Sanjin Sorel

DA LI NAM JE POTREBNA KNJIŽEVNOST? A HUMANISTIKA? JESMO LI POSLJEDNJI DINOSAURI? KILOGRAM MOZGA ZA DVIJE MARKE?

Sarajevske Sveske br. 32/33

Na pitanje „da li nam je posle prekida od gotovo dvadeset godina potrebno da imamo katedre za izučavanje južnoslavenskih književnosti?“ zapravo je lako potvrdno odgovoriti. No, no. Pitanje, prije svega političko, u sebi sadrži nekoliko problema koje bi trebalo razriješiti na prostoru koji gotovo ništa ne rješava nego dopušta stihiju, ili stvari gura pod tepih ili, pak, drukčije, a isto rečeno – ravna se onom pjesmom Bijelog Dugmeta: „Sve će to mila moja prekriti ružmarin, snjegovi i šaš.” Pitanje bi se također moglo proširiti – kome je potrebna književnost, funkcija studija gdje se uči književnost, odnosi humanističkih studija i ekonomske te medijske sfere, državna i privatno-nakladnička politika prema knjizi itd. Tek otvaranjem tih i sličnih dilema smatram kako je moguće odgovoriti i na postavljeno pitanje. Isto me tako zanima do koje su mjere donedavno zajedničke književnosti postale „druge“, da li su to zapravo oduvijek i bile u svojoj osnovi, razumijevajući da je i bilo nekih, no ipak sporadičnih preklapanja? Jer, primjerice, makedonska je književnost ipak morala biti prevođena, a na hrvatski jezik sav se posao sveo na jednu osobu – Borislava Pavlovskoga. Da bi se proučavala neka druga (ne samo) književnost potrebna je infrastruktura, prije svega, u vidu knjižnica te osigurana financijska sredstva za različite tipove aktivnosti – organizacija međunarodnih skupova, studijska putovanja, kraća gostovanja i razmjene, zbornici itd. U siromašnim zemljama kao što su naše sasvim je razvidno kako ni za domicilne kulturne projekte nema dovoljno novaca, a „kamoli“ za „manjince“, „širenje bratstva i jedinstva“, „obnavljanje jugo: sfere, slavije, nostalgije“. Kada se stvari tako postave čini mi se da bi odgovor mogao opet biti vrlo jednostavan – ne trebaju nam katedre za proučavanje južnoslavenskih književnosti, štoviše mislim da nam ne treba niti toliko katedri za proučavanje hrvatske književnosti, ali, ali... Ali, pitanje je ujedno i dvosmisleno – trebaju li nam novi studiji koji bi pokušali integrirati disperzirane književne prostore ili se ono upućuje postojećim katedrama koje su kao takve, je li, suvišne, zastarjeli, što li već? No, s obzirom da postoje južnoslavenske zemlje, pitanje „da li nam je posle prekida od gotovo dvadeset godina potrebno da imamo katedre za izučavanje južnoslavenskih književnosti?“ čini se izlišnim jer bismo slijedom iste logike mogli pitati se: da li su nam potrebne katedre za izučavanje engleske, talijanske, njemačke književnosti? U tom pitanju vidim jedan etnopsihološki problem kod nas prisutan – osjećaj inferiornosti, na temelju kojega sve okcidentalno već po naravi stvari je bolje, zanimljivije i sl. Tu vidim i neriješene geografske dileme naše smještenosti na Zapad, Istok, Balkan. U tom smislu maestralna je studija Marije Todorove Imaginarni Balkan, koja precizno detektira poglede koji se reflektiraju na nas, ali i nas samih prema sebi.
S tim u vezi, na našim je, uostalom kao i na svim prostorima gdje nije razvijeno civilno društvo, karakteristično formiranje ideologije, a time i vrijednosti unutar uskih stranačkih okvira, koje uglavnom nemaju nikakve veze s elitama, u tradicionalnome značenju riječi. Iz tog se razloga nerijetko susrećemo s manipulacijama i nametanjima vrijednosti, a za koje je najpodesnije upravo obrazovno područje. Pitanje konsenzusa, jasno, sporedno je pitanje budući da jedino što je bitno jest reprodukcija ideologije. Stoga pitanje nacionalnih vrijednosti i dolazi u prvi plan, s njihovim dobrim ili lošim karakteristikama. Teun A. van Dijk je upravo taj segment društva istaknuo kao jedan od bitnih u njihovim reprodukcijama: „Škole, sveučilišta i cijeli obrazovni sustav su među najsloženijima, najrazvijenijima i najprisutnijima ideološkim institucijama, makar i samo zbog toga jer uključuju praktički sve pripadnike društva, intenzivno i svakodnevno, ponekad duže od dvadeset godina.“ Van Dijk medijima daje veću važnost u formiranju ideoloških uvjerenja i od Crkve pa i od obitelji te postaje jasno u kojoj mjeri i obimu obrazovni sistem i društvene vrijednosti posredovane medijima određuju karakter nekog društva. Čini mi se, u trenucima osjećaja vlastite nemoći, da je Bolonjski proces smišljen upravo na preklapanju između zahtjeva državnih politika da kontrolira obrazovanje te medijskih strategija jednokratnoga informiranja koje ne poznaje prošlost nego beskonačnu sadašnjost. Bolonja (pitanje studiranja južnoslavenskih književnosti među ostalim je i ekonomsko pitanje budući da gotovo ne postoji mogućnost zapošljavanja nastavničkoga kadra s tim kompetencijama) je dodatno zakomplicirala stvar glede neprofitnih i samoodrživih studija. Malo po malo, udjeli u plaćanjima studenata pri studiranju se povećavaju, fakultetima, osobito humanističkoga predznaka, financijske se doznake smanjuju jer „samo gutaju novac“. U vremenu kada vladaju biomedicinske, tehničke, ekonomske i informatičke znanosti okrenute napretku društva sasvim je jasno kako znanosti čije su funkcije u znatnom stupnju određene prošlošću ne mogu zadovoljiti tu vrstu zahtjeva i tu vrstu napretka. Bez obzira, jer gluh i da hoće čuti to ne može, dakle bez obzira što se humanističke znanosti itekako brinu o sadašnjosti, njih se naprosto ignorira.

Jedno od pitanja koja se pritom nameću jest i kome bi bio upućen studij u kojemu bi se komplementarno i komparatistički proučavale južnoslavenske književnosti, a mimo postojećih katedri ili odsjeka. Premda odgovor mogu imaginirati, čini mi se kako bi takvome studiju nedostajao temelj, a koji uopće ne bi ovisio o njemu samome. Riječ je o državnim kulturnim politikama prema knjizi i činjenici, barem kada je riječ o Hrvatskoj, kako su police domicilnih knjižara znakovito prazne kada je riječ o bosanskim, srpskim i crnogorskim knjigama, da ne govorimo o onim iz Slovenije ili Makedonije, kamoli šire, a tu prije svega mislim na bugarsku književnost. Tu bi se također moglo involvirati pitanje nakladničkih kuća koje se šire na području regije i njihovih politika, a koje određuju u velikoj mjeri karakter domicilnih kultura s obzirom da nastupaju u dvojakoj ulozi: kao izdavači te kao mreža knjižara. No, vratimo se i postavimo sljedeće pitanje: kako studirati nešto ukoliko ne postoje minimalni uvjeti? Iluzorno bi bilo očekivati neko bog zna kakvo pozitivno ozračje Magne Mater u pogledu kulture kada naše države još uvijek ostaju zarobljene, s pravom ili ne, u konstitutivnim formama Preporoda, naravno onoga prve polovice 19. stoljeća. A s time i tadašnjih, kao i današnjih konstituenata nacije gdje je jezik preduvjet svih uvjeta. Problemi naših nacionalizama: jezik, strah od toga da “druga” kultura nije baš previše drugačija, osobito razumijemo li se bez titla.
Premda kultura nije uvijek tek pragmatično pitanje ona ipak u realnom prostoru i vremenu ima nekoliko bitnih funkcija koje ju određuju i te kako ideološkom djelatnošću. O tome je vrlo inspirativno govorio Boris Buden u Vavilonskoj jami . Skraćeni sukus sveo bi se na jezik prijevoda knjige i kulture: „Austro-ugarsko-komunistički hrvatski jezik“. Jasno, pritom se na našim prostorima brkaju politike i kulture, kako veli Buden – „kultura je neprevodiva zato što sama predstavlja ultimativni prevod.“ Budući da je to njezina temeljna funkcija prevođenje, osobito u kontekstu postmodernizma, naglašeno je emancipacijska djelatnost. Njezin, a tim i naš problem je već tu: nacionalizam. Postkolonijalne teorije kojima je esencijalizam strastveni oponent na našim bi prostorima, obrazovnim institucijama, dobro došle. No, prosvjetne politike rade suprotno budući da se i dalje cementiraju esencijalističke postavke od kojih je ona vezana uz ugroženi identitet od strane drugoga svakako tvrdokornija.
Naglašeno, posebno mjesto u hrvatskome neoliberalnome putovanju, a u kojemu još uvijek se traži putokaz za put koji će nas dovesti do pravoga puta, zauzima pamćenje, bilo osobno, bilo kolektivno. I dok je ono osobno najčešće vezano uz zaborav pa se prepušta nostalgiji, pitanje kolektivnoga pamćenja puno je složenije i još uvijek socio-antropološki u nas neistraženo. Pritom, nikako ne treba zaboraviti ratne strahote koje su se događale jer jedino, držim, ne zaboravimo li razloge i smjerove njihovih nastajanja i dolaženja možemo biti pošteni i prema sebi, našim razlozima zbog čega smatramo da su nam susjedne književnosti važne te zbog čega njima dolazimo i prizivamo ih. Ili, kao što bi rekao La Rochefoucauld – „Svi se tuže na svoje pamćenje, ali nitko se ne tuži na svoj razbor.“ Stoga sve što mogu reći o ne-pamćenju, odnosno zaboravu zapravo je plod vlastitoga doživljaja. Rekao bih da je svijest većine hrvatskih građana pasivizirana hiperpotrošačkim društvom, a koje zbog imanencije sistema – poslije trošenja – trošenje, dokida prošlost. U književnome smislu to znači premještanje čitalačkih interesa prema manje zahtjevnoj literaturi, do razine dogodovštine koja se dogodila na Filozofskome fakultetu u Rijeci – na pitanje da nešto kaže o knjizi Na Drini ćuprija studentica započne rečenicu kako je riječ o drami. Profesor ju prekine i, mrtav hladan, pita koliko ima činova. Ona, samouvjereno odgovara: tri. Nakon što je profesor zamoli da napusti kabinet budući da nije prošla, ulazi njezina kolegica, došaptavaju se, i na isto pitanje, opet samouvjereno, druga odgovara – pet. Hoću reći – pitanje Bolonjskoga procesa na humanističkim odsjecima vezano je uz sistemsko eliminiranje pamćenja, odnosno nalaženja strategija kako da se izbjegnu ili barem neutraliziraju mehanizmi po kojima se društva sjećaju, kako nas upućuje Paul Connerton. Stoga u nenačitanim društvima, a u kojima se kao nikada u povijesti štampaju i čitaju knjige, bi u tom paradoksu valjalo pronaći načine interkulturnoga čitanja. Uostalom, valja se sjetiti knjige P. Liessmanna koji naglašava protuprosvjetiteljski karakter suvremenih društava i podsjeća nas kako u Bolonjskome procesu ni sam Kant ne bi zadovoljio, ili bi jednostavno bio – loš student. U Hrvatskoj je na djelu vrlo radikalna i birokratizirana njezina inačica koja u nerazvijenome društvu dodatno pojačava strategije pokoravanja od strane neofeudalnoga kapitalizma. „Južnoslavenski studiji“ u tom bi smislu mogli biti potrebni. Ali samo pod jednim uvjetom – da li nam je poznavanje književnosti, bilo čije pa i naše, još uopće potrebno. Postojeće katedre osiguravaju temelje, poznavanje osnovnih književnopovijesnih zakonitosti neke književnosti, ali njihov je društveni kontekst posljednjih dvadeset godina izgubljen, a novi nije pronađen. No, kontekst je, možda, na putu da bude pronađen što prepoznajem u tendencijama posljednjih godina ponovnoga intenziviranja odnosa kako na razini književnih društava tako i na onoj nakladničkoj, pa i sajamskoj. Rekao bih kako se u tom kontekstu stvari mogu redizajnirati. Pod time mislim da bi se postojeći studiji znatnije trebali okrenuti kapitalu koje posjeduju s obje strane granice – piscima, a manje predavanjima ex cathedra, odnosno tromim akademskim uzusima.
No, ma kako god postavljali klipove u zamašnjak kulturne, znanstvene i prosvjetno-pedagoške suradnje rekao bih da bez obzira na sve „logične“ kapitalističke prepreke koje mi provodimo u brutalnim inačicama mislim da poznavanje svake, pa tako i bliske i susjedne književnosti može biti samo dobitak za čitava društva, a ne tek katedre. Stoga, opet, mislim, a propos početne dileme, da su nam potrebne postojeće katedre, a nove jedino ukoliko se one formiraju na bitno drukčijim temeljima. Čak vjerujem da bi, govoreći u kondicionalu, takve katedre morale biti komparatistički usmjerene, a ne naglašeno književnopovijesno, te da bi se bavile jedino književnošću i kulturom točno od godine 1991. Tolerancija, pacifizam, radoznalost, emocije, poznavanje i znanje, užitak itd. sve su to vrijednosti koje dolaze s književnošću, a koje navedene katedre promoviraju. Uostalom, razumijemo se, jer govorimo jezikom s brojnim inačicama, no to je pak posebna priča. Toga se odreći, i usprkoj pragmatističkoj logici koja je često maska nacionalizma, bila bi ludost. No, barem nam toga ne nedostaje.