Nirman Moranjak-Bamburać [1]

POLITIČKE I EPISTEMOLOGIJSKE IMPLIKACIJE POSTKOLONIJALNE TEORIJE

Sarajevske Sveske br. 06/07 [2]

Samopropitivanje
Kako me aficiraju suvremene debate o orijentalizmu & okcidentalizmu? Kako se lokalna (bosanska) povijest može upisati u globalnu? Kakav je odnos lokalne kulture prema globalnom dizajnu Kulture? Zašto bih se osjećala pozvanom da govorim o postkolonijalnoj teoriji, kada na Balkanu, pa tako i u Bosni, vele, nije riječ o klasičnom obliku kolonijalizma (neka se obrati pažnja kako se i imperijalizmi re-reprodukuju i reinterpretiraju, s jedne strane, prema logici «malih» i «velikih» slova i paradoksima proizvodnje «viška užitka»)? Koja vrsta kolonizacije je manje bolna – klasična ili neklasična? Drugim riječima, postoji li neko mjesto na postkolonijalnoj karti ili bar točka – prostor bez mjesta – iz koje bi se, taman i upirući prstom, moglo pokrenuti pitanje jednog novog/starog oblika kolonijalnih praksi podčinjavanja, a onda i otpora tekućoj eksperimentalnoj pedagogiji neokolonijalizma?
Kako bih, dakle, mogla artikulirati formaciju subjektiviteta iz koje bi ne samo bilo moguće prepoznati razarajuće dualizme manihejskih alegorija modernog svijeta, već i sa ubjedljivom i efektnom argumentacijom staviti u pitanje zapadnjačku epistemologiju iz perspektive lokalnog znanja? Odnosno, koja vrsta kreativnog ressentimenta (ovaj bi se pojam mogao slobodno interpretirati, kako u smislu Nietzscheova osvetničkog prezira tako i u smislu Shellerove zavisti) može biti potencijalna motivacija za neki pokušaj istraživanja pretpostavljenog bosanskog modela «potčinjenog znanja»? Zašto bi «bosanka» bezrezervno pristala na taj pretpostavljeni «bosanski model»? U okvirima kojeg diskursa bi takva subalterna pozicija mogla biti propitivana? Da li bih se mogla okoristiti Saidovom koncepcijom «orijentalizma»? Ili koncepcijom «okcidentalizma» Hassana Hanafija? Možda čak interpretacijom «okcidentalizma» kod Iana Burme i Avishai Margalit, mada zapadnjačke epistemologijske «marifetluke» nikako ne mogu gledati «očima neprijatelja» i mada bih iz hiljade razloga politiku nelojalnosti mogla uzdići do figure «neprijateljice», s nadom da će baš ona djelotvorno poremetiti ravnotežu važećih konfiguracija prijatelja – neprijatelja, Zapada – Istoka, Sjevera – Juga, i tako u nedogled?
Ili je najbolje držati se okvira diskursa «balkanizma» kako ga je rekonstruirala Marija Todorova? Ali, šta ako diskurs «balkanizma» svoje istine proizvodi upravo parazitirajući na okcidentalno & orijentalnim kontroverzama, kao opasni suplement diskurzivnih ratova? Možda čak kao manifestni sadržaj «govora nesvjesnog» Europe, kako je to formulirao S. Žižek? Također, nije bezazleno iz bosanskog konteksta uvesti u igru i pitanje, da li je (da li će ikada biti) postignut konsenzus oko rasprave o preklapanju i razlikama dvaju diskursa – onog orijentalizma i onog balkanizma. Kako na kraju potrošiti balkansko-orijentalističku paradigmu kao nultu instituciju za definiranje identiteta? Bi li se štogod moglo investirati u tekući spor oko «reprodukcije orijentalizama» u «domaćim» uvjetima? Ono što želim podcrtati ovim «zakašnjelim» i sumnjivim pitanjima (nakon pojave zbornika Balkan kao metafora: Između globalizacije i fragmentacije ), nakon što se, koristeći se rječnikom jednog od urednika, čini da su «balkanski intelektualci» (što je iz perspektive diskursa balkanizacije contradictio in adijecto) najzad «uspješno» obavili svoje «učlanjenje» u svjetsku diskurzivnu zajednicu, odnosi se na mogućnost da se na duboki kulturni, politički i identitarni rascjep globalnog i lokalnog baci pogled i iz pozicije koja se neminovno čini «iščašenijom od iščašene». Moja je teza (a ponekad mislim i osjećam da ju je moguće potkrijepiti jedino «golim životom»), da ako hoćemo koncept «potčinjenog znanja» misliti u parametrima «nemogućeg» i «nemislivog», apriorne analize moći ne samo da ulaze u vrtoglave reprodukcije prenosivih obrazaca kolonijalizacije (sve do «srca tame»), već nalijeću, takoreći, i na posljednji ostatak zamislive ljudskosti (dok se još uvijek ne radi tek o čestici prašine) - na razbacane ljudske kosti. Tu nikakva hirurgija epistemologijskih rezova naprosto više nije moguća, osim DNK analize čije rekonstrukcije počivaju na premisi da je stvar nužno adekvatno ukopati. Konsekventno ovome, nimalo me ne tješi, naprotiv, što i taj posljednji reziduum (kost) može biti «omasovljen» masovnim grobnicama, kako bi lokalnosti zadržale kakav-takav lokalni kolorit. Iskreno govoreći, dođe mi da «za života» navućem stećak na sebe, uklešem epitaf – «ništa vi ne znate o meni» – i ostanem «prkosna od sna», kao što je to za zemljicu Bosnu davno sugerirao Mak Dizdar.
Sve su ovo pitanja na rubu obimne lektire komparativistkinje koja predaje književnu kritiku i uči iz raspoloživih teoretskih rasprava, a da sebe «ni u snu» ne može zamisliti kao neku stvarnu, a ne tek utvarnu partnericu u trgovini idejama. Ma dajte, molim vas, kakvo globalno tržište na Arizona pijaci!!! Mada je i tu, možda, nužna izvjesna korekcija: «crno tržište ideja» nije samo «siva ekonomija», već i izvjesna mogućnost preživljavanja.
Dakle, možda ovo i nije najgori način da se iščupa iz vakuuma metafore! Hvala Brodskom što me je prije postkolonijalnih teoretičara ponešto poučio o prirodi «Vječne Imperije», koja u svom zaustavljenom vremenu guta sve prostore i sva mjesta, brišući tako razliku između Persije i klozeta. Mada time problem «znanja s periferije» nikako nije izbjegao zamke plurivalentnih procesa samoranjavanja i samouljepšavanja. Kao da se pitanja stalno nagomilavaju na marginama jedne masivne debate, dok najlokalnije znanje sugerira i da neki oblik nade ima šansu za opstanak, samo ukoliko ne izgubim oprez pred opasnim skrućivanjem «muškog diskursa» (Todorova argumentira da je «balkanizam» baš takav, do krajnosti maskulinizirani diskurs) i ne dopustim da me lažnim obećanjima zavede njegovo razvodnjavanje.
Ukoliko neka čitateljka pročita ovaj tekst, molila bih je da obrati pažnju na jednu rečenicu iz «Uvoda» Dušana I. Bijelića u Balkanu kao metafori: «Srce tragedije još uvek kuca u grudima civilizovane Evrope, dok otrovno mleko Balkanizma još kaplje iz njenih dojki.» (str. 26). Eto, Europo, ti što svoju djecu podmuklo i perverzno truješ vlastitim mlijekom, sada si konačno prokazana! Suprotstavljanje «srca» i «dojki», tragedije i «otrovna mlijeka», svakako je inventivan pronalazak uvrtanja balkanizma u vlastiti bezdan. Međutim, Čitateljko, ne želim ti reći da je ovaj autor nesvjestan potrebe povezivanja «seksualnosti i znanja». Zapravo, on ni slučajno neće izbjeći odgovorno «osvrtanje» na implikacije orođene politike u standardiziranim manevrima taktičkog uvođenja u problemsko polje balkanizma. Ali, kada ti budeš (ako budeš) čitala ovaj iskaz, ovaj zasljepljujući prizor ironijskog obrata, koji, zadajući efektan udarac okcidentalističkoj samodopadnosti, istim potezom vrši još efektniju amputaciju na zna-se-čijem tijelu, valjda se iskreno i potajice nadajući da su metaforički noževi ipak više zatupljeni nego naoštreni (oštroumni?). Tu bi se trebalo zaustaviti i odoljeti nagonu za seciranjem neodoljivih mehanizama realiziranih metafora. Ali ti, nepoznata i draga čitateljko, ti bi trebala primijeniti drugu taktiku u pokušaju da se snađeš u ulozi koja ti je prikriveno i neprikriveno namijenjena na ovoj sceni. Taktiku brižljivog opipavanja. Kao kad bi napipala čvorić u dojci, ta rečenica, taj dodir sa vlastitim tijelom koje se iz (ne)poznatih razloga otuđuje, trebalo bi da ti zazvoni na uzbunu. To zvono je zvono pitanja na koje se mora hitno odgovoriti, ili te naprosto neće biti. Jer ovaj je metaforički sunovrat, ova maskirana spolna metateza koja izvodi svoj ples smrti, ova tvrdoća koja više nego ubjedljivo sugerira suočavanje sa ženskim oblikom patnje i bola, tvoje je pitanje svih pitanja. Pa i ako odbiješ da se suočiš sa ovom najcrnjom presudom, koja neumoljivim stranputicama razvijene imagologije priziva sliku majke – ubice (ne zaboravi, ona najslavnija, Medeja, također je dio balkanističkog repertoara, i nju su uspješno ocrnili koristeći se njezinim «barbarskim» porijeklom), ti i ja smo sestre bliznakinje, zauvijek žigosane našom nesposobnošću da se odupremo fantazmatskim scenarijima (samo)stigmatizacije.
Usporedo sa tim uvježbavanjem užasavajuće (ali i preventivne) tehnike samoopipavanja, razvija se i neko nejasno kretanje koje ocrtava još jednu isto tako malo jasnu konfiguraciju: zazoran oblik predpolitičkog angažmana unutar prostora koji bih rado nazvala «komparativističkim disciplinarnim azilom», prostorom fiktivne slobode od zamršenih procesa «žive sadašnjosti». Naime, unutar univerzitetske hijerarhije humanističkih disciplina, komparativistika se u Bosni čini «zaštićenim» prostorom, mjestom gdje slobodno možete «ideološko sljepilo» zamijeniti prosvjetljujućim (i prosvjećujućim) idejama sa aurom privilegirane stranosti. To da na Sarajevskom univerzitetu postoji nešto kao što je komparativistika, može da umiri savjest svaki put kad se abdicira(lo) pred zahtjevima suvremene znanosti za interdisciplinarnim proučavanjima i poučavanjima. U stvarnosti je nešto drugačije: komparativistika je pastorče koje nacionalne discipline trpe kako bi se održala krajnje dvosmislena relacija sa eurocentričnom formom akademskog znanja. Sa svoje strane, komparativista/kinja mogla bi da njeguje noble dream o svojoj elitističkoj poziciji, o pripadnosti «svijetu», bacajući s vremena na vrijeme prezriv pogled na «balkansku krčmu». Usprkos svemu, upravo je studij komparativistike (a ne kulturalni, antropološki, afrički, azijski, balkanološki, etnički, europski, geokulturološki, gender, feministički..., tj. svi oni oblici studiranja o kojima nema ni pomena u važećim curriculima), mjesto sa kojeg je u Bosni trenutno moguće progovoriti o implikacijama postkolonijalne teorije i o eventualnim učincima aplikacije njezinih teoretskih koncepata na domaću kulturalnu scenu. Ali, isto onoliko koliko komparativističke procedure uspješno mogu da naprave učinkovite prijelaze na disciplinarnim granicama, toliko mogu i da proizvedu vlastite tjeskobne sisteme isključenja.
Treba li uopće isticati da su rizici izricanja sa ovako neizvjesnog i kompliciranog mjesta puno više nego dvosmisleni? U važećem političkom okruženju – čak besmisleni. S druge strane, opticaj, razmjena i saobraćanje koncepata koji opslužuju diskurs postkolonijalizma ili kulturalne geografije (ili post-okcidentalizma, ako bi nam stvari tako mogle izgledati jasnije, odnosno neokolonijalizma, ako bismo htjeli snažnije ući u konfrontaciju sa negativnim silama globalizacije), kao da se zakonito odvija samo na ograničenim prostorima: Afrike, Azije, obiju Amerika. Samo(re)definiranje Europe, pak, razvija se po višestruko umreženim osama, usljed čega se snažno osjeća revitalizacija europocentrizma, bilo da se tu radi o «grešci mišljenja» (Said veli da je tu ključni problem čitave priče, da se ne može izbjeći greška europocentrizma, jer je ona neizbježan konstituirajući element mišljenja), bilo da se, govoreći u fukoovskim terminima, radi o obnovljenim strategijama «prorjeđivanja govornih subjekata». Već je u punom pogonu nova mašina za proizvođenje i kontrolu diskursa. Ona je pokrenuta mehanizmima za zaštitu ljudskih prava (toliko smo im se radovali, sve dok nismo iskusili da ne mogu svi biti zaštićeni, da je ustvari na dnevnom redu novi masivni poredak isključenja), a zajedno s njom i mistični autoritet «međunarodne zajednice» poduprt mrežom institucija (političkih, pravnih i humanitarnih), tako da se taj stari/novi posredujući univerzalizam ubrzano zahuktava u svom poslu selekcije, klasifikacije, fragmentiranja, podjele i odbacivanja. Paradoks koji se tu vraća kao bumerang okrutno nas pogađa svakodnevnim i geografski neograničenim slikama konkretnih i mnogobrojnih drugih koji su efikasno razvlašteni, izmješteni iz prostora u kojima je i dalje moguće njegovati dovitljive tehnike samouljepšavanja.

Jedna neobična lekcija izvučena iz uvježbavanja različitih politika
simboličko geografskog mapiranja

Nadajući se da sam ovom vježbom u samopropitivanju barem pokazala da nisam sasvim loše (i ako jesam, za koga je to loše i iz kakvog interesa?) savladala lekciju «smještanja» teorije u konkretni povijesni trenutak i mjesto, koja, čini mi se, upravo podrazumijeva self-examination kao konstitutivni dio kritike u postističkom maniru (eto, konačno, tog engleskog jezika, najavljuje sebe kao nužna figura svake priče o potčinjavanju i otporu ), napravit ću sad jedan, u «ozbiljnim raspravama» možda nedozvoljen ali za mene koristan, samorazobličavajući potez. Pisala sam ovaj tekst u dvije varijante: u prvoj sam namjerno oponašala stil publikacija «za početnike» i tako fingirala jednu vježbu u propitivanju vlastite lektire iz (generalizirat ću, i tako svi to čine izvrdavajući vlastite generalizirajuće postupke) postkolonijalne teorije. Bila je to višestruko korisna vježba i ona će ostati dio mog budućeg pedagoškog pregnuća. Ali, kako nisam doslovno koristila sve stripovne tehnike, na kraju su se «balončići» napuhali na drugačiji način: kao tekst čija je zamišljena intencija započela, što je to više moguće, doslovnom politikom smještanja.
Ovakvo je dvostruko pisanje, čini se, raspalilo jedno razuzdano polje asocijacija. U obzor njegove imperativne «engleskosti», tako je neočekivano upala ruska riječ. Naime, dok još nisam bila «samosvjesna» feministkinja i komparativistkinja, već samo mlada rusistkinja , uvijek me je fascinirala jedna riječ – zubrit΄ (učiti napamet). Akustički oblik te riječi sugerirao mi je, ko bi znao zašto, neki tajanstveni višak značenja (vjerujem, ništa neobično za situaciju govorenja tuđim jezicima), neko «oštriti zube», ali i neku zamućenu predstavu o čitavoj porodici perverznih izokretanja svih mogućih relacija pamćenja – zaboravljanja, brzopoteznih redukcija i nepodnošljivih proširivanja, pisanja i brisanja... Upravo ta slovenska, paradoksalno – dvostruko «tuđa riječ», isplivavajući na površinu mog sjećanja dok sam se na engleskom jeziku probijala kroz kontradikcije postkolonijalne kritike, okcidentalističkih, orijentalističkih, balkanskih i drugih različitih subalternih pripovijesti, poprimila je monstruozne dimenzije savršene stranosti. Kao da su se svi beskrajni (samo)diferencirajući procesi odjednom sručili na moju glavu u jednom monumentalnom regresivnom zahvatu, vraćajući me tako do stadija amebe. Na izvjestan način, upad ove «tuđosti» nije se dao interpretirati kao prost označitelj nekakve štreberske fobije. Bivše značenjsko obilje «tuđe riječi», poprimajući konture užasavajuće fantazme, također paradoksalno, obavilo je i posao olakšavajuće «karnevalizacije». Pokušajte si samo zamisliti kako engleske briefing ili čak sketch uzimate na zub, a to vam se, da prostite, ne obije o glavu, već – zabije u rit i tako dosegnete dramatsku bit «psihotične interpelacije».
Znam da je blesava ta djetinjasta karikatura «jezičke igre», ali, nismo li, konačno, «mi, Balkanci» infantilni? Ili se taj stereotip odnosi samo na naše «animalne» muškarce? Svakako, ti zamršeni odnosi stereotipnih racionalizacija, ideologijskih interpelacija, identiteta konstruiranih «negdje drugdje»... neugodno nas vraća na pitanje same riti: «pozadinskih uvjerenja» ili funkcije heteroseksualne represivne matrice u konstitucijama kako okcidentalizma, tako i orijentalizma, kako europocentričnog, tako i poluperiferijskog balkanskog obrasca (vidi tekst Branke Arsić «Srbi pederi» u gore spomenutom zborniku o Balkanu kao tropološkom mehanizmu za proizvodnju geografskog entiteta), kako demokratije, tako i totalitarizma. Feministička je kritika davno primijetila da muškarci češće ugrađuju ženska tijela u svoje «mostove» i «zidove» (mada se to obično interpretira kao balkanski specijalitet priznavanja temeljne nemoći kao faličke inverzije potvrđivanja moći ), e da bi one pokrpile i popunile fantazmatsku šupljinu njihove želje. Mogli bismo ovako nastaviti u nedogled, pitajući se zašto jednostavno rješenje «spolne orijentacije» formulirano u diskursu ljudskih prava nije i stvarno rješenje mnogobrojnih političkih ćorsokaka? Možda da iz repertoara SF naracije, neki intergalaktički sukob kreativno re-projiciramo i preimenujemo u traumatično mjesto temeljne razlike? Radikalna politika zamišljanja nemogućeg i izokretanje hijerarhijskih poredaka prošlosti i budućnosti, možda bi mogle biti neka vrsta taktičke formule za pronalaženje «izvora» pravednosti (dakako, samo u ljudskim terminima), pod uslovom da se taj «neprijatelj svih neprijatelja», to čudesno i rodno nespoznatljivo biće iz svemira, doista nikada ne pojavi na dokučivim horizontima naših žudnji. Ako je to tako, onda doista ne preostaje ništa drugo nego da se vratimo našim ovozemaljskim imaginativnim politikama.

Okcidentalističko & orijentalističke aporije

“Kao geografski i kulturni entiteti – ne govoreći ništa o historijskim entitetima –jednako tako i mjesta, oblasti, geografska prostranstva, kao što su ‘Orijent’ i ‘Okcident’, jesu ljudska ludost.” (Said, 1999: 18) Ove “ludosti” su rezultat poopćavanja, one su ideje koje imaju svoju povijest i svoje imaginativne i diskurzivne forme i pri tome se održavaju zahvaljujući striktno proizvedenoj strukturalnoj matrici. Ako europski diskurs počiva na konstitutivnoj pojmovnosti, onda se zamjenjiva konstitucija “svoga” i “tuđeg” smješta na semantički nivo, gdje orijentalizam kao način mišljenja postiže svoju polivalentnu učinkovitost: on omogućuje kontrolu, pa čak i proizvodnju Orijenta (političku, sociološku, vojnu, znanstvenu i imaginativnu), a istodobno prikriva da su “prirodne” osnove svog i tuđeg identiteta poslužile za konstituciju samorazumljivosti Zapadne civilizacije. U ovoj perspektivi, Zapad zasniva svoj razvoj na pojmu društva, dok Drugi ostaje u stanju zajednice, tako da se tu logično diferenciraju dvije vrste znanosti: sociologija, koja se bavi “građanskim društvom” i argumentira da se zapadnjački individuum mogao konstituirati samo kroz povijesni proces odvajanja od tradicije, i etnologija koja se bavi primitivnim društvima, koja i dalje moraju vući svoje srodničke principe za sobom. Ali Saidov cross-checking trenutnog stanja orijentalne paradigme (v. posljednje poglavlje i pogovor u njegovoj knjizi), oslonjen na prethodnu brižljivu analizu utemeljenja orijentalnog diskursa i njegovih mutacija, ne insistira toliko na ovoj vrsti razlike, koliko na konstruktivističkoj kritici esencijalizma. Problem koji otvara Orijentalizam (baš kao i Black criticism, ethnocriticism, feminism) je problem proizvodnje istine (kada istina ne bi morala biti jedna, plurivalentnost je jedini atribut koji bi joj se mogao pripisati): kritička teorija sve više insistira na činjenici da nema objektivno zagarantirane istine, već jedino interaktivno i povijesno kontingentno stabilizirana istina. Drugačije rečeno, antiesencijalizam u njegovim različitim vidovima, kao i konstruktivni relativizam, podrazumijevaju da je svijet produkt kulture i da stoga može biti zamišljen i drugačije (i to je mjesto, usprkos svim komplikacijama sa samim pojmom kulture, na kojem još uvijek postoji potencijal za otpor i promjenu).
Potkopavajući zapadnjački narativni konstrukt “egzotičnog Drugog”, Said je težio da prezentira što obuhvatniju pozadinu konsenzusa koji je na Zapadu stvoren o Istoku, povezujući tekstualno, akademsko i političko stajalište različitih “kulturnih junaka” orijentalizma sa primarnim imperijalističkim interesima za kontrolom i proizvođenjem Orijenta. Uveliko se, kao što je i sam priznao, ova analiza zasnivala na Foucaultovom konceptu “genealoškog” preoblikovanja polja znanja i «društva diskursa», proizvedenih u specifičnim režimima znanja/moći i poduprtih procesima institucionalizacije zahvatanjem iz nediskurzivne sredine. Govoreći u Foucaultovim terminima, kolonijalizam i imperijalizam predstavljaju ovdje formaciju – sredinu, Orijentalac – formu sadržaja, a orijentalizam formu izraza. A u diskurzivnom režimu orijentalizma, riječ je o tome da se Orijentalac podvrgne stalnom “pogledu” i “procjenjivanju”, jer, kako se to izvodi iz Marxove teze: oni ne mogu sami sebe predstavljati, oni moraju biti predstavljeni. Orijent i Orijentalac (za Saida u prvom redu Arapin i islam, a tek sa knjigom Kultura i imperijalizam, i Afrika i Azija) izvode se na scenu (predstavljanje je izrazito teatralna ideja, a kultura oponašanja koja se tu njeguje uvijek pronalazi svježa i nova tijela, koja su sposobna nadopuniti vješto postavljenu scenografiju), da bi ih se “pripitomilo” i izložilo panoptičkoj kontroli, slično delikventima u zatvorima ili ludacima u azilima (što je opisao Foucault), ali sada u prostoru imaginativne geografije, koja se sama institucionalizira tako što se počela «kačiti» za u tu svrhu neutralizirani pojam Kulture. Sam «nulti pojam» Kulture odjelotvoruje se provodnom razlikom civilizacija/kultura, koja, sa svoje strane, omogućuje «civilizirajuću misiju» Zapada.
Parajući temeljne figure zapadnjačke misli ponikle na jednoj imaginativnoj geografiji, Said je potakao cijelu lavinu tekstualne proizvodnje posvećene razobličavanju imperijalnih praksi i tako stekao slavu tvorca postkolonijalnog diskursa, mada je on sam isticao svoje prethodnike upletene u dvadesetovjekovne emancipatorske projekte koloniziranih zemalja, a osobito F. Fanona kao svog prethodnika. Međutim, argumentirajući da je orijentalizam specifična vrsta zapadnjačkog znanja, sa svojom specifičnom ekonomijom predmeta i identiteta, znanje sa višestoljetnim pedigreom, Said je također otvorio mjesto za problematizaciju «eropocentrične greške mišljenja». Ta konstitutivna pogreška izbija na vidjelo upravo dok se, polazeći od velike podjele Istoka i Zapada, cijeli sustav imperijalnih predodžbi “brusi” u koncentričnim krugovima, uz izbjegavanje poštivanja narativne kronologije u ime homogenizacije zapadnjačke “scene pisanja”. Orijentalizam je tako, razobličen kao politička znanost, uveo na velika vrata pitanje o «prirodi» okcidentalizma, koji je u Saidovoj knjizi ovlaš označen kao «luda geografija», ali se u kritičko analitičkim manevrima artikulirao kao stanovit misionarski program i manje ili više samodopadna politika, koja mobilizira kako vladare tako i one kojima se vlada. Orijentalizam je jedna vrsta okcidentalnog znanja, balkanizam druga, rasne studije treća, etničke peta, rodne šesta... Na taj način, okcidentalizam nas nije zaprepastio kao konstitutivna pogreška mišljenja, već kao moguća totalizirajuća i gotovo sudbinska perspektiva hegemonijskog tlačenja. Pojednostavljući, može se reći da je temeljno pitanje opstanka ljudske vrste postala potreba da se iznađu sljedeći odgovori: zašto zagovornici/e politike globalizacije moraju paranoično ustuknuti pred vlastitim nužnim uslovom – fragmentarizacijom, odnosno, zašto zagovornici lokalnog odbijaju da se suoče sa odgovornošću za svoje sopstvene agresivne odgovore sa neuračunljivim posljedicama?
Strategije proučavanja i poučavanja, kao i etičke i političke studije različitih provinijencija, od ove točke bitno ovise o nekoliko pitanja koja je koncizno formulirao postkolonijalni teoretičar Mignolo: šta je problem prošlosti iz sadašnje perspektive; pod pretpostavkom eksploatacije, hegemonije i dominacije, šta ja mogu iskoristiti u svom otporu prema reprodukovanju socijalnih nepravdi i nejednakosti; šta je znanje i razumijevanje, ili, drugim rječima, što to u poredku mišljenja prikriva kolonijalna razlika i kolonijalne/kolonijalizirajuće manifestacije moći; šta je najbolja teorija ili metod i u ime kojeg kraja? Treba li uopće naglašavati da su se upravo u ovim okvirima razvile različite opcije: od strategijskih periferizacija Zapada, do «postajanja Okcidentom». Tako je koncepcija «okcidentalizma» Hassana Hanafija podrazumijevala utemeljenje znanja recipročnog orijentalizmu, objektivaciju Zapada kao predmeta sustavnog proučavanja i opisivanja, uz neminovno programiranje operativnih stereotipa. To obostrano strujanje stereotipa preko granica, Burma i Margalit smještaju u pogled (donekle unezvjeren) «neprijatelja Zapada». U pregovaranju (ali i vojnim kampanjama) metropolitanske teorije i postkolonijalnih narativa, gotovo da se za sada iskristalizirala samo jedna stvar: biti kolonijalni subjekat može značiti samo – prihvatiti (prije nego uvidjeti) da sa takvog mjesta subjektivizacija i identitarna imaginacija striktno ovise o relacijama. Tu relaciju, recimo sa metropolitanskim kulturama, nije uvijek lako podnositi, ali to ne znači da u svim njezinim mnogostrukim načinima djelovanja nije moguće prepoznati njezinu simboličku efektivnost i iskoristiti je u vlastite svrhe.

Balkan kao metafora

Foucaultov uvid da je pedagoška krilatica «znanje je moć» pogrešna, utoliko što se radi o dva režima koji funkcioniraju u raznovrsnim relacijama a da se pri tome ne poistovjećuju, upravo je mogućnost da se, kako argumentira Walter Mignolo (2000), spajaju diskursi eurocentrizma i globalizacije iz različitih dijelova svijeta sa lokalnim kritičkim tradicijama i postkolonijalnom naracijom, u službi mišljenja «sa, protiv i s one strane zapadnjačke epistemologije». Ovaj teoretičar također želi zamijeniti «kritiku postkolonijalnog uma» «post-okcidentalnom sviješću», tvrdeći da se moć kolonijalizacije i kolonijalne razlike mogu definirati samo preko uvida u komplesknu implementaciju Modernosti, Okcidentalizma i Razuma, kako u imperijalnih, tako i u emancipatorskih praksi. Taj manevar trebalo bi da nas izvuče iz ćorsokaka koji proizilazi iz činjenice da post-kolonijalno pretpostavlja orijentalizam, dok se u Americi radi prvenstveno o okcidentalizmu kao pretpostavci orijentalizma (a i o nekoj vrsti revanšističkog programa). Čitavu se priču da rasvijetliti razdvajanjem njenog temporalnog i spacijalnog modusa. Ona govori o postrenesansnoj samodefiniciji Europe, koja se preko Modernosti odvija u okvirima jednog temporaliziranog projekta, implicirajući kolonizaciju vremena, uz održavanje invencija srednjeg vijeka, dok se preko Okcidentalizma ta samodefinicija razrješava u spacijalnim terminima. Modernost kao temporalna kategorija, također, vrši kolonijalizaciju prostora, obavljajući tako konstrukciju kolonijalne razlike. To je proces u kome «moderna vremena» i Zapad postaju prostorni limiti zahvaljujući partikularnoj koncepciji razuma, ucijepljenoj u kolonijalne poduhvate u obliku legitimizirajuće meta-priče. U međuovisnoj konstelaciji Modernosti, Razuma i Okcidentalizma, ovom se posljednjem uskraćuje pretenzija na apsolutnu hegemonijsku perspektivu, jer je sada taj oblik smještanja ovisan o partikularitetu, baš kao i sve druge lokalne pri/povijesti. Lokalno pristiže iz svih kutaka svijeta, pa su čak i zapadnjački narativi uvijek lokalnog karaktera. Međutim, mora se priznati da samo neke od svih mogućih lokalnih pri/povijesti, i to one imperijalne, zahvaljujući diskursu modernosti, imaju učinak globalnog dizajna. Imperijalna prošlost Zapada, kao ni posljedice globalnog dizajniranja povijesti i kulture, na osnovu logike «već implementiranog» ne mogu se jednostavno prebrisati povratkom na neku drugu izvornu tradiciju. Naprotiv, zaključuje Mignolo, nužno je razviti alternativni projekat «mišljenja na granicama», tako što će se prošlost i sadašnjost promotriti iz subalternih perspektiva, u korist kreiranja nove epistemologije. Kao epistemologijska metafora, granica smjera ne samo na sadržajne, već i na terminološke promjene.
Ovdje se pojavljuje dilema: da li velike priče uspješno možemo napasti koristeći se metatropičkim oruđem? Čišćenje «jezičkog korova» balkanizacije svakako podrazumijeva nasušnu potrebu da se «efikasna sablast balkanizacije» razoruža kao retoričko političko sredstvo, koje igra na kartu zastrašivanja od sukobljavanja Istoka i Zapada. Umjesto «kišobrana» metafore koji hoćeš-nećeš proizvodi romantizirajuće efekte, Rastko Močnik u tekstu «Balkan kao element u ideološkim mehanizmima» (Balkan kao metafora: 98-137), radje se hvata u koštac sa kontradikcijama ideologijske teorije. Analizirajući svojstva i mehanizam balkanističke ideologije, on tropološke semantičke efekte ugrađuje u pragmatičke efekte ideologijskih materijalizacija, nastojeći time izbjeći zamke kvazi-univerzalizacije. Postupno razabirući dvostruku upisanost «Balkana» po horizontalnoj osi diskursa, gdje on proizvodi efekte prostornih i vremenskih disjunkcija (suprotstavljenost Europi, civiliziaciji, europeizaciji, modernizaciji, vesternizaciji...), i po vertikalnoj osi, gdje proizvodi istodobne pragmatičke efekte konjunkcije (subjekta iskaza i subjekta iskazivanja, eksplicitnih elemenata diskursa i implicitne «pozadine uvjerenja» na osnovu kojeg ovaj stiče značenje), Močnik usmjerava našu pažnju na ideologijske mehanizme koje «Balkan» pokreće:

1. To je ideologija dominacije unutar nacije-države, snažno i delotvorno artikulisane do mehanizma međunarodne dominacije.
2. Ona ne interveniše u argumentacioni diskurs obezbeđivanjem «premisa» za argument – nego, naprotiv, postavlja okvir unutar kojeg treba izvršiti argumentaciju. Balkanizam nije u tolikoj meri «sadržinska komponenta» koliko je para-logičko sredstvo, koje obezbeđuje «horizont» specifične racionalnosti.
(str. 115)

«Balkanizam» se tako za mene, kao čitateljku ovog značajnog zbornika, u svojoj pragmatičkoj dimenziji, neminovno otvara i kao pripovijest o naporu da se metafora (zlo)upotrijebi kao programiranje alibija. «NATO-efekat» ili mračna sjenka motiva «kolateralne štete» (koji bi se također dao tropološki zloupotrijebiti kao fantazmagorijski retorički entimem), zato što se (ne)namjerno uspostavljaju kao motivacijsko sredstvo iskazivanja i predominatni postupak u izvlačenju autoriteta iz balkanističkog diskursa, bilo to nekom drago ili ne, čine me dodatno opreznom.
Sve paradoksalne relacije semantičkih i pragmatičkih efekata kandidiraju, dakle, «Balkan» za prepoznavanje graničnog fenomena par excellence. Znamo i da pretenziju na «graničnost» gaje još i mnogi drugi, kao i da se ona interno višestruko i učinkovito «balkanizira». Ali, svakodnevno živjeti granicu, makar da se ona u teoretskoj perspektivi ukazuje kao «jezgro europskog sna» oko kojeg europocentrički narativi grade svoje fasade, nikako nije isto što i projekat «mišljenja na granicama». Uostalom, do značenja sna dolazi se dugotrajnom interpretacijom. Slučaj razorene i jedva pokrpljene Bosne, stavljene u režim čekanja uvijek i svuda, čak i u dobrohotnom intelektualnom suprotstavljanju politici samospoznaje kao ocrnjivanja (Todorova), može još značajno informirati pokušaje da se zamišljeni projekti kreativne epistemologije učine efikasnijim. Prihvatajući i sama da je važno razvlastiti sve demonologijske metafore, i dalje ostajem pri uvjerenju da je nužno udvostručiti oprez prema onome što Močnik uspješno klasificira kao balkanistički mehanizam koji «horizontalno znanje čini nedostupnim 'horizontalnom' drugom». A sama kreativnost «graničnog mišljenja», bez dramatičnog suočavanja sa «ženama živim sahranjenim», zazidanim u temelje «slijepog grada», kao i u diskurse čije bismo efekte htjeli politički i etički propitati, u čitavoj mi je priči i – najsumnjivija.

Literatura

Ahmad, Aijaz. In Theory: Classes, Nations, Literatures. London: Verso, 1994.
Ashcroft, Bill et al. The Empire Writes Back: Theory and Practice in Post- Colonial Literatures. London: Routledge, 1989.
Bjelić, I.D., Savić, O. (ur.) Balkan kao metafora: između globalizacije i fragmentacije. Beograd: Beogradski krug, 2003.
Burma, I., Margalit, A. Occidentalism: The West in the Eyes of its Enemies. New York: Penguin Press, 2004.
Chatterjee, Partha. The Nation and its Fragments: Colonial and Post-colonial Histories. Princeton: Princeton University Press, 1993.
Deane, Seamus. Nationalism, Colonialism and Literature. London: Minnesota Press, 1990.
Fanon, Frantz. The Wretched of the Earth. Harmondsworth: Penguin Books, 1990.
Foucault, Michael. Discipline and Punish. New York: Vintage Book, 1979.
Foucault, Michael. "Nietzsche, Genealogy, History". D. F. Bouchard (ed.). Language, Counter-Memory, Practice. New York: Cornell University Pr