Nijaz Alić

BRAĆA COEN: AMERIČKI POŠTOVAOCI KLASIKE

Sarajevske Sveske br. 06/07

Braća Joel i Ethan Coen, dva čovjeka, a jedan filmski autor, rođena su u St. Louis Parku u Minnessotti. Joel je rođen 1954., a Ethan 1957. godine. Filmom su počeli da se bave još kao klinci, pa je Joel studirao na Institutu za film i televiziju univerziteta u New Yorku, dok je mlađi Ethan studirao filozofiju na Univerzitetu Princeton. Širokoj su se filmskoj publici po prvi put predstavili 1983. godine svojim rediteljsko-producentskim prvijencem, za koji su napisali i scenario, pod naslovom Blood Simple. Taj film je najavio jedan od značajnijih autorskih opusa u američkoj istoriji filma. Režirao ga je, kao i sve ostale koji su uslijedili, stariji od braće, Joel, scenario su napisali zajedno, a producent je bio Ethan. Ono po čemu se Blood Simple na prvi pogled razlikuje od filmova holivudske produkcije jeste…apsolutno sve, osim možda engleskog jezika. Međutim, u tom se filmu i engleski govori s teškim teksaškim otezanjem.

Film je snimljen s veoma malim budžetom od milion i po dolara, koliko danas košta angažovanje jedne zvijezde osrednjeg kalibra za sporednu ulogu u osrednjem filmu s pucanjem i pjevanjem. Naslov je uzet iz romana Red Harvest Dashiella Hammetta i označava stanje svijesti osobe koja je upravo nekoga ubila, koju progone prizori djela koje je počinila, prizori smrti i krvi. "Obični ljudi koji jedni drugima rade ružne stvari u mraku" – tako su braća, autori, opisali svoj film koji će, kako se ispostavilo, u svojim osnovnim crtama poslužiti kao model za sve filmove Joela i Ethana koji će uslijediti. Naime, on predstavlja omaž žanru film noire i onoj vrsti "tvrdokuhane proze" kakvu je pisao pomenuti Hammett, ali sam za sebe predstavlja jedinstveno autorsko djelo s itekako snažnim ličnim pečatom realističkog oponiranja samom žanru kojem, navodno, plaća dug.

U skladu s najboljom tradicijom dotičnog filmskog i literarnog žanra, priča je dosta komplikovana, s neočekivanim obrtima, a dijalozi kratki, jednostavni i sasvim podređeni zapletu. Smrtno ozbiljna stvar, reklo bi se. Međutim, priča, zahvaljujući svojoj savršenoj dramskoj dinamici, nijednog trenutka nije suhoparna i na ekranu teče nezadrživom strujom logike uzroka i posljedice koji za neke režisere predstavlja neuhvatljivi ideal. Za razliku od takvih autora, Joel koristi kameru na tako genijalan i jednostavan način i svaku scenu i kadar uređuje tako da postiže ne samo izuzetan dramski efekat, nego i snažnu i sugestivnu atmosferu. Film je montiran od kadrova koji u potpunosti vjerno, korak po korak, na ekran prenose ritam drame, ritam zločina. Montažu su uradili Joel i Ethan zajedno, a potpisali se kao Roderick Jaynes.

Uz to, nasuprot Hammettovoj prozi i filmova o privatnim detektivima Samu Spadeu i Philu Marlowu, koje je krasila neustrašivost, lukavost, cinizam, izvjesna sklonost nasilju, ali i vrlina da razlikuju dobro od zla, privatnog detektiva u ovom filmu krasi samo cinizam i ljubav prema novcu. Poput njega, i ostali likovi su samo obični, mali ljudi, koje ka tragičnom završetku nosi bujica neumoljive sudbine izazvana odlukom jednog ljubomornog muža, ljigavog vlasnika bara, da unajmi gorepomenutog privatnog detektiva za ubistvo svoje nevjerne žene.

Sasvim neočekivano, ovaj je kontrapunkt podcrtan i humorom, i to jednom neobičnom mješavinom deadpan i grotesknog humora, kakav će se poslije naći baš u svakom njihovom filmu. Ponegdje je takav komični efekat postignut samo uz pomoć jednog maštovitog pokreta kamere, i to zahvaljujući tome što sjajna, sumornoj atmosferi podređena fotografija omogućuje efektan kontrast. Tako ovaj film, koji bi se samo na vrlo površan pogled mogao svrstati u film noire, vrlo jednostavno prevazilazi krute međe dotičnog žanra i svojim brutalnim realizmom funkcioniše na puno više nivoa, budući da se više ne radi o pukoj stilskoj vježbi usavršavanja forme unutar već određenog kanona, nego o pravoj tragediji zabune u kojoj komični dio upravo i proističe iz pogrešne percepcije, a tragedija iz ljudske prirode u kojoj zlo ima stalno mjesto boravka.

Neke scene u filmu obiluju nasiljem i krvlju, a posebno je, blago rečeno, uznemiravajuća scena u kojoj ljubavnik, zaslijepljen krvlju i strahom za vlastiti život, usred noći i usred neke njive, pod zloslutnim svjetlom farova svog auta pokopava muža glavne junakinje dok je ovaj još uvijek živ. Međutim, svo to nasilje, krv i grozomorne i groteskne scene apsolutno su valjani izrazi u jeziku koji film stvara i predstavljaju upravo ono što nedostaje američkom hiperrealizmu, a to je perspektiva. Nasilje i užas, prijetnja vlastitom životu i jesu prava perspektiva za nešto što bi se moglo nazvati "instant hiperrealizmom", budući da predstavljaju itekako hiperrealne fenomene koji momentalno preuzimaju svu pažnju svog objekta, postaju njegov hiperrealni, sveprožimajući subjekt. Tako je ovaj film, zapravo, genijalna studija nasilja i zla, kao i ružne navike potonjeg da nema milosti ni prema onome ko ga pokreće, ni prema onome ko mu je objekt, a ni prema nedužnim prolaznicima.

U ovom svom prvom filmu braća Coen nisu, dakle, samo pokazala da posjeduju vlastiti autorski rukopis, nego i vlastiti jezik kao sistem signala, simbola i ikona i finog, postmodernog humora. Bez obzira na tematiku njihovih kasnijih filmova, taj će sistem ostati vrlo prepoznatljiv metod kojim braća Coen pletu priču i vizualiziraju je na velikom platnu. Pored tehničkih osobenosti izvanredne fotografije, režije i postavljanja scene, filmove braće Coen karakteriše i zaista fantastičan scenario, koji redovno sadrži ne samo izvanrednu pripovijest, nego je i napisan jednim "tvrdokuhanim", ali, istovremeno, nevjerovatno dinamičnim, eliptičnim i predikativnim stilom koji bez okolišanja vodi u središte stvari, uspijevajući da prenese deskriptivnu komponentu ponekad čak i samom predikacijom, samom radnjom.

Kao što se može zaključiti iz prevoda dvaju Ethanovih priča, on je jednostavno rođeni pripovjedač koji je u stanju da postavi svoje likove u takvu poziciju da su sukob i drama neizbježni, a budući da u univerzumu generalno, pa i u malom ljudskom mikrokosmosu, svaka radnja ima posljedicu, tako se i u njegovoj prozi iz samo jedne "abnormalne situacije" razvija niz situacija koje same od sebe, logično teže razrješenju.

Blood Simple je, dakle, odlično napisana i ekranizovana priča o zlu, sujeti, strahu i pohlepi u kojoj nema heroja i pobjednika, već samo obični, mali ljudi kao žrtve sopstvenog ili tuđeg zla, sujete, straha i pohlepe. I u svom tom mraku, nešto uvrnutog humora. Smrtno ozbiljno za početak karijere. Međutim, karijeru će nastaviti filmovima vrlo šarolike tematike, počev od komedije Raising Arizona, koju su 1987. godine zajedno režirali i napisali, pa do još jednog remek-djela iz 1996. godine, kojim su se vratili na sličnu tematiku iz svoga prvijenca. Bio je to, naravno, Fargo, koji je osvojio nepodijeljene simpatije i kritike i publike, film koji se ponovo bavi planom koji pođe po zlu, a opet je na trenutke neodoljivo komičan i topao.

Fargo i Oskari koje je osvojio, otvorili su, reklo bi se, braći Coen vrata svih velikih holivudskih producenata i u tom je trenutku bilo sasvim za očekivati da njihov sljedeći projekt bude nekakav komercijalni film sa samim zvijezdama i da se na reklamnu kampanju utroši više novca nego za snimanje samog Fargoa.

A njih dvojica su odlučila da po scenariju koji su napisali još prije Fargoa snime potpuno nekonvencionalan i nekomercijalan, jedan od meni najdražih filmova uopšte, film koji me uvijek oraspoloži. Poput ljudi s izvjesnim psihološkim problemima koji uvijek u kući imaju primjerak neke knjige, na primjer Catcher in the Rye, ja imam dvd izdanje filma braće Coen iz 1998. godine pod naslovom The Big Lebowski. Iz čisto zdravstvenih razloga, razumije se. Naime, to je film koji mi istog trenutka popravi raspoloženje zato što je neodoljivo šarmantan, inteligentan, zabavan i smiješan.

Za razliku od fima Blood Simple, u kojem je narator u uvodu filma, maestralni M. Emmet Walsh, kao jedan od glavnih likova filma, The Big Lebowski počinje uvodom deus ex machina naratora Sama Elliota u liku kauboja usred Los Angelesa. Već u uvodnom kadru vidimo glavnog protagonistu Jeffa Lebowskog, koji insistira na tome da ga zovu jednostavno Tip, kako, odjeven u džemper na kopčanje sa širokim reverima, hlače nalik na pidžamu i češke providne plastične sandale kao (njemački) turisti na jadranskoj obali, kupuje mlijeko u supermarketu da bi, kako će se uskoro ispostaviti, mogao da si spremi svoj omiljeni koktel White Russian. Deus ex machina ga najavljuje kao pretendenta za naslov najlijenijeg čovjeka na svijetu, budući da je sigurno jedan od najlijenijih u okrugu Los Angeles. Tip puši marihuanu, pije White Russian, redovno podiže socijalnu pomoć i kugla na lokalnim turnirima s dvojicom prijatelja. Odsustvo bilo kakve ambicije pravi je blagoslov za Tipa koji u svom životu uživa u potpunosti, često slušajući Credence Clearwater u svom rasklimanom autu neodređene, možda zelenkaste boje, kao i kasete sa snimljenim zvucima nekog turnira u kuglanju na svom walkmanu. Apsolutna nirvana.

Potom počinje da se zapliće kriminalističko-detektivska priča dostojna Raymonda Chandlera, ali u ovom slučaju glavni lik koji rješava misteriju nije tvrdi, opaki, neumoljivi, nesalomivi i inteligentni mačo Humphrey Bogart, nego naš Tip, kojem se na njegov vlastiti tepih greškom pomokre glupavi utjerivači dugova, misleći da se radi o starijem milioneru Jeffu Lebowskom, čija mlađahna supruga, bivša "glumica" u porno filmovima s umjetničkim imenom Bunny La Joya, duguje poveliku svotu novca jednom producentu erotskih filmova. "A baš mi je taj tepih povezivao čitavu sobu", reći će Tip i uputiti se u rezidenciju svog imenjaka, milionera Jeffa Lebowskog, da traži novi tepih ili odštetu. Ubrzo počinje prava drama u kojoj će učestvovati nekoliko, blago rečeno, zanimljivih likova. Tipov najbolji prijatelj Walter, porijeklom Poljak, vijetnamski veteran koji je zbog bivše supruge prešao na judaizam i koji ima ozbiljnih problema s kontrolisanjem agresije i svaki mu govor završi na poginulim i ranjenim drugovima iz njegove jedinice u Vijetnamu, zatim priglupi Donnie koji je neprestano predmet nipodaštavanja i ignorisanja, pa i ušutkivanja, premda od njih trojice ubjedljivo najbolje kugla, Maude Lebowski, ekscentrična kćerka milionera Lebowskog koja se bavi slikarstvom i multimedijalnom umjetnošću i prezire svog oca, pa neizbježni privatni detektiv koji, naravno, vozi bubu i radi za roditelje pomenute Bunny (koja se, kako ćemo saznati, zapravo preziva Knudsen – vidi čuda, kao da je iz Minnessotte) i grupa njemačkih nihilista koje predvodi bivši partner gospođe Bunny Lebowski iz porno filmova, koji traže otkup od milion dolara za Bunny, budući da su je, kako tvrde, kidnapovali.

Zaista ne pamtim da sam ikad na filmu vidio ovakvu galeriju likova. Da se razumijemo, neke od ovih likova teško je zamisliti u stvarnosti, a opet, ko bi ga znao? Upravo tu leži jedan od razloga za moje oduševljenje ovim filmom, a to je sposobnost braće Coen da vode cijeli tok filma samim rubom konvencionalne realnosti, na granici bizarnog. Baš svaki od likova u filmu, uključujući, naravno, i Tipa, posjeduje neodoljiv odmak od "normalnog" ka neurotičnom i simpatično bizarnom, pa tako u cijeloj galeriji likova baš nijedan nije plošan, već svi funkcionišu unutar realnosti filma. Nijedan od glavnih likova nije u potpunosti pozitivan, utoliko što svako ima neki svoj ugao, svoj interes. Ali to ne znači da se s Tipovim moralnim načelima ne bismo složili. On se samo ne razbacuje njima kao njegov stariji i "uspješniji" imenjak, milioner "veliki Lebowski". Invalid rata u Koreji, barem po njegovim tvrdnjama, s prezirom gleda na činjenicu da ljudi poput Tipa uopšte postoje, on koji je usprkos svom fizičkom hendikepu zaradio milione poštenim radom i slikao se s gospođom Nancy Reagan "dok je bila prva dama Sjedinjenih država, a ne samo Kalifornije", kako napominje njegov lični sekretar Brandt, nije mario mnogo za besposličare na socijalnoj pomoći. Međutim, kako će se ispostaviti krajem filma, gospodin Veliki Lebowski se pametno oženio. Nikad nije ništa radio do pozirao i pravio dugove. A onda novcem dobrotvornog društva koje je osnovala njegova preminula, bivša supruga, navodno plaća otkup za svoju novu mlađahnu suprugu, a za dostavu angažuje Tipa. Ustvari, novac je pokrao, a torbu koju je Tip trebalo da preda navodnim otmičarima napunio papirom, tako da krivica padne na besposličara na socijalnoj pomoći, a ne na uglednog biznismena, ratnog veterana pritom.

Moral je zaista rastezljiva stvar. I za mnoge stvar percepcije, privida, a ne suštine. Zato je Tip upravo taj lik koji će takav privid da razotkrije za nas, jer sve što on radi i jeste percipiranje svijeta oko sebe, za šta su vjerovatni razlozi njegova priroda i uticaj lakih droga. Upravo on je u stanju da svojom potpunom nirvanom, odsustvom bilo kakve potrebe i nagona za dokazivanjem, do grotesknog dovede pompezno razmetanje i moralisanje "Velikog" Lebowskog. Jedan pored drugog, dva imenjaka i prezimenjaka, jedan siromašan, a sretan i zadovoljan, osim, možda u vezi s tepihom, a drugi naizgled bogat, uspješan unatoč invalidnosti, a oženjem dvadesetogodišnjom (ako i toliko) curicom iz pornografske industrije, koje bi se rado otarasio. Slatka ironija, baš kao i činjenica da ni Tipova superiornost nije bez cijene. Budući inertan, njemu je potreban pokretač, lik od akcije. Njegov je pokretač, pa i najbolji prijatelj, Walter, koji jeste lik od akcije, ali ne baš uvijek predvidljive. Uz to je neurotičan i eksplozivne, nasilne prirode. Ništa danas nije bez cijene. Tako film sve vrijeme funkcioniše na više nivoa, od kojih svaki predstavlja svojevrsnu kritiku raznih segmenata društva, bilo da se radi o sujetnim, žaljenja vrijednim bogatašima, policiji koja se otvoreno stavlja na službu ljudima koji donose novac u zajednicu, pa makar ga zaradili proizvodnjom pornografskog materijala, ili pak nadobudnoj, ekscentričnoj umjetničkoj "eliti", ovaploćenoj u likovima Maude Lebowski i njenog prijatelja Knoxa Harringtona kojem je i samo ime pretenciozno, a koji se, pored toga, bavi videom kao načinom umjetničkog izražavanja.

Svi su ti likovi smješteni u kontekst u kojem se Bush stariji sprema da kazni Irak za napad na Kuvajt, izjavivši na televiziji da "ovu agresiju nećemo trpjeti", što su upravo riječi kojima Walter nagovara Tipa da poduzme nešto, s obzirom da je izvršen čin agresije na njegov tepih. Taj kontrapunkt dešavanja na velikom planu i odnosa među malim, običnim ljudima, potcrtan je verbalnim segmentom filma, po mom mišljenju najboljim dijalozima ikad izgovorenim na filmu, koji reflektuju često grotesknu pojavu "političke korektnosti", ili, kako se to kod nas govorilo, podobnosti u jeziku, kao još jedan primjer premoći forme i privida nad sadržajem i suštinom. Film je prepun detalja, u pravilu komičnih, i svi oni predstavljaju društvenu i ljudsku satiru, satiru "ljudskog stanja". Ironija nedvojbeno otkriva da Veliki Lebowski nije milioner Jeffrey Lebowski, nego, po mom mišljenju, najveći antiheroj u istoriji američkog filma, Tip.

Braća Coen, u svom osobenom postmodernističkom pristupu filmu, vrlo rado koriste klasične, pa i arhetipske reference, bilo da se radi o pojedinim scenama po uzoru na Capru, Wildera ili Cukora u komediji The Hudsucker Proxy ili na velikana mjuzikla tridesetih godina Busbyja Berkeleya kojem je posvećena psihodelična sekvenca sna koji sanja Tip dok leži u nesvijesti nakon što je grubo prekinut u meditaciji udarcem u vilicu od strane siledžija koje je potplatila umjetnica Maude. Maštovita upotreba arhetipskih motiva vjerovatno je najoriginalnija u njihovom filmu iz 2000. godine pod naslovom O Brother, Where Art Thou?, gdje se u okvir Homerove Odiseje stavlja družina od tri zatvorenika koja u bijegu iz zatvora negdje u Mississippiju tridesetih godina prošlog vijeka prelazi magičan i mističan put pročišćenja, nalazeći na kraju puta blago drugačije od onog koje su očekivali. Međutim, u istom se okviru pojavljuju i neki stvarni likovi, poput gangstera Babyface Nelsona i gitariste Roberta Johnsona, kao i zastrašujući, a istovremeno patetično komični pripadnici Kju-kluks-klana.

Ovakav aktuelizirani pristup klasičnim motivima u velikoj većini filmova braće Coen daje i njihovim izvornim likovima za koje ne postoji nikakva paralela u klasici, kakav je lik Tipa, status ne samo simbola, nego ikona, koje će, barem u popularnoj kulturi, i same postati klasicima, instrumentima dostupnim bilo kome ko odluči da ih upotrijebi kao motiv, simbol ili ikonu. Najljepše od svega je, čini mi se, to što svaki njihov film ne predstavlja samo jednostrano tumačenje neke klasične situacije, nego tu klasičnu situaciju smješta u takav vizuelni i verbalni kontekst da ona postaje nova, svježa, aktuelna i itekako živa. Neki tvrde da njihovi filmovi, ili barem neki od njih, zahtijevaju poseban, stečeni ukus. Budući da se o ukusima ne raspravlja, mislim da je najbolje reći da su filmovi braće Coen jedinstvena, prepoznatljiva djela s izuzetnom vizuelnom snagom i osobitošću, šarolikim i često vrlo komičnim likovima, te pričom s toliko stvarne dinamike da je vrlo često potrebno, preporučljivo i, što je najvažnije, zabavno, gledati ih više puta.

Filmografija:

Blood Simple (1984)
Raising Arizona (1987)
Miller's Crossing (1990)
Barton Fink (1991)
The Hudsucker Proxy (1994)
Fargo (1996)
The Big Lebowski (1998)
O Brother, Where Art Thou? (2000)
The Man Who Wasn't There (2001)
Intolerable Cruelty (2003)
The Ladykillers (2004)

Crimewave (1985) – scenario: Ethan i Joel Coen
režija: Sam Raimi