Damir Šodan

Damir Šodan - Odabrana poezija

Sarajevske Sveske br. 45-46

Kada mrak kaže: ja sam svjetlo, ne laže!
Heiner Müller

Madiba u "Najvišoj brzini"

"jeste li ikada iskusili ples u krilu?"
zagrmio je već s vrata
nekadašnji putujući prodavač

plišanih Paddington meda,
gospodin Jeremy Clarkson,
danas pomalo nadmena i navodno duhovita

britanska televizijska zvijezda;
voditelj automobilskog šoua
koji predano prati cijela Europa.

Nelson Rolihlahla Mandela
(na čiji život i djelo ovdje ne treba trošiti riječi)
na to je samo blago podigao obrve

i zagledao se načas u ventilator na stropu,
kao da bi odnekud odozgo
mogao stići odgovor na taj neočekivani

i nadasve praznoglavi upit.
"Madiba, ne morate odgovoriti na ovo"!
uskočila je smjesta ogorčena

ali uvijek budna i dobronamjerna Zelda.
no Mandela je već u mislima
krstario Robben Islandom one proklete '64.

pokušavajući se prisjetiti
je li itko tada u njegovoj blizini vrtio dupetom
osim možda na dodir

kao jegulja skliskog
ali tvrdog aparthejdskog batona
što nepogrešivo je pronalazio put

do komada kakve crne kože
klasificirane kao "klasa D"
u ćeliji od osam puta sedam stopa.

ili pak kasnije '82.
u "komfornom" objektu Pollsmoor,
gdje su oni unaprijeđeni u blažu kategoriju

imali pravo godišnje poslati
i primiti čak pedeset i dva pisma!
ne, nije se nikako mogao sjetiti da je itko

tada prpošno migoljio guzicom,
osim ako nije bio pogođen krvavom
dezinterijom ili kakvom podmuklom stidnom uškom...

ali možda poslije '88. i jest
u onom krajnje permisivnom zdanju Victor Verster,
međutim tad je Nelson malo čega bio svjestan

budući se oporavljao od razmahanog TBC-a...
"ne morate odgovoriti, Madiba"!
ponovila je gospođica La Grange

i Nelson se samo nasmiješio
kao da mu u susret dolazi dijete
s rijetkom vrstom kornjače u ruci...

"ne!" procijedio je naposljetku glatko
i razgovor se nastavio niz dobro utabane meandre
uobičajene civilnosti i finoće.

da bi na kraju susreta Madiba
pogledao Clarksona pravo u oči i upitao ga:
"a vi, Jeremy, jeste li ikad bili na Mjesecu?"

jer samo otamo bi možda suhi britanski humor
mogao pogoditi još suhlje srce crne Afrike
na pravo mjesto.

Bluefields, karpiska obala Nikaragve, svibanj 2014.

pod prašnim trijemom,
u eksploziji boja i mirisa,
Orlandino Altamiro, filozof, slikar i pisac,
s doktoratima iz Havane i Bloomingtona,
objašnjava mi zašto marksizam i poststrukturalizam
još uvijek imaju stanovitu težinu
u zemlji naprasno zaustavljene revolucije
i nezaustavljivih konjskih zaprega,
s inflacijom od 7,4%, gdje 44,7% stanovništva
živi ispod donjeg praga siromaštva...

istovremeno oko nas šepaju neki šugavi psi,
bliješte i presijavaju se drečavi murali
s likom nasmiješenog Marleya, zemljane se kuće žare
kao šarene tropske papige, dok se po musavim dvorištima
potomci crnih robova uvijaju u divljem plesu
svibanjskih svetkovina...

da bi u jednom trenutku
iz hladovine iza zapuštene veterinarske stanice
iskočio moj drug Mehmed Begić,
pjesnik i prevoditelj Leonarda Cohena,
s bocom Coca-Cole u rukama,
pjevajući naglas M. P. Thompsona:

“Herceg-Bosno, srce ponosno...!”

bio je to savršen “zen” komentar
na sva naša maloprijašnja interkontinentalna,
međugeneracijska & “idejna” nepodudaranja.

Divljenje divljanju

Juriju Hudolinu

tvoje divljanje
bilo je gorče i žešće od svih
mojih usputnih grafitnih ludosti.

ponekad pomišljam
da je poput lažnog ukazanja
sve već unaprijed bilo pripitomljeno.

kao da sam kurvi
u Crvenoj četvrti svih ovih godina
na Badnjak naglas čitao Bibliju.

ali sve te boce
što su se u mračnim ekstazama
znalački kotrljale pod razbacane postelje

možda će nam ipak jednog dana
ponuditi nešto poput
spasonosne prekooceanske poruke.

Lorenzo Š., pismo zaručnici u Donja Brela,
iz bitnice na Soči, 10. kolovoza 1917.

draga M., sinoč sam opet sanjao daždevnjake
iz nekoga sasma nepoznata razloga.
izvirali su mi onako crnožuti iz njedara
i plazili po glavi kano kakve skliske gujetine.

sad nešto mnijem da nijesam snio
krah same Carevine... jer te su dvije carske boje!
tu jedan našijenac iz Trsta načisto se zaludio
učenjem nekog doktora za živce, bečkog Židova,

pa velju da nam se sve u snovima obznanjuje,
ali ovdje riedko ko uopšte spava od teške artiljerije.
čini mi se da več slušnost me na lievo uho
sasma izdaje, što znači da prez smetnji češ moči

liepo vikati na mene dok ja nagluo budem udarao
u žice one Stjepušinove tambure. ali dokle mene dolje
nije, čuvaj nam milu uspomenu, jer inženjer Štelcer
če zarad moje izočnosti siguro urtati na tebe, nu ti ne daj se

ako ti je izere stalo do mene; a ja evo prisežem da ču
prodati gumno i dva dolca strica Alojza da otvorim banak
za otkup maraške i za tri godine provešču te kroz Makarsku
u gizdavoj Hispano-Suizi ili u novom Daimleru, samo se ne pušti

tom podalpskom šotokunjavcu, jer on ima samo jedno
na pameti, a to je da te zanaviek obezčasti i izloži nas oboje
grdnoj poruzi, a zla i jalna svita pri nama Hrvatima
vazda nije manjkalo. no jutros kažu da če Talijani za koji dan

jopet pokušati da se probiju, stog ne kloni duhom ako neko
vrieme ne čuješ ništa od mene jerbo če opet otpočeti
veliko gruhanje. mislim da je to i razlog posiete feldmaršala
Borojeviča, čestitog Srbina iz Kostajnice. nego javlja li se

što Tadija iz Nevjorka, pravo me zanima šta oni u Ameriki
misle o svemu ovome, a najskolije koliko če sve skupa jošte
potrajati, jer evo surjam zadnji par bječava što si mi ih isplela
dok mi lik tvoj liječe pred očima kako one laste iznad šimatorja.

Meho Puzić

volio bih umrijeti
kao Meho Puzić
veliki sevdadžija iz Odžaka.

držeći hanumu čvrsto za ruku.
bez ijedne suze ili krmelja
u lijepo ispjevanim očima:

znači samo legneš
i lagano olabaviš glasne žice,
stisneš njenu finu fildiš-kožu

i odlelujaš put Ahireta.