Tonko Maroević

ZAPIS PSIKA, MIRIS ŠUME - Prolegomena pjesništvu Borisa Vrge

Sarajevske Sveske br. 41-42

Tonko Maroević

I.

Knjigom izabranih pjesama Svlak i kruna (izdanje Aura, Sisak, 2011) Boris Vrga se nakon puna dva desetljeća vraća svojim stihovima u javnost. Istina, nije nikad pripadao nekom matičnom toku niti je dijelio dominantne poetičke premise i tendencije karakteristične za hrvatsko (ili pak srpsko) pjesništvo sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, ali je ostvario nedvojben individualni prostor; dapače, s ponosom je insistirao na regionalnoj pripadnosti i na senzibilitetu odnjegovanom u svojemu banijsko-kordunskom zavičaju. A nije riječ tek o ambijentalnim, geomorfološkim determinantama nego o svijesti kompleksne kulturalne podloge i miješanja različitih utjecaja i civilizacijskih krugova.
Boris Vrga rođen je 21. lipnja 1953. u Mrzljakima kraj Karlovca. Gimnaziju je završio u Petrinji, a Medicinski fakultet u Zagrebu. Kao liječnik-pulmolog radio je u Zagrebu, Karlovcu i Petrinji, gdje i sada živi i djeluje. Pjesmama se javlja od sredine sedamdesetih godina, počam od Mladosti, Omladinskih novina i Pitanja (dakle, generacijskih glasila), preko Jedinstva, Vjesnika Željezare, Rafinerijskog lista i Kupe (dakle, lokalnih publikacija) pa sve do renomiranih zagrebačkih i beogradskih časopisa. Svoje zbirke je međutim izdavao najpretežnije u zavičajnim okvirima i do svoje kumulativno-reprezentativne oglasio se s pet nevelikih zbirki: Uslovno ogledalo (Sisak, 1979), Testament (Petrinja, 1982), Sezona zmija (Petrinja 1982), Ime šume (Petrinja, 1990) i Zagovornik ljeta (haiku pjesme, Požega, 1991). Kao svojevrstan orijentir i hommage vlastitom ishodištu sastavio je, još 1982., panoramu suvremene sisačko-banijske poezije, naslovljenu Plodne noći, u kojoj je ravnopravno okupio autore hrvatskih i srpskih korijena.
Dvodesetljetni post u objavljivanju poezije lako je objasniti izvanjskim razlozima. Boris Vrga je 1991. morao otići iz svoje razrušene petrinjske kuće, u kojoj je uništena i raznesena njegova velika, s ljubavlju i strašću stvorena, zbirka slika i knjiga pretežno autora vezanih uz sredinu njegova djelovanja. U raznim uvjetima nastavio je svoju liječničku praksu i također ustrajao u kulturnom radu, da bi nakon rata još intenzivnije nastojao na afirmaciji i tezauriranju zavičajne baštine. Pisao je i književne kritike, bavio se naročito zanemarenim avangardističkim manifestacijama i fenomenima vezanima uz svoj kraj (od Donadinija do Micića, od dadaizma do zenitizma), ali se najviše afirmirao kao ― neškolovani, no po svemu kompetentni ― povjesničar umjetnosti, revni i skrupulozni monograf niza slikara i kipara što djelovahu u Petrinji i Sisku, ili su podrijetlom iz tih sredina. S dvije velike panoramske studije obuhvatio je glavninu građe: Stoljeća petrinjske likovnosti (Petrinja, 2002) i Sisački likovni vijek (Sisak, 2006), a pojedinačnim knjigama zaokružio je sljedeće opuse: Gašpar Bolković Pik (Zagreb, 2000), Posavski Antej ― Ivan Antolčić (Sisak, 2001), Milan Steiner (Sisak, 2004), Vilim Muha (Petrinja, 2007), Marijan Glavnik (Sisak, 2008), Lovro Findrik (Petrinja, 2009), a u pripremi je monografija akvarela Đorđa Petrovića. Osim toga načinio je pozitivistički utemeljenu sustavnu studiju Prvoupisani studenti ALU u Zagrebu (Zagreb, 2007). Pritom nije zapustio ni stručni rad, te je objavio i niz priloga medicinske naravi, uključujući priručnik Aiergologija (Sisak, 2008). Svojevrsnu sintezu disparatnih područja svojega znanja i zanimanja ostvario je u istraživanju utjecaja tuberkuloze na stvaralaštvo niza modernih hrvatskih umjetnika, te u rukopisu ima rad posvećen upravo toj problematici. Nećemo zaključiti kako su u ratu Vrgine Muze šutjele, ali su se s poetskoga područja privremeno bile povukle na "rezervni položaj", prepustivši autora obavezama humanog služenja i motivima ništa manje humanističke orijentacije.

II.

Objavljivanjem knjige izabranih pjesama iz svih ranijih zbirki, sa znatnim prinosom dosad neobjavljivanih i neukoričenih poetskih tekstova, Boris Vrga se vraća na literarnu scenu s punim ulogom i pokrićem, a smjeli bismo reći i na "velika vrata". Naime, taj je izbor priredio i predgovorom ga popratio Zvonimir Mrkonjić, nedvojbeno najmjerodavniji kritik i arbitar hrvatskoga lirskog univerzuma, tvorac iznimno relevantne sistematizacije i valorizacije glavnih smjerova izraza. Pod naslovom Put s onu stranu zrcala priređivač je sačinio kreativni portret autora kao tvorca autonomnog oniričkog svijeta, onostranog no asocijativno vezanog uz prirodni okoliš, pozivajući se posebno na dominantne i karakteristične Vrgine sintagme kao što su "uslovno ogledalo", "vrijeme zrcala", "ogledalo/gesla", "uzrcaljivanje bjeline" i mnoge slične.
Ali unatoč brojnim prozivanjima na zrcaljenje-ogledanje kao faktor fizičke i misaone refleksije fenomena, kod Borisa Vrge je od samoga početka ništa manje evidentna i animistička, odnosno animalistička dimenzija postojanja, potreba da se oslanja i na simboličku ulogu inače bliskoga mu bestijarija, to jest da mu stvari ili životinje izraze svoju duševnost, svoju egzistencijalnu neravnodušnost kao bića zajedničkog univerzuma. Mnoge rane Vrgine pjesme imaju već u samome naslovu neku biofilnu naznaku, bilo da se referiraju na različitu faunu (leptir, stonoga, pauk, gavran, žaba, sokol, labud, kornjača, galeb, paun, orao, sova, riba, konj, kobac, od kojih se mnogi javljaju u više naslova, a zmija sama u sedam-osam navrata), bilo da se odnose na prirodne pojave, pogotovo na moćni element vode i na nezamjenjivi kompleks šume. Njegovo pisanje kao da se empatijski vezuje uz energiju evociranih bića i pojava, kao da se hermetički bavi izdvojenim svijetom mitova i legendi arhetipskih protega, kao da eliptično dokida narativne i vezivne elemente.
Opsesija zmijom kao zaštitničkom figurom i svojevrsnom čuvarkućom svjedoči uzvišenu izdvojenost evocirana prostora. Opori govor kao da sublimira iskustvo vatre i vjetra, povezuje njisku i šumor, artikulira psik i krik. U znakovitome ulomku pjesme Sezona zmija naći ćemo ― pomalo autoironičnu, pomalo koketnu, a pomalo i direktivnu ― simbiozu organskih i anorganskih svojstava slike, odnosno životno iskustvenih i metaliterarnih razina iskaza: "Naravski, već prezirete tu legendu punu tajanstvenih sila, mitoloških iskri, zgranutih riječi i obazrivih osvrtanja, tu sintaksu svedenu na žezlo i bič, svlak i krunu na najvažnijim mjestima." U zagrljaju raznorodnih sastojaka nastat će plodna polarizacija iz koje će izaći i apologija promjenjivosti (svlak) i afirmacija stamenosti (kruna).
Rana Vrgina poezija imala je postekspresionističku slikovitost i ritmizaciju, staccato izmjenu kratkih slobodnih stihova. Težnja za lapidarnom sintagmom, amblematičnim viđenjem, reskom metaforom dovela je autora postupno i do haiku izazova i rješenja, do pjesničkih oblika u kojima je mogao najlakše fiksirati svoj ekstatični odnos prema viđenom i doživljenom, najodređenije realizirati svoj neposredni i neposredovani dodir s elementarnim, primarnim, prvotnim. Najkraća moguća forma omogućavala mu je gotovo stenografsko bilježenje opaženih prizora, no dovodila je povremeno i do "smetnji na vezama", to jest do reduktivne komunikativnosti ili pak jednoznačnog efekta.
U težnji za složenijim prenošenjem akumuliranih iskustava Boris Vrga se u novije vrijeme okrenuo gotovo ekskluzivno pjesmama u prozi. Činjenica je da je i prethodno imao odgovarajućih okušavanja (spomenuta Sezona zmija, ciklus Vrijeme zrcala/protupsalmi, pogotovo vrlo zanimljiva konstrukcija Rešetki), ali među Neuknjiženim pjesmama iz razdoblja 1990.-2010. pjesme u prozi sasvim pretežu. Simplificirajući, kazat ćemo da su raniji stihovi bili u znaku zmije, te su težili linearnom toku (pa bio on akustički ili vizualno artikuliran), dok su novije, prozne pjesme nastale pretežno u znaku šume, pa se nužno račvaju i granaju, ekspandiraju i šire, težeći pritom još i sinestezijskom angažiranju svih osjetila (uz vid i sluh, još opip, okus, pa i miris).
Činilo mi se više nego opravdanim izvući dio novijih Vrginih pjesama iz rezervata samostalne kumulativne zbirke, te im pokušati omogućiti širi odjek. Riječ je o pjesništvu koje zadržava referencijalni odnos s vrlo konkretnom zbiljom, ne robujući ilustrativnosti niti slijedeći trend "stvarnosne poezije". Riječ je o pjesništvu koje ima i neoromantičarskih primjesa i emotivne ponesenosti, ali korigiranih latentnim eruditskim i intertekstualnim pritocima. Riječ je o pjesništvu koje je u stanju svoju regionalnu utemeljenost i ukorijenjenost projektivno prebaciti na globalnu kozmološku (da ne kažemo pak ekološku) razinu, učiniti da recepcija nipošto ne zavisi od identifikacije i prepoznavanja nego od empatije i uranjanja.

Boris Vrga

POKUPSKA / GOTOVO BAJKA

U snu, oluja je izglačala litice i ka pješčanim počelima povratila stijenje.
I premda kalendari navješćuju ljeto, crkvu što se šepuri nad mojom glavom, sve dublji zaogrće snijeg. Raspršen u pahulje tanušni bijeli bog na anđele i aveti, na molitve i psalme razlaže verse koje, lagano mičući usne, ne znajuć jedno za drugo, izgovaraju monah koji žudi eden i djevica koja tajno ljubi.
Mrmor njihovih prozeblih rima prekoračuje daljine i poput vjetra razlijeva se sferama, sve dok visoko nad njima, u zadnji kutak vaseljene istegnut pijetlov kljun na dnevne i noćne, vidne i prividne, nebeske i zemne ne odroni i presloži slike.
Tek na njegov odlučaj i snažan, u oblik gorostasne trube uvrtložen kukurik, vjetar se vraća u šume i snijeg u oblake. Zima se po drugi put premeće u ljeto, a neizvjesno jutro u plavičast dan. Buljava se sova pretvara u nakostriješenu rodu, a nepovjerljivi anđeli u cvrkutave laste.
Utruđenu djevicu bijela vjenčanica skriva, redovnika mrka halja.

OPTEREĆEN LIK
Sjeni mog oca (1928―1995)

Tko mi je, svu noć budan, podržavao snove? U svitanja vodio me od predjela do predjela i blijedom rukom, čije tanane prste već dohvaćahu kukurijek i zova, pokazivao zlatastu pšenicu i šljivike od čijih plodova oduvijek zru naše riječi i još modrija pričinjaju se zavičajna brda.
Što mi je govorio o vjetru što vitku i rosnu travu naoružava harfama, o šumi čija su olistala debla oltari raspolućeni gromovima, o moru što pod zemljom grca i čiji mi šum, s obje strane rijeke, hladnim ribljim pismenima i srebrnim ljeskanjima preplavljuje usta?
Što mi je govorio o značenju stihova: Tko udiše azur, mrtve izdiše golubove. Tko izdiše paperje iz njedara izvlači dušu i vlastito ga izdaje disanje?
Zaokupljen vlastitim dahom i zagrcnut od kašlja, što mi je govorio dok zakukurikani pijetli lijetaše kroz mliječ i purpur zakrvavljenog svoda i sveudilj dvosjeklu steraše nit?

MIRIS ŠUME

Sve što (sno)vidim pod božjom kapom ona je.
Znam li sve o stablima iz kojih grabežljive zvijeri zlatne protjeraše pčele i nevidljiva plemena zdravonosni isrkaše med?
Priklonjen kalendarima listanja, u krošnje šumora zapleten, s pogledom utjelovljenim u strelice gnjevova, tko me to, uvijek mi za petama, motri ispod trepavice od nabubrjelih žirova i igličastih češera?
Zureć u svoj odraz u hladnoj jezerskoj vodi, visok samom sebi, zakliktan me orao vreba. Duboko pod zemljom, iz korijenja prastarih hrastova, klupko nemilosnih zmija psikom se oglašava.
Koliko god da u dubinu šume zakloni lice, oca uvijek oprlji jezičak njihova zloguka plama.

S KRAJA NA KRAJ ŠUME

Svunoć, s kraja na kraj šume, otac i ja tražimo odbjegle konje.
Na prozor smreče zakukuljena kukuvija kucka ― duboke poput ponora naše se otvaraju zjene.
Sve jači vjetar krši borove krošnje ― naćuljene poput zlatnih truba, od ove, ka još daljim šumama, ušne nam se izvijaju školjke.
Iznenada nabasao, ispod naših nogu udjeva se potok i poput mlinskog kola klopara njegovo žuborenje. Iz najcrnje vode bulje u nas zubate konjske glave i staklenaste grgečove oči.
U osvit, sunce crvenom krvlju dopunjava plavi pigment svoda. Potok u suprotnom smjeru teče, šuma dimom vonja. U virovima duše se gubice konja, grgeča rastače voda. Iz tišine koja zjapi poput rane odlijeće sova i ničega drugog, ničega više u zjenama nema.
Tek očeva figura od zraka i njojzi moja prigrljena sjena.

VRAŽIĆI JEDNOG JUTRA

Spušteni s tornja nedaleke crkve, vražići su nadirali jašuć na zlatnim trubama i tučnim kljunovima, nalik na četverobodne osti pretraživali, ah te, sjenkama mladenačkih grijehova zatamnjene, virove moje lubanje. Braneći me ukosnicama i viticama pupkovine obavijajuć mi moždane, moja bunovna, antički uzorita majka, pogledom u kojem sijaše stotinu puta stotinu otresitih munja jedva ih odluči od srčike ovoga moga poganskog sna.
Svjetlucavo, od makovih zrnaca sitnije paperje, što se još uvijek presijava i cakli na girlandama ruža i pregibima majčinih ruku, znak su kako se ovaj san prometnuo izvan granica, inače dosadne i monotone pobožne štorije na čijim stranicama, isti ti vražići glume čučnute vrtne kipiće i čudno se smješkajući pripremaju još bizarnija iznenađenja.

JEZERO / IZRONJENO IZ DUBINE MOJIH OČIJU

Jezero, preoteto prividu, čije je ovalno, sjajnim ribljim repovima i perajama izrezbareno lice, izranjalo iz dubine mojih očiju.
Ono na čijoj se glatkoj kori, naglavačke preokrenuta sidrila šuma i prepun oblaka, izrezanih u razne oblike angelusa i labudova, blještav caklio svod.
Ono čija se uleđena dubina penjala do grla jelenima sa čijih su se raskošnih rogova orlovi sručivali na jegulje što tek na jedan tren, na vrhovima zablisnu se valova.
A sada: sve je drugačije; trubi i bez trube i imalo sućuti, za djecu i odrasle dorađena bajka. Jer ono što bješe u oblik labuda izrezan oblak, samo je gegava patka crnih močvara. A ono što bje u gusto lišće zagnjuren angelus, lažnim je zlatom premazan oreol.

KOVČEG SA ZMIJAMA / POST SCRIPTUM

Kada se vatra posve istrošila, goriva kao i svaki plamen, iščezla je šuma. Zajedno sa šumom, izgorio je i lik oca u lugarskoj uniformi i crvenim znamenom na krutoj zelenoj šapki.
Spepeljene duše, majka ga je danima čekala, od jutra do povečerja, od povečerja do jutra, od najbliže do najdalje crte vidjela istežući oči.
- Živim život kojim živim siveći ― njezine su riječi, izricane bez uvijanja, u mirisu tamjana i neizlječivoj sjeti.
Kada su rode odnijele na jug dimnjak naše skromne kuće, za požutjelim lišćem, put dalekih zvijezda, krenula je i njezina, poput starog cvijeća svenula duša.
Prepušteno samom sebi počelo je da blijedi moje djetinjstvo, kućica za pse, mali pločnik od pluta ispred nje, suncem taknut veliki orah i ostali prizori s obiteljske fotografije.

DOK GROZDOVI ZRIJU

Na mjestu na kojem se crna dimila šuma, sažgano ponovo olistava korijenje.
Tamo gdje je ispražnjena zjapila visina, opet nebo leptiru izbjeljuje krila i vinutim lastama lahor meko nadiže perje.
Ondje gdje divlji vjetri mlado rezahu lozje, iznovice dozreli sjaje se plodovi.
Bezrazlični su ili je svaki drukčiji ― upita me ― u modrinu, bistriju od ove kroz koju hrskavim bobicama pregladnjela ispunjavam usta, autoportretiran Bog.
Nutarnjiji od svega, ja sam taj nevidljivi grozd čije jedno zrno dostatno je da postane iznenadna slast i čilost, krepost i opijenost svim ćutilima tvojim ― njegove su riječi ― kako sada, dok grozdovi zriju, i za tisuću ljeta tako.

RUŽA VJETROVA

Noć pamtim rođenja, drveće koje hoda i sebe nemalog na mjesečini ― arkanđela koji sve to gleda kroz moje zaplakane oči.
Ali sada: moje suze pljušte poput kiše koja iscrpljuje kišobrane i predaje ih iznenadnom vjetru koji ih nosi kroz vijugave i zmijski prepletene ulice ovog ukletog grada.
Sve je to samo ružan san, u kojem je kiša samo kiša i vjetar samo vjetar, u kojem su oči samo oblaci i krv samo voda što tumara potocima žila ― govori mi onaj, što odvazda, zaboravljen od boga i ljudi, čuči u meni i blijed poput krivotvorene sjene posvuda me prati.
Gore tek slijedi, kazuje mi, onda kad plime haranja raskrste gradove, kad plane ruža vjetrova i vihorov zvižduk natjera u bijeg sve praznije ulice.

NEZNANAC / SVE SIVLJI PEJSAŽ

Njiše se poput suhe trske, neznanac kojeg motrim u pejsažu koji postaje sve sivlji i sivlji od bolesti njegova uma; uma u čije nepovezane i utvarne misli upravo slijeću svirači na tamburama dugog vrata i Beduin jedan, s čelom sred pustinje, već vlastiti zaboravlja lik.
Čas potom, vidim ga kako se podiže na pete i šireći ruke do granica mogućeg, obujmljuje prostor, na isti onaj način, na koji to čini vjetrom nepogode raskriljen sokol, spreman da se svakog časa surva u hladnu rumen dogorjelog dana, iz čijih mrklina već dopire neznančevo jedva razumljivo mrmljanje:
Biće sam kojem je riječ isto što i trska vjetru, jaje koje predolujni potkiva orao. Žumance moje ludosti odzvon je tog otkova ― ogledalo iz kojeg me, ohoho, prerušen u žutokljunog majmuna blene svenazočni Nitko.