Benjamin Zephaniah

BENJAMINOVA BRITANIJA

Sarajevske Sveske br. 06/07

Često mi je postavljano pitanje o pjesničkoj sceni u Britaniji i nikad uistinu nisam znao odakle da počnem, a istina je da postoji veliki broj pjesničkih scena na ovom lijepom zelenom otoku. Pod pojmom scene ne podrazumijevam uvijek isto, ali ja sam pjesnik i imam pravo na pjesničku slobodu.
Postoji scena pjesnika (uglavnom muškaraca) malo prisutnih u javnosti. Ti pjesnici veoma rijetko (ili nikako) viđaju jedni druge i šira publika samo ponekad čuje nešto o njima. Oni mogu djelovati prilično usamljeno, ali im njihova vlastita važnost pravi društvo. Oni su visoko obrazovani i pišu jedino da pokažu svojim visoko obrazovanim prijateljima koliko su obrazovani. Pišu debele knjige jer imaju vremena i vjeruju da bi svijet bio grozno mjesto kada bi svi imali interes za poeziju i, još gore, kada bi je svi razumjeli.
To je samo jedna scena. Ja ne želim da sudim niti da kritikujem ni jednog pjesnika ni njihove scene, mislim da su svi dobri i želim im da budu ono što već žele da budu. Pjesnika ima svih oblika i veličina, sa svim vrstama kaprica i idiosinkrazije, i ja stalno govorim da smo svi grane istog stabla. Ali scena ovih za kuću vezanih pjesnika nije moja scena. Ono što mene fascinira jeste scena žive poezije gdje humor, politika, ljubav i gnjev sjede jedno pored drugog i gdje mladi dolaze da nahrane dušu prije nego što izađu na ples. To je poetska scena na koju želim da skrenem pažnju. Ti pjesnici prosto ne vjeruju u umjetnost radi umjetnosti, oni pišu s ubjeđenjem, oni imaju cilj i vjeruju da je njihova dužnost da uspostave dijalog sa svojom publikom.
Poslije Alana Ginzberga i Jack Cerouaca, prvaka bit-poezije pedesetih i šezdesetih, Britanija je odgovorila sa Mersey1 bit-pjesnicima predvođenim Rodgerom McGoughom, Brianom Patternom i pokojnim Adrianom Henrijem. Brian Pattern je još uvijek plodan pisac. On često nastupa i piše sjajne knjige za djecu, ali Rodger je više prisutan, on uporno objavljuje knjige i recituje svojim obožavaocima. Svi su oni na sceni preko trideset godina.
John Cooper Clarke (JCC), na drugoj strani, pojavio se na sceni u kasnim sedamdesetim. Prvi pravi punk-pjesnik među pjesnicima bijele radničke klase koji su bjesnili zbog tegobnog života socijalno ugroženih klasa. JCC naglašava svoje čudesne priče svojom još čudesnijom imaginacijom. Dok je JCC obavljao svoje, Linton Kwesi Johnson (LKJ) se pojavljuje iz reggae-muzičke scene, zajedno sa ljudima poput mene. On poetski ocrtava progres, ili odsustvo progresa, crnačke zajednice. LKJ-a je lakše slušati nego čitati. On govori i nastupa s jakim akcentom i dijalektom Jamajke, koje pokušava ugraditi i u tekst. Svi smo govorili ono što je istina – da naša zajednica nema svoj glas, političari nas ne predstavljaju, tako da su pjesnici igrali najznačajniju ulogu u tome da se čuje glas naših porodica i naših susjeda.

Nekako u isto vrijeme pojavio se momak koji se zove John Hegley. Potpuno šašav, na najinteligentniji mogući način. Kada je nastupao, radoznala dječačka čednost blistala je u njegovim očima. Vidio sam ga kako recituje poeziju od koje se publika previja od smijeha, dok je njegovo lice ostajalo smrtno ozbiljno. Sjećam se da sam ga jednom slušao cijeli sat i svaka pjesma je govorila o njegovim naočarima, a ipak je uspio da ne bude dosadan i da se ne ponavlja. U to vrijeme dužnost mi je bila da ga slijedim i po čitav sat sam znao govoriti samo pjesme protiv aparthejda. Johnove pjesme može čitati samo on ili neki izuzetno dobar glumac koji glumi Johna. Uistinu ne postoji niko sličan njemu.
Kako je azijska zajednica sticala samopouzdanje, mnogi azijski pisci počeli su da stupaju na scenu. Većina tih pisaca bila je zaokupljena problemima migracije, iznevjerenih očekivanja porodice i identiteta. Iako Moniza Alvi piše o ljudskoj sudbini općenito, ona takođe piše o problemima identiteta, na potpuno osoben način. Ona postavlja pitanja koja svi postavljamo, ali se ne ograničava na protestne pjesme ili poeziju koja proizilazi iz poteškoće odgovora na pitanje o etničkoj pripadnosti pri popunjavanju formulara za popis stanovništva. Shamshad Khan piše takođe o problemima identiteta, ali povezuje etnicitet i politiku na način blizak mladoj generaciji Azijata u današnjoj Britaniji. Ona je predstavnica pokreta muslimanskih žena koje treba da se bore s uobičajenim problemima etničkih manjina i onim što danas nazivamo islamofobijom. Shamshad dolazi iz Manchestera, gdje je jedna od najprisutnijih pjesnikinja tog kruga. Predstoji joj još da objavi knjigu poezije. Ali za nju to nije toliko važno jer ona privlači novu generaciju slušalaca. To su pjesnici s kojima sam prvo počeo da nastupam. Mi smo željeli da poeziji damo novu snagu i da joj donesemo muziku.
Velika stvar na toj sceni jeste činjenica da su iz nje isključeni posrednici – izdavači, kritičari, štampari – što pjesnicima omogućuje direktan kontakt s publikom. To je dalo šansu mnogim glasovima. Pjesnici su samo trebali izaći pred publiku i govoriti svoje pjesme. Michael Rosen je, na primjer, umio da bude šašav koliko i John Hegley, ili ozbiljan kao LKJ, a mnogo je godina bio salonski pjesnik za slušaoce BBC radija i ona vrsta pjesnika koji zabavlja djecu na rođendanskim zabavama. Na kraju, on je politiku shvatio veoma ozbiljno i siguran sam da je bio na svim protestnim skupovima na kojima sam bio i ja.
Carol Ann Duffy vjerovatno ne bi voljela da bude uvrštena u moj izbor velikih Britanaca, ona ne voli liste niti mjesta na tabelama liga. Ona ne želi da bude pjesnik-laureat.
Po mome mišljenju, ono o čemu govorim mnogo je više od pjesničke scene – to je nastavak usmene tradicije. Vjerujem da se ono što mi radimo naslanja na Beowulfa ili na Homerovo djelo. Mi takođe želimo da provociramo savjest i da uzburkamo krv. Tony Harrison to zasigurno čini. Smatram ga neodoljivim. Pred nama je čovjek velikih ideja, revolucionar i učitelj koji jednostavno prelazi iz jezika klasične književnosti u svakodnevni jezik modernog Yorkshirea. Njegovo obrazovanje nije nikad smetalo njegovoj imaginaciji. Njegove teme znače veoma mnogo za sve nas i zato se one tako često presele u kolumne naših novina. Od balada do lirskih pjesama, od šaljivih poema do reggaea, od narativne poezije do rap-pjesništva, mi to izvodimo direktno na pozornicama. Mi možemo objaviti knjige, možemo poeziju staviti na internet, ali za nas najvažnija stvar jeste činjenica da mi pjesme objavljujemo u srcima ljudi.

Prevela Vojka Đikić