Elizabeta Šeleva

ČEŽNJA ZA SJEĆANJEM

Sarajevske Sveske br. 19/20

Još od prvog trenutka kad sam u rukopisu pročitala ovu bol od knjige ili ovu, u umjetničkom smislu, moćno uknjiženu bol, kolebam se – da li da o njoj napišem (kao što se i očekuje) učen ili: životno zvučan tekst? Tekst koji će mudro poentirati ili tekst koji će podvući tuđu (kao veću od svoje) arhetipsku bol i usamljenost.
I to, ne uz neutralan, već uz čistokrvni ženski prizvuk, koji je u još većoj mjeri gladan i, do granica lične isrpljenosti ili dirljive ogoljenosti, podjednako žedan (i to ne u protokolarnom, već u suštinskom smislu) dodira kože, koja saosjeća i saosjećaće.
Aktivno, a ne na osnovu sjećanja.
Ne na osnovu sjećanja, pa makar ono bilo i „zajedničko“. Iako upravo sentenca o sjećanju, kao moto, otvara knjigu Privatni svjetovi. Nimalo slučajno. Svi smo mi svojevrsne posebne zbirke sjećanja, manje ili više uporedljivih s tuđim. Sjećanja konstituišu našu privatnost, o kojoj, opet manje ili više, ali najčešće ljubomorno – ćutimo – jer je možda zbog nelagode tajimo, čak i pred samima sobom.
Makar i samo zbog toga, knjiga Ljiljane Dirjan za nas čitaoce više je nego dragocjena – ona restauriše ili, bolje rečeno: restartuje našu privatnost, sa skoro ubistvenom probojnošću i tačnošću – proniče u zvjeroliko treperenje našeg duševnog nespokojstva, u naš strah od noći, zime, smrti, od veličanstvene samoće postojanja, od oskudice ljubavi.
Umjesto rasipanja jedinke, što je već počelo da predstavlja uobičajen hobi u naše vrijeme obremenjeno tranzicijskim okruženjem, Ljiljana Dirjan se upušta u smjelu rehabilitaciju malih „privatnih“ svjetova, koji su mikrokosmosi događaja, doživljaja, emocija, refleksija, vibrantnih odjeka libidinalnog nemira, pulsiranja prkosa.
Interesantan je čak i sam način na koji je ova knjiga sebe samu ritualno predosjetila, da bi se poslije desetak dana, u jednom dahu i iznjedrila, pošto je Lj. Dirjan riješila da pobjegne u sebe i da se privremeno zamonaši u jednom manastiru (u kući Boga). Ova suštinska knjiga, ovaj snažni parfem, aromatizovan esencijalnim iskustvenim uljima, nastala je skoro kao šamansko predskazanje, kroz predosjećaj da je neophodan čak i taj sami ritual povlačenja, da je neophodno pročišćavanje i isključiva posvećenost pjesmi.
Vođena nepresušnom radoznalošću (koju će sama duhovito i autopoetski označiti/prepoznati kao svoju „nacionalnost“), vođena urođenom glađu za novim prostorima, ali i za novim šetnjama kroz prirodu – Ljiljana Dirjan iznova stvara putnikovim okom uhvaćene slike viđenih prostranstava i pejzaža. Upravo u modusu putovanja (spoljašnjeg ili unutrašnjeg, po dalekim egzotičnim mjestima ili makar kroz najskrovitije makedonske šume i ledine), ona otkriva svoj spiritus movens, modus vlastitog provjetravanja od učmalosti („ne predajem se ja tome ničemu“).
Za razliku od nekih drugih zasjelih pa ustajalih pjesnika, ona nekako ne strahuje od promaje, od vjetra – naprotiv, ona, kao i svaki nomad, u vjetru najprije prepoznaje i vidi šal (svog zaštitnika), svoj željeni luksuzni kostim, svog tjelesnog i duševnog saveznika.
Pritom se iščitavanje predjela u suštini pretvara u samospoznaju (i razumijevanje), kako to lijepo kaže mađarska teoretičarka Kornelija Farago: riječ je o tzv. „dislokacijskim pjesničkim postupcima“, u okviru kojih se samo „iskustvo stranstvovanja promoviše u niz narativno-teorijskih pitanja“, tako da se na kraju pokazuje kako nas u osnovi putevi vode upravo prema sebi samima! Dok putuje naše tijelo, možda u još većoj mjeri putuje i naša duša! Putem unutrašnjih, nasušno potrebnih preobražaja.
Zato, jedna od prozno-lirskih minijatura Dirjanove kaže baš ovako: „Putovanja ne podrazumijevaju obavezno i odlazak u daleke krajeve. Ja u ovom trenutku ispitujem najtajnovitije od svih odredišta: put kojim putuju muškarac i žena do misli onog drugog.“
Pismo Lj. Dirjan otkriva da djelotvorno i jednako uzbudljivo može da se putuje interno ili, preciznije rečeno: inter-subjektivno, među dvjema jedinkama – od vječno jednog ka vječno nedostižnom i drugom. Isto kao što se žestoko i bez izuzetka može stranstvovati i „kod kuće“, neposredno uz one koji su vam najbliži – zato što putovanje i stranstvovanje često nisu sinonimi. Upravo to nam bespoštedno saopštava ova – više nego knjiga!
Lirska naracija o životu sagledana je u okvirima njegove bespogovorne temporalnosti sačinjene od niza rastanaka, od starenja, smrti – iskonske protočnosti postojanja („gdje god da se pojavim jesen je“, „sad svako spava kraj nikog“, „srce mi je pod mantilom bilo sasvim samo“). Nepogrešivo tačne dijagnoze samoće, prolaznosti, prepuštenosti anonimnoj svejednosti, svemoćnoj ostavljenosti.
Sentence ubistvene poput metka. Retorika emocija bez izuzetaka i bez prava na njih. Magma usijane pronicljivosti i ostvarenog kontakta s iznenadno pronađenim srodnicima muškog ili ženskog pola, od reda: s ultimativnim izgnanicima iz sopstvenog komfora, udobnosti samozadovoljstva (Česlav Miloš, Marina Abramović, Ingmar Bergman, Paolo Mađeli, Margo Fontejn, Marija Kalas – svi iz različitih domena umjetnosti: ko pisac, ko slikar, ko filmadžija, balerina, operska pjevačica – a ko bezimeni pastir ili do same srži stvari poučna seljanka).
Svako od njih prilaže po jednu, vlastitom krvlju ovjerenu, zen parabolu o životu, ljubavi, stvaralaštvu, o mudrosti. Jednom otrgnuto iz perceptivnog automatizma banalne svakodnevice, anegdotalno u zapisima Dirjanove postaje do srži fundamentalno. Lišeno balasta detalja i, što je još značajnije, patetičnih atributa – anegdotalno „golo“ Ljiljane Dirjan postaje žestok manifest životne magije, magije običnog, a u ništa manjoj mjeri i magije tragičnog.
Oskudica kao naša životna anegdota, oskudica preoblikovana u parabolu naših sjećanja, možda se najdirljivije očituje u nekoliko potresno sročenih zapisa o porodičnoj istoriji, o familijarnosti kao našoj opštoj, ekološkoj presudi. I tu treba manje značajan da bude stepen faktografske ili fotografske tačnosti zapisa, od stepena njihovog „odomaćivanja“ u magmi naše vlastite tragike („rečenica koju sam prvu čula: Tata je umro!“).
Ne manje potresna su i četiri zapisa posvećena slikarki Marini Abamović. Pretvarajući svoju bolnu priču o jednostrano prekinutoj ljubavi u performans – ona kod Dirjan budi misao, da je ljubav baš to: performans nedovršenosti. Ljubav je ono zagonetno biće, nešto što svejedno traje i poslije svog taktilnog, ovozemaljskog, materijalnog završetka, i koje produžava da živi čak i poslije smrtne presude koju izriču okolnosti, raskid (koji ostaje jednostran), zabrane, nemoć do kraja da se ljubi i da se preda voljenome. Nesposobnost za ljubav!
U onoj mjeri u kojoj samo putovanje Dirjanove predstavlja jednu lično izabranu, unutrašnju, egzistencionalnu nužnost – u istoj mjeri, ili u vidu pjesničke potkrepe takvog hipostaziranog stanovišta, njena nova knjiga sprovodi i sopstvenu žanrovsku dislokaciju, trajnu unutrašnju seobu, izmještanje, pronicanje i razmjenu žanrova. Njena poezija ovog puta sebi priređuje osvježavajuće, nadahnjujuće šetnje kroz prozu: kako deskriptivnu, tako i refleksivnu. Knjiga ima kolažnu strukturu, sastavljenu od lirskih zapisa u prozi, katalogizovanih kratkih odlomaka (ali samo u vidu ležernih i samopotkrepljujućih citata), na kraju i od 16 (pravih) pjesama.
Možda je najadekvatnije ove zapise smatrati aforističkim i skitačkim odlomcima – jednim „otvorenim djelom“, koje će prirodno proizvesti i nove (samom sebi nalik) produžetke – svjedočanstvom o skitanju jedne nemirne duše kroz pejzaže u prirodi, kroz gradove, ali ne manje i kroz pejzaže (za nju jednako intrigantnih) ljudskih sudbina, te konačno kroz neprohodni pejzaž vlastite nemirne, neukrotive, i u skladu sa svojom „nacionalnošću“, znatiželjne prirode!
Jedan od primjera takve nadahnute lične sklonosti skitanju je i zapis Ljutić – u kojem naratorka duhovito protestuje zbog raskoraka između imena/imenovanja i realnosti. Imenovanje nedužnog, čistog cvjetića terminom „ljutić“ – lucidno upozorava na to da postoji nezanemariv raskorak između percepcije stvari i njihovog verbalnog kategorizovanja, a potom i neodgovarajućeg, zdravo za gotovo atribuiranja u našoj svijesti. Ljutić tako ostaje nepovratno i zauvijek opkoljen jezikom (kao takav)!
Zapis Kuća bi, takođe, mogli da smatramo parabolom i da ga tako i čitamo, iako je postupak koji je u njegovoj realizaciji primijenjen u još većoj mjeri minimalistički: naratorka jednostavno popisuje iz rječnika preuzete odrednice, frazeologizme i značenja povezane s riječju „kuća“. Efekat ove katalogizacije je nesumnjiv: zahvaljujući njoj naše se asocijacije sve više dijabolično umnožavaju i interaktivno nagomilavaju te na sebe kaleme dopunske – na samom početku teksta jedva ili nimalo naslućene – konotacije, koje doprinose opštem tjeskobnom finišu naizgled jednostavne dosjetke – da se kuća u prozi predstavi (samo) kao neutralna rečenična odrednica.

Završne asocijacije o kriku i slobodi

Slikar Goja jednom je rekao da krik u umjetnosti ne služi ničemu – ako želimo da nas čuju, nastavlja on, ne smijemo da vičemo!
Nasuprot tome (ili baš zbog toga) što se hrane infuzijom neutješne, neutihnute radoznalosti – zapisi iz knjige Privatni svjetovi nisu ni „pečat“ jedne potpune rezignacije nego prije put do pronalaženja ljekovitog (književnog) melema.
Onako, po navici, kao što sebe lično okrjepljuje boravkom u prirodi i ostvarivanjem sazvučja s njom, tako i svoje zapise Ljiljana Dirjan zna da natopi animističkom vjerom u iscjeliteljsko svojstvo, u moćni melem te iste, danas nerijetko zaboravljene Prirode.
Krik, koji inače, u buci urbanog življenja, ne bi ni čuli – na taj način restartuje se u tihu ali djelotvornu magiju prirodnog prostora, koji u pjesmama ove autorke (kao što i sama priželjkuje) nenametljivo uspijeva da donese sa sobom i nešto od iskonske „ptičije slobode“.

preveo sa makedonskog Nenad Vujadinović