Aleksandar Hemon

1. PASHA

Sarajevske Sveske br. 05

1. PASHA

Chicago, 18. IV 1994.

Da sam sanjao, sanjao bih da sam neko drugi, malo biće zakukuljeno u mom tijelu, biće koje grebe zidove u mojim grudima – košmar koji se uredno ponavlja. Ali bio sam budan, uha prislonjenog na šuškanje u svom jastuku, dok se namještaj potajno slijegao, dok je kuća škripala pod jurišima vjetra. Protegao sam noge, tako da se pokrivač povukao i moje desno stopalo je izraslo iz muljevite tame – stajalo je udaljeno poput zdepastog, ugaslog svjetionika. Roletne su na trenutak zamrmorile, kao da komentarišu moju izvedbu, a zatim su se smirile, i utihnule.

Zatvorio sam vrata kupatila i obješeni peškiri su zadrhtali. Plastična zavjesa oko kade i sapun koji se rastapao resko su mirisali. WC šolja je bila razjapljena, a u njoj je komad toaletnog papira poput meduze sporo bubrio. Slavina je strogo odbrojavala kapljice. Skinuo sam veš i ostavio i položion ga na hrpu, kao da sam sljuštio svoju kožu, a zatim sam zakoračio iza zavjese i otvorio vodu. Zatočene u mjehurićima majušne duge su tekle prema neizbježnom, mahnitom viru, dok sam ja maštao kakose pod tušem rastapam i iščezavam u slivnik.

Sišao sam sa kamarom prljavog veša u naručju, pazeći da se ne spotaknem o ljubopitljivu mačku. Stavio sam veš na mašinu, koje kao da se stresla od zadovoljstva, i povukao uzicu u mraku –u orbitu oko sijalice iskočila je paučina. Morao sam pričekati da zviždeća centrifuga stane i zakrklja da bih mogao staviti svoj veš u mašinu, pa sam krenuo za mačkom u susjednu sobu. Tamo je bilo kutija puna stvari koje su vjerovatno ostavili ljudi – ko li su oni bili? – koji su nekad prije mene živjeli u stanu: smotane tapete, kišobran polomljenih kostiju, lopta koja je ispustila dušu, hrpa cipela sa đonovima u obliku polumjeseca, okvir bez slike, koluti neznane prašine. Nazad u veš kuhinji, premjestio sam nečije mokre stvari u sušilicu, a zatim napunio mašinu svojim. U drugoj sobi, mačka je jurcala okolo i proizvodila zvuke borbe, u lovu na nešto meni nevidljivo.

Danas je, možda, bio kraj potrage za poslom. Nazvao sam – činilo se prije nekoliko godina – i dogovorio razgovor u školi engleskog jezika u nadi da ću dobiti posao učitelja, strogo iz očaja. Dobio sam otkaz u knjižari čikaškog Muzeja umjetnosti nakon što se završila vesela Božićna sezona, uključujući i prateću ludnicu Velike rasprodaje. Tamo je moj posao bio da otvaram kutije knjiga, slažem knjige na police i onda da razbijam kutije i bacam ih u smeće. Razbijanje kutija mi je bio omiljeni dio posla, to kontrolisano, bezazleno razaranje.

Dva bijela jajeta, poput očiju bez zjenica, kuhala su se u ključaloj vodi. Pod je bio slipav, tako da sam pri svakom koraku morao odljepljivati svoja bosa stopala – pomislio sam na filmove u kojima ljudi hodaju naopačke po plafonu. Žohar je trčkarao preko daske za rezanje, pokušavajući da se dokopa zaklona iza šporeta. Zamislio sam masnu toplinu, uvale prašine i prljavštine, žice koje se uvijaju poput drumova. Zamislio sam kako dospijevam tamo još uvijek grčevito držeći trunak kože, nakon što me umalo nije prepolovilo nešto ogromno, nešto što se na mene bez razloga okomilo. A onda bih morao da bježim od miševa koji iz svojih mračnih rupa vrebaju.

Pokušao sam naći posao u drugim knjižarama, ali me niko nije htio. Pokušao sam naći posao konobara, opširno maslajući o svom prethodnom em konobarskom iskustvu u najboljim sarajevskim restoranima, koji su svi bili visokog evropskog nivoa, a obaška nepostojeći. Svoju bijednu ušteđevinu sam potrošio i sad sam bio u fazi rasprodaje namještaja. Utalio sam, za ukupno 74 dolara, natruli futon sa raskošnom mustrom mačije povraćotine; klimavi sto sa četiri stolice, sa neobjašnjivim ožiljcima na nogama, kao da su hodali kroz polja bodljikave žice. Kasnio sam sa stanarinom i već sam bio potražio riječ “eviction” u engleskom rječniku, nadajući se da će sporedno, zastarjelo značenje (“Čin osvajanja zemlje ili dobitka nečega putem osvajanja”) nadvladati glavno značenje mog gazde (“deložacija”) i tako me spasiti.

Zastrašujuće jednostavna stvar: kad sam ja bio unutra, vani na verandi nije bilo ama baš nikoga – zelene plastične stolice su se okupile ni oko čega; ljuljačke su još uvijek drhturile pod nečijom nevidljivom težinom; prazne saksije su gledale napolje, poput kamenih glava na Uskršnjim ostrvima. Muha je zujala uz prozorsko okno, kao da ga želi prorezati minijaturnim cirkularom. U kući preko puta, gologrudi čovjek, mršav poput logoraša – ramena su mu bila izbočena, trup mu je bio prošaran rebrenim sjenama – grozničavo je izlazio iz kuće, samo da bi u nju ponovo ušao i nestao. Upravo sam htio zaključati vrata kad sam spazio mačku kako glođe mišiju glavu, strpljivo razotkrivajući njenu grimiznu suštinu.

I nije bio samo novac u pitanju. Kad nisam razbijao kutije, čitao sam novine kao opsjednut i buljio u televizor (sve dok ga nisam prodao) da bih saznao šta se odvijalo u Sarajevu. Ono šta se odvijalo je bila smrt. I tu riječ sam bio potražio u rječniku: “Čin ili stanje umiranja; kraj života; krajnji i nepovratni prestanak životnih funkcija biljke ili životinje.”

To su bili dani kada se, nakon duge zime, truljenje nastavljalo, kada su se pseća govna probijala ispod snijega i počinjala se odmrzavati. Vazduh je bio topao i uljan, a ja sam stajao na ulici šireći nozdrve. Nekad je taj miris označavao početak sezone klikera: tlo će uskoro postati mekano i ne moraju se više nositi rukavice; ruke se mogu držati u džepovima – čekajući tvoj red, kolutajući klikere vrhovima prstiju – dok ti se preko dlana ne pojavi crvena linija, granica između dijela ruke koji je unutra i dijela koji je napolju. Klekneš i udubiš tlo koljenima, prljajući si hlače, pa je nemilosrdna roditeljska kazna neumitna. U džepu sam imao nekoliko klikera, plus kartu za metro, zgužvanu i krhku.

Žena sa proljetnim pjegicama, koju je vukao ogroman vučjak, iz nepoznatog razloga mi se osmijehnula, i ja sam stupio sa trotoara – zbunjen osmijehom, preplašen psom. Pustio sam ženu da prođe, a zatim krenuo za njom, polako, kao da hodam kroz duboku vodu, jer nisam htio da pomisli da je pratim. Akita je sve njuškala, frenetično skupljajući informacije. Žena se okrenula i ponovo me pogledala. Sunce mi je bilo iza leđa, tako da je ona uškiljila, mršteći greben nosa. Izgledalo je da će nešto da kaže, ali pas ju je povukao, skoro joj otrgnuvši ruku. Laknulo mi je, jer više volim da ostanem mutna uspomena nego da objašnjavam ko sam i odakle sam, ili da joj moram priznati da sam nezaposlen, a i kad sam bio zaposlen, samo sam razbijao kutije.

Tinejdžer u autu kojem su se od muzike treskali prozori provezao se pored mene – upro je prstom u moja prsa i pravio se da puca. Prešao sam ulicu, i vidio list papira priboden na drvo izpred zgrade koja je odisala vlagom. Crvenim slovima, na lošem engleskom, je pisalo:

IZGUBLJEN PAS
Izgubila psa muškog roda, ovog KOKTEL SPANIELA on zove se LUCKY. Ima duge, duge uši i zavijenu dlaku zlatno smeđe boje sa kratkim repom još je veoma sladak, malo luckast. Ako neko je našao mog psa, MOLIM VAS, MOLIM VAS da se prijavite Mariji.
Maria

Ispred metro stanice, čovjek u crnom polucilindru je zveckao defom, bez ikakvog prepoznatljivog ritma, i pjevao ravnim, razočaranim glasom pjesmu o nebeskom duhu. Pospani ljudi su ulazili u stanicu gunđajući zbog buke, kao da pristižu iz vlastitog košmara, željni da ga zaborave. Čovjek mi se osmijehnuo pokazujući tamne pukotine između zuba. Kad sam bio mali, pljuvanje kroz zube se smatralo važnom vještinom, pošto se time mogla postići preciznost, poput onih zmija na Opstanku koje otrovom šicaju prestravljene poljske miševe. Ali moji zubi su bili preblizu jedan drugom, tako da mi to nikad nije uspijevalo – nakon svakog pokušaja sa brade bi mi kapala pljuvačka.

Stanica je vonjala na mokraću i benzin. Žena u žutom prsluku sa rasta-frizurom je preturala po metalnom ormaru ispod stepenica, a onda je izvadila lopatu i pogledala je sa iznenađenjem, kao da je očekivala nešto drugo. Popeo sam se pokretnim stepenicama na peron i tu čekao da se ukažu svjetla voza. Vjetar je valjao praznu konzervu prema ivici – konzerva bi stala, pokušavajući da se odupre, a onda se ponovo zakotrljala, dok se konačno nije preturila preko ivice. Među šinama je trčkarao miš, i ja sam očekivao da će ga na trećoj šini udariti struja: nekoliko iskri, prodorni cijuk, i ukočeni, sivkasti miš, još uvijek zaprepašten naprasnim krajem.

“Sve što tražimo,” rekao je mladi crnac, sa rukama preklopljenim preko međunožja, “je da svoj život predate Isusu Hristu i da ga pratite u Kraljevstvo Božije.” Njegov saputnik, širokih ramena, bradat, kretao se kroz vagon nudeći svima smeđu vrećicu kikirikija i spasenje. Jedna starica sa plastičnom prevlakom na svojoj napuhanoj sijedoj kosi se najedanput iskezila, kao da joj je baš u tom trenutku kroz tijelo prošao hitac boli. Usahli starac, sa izrazom zbunjenog straha na licu i blijedo-žutim slamnatim šeširom, pogledao je čovjeka sa kikirikijem. Djevojka ispred mene – oštri jezičak kose joj je pipnuo kragnu, mirisala je na cimet i mlijeko – čitala je novine. Defenses Collapse in Gorazde bio je jedan od naslova. Samo sam jednom bio u Goraždu, zato što sam povratio u kolima, dok smo negdje putovali, pa smo se morali zaustaviti u Goraždu da mama i tata to počiste. Sjećam se samo da sam bio žedan i da sam drhtuljio na prednjem sjedištu, dok se tati na zadnjem sjedištu dizala utroba, dok je krpom sve to čistio; sjećam se kako je tata ostavio pokraj puta moju povraćotinu umotanu u krpu i kako su gladne, očajne životinjice izmilile iz žbunja da to proždru. Djevojka je čovjeku sa kikirikijem dala besprijekorno ispeglanu novčanicu od jednog dolara, uzela vrećicu od njega, razderala je i počela grickati kikiriki. Ja sam rekao: “Ne, hvala.” Granville, Loyola, Morse. Djevojka je okrenula stranicu, nekoliko ljuski kikirikija je odskakutalo po novinama i skliznulo joj u krilo. Sunny Skies Warm Most of Nation. Ruke starice su drhtale grčevito držeći ručku torbice. Napolju je crtala tačkaste linije na sivom horizontu. Svi smo izašli na stanici Howard, ostavljajući iza sebe gomile ljuski i pijanicu, koji je mrmljao sulude mantre, klonuo u tamnom ćošku.

Ima nečeg ushitnog i opasnog u masi ljudi koja se kreće u istom pravcu. Okupili smo se na vrhu pokretnih stepenica, a zatim smo se svi spustili; prošli smo kroz svekolike metalne šipke koje su nas potapšale po leđima kao da smo se upravo vratili sa opasnog zadatka. Razišli smo se u sjeni autobusne stanice koja je smrdila na mokraću. Autobusi su bili poredani u savršenoj perspektivi, usisavajući putnike kroz prednja vrata. Otrcani natpis na Coca-Cola automatu je tvrdio da automat “Nema radi”; pocijepani poster na zidu iza njega je najavljivao davni dolazak cirkusa: polovina keza histeričnog klovna i nabrekla surla slona koja je držala magični štapić sa blistavom zvijezdom na vrhu. Nikad nikoga ništa nisam učio u životu, kamoli engleski, ali očaj je bio vjerni odani saveznik.

Stavio sam ruke u džepove jakne: nekoliko klikera, smotak končića, novčić, karta. Sjećam se ovog nevažnog pregršta zato što me podjeća na staru crnkinju u koju sam u tom trenutku gledao: tufnasti kaput, zvonasti šešir joj uokviruje jabučice; zglobovi na prstima prebijaju se preko ručke štapa, blago je nageta naprijed; njena jedina odbrana od gravitacije je krhki, tronožni aluminijski štap. Biti u stanju staviti svoje ruke u džepove, pomislio sam, i nije tako loše, tvoji džepovi su tvojih ruku dom.

Na klupi optočenoj flekama nije sjedio niko. Pogledao sam uvis, na čeličnoj gredi visoko iznad nje sćućurila se porota golubova koji su zlovoljno gugutali. Napuhivali su se i ispuhivali, žmirkajući i gledajući nas s visine, ispuštajući sranje na klupu. Kad sam bio mali, mislio sam da snijeg pada kad Bog sere na nas. Autobus za Touhy je stigao i mi smo stali u red ispred vrata. Kihnuo sam od sreće samo zato što sam uspio stići na vrijeme na autobus.

Motor autobusa je brujao dok su putnici ulazili: starac u smeđem odijelu sa debelim, vunenim džemperom ispod sakoa; djevojka sa špicastom bradom, tamnim, umornim očima i novinama pod rukom, nekoliko tinejdžerki sa Bulls jaknama i palmama kose na glavi. Autobus se osjećao na nepoznato sredstvo za dezinfekciju, tračak kobasičavog znoja, i suhu prašinu. Porota golubova je prhnula uvis kad je autobus krenuo, pritišćući nas na sjedišta sve dok se nismo poslušno trznuli naprijed. Imao sam prijatelja – ubio ga je geler u ubrzanju – koji je volio da zamisli kako u svemiru postoji tihi kutak gdje tijelo može imati ravnomjernu brzinu, gdje se može ići u istom pravcu i istom brzinom, da se nikad ne zaustavi i nikad ne uđe u bilo kakvo gravitaciono polje. Ovaj bi se autobus, na primjer, glatko kretao, ugodnom brzinom, niz Touhy, ne stajući na semaforima. Išao bi kroz Lincolnwood, Park Ridge, Elk Grove Village, Schaumburg, Hanover Park, i dalje kroz Iowu i šta god bilo iza Iowe, sve do Californije, a onda preko Pacifika, klizeći preko beskonačne vode sve do Shanghaia – a do tad bismo se svi mi na ovom brodu zbližili, stigli bismo zajedno na kraj svijeta.

Autobus je naglo zakočio na Westernu, vozač je siledžijski zatrubio, a onda nas potražio pogledom u retrovizoru. Jedan čovjek je prešao ulicu ispred autobusa, nosio je smotan ćilim, koji mu se prelamao preko ramena, krajevi su dodirivali tlo. Čovjek se povijao pod teretom, vrat mu je bio pogrbljen, koljena savijena, kao da nosi teški križ.

Nastavili smo dalje, prošli pored Inner Light Hair Sanctuary, AutoZone PartsWorld, Wultan Monuments, Land of Submarines; prešli preko Californije, klizeći kraj porodičnog restorana Barnaby & Scribner, Mt Sinai Medical Center, Eastern Style Pizza – ja sam sišao sa autobusa preko puta nekog kineskog restorana. Zvao se New World i bio je prazan, samo je u izlogu imao natpis koji je glasio Za iznajmljivanje. U ovom dijelu grada kiša još nije bila pala, trotoari su bili suhi, a tanke, sramežljive vlati trave su izbijale iz mreže pukotina.

Imao sam još malo vremena prije sastanka. Nisam bio spreman da uđem i dobijem posao (Koga ja to mogu bilo čemu naučiti?), pa sam se zadržao ispred fotografske radnje pored kineskog restorana. U izlogu je, masnim crnim slovima, pisalo:
Kopiramo stare fotografije
svake veličine
u boji
ili
crno-bijele
Na jednoj od fotografija su bili crno-bijeli rudari, oči su im svjetlucale iza maske od sive prašine. Dostojanstveno su držali svoje krampe, a kacige sa zagašenim svjetlima iznad čela su im pritiskale lica. Na drugoj fotografiji je bilo troje djece u šorcevima i jaknama sa rukavima koji im nisu mogli dosegnuti zglobove. Stajali su na korak jedno od drugog, sa istim tmurnim očima, potkresanom kosom i velikim ušima koje su se širile poput krilaca.
Bila je slika Prije i slika Poslije: Na slici Prije je bio čovjek sa dugom kovrdžavom bradom koja mu je polako gutala lice, sa tamnim rovovima bora iznad zbunjenih, mutnih očiju. Sjedio je sa rukama složenim u krilu. S njegove lijeve strane je stajao mlađi čovjek čija je desna ruka bila na ramenu starijeg, oprezno ga dodirujući, kao da ga pažljivo izvlači iz nekog košmara. Gornji desni ćošak slike je nedostajao, uključujući i polovinu jarmulke mlađeg čovjeka. Obojica su bili prepolovljeni nareckanom bijelom linijom (stariji čovjek preko prsa, a mlađi preko struka), sa rukavcem bijelih tačkica koje su se širile prema bradi starijeg čovjeka – nabor i njegovo potomstvo, stvoreni u nečijem džepu. Na slici Poslije nije bilo ni mrlja ni nabora, čak je i jarmulka bila čitava. Lica su im bila bijelja, a ruka mlađeg čovjeka je čvrsto držala rame starijeg – gdje god da su sada, tamo su zajedno. Kad bih se samo mogao prepustiti ovoj iscrpljujućoj tugi, stati i jednostavno se srušiti poput smrskane kutije, sve bi bilo mnogo jednostavnije. Na jednoj slici je bio nepregledno zeleni teren za golf, sa sićušnim siluetama bjelokapih ljudi razbacanih uokolo poput gljiva, a bila je i slika Trgovačkog centra Lake-in-the-Hills po noći, sav blještav u neonsko plavoj, neonsko žutoj i neonsko rozoj boji.

Ovaj posao mi je bio neophodan. Preračunao sam: ako bih dobio 1000 dolara mjesečno, odmah bih mogao platiti stanarinu za april i dio stanarine za mart, onda kupiti madrac za jedno 50 dolara, pa onda platiti telefonski račun i ponovo uspostaviti telefonsku liniju. U stomaku mi je metalna kugla mljela utrobu. Travnjak ispred Ort Instituta je imao proljetne kraste. Iznad žbunja je lebdila flotila mušica, još uvijek omamljene dugim snom odlučivale su šta da rade: da prihvate lumpenzelenilo žbunja, ili da se zalete u šoferšajbnu i sve okončaju praskom.

Recepcionerka je bila mršava, sa talozima šminke, kao da je nikad nije skidala nego samo dodavala sloj na sloj. “Take seat,” rekla je, napućila usne i suzila pogled, kao da sam joj sumnjiv. Sjeo sam na oker sofu, i kad sam se spustio, sa drugog kraja sofe je odskočio novčić prema meni, te sam ga uzeo i stavio u džep. Recepcionerka je bila na telefonu, usana tako blizu slušalice da ju je umazala karminom. Svako malo bi me zernula kao da me opisuje: visok je i krupan, kockaste glave, skromno odjeven, priča sa istočno-evropskim naglaskom, preko grla mu se proteže ožiljak. Na drugoj strani hodnika na pijedestalu je bila menora ispod koje je bio uklesan natpis na hebrejskom. Odnekud iza menore je dopirao zvuk neskladnog hora koji je uglas skandirao, mogao sam čuti ukočene suglasnike i lepršave samoglasnike:
I have never read Moby Dick.
I have never seen the Grand Canyon.
I have never been in New York
I have never been rich.

Zidovi su bili blijedosmeđi, a itisoni malodušnosmeđi. Žena koja je išla prema meni naherila se naprijed, brzo nastupajući, kao da pokušava umaći gravitaciji. Žustro se zaustavila, zategnuvši nevidljivu uzicu. “Hi!” rekla je. “Ja sam Robin.” Govorila je napregnutim, cvrkutavim glasom, u želji da se dopadne, nekako svjesna da su joj izgledi za to potanki. Predstavio sam se, a onda brzo ustao sa sofe da bih je mogao stići dok je gravitacija odvlači. Prošli smo pored oglasne ploče sa lecima i rukom ispisanim ceduljicama na ruskom, spremnih da odlepršaju poput leptira, samo kad bi ih neko oslobodio pribadača. Neka od vrata su nagovještavala tamne podrume, a na podu su bili tragovi stopa, kao da je neko u blatnjavim čizmama pijan tancovao. Robin je proletila niz hodnik, naglo otvorila vrata i stala mirno kraj njih očekujući da uđem. Oči su joj bile jedan broj veće za lice, koje je, s druge strane, bilo goblen gudura do vrha ispunjenih puderom. U sekundi sam shvatio kako apsurdna je moja nada, koliko je sve daleko izvan dosega moje volje. “Izvolite ući i sjesti,” rekla je. “Ja odoh po Marcusa.”

Pojma nisam imao ko je Marcus, ali sam poslušno ušao u sobu: miris zašiljenih olovaka i ljepila za papir i Robininog parfema i zagorjele kafe i krede. U sobi je bio okrugli sto sa napuštenom šoljom kafe, pored okrugle kutije za spajalice koje su virile iz njenog grotla, kao da žele vidjeti ko je taj stranac na horizontu.

Na stolu je bila hrpa novina, naslovnica okrenuta prema meni: Defenses Collapse in Gorazde. Kada mi je bilo trinaest godina, ljetovao sam na moru u Koloniji Lastavica i zaljubio se u djevojčicu iz Goražda. Zvala se Emina, naučila me je kako da se ljubim sa jezikom i dopustila mi da joj diram grudi – bila je prva koju sam dotakao, a koja je nosila ozbiljan grudnjak. Plitke pruge sjene od roletni su treperile preko kalendara na zidu koji je prikazivao Monument Valley. US Seizes Boat Carrying 111 Immigrants glasio je naslov. Dlanovi su mi bili znojni, vrhovi prstiju vlažni, a novine su mi uprljale otiske, čineći ih vidljivim. Jednom davno sam pročitao rotoroman u kojem je genijalni kriminalac, Lun Kralj Ponoći, promijenio otiske svojih prstiju, ali ga je njegov neprijatelj prepoznao po specifičnom glasu. Ventilator sa plafona se pomalo izvitoperen okretao na površini kafe. Neko po imenu Ronald “Ron Rogers” Michalak je preminuo, pisalo je u umrlicama, bio je voljeni muž pokojne Patricije. Na današnji dan 1955. godine, u Princetonu u New Jerseyu, preminuo je fizičar Albert Einstein u dobi od sedamdeset-šest godina. Sunčano nebo će grijati zemlju, tvrdila je vremenska prognoza. Chicago Bullsi su u porazu poklekli, ali nastavljaju pravo u nove pobjede. Jevreji Chicaga su počeli slaviti Pashu.

Djevojka je otvorila vrata i zakoračila unutra, još uvijek ih pridržavajući lijevom rukom, kao da je spremna da pobjegne. “Je li tu Robin?” pitala je. Rukavi njene plave košulje su bili zavrnuti i mogao sam vidjeti kako su joj se žile zategle u borbi sa težinom vrata. Pogledala me je žmirkajući rijetko i nepravilno, podižući obrve dok se nisu slomile u sredini i preobratile u dva zareza.
“Nije,” rekao sam “Otišla je da potraži Marcusa. I ja je čekam.”
Bila je to žena sa novinama pod rukom, iz autobusa.
“Vratiću se kasnije,” rekla je i okrenula se. Tad sam prepoznao poleđinu njene glave: rub plave kragne i vitki vrat sa paperjastom lozom koja se izvija prema kontinentu njene kose, i nježna kovrdža na tjemenu – bila je i u vozu, sjedila ispred mene. Vidio sam krilca njenih naušnica sa unutrašnje strane resica, i pokoji pramen kose koji dodiruje vrhove ušiju. Izašla je ostavljajući u prostoru ispred vrata sjećanje na svoje tijelo. Massacres Rage On, glasio je naslov. Bodies Pile Up in Rwanda.

Robin je imala velike oči lutke, staklene klikere umjesto očiju – ili nikako nije treptala ili je treptala kad sam i ja treptao. Trepavice su joj se naglo povijale uvis poput malih srpova. Marcus je pućio svoju gornju usnu kako bi mu brkovi dotakli obilne dlačice iz nosa, kao da ih tjera da se pare. Pogledao me je oprezno, ruke su mu bile ugodno smještene na grebenu trbuha.
“Imate li prijašnjeg učiteljskog iskustva?” Robin je upitala.
“Nemam,” rekao sam. “Ali imam ogromno učeničko iskustvo.”
“Ovi ljudi znaju biti zahtjevni,” rekla je. Hitna pomoć je prošla ulicom histerično cvrkućući.
“Ovaj posao,” rekao je Marcus, skrupuloznim glasom, “zahtijeva strpljenje. Ne možete sebi dozvoliti petulence.”

Robin ga je pogledala, namrštila se i trepnula, ali onda je obnovila svoju grimasu smušene lutke. Nisam znao šta znači petulence, a riječnik mi nije bio pri ruci.

“Koje je Vaše mjesto porijekla?” pitao je Marcus.
“Sarajevo, Bosna.” rekao sam.
“Divno,” rekla je Robin. “To je super. Baš je super pripadati drugim kulturama.”
“Godinama sam proučavao druge kulture.” rekao je Marcus, zatim se nageo i prošaputao: “Radio sam za Vladu.”
“Stvarno,” rekao sam. Robinina zbunjenost je sad plamtjela – obrazi su joj zarudili, progorijevajući kroz pokrivač šminke.
“Da. U NSA-u, DLI-u, u odjeku za slavenske jezike. Prevodio sam svakakve – svakakve – informacije.” rekao je Marcus. “Znam sedamnaest jezika.”
“O!” rekla je Robin.
“Dobar Dan!” rekao je Marcus na srpskohrvatskom, sa trapavim akcentom.
“Dobar Dan!” odgovorio sam.
“Da li je ovo zoološki vrt?”
“Holy Moly!” rekla je Robin. “Šta to znači?”
Preveo sam za Robin naš kratki dijalog
“Divno!” uskliknula je Robin..
Neko je pokucao, provirio kroz vrata i rekao:
“Učiteljice, mogu li porazgovarati s Vama?”
“Ne sad, Mihalka.” rekla je Robin. “Pričekaj vani.”
“Ali mora se,” rekao je Mihalka.
Okrenuo sam se i pogledao ga: glava mu je bila asketski obrijana, po lobanji je imao ožiljke, a lice mu je bilo kao udubljeno šakom ogromne snage, možda je bio bokser. Na čelu mu je bio planinski vijenac bora, a oči su mu se caklile staračkim umorom. Podsjećao me je na mog strica koji je sad živio u Kanadi i radio kao istrjebljivač gamadi.
“Pričekaj malo vani, Mihalka.” rekla je Robin.
“Neki od njih imaju scintillating umove, a neki perplexing ličnosti,” rekao je Marcus.
“Žao mi je,” rekao sam. “Ali ne razumijem baš sve što kažete.”
“Mihalka je iz Čehoslovačke,” rekla je Robin. “I Vi ste iz Čehoslovačke, zar ne?”
“On je iz Jugoslavije,” rekao je Marcus. “Tu zemlju razdire rat.”
“Ja sam iz Bosne,” rekao sam.
“Znate,” rekao je Marcus, “bio sam na jednom misiji u Bosni. Upoznao sam dosta hrabrih ljudi i divotnih žena.”
“Kad je to bilo?” pitala je Robin, i protrljala sljepočnicu. Koža se pod njenim prstom naborala i odborala, ali bol je ostao nedotaknut. Mora da joj je stalno održavanje zbunjenog izraza na licu odnosilo dosta snage.
“Davno,” rekao je Marcus. “Bio sam se zaljubio u veličanstvenu, strastvenu ženu, ali su nas sudbonosne okolnosti razdvojile.”
Mihalkina glava se ponovo ukazala, ovaj put bez kucanja i Robinino lice se promijenilo u grimasu blage zlovolje: usne su joj se razmakle, glava malčice nagela.
“Učiteljice,” rekao je Mihalka. “Moram vam reći.”
Robin je ustala, zakolutala očima dok nisu sijevnule bjeonjače, i izašla. Marcus mi je pregledao lice, pokušavajući mi prodrijeti u pogled, zatim klimnuo, kao da je našao dokaze koje je očekivao.
“Ti mnogo znaš o životu, zar ne?” rekao je. “Nije ti lako bilo?”
“Pa, ne znam,” rekao sam nelagodno. “Zavisi o kojem životu?”
“Izgledaš kao neko ko dosta toga zna.” uzdahnuo je kao da se prisjeća mnoštva dragih uspomena.
Robin je ponovo ušla, mašući glavom, kao da je upravo čula najnevjerovatniju ispovijest.
“Obiđimo nekoliko učionica,” rekao je Marcus, “da vidimo šta se u njima odvija.”
“Okej,” rekao sam.
“Ne razumijem ja ove ljude,” rekla je Robin, još uvijek mašući glavom. “Jednostavno ih ne razumijem.”

Krenuli smo uz stepenice nespretno, pažljivi da ne budemo ni preblizu ni predaleko jedno od drugog. Zadnji džepovi Marcusovih hlača su se razjapili, i samo što nije ispao svežanj spisa. Penjao sam se kroz zadah Robininog slatkastog parfema i mirisa njenih pazuha, nalik na miris mokrih flastera. Stigli smo do vrata jedne od učionica, a Robin mi je urotnički šapnula:
“Ovo ti je drugi nivo, dosta jednostavan. Ti bi lako mogao predavati na nižem nivou. Ovo bi ti moglo biti zanimljivo.”
“Nemojte biti vexed učenicima,” rekao je Marcus. “Ponekad znaju biti pomalo sedate.”
“Okej,” rekao sam. Robin je otvorila vrata i ušli smo.
“Eto vas!” rekla je učiteljica čim nas je ugledala. “Ja sam Jennifer.”
Imala je slatkoplavi džemper i čipkastu kragnu, uski struk i široku suknju, tako da joj je donji dio tijela ličio na vigvam. Imala je roze usne i naočale koje su joj povećavale oči, a kosa joj je visila kao vrbina krošnja. Na zidu iza nje je bila karta svijeta – Sjeverna Amerika je bila u sredini, a svjetski okeani su bili iste boje kao Jenniferin džemper. Osmjehnula se, očekujući objašnjenje.
“Nemojte biti iznenađeni,” Marcus je, polako, rekao učenicima. “Mi samo posjećujemo razne razrede, njemu (pokazao je na mene) razotkrivajući trials and tribulations pri stjecanju jezičkog znanja.”
Dok je Marcus pričao, ljudi u razredu su se napeli, kao da se učionica skupila: starije žene u prvim klupama, veterani majčinstva sa džinovskim ćilibarskim broševima na prsima, stegle su svoje olovke; muškarci iza njih čvornatih noseva i žućkastih lica tipičnih za strasne pušače, potonuli su u sjedišta; mladić u ćošku, sa dugom, neurednom bradom nageo se nad svoju svesku i počeo žurno crtati krdo naopakih piramida na marginama.
“Okej,” rekla je Jennifer. “Nama ne smetaju gosti, je l’ tako?”
Značajno je pogledala razred, očekujući odgovor, ali oni se nisu odazvali.
“Je li tako?” rekla je sa prizvukom prijetnje.
“Tako je,” javio se samo prvi red.
“Vrlo dobro,” rekla je, otišla do table, obrisala Simple Present Tense i napisala Passover. Mi smo se stajali blizu vrata, spremni da se izvučemo. Marcus je prekrstio ruke na grudima, dok je Robin neprestano žmirkala, kao da nadoknađuje ranije propušteno žmirkanje.
“Šta je Passover?” pitala je Jennifer, i optimističnim pogledom prešla preko razreda. Zurili su u nju, ne mičući se, sleđeni u kolektivnoj tišini.
“Šta je Passover? Sergej?”
Sergej – čovjek u svojim četrdesetim, sa kolekcijom bradavica koje su mu nasumično izrastale svud po licu, sa najzelenijim očima koje sam ikad vidio – mrko je zurio u Jennifer, vjerovatno ubijeđen da ga je nepravedno prvog prozvala.
“Šta je Passover, Sergej?”
Ja nisam znao sta je Passover, koja je naša riječ, i spopao me je strah da bi Jennifer mogla mene upitati.
Sergej je stisnuo usne i uspravio se na svojoj stolici, očigledno riješen da ne prozbori ni riječi.
“Šta je Passover?”
“Jevrejski raspust,” rekla je žena iz prvog reda glasom koji je šištao poput pare.
“Jevrejski praznik. Super!” rekla je Jennifer. “A šta Jevreji rade za Passover?”
Stolica na dnu razreda je zaškripila. Veterani majčinstva su tromo listali svoje udžbenike. Mladić u zadnjoj klupi je gledao kroz prozor. Kišne kapi su gmizale niz okno.
“Šta Jevreji rade za Passover?” Jennifer je ponovila pitanje, ne odstupajući od svog osmijeha, ali pogledavši oprezno Marcusa.
Ništa nisu rekli. Pesah! Sjetio sam se. Passover je Pesah.
“Koliko ima Jevreja u razredu?” pitala je i zakoračila prema njima, odmičući se od table..
“Ne bojte se,” rekao je Marcus.
Dvije žene iz prvog reda su digle ruke, a zatim još desetak njih.
“Okay,” rekla je Jennifer. “Sofija, možeš li nam ti reći?”
Sofija je skinula naočale – oči su joj bile plave, a ispod lijevog oka je imala ožiljak u obliku polumjeseca.
“Jevreji su bježali iz Egipta,” rekla je, oklijevajući, kao da odaje dobro čuvanu tajnu.
“Ali šta rade danas?” pitala je Jennifer.
Tišina je osvojila svaki pedalj učionice. Čuo se staccato kiše na prozorima i njihanje krošnji napolju.
“Moramo ići,” objavio je Marcus, ne čekajući odgovor, a Sofijine riječi su se zaustavile na rubu usana.
“Do viđenja,” rekao je Sergej.
Dok smo izlazili, čuo sam Jennifer kako govori razredu: “Možete vi to i bolje.”

“Ovo je sedmi nivo,” rekao je Marcus. “Dosta zahtjevno gradivo.”
Pošto je otvorio vrata bez kucanja i uletio u malu učionicu, prenuo je učiteljicu i četiri učenika. Robin je polako zatvorila vrata iza mene. Na tabli je pisalo Siamese twins i još abdomen, dysfunction, ache, solitude.
“Nastavite s radom,” rekao je Marcus. Učiteljica je bila ona žena iz autobusa, i ja sam u tom trenutku spoznao koliko je lijepa. Slabašno nam se osmijehnula i rekla: “Čitamo članak o Ronnieju i Donnieju, sijamskim blizancima.” Imala je šiljastu bradu; plavu, dječačku kosu; tamne oči sa dva profinjena horizonta obrva. Dala nam je fotokopije članka. Ronnie i Donnie su gledali u foto-aparat, spojenih stomaka, lica su im bila identična: velike naočale i isturene vilice, mukotrpni osmijesi. Imali su četiri noge, a samo jedan trup.
“Fuj, grozno!” rekla je Robin i svesrdno naborala greben nosa, šireći pritom nozdrve.
“Poprilično gadno,” rekao je Marcus.
“Moram priznati,” rekao je čovjek kojeg sam prepoznao kao Mihalku, “da nije sasvim ugodno kad ih gledam.”
“To su čudovišta,” rekla je žena u tamnom, strogom kostimu. Imala je dugu, savršeno počešljanu bijelu kosu koja joj je delikatno dodirivala ramena.
“Čudovišta,” ponovio je mladić koji je sjedio do nje. To je očigledno bio njen sin: iste čvrste jabučice; iste ovalne nozdrve, iste uši u obliku piroga; isto napregnuto mrštenje, kao da su se obrazi i čelo urotili da istisnu oči.
“Oni su ljudi,” rekao je Mihalka, i digao kažiprst, naglašavajući svoju važnu izjavu. “Kad sam bio malo dijete, bio sam imao prijatelja sa velikom glavom.”
Kažiprstom je ocrtao veliki krug oko svoje glave da pokaže ogromni obim.
“Svako dijete mu je bilo reklo za njegovu veliku glavu i bilo ga je šutnulo sa velikim štapom po glavi. Ja sam bio vrlo tužan,” rekao je Mihalka, klimajući glavom, kao da želi pokazati bolne trzaje velike glave.
“Učimo davno prošlo vrijeme,” rekla nam je učiteljica, i dobrodušno se nasmiješila – a ja sam joj se spremno uzvratio osmijehom. Na bedrima je imala mrlje od krede. Bjelokosa žena i njen sin su se zgledali.
“Moram da znam davno prošlo vrijeme,” rekao je Mihalka i ravnodušno slegao ramenima, kao da je davno prošlo vrijeme smrt kojoj se spreman predati.
“Nacisti,” rekao je četvrti čovjek, “ubijali su sve ovakve ljude.”
Imao je četvrtastu, veliku glavu, i njegovo lice sa grimasama nekoga iz bivše Jugoslavije mi je bilo poznato: velikodušni pokreti lica i oscilirajuće obrve. Oblikovao je, a zatim capario rukama zamišljene predmete ispred sebe, kad da je ljut na molekule vazduha.
“Kuhali su ih i izvlačili im kosti i stavljali ih u muzej,” rekao je. “Htjeli su da ljudi u Njemačkoj vide čudovišta.”
“Fuj grozno,” rekla je Robin, i odmahnula glavom, isplaženog jezika, kao da je upravo progutala puža.
“Da,” rekla je učiteljica zamišljeno, sa kažiprstom na bradi. Ručni zglob joj je bio krhak, sa dvije blago nesimetrične izbočine. Zamislio sam kako mazim taj zglob, zatim podlakticu, zatim rame, i napokon, vrat. Nastavila je: “Pokazivali bi skelete patuljaka i sijamskih blizanaca na javnim izložbama da bi ubijedili Nijemce u njemačku rasnu superiornost.”
Četvrti čovjek je ujednačeno klimao glavom, poput lutkice psa sa glavom na federu koji obično sjedi nazad u automobilu.
“Bio je jedan naučnik koji je bio skupljao ljudske glave, i bio je napisao jednu knjigu za Himmlera i njegovi vojnici mora da su je bili čitali da misle da su Jevreji bili čudovišta.” rekao je Mihalka.
“Mislim da ti previše upotrebljavaš davno prošlo vrijeme,” podsmijehnula se žena sa sinom.
“Izvinite,” rekao je Mihalka. “Ali ja moram znati davno prošlo vrijeme.”
Četvrti čovjek se sjetno nasmiješio Mihalki, i ja sam odjednom prepoznao taj osmijeh: podignutu lijevu stranu gornje usne; zube koji su imali jednako široke razmake za precizno pljuvanje, klimanje psa-lutka; i oči koje su se sužavale, rožnice sa caklećom glazurom. Znao sam tog čovjeka, ali ga se nisam sjećao. Uporno sam zurio u njega, čekajući sljedeću seriju prepoznatljivih signala.
“U redu,” rekla je učiteljica. “Nastavimo s čitanjem. Paul, hajde ti pročitaj pasus koji počinje sa: ‘Istina je da često …”
“Istina je,” Mihalka je počeo, “da često imaju—iste—snove. Osjećaju i isti bol, što nije izneđanujuće—iznenađujuće—jer dijele nekoliko untrašnjih—unutrašnjih—organa. Bol je, vole da kažu, uglavnom—jednako—rasporen—raspoređen, a ponekad čak i—udvostručen.”
Četvrti čovjek je naslonio bradu na lijevu ruku. Adamova jabučica mu je blago poskočila, poput ping-pong loptice. Gladio je bradu poleđinom ruke, povremeno gledajući kroz prozor. Uši su mu bile male kao u djeteta.
“Hvala, Paul,” rekla je učiteljica. “Je li ovo jasno?”
“Udvostučen znači dva puta. Da?” rekao je sin.
“Da,” rekla je njegova majka.
“U redu. Joseph, hajde ti dalje.” rekla je učiteljica.
Četvrti čovjek je počeo čitati tiho kao da se ispovijeda.
“Ronnie i Donnie daju novo značenje riječi neraz—nerazdvojivost. ‘Mnogi ljudi misle da je najgora stvar nedostatak—samosti--samoće,’ kaže Ronnie, ‘ali oni ne razumiju kako to je—kako je to—dijeliti ne samo svoj život, nego i svoje tijelo, sa nekim koga voliš. Donnie je ja, a ja sam Donnie.”
Dječak kleči na mekanom tlu iznad sazviježđa klikera, razgrće kamenčiće i grančice i otpatke između dva klikera u razmaku od pola metra: jedan od ta dva klikera je bio mali i imao je tri narandžasta pera u svom staklenom globusu; drugi je bio jednobojan, mermerno bijel. Uzeo je narandžasti kliker, digao koljena s tla i čučnuo. Kažiprst je zavio oko klikera, a nokat palca je stavio ispod njega. Naciljao je na bijeli kliker, zatvorivši lijevo oko i škiljeći kroz desno, a onda ga je ispalio. Njegov kliker je letio nisko iznad tla i udario u bijeli kliker – zumba! -- i dječak se nasmiješio. Bijeli kliker je bio moj, i ja sam ga izgubio, a dječak je bio Jozef Pronek, čovjek koji je čitao o Ronnieju i Donnieju. Sjetio sam ga se, pojavio se tu, niotkuda. Jasnoća sjećanja me je zaslijepila.
“’Ono što ljudi često ne shvataju,’ kaže Ronnie, ‘je da ako jedan od nas umre, umrijeće i drugi,’” čitao je Pronek.
Nekad je živio u zgradi preko puta moje, koja je zauzela mjesto nekolicine napuštenih kuća sa obraslim baštama. Moji drugovi i ja smo lunjali po tim baštama kao da su bile neistraženi kontinenti. Jeli bismo kupus kao da je neko egzotično voće; puževe iz kupusa bismo spaljivali kao na žrtvenim lomačama; štitili bismo svoju teritoriju od uljeza, od druge djece. Našli smo jednom krastavog psa lutalicu i unaprijedili ga u psa čuvara s kojim smo patrolirali po baštama. Kad je oko bašti postavljena ograda i kad su u njima počeli kopati temelje, naš svijet se okrenuo naopačke. Izgradili su ružan neboder koji smo mi mrzili skupa sa njegovim stanarima. Razbijali bismo prozore zgrade kamenjem i palili im smeće. Stjerali bismo nekog dječaka iz zgrade u ćošak i pakosno ga premlatili. Pronek je živio u tom neboderu – bio je jedan od neboderaca – i kad bismo ga okružili, nikad se ne bi branio – nos bi mu krvario, gledao bi nas sa žestokim bijesom, a onda bi se jednostavno okrenuo i otišao. Na kraju se rat protiv neboderaca zagasio, i počeli smo se igrati s tom djecom. Nisu nam više bili neprijatelji, ali nam nisu bili ni prijatelji. Još uvijek su bili došljaci, neki od njih su govorili čudnim ne-sarajevskim naglascima, a mi smo bili domoroci. Dopustili smo im da se nasele ali nikad nismo propuštali šansu da ih podsjetimo da su na našoj teritoriji.
A sad je bio tu, čitao je engleski sa jakim naglaskom, ne dižući pogled.
“Kada su bili djeca, bili su poznati po vještini penjanja na drveće, gdje bi se – skr – sakrili od druge djece i posmatrali ih kako se igraju. ‘Bilo je to neobično,’ rekao je Will Senson, prijatelj iz djetinjstva. ‘Pogledao bih uvis i vidio četiri oka kako – zar – zure u mene sa visine.’”
“Hvala, Joseph!” rekla je učiteljica.
Pronek me je pogledao pravo u oči. Nisam znao da li će me prepoznati – jako sam se promijenio, nakon duge i teške bolesti – ali on je zurio pravo u mene. Oborio sam pogled, a srce mi je tutnjalo u prsima. Kako je on dospio ovamo? Je li bio u Sarajevu pod opsadom? Ili ga je opsjedao? Godinama ga nisam vidio ili pričao s njim. Naslonio se na stolicu, ali moj pogled je izbjegavao njegov. Šta da mu kažem? Koja je bila njegova priča? Kakav je bio njegov život?
“Ovo je morbidno,” Robin je šapnula Marcusu.
“Poprilično sardonic u svakom slučaju,” rekao je Marcus i ustao da ode, pa sam i ja poslušno ustao. Dok sam izlazio iz razreda, još jednom sam bacio pogled, kao ružu, na Proneka i on je pogledao mene, možda me – a možda i ne – prepoznavši.

Vratili smo se u ured i ja sam rekao: “Zaista bih volio raditi ovdje.”
“Potreban nam je učitelj,” rekla je Robin.
“Javićemo ti se do kraja sedmice,” rekao je Marcus.

Napolju, tamni su kišobrani tištili ljude. Vjetrovita strana stabala je bila natopljena vodom; grane u zavjetrini su drhtale očekujući hladnu kišu, mašući mi svojim grančicama kao da govore, ne, ne, nemoj da bi to uradio. Ali ja sam ipak krenuo kroz kišu. Mačka se šćućurila u prozoru jednog stana, razbijajući potpunost njegove tame i gledajući me iz svoje savršene, mračne nadmoći.

Sjetio sam se kako sam jednom stjerao miša u ćošak – to je bilo davno – u haustoru moje zgrade, nakon što je miš pogriješio i napustio svoje bezbjedne tunele. Pokušao sam ga uhvatiti za rep dok se on tresao od bijesa i strave. Vrhovima prstiju sam uspio zgrabiti njegov rep – gumeni pipak – i podići ga sa poda. Pamtim da je Pronek bio tu i da me je mrzio zbog toga što sam radio. Miš se koprcao u mojoj ruci, očajan, a ja sam se kikotao, uživajući u svojoj svemoći – mora da je tu bilo i nekih djevojčica – dok se miš nije nekako zanjihao uvis i ujeo me za ruku, probadajući mi kožu dvjema iglicama. Pronek me je gledao, smijuljeći se kao da je sve vrijeme znao šta će se desiti. Vrisnuo sam i ispustio miša, koji je otrčao, sretan što se spasio. Zabezeknuto sam stezao svoju desnu ruku trudeći se da spriječim širenje bola.

“Mog ste psa našli?” tamnoputa žena me je pitala. Oslovila me je ispred moje zgrade, kao da me je bila čekala. “Izgubila sam psa.”
“Ne, žao mi je?” rekao sam.
“Sigurni jeste? Mali pas.”
“Siguran sam.”
Krenula je niz ulicu zagledajući između i ispod automobila i u uske prolaze između zgrada, vičući bez prestanka “Lucky! Lucky!”.
Ušao sam u stan, podovi su mi zaškripili za dobrodošlicu, i odjednom sam osjetio kako me plavi plima tople sreće i orošava mi vrat. Sjeo sam na pod, gdje je nekad bio futon, u kaputu, sa strašnim predosjećanjem da će sve na svijetu nastaviti da nesmetano postoji bez obzira da li sam ja živ ili mrtav. U svijetu je bio prazan prostor i ja sam ga savršeno ispunjavao; i kad nestanem, praznina će se jednostavno zatvoriti, kao rana kad se zaliječi. Trebalo je da kažem Proneku ko sam, on to treba da zna. “Lucky!” čuo sam ženu kako viče. “Gdje si? Gdje si nestao?”