Marie Silkeberg, Pär Hansson, Ida Börjel , Johannes Anyuru
Antologija švedske poezije
Sarajevske Sveske br. 41-42
prevod sa švedskog: Refik Ličina
Marie Silkeberg
Alhambra
Jezera od tame
od mjeseca
Pregršt nebesa
Arhitektonski eho kroz koji prolaziš
kao kroz svoj
Prem ti dolaziš naglim skoro šapćućim koracima
S bosim stopalima
I bacaš svoje sjenke
Kao noćne velove po mramornom zidu
Oslobođena ohlađena treperava od goniča
U dvostrukom misteriju
*
U orijentalnim vrtovima
Sjedi andaluzijska mačka
Ona se miče melodijski sa noću i zidom
Ona prede lukavo, skotna od podzemlja
dopusti
dopusti sjenci
da poput noćne krhotine
žulja
*
Mahnito jezgro između nas
Moje sestre i šćeri
Arhitektonska rijeka
Rijeka puna očiju
Koje od njih su tvoje?
Jesu li tvoje suze, avaj, moje vode
Umjesto noža u Andaluziji
Vrela svojnica meandra
Izgubiti sebe ili se pronaći
Isto je
Njeno ime je Yta
I moje, jesi li primijetio? – Žena
*
Iznenadna kiša
I ti
Kao tada
Kao sad
Moja sfingo, ne mogu o tome pričati sa tobom
Vidjela sam moj se otac smije
*
Ispod zvjezdanih stropoštavajućih poraza
Ležeći na zemlji na leđima
Kolijevka sad kupasta i zasvođena
I jedino u daljini
Strahobni eho nožnih pasa
Crnci u ljepoti crne noći
Gdje se, ako zamirim, nalazi moj spol?
*
Kao bijelo u bijelom
Kao tkanje mjesečevo u vodi srebrnoj
Kao titrajuće sjeni vodenih krugova na zidu noćnome
Jedno se stvorenje iz očiju oslobađa
Šćer i kraljica jedne simetrije
Skoro da je mogu bez inja (rimlöst) držati u ruci
*
Uz ove riječi koje su me neprimjetno darovale
Ali zbiljski – ublaženo
od Siene, Katarine, Catrine,
Bajke, lanci, nesputano tvoje tijelo
Sve je na hiljadu
Hiljadostruko uvijanje staza
Izađi ovdje
Maremma
Koja to presijeca i šuti
*
Jedan je prozor još uvijek upaljen
Crven je, žari se
Kao dodir, glas
Vidim, kao siva
bezglava ručica
miče li se?
pleše možda
urezuje u trzaje
krvari
Ruka preko sale
juče sam te vidjela
opet
izvjesne, govore, nisu nikad našli
tvoje tijelo, plava svjetlost
ti su u ogledalima
svjetlo
ruke
moj jezik
oni su plesali
doticala sam te
tajno
govorili su o tebi,
čula sam, tvoje tijelo
kao stvoreni iz zraka
hitali su
bio si u ogledalima
šaputali su
o tebi
slavili te možda
na svoj način
kažem
sa tobom sam bila gola
moj jezik
micao se po tebi
kao pretraživač
ispod ruku
bio si
u ogledalima
muzika
oni su plesali sa tobom
jedan, dva,
on, ona
micali se
glasom tvojim
Pär Hansson
Zastave
I
to je pješačenje dolaziš kući dockan dolaziš kući rano
bio si u šumi postoji šuma vidio si stvari kao kost kao snijeg
vidio konjsku glavu u životu na nogama u zelenosvjetlucavoj mahovini
konjska glava živi na nogama do uspravnih borovih početka i krajeva
nebo u kuglastim očima životinja nestaje kada one žmirkaju na skrajnuto svjetlo
to je pješačenje dolaziš kući dockan dolaziš kući rano
reci to govori ljudima nosnice drhte od konjskoga dima
II
sve to postoji snijeg kosti i dim oblaka postoji u tvojim očima ovdje okrenutim
vani si i trčiš samo da bi trčao dolaziš kući prav i savijen
razvij tvoju zastavu i gledaj tvoje prijatelje dok gledaju tvoju zastavu odozgo
pripadaj prijateljima sva ta zgodna lica koja gube u tvom stanju
ušij metalne vrpce u ta lica ušij zalijepi klasje koprive i skakavčeve
stražnje nožice umotaj žile jorgovana pusti ljepoti neka raste poput
lutke od mesa pusti lutki neka padne i gledaj stiže drugo zdravo
III
izvjesni prolazi su pretijesni moraš poći drugim putem nesložnim
ponekad u šljunku bivaju ljudi nevidljivi kada se krdo vraća
pozivani u čekanju da se platno svuče i prva jasna zvijezda
hiljadu sitnih lampi će se upaliti u vrelim mrkoplavim naborima platna
ne tako daleko tek samo jedan šuškavi potres ka rebru tjemenu
izvjesni prolazi su pretijesni moraš poći drugim putem nesložnim
potegni sam prema kraju ne krdo ide prvo prema lômu dana
IV
grad nije nikada daleko kad se sakriva u svjetlu električnom
to je jedna priča koju pričaš kad se zid ohladi ti stranu promijeniš
prije je skrivao poklopac zagađena svjetla platno vreće kad je palo
sad ležiš na podu dok rupice uboda puštaju niti ka tvome trbuhu
priča za dijete kad se zid zagrije dijete se uspava
grad nikad daleko sakriva se u svjetlu električnom i praznovjerju
puši sa otpada ti o tome pričaš po nalogu drozda
V
jedno jagnje u sjenari vratnica lampa reci postoji šuma
u razmaku između iglica lišća i u riječi jarebika osvijetli ispred
da li je jetra veća od srca reci riječ naći strijelu pošalji
strelicu ka srcu jetrenom pokušaj biti sada tih ili si samo bojažljiv
vani si i trčiš samo da bi trčao dolaziš kući prav i savijen
probudi se drži se budnim i budi prsa ovo grlo ova konjska
glava drži me budnim budan i bivam to lice koje ti jašeš
Prijatelju sa muzikom
To vodna je mrka površ
Pod djelanjem snažne buke
Jedan se pojas provlači
Prsa prijatelja i muzika
Iza tapeta
Prijatelj kroz noć i nigdje pobjeći
Postoji znanje pod kosom koje raste
Jedno sjećanje u vilici, blaženi bol
Prijatelj u bašti sa snježnim zrnjem na jeziku
Krati drva i donosi vodu, ni jedna shrđala
Zvijezda ni jedna shrđala
Zvijezda to konjska je potkovica koja lebdi
Iznad brijega Stor-Johans
I tako vičem prijatelju: štuka za tebe
I svi su tu
Svi su sa na mopedu
Ali ja pecam za tebe i tvoje bubotavo srce
I bijela košulja leprša večeras iznad šljunka
Leprša ispred isparenja u kotaru
Sjenka ljiljana drhturi na ploči
Pecam za tebe i tvoju curicu
S voljom
Tamo gdje johe vise iz otpadne vode
Hrbati riba žive ovdje i rastu
Mravi, larve, padaju ko tačke
Ka bijelim ustima kunića
Ida Börjel
Jedna historija sa trikom
Danci su punačak, ljubazan, žedan narod koji nema ništa protiv pasa. Danski psi su punačka, ljubazna stvorenja sa malim pjegama. Danski pas ima uvijek neki trik koji pokazuje u baru. Ja sam danski vlasnik bara i moja kuća je svačija kuća. Španski psi su lijena stvorenja ispod prejakoga sunca. Švedski psi očetkana vitka zabrinuta stvorenja sa dugim kompliciranim pedigreom. Švedski vlasnici pasa uvijek upoređuju pedigree i stanje dlake. Njemački psi ne pokazuju nikakve trikove u baru. Danski vlasnici pasa su topli, žedni ljudi koji razmjenjuju misli i pića u baru. Austrijanci ne bi nikad razmijenili jednu misao sa svojim četveronožnim prijateljima. Danskom psu ne treba remen. Danski psi prate vlasnike kao što jedan vlasnik prati psa u bar. Švedski barovi su dezinfikovana, napuderisana mjesta sa stolicama bez naslona i vodnjikavom američkom muzikom. Danski pab je prijatno mračno mjesto sa zabavnim naljepnicama i posterima. Moja danska žena ulazi unutra. Ona je toplo, jarko stvorenje s vedrim snažnim smijehom. Smijeh Austrijanke, Portugalke i Finkinje nije vrijedan pomena. Dankinja dolazi sjajna i jarka u moj bar. Njen smijeh je snažan, dobar i zdrav. Dankinja se pojavljuje sa finom žeđu koju treba utoliti. Mali, punački danski pas joj pokazuje trik za stolom u mom baru. Dankinja se smije i podiže svoju času za sve koji je vide i čuju.
Jedna historija za razvijanje
Njemačka majka svačija je majka. Njemačka majka zna kad će djelovati i kada će to ostaviti otvorenim. Britanska majka straši svoje sinove i šćeri. Danska majka ne napušta kuću bez cigare. Njemačka majka uvijek bira odjeću koju će nositi njena familija kako bi je mogla lako razlikovati u gomili. Nastojim se razviti u jednu dobru njemačku majku. Nastojim saznati razliku između ovog i tog. Njemačka majka stoji odlučno na vratima kuhinje. Njemačka majka zna razliku i forme i granice. Njemačka majka zna šta pripada kući i gdje je svemu mjesto i ne mora to naglas govoriti. Ja vježbam da budem svrsishodna majka. Ja vježbam da odvojim emocije od svega. Švedska majka uvijek ulaže emocije u sve i ne može razlikovati tugu od radosti. Francuske imaju sve smiješano. Luksemburške majke ne mogu shvatiti ništa izvan luksemburške granice. Nastojim vježbati i biti njemačka majka. Učim svako posebno mjesto za stvari u kuhinji i predsoblju. Njemačka djeca trebaju ljubazne stabilne njemačke majke koje će ih naučiti da izdrže sve. Njemački muževi trebaju tvrdo mišićavo meso u obilnim količinama kako bi bili mirni u kući. Njemačke majke ne trebaju jedna drugu radi razgovora. One stoje nepokolebljivo i predsoblje nadgledaju. Njemačke majke ne uzimaju neki alkohol da isperu dan prije noći. One imaju pune ruke i ne moraju plakati i razumijevati sve, kako se sve dogodilo
Jedna priča
Imam svoj grčki ponos da se oslonim i ne puknem. Izađem na komad svoje grčke zemlje i on je tu. Na grčkome tlu nikao je svijet. Gajim masline u zemlji po kojoj su nekad grčki geniji hodili. Fine grčke koze trčkaraju naokolo i ostavljaju svoje tragove. Crna grčka koza penje se na krov restorana i okreće malu glavu prema mirnom grčkom selu i potvrđuje sve. Tako Italijani tvrde da imaju historiju, tako Nijemci i Finci potvrđuju historiju. Skromne grčke žene hode sve zajedno u crnini i nikad ne zaboravljaju. Drugi nastavljaju zaboravljati. Belgijanci zaboravljaju, Danci se ne sjećaju. Luksemburžanima ništa ne dolazi na pamet. Hodim povijena ispod grčkog lišća da svoje pokupim masline. Grčke koze stižu trkom. Glaseći se kao što su uvije činile, od samog početka, ali ko se toga sjeća. Stojim ispred svojih stabala i to je početak svega, ali ko daje ponosu mjesto koje zaslužuje. Italijanska krv nastavlja rasti, francuski prasnu zbog ničega. Stojim u grčkom zalasku sunca onako kako su stajali prije mene. Grčke žene u crnini klimaju šutke jedna drugoj, jašući magarce uz ivicu puta
Uvodne odredbe
(1§ - 2§)
1a § Ja sam taj koji odlučuje.
1b § Legis virtus haec est: imperare,
vetare, permittere, punire.
1c § Zakonska snaga je sljedeće: zapovjediti,
zabraniti, dopustiti, kazniti.
2a § Zakon o zaštiti potrošača jest uglavnom
obavezujući zakon.
2b § To važi za kupovinu slobodne robe koju
prodavac uspije prodati kupcu u zamjenu
za njegov novac. To je dobar zakon. Primjeren.
On se odnosi nas ljude.
On se odnosi na sam život.
Uvodne odredbe
(4§)
4d § Kupac zna da je to iluzija, to je
ono čemu on teži, ne da učini život stvarnijim,
već da ga učini manje stvarnim.
Snovi. Fantastično. Ruže.
4e § Kupac ne teži za istinom, već za nečim
što funkcioniše.
Prvi stav ne važi tada važi obrnuti.
4f § Prodavcu je teško znati kako
rezonuje kupac.
Johannes Anyuru
Vrijeme: pjesma o zidovima Troje
Majke
sa svojim beskrajnim srcima od rublja u naručjima
kao bijele lomače u plavom sumraku (palahanje plahti)
i djeca njihova, upravo sišla
s mjesta za pentranje (majke-ptice)
što stoje sa sklopljenim očima
i poluotvorenim ustima
i osluškuju slijepi tekst
svojih srca
prije no pojure
u ulazna stepeništa,
u tavninu
i polako naviše
i ako je neka zemlja njina
to je ova, tačno onda kada krila ne trebaju,
samo soba, soba i bubotavo srce što ponova
hvata bilo od
pomrlih zvijezda koje sad
izbijaju u ljubičastom iznad
krovova kućnih
(i polako naviše).
*
Dole u parku igraju fudbal
čileanci, kurdi i somalijci
sreću se u jednom izrazu lica ili jeziku
jednako pošteno prebačenog preko krova
poput sutona, pješčani zamak u čaši
nebeskoj, porođaj, tajanstveno
(tajanstvene boje, tajanstveni očevi).
Oni ganjaju bijelu loptu preko nebesa
i raduju se
kada one lupi u prečku.
Ovdje se ne čuje ni jedna švedska riječ:
čak su i arapi naučili
da viču
Mira! Mira!
dok trče za jednim perfektno nabačenim pasom
duž ivice staze za bicikle.
Prekrasni rendgen! Kao da rat,
u jednom jedinom
prelijepom trenutku
nije postojao, sreća što plane i očima
i gmiže preko polja gdje tijela
rađaju se ponovo i ponovo
iz bolnih mišića i smijeha
ili iz tajanstvenog trijumfa
u jednom triku uvježbanom ispod
proljećnoga neba od olova, lopta
koja stoji nepomično
iznad uvis podignutog lica
eritrejskog dječaka –
jedna nova crna planeta,
njen mjesec –
*
Sjedim na drvenoj klupi
zarobljen svim tim riječima i slikama svijeta
i gledam nebesa kako se grušaju jedna kroz druga
kao godišnja doba od plamena.
Iza fudbalskog igrališta
Odisej lopatom baca hljeb u furunu
i viče na makedonskom na nekog alkosa
(njegov smijeh je otvoren
šator u vjetru, on ima pištolj
ispod tezge, polytropoi ... polytropoi),
sestre s dječjim kolicima
i pletenicama u kosi
lete bez težine nošene vlastitom čežnjom
šapćući iznad krovova:
jedan cijeli svijet u
jedno jedino fantastično vidno polje.
*
Lavež bronzanih štitova
kroza tijelo: Inshallah!
muslimanske žene, starije
od kuća u kojim će umrijeti
proviruju iz samih sebe
očima svojih šćerki
i gegaju se kroz naselje
kao gluha ptičja jata
(vječni egzil iza crnog jedra)
i nenadno boja sunca u ramu bicikla
jednu od njih zaustavlja
i ona dreždi poput statue od soli
u školskom dvorištu, kao da se
upravo sjetila kako je jednom
tražila naušnicu
po jednom sličnom školskom dvorištu
ali u drugom vremenu, na drugoj strani
okeana.
Njihova ime je majke: Majka! Amma!
Hitaju kao paunice tuge
dalje kroz večer (krila
goruća u velima vjetra,
užareno tečno gvožđe koje
uliva kroz ova životno duboka betonska nebesa –
pomjeranje talasne dužine kod predmeta
koji sa beskrajno velikom brzinom
pokreću se, crveni
(nestajući u snovima vjetra).
Nebo odnosi armaturu od stakla
kroz plavi grad,
roj skakavaca
u očinjoj staklenoj kugli od vode.
*
Vrijeme šalje naše sjeni, streljačke slike
svijetle godine dole u bijelom podzemlju
vječnosti, golman se baca i lebdi
težine lišen između stativa sa
velikim, svijetlomrkim
dlanovima okrenutim vani, izvan svega
i ne postoji nikakva
nebesa do ova
i nikakvi drugi zidovi do ovi, samo
ove oči
da bi ih gledali
*
u stranoj zemlji
smrt se mora mjeriti
ne u onom što se za sobom ostavlja
već u onome što se nosi
i stoga se mora
mnogo više biti upadljiv:
golemo nestajanje,
nova tišina u praonicama
gdje mora ubrzava svoje teške turbine
u nutrini namještaja,
i bijeli gradovi, stvarni Atlantis
od tanjira neopranih –
nezaposleni očevi uhvaćeni
nekim neshvatljivim umorom
okreću se i blehnu u tapete
i uviđaju da se više ne sjećaju
vlastitog djetinjstva. Sva ta čežnja
koja je još samo preostala
ispod crnih šalova
i dugačkih sivih kaputa
koji lagano potanjaju, „naglavačke
u prahu, natraške uza vrisku strašnu“ –
Naglavačke, bez jezika, čekaonica Troja,
smrt je kao zrnasto, zasljepljujuće svjetlo
u koje se prikoči, oštar kontrast,
zatim ništa više.
Mijenjam položaj nogu, krdo
dječaka prolazi pored
izbačeno katapultom,
dvojica trojica na biciklima.
Njihova su lica njihova imena,
riječi i zakloni, slova
ušiljena kao psovke.
Ahil sjedi na jednoj išvrljanoj klupi
sa pogledom što u oštro slazećoj putanji
u rodu je s nebesima
s kojim je Gogh punio svoje bočice sa sprejom.
Troja! Posvud
oko mene vidim zidine
koje su istovremeno i vrata
(„naglasci upredeni
dva i dva, ruka što prebira
izmeđ žica harfe“, „walah zaklinjem se: do pola
progorena leži lađa ondje“: pjesma trojanski konj
koja ne sadrži ni jednog ratnika
ali sva njihova lica.
Škola je počela prije par dana.
Daleko tamo, s druge strane pruge
laje neki pas na jesen,
jedan zid od cigle zaprljan je suncem
ili neki bog otvara svoj kljun
i pjeva o uspomenama...
reminiscencija i vatra... i o zaboravljenim
balkonima.
Kroz jezero, kroz vodu
Tamo stoje bukve, gorostasne, nepomične
u vrijeme stopljene: lutam
kroz žute visoke sale lišća
i slušam akorde
otvorene: oktobar, ono što plač ovdje
plače iznutra,
drveni mostić ispio je rogoz.
Podzemna frula bambusova odjekuje
kroz jezero, kroz vodu, vjetar je
olovo koje se uliva u kamene forme.
Najzad se nađem
na ivici obale
gdje smo se jednog ljetnog dana voljeli
u usahloj niskoj travi.
Postoji jedno ti u svakoj pjesmi,
jedna hrabrost ili velika strepnja, postoje
slike zvijezda ucrtane tačno ovdje,
žice plaveti u očima ptica selica, riječi
koje si me nasmijana učila izgovarati.
I crni portugalski
koji se govori u Mozambiku
još uvijek je najmekši jezik
koji ja poznajem.
U mojim ušima svaka vaša riječ zvuči okruglo i silno,
kao naše „voljeti“
ili „ sloboda“.
Dani u kojima stojim
sklopljenih očiju
i istražujem. Kao od jakog
udarca, kao od maženja.
Tvoja svijetloplava, ljetna haljina
leprša potom kroz lišće goruće.
Vrijeme mijenja pol. Mrko jezero
čvrsne.
