Željko Kipke

DESET DANA VELJAČE I BULEVAR DEVET ŽIVOTA

Sarajevske Sveske br. 32/33

DESET DANA VELJAČE

UVOD
BIJELI MAČIĆ. Moja prva dnevnička priča trajala je punu godinu dana i zvala se Od veljače do veljače (Durieux, Zagreb, 2005). Završio sam je s pričom o malom bijelom mačiću koji 2005. nije doživio kraj simptomatičnog mjeseca. Što zbog zime, a što zbog okrutnih susjeda. Šest godina poslije pojavio se drugi bijeli mačić čije je krzno prošarano s nekoliko fleka okera i crne. Mala divlja životinja za sada je dobro – miljenik je svih stanara i susjeda iz okolnih kuća.
DAN 1.
FAIR GAME. Čovjek bi pomislio da se iza naslova krije poštena igra. Tako je, naime, distributer za hrvatsko tržište preveo naslov filma Fair Game. Politički triler prema istinitim zbivanjima i likovima sve je samo ne priča o poštenoj igri. Naprotiv, riječ je o filmu koji koristi metafore iz političkog žargona kojima se označavaju delikatni sadržaji. Fair game je sintagma za otvoreni lov na neposlušnog agenta Američke obavještajne službe (CIA). Nju su – riječ je o Valerie Plame (igra je Naomi Watts) – predsjednikovi ljudi pokušali žrtvovati kako bi opravdali šefov ratni angažman u Iraku. Dakako, zavjera iz 2003. je razotkrivena i nakon sedam godina stavljena na filmski ekran. Nevjerojatno je kako glavna glumica u trenutku kada daje izjavu pred državnim povjerenstvom sliči na stvarnu Valerie koja se pojavljuje u završnim kadrovima na ekranu unutar ekrana. Na trenutak mi se učinilo da nema fizičke razlike između fikcijskog i stvarnog lika. Možda zbog činjenice što je redatelj, nakon prve rečenice Naomi Watts pred povjerenstvom, s punog ekrana prešao na manji pa je dokumentarna snimka s televizijskog ekrana dodatno stanjila razlike između žive agentice i njezine filmske inačice.
GHOST WRITER. Priče o preklapanju stvarnosti i filmskih proizvoda nisu nove, no uvijek su iznova intrigantne, posebno ako su drugačijeg predznaka ili na tragu novoga obrasca. Sličnom sam preklapanju svjedočio otprilike prije tri mjeseca, nakon što sam odgledao film Romana Polanskog Ghost Writer. Gledao sam ga nakon što su ga u Švicarskoj uhitili za silovanje maloljetnice koje je počinio davnih dana u Americi pa mi je, moram priznati, bilo čudno što se to zbiva u jeku reklamne kampanje za spomenuti film. No, nakon što sam ga odgledao i shvatio da se redateljeva fikcijska priča očešala o zanimljivu vezu između bivšeg britanskog premijera, njegove žene i Američke obavještajne službe, potez američke administracije je dobio suvisli okvir. Barem iz mog rakursa gledanja. Kada sam poznanika upozorio kako ta dva podatka – filmski zaplet i hapšenje – koincidiraju te da sličan tretman britanske potpore američkom angažmanu u Iraku do sada nisam primijetio na filmskom ekranu, samo je odmahnuo. Na moju priču o špijunu u bračnom krevetu bivšeg britanskog premijera podozrivo se nasmijao. Kasnije ću doznati da je pogledao Pisca iz sjene u DVD formatu, a njegovu će prvotnu reakciju zamijeniti opaska o tome kako je Polanski napravio dobar film.
NJUŠKALO POLANSKI. U svakom slučaju, formula s Irakom, obavještajnim službama, britanskom potporom i zavjerom iz Bijele kuće je nepresušna. Njezini su rakursi iznenađujući i začudno je kako se elementi dva scenarija o zavjeri kontra Iraka poklapaju u bitnim elementima. Možda je njuškalo Polanski stvorio obrazac na koji politička elita ne želi niti može gledati dobrohotno. Kako bilo, ostaje činjenica da je redatelj uhapšen u vrijeme dok je film kružio po festivalima i kinodvoranama. A tolike su godine prošle od optužbe za silovanje. Redatelj je u međuvremenu primio brojna priznanja i nagrade pa se pitam zašto se toliko dugo čekalo – naime, pipci američke državne administracije sežu do najzabitijih mjesta na Zemlji i šire.
DAN 2.
PERJE U DVORIŠTU. Ujutro sam naišao na dva kruga očerupanog perja u susjedovu dvorištu. Mačja zajednica, koju uporno hranim, preko noći se pretvara u predatorsku. Posebno ih iritira jato golubova do čijih jedinki teško dopiru, no povremeno poneka neoprezna ptica završava na noćnom jelovniku. U središtu drugog kruga od perja uočio sam krvave ostatke ptičjeg tijela.
CRNI LABUD. Istoimeni film u popodnevnoj projekciji za predstavnike medija i filmofila završio je krvavo. Balerina je do kraja odigrala ulogu u Labuđem jezeru Čajkovskog, a predanost samoj ulozi platila je duševnim rastrojstvom i krvavom ranom koja se rapidno širila njezinim dresom od „bijelog perja“. Slika jutarnjeg dvorišta premjestila se na filmski ekran. Drugi su protagonisti, no metafora je ista i kaže: noću su sjene kraće nego danju. Zvijer konstantno vreba iz prikrajka i dovoljan je trenutak neopreznosti pa da sve pođe po zlu. Od trenutka kada je Nina Sayers (igra je Natalie Portman) dobila ulogu kraljice u poznatom baletu u njezin se život sudbinski umiješala zvijer iz prikrajka – crni labud. Ne samo u formi manične paranoje, nego i fizički, pri čemu njezina koža počinje proizvoditi podlogu za preobrazbu u plašt od crnog perja. Njezino drugo lice ili noćna figura skratila je sjenu balerine zbog čega su „obje“ morale platiti životom. Neoprezna je ptica u susjedovu dvorištu, također, nakratko zaboravila na instinkt. Odnosno, skraćivanje razmaka između života i fikcije obavezno završava tragedijom. S druge strane, filmska priča koja govori o tankoj granici između svakodnevice i libreta za balet pati od nelogičnosti. Jedna, nezanemariva, šef je baleta (igra ga Vincent Casel) koji se u svojoj trupi ponaša kao seksualni predator u vlastitom kokošinjcu, premda bi po prirodi stvari trebao podržavati posve drugačiju seksualnu orijentaciju.
DAN 3.
ŠEJLA KAMERIĆ. Mlada je bosanska umjetnica u Beču na sajmu antikviteta pronašla dvadeset i pet minijaturnih sličica iz vremena Hitlerova političkog uspona. Koristila ih je za instalaciju u galeriji u Grazu – Camera Austria, prema istoimenom časopisu koji se uglavnom bavi fotografijom. Postavila ih je u drvene okvire na nogarima i dopunila ih rukom pisanim stihovima pjesama u rasponu od Judy Garland pa sve do Lou Reeda, Pink Floyda, Led Zeppelina, Talking Headsa, Beatlesa, Sheryl Crow, Leonarda Cohena itd. Na prvi se pogled činilo kako poetska veza između sličica i stihova pokriva bilo koju zajednicu, njezinu društvenu i prirodnu panoramu. Sve dok se na fotografijama nisu pojavile vizure nacističkih skupova, portret Führera, pa ljudi koji se penju po stablima kako bi mogli vidjeti i slušati omiljenog vođu… Sve dok se ugođaj savršenog dana (prema stihovima Lou Reeda Perfect Day) u idiličnom pejzažu nije preobrazio u tjeskobnu abecedu. U tom je trenutku uspostavljena mučna veza između blitzkriega i sarajevske opsade. U tom su trenutku glazbene metafore o sjenama, nebeskim stepenicama i dobrim namjerama napustile izlizani klišej o bezimenom krajoliku i futurističkoj dokolici.
AUSTRIA TABAKWERKE AG. Duhanska je tvrtka sličice stavljala u kutije cigareta u svrhu tihe propagande. Trebalo je pušačima diljem zemlje i na taj način približiti ideju zajedništva, nacionalsocijalizma, priču o idealnom društvu budućnosti i tome slično. Povijest kaže kako su gotovo sve društvene zajednice pogleda uprta u grandioznu sliku budućnosti počivale na represivnim institucijama, bešćutnim tiranima, prijekim sudovima i zaluđenim mnoštvom. Ta se projekcija stoljećima obija o glavu njihovih nositelja. Sjevernoafričke zajednice trenutno prolaze pakao idealnih projekcija.
POLJSKI. Na jednom TV kanalu površno sam registrirao priču o nekom plemenu (afričkom ili indonezijskom?) koje ne projicira budućnost. S članovima zajednice nemoguće je razgovarati o njoj, a kamoli planirati nešto konkretno za idući dan. Zaboravljaju sve što im se predlaže za sutra jer žive u vječnoj sadašnjosti. Nakratko sam prebacio na drugi TV program jer su krenule reklame, no za tri minute prilog je netragom nestao s ekrana. Kako se nenadano pojavio tako je i otišao. Samo sam zapamtio da se govorilo poljski. Bijelac koji je članove arhaične zajednice nagovarao na budućnost govorio je slavenskim jezikom.
DAN 4.
VEČERNJI POZIV. Sipao sam mačju hranu u posudice na otvorenom kada je zazvonio mobilni telefon. Čovjek se predstavio kao kolekcionar i objasnio mi da se sprema kupiti neku moju sliku koju su mu ponudili. U početku bijaše simetrija, naveo je naziv, čak i dimenzije, raspitivao se za certifikat, pitao me kako može znati da slika nije krivotvorina i slične gluposti. Inače, taj je dan u tiskovinama izašao članak o tjeralici za pet vrijednih slika u kolekciji bivšeg hrvatskog premijera. Čovjek s druge strane aparata zapravo je pleo mrežu kako bi isposlovao susret u mom ateljeu. Inzistirao je na tome da mi donese sliku na uvid, naravno, ako je kupi te da ja potvrdim njezinu autentičnost. Pokazalo se da je moja pričljivost u nepoznata kupca izazvala silni apetit. Čovjek će mi se javiti za koji dan i potvrditi da je kupio sliku te tražiti susret, a ja ću pristati, samo da ga se riješim. Međutim, do susreta neće doći jer se moja trenutna slabost s vremenom pretvara u bijes, pa ću kratkim SMS-om otkloniti susret. Simptomatično je kako je nepoznati kolekcionar brzo reagirao, iako je bio vikend i vrijeme popodnevnog odmora. Nema problema, može bilo koji dan, samo u isto vrijeme.
SUMNJA. Nekoliko je činjenica zbog kojih sumnjam u njegove namjere. Prije svega, promptno reagiranje na moj prvi i ujedno posljednji SMS. Naime, predvidio sam brzinu i ponudu za novi susret, pa mogu skromno reći da sam pročitao njegov psihološki profil u mjeri u kojoj mi je potrebno da bih se zaštitio od neovlaštenog upada u moj radni prostor. Zatim posebna znatiželja oko izdavanja certifikata za slike, pa njihove cijene, pa dovlačenje slike koju mu nisam prodao nego je platno „kupio“ negdje drugdje, pa dvostruki zvuk u mobilnom aparatu tijekom prvog razgovora... Zatim koincidencija poziva i novinskog napisa o potrazi za nestalim slikama iz kolekcije bivšeg premijera. Baš me zanima, hoće li hajka na moj atelje stati na tome?
LE SAMOURAÏ. U kasni sam sat pogledao Melvilleov film s Alen Delonom u naslovnoj ulozi. Usamljeni je „gradski tigar“ vješto manipulirao policijom te ih je na kraju doveo u zabludu nakon koje više nije bilo povratka. Vrhunska se manipulacija u završnici plaća glavom, bez obzira s koje strane dolazila – bilo represivne institucije i njezinih njuškala bilo progonjene zvijeri. Na špici francuskog filma stoji citat o usamljenosti samuraja koja se jedino može mjeriti s tigrovom u džungli, odnosno džungli na asfaltu. Isti se citat našao i na špici eksperimentalnog filma Ivana Faktora koji je premijerno prikazan u Kinu Tuškanac u drugoj polovini siječnja. Posvetio ga je pokojnom kolegi i prijatelju umjetniku Tomislavu Gotovcu. Usamljeniku i čudaku koji je vlastiti stan ispunjavao različitim predmetima i tiskovinama te je na taj način sebi ograničavao kretanje i otežavao disanje. Usamljeni je umjetnik od stana napravio džunglu kroz koju se jedva probijao. U 22 minute filmskog eksperimenta redatelj nije uspio približiti duh zagrebačke wunderkammere brojnoj publici u kinodvorani. Bez obzira na to što je posudio naslov Melvilleova filma, ulomak iz bušido filozofije o samurajevoj usamljenosti te činjenice da je film sniman još za života umjetnika i pod njegovim patronatom.
DAN 5.
AUTOBUSNI KOLODVOR. Zaustavili smo se u nekom kafiću autobusnog kolodvora. Marinko je izašao po nekom poslu, a Neđo je pitao što ćemo popiti dok sam Jerku Denegriju objašnjavao Raspućinovu rendgensku strategiju u doba carske Rusije. Pomno je pratio moju priču o policijskom praćenju ruskog čudotvorca izuzetne životne energije, koji je svakodnevno vodio prostitutke i ugledne dame u peterburške hotele i tamo ostajao otprilike dva sata. Ponekad je u istom danu znao u dva navrata ponoviti istu radnju, ali s dvije različite dame upitna morala. Ne bi to bilo nimalo čudno da tijekom ispitivanja jedna od njegovih klijentica nije objasnila kako se u toj sobi ništa posebno nije zbivalo. Čudak bi sjedio preko puta nje, nudio pivo i strijeljao očima njezino razgolićeno tijelo. Na izlasku joj je rekao da ima loše bubrege, a 26 godina kasnije žena je završila na operacijskom stolu gdje joj je odstranjen bubreg. Prema tome, ruski mužik sa silnim energetskim potencijalom u sebi u hotelskim je sobama vježbao i potvrđivao vještinu rendgenskog pogleda. Svjedokinja je dodala kako se plašila prodornog pogleda te bi svaki put odahnula kada bi za odlazak u hotel odabrao neku od njezinih kolegica. O rendgenskom sam pogledu opširnije pisao u svojoj knjizi koincidencija (Figura 17 – Nebo može pričekati, Durieux, Zagreb, 2007)
DVA NJUŠKALA. Za susjednim je stolom sjedio mladić obrijane glave i sumanuta pogleda. Dok je slušao moju priču neprestano je trzao glavom, čak nije skrivao znatiželju nego je besramno slušao što se zbiva za našim stolom. Međutim, ja nisam mogao preći preko činjenice da nas netko promatra sa strane i pomno upija tuđi sadržaj. Ubrzo je izašao, no tim činom nije poljuljao moju sumnju u doušnika ili prikrivenog žbira. Ni Jerko ni Neđo nisu dijelili moju nelagodu, štoviše prihvaćali su je s dozom simpatije prema nekome tko projicira sadržaje koji su, po njima, u znatnoj mjeri upitni. Zatim se s lijeve strane pojavio tip koji je više slušao što pričamo nego što se koncentrirao na listanje dnevnih novina. Stvarno bih pretjerao da sam inzistirao i na tom slučaju. U međuvremenu se kafić ispraznio pa smo se i mi digli od stola. Na putu prema automobilu prošli smo pokraj mladića sumanuta pogleda. Pojavio se niotkuda, s ruksakom u ruci i jaknom na sebi – u lokalu je inače sjedio bez ičega, samo u košulji te izlizanim trapericama. Kako je automobil grabio prema jugu tako su polagano blijedile slike njuškala iz kolodvorskog kafića.
DAN 6.
KAZALIŠNA MIMIKA. Otišao sam na zagrebačku premijeru Gogoljeva Revizora te napustio predstavu nakon pauze. Ne zato što nije bila dobra, nego zbog dužine trajanja i neudobnih sjedišta. Ne pamtim kada sam izdržao puna tri sata na nekoj predstavi. S obzirom na redateljsku koncepciju komad je bio naporan za nositelje glavnih uloga. Vili Matula kao gubernijski šef nije mogao sakriti znoj na licu, no uloga mu je sjela i prvi je dio odigrao suvereno. Pogotovo scene u kojima je mimika tijela i lica zahtijevala dobru koordinaciju, fizičku umješnost i kondiciju. Sve do trenutka kada je redatelj protagonistima koji su svi odreda nosili suvremene uniforme – crno odijelo, uske crne kravate i bijele košulje – zamijenio iste za povijesne kostime. U tom je trenutku pala tenzija, kostimi su prekrili grimase i nikakav napor na tijelima i licima glumaca nije mogao izaći iz povijesnog kaveza. Kao da je lakrdijaška odjeća izbrisala granice između glumaca i kulisa. Treba, dakako, uvažiti činjenicu da sam otišao prije kraja predstave. No, prije nego sam napustio glavnu dvoranu Zagrebačkog kazališta mladih zapamtio sam ukočeno tijelo Vilija Matule, dakako i ostalih protagonista, a pogotovo njegove žene u predstavi (igrala ju je Nina Violić), glumice koja je drastično pala nakon navlačenja teškog kostima. Njezina prepotencija tijekom prvog dijela predstave nestala je kao nožem odsječena nakon što je utonula u tešku opravu.
VRTNI PATULJCI, CRVENI I PLAVI. Dan ili dva kasnije animirana 3D predstava na temu Shakespearove tragedije pod nazivom Gnomeo i Julija bila je sve samo ne dosadna. Bila je simpatična i vrlo duhovita filmska reanimacija klasične priče sa zabavnim završetkom. Dramatični sukob familija premješten je u dva susjedna vrta, među patuljke s crvenim kapama, s jedne strane, i plavim kapama, s druge. Njihovi se vlasnici, sredovječna žena i stariji gospodin, također ne trpe te se svakodnevno časte pogrdnim izrazima. Ekranizacija je trajala upola manje od kazališne predstave, a povezuje ih je slična redateljska koncepcija mimike. U kazalištu su protagonisti uvježbali mimiku servilnosti do stanja ukočenosti, dok je vrtnim patuljcima od kamena ili lijevanog betona bila imanentna. Njihova se servilnost ili lakrdijaška ukočenost aktivirala samo u blizini ljudskih jedinki. U svim ostalim slučajevima mala su se duhovita stvorenja pretvarala u žive zvrkove.
DAN 7.
BRITANSKI IMPERIJ. Publika u prepunoj dvorani broj 11 pozorno je pratila filmsku dramu britanskog kralja koji je imao govornu manu te je silnu energiju trošio na istupe u javnosti. Činilo mi se kao da je servilnost britanskih podanika prešla na gledatelje u zagrebačkoj kinodvorani. Nije bez razloga David Icke, gostujući prije nepune dvije godine na hrvatskoj nacionalnoj televiziji, upozoravao gledatelje kako europska birokracija pod tajnim vodstvom britanske kraljevske familije gomila legislativu na hrvatskim granicama kako bi se u skoroj budućnosti njezini žitelji u novoj koloniji osjećali kao kod kuće. Zanimljivo je kako se nominacije za Oscara lijepe na gotovo sve filmove o članovima britanske kraljevske obitelji, bez obzira na njihovu umjetničku kvalitetu. Trenutno je u hollywoodskoj perspektivi glumac koji igra kralja s govornom manom, inače oca aktualne Kraljice Engleske (Colin Firth). Helen Mirren je prije četiri godine već dobila nagradu Američke filmske akademije za ulogu Elizabete II u jednom posve ispraznom komadu.
SANJAO SAM ENGLESKU KRALJICU. U knjizi koju običavam zvati katalog snova (Sei-khai-reich, Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2006) objavio sam san o engleskoj kraljici. Prenosim ga u cijelosti:
Engleska se Kraljica nije mogla načuditi mojem odbijanju njezine služavke. Jednostavno je željela ugoditi svakom mojem kapricu, ignorirajući činjenicu da sam oduvijek zazirao od toga da me netko služi. Smatrao sam da je služenje ponižavajući posao za obje strane – jednako je mučno za slugu kao i njegova privremenog gospodara. Pravio sam se blesav pred Njezinim Visočanstvom koje je bilo vrlo mlado, energično, pa čak i privlačno. Sjedio sam za širokim okruglim stolom, a nasuprot nesuđena mi služavka. Netko je ispred nje stavio jogurt i očišćeni orah na tanjuru. Instinktivno sam predvidio ženin pokret i znao da ću tog jutra doručkovati samo jogurt. Posegnula je u smjeru tanjura, ostao sam bez oraha i naljutio se na Englesku Kraljicu, jer mi je unatoč protivljenja nametnula svoju služavku (san od 12. siječnja, 2006).
ORAH I JOGURT. Kada bih danas, s odmakom od četiri godine tumačio san, krenuo bih od figure ploda koji neodoljivo podsjeća na ljudski mozak. Engleska će birokratska palica, prema snu, zagospodariti mentalnim resursom novih kolonija. Uostalom, stanje stvari na Balkanu već jasno pokazuje u tom smjeru. A jogurt je topla voda koju radosno otkrivamo svaki put kada budući gospodar ostavi prostor nade u povoljno rješenje birokratskih zapreka. Međutim, ona je (nada) isprazna poput umjetnog sadržaja u plastičnoj čaši s tvorničke trake.
DAN 8.
THE WAY BACK. Film o Poljaku koji predvodi epski bijeg iz Staljinova gulaga, zapravo je još jedna zapadnjačka propaganda kontra omraženog mu komunizma, njegovih ideologa i beskrupuloznih vođa. I mala se Hrvatska pridružila stoljetnom obračunu s komunizmom, s obzirom da su njezine represivne institucije krenule u „odlučan“ obračun sa počiniteljima masovnih egzekucija na kraju i u godinama poslije Drugog svjetskog rata. Pojedinci koji su u doba komunističkog režima bili na čelu represivnog aparata, a za koje se sumnja da su stajali iza likvidacije civila i vojnih lica, u poodmakloj su životnoj dobi. Psi tragači zdušno ruju po jamama diljem zemlje, a njihovi gospodari najavljuju veliki obračun s nepravdama iz prošlosti. Uostalom, takvi su standardi povijesne kozmetike u koju, svakako, spada i Weirov recentni film atraktivnih panoramskih snimaka „ruskih“ šuma, „mongolske“ pustinje i „tibetanskog“ krša. Treba, konačno, do temelja srušiti mit o proleterskom društvu jednakih predispozicija nad kojim dominira Staljinova tvrdnja o tome kako je zahvalnost bolest od koje pate psi. Nešto slično izgovara Valka (igra ga Colin Farrel), također bjegunac, ne iz političkih razloga ili nehumanih uvjeta u gulagu nego zbog kockarskog duga. Izgovorio ju je tijekom kockarske groznice u baraci sibirskog logora. Pa ipak, kada grupa bjegunaca stiže do mongolske granice vjerni je komunistički pas neće prijeći, jer, kako kaže, nije on politički obilježen, ne bježi od zatvora nego vjerovnika u sibirskoj pustoši koji mu radi o glavi. Strpat će ga u neki drugi zatvor u kojem za početak nikome nije dužan. Na njegovim su prsima tetovirani Lenjin i Staljin, na njih ne da, štoviše divi se kodnom imenu diktatora – čovjek od čelika – koji je bez ikakve dileme promijenio sudbine milijuna ljudi. Prema tvrdnjama poznavatelja ruskih prilika, filmska tetovaža na Valkinim prsima nema realnu podlogu u razdoblju s kraja tridesetih. Filmska se digresija dotakla često prikrivenog društvenog standarda po kojem su glasnogovornici drugačijih političkih opcija opasniji po društveno zdravlje od opakih razbojnika i ubojica.
WILLY EL CASPER. I taj je bježao, ali iz Meksika u Texas jer je prekinuo pseću pokornost uličnoj bandi i njezinu vođi pod nadimkom Mađioničar. Bježao je pod krinkom imigranta iz Srednje Amerike u potrazi za pristojnim životom. Sin nombre je film o epskom bijegu na sjever, od Hondurasa, preko Gvatemale i Meksika sve do američke granice i dalje. Weirov put je u suprotnom smjeru, prema jugu, od Sibira i Bajkalskog jezera, preko Mongolije, Kine i Tibeta sve do Indije. U oba slučaja, imena su nevažna jer prijelaz preko silnih granica ljude pretvara u vukove bez identiteta. Nakratko se pseća pokornost pretvara u vučji oprez i razdražljivost, ali ne zadugo. Willy El Casper će izgubiti glavu prije nego uđe u rijeku koja ga dijeli od američkog sna. Likvidirat će ga maloljetni delikvent kojega je osobno doveo i preporučio marero zajednici. Weirovi će bjegunci, ukoliko prežive, u konačnici vratiti pseći integritet. Poljaci svakako, po povratku u domovinu poslije pada komunizma, pod paskom birokratizirane Europe. Prema tome, jedino se na putu bjegunci oslobađaju pseće pokornosti. Marero Willy je slobodan od trenutka kada na krovu transportnog vlaka mačetom zasječe Mađioničarev vrat pa sve do trenutka kada ga na nekoliko metara od rijeke hicima iz pištolja zaustavi maloljetni El Smiley.
PSEĆA POKORNOST. Staljinova metafora o psećoj bolesti ima dva lica te nema tog pojedinca kojega se ne dotiče. Samo tijekom bijega njezin je utjecaj znatno smanjen. A potom slijede konzekvence kojih su oslobođeni jedino diktatori. S vremena na vrijeme i to se mijenja kako to pokazuju aktualni nemiri u sjevernoafričkim metropolama.
DAN 9.
POLICIJSKI PSI. Krenuo sam prema fotografskom studiju kako bih ispravio pogrešku na jednoj slici iz serije Devet života. Dvanaest sam ilustracija namijenio za časopis Sarajevske bilježnice te sam, primijetivši propust, morao dodati jedno slovo u citiranoj sintagmi koju je svojedobno izgovorio Jean Cocteau. Ispustio sam slovo o u pridjevu policijski, a citat glasi: Više volim mace od pasa jer ne postoje policijske mace. Prije dva tjedna slike su ostavljene u studiju i od tada seansa fotografiranja ne staje. Što zbog refleksa na platnu, previše žute u tonu ili pak moje greške u tekstu pisanom na slici. Serija platna samo je dio priprema koje su prethodile radu na filmu Bulevar devet života.
ŠTO U NJEMU IMA NEDOPADLJIVO? Na putu do studija prošao sam kontrolu u tramvaju i susreo mladog arhitekta. Rekao mi je kako mu se sviđa kratki tekst o sreći kojeg sam pisao za Jutarnji list. U brzinski sročenom tekstu perspektivu sreće lomio sam kroz priču portugalskog književnika Fernanda Pessoe o bankaru anarhistu, i zaključio dijaloškom listom jednog horor filma u kojem zli demon Lilith, skriven u tijelu atraktivne žene, na pitanje zašto se vraća u ovaj svijet i što joj se u njemu toliko dopada, odgovara protupitanjem – a što u njemu ima nedopadljivo? Zatim sam na povratku kući susreo arhitektovu ženu, na posve drugom mjestu, što je značilo da je priča o policijskim psima za taj dan završena, jer mi je zagrebački standard akauzalnosti još jednom potvrdio kako se koincidencije ne zbivaju tek tako i slučajno. Žena je vrlo pozorno slušala moje objašnjenje okolnosti pod kojima sam susreo njezina čovjeka. Sumnja je pravi stimulans, poput injekcije adrenalina.
DAN 10.
KARA BOGAZ. Svaki dnevnik, crtica ili pamflet ima svoju središnju točku iz koje sve ide ili su u nju slijeva. Borges je spominjao Alefa, a mojih deset dana veljače doseglo je magičnu formulu Kara Bogaz ili Kara Bugas kako piše na špici nikad prikazivanog sovjetskog filma iz 1935. godine redatelja Aleksandra Jefimovića Razumnija. Prikazivanje filma najavljeno je uz zagrebačko predstavljanje knjiga Franka Westermana, novinara i publicista iz Holandije koji je neko vrijeme boravio u ruskoj metropoli. U moskovskom je arhivu naišao na bunkeriranu kopiju filma koji, zapravo, nikad nije bio dovršen niti je krenuo u distribuciju. Premda je, prema navodima književnika, zadovoljio sve mjere socijalističke propagande, tiho je povučen iz završne produkcije i stavljen ad acta. Nitko nije želio inicirati Staljinov bijes nakon što je doznao da je filmska priča o turkmenistanskim pustarama i proizvodnji pitke iz slane vode Kaspijskog jezera najprije prikazana francuskom piscu, komunističkom aktivistu i novinaru Henriju Barbusseu. Diktator je vidio njegovu pozitivnu kritiku o filmu tiskanu u Izvestia od 27. kolovoza 1935, dakle, prije nego što ga je potvrdilo cenzorovo oko. Nitko od zaduženih za promociju i distribuciju igranog komada nije želio riskirati. Strategija zaborava pokazala se manje štetnom od finalizacije materijala.
VODENI RESURSI. Dok se u hrvatskoj stvarnosti trenutno vodi tihi medijski rat oko prodaje domaćih vodenih resursa, u filmu prikazanom na TV ekranu jedne zagrebačke čitaonice prekrajala se vodena masa uz istočni rub Kaspijskog jezera. Magnetizam malog jezera prislonjenog uz veliko privukao je redatelja filma kao i Konstantina Paustovskog prema čijoj je noveli pisan scenarij, premda književnik nikada nije vidio turkmenistanski lokalitet. Na njemu su sovjetski inženjeri prekrajali prirodu vode, no sve je ostalo na propagandi jer u prirodi je vode prilagođavanje novim okolnostima, zbog čega joj se mijenjala struktura te je u konačnici samo lokalno stanovništvo ispaštalo. Prema novim istraživanjima prirodu vode je nemoguće ukrotiti bez dalekosežnih posljedica po okolinu i šire. O primjerima ruske diktature nad vodenim resursima govori Westermanova knjiga Inženjeri duše. Namjerno zaboravljeni film o turkmenistanskom lokalitetu dobra je metafora za točku u kojoj se sudaraju anegdote o Staljinovoj opsjednutosti filmom, psećoj pokornosti, holandskom njuškalu, graditeljskim nebulozama u prošlosti, političkoj propagandi, znanstvenicima koji tvrde kako je Kara Bogaz posljedica svemirske nepogode – udara asteroida o zemljinu površinu i tome slično. Na marginama iste metafore pritajila se priča o doušnicima i filmskoj stvarnosti koja u znatnoj mjeri odražava svakodnevicu i obrnuto.
VINO I GRICKALICE. Westermanovu sam knjigu dobio prije nego što je službeno izašla sredinom 2007. Neko vrijeme mi je smetala na polici pa sam je preselio izvan Zagreba. Premda sam odustao od njezina sadržaja ipak sam otišao uživo poslušati autora. Vjerojatno je presudila projekcija nepoznatog filma. Od samog je početka bilo jasno kako će igrana struktura koja se temeljila na estetici nijemih komada rastjerati veći dio publike. U prvih dvadeset minuta osulo se društvo, no oni bezobzirniji se nisu dali. Sve dok nisu, uz glasne komentare, pojeli grickalice i popili ponuđeno vino. Tek tada su sebi i rijetkim filmofilima u publici morali priznati da ih digitalizirana kopija sovjetskog filma doista ne zanima. Među njima je prednjačio Predrag Matvejević. Čini se da sam i ja bio bezobziran prema sadržaju knjige Inženjeri duše kada sam je maknuo s police. Odlučio sam to ispraviti.
OD ANTIKE DO RENESANSE. Dan ranije, na predstavljanju knjige Hansa Beltinga na temu kraja povijesti umjetnosti sve su učene glave u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti nudile primjere iz prošlosti kako bi pokazale i dokazale da se ta grana znanosti već od pamtivijeka bavi sličnom dilemom. Promocija se pretvorila u dva mala predavanja o tome što su sve izlagači (Marcel Bačić, Žarko Pajić) pročitali i kakve su tajne veze našli u pisanoj ostavštini od antike pa do renesanse. No, mene je više od toga zanimalo što se trenutno zbiva na relaciji recentne umjetničke prakse i znanosti koja sebi tepa da je povijest umjetnosti. Radikalniji bi diskurs ipak zahtijevao poznavanje žive umjetničke scene, a manje silnih teorija i knjiga kojima se učene glave brane pred najezdom umjetničkih strategija.
ŽAMOR. U doba kada su pravila umjetničkog ponašanja sve samo ne pravila nemoguće je iznaći teoretsku jedinicu koji bi pokrila živo stanje stvari. Teško je formacije bez prepoznatljivog stila ili poželjne strategije opravdati u pisanom obliku. Stoga sam predavanja o kraju povijesti umjetnosti doživio kao niz opravdanja za postojanje teoretske discipline koja, dakle, učestalo preispituje razloge vlastita postojanja, pa se, s obzirom na to, opasno približila umjetničkoj praksi. U trenutku kada su sudionici za stolom glasno zastupali ideju o tome kako je okvir važniji i razumljiviji od sadržaja ili njegove slike, odnosno, kada su predavači izveli performans pred uglavnom mlađom publikom, teško je bilo ne primijetiti u tom događaju svojevrsnu muzejsku instalaciju. Na kraju, ista je publika oba predavača nagradila pljeskom jer su, pretpostavljam, po njezinu mišljenju dobro odradili svoje predstave. Međutim, ona druga, živa praksa o koju su se samo očešali ili uopće o njoj nisu govorili, ostala je izvan dosega njihovih teza. O njoj najrječitije govori fraza Umjetnost uvijek nađe načina. Svojedobno sam je izvukao iz komercijalnog okvira američkog filma Jurassic Park u kojem je na mjestu umjetnosti stajao život. Ni staro ni dopunjeno izdanje Beltingove knjige nisam čitao, niti ću ga čitati, posebno ne nakon baroknih predavanja u skučenom prostoru kojeg je pred kraj zamalo nadjačao dječji žamor iz neodređena smjera.

BULEVAR DEVET ŽIVOTA

UVOD. Kažu da mace imaju devet života. Nepredvidljive su, zbog čega su priče o njima uvijek uzbudljive, pa tako i ova koja slijedi.
F1. Mačji se rakurs sudbinski umiješao u moj nakon što sam u jednoj knjizi naišao na šaljivu opasku privatnog detektiva: Više volim mace od pasa jer ne postoje policijske mace. Od tada je prošlo više od šest godina. Tijekom toga razdoblja figure i asocijacije su se množile, udaljavajući se ponekad samo zato da bi se vratile u drugačijem ruhu i pod krinkom novog, atraktivnijega prizora. Netko će, po inerciji stvari, konstatirati kako je riječ o pukoj fikciji. S oprezom ću odgovoriti da je riječ o nizu zbivanja, lokacija i sugestija koje nadilaze puku fikciju, jer ih je teško, gotovo nemoguće odvojiti od stanja stvari na terenu. Sve što treba je prepustiti se i čekati na signale, kao što to čine brojni istanbulski ribiči na mostu preko Zlatnog roga. Ljudi love ribu imuni na prometnu vrevu, vremenske nepogode ili znatiželju silnih prolaznika.
F2. Godinama sam nenametljivo slijedio mačje figure, bez velikih očekivanja. Jednostavno su se lijepile za moje oči. Isprano žuta u tuniskoj pustinji podsjetila me na ljubimca sa zagrebačke Martinovke. Njemu sam čak posvetio trominutni film. Ili siva i nepomična, kao iz granita isklesana životinja, tik uza zid jednog marokanskog povijesnog zdanja. Pa prljavo žuta na terasi marakeškog lokala. Uporno mi se zavlačila ispod crne kožne jakne. Zatim onaj niz pariških žena pod maskama na prvi dan Nove 1956. u bečkom magazinu Der Stern. Posve sam neočekivano naletio na ilustraciju. Pa devetnaesti nastavak priče o dvostrukoj špijunki La Chatte iz Drugog svjetskog rata. Njezin je nadimak u münchenskom časopisu Quick iz iste 1956. pocrvenio. Oba sam tjednika našao u istom bečkom dućanu.
F3. Za kratkotrajnog posjeta gradu predosjetio sam da nešto s lokalom ne štima. Vlasnici su preselili u drugi kvart radi jeftinije najamnine. Nova je lokacija uzbudljiva na posve drugačiji način, bez obzira na to što je daleko od magistralnih tokova i žive ulične vreve. Dislokacija dućana sa starim filmskim časopisima utjecala je na nastavak priče o mačjim figurama. Dakle, prelomila se u gradu u kojemu ih na ulicama nećete uživo susresti. Jedino u knjigama i starim časopisima. Doduše, ideja o Bulevaru devet života krenula je iz Zagreba, prve je konkretne obrise dobila u Beču, a potom u Istanbulu. No prije odlaska u turski megalopolis nekoliko kratkih napomena.
F4. Bulevar devet života nije stvarna lokacija. Nije trasa koja bi vodila prema nekom trgu ili markantnoj građevini. Prije je metafora u kojoj se sudaraju priče o špijunima, nadzornim kamerama, mačjoj strategiji, prerušavanju, promjeni identiteta i tome slično. Bulevar devet života je plod autorove mašte i zapravo je posljedica zanimanja za mačji pogled. Možda čak pokušaj maskiranja stvarnosti putem fikcije. Pogrešno bi bilo tražiti ga među manje ili više poznatim četvrtima europskih ili, primjerice, bliskoistočnih metropola.
F5. Moja je potraga za nepoznatim bulevarom, moglo bi se tako reći, krenula u obrnutom smjeru. Godinama sam, ponavljam, nenametljivo slijedio mačje figure. Bez velikih očekivanja, jednostavno su se lijepile za moje oči. Među njih ubrajam i naslovnice talijanskog ilustriranog tjednika Incom s početka pedesetih. Na poleđini jednog zavodnik svjetskog glasa Porfirio Rubirosa sjedi za stolom. Njegov bi se libido, bez pretjerivanja, mogao usporediti s mačjim. Rimski sam tjednik izvukao iz hrpe novina u jednoj tršćanskoj staretinarnici.
F6. U Istanbul sam došao posjetiti Muzej nevinosti Orhana Pamuka, daleko od svih turističkih ruta. Da, ulica je Çukur Cuma, broj 24, potvrdio je trgovac iz susjednog dućana. Potvrdila je to i nenadana pojava mace na vratima nesuđena muzeja. Trgovac je objašnjavao da je ideja o muzeju propala prije nego što je zgrada dovršena. Drugi kažu kako turski pisac još uvijek skuplja rekvizite za zbirku o tragičnoj vezi dvoje daljnjih rođaka. Na stranici 266 hrvatskog prijevoda Orhanova romana majka budućeg osnivača muzeja kaže kako je sumnjala u njegovu bivšu zaručnicu jer nije voljela mace. Posve dovoljno za odlazak u Istanbul. Çukur Cuma je živopisna ulica na Beyoglu, pravo osvježenje, rekao bih i dodao – jedna je od ulica koja vodi prema Bulevaru devet života.
F7. Druga je svakako ona u kojoj sam naišao na crnu kućnu ploču s imenom vlasnika i brojem njegova apartmana. I tu se u blizini skrivao mačak. U istoj sam ulici u radnji naručio sličnu ploču s natpisom Boulevard des neuf vies. Na francuskom, jer metafora je krenula iz Pariza, s njegovim maskiranim ljepoticama i dvostrukom špijunkom kodnog imena La Chatte. Majstor je zbog narudžbe ostao u radnji sve do deset navečer. Važno je bilo zaraditi, bez obzira na to što je bila subota, a tekst njemu nerazumljiv. Kada sam došao po tablu, crni je mačak stražario nekoliko koraka od radnje. Posve razumljivo onome tko je odlučio proširiti shemu fiktivnog bulevara.
F8. Proširio sam je posve nenadano, u jednom istanbulskom lokalu dok sam u dokolici skicirao nepostojeću trasu. Mladom se konobaru svidio crtež i pažljivo je saslušao škrto objašnjenje. U tom trenutku, daleko na istoku, shvatio sam kako je nevidljivi bulevar sastavljen od ulica, sokaka i rekvizita koji govore o njemu. Na izravan ili neizravan način. Usputne anegdote, mačje figure ili pak neugledne oznake – sve to vodi prema njemu. Dakle, u okruženju nevidljivog bulevara montažna je četvrt sastavljena od dislociranih ulica. Lerchefelderstrasse, Mariahilferstrasse, Reindorfgasse, Lindengasse, Çukur Cuma, Haci Ali Sokak, Galata Köprüsü, Via Malcanton…
F9. U pariškom sam lokalu nastavio razrađivati mrežu ulica koje vode prema bulevaru. Za razliku od istanbulskog, francuski konobar nije pokazao zanimanje za skicu. U francusku sam metropolu došao kako bih snimio nekoliko kadrova zatvora u Fresnesu u kojem je dvostruka špijunka La Chatte provela neko vrijeme za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Allée des Thuyas je jedna od ulica u okruženju nevidljivog bulevara. U njoj je dvostruka špijunka provela šest godina života. Prvo su je osudili na smrt, pa su kaznu preinačili u doživotnu, no izašla je iz zatvorskog kompleksa početkom pedesetih. Presudio je, vjerojatno, kliše o devet života. Kruži legenda o njezinim zelenim očima i mačjoj lukavosti. Aleja u Fresnesu u pokrajini Val-de-Marne svakako je trasa prema nevidljivom bulevaru. Ne zbog impozantnog zatvorskog kompleksa, nego zbog prekrajanja ljudskih sudbina u njemu. La Chatte je, napuštajući aleju, krenula u njegovu smjeru, nakon čega joj se postepeno gubi trag.
F10. Na ulicama Pariza nema maca, netko bi dodao kako se rijetko viđaju u javnosti. No, zato se pojavljuju u imenima lokala, hotela ili na štandovima gdje se nudi turistički kič. U ulici koja vodi prema najpoznatijem pariškom muzeju kupio sam plastificiranu tablu s reklamom sapuna Le Chat tvrtke iz Marseillea. Kao podsjetnik da sam u toj luci, prije dvadesetak godina, nesvjesno krenuo u potragu za nevidljivim bulevarom. Naime, u lučkom sam gradu tražio bizarne veze između različitih stvari i sadržaja te ih ugrađivao u svoje slike. Ali to je neka posve druga priča.
F11. Na osnovi dvije skice – istanbulske i pariške – krenuo sam razrađivati kartu ulica i trgova koji vode prema Bulevaru devet života. Odlučio sam je iscrtati na površini platna. Na način na koji bi je trasirale male lukave životinje. Čak sam se drznuo oponašati njihov optički rakurs. Na njoj su se našli gotovo svi lokali, građevine, bulevari, ulice i sokaci koji su utjecali na smjer moje potrage. Našla se i lokacija za Muzej nevinosti – neostvareni san popularnog turskoga književnika. U njemu su trebale biti smještene različite stvari – filmski plakati, nakit, posuđe, pepeljare, kutije cigareta i slično – po kojima se mjerilo vrijeme tragične ljubavi dvoje daljnjih rođaka. Drugim riječima, antimuzej u malome, kao kompleksno ogledalo u kojemu se odražavaju turske sedamdesete i šire. Tabla koju sam donio iz Istanbula visokog je sjaja i upija sve što joj se nađe u blizini. Njezin se sadržaj – bez obzira na francuski naslov – kuha iza teško raspoznatljivih refleksa na crnoj površini. U stanju su ga odgonetati pojedinci koji poznaju mačji rakurs. Možda je istanbulski muzej stao zbog silnih refleksa u zgradi, odnosno prevelikog vlasnikova apetita koji je raspršio piščevu konstrukciju. Pogotovo ako se u istoj osobi susreću pisac i vlasnik muzeja.
F12. Bulevar devet života je, za promatrače sa strane, samo tabla bez konkretnog mjesta. Za mene je sustav promjenljivih veza između različitih zbivanja, ljudi i svakojakih rekvizita. Nije ni sinonim za čudotvorni eliksir života. Tek oznaka za beskonačni niz digresija u kojemu se posve dobro snalaze pojedinci s razvijenim osjećajem za mačji rakurs. Nestabilan i promjenljiv niz koji privlači vrsne detektive. Svi ostali proći će pokraj table kao da je nema.
P.S. Nakon Istanbula zaželio sam se Pariza, no put me odveo u poljski grad Toruń. Odsjeo sam u staroj jezgri sveučilišnog gradića u hotelu Pod crnom ružom. U hotelskom predvorju paradirale su dvije mace, elegantna siva i krupna žuta. Bez velikih očekivanja stigao sam na pravu adresu. Potvrdila je to i mačja figura iznad ulaza u bar na početku ulice u kojoj se nalazio hotel. Tih sam dana promatrao istu nebesku konstelaciju koju je pet stoljeća ranije gledao i Nikola Kopernik. On je pratio putanje nebeskih tijela ne bi li resetirao pravila i fiksirao novo središte univerzuma. Ja sam se ograničio na kretanje malih životinja ispred recepcije te na poruke upisane u njihova krzna. Na poljski sam sjever otišao, čini se, kako bih prisvojenoj mreži ulica pribrojio još jednu. Kratak boravak u Kopernikovu rodnom mjestu ponukao me je da svoj rakurs pomaknem što bliže mačjem. Iz tog rakursa tabla s imenom zagonetnog bulevara nije oznaka za središte. Prije će biti simbol disperzije, sinonim za raspršivanje ideja i različitih lokacija u svim smjerovima.