Enver Kazaz

ĆOSIĆIZIRANJE BOSANSKIH PISACA

Sarajevske Sveske br. 04

Bilo kakvo pisanje o odgovornosti pisaca za posljednji krvavi bosanski rat mora računati s razrješavanjem niza zamki, prije svega onih političko-ideološke prirode, koje se kao neka vrsta slijepe mrlje postavljaju pred svaku analizu bosanske ratne i poratne situacije. Takva je npr. zamka atribuiranja neposredne prošlosti nametnuta školskom sistemu od institucija međunarodne zajednice u BiH. Da li se krvava događanja u BiH od početka 1992. do konca 1995. godine mogu nazvati građanskim ratom ili, pak, i agresijom, pri čemu sam čin imenovanja ukazuje na ugao gledanja, ali direktno otkriva i stajalište onog ko imenuje, njegov etički, politički, ideološki, pa čak i ukupan antropološki stav u odnosu na stravičnu bosansku tragediju. Ono što se na horizontu bosanskog poratnog društva ukazuje kao čisto političko pitanje, da li je, dakle, krvavo bosansko iskustvo bilo rezultat građanskog rata ili agresije susjednih velikodržavnih projekata – iz ovakve perspektive promatrano postaje performativnim, lažnim diskursom kojim se, ustvari, maskira strava zločina počinjenih u BiH. Naime, zločine, praksu konclogora, silovanja, rušenja gradova, tj. genocid i urbicid, ne može potrijeti nikakva ideološka odbrana, pa ni ta da se u BiH namjesto agresije zbivao građanski rat. Tom zamkom atribuiranja užasa neposredne prošlosti aktuelna politika (prije svega SDS i HDZ) pomognuta svojim (pseudo)intelektualnim zajednicama pokušava zamaskirati zlo svoje ideologije, očistiti i kolektivnu i individualnu memoriju i legitimirati se kao jedina moguća i povijesno opravdana nacionalna politika. Iz ovog, naravno, proizlazi da su bosanske fašistoidne ideologije sarađivale s onim izvan Bosne, čiji su realizatori i najprepoznatljiviji znakovi Milošević i Tuđaman, sijamski blizanci zločina na prostoru bivše Jugoslavije. Ta se saradnja može utvrditi na nizu primjera i na nizu razina, a kako god je utvrđivali jasnim postaje da su bosanski fašisti bili koliko god kreatori politike zločina, isto toliko i poslušni izvršitelji Miloševićevih i Tuđmanovih naredbi i njihovih centara moći. Ostaje, međutim, otvorenim pitanje da li se ideologija zločina mogla prepoznati na vrijeme, u onim trenucima kada je pripremana i da li je intelektualna zajednica bivše Jugoslavije ponudila na bilo koji način alternativu balkanskim fašizmima. To pitanje, koje, nažalost, još nije dobilo svoju ozbiljnu znanstvenu elaboraciju, direktno vodi ka razrješavanju slijedećeg problema: je li intelektualna zajednica bivše Jugoslavije nudila ideološku alternativu socijalizmu, ili je prikrivala ideološku zamku pretvarajući svoje primjedbe i ideološke prigovore u sukob u kući, kako kaže Nedžad Ibrahimović u knjizi Čitalac na raskršću. Ova metafora podrazumijeva da se svaka ideološka polemika u socijalizmu odvijala tako da osnovna ideološka matrica, socijalistička ideologija, nije, niti je smjela biti, dovođena u pitanje. Ona je u svim sporovima ostajala Jedina, Apsolutna Istina, pretvarajući se samom igrom ideološkog diskursa u pseudo religiju. A takav model mišljenja direktno je iz socijalističkog vodio u drugu vrstu totalitarizma – nacionalistički i s njim usko povezan fašistički. Jedan bog i jedan đavo, oni socijalistički, zamijenjeni su koncem osamdesetih i početkom devedestih godina prošlog vijeka svojim nacionalističko-fašističkim parnjacima. Jugoslavenski socijalizam sa humanim licem otkrivao je u praksi gušenja svakog alternativnog ideološkog pogleda svoju đavolju prirodu (o tome zorno svjedoče svi ideološki procesi neistomišljenicima, od obračuna s tzv. Informbirovcima, preko Đilasa, pa Maspokovaca do obračuna s Latinkom Perović itd.). U izgradnju takvog performativnog ideološkog diskursa bila je uključena kompletna društvena mašinerija. Ne samo policija i sudstvo, nego i školstvo, nauka, umjetnost, kultura u najširem smislu značenja tog pojma. O tome svjedoči i odnos metapriča socijalizma i društvene prakse. Naime, socijalističke metapripovijesti spuštane su sa svoje utopijske razine u školsku praksu, eda bi se proizveo onaj identitet koji će biti podoban socijalističkom cilju. Potpuno identična situacija prisutna je i danas u bosanskom školstvu. O količini nacionalizma, pa čak i fašizma u bosanskim školama ponajbolje svjedoči činjenica o čistim nacionalnim odjeljenjima pod istim školskim krovom, kao što se to može vidjeti i iz nastavnih planova i programa, a da se podrobnije ne analizira način i metod, te ideologija interpretacija prisutnih u nastvanom procesu. Ta nastavna praksa koju su ustoličili SDS i HDZ a podržavala i SDA, funkcionira po istom metodu koji je postavljen u socijalizmu. Ideološka metapriča spušta se u nastavni proces s ciljem odgoja podobnih podanika ideološki projektiranim nacionalnim božanstvima. No, zašto pisanje o odgovornosti pisaca za rat počinjem baš iz ovog analitičkog rakursa koji polazi od bosanskog poraća i dokazuje da su u svom konceptu mišljenja, u modelu dakle, identični južnoslavenski nacionalizmi i fašizmi s komunističkom ideološkom matricom, bez obzira na dijametralno suprotne vrijednosti što ih zastupaju? Iz prostog razloga što fašizam nije poražen u Bosni, što on Bosnom i danas vlada i što ozbiljne analize stanja bosanskog postratnog društva nema, iako je to društvo preko svoje krhke grbače preturilo najstravičnije moguće iskustvo. Pisci, dakle, šute o navedenim i nizu drugih problema, isto onako kako su šutili gledajući otvorene pripreme za rat, slušajući govor mržnje u politici, čak mu aplaudirajući, pa i podržavajući zajapurenog krvožednog govornika.
Je li, dakle, opijum nacionalističko-fašističke metapripovijesti toliko snažan da je ostao dominatnom, vladajućom ideologijom na bosanskoj društvenoj sceni i danas, kad je bjelodano da je upravo on odgovoran za najstrašniju dionicu bosanske povijesti? Prizemnije postavljeno ovo pitanje glasi: u čemu je ideološka razlika između političkih partija na vlasti danas i političkih partija koje su bosansko društvo odvele u ratnu klanicu? Još prizmenije postavljeno, ono izgleda ovako: u čemu se razlikuju zločinac na slobodi i onaj ko odbija da uhapsi i privede sudu tog zločinca? Floskule institucija međunarodne zajednice o reformiranim nacionalnim partijama u BiH raspadaju se kao mjehurići od sapunice u vazduhu onog trenutka kada se pokuša odgovoriti na ovo pitanje. Ako su i danas bosanski pisci nijemi i gluhi pred licem stvarnosti sa kojeg se pokušava oprati krv stotina hiljada nevinih ratnih žrtava, gdje se priča o konclogirama pretvara u licemjernu političku bajku o sabirnim centrima, a naracija o silovanju biva duboko zapretna u strašnim ličnim tragedijama silovanih žena i gdje je praksa kršenja ljudskih prava pravilo a na izuzetak, onda je i odgovor na postavljenu dilemu sasma pesimističan. Da! – bosanski su pisci bili kreatorima zločinačke ideologije. Da! – oni su postali političkim vođama koji su organizirali zločinačke krvožedne horde. Da! – bosanski su pisci podstrekavali ratne zločince da počine što više zlodjela. Da! – bosanski su pisci odobravali praksu konclogora. Da! – bosanski su pisci podržavali silovatelje. Da! – bosanski su pisci servirali ubicama moralno opravdanje za ubistvo. Jesu bosanski pisci i direktno i indirektno krivici i pred Bogom, i pred ljudima, i pred poviješću za ono što se u Bosni događalo od 1992. do konca 1995. i što se događa danas. A koga sve to podrazumijevam pod pojmom bosanski pisac. To su i oni, čast nemalom broju izuzetaka, koji su svoju spisateljsku djelatnost i renome iskoristili za političku podršku fašistoidnim političkim partijama, a potom su postali članovima rukovodećih tijela tih partija, pa njihovim predsjednicima, pa su u svojim (pseudo)kreacijama obezbijedili svaki legitimitet ideološkoj praksi zločina. Odgovorni su i oni bosanski pisci koji nisu dekonstruirali takvu praksu i koji odani ideji estetskog utopizma, uvjereni u estetski mit i romantičarsku predstavu o geniju, vjeruju da je zadatak pisca samo to da piše, neovisan o stvarnosti, o širokom, polikontekstualnom pozicioniranju književnosti, jednostavno rečeno, oni koji vjeruju u ideju autonomnosti literature, željni da što prije uđu u nacionalne antologije i čitanke, kako bi zadobili (nacionalnu) besmrtnost. Odgovorni su i oni bosanski pisci koji u svojim udruženjima šute o krvavom užasu, legitimirajući tom svojom šutnjom praksu zločina. Ali, svako generaliziranje, pa i ovo kojim se pod pojmom bosanski pisci podrazumijeva univerzum razlika nije održivo. Jer, znatan broj bosanskih pisca svojim držanjem u ratu, svojim antiratnim angažmanom, svojim tekstovima protiv fašističkih moćnika – postao je moralnim uzorom u bosanskom društvu. Vešović, Lovrenović, Stojić, Jergović, Horozović itd. samo su neki, možda najizrazitiji, u čitavom nizu sličnih primjera. Na ovim primjerima zasnovano, svako bi generaliziranje vodilo punoj moralnoj afirmaciji bosanskih pisaca. Odgovornost i krivica za rat spala bi potpuno s pisaca kada bi se za primjer koji potvrđuje istinitost teze uzimala djela nabrojanih, ili spisatelja sa sličnim, odnosno istim angažmanom. A to već vodi ka slijedećem zaključku: o krivici valja raspravljati na individualnoj, pojedinačnoj razini, dok odgovornost nadilazi svojim sadržajem pojam krivice i pripada, zapravo, instituciji književnosti, a samim tim svima onim koji tu instituciju čine: i književnim djelima, i psicima, i kritičarima, i profesorima koji interpretiraju književnost u školskoj praksi, i čitateljima, i časopisima, i bibliotekama itd. Je li bosanskohercegovačka, kao i ukupna južnoslavenska književnost na bilo koji način odgovorna pred užasima neposredne prošlosti. Nažalost, jeste i to do te mjere da se u potpunosti raspala tradiconalna, u balkanskoj verziji romantizma postavljena, apsolutna nevinost pisca pred ideološko-političkom dimenzijom stvarnosti. Modernistički mit o književnosti kao autonomnoj djelatnosti koja je u kontekstu totalitarne socijalističke ideologije umicala ideološkoj funkcionalizaciji književnosti osporen je i razoren praksom zločina. Pisac više ne može stanovati u projektivnoj kuli od bjelokosti, odan ideji Ljepote, Univerzalnih Esencija, nezainteresiran za užas pustinje koja oko nas stalno narasta i od koje drhtimo u strahu. Južnoslavenski modernistički pisac mogao je sebi priskrbiti poziciju izdvojenosti iz društva, ona je čak bila potpuno opravdana u kontekstu socijalističkog ideološkog pritiska i ideološke upotrebe književnosti. Ta ideja autonomije kao način umicanja totalitarnoj ideologiji, pokazala se, međutim, kao zatvor književnosti. Komunistička je ideologija, tobože, dala stvaralačku slobodu umjetnosti kako bi je isključila iz stvarnosti, kako bi je onemogućila da tvori društvenu svijest. Teško izborena sloboda od pritiska ideološke dogme pokazala se tako kao pretežak zatvor u kontekstu te dogme. Pisac i njegova publika postali su usamljenicima, autsajderima unutar društva koje je bilo zahvaćeno duhom ideološke utopije i surovom političkom pragmom. Bez obzira na otvorenu politizaciju književnosti, južnoslavenski socijalistički modernizam bio je isključen, a i sam je sebe isključivao svojim poetičkim postulatima iz društvene prakse. Takvu poetiku podražavala su i sva tumačenja književnosti, uglavnom oslonjena na imanentne metode, odana postupku zatvorenih čitanja. Taj model interpretacije u južnoslavenskom modernizmu učinio je književnost društveno irelevantnom djelatnošću. U tima uslovima krhka građevina književnosti i nije se mogla oduprijeti sve otvorenijim ideološkim, nacionalističkim interpretiranjima literature i naracijama prisutnim u njoj koje su od polovine osamdesetih naovamo podvodno prodrle u književnost. O tome zorno svjedoči reinterpretacija epske tvoračke formule i kulturnog koda, prisutna npr. u pjesništvu Rajka Noga, ili, pak, Matije Bećkovića, a u visokoškolskoj praksi ustanovljena i legitimirana npr. knjigom Ikonoborci i ikonobranitelji Nikole Koljevića. O nemoći instuticije modernističke književnosti da delegitimira nacionalističku naraciju i s njom usklađene rigidne ideologije svjedoče u bosanskom kontekstu i tzv. slučajevi pokretani oko romana Vojislava Lubarde i Vuka Draškovića. Njihove romane (Gordo posrtanje i Nož), naime, najprije je osudila politička elita proglasivši ih nacionalističkim, a da se pritom o ideološkom aspektu tih romana nije oglasio niti jedan književnoznanstveni autoritet. Na toj osnovi sukob među ideologijama transportovan je u književnu instituciju, potvrđujući, kako bi Fuko rekao, panoptičku moć države. Književnost, koju je poetika modernizma učinila u kontekstu južnoslavenske društvene zajednice slijepom za društvenu stvarnost, postala je, dakle, neposredno pred stravični rat i iza njega poprištem otvorenih ideoloških sukoba. Intrepretativna zajednica obilježena metodom zatvorenog čitanja ostala je gluha i slijepa pred posljedicama takve ideološke funkcionalizacije književnosti. Ignorirajući boju zastave na najvišoj kuli grada, što je pouka koju joj je u nasljeđe ostavio ruski formalizam, ta se interpretativna zajednica, a to znači i književna kritika i književna znanost, uljuljkala, poput site bebe, u san da će pronaći odgovore na vječna pitanja egzistencije. A bukvalno ispred njenog nosa đavoli nacionalističkih ideologija spremali su svoj krvavi plan. Nije npr. nekim književnim znanstvenicima trebalo puno prohodati domovinom da vide majstore pakala na djelu. Dovoljno je bilo da na Filozofskom fakultetu u Sarajevu odu do kabineta Nikole Koljevića, Vojislava Maksimovića, Ljubomira Zukovića, Milorada Ekmečića itd. itd. Upravo je taj fakultet, kao i neki drugi, bio mjesto na kojem je bujao velikosrpski fašizam. A kada su devedesetih godina prošlog vijeka na prostoru bivše Jugoslavije formirane nacionalne političke partije, nacionalistička ideologija obilježena pozivanjem na govor grobova dobila je svoju političku i institucionalnu legitimaciju. Nacionalistički zao duh pušten iz boce nije mogao ni razumjeti, ni prihvatiti postmodernistički pluralizam, decentriranost, antiutopizam, sumnju, ironičnost, fragmentarnost, nekropoetiku itd. Proglasivši se za jedinog tumača Istine, on, taj zli duh, oživio je kolektivne strahove, pozvao grobove i zle pretke da progovore jezikom prošlosti, pa se njegov diskurs i bukvalno pretvorio u govor aveti. Da bi svrgle komuniste sa vlasti, nacionalne partije su, bez obzira na oživljene kolektivne strahove koji su po logici stvari međusobno suprotstavljeni, u BiH povezale svoje zastave, pozvavši, baš njihovom pričom isfrustrirane, birače da glasaju za pakao koji će ih sustići samo koju godinu poslije. U toj zloj priči sve su kolektivne vrijednosti reinterpretirane. Institucije religije postale su političkim mjestima, a SDS i HDZ izbore su dobile bukvalno preko crkava i sveštenika/svećenika kao propagandne mašinerije, dok je SDA koristila za taj posao hodže po džamijama. Nacionalizam se kolektivizacijom vjere postupno pretvarao u klerofašizam. Majstori tog posla opet su bili pisci. Treba pogledati spiskove rukovodećih tijela nacionalnih političkih partija i samo će se od sebe pokazati koliko su pisci bili involvirani u pripremu za rat, koliko su bili ideolozima rata, koliko su krivi za ratne zločine. Od općepoznatih imena sa haških potjernica do jeftinih trabanata – to je raspon uloge koju su bosanski spisatelji imali u krvavom ratu. Zato se i krivica za ideološki doprinos ratu proteže od Karadžića, negdašnjeg lošeg pjesnika, autora zločina, silovanja, klanja, konclogora, urbicida, preko Toholja, Koljevića, Leovca, da pomenem samo najpoznatije, najkrivlje i najodgovornije, do današnjeg banjalučkog društva pisaca u Republici Srpskoj, koje još uvijek šuti o ratnim zločinima i tom svojom šutnjom legitimira zločine. Ili na drugoj, hrvatskoj strani, ona ide od Anđelka Vuletića, koji je obnašao ministarsku funkciju u vladi Republike Hrvatske za fašističkog vođe Franje Tuđmana do društva pisaca tzv. Hrvatske zajednice Herceg Bosne koje šuti o konclogorima i zločinima Bobanove fašistodine kreature Herceg Bosne i tom svojom šutnjom legitimira zločine. Ni neki bošnjački pisci nisu umakli govoru mržnje. Bošnjački nacionalizam je reaktivan, izazvan srpskim i hrvatskim krvavim sabratom, isprovociran najstrašnijim mogućim zločinima počinjenim nad Bošnjacima, ali ne treba zaboraviti da su baš neki bošnjački pisci na stranicama listova kakvi su npr. Ljiljan i Zmaj od Bosne ispisivali najstrašnije nacionalističke tekstove. Da su baš ti pisci zastupali rigidine interpretacije islama podržavajući panislamsku fantazmu, da su odobrili projekat islamizacije Armije BiH, da su svojim tekstovima o miješanim brakovima pokušavali produbiti međuvjerski i međunacionalni jaz itd. Naravno, njihova odgovornost nikako se ne može mjeriti s krvavim uslužnicima SDS-a i HDZ-a, ali umjesto kritike rigidne ideologije, baš su je ti bošnjački pisci često ustoličavali.
Analizirajući bošnjački i hrvatski nacionalizam Mile Babić komentira procese infantilizma i viktimizacije što ih kao kolektivne bolesti u južnoslavenskih naroda tokom, neposredno pred i iza rata ustanovljava francuski filozof Pascal Bruckner. Babić u svojoj vrsnoj knjizi Nasilje idola tim povodom zaključuje: “Bruckner na kraju kaže kako su Hrvati i Bošnjaci u borbi protiv srpskog nacionalizma počeli oponašati Srbe u zlu, usvojili postupno logiku nacionalizma, pa su najprije počinili zločine nad Srbima (jasno po opsegu i mjeri nisu dostigli bestijalnost srpskih trupa), a onda u ratu između sebe jedni nad drugima. Agresor je, dakle, zarazio napadnute Hrvate i Bošnjake otrovom etničke mržnje. U tome je, po mom sudu, najveća pobjeda srpskog nacionalizma”. U tom procesu preuzimanja od agresora manipulativnih mehanizma rigidne ideologije dio bošnjačke i hrvatske inteligencije, zaista jeste na Ćosićevim metodom ideologizirao svoje nacije. Tako će npr. u listu Ljiljan bošnjački pjesnik Džemaludin Latić tokom 1994. tražiti da se Sarajevo oslobodi od novih barbara, optužujući pri tom neke pripadnike Armije BiH da su novi pagani zato što sa pivskim bocama u ruci slave Novu godinu. U istom tom listu otvorena je od strane rigidnih žurnalista rasprava o štetnosti međunacionalnih brakova, a kasnije prenesena u Ljiljanov tuzlanski parnjak Zmaj od Bosne. I Ljiljanovi i kolumnisti Zmaja od Bosne pokušali su nametnuti javnosti vlastiti ideološki projekt čiste nacije. Ustvari, osnovna ideološka teza zasnivala se i u jednom i u drugom glasilu na viktimizacijskom stavu o Bošnjacima kao žrtvi svojih susjeda, pri čemu se ta žrtva mora vratiti svojim korijenima, vjeri, rigidno interpretiranoj tradiciji, mora povijesnu naraciju o genocidima nad Bošnjacima pretvoriti u ideologiju, a spas pronaći u ideološki snažnoj armiji koja će svoj ideološki habitus imati u islamskoj vjeri. Na toj osnovi Latić, ali i drugi autori, radili su na projektu islamizacije Armije BiH, koja je i po nacionalnom i po ideološko-političkom profilu bila, ustvari, bosanski orijentirana s prepoznatljivim građanskim imageom. Naracija o čistoj naciji i viđenje bosanskog islama kao granične vjere u kontekstu zapadne, po kolumnistima Ljiljana i Zmaja od Bosne isključivo kršćanske, civilizacije trebala je, zapravo, omogućiti ideološku homogenizaciju Bošnjaka, a jednoj ideologiji, onoj čiji su centri moći finansirali ove listove, donijeti potpunu prevlast u političkom životu društva i omogućiti joj stalnu vladavinu nad Bošnjacima i Bosnom.Jasno, bošnjačkim piscima ne može se pripisati odgovornost za rat u onom smislu u kojem je to na osnovu niza argumenta moguće učiniti srpskim i hrvatskim. Oni ni u kom slučaju nisu bili ideolozima rata kako je to slučaj bio sa srpskim ili hrvatskim spisateljima. Ali, neki od njih jesu producirali govor mržnje tokom rata, jesu podupirali rigidnu ideologiju. Pri tom, zanimljivo je da u svojim umjetničkim kreacijama nisu zastupali i realizirali niti jednu od rigidnih ideologija, ali jesu to činili u svojim žurnalističkim tekstovima. Otud je teško u prozi, poeziji, dramama ili romanima ovih pisaca pronaći mjesta koja nose rigidnu ideologiju. Unekoliko se u tom pogledu izdvaja roman Zilhada Ključanina Šehid budući da se u njemu razvijaju negativni stereotipi o srpskoj naciji. A Ključaninova žurnalistička knjiga Da, ja prezirem Srbe ispunjena je nekim od najrigidnijih ideoloških stavova. Međutim, Bošnjaci nemaju svog zlog duha kakav je npr. Dobrica Ćosić među Srbima, Matija Bećković među Crnogorcima, Ivan Aralica među Hrvatima, pa se ideološki angažman bošnjačkih pisaca na strani desnih političkih partija čini benignim u odnosu na navedene primjere. Ali, ćosićiziranje uloge pisca u nacionalnoj zajednici jeste trend prisutan u Bošnjaka. Može se to vidjeti na nizu primjera. Tako je u praksi školske interpretacije književnosti primijenjeno načelo homogenog, čvrstog nacionalnog identiteta, gdje književnost zauzima centralno mjesto u izgradnji takvog identiteta, a pisac je kao nacionalni poeta vates najbitnija figura nacionalne naracije. Pažljivija analiza takve interpretacije pokazuje da je to bila Ćosićeva startna pozicija, te da je to identična uloga književnosti u nacionalnoj zajednici onoj koju epski pjevač ima u svojoj zajednici. Epski pjevač je, naime, centar oko kojeg se okuplja zajednica, a njegova pjesma sama je srž kolektivnih vrijednosti. Paradoks je pri tom potpun: u vremenu postmoderne obnavljaju se one situacije koje važe za civilizaciju usmenosti, dakle obnavljaju se predmoderne vrijednosti, a namjesto postmodernističke nekropoetike, kojom bi bio obilježen dijalog s tradicijom, na djelu je nacionalistička predmoderna nekrofilija.Reaktivni bošnjački nacionalizam nije u javnom dijalogu manje isključiv od svojih izvora, srpskog i hrvatskog nacionalizma. Pokazuje to cijeli niz slučajeva što su ih nacionalistički orijentirani pisci pokretali protiv bosanskih spisatelja. Na spisku njihovih neprijatelja, a tu i leži najveći paradoks, najčešće i nisu srpski i hrvatski nacionalisti, nego oni pisci koji ispoljavaju otvoreni bosanski integralizam i koji nedvosmisleno svojim pisanjem ustaju protiv svih oblika nacionlazima. Takav je slučaj sa svim polemičkim napadima na Marka Vešovića i Ivana Lovrenovića u listovima Walter i Ljiljan. Tako se pokazuje da istinski protivnik bošnjačkih nacionalista jeste žilava ideja bosanskog integralizma, pri čemu srpski i hrvatski nacionalisti bivaju proglašeni za samu zalogu postojanja bošnjačkih nacionalista. Jednostavnije rečeno, bošnjački nacionalistički pisci vode se potpuno paradoksalnom devizom: moj krvnik je uslov moga postojanja, pa svako onaj ko napada moga krvnika jeste moj smrtni neprijatelj. Ako se, pak, podrobnije razmotre modeli djelovanja bošnjačkih nacionalistički orijentiranih pisaca, vidjeće se da oni u svojim književnim djelima pokušavaju umaći političkoj ideologiji. A tu se pokazuje još jedan paradoks njihovog pisanja. Naime, oni su preuzeli ulogu novinara, dakle, neke vrste lakog diskursa kako bi proširili polje svoga djelovanja. Zato oni i pišu novinske tekstove s otvorenim nacionalističkim porukama, jer na taj način dobijaju širu čitalačku publiku. Već tu je implicitno prisutno saznanje da je književnost u našem dobu postala manje važnom, da je ona proizvod namijenjen užem krugu potrošača, da se ideja autonomnosti postavljena u etapi socijalizma prebacila preko granice političkih promjena i ostala vladajućom kao zatvor literature. Opredjeljenje bošnjačkih nacionalističkih pisaca za novinarstvo pokazuje, zapravo, da su pukle spone između pisca i kolektiva karakrakteristične za tradiciju, pa se postmodernističko spuštanje iz elitnih u trivijalne žanrove ovdje zbiva kao potpuna negacija literature. Tako je diskurs nacionalizma označio, ustvari, smrt pisca, ali i smrt institucije književnosti. Nad tom lešinom širi se smrad najjeftinijeg političkog jezika i trijumfuje rigidna politička ideologija. Smradom te lešine duboko je zaražena bosanskohercegovačka kulturna scena. To bi, zapravo, bio i jedan od najvećih trijumfa agresora na Bosnu i Hercegovinu, i, naravno, najveći trijumf onih srpskih i hrvatskih spisatelja koji su uistinu svojim pisanjem odgovorni za rat, tj. za ratne zločine, za silovanja, za konclogore, za genocid, za urbicid, za etničko čišćenje, za sav užas koji smo proživjeli u neposrednoj prošlosti. No, ostaje otvorenim pitanje da li je potrebno u bosanskim presloženim uslovima praviti neku vrstu haške liste koja bi obuhvatala imena pisaca odgovornih za rat, prema kojim kriterijima bi ta lista bila sačinjenja, ko bi je eventualno pravio, šta bi bio njen cilj. U jednom svom intervjuu sarajevskoj Slobodnoj Bosni Latinka Perović sjajno primjećuje da se u povodu ratova na prostoru ex-Jugoslavije ne može govoriti o kolektivnoj krivici, nego o kolektivnoj odgovornosti. Upravo bi u razdvajanju krivice i odgovornosti moglo biti sadržano polazište za promišljanje ovog problema. Naime, kada se pogleda npr. uloga Rajka Noga, jasnim postaje da on snosi nemjerljivo veći dio odgovornosti i krivice nego neki drugi pisci koji su podržavali politiku SDS-a. Kao što je, na drugoj strani nemoguće, mjeriti stupanj odgovornosti npr. Džemaludina Latića i nekog ko je podržavajući SDS huškao krvožedne horde Radovana Karadžića na zločin.
Tu se pojvaljuje bitna razlika između bošnjačkih pisaca i srpskih i hrvatskih nacionalista. Naime, bošnjački pisci nisu programirali ideologiju zločina, nego je oštrica njihove rigidne ideologije bila okrenuta uglavnom unutra – ka samim Bošnjacima i ka bosanskom društvu u cjelini. Oni, ustvari, traže prekodiranje kulturnog i ukupnog identiteta Bošnjaka. Njima smetaju oni Bošnjaci i oni Bosanci koji nisu po njihovoj mjeri. Tako je ta rigidna ideologija svoju negativnu energiju uglavnom okretala unutra, prema onima koji nisu po mjeri centra moći te ideologije. Zato i nisu samo Lovrenović i Vešović bili na udaru bošnjačkih desničara. Bila je to i Armija BiH, kako je već navedeno, a onda i Rusmir Mahmutčehajić, Aleksandar Hemon, Mile Stojić, kao i čitav niz drugih intelektualaca. Jednostvano rečeno, svi oni koji BiH misle kao jedinstvo u razlikama.
A tu se potpuno upečatljivo pokazuje u kojoj mjeri je bošnjački nacionalizma prepisao formule srpskog i hrvatskog. Zato bi i dekonstrukciju užasnog stanja bosanskog društva valjalo početi od njegova zlog korijena – srpskog i hrvatskog nacionalizma. Možda najbolji hroničari i analitičari tih nacionalizama jesu Ivan Lovrenović i Marko Vešović. Lovrenovićeva knjiga Ex tenebris ili Vešovićeve kolumne u listovima Slobodna Bosna i Dani ne samo da su najbolji izvori podataka za takvu dekonstrukciju, nego su u njima prisutne i izvrsne, inspirativne analize nacionalističkog i fašističkog zla koje je prepokrilo devedesetih godina prošlog vijeka horizont bosanskog društva. Zanimljivo je da je Vešovićeva kolumna u Bosni nosila naslov Dok ne zanijemim, što je direktno upućivalo na čvrstu odluku autora da se sve do svoje smrti obračunava sa srpskim i crnogorskim fašizmom. Iz tih kolumni, ali i drugih tekstova proizaći će i sjajna Vešovićeva knjiga Moj svijete izgubljeni, gdje je demaskiran i ogoljen crnogorski fašizam. Od prozne knjige Smrt je majstor iz Srbije do Poljske konjice, Vešović uspijeva demaskirati i analitički razložiti sve aspekte srpskog i crnogorskog fašizma, kao što na drugoj strani to čini s hrvatskim fašizmom Lovrenović u svojim tekstovima. Zato bi ovdje svaka podrobnija analiza tih fašizma djelovala kao ponavljanje već rečenog. Međutim, oba autora staju na granici s koje bi valjalo poći u analizu odgovornosti književnosti za stravični užas kroz koji je prošla Bosna. Ako su pojedini pisci proizvodili ideologiju zločina, a lista njihovih imena u Bosni bila bi veoma dugačka, onda se postavlja pitanje kako se u toj situaciji ponašala književnost. Je li ona podlegla govoru mržnje, je li se političko-ideološki funkcionalizirala i postala prostorom za ostvarenje mračne ideologije, je li ona u konačnici postala fašističkim ideološkim mjestom? Nažalost, ta vrsta propitivanja odgovornosti literature izostala je u bosanskom književno-naučnom dijalogu. Ona je samo sporadično ispitivana, i to uglavnom u političko-propagandne svrhe, bez ozbiljnijih znanstvenih obrazlaganja mehanizma ideologizacije književnosti. Veoma inspirativno polazište za takvo propitivanje dao je jednom prilikom u svom govoru na prvim Evropskim susretima pisaca u Sarajevu mladi bosanski spisatelj Aleksandar Hemon ustvrdivši da kultura i književnost nisu nužno etički pozitivne, nego su etički neutralne. Hemon, koji je ponabolje u jednom svome tekstu u Danima opisao profesorski fašizam Nikole Koljevića, na tragu je oduzimanju literaturi onih ovlasti što ih joj je u južnoslavenskim tradicijama donio redukcionistički romantizam stavom da je pisac poeta vates, neko ko kolektiv uči životu, a njegova književnost jest univerzalna epistema, učiteljica sveg života, pa po prirodi svoga diskursa ona je moralno poučna, ona afirmira pozitivne moralne vrijednosti.
Međutim, praksa je potvrdila da fiktivni književni svjetovi itekako proizvode jezik mržnje, utemeljuju negativne streotipe o drugom, likvidiraju drugog, a nakon postmodernog i poststrukturalističkog obrata jasnim postaje da su i najveće književna djela Zapada, kako pokazuje Edward Said u Orijentalizmu i Kulturi i imperijalizmu orijentalizirala Orijent da bi imperijalnim ideologijama donijela moralno opravdanje za koloniziranje ne samo Orijenta nego i svih koloniziranih zemalja i naroda. Jasnim je postalo u postkolonijalnom odgovoru da etička funkcija književnosti ovisi od pogleda, od optike ukorijenjene u ono što se naziva kulturom. Sama je, dakle, kultura postala etički upitnom. Pisac u tom smislu nije ništa drugo do proizvod diskursa i njegov proizvođač. Te vrste svijesti na južnoslevsnkom kulturnom prostoru itekako nedostaje. Zato se moglo dogoditi da onaj neprijateljski drugi iz književnosti južnoslavenskog romantizma, dakle, okupator (Turska, Austro-Ugarska), u književnosti s konca dvadesetog vijeka postane prvi susjed, susjedna nacija koja dijeli istu krvavu sudbinu. Oslobodilačka ideologija iz književosti romantizma postala je imperijalnom ideologijom u književnosti modernizma i sloma modernizma. Ulogu neprijateljskog okupatora dobio je sabrat, a oslobodilački potencijal koji je širila kultura romantizma pretvoren je u potencijal mržnje čiji rezultat jesu bili zločini, konclogori, silovanja, jednom riječju diskurs genocida. Dobrica Ćosić, koji je zacrtao i nacrtao tu ideologiju, dobio je u književnosti čitav niz klonova. Nisu to samo Karadžić, Nogo, Bečković, Toholj, niti na drugoj strani Aralica i sateliti. Taj um Ćosićevog klona pojavljuje se na različitim razinama institucije književnosti. Njegov avetinjski duh može se pronaći u školskim čitankama, nacionalnim kulturnim zajednicama, na bosanskim fakultetima, gdje zgrčeno uživljen u nacionalističku metanaraciju kanonizira nacionalnu književnost pred studentima koji su u većini proizvod nacionalističkog diskursa prisutnog u školskom sistemu.Upravo tu i jeste najveća odgovornost pisaca, jer jezik mržnje koji je ustanovljen u Ćosića ili Aralice, sasvim svejedno, i koji je direktno vodio u rat nastavlja se iza rata u pesimističnom, traumatičnom bosanskom prezentu.