.
-Dobar je Miloš - složi se Musa.
-Ali si ti na haremu bio gotovo podrugljiv prema njemu - primijeti Simon.
-Nisam, mi se volimo našaliti jedan s drugim, nije to bila podrugljivost.
-Možda je bila šala, ali je bilo i nečeg drugog, žestokog, sigurno, jasno sam osjetio - bio je uporan Simon. -Ne riječi, to ne tvrdim, nego nešto u tonu, recimo u glasu, izrazu.
-Drago mi je što si tako osjetljiv - osmjehnu se Musa - ali teško tebi takvome u ovom svijetu. Naravno da je bilo, najviše bijesa i zavisti, ako baš hoćeš. On je stariji od mene, skoro tri godine, a još uvijek se nada, bori, vjeruje. Moraš to smatrati glupim, ako si normalan čovjek, i moraš mu zavidjeti na toj gluposti ako si živ.
-Zašto bi to bilo glupo? Nada nije pitanje pameti, u svakom slučaju ne samo pameti.
-Nemoj sad o tome, života ti!
-Zašto ne? Je li tvoja nespremnost da govoriš o tome u vezi s tvojom reakcijom na jučerašnje događaje?
-A kakva je to moja reakcija? - upita Musa malo zbunjen.
-Pretjerana, preko svake mjere, u dva sata si ostario, kao da si se slomio.
Na to je Musa progovorio kao da je provalilo iz njega. Govorio je da ga je vjerovatno prejako pogodilo saznanje, koje mu se jučer sasvim konkretno podastrlo pred očima, da su oni, cijela generacija Miloševa, Simonovog oca, Musina generacija dakle, doslovno sve uradili krivo. Oni su povjerovali da je revolucija završena onda kad je ona stvarno trebala početi, oni su zabranjivali ono što je trebalo ismijavati i silom su nametali ono što se nije smjelo kompromitirati ničim, pa ni silom. Istina je da se on, Musa, nije dao uvući u vlast i zarana se udaljio od svega, jer mu je u postupcima revolucionarne vlasti odmah nakon rata bilo previše bronce i države a premalo humora i živog čovjeka. Volio je on svoj život i bio jako zadovoljan distancom koju je postavio između sebe i države, a ipak je sve vrijeme zavidio svojim ratnim drugovima koji su ostali na poslu i mogli dalje raditi jer nisu vidjeli ono što je on vidio već prvih dana nakon rata. Naravno da je tu bilo i malo prezira zbog njihove sljepoće i vlastoljubivosti, ali je sigurno bilo i zavisti što i dalje rade ono što su jednom po cijenu života započeli, što imaju snage da se dalje bore i nadaju, što i dalje vjeruju ili se bar mogu praviti da vjeruju. „Glupost je veliki blagoslov, ako čovjeka pogodi gdje treba“, objasnio je Musa. „Neko sa strane bi me sad tješio da sam ja u velikoj prednosti nad svojim drugovima, jer ja kao sebi bar nemam šta prigovoriti. Ali ja znam da stvari stoje upravo suprotno, da su u mnogo boljoj situaciji jer meni nije ostala čak ni mogućnost da sebi nešto prigovorim. Nemam snage, nemam nade i nemam čak ni promašaja jer nisam bio budala kad je to trebalo. Eto, to je valjda ono žestoko što si osjetio u mom odnosu prema Milošu: on je još uvijek budala, blago njemu.“
Oni su, njegova generacija, kompromitirali uzvišenu ideju solidarnosti među ljudima, jer su je nametali silom, pa u zemlji koju su htjeli usrećiti žive samo ekstremni egoisti i pripadnici stada, jedni i drugi podjednako nesposobni za pravu solidarnost. Dok se ekstremni egoisti prilagođavaju i jure na Zapad, među nasmiješene tigrove, pripadnici stada ostaju ovdje, traže u mineralima svoje nacionalno porijeklo i spremaju se da zakrenu vrat svojim bližnjima iz drugog stada. To je bilans cijele njegove generacije, svega što su oni uradili, a zaista se ne može reći da nisu radili i trudili se. A on, Musa, nije čak ni to, on se pravio da se zabavlja i trudio se da mu ruke ostanu čiste, tako da sebe ne može čak ni prokleti što je jadnoj djeci najgluplje ropstvo učinio slatkim. Ni to! Ništa, samo čiste ruke. Premalo za tolike godine na svijetu.
Musa je govorio sve brže i sve tiše, kao da se ne radi o razgovoru s drugim čovjekom nego o svođenju računa sa sobom. Groznica mu se vidno pojačala, oči zamutile i lice planulo, kaplje znoja po licu i čelu se uvećale i udari studeni, koji su povremeno potresali tijelo, postajali sve jači. Ponekad mu se glas utišavao, postajao gotovo nečujan, a onda se, bez vidljiva razloga, pojačavao i Musa bi počinjao vikati. Veza među pojedinim rečenicama i mislima bila je sve manje jasna, na momente se potpuno gubila, jednom se nerazumljivu rečenicu moglo naknadno razumjeti jer se ona odnosila na iskaz koji je uslijedio nakon par minuta, drugi put se čitav dio ispovijesti nije mogao razumjeti nikako jer se sve očigledno odnosilo na neku neizgovorenu misao ili na raspravu koju je on vodio Bog zna kad Bog zna s kim. Musa se očigledno gubio i kao da je u jednom sve konfuznijem monologu htio dovršiti i do nekog zaključka dovesti sve svoje razgovore, od rasprava s prijateljima i suborcima, kakvima je i Simon prisustvovao, do onih razgovora sa samim sobom u kojima svaka misao i ne mora biti izgovorena jasno jer su oba sugovornika dijelovi jednog čovjeka, tako da obojica znaju sve što njihov „protivnik“ misli, želi i hoće.
Simon je napregnuto slušao i trudio se da upamti što više od onoga što Musa govori, znajući dobro da se očev prijatelj i jedan od najvažnijih ljudi iz njegovog vlastitog djetinjstva i mladosti ovim monologom nastoji nečega otresti, oslobađa iz sebe nešto što možda ni sam sa sobom nije do kraja domislio i uobličio. Ovim što sada govori, Musa se otkriva, vjerovatno potpunije nego što bi želio i učinio u normalnom stanju, kazuje o sebi i ono što bi možda rado sakrio i od sebe samoga, zato je važno da ga pažljivo sluša i nastoji što više shvatiti i upamtiti. Simonu je bilo jasno da je to manje trud oko očevog prijatelja i svog mladenačkog uzora, a mnogo više trud oko važnog dijela vlastite prošlosti. Kao da bi obnovio i sačuvao dio sebe ondašnjeg, ako bi sada upoznao i shvatio svog domaćina kojeg će mu rasulo, što je već nastupilo i nezadrživo napreduje, vrlo brzo oduzeti.
Musa je dugo dokazivao da njihov sukob s nacizmom nije bio rat protiv jednog režima i nije se smio na to svesti, jer se kod tog sukoba radilo o sudaru dvaju nepomirljivo suprotstavljenih pogleda na svijet i na čovjeka, njegovu prirodu i njegovo mjesto u svijetu. To je u krajnjoj liniji bio sukob između ljudske odluke za nužnost i odluke za slobodu. Temeljna ideja nacizma bila je da čovjek nije odgovoran za brata svojega, jer se on, čovjek, kao i svaka druga živa životinja bori za sunce, hranu, zrak i vodu, vjerujući (osjećajući!) da je njemu oduzeto sve što neko drugi, makar i njegov rođeni brat, pojede ili udahne. Kad se u toj borbi umori, kad stane ili bude poražen, on prestaje biti čovjek i postaje leš. Tada ga njegova braća sahrane i ostave na miru, ako imaju šta jesti, ili ubiju dok još diše pa ga pojedu, ako nemaju ništa bolje, kao i kod drugih životinja. Nema duha i Boga, nema morala i solidarnosti, nema ljubavi i srodstva, jedina stvarnost i istina je slijepo grabljenje i želja da se bližnjemu svome pregrize grkljan kako ne bi trošio zrak, vodu, hranu i svjetlo što ih ja mogu potrošiti. Ono što se čini da je prijateljstvo ili ljubav samo je privremeno savezništvo s bratom kojeg zasad ne mogu ubiti ili s onim bratom koji me malo manje ugrožava od nekog drugog, a ono što izgleda kao moralnost ili dobrota samo je strah od kazne ili nečeg drugog. Nema ni misterije začeća i rađanja, to je samo proizvodnja novih organizama po uvijek istoj jeftinoj tehnologiji koja se svodi na to da u ženu ubaciš sirovinu da iz nje dobiješ sirotinju. Utoliko je nacizam nesumnjivo bio revolucija i nova riječ u ljudskoj historiji jer je bio prvi politički sistem koji je ljudsko društvo proglasio zvjerinjakom i htio ga oblikovati u skladu s tom svojom slikom. Bilo je, naravno, takvih ideja i prakse i ranije, ali nikada niko nije tu sliku čovjeka i života izgovorio tako jasno, sistematizirao tako otvoreno, sve to proglasio svojom ideologijom i razglasio da će ljudsko društvo oblikovati prema toj ideologiji.
Mi smo, upravo suprotno od nacista, vidjeli solidarnost kao čovjekovu najvažniju osobinu i utemeljili društvo na odgovornosti svakog od nas za druge ljude. (Simon je nešto kasnije shvatio da to njegov domaćin misli na komuniste i tako saznao da je Musa ostao komunist i nakon što se distancirao od poratnih vlasti, da je bio komunist sve ono vrijeme u kojem je posjećivao njihovu kuću i svađao se s njegovim ocem.) Mi nismo nosili revoluciju i nismo proglašavali novu riječ, ne znam ko nam je to podvalio i zašto smo mi pristali da se nazovemo revolucionarima. Naprotiv, mi smo samo branili duh u čovjeku i slobodu koju nam je taj duh donio, mi smo branili hiljade godina kulturnog nasljeđa od nove riječi što su je nosili slavitelji zvijeri. Mi smo radili ono što je radila grčka tragedija koja je slavila gubitnike jer je znala da je za odluku da se izgubi potrebno mnogo hrabrosti i slobode, ono što je radila Biblija, što su radile hiljade ljudskih generacija i milioni knjiga: mi smo govorili da čovjek možda i jeste zvijer, ali zvijer koja je otkrila svjedočenje i shvatila da je neko gleda. Jesam ja zvijer, u to nema sumnje, ali ja vidim brata svojega i znam da on mene vidi, ja svjedočim o njemu i on svjedoči o meni, ja znam za njega i on zna za mene. To čini da smo i odgovorni jedan za drugoga, jer ne mogu svjedočiti o onome što mi je potpuno strano. A silna je razlika između zvijeri naprosto i one koja zna da je neko gleda i da će o njoj svjedočiti, to je razlika između epoha i eona u životu univerzuma, to je granica između dvaju načina postojanja. Zbog te razlike između nas i nacista nema i ne može biti mira.
Sve što su nacisti dodali svojoj osnovnoj ideji samo je posljedica te ideje, logičan izvod iz nje ili ideološki dekor kojim se oduševljava rulja. Tako je, naprimjer, njihova odluka da uzgajaju ljude samo posljedica njihove temeljne ideje: ako nema razlike između mene, kruške i psa, te ako je sistematski uzgoj krušaka i pasa dao sasvim dobre rezultate i donio mnogo novih sorti, zašto ne bismo krenuli sistematski i u uzgoj ljudi? Zašto ne bismo uzgojili izrazito plodne ljude, one sa jako naglašenom dobrotom i brigom za druge, ljude sa osjetljivim sluhom i one koji su ludo hrabri? Zašto ne bismo uzgojili upravljače i robove, one koji su po svojoj prirodi jedno ili drugo? Zašto da ne uzgojimo snagatore i ljepotice, radnike i momčine koji će služiti samo za rasplod?
Nemoj me, molim te, sada matirati s Platonom i Isusom. Znam da se, otkako je svijeta i ljudi na njemu, uvijek ponovo pojavljuju zahtjevi da se popravimo, da usavršimo svoje biće, da postanemo bolji, znam da je prvi znak naše slobode upravo potreba da sebe usavršimo. Ali niko prije nacista nije razradio plan da ljude popravlja biološki, kao organizme, bez ikakva obzira na ljudski duh, i to da ih popravlja sistematskim uzgajanjem. Nisu to htjeli ni Platon, ni Isus, niti bilo ko od starih mudraca, svi su oni htjeli ljude odgajati a ne uzgajati. To je ona nova riječ u nacizmu - to što nacizam u čovjeku poriče duh i u svijetu Boga, to što nacizam uzgaja a ne odgaja, to što nacizam ne želi popravljati nego iz temelja nanovo stvarati. Bilo je mnogo onih koji su čovjeka popravljali, ali nije bilo onih koji bi ga naučno uzgajali za strogo određenu namjenu. Isto je tako bilo i prije nacizma političkih sistema i filozofskih učenja u kojima se čovjeka gledalo kao zvijer a društvo kao zvjerinjak, ali nikad ranije to nije izgovoreno do posljednje konzekvence i niko ranije nije obznanio namjeru da društvo potpuno podredi toj predodžbi.
Tu su počele naše kobne greške. Mi smo, opijeni pobjedom u oružanom sukobu, zaboravili na pravu prirodu našeg sukoba, pa smo povjerovali da je nacizam gotov kad smo ubili Hitlera. Kao da možeš zaustaviti svitanje time što ćeš ubiti pijetla koji je prvi kukuriknuo i kao da si ukinuo jednu kobnu ideju kad si ubio njezinog najglupljeg i najglasnijeg zagovornika! Onda kad je trebalo početi stvarni obračun s nacizmom, kad ga je trebalo napasti u sferi duha i svijesti, mi smo počeli osvajati vlast i zaboravili na njega. A onda su zaredale dalje greške. Mi smo se obrušili na crkve, iako je kršćanstvo bilo i ostalo duša našeg pokreta, taj pokret je u krajnjoj liniji i bio pokušaj da se spase kršćanstvo i njegov doprinos čovjekovom biću. Mi smo ljudima nametali solidarnost silom, iako smo morali znati da će pravi ljudi prestati da dišu ako im neko počne silom ugrađivati pluća. Mi smo uradili sve što smo mogli da svom pokretu zakrenemo šiju, a pri tom smo znali, morali smo znati, da je to posljednja velika ideja koju je naša kultura u stanju stvoriti i da ljudi ne mogu živjeti, ne mogu ostati ljudi, bez velike ideje.
A nacizam je živio dalje, ne više kao ideologija nego kao praksa, ojačan prividnim porazom, raspršen u bezbroj svakodnevnih potreba i ugrađen u bezbroj praktičnih ciljeva, nevidljiv i neuhvatljiv, svugdje prisutan i zato neuništiv. Da li u skladu s nekom namjerom ili po volji procesa koji su jednom krenuli i više se ne mogu zaustaviti osim silom, ljudski se svijet oblikovao tako da je bilo sve teže opstati bez uske specijalizacije na jednu funkciju, tako da je čovjek sve više ostajao bez smisla i svodio se na namjenu, poput mašine. Čovjeka se sve ozbiljnije uvjeravalo da je on dostigao svoj maksimum kad je u stanju opslužiti jednu ili dvije mašine, jer to je, opsluživanje mašina naime, jedino istinski važno u njegovom životu. Društvo se oblikovalo u skladu s tim - kao mašina u kojoj su pojedine društvene grupe jasno razdvojene jedna od druge i određene svojim uskim namjenama, tako da se jasno razlikuju oni koji služe uveseljavanju, oni koji upravljaju, oni koji proizvode, oni koji služe za rasplod, oni koji udovoljavaju tjelesnim potrebama... Kratka epizoda s prividnom demokratijom u kojoj se upravljači biraju, približava se svom kraju, jer su ljudi već usvojili osjećanje da je svaki od njih pojedinačno a ne samo njihove socijalne grupe, samo dio jedne mašine ili organ u jednom organizmu i da se tu ništa više ne može promijeniti. I ne treba se mijenjati. Tom čovjeku se više ne može objasniti da je on i bubreg, i želudac, i jetra, i pluća, i splet njihovih međusobnih uticaja, i još mnogo onoga neuhvatljivog i neshvatljivog, on se siromah već pomirio s tim da je on bubreg i da je urinokultura njegov svijet kao što je bavljenje urinom jedini razlog njegovog postojanja. On vjeruje da će umrijeti ili nestati poput lijepog sna, ako ga makneš iz mokraće, zato ne bi ništa mijenjao.
To je, naravno, uzgojeno, čovjek od sebe nije takav, ljudi su se uvijek bunili protiv svega, čovjek prestaje biti ono što je kad se prestane buniti. Jesmo li mi počeli ljudima nametati solidarnost, koja im je urođena kao i bubreg, pa su se oni pobunili i okrenuli nam leđa? A ovi se sada ne bune, oni mirno pristaju biti stražari, zabavljači, trkači ili puki ljudski materijal koji služi za rasplod ili, ako tako hoćeš, za proizvodnju radne snage, rezervnih organa, hormona za podmlađivanje bogatih, krvne plazme i ostalog materijala, oni na to pristaju kao da je to od Boga dato i zato nepromjenljivo. Niko danas ne misli na to da treba napraviti kuću, posaditi drvo i roditi sina da bi se bilo cijel čovjek, današnjim ljudima je dovoljno da budu mišićavi, ako im je namjena da budu takvi, odnosno da budu plodni ako služe rasplodu. Jer oni su uzgojeni da imaju jednu osobinu - da budu brzi ili mršavi, da izgledaju ili dobro znaju matematiku. A svim tim upravlja jedna posve nova ljudska pasmina koju sam ja za sebe nazvao sortom nasmiješenih tigrova. To je nešto posve novo u ljudskoj vrsti, to su hibridne sorte koje vjerovatno ne bi uspijevale u prirodnim uvjetima, ali su se u ovim vještačkim pokazale jako dobro. Oni su uvijek nasmiješeni i dobro raspoloženi, oni su odmjereni i taktični u ophođenju, oni su elegantni i izvrsno utrenirani, oni su stručni i imaju dobro držanje, oni su ugodni u društvu i dobro izgledaju, oni su pouzdani jer uvijek sigurno stižu na cilj. Probaj jednog takvoga bocnuti iglom dok izlaže svoje poglede na neki važni problem - kladim se da neće poskočiti niti se trznuti, nego mirno zaključiti šta se dogodilo, dati znak svojim gorilama da te uklone, nasmiješeno te ispratiti pogledom i možda čak u sebi poželjeti da te ne muče dugo, a sve to vrijeme će govoriti ono što je počeo, ne prekidajući i ne zbunjujući se, jer on uostalom i ne govori svoje misli u svoje ime. Oni su ugodni jer nemaju ljudskih problema, a ljudskih problema nemaju koliko ni ljudskih osobina. Oni rado i dobro govore o osjećanjima, oni ih rado i pokazuju, a to rade izvanredno vješto jer osjećanja naravno nemaju. Uostalom, oni koji stvarno osjećaju to pokazuju krajnje nevješto i neskladno. Oni imaju jednu osobinu i jedan program: ostvariti zadani cilj. To postižu pošteno ili nepošteno, dozvoljenim ili nedozvoljenim sredstvima, časno ili nečasno. (Ove staromodne riječi oni rado koriste jer im one dobro zvuče, a ni na šta ih ne obavezuju jer oni ne znaju čak ni šta one znače.) Ako im se na putu do cilja nađe prepreka, oni je uklone mirno i ravnodušno, svejedno radi li se o kamenu, djetetu, hrpi snijega, staroj ženi ili milionu ljudi. Oni djeluju kao alge i vjetar, ravnodušno i anonimno, tako da se u tom djelovanju javlja i nešto od nužnosti. A sve to rade nasmiješeno i nevino, onako kako tigrovi ubijaju.
Ovo ili otprilike ovo je izgovorio Musa Selimbegović u jednom dugom, grozničavom monologu koji je trajao nekoliko sati, tako da je u sobi vladao mrak kad je on ušutio. U svakom slučaju, ovako je Simon shvatio i sklopio njegovu ispovijest punu uzvika, prekida, digresija, primjera. Često je spominjao imena od kojih je Simon neka poznavao a neka nikad nije čuo, ponekad je bez vidljivog razloga pripovijedao sudbinu Simonu nepoznatog čovjeka, umetao anegdote, vlastite doživljaje i iskustva, dobivao prave napade bijesa iz kojih je bilo jasno da se spori s nekim odsutnim ko mu je mnogo značio... A kako je izlaganje odmicalo, govorio je sve zbrkanije i strasnije, sve slabije artikulirajući misli i sve jače bjesneći ili očajavajući. Pri kraju monologa je postalo jasno da teško diše i bori se za dah, jer je prekidao u pola rečenice a onda nastavljao, nakon preduge pauze, neku posve drugu misao. Kad je Simon uključio svjetlo, vidio je da mu se kosa već ulijepila od znoja, a po sljepoočnicama i po donjoj usni izbile krupne kaplje znoja. Vidljivo se tresao od groznice, znojio se od visoke temperature a istovremeno drhtao i cvokotao od žestoke studeni. Kad je sinulo svjetlo, zbunjeno se zagledao u Simona i oslovio ga sa „druže“, a onda nastavio buncati i izvikivati neke kratke rečenice koje su zvučale kao parole. Bilo je jasno da Simon ovdje ima više posla kao liječnik nego kao sugovornik, pa je namjestio starca da leži na otomanu udobno koliko je moguće, a onda se zaputio pretraživati kuću da nađe pokrivače, čaj i aspirin.
Iznenadila ga je i neugodno pogodila oskudica u kojoj je Musa očigledno živio, jer u ostalim prostorijama nije bilo ni traga onom ugodnom opuštenom bogatstvu do kojeg je on lično uvijek mnogo držao i pokazivao ga i koje se moglo vidjeti i u dnevnoj sobi. Sve je bilo krajnje oskudno namješteno ili prazno, golih podova i sa zavjesama koje su najviše ličile na ovješene krpe, a ono posteljine i odjeće što se moglo naći bilo je izlizano, nakinuto, potrebito ženske ruke i zakrpe. Je li on rasprodavao stvari iz kuće da sebi omogući život bez posla i vidljivih briga? Je li naslijedio ovako hladnu i praznu kuću? Je li moguće da mu je sva odjeća, osim onog jednog odijela u kojem se pokazuje pred svijetom, izlizana kao ogrtač u kojem ga je dočekao? Kako su izgledali njegovi samački dani u velikoj praznoj kući tokom svih ovih godina? Mora da je bilo strašno teško podnositi život koji se ovdje odvijao, među idejama a bez ljudi, mislio je Simon vukući u dnevnu sobu dvije iskrzane deke. Onda je od nešto suhih trava što je našao u kredencu napravio čaj i pomogao Musi da popije, podupirući ga da bi mogao piti u polusjedećem položaju. Pod dvjema dekama, nakon tri šolje vrelog čaja, starac je prestao drhtati, a onda se potpuno pribrao. Zahvalno se nasmiješio Simonu, a onda ga rukom pozvao da sjedne kod njega na otoman.
-Eto se jednom neko i za mene brine - izgovori slabim glasom, kad je Simon sjeo do njega i uhvatio ga za ruku. -Drago mi je što si to upravo ti, možda si upravo zato i došao. Mora i mene neko ispratiti, makar ne ostavljam traga za sobom. Ipak sam i ja neki čovjek, majka mu stara.
Nije postigao da mu posljednja rečenica zvuči šaljivo, naprotiv.
-Ne treba žuriti, ima ovdje za vas još posla - odgovori Simon mehanički, pola milujući a pola masirajući starčevu oznojenu ruku.
-Okani se toga, ne treba mene tješiti - osmjehnu se Musa samo usnama, kao da više nema snage da pokrene cijelo lice. -Hvala ti što si se pojavio, prijatelju moj.
Nakon toga Musa zatvori oči i poče ujednačeno disati, kao da tone u san.
-Možete li sada spavati - upita ga Simon tiho, na šta Musa potvrdno odgovori pokretom očnih kapaka. -Dobro, ja sad idem, a sutra ću opet navratiti. Je li u redu tako?
Musa ponovo potvrdi pokretom očnih kapaka, pa mu Simon blago pređe vrhovima prstiju preko sklopljenih očiju i niz lice, kao da se time oprašta od njega. Tiho se krećući, pospremi stvari u kuhinji, isključi svjetlo, zatvori vrata i zaputi se kući.
Vani su vladali mrak i kiša. „Samo mi je to još trebalo“, pomisli Simon stojeći u vratima i oklijevajući da bez zaštite iziđe na kišu, istovremeno znajući da će to uraditi, jer ne bi mogao bez jakog razloga ostati u ovoj kući koja kao da svoju tugu i prazninu lijepi za njega. Samo je kratko, nekih dvadesetak koraka, osjećao nelagodu od hladne vode koja ga je zapljusnula kad se otisnuo u mrak, a onda se, možda upravo pod uticajem kiše, njegov unutrašnji grč razmrsio i po njemu se razlila tuga. „Bože, kako je svijet žalosno mjesto!“, mislio je neki glas u njemu. Kako je pust, kako je tužan život morao otrpiti Musa Selimbegović, onaj bezbrižni, gospodstveni i duhoviti čovjek koji je bio jedno od svijetlih mjesta njegovog, Simonovog, djetinjstva i mladosti. Je li moguće da je iza njegovog sjaja vladalo ono što je on danas vidio u kući? Je li taj sjaj bio samo privid, samo slika okrenuta prema vani? Je li tako sa svim ljudskim sjajem? U Foči je sa svakim sjajem sigurno tako kad počnu kiše, ali je li tako i drugdje, tamo gdje je kiša podnošljiva? Neće Musa još dugo, to je sigurno. Ali zašto mora, Bože moj, skončati ovako žalosno?! A možda mora biti tako - ili strašno, kao Zuhra i Feslija, ili pusto i žalosno, kao Musa. Svi ćemo za njima, ovako ili onako, možda i Barbara jednog dana. Simon podigne lice prema nebu, duboko udišući, i tek tada shvati da mu iz očiju teku suze i na njegovom se licu miješaju s kišnim kapima, kao da ih je kiša i dozvala. Dobro je što pada, mislio je, Čovjek se može isplakati bez stida i bez straha da će ga drugi vidjeti, pa čak je i njegova nelagoda pred sobom manja ako plače na kiši.
U daljini se javi pas, a onda mu kao uvježbani hor odgovoriše mnogi. A onda opet onaj jedan, dugim, otegnutim i žalosnim, kao ljudskim glasom. I onda opet grupa, jakim i brzim vriskom, koji mora da je ovio cijeli svijet. Možda i nije, možda je samo ispunio mračnu fočansku kotlinu, a čovjeku se čini da je svijet jer se svaka rupa doima kao cijeli svijet ako je dovoljno mračna. Ali je ovaj koncert pasa ipak jeziv, valjda zato što je neprirodan, zapravo nemoguć? Zašto li se on ovako raskvasio od jednog bolesnog čovjeka, pa makar to bio i njegov djetinji uzor? Bar on se toga nagledao, bolest i smrt su njegov posao.
Bez razmišljanja je ušao u kuću Ibrahima Pleha, zapravo su noge same ušle znajući da ovu noć ne bi mogao sam preživjeti u svojoj poludjeloj kući. Ibrahim i Nusreta su se odmah uzvrtili oko njega kao da im Simon svakodnevno upada u kuću ovako mokar, izmožden i izbezumljen. Donijeli su mu peškir da se obriše i pidžamu svog sina da se presvuče u suho, umotali ga u deku i posadili na sećiju, potakli vatru u šporetu i nahranili ga. Onda je Nusreta, ne pitajući ništa, donijela dušek, namjestila mu postelju u kuhinji, a onda i sama otišla spavati, ostavljajući njih dvojicu da još malo porazgovaraju. Razgaljen toplinom i hranom, osokoljen svijetlom i ušukanom kuhinjom, oporavljen društvom ovih dragih ljudi, Simon se odvažio upitati Ibrahima šta on misli o njegovoj kući.
-Kuća ko kuća, nema se tu šta misliti - odgovorio je Ibrahim. -Dok se u njoj rađa i umire, dobra je i živa, a kad se prestane s tim, i ona zamire i prestaje biti kuća.
-Znaš li nešto posebno o našoj kući? Izdvaja li se ona ičim od drugih kuća, ima li nešto što bih možda i ja trebao znati? - varirao je Simon uporno stalno isto pitanje, reagirajući tako na Ibrahimove upitne, odrične i druge grimase. -To mi je važno, sutra ćeš shvatiti zašto te to pitam.
-Jedino posebno što ja znam je to da je ona pet-šest puta prelazila od jedne familije drugoj, a da nijednoj od tih familija nije dobra donijela - počeo se Ibrahim prisjećati. -Tu su bile četiri kuće jedna uz drugu, pravo imanje za velike familije, tu su i živjele uvijek velike i bogate familije, kojima se, kao po nekom zakonu, događalo da ih u tim njihovim kućama pobiju sve do posljednjega, tako da se tim pokoljem familija iskorijeni. Pet-šest puta, i svaki put isto. Ja znam tri takva slučaja, iz priče znam za još dva, govorilo se da je bio čak i treći, ali za njega nije bilo svjedoka. Prvi za koji ja znam zbio se 1919. godine, kratko nakon Prvog svjetskog rata. Ovamo su upali neki uniformisani ljudi od Nikšića, predstavljali su se kao vojska nove države. Terorizirali su narod, opijali se i jeli po gradu a nisu plaćali, galamili i pucali, otimali iz kuća zlato i skuplje stvari. I tako četiri-pet dana. Tada su u vašoj kući živjeli Begovići, velika i bogata starosjedilačka familija. Ne znam šta je bilo i kako se to dogodilo, znam samo da su ovi kao vojnici četvrtog ili petog dana upali u Begovića kuće, dva dana šenlučili, a onda nestali, ostavljajući iza sebe kuće u krvi i u kućama dvadesetosam mejtova. Cijelu familiju su pobili, najmlađem je bilo tri godine. Prošla je i godina i po prije nego su se u prazne kuće uselili Rusovići, koji su s Begovićima možda i bili u nekom daljem srodstvu. Njih su 1924. godine pobili oni što su iz Bijelog Polja krenuli ubijati i protjerivati muslimane po Sandžaku i ovuda. A onda je trajalo preko dvije godine prije nego su se u uklete kuće uselili Redžovići koji su ovamo odnekud došli. Jesu li oni te kuće i imanje od nekog kupili ili naslijedili, ne bih ti znao reći, ali im nije bilo na sreću kako god da su ga dobili. Njih su sve, tridesetsedmero čeljadi na broju, istrijebili četnici Pavla Đurišića 1942. godine. Valjda su 1945. godine nove vlasti htjele nekako riješiti problem ukletih kuća, pa su tri veće bile porušene, a najmanja dodijeljena tvojima. To je ono što ja sigurno znam jer se desilo za mog života. Babo rahmetli mi je pričao da je godinu-dvije prije dolaska Austrije u tim kućama do posljednjega pobijena familija koja je tada u njima živjela, njih su pobili hajduci koji su upali iz Stare Hercegovine. A od pouzdanih ljudi i svjedoka znao je za još jedan slučaj koji se desio tridesetak godina prije odlaska Turske. Govorilo se da je i ranije bila familija koja je u samoj kući pobijena i iskorijenjena, ali za to nije bilo svjedoka u vrijeme kad je babo o tome slušao.
-Ti, znači, misliš da bi stvar mogla biti u tome što smo mi kuću dobili bez blagoslova? - oprezno upita Simon kad je Ibrahim završio.
-Ne mislim. Musa Selimbegović je u Turskoj sreo jednog rođaka Redžovića, posljednjih vlasnika imanja i kuće, i taj vam je čovjek halalio sve što je do njega.
-Pa šta je onda?
-Eh, šta je!? - obrecne se Ibrahim. -Dobra vremena, eto šta je. Hajde ti spavaj, blago meni, pa ćemo sutra i o tome, ako Bog da.

(odlomak iz romana Noćno vijeće)