Faruk Šehić

do vjecnosti

Sarajevske Sveske br. 02

1.

Dogovor je bio vrlo jednostavan. Razvuci cemo se u liniju. Nas devet. Razdaljina od jednog do drugog je 5-1o metara. Frontalni napad prema pravilu službe. Celo ce ispucati zolju. To je naša artiljerijska priprema. Dici cemo se sa trave. Poceti pucati i tekbirati, trceci prema njihovim rovovima. Pa ko živ, ko mrtav. Sad ležimo i pušimo u sigurnosti naše linije. Šljemovi su na glavama, grudni rapovi ispunjeni okvirima od po trideset metaka. Celo na ledima nosi zolju. Naša "mocna artiljerija". Jedini od nas, Faco ima automat sa drvenim kundakom. Kaže da mu ta puška donosi srecu. Linijaši nas nude cigarama i kafom, žmirkajuci, zadovoljni što oni ne idu u akciju. Sve za diverzante. Razgovor je uobicajen, niko ne spominje ono što ce se desiti. Kao da idemo na piknik, a ne u juriš. Oktobarski vjetar demobiliše oker lišce sa graba i bukve. U padu, ono se dodiruje i šušti poput indijske svile. Borovi su neuništivi. Tamnozelene iglice cešljaju vjetar. Cekamo da se komandant bataljona javi motorolom i da naredenje da napadnemo. Noc je vec odavno na snazi. Mi smo u šumi. Tu je formirana cudna potkovicasta linija. Ispod šume je asfaltna cesta. Još niže je ogromna uvala, mracna kao ždrijelo King Konga. Tristo metara preko uvale nastavlja se naša linija. Tako da smo uklinjeni u njihovu liniju. I nenadjebivo istureni prema oružjima svih kalibara. Celo rukom daje znak za pokret. Hafura i ja odlazimo u izvidanje, za svaki slucaj, iako je noc komandna boja. Izlazimo iz šume. Hodamo kao maskirni duhovi. Privlacimo se do kržljavog grmlja. Ako neko slucajno zapuca, mi smo "donji" jer se nalazimo izmedu linija. Jedino na što se oslanjamo je sluh. Cujemo nerazgovijetan ljudski govor. Susprežemo disanje. Iz njihovih rovova dopire neko lupkanje po zemlji. Zvuk je tup. Kao da se ukopavaju. Koji kurac sad to rade? Prilazi nam Celo sa ostatkom odjeljenja. Rasporedujemo se po dogovoru i pocinjemo puzati. Golo brdo. Postoji li gluplji naziv za cuku? Polako napredujemo do odredene tacke. Ne vidimo njihove rovove. Bice da su im rovovi malo ispod samoga vrha cuke, sa njihove strane. Celo ustaje, rasklapa zolju. Nišani odoka. Raketa odlijece iza brda u "Zanzibar". Sigurno je pogodio štalu ili neki drugi "strateški" objekat. Nije ni bitno, to je obican psihološki trik. Eksplozija pojacava strah, a u strahu su velike i bijele oci, k'o u vola pred klanje. Trcimo, pucamo i urlamo. Metri se cine dugi kao kilometri u maratonu. Vrijeme se rasteže poput pracke. Svijetleci meci frcaju na sve strane. Njihova pucnjava nas usporava. Ležimo na zemlji bez ikakvog zaklona. To je to. Golo brdo. Mrtvacki poligon. Lezi i pasi travu!
- Celo, zakovala mi puška, haj' 'vamo! - dere se Faco.
Celo nogom otkiva Facinu pušku. Faco drveni kundak stavlja ispred glave da ga metak ne pogodi u celo.
- Tvrdo je mamu mu jebem! - cujem Hafuru.
- Pušiona, nego šta!
- Povlacite se! - vice Celo.
Nemamo vremena za dužu pricu. Kotrljamo se niza stranu prema našoj liniji. Zašticeni smo od metaka jer smo ispod pregiba cuke. Rucne bombe ekplodiraju na mjestu gdje smo maloprije bili. Odzvanja kao u bunaru. Došli smo do šume. Niko nije ranjen ni mrtav. Regrut je savio glavu i gleda u zemlju. Njegova blijeda put daje mu izgled zombija. Orlovski nos, obješen na licu kao mesarska kuka, cini ga živom karikaturom. Hoda savijajuci se u kukovima. Kao da želi koracima izmjeriti vlastitu nesigurnost. Imati regruta u jedinici, znaci biti obilježen pehom. Gotovo je nevjerovatno kako se smrt lijepi za njih. Ponekad sam bio uvjeren da im na celu mogu vidjeti "smrtni znak". Još uvijek nije svjestan da je preživio.
- Ovu posranu cuku ni Baš-Celik ne bi mog'o zauzeti - kaže Hafura.
- Jes' zajebano u picku mater'nu.
- Nocni napad je živa lutrija - javlja se Merva.
- Sve je lutrija: kad napadaš, kad si na liniji, kad si na odmoru u civilki, 'dje god okreneš može te zakaciti.
- Kurceva sreca - govori Celo.
- Još na to sve i puška mi zakuje - žali se Faco.
Celo se smije i namiguje. Silazimo na asfalt.
- Haj' ljudi vidimo se - pozdravlja nas stražar na krajnjoj lijevoj zemunici. Hodamo u grupi. Vucemo noge k'o limeni roboti. Vracamo se nazad dvjesta metara prema našoj pozadini, gdje iz tame izranja kuca u kojoj spavamo. Merva i ja smo prvi na straži. Ostali odlaze na spavanje. Stojimo ispred vrata i gledamo u livadu ispred kuce. Desno od nas zjapi velika "šupljina". Tek nekih pola kilometra visoko u planinskom masivu su naše linije. Mi smo fakticki predstraža. Mrak postaje gust kao kad voz uleti u tunel.
- Sutra, ustvari, ujutro, opet cemo u akciju.
- Jebacemo mi izgleda riblju mater!
- Ukopani su do središta zemlje, ne mo'š im pera odbiti - jada se Merva više za sebe. U daljini neko pijan puca obilježavajucim mecima u nebo. Zapišavam cošak kuce. Novi dan- nova nafaka. Jes' al' u kurcu!

2.

Opet ista prica. Jedino što napadamo danju. Kakvo je bilo nebo? Je li bilo sunca? Ne sjecam se. Uniforma ima jednolican unisex miris. Trava je bila vlažna i sivo-zelena kao zidovi javnog zahoda. Tih nekoliko minuta prije napada traje savršena tišina. Zamiru i zvuci prirode. Ili ih cula ne registruju, zaokupljena samo jednim, ostati živ. Tijelo mi je kao znojna i zgrcena šaka. Ispaljivanje zolje. Red pucanja i tekbiranja. Nenadano lako smo probili liniju. Upali u njihove prazne rovove. Damari mi gužvaju facu. Rasprskavajuci meci pucketaju kao kokice. Redžo Begic kleci desno od mene. Ispod vojnicke deke viri slama. Preturamo vojnicke torbe. Vlasnik "moje" zove se Duško Banjac. Njegovo ime je napisano drvenom olovkom na komadu papira iz racunske teke. Kartonske municijske kutije trpamo u džepove. Iz Redžinih usta ispada mlaz guste krvi. Krklja, i lice mu dobija farbu kreca. Isprva sam pomislio da mu je metak proletio kroz usta. Izvlacimo ga iz rova i odvlacimo desetak metara ispod u zaklon. Umro je za nekoliko sekundi. Nismo stigli ni da ga previjemo. Zrno mu je prošlo uzduž kroz prsa. Rasturilo srce. Pokrili smo ga šatorskim krilom. Kad vidiš mrtvaca, uvjeriš se u vlastitu smrtnost. Regrut povraca gute sluzave neprovarene hrane. Ostavili smo regruta kraj poginulog, dok ne dodu nosaci. Na desnom krilu, borci susjedne brigade su probili liniju i upali medu kuce. Probijamo se kroz niske stabljike neobranih kukuruza. Granata pada izmedu Husinog i Hafure. Obadvojica lete kroz zrak zajedno sa pokošenim stabljikama kukuruza. Husin je ranjen u lijevu potkoljenicu. Geler koji ga je pogodio vrijedi barem tri-cetiri mjeseca bolovanja. Hafuru je spucala detonacija. Celo motorolom javlja da imamo dvojicu ranjenih i jednog mrtvog. Nema ružnijeg osjecaja nego nastaviti akciju nakon ovakve situacije. Gadenje i strah poprimaju nadljudske dimenzije. Nailazimo na leš prebacen preko grudobrana kao vreca brašna. Obucen je u smb-uniformu. Ima oko 3o-35 godina, duge plave brkove i nove uprtace, što za njegov izgled sada ništa ne znaci. Iz nozdrva mu curi krv k'o sporednim likovima što ginu u prvim minutama jeftinog karataškog filma. Njegove širom otvorene oci gledaju u razrovanu zemlju. Tridesetak metara niže otkrivamo još jedan leš. Ovaj jedva da ima 19 godina. Leži na ledima. Gace su mu spuštene do koljena. Slavno il' neslavno, covjek je mrtav. Zemlja privlaci tijelo i olovo. Ništa ne odlazi u nebo.

***

Sat vremena kasnije, Paden i ja ležimo iza prirodnog grudobrana. Kontrolišemo stotinjak metara livade. Granate se zakucavaju u zemlju iza i ispred nas. Imam osjecaj da ce mi svakog trenutka jedna pasti na leda. Njihova artiljerija pokriva svaki pedalj zemlje. Sad bih najviše volio da sam krtica. Hvata me kokošija panika. Rado bih se oslobodio tijela, postao eterican. Riješio se mesa i krvi i razuma. Postao prozirna nula. U strahu stanuje bog. Ne molim se njemu, jer je rat obesmislio njegovo postojanje. On je sada stoposto u drugoj galaksiji. Siguran i sjeban od usamljenosti. Ne fali mu dlaka s glave. Napravio je sebi grudobran od metalnih planeta. Ponovo izvodi eksperiment stvaranja. Samoca je neugodna i on želi da se socijalizuje. Ljudi su mu se zgadili. Nije uspio. Dig'o je užasnut ruke od zemljana. Slab je to umjetnik. Ipak, barem je zlo izmislio. Ako je ikad i postojao. Geleri, kao šurikeni, pice na sve strane. Da se pogledam u ogledalo, umro bih od iznenadenja. Svako malo mijenjam mjesto zaklona. Uletim u dolinu, izgrebem se u divljim kupinama. I tu padaju granate. Paden je smiren. Leži potrbuške i osmatra. Na njegovim ledima, iz ranca viri "mac" motorne žage. Ispod motorke, za pantljike ranca, špagom je zavezao kasetofon.
- Ima l' taj krš baterije?
- Jašta, ne bi' ga džaba nosio u akciju.
- Nadi neku muziku, da ne cujemo kad rokne po nama.
Paden pali radio. Okrece plasticni kolut. Prolazi usputne stanice na kojima svira klasicna muzika: Bah, Betoven ili nešto slicno. Klavir, orgulje, violine, fagoti, klarineti prave mi šizofreniju u glavi. Užas ima agenta u svakoj celiji moga tijela.
- Goni to žaganje u kurac! - vicem Padenu.
Plasticni kolut nastavlja potragu. Bowijeva pjesma Rock'n roll suicide, tjera mi suze na oci. Pred ocima mi je šank od masivnog drveta. I krigla pjenušavog piva. Fluorescentna lampa iznad šanka pravi lebdecu atmosferu. Sve je usporeno. Njene zelenkaste oci se cakle i usne ljubicasto bubre pred poljupcem. Gledam njeno lice dok se ljubimo. Ono se "deformiše" od ljepote. "Give me your hand...", pjeva Bowie. Mirnodopski flashback se prekida, kao kad pukne filmska traka usred projekcije. Kolut ide dalje. Potraga za spasenjem je mjehur od sapuna.
Sa Radija Korenice cuju se stihovi:
"Dvor na Uni, Dvor na Uni, crkvica na bregu,
to je mjesto, to je mjesto de se Srbi legu."
Pjesma je idealna za smijeh i suzu. Medutim, granate i dalje padaju i razvlace pamet. Na momente postajemo maloumni. "Spada nam remen". Škripa tenkova, kilometar ispred nas, najnespokojniji je zvuk na zemlji. Sutra, opet ista prica. "Stisnuti šupak, smanjiti mozak na obim klikera. Mi ljupki i nevini samoglasnici ispljunuti iz davoljih usta. Izvršavati naredenja, precizno kao navodena raketa. Djelovati po inerciji kao zalutali metak. Biti dio vitraža na kojem dominira boja mljevenog ljudskog mesa. Pozdrav domovini! Pocast nadesno! Gromkim strojevim korakom. Dok lepršaju ispeglane zastave. Sijaju uglancani cinovi. Tik-takaju srca kao mehanicki satovi."
- Nešto ovd'e nije u redu.
- Trebali su nam davno poslati smjenu.
- Da se oni nisu povukli, a nas ostavili - razmišlja naglas Paden.
- Haj'mo mi lagano odavde.
- Ionako nema svrhe...
- Ništa nema svrhe.
- Jebeš svrhu.
- I onog ko je izmisli.
- Gdje cemo sad?
- Nemam pojma.
- U picku mater'nu!
- Tamo je najbolje.
- Šta ako su nam udarili kontru?
- Onda smo najebali.

-----------------------------------------

***

Celo u notes upisuje brojno stanje. Ratna formacija: devet ljudi plus cato. Opravdano odsutni: jedan u kasarni (cato). Ranjeni: dva borca. Mrtvi: jedan. Bolovanje: jedan na neuropsihijatriji (Regrut). Na licu mjesta: pet boraca. Pijemo rakiju i pušimo cuteci. Napolju, magla osvaja teritoriju. Statistika caruje. Samouvjereno barata manjkom i viškom. Mjeri moral, važe ljude k'o stoku. Standardna devijacija, plus, minus, 

pod pritiskom

1.

Doveli su nas na liniju. Blato i magla su posvuda. Jedva vidim covjeka ispred sebe. Gotovo da držimo jedan drugoga za opasace, da se ne izgubimo. Prolazimo izmedu zapaljenih kuca. Kolona se vuce uz klimave tarabe. Blato se lijepi za cizme i razvlaci kao tijesto. Najljepše su ove linije na koje prvi put dolaziš. Sve je novo, neobicno i cupavo do jaja. Pogotovo kada preuzimaš liniju nocu, a sutra kada se razdani, shvatiš da se nalaziš na vrhu "eksera". Ugljenisane grede padaju sa krova i cvrce u blatu. Klipšemo uz ogromnu padinu. Trava je ljigava od magle. Ko padne, zaustavi kolonu i obavezno opsuje predsjednika i državu. Kad samo pomislim da cemo ovu noc spavati na ledini, zabole me hemoroidi. Vodic iz vojne policije izvodi nas na vrh cuke. Ja i Emir preuzimamo plitki rov, u kojem se nalaze, isprljani blatom, jogi-dušek, jorgan i par cikova popušenih do džize i nervozno zabijenih u zemlju.
- Hej, momci, ima l' zime? - dopire glas sa naše desne strane.
- Haj' 'vamo pa cu ti reci - odgovara Emir ležeci na jogiju.
Prilazi nam kontura iza leda.
Uskace u rov.
- Ja sam iz treceg bataljona - govori nam dok se rukujemo.
- Imate l' cigara?
Otvaram tabakeru punu galesa .
- Nece l' nas vidjeti dok pušimo? - pita Emir.
- Ma nece, daleko su odavde, a i magla je gusta.
I ja i Emir kao po komandi palimo cigare.
- Nego, 'de ti meni reci, kakva je situacija ovde?
- Je l' jebeno?
- Danas su orali ovo brdo granatama. Jednom borcu iz druge cete geler je otkinuo obraz. Na Metli, a to ti je cuka duplo veca od ove naše, imaju par zisova . Vide nas k'o u fildžanu - polagano prica trecebataljonac.
- Znaci, ko preživi, ješce zlatnom kaš'kom - dobacuje Emir.
- Nije tol'ko ni guravo kako izgleda - tješi ga trecebataljonac - valja 'mriti svakako.
Strah se uvlaci u mene kao vlaga. Sutra nas sleduje besplatno brijanje.

***

Linija života ti se prekida na dva mjesta. Biceš ranjen dva puta, od toga jednom teško, govori mi ciganka. Dževada baca grah, gleda u zrna, zakljucuje, ocekuje te put u inostranstvo i dobar glas iz daljine.
Poredao sam hijerarhiju stvari: 1. rat
2. alkohol
3. poezija
4. ljubav
5. opet rat
Najdraži napjev: oj krevete cudna spravo, pozdravljam te zdravo! zdravo!
Najgluplji citat: rat je drag onom ko ga ne poznaje, od Erazma.
Najdraža boja: plava, sve nijanse plavog.
Najdraža knjiga: Plexus od Milera.
Najdraže pice: domaca šljiva.
Najdraže oružje: madarski kalašnjikov, broj puške sv-3o59.
Najdraže jelo: litra rakije i kutija cigara.
Najdraži citat: postati besmrtan, a zatim umrijeti, od Æan-Pjer Melvila.
Neostvarena želja: da mi geler napravi ožiljak na licu, da budem zajeban, kad udem u kafanu. Onda sam zaspao pokriven blatnjavim jorganom.

2.

- Haj'mo po pet maraka da ce »elicni pretrcati njivu.
- Pika li se ako pretrci ranjen, il' mora biti nedirnut?
- Bilo kako, samo da pretrci do b'jele kuce.
»elicni, nazvan tako zbog kožne narukvice sa niklovanim bodljama, leži iza šupljikave betonske ograde. Glavu je pokrio rukama. Fina betonska prašina sipi mu po kosi. Nalazi se tacno na pola puta do zaklona. Meci osamdesetcetvorke udaraju u betonske stubove, prolaze kroz šupljine, zabijaju se u zemlju. »elicni ustaje, hvata zalet, rafal ga obara na zemlju. Ljubitelji kocke sjede ispod dunje u dubokom zaklonu.
- Celo, jes' živ?
- Kurac je živ, vidiš da ne mrda, nit jeci.
- Ko mu je kriv, je l' ga neko tjer'o da pretrcava njivu preko dana, mog'o je sacekati noc - ubacuje se treci posmatrac.
Celicni opet ustaje, pokrece zdepaste noge svom snagom. Kao da trci u mjestu. Njegova frizura "dugi vrat" vijori od ubrzanja. Osamdesetcetvorka radi svoj posao. Celicni finišira poput Bena Džonsona.
- Daj pet maraka.
- Dacu ti kurac u vugla.
- Pa, je l' pretrc'o?
- Jes'.
- Je l' bilo fer i pošteno?
- Priznajem, jes'.
- A može l' u cigarama?
- Apsolutno romanticno.
- Apsolutno romanticno.
Celicni ledima oslonjen o hladni zid kuce vadi slomljene cigare iz džepa. Drhtavim prstima pripaljuje pola cigare. Popravlja frizuru. Skida prašinu i zemlju sa uniforme. Krv mu se vraca u lice. Noc pada kao kec na desetku u kartama.

3.

Zgemba noktom skida ljudski mozak sa maslenice. Kida komade desnom rukom, umace u so i stavlja u usta. Prstima druge ruke, iz bijele najlonske kese (poprskane smjesom mozga i krvi) mezi mladi kravlji sir. Faca mu je garava od barutnih gasova. U krilu drži puškomitraljez kal. 7,62 mm. Prije pet minuta u ovom rovu sjedili su autonomaši . Preko grudobrana, presavijen je još uvijek "vruc" leš. Rafal mu je prepolio lobanju. Okrecem ga na leda. Iz unutrašnjeg džepa njegove smb-vjetrovke vadim novcanik. Gledam u njegovu fotografiju. Imao je visoko celo i izražene zaliske. Krupne i melanholicne oci. Oštrom ivicom njegove fotografije vadim komade jabuke izmedu zuba.

***

Usred akcije Deba je naložio vatru iza coška kuce, da osuši carape. Na drugom kraju kuce automat je prislonio na zid. Autonomaši4 su udarili kontru. Debu su uhvatili živog i nenaoružanog. Svezali su mu žicom ruke na leda i strijeljali ga iza štale.
........................
Navece, istog dana, nakon što smo smijenjeni sa linije, otišli smo u kafanu. Pili smo na "racun" 5. korpusa, što znaci džabe. Zgemba je u bokal rakije ubacivao plave valijume. Lokali smo rakiju iz caša od dva decilitra. Gazda je donio mezu, suho meso i tvrdi sir, na racun kuce. Imao je dobrocudnu facu. Izgledao mi je kao iskusan ugostitelj. Konobarica, Rumunka, žalila se gazdi što pijemo džabe. On ju je umirivao. Ispod usana virili su njeni zubi, razmaknuti kao oni na grabljama. Kaže da je hodala sa nekim tipom iz naše brigade kojeg su zvali Pekar. Nakon nekoliko litara rakije poceli smo "cijepati" kafanu. Pucali smo iznad šanka, po ogledalu i rafama za pice. Prigušen pucnjavom, narodnjak je cijukao iz zvucnika kasetofona. Pokušavao sam pogoditi plasticni muhomlat, zakacen o ekser na lamperiji. Na terasi smo razbacali plasticne stolove i stolice. Iskundacili smo par mještana koji su se pobunili protiv naših "postupaka". Razoružali smo tri civilna policajca i postrojili ih ispred frizerskog salona. Gazda nas je ladom odbacio u školu, gdje smo bili smješteni, deset kilometara dalje od kafane. Vani je poceo pljusak. Brisaci su klizili po šoferšajbi kao kazaljke na tlakomjeru. Te veceri nije bilo više nicega za pricu.