Merima Jašarević

Postmoderni kulturni kod – Jedna tragična vizija

Sarajevske Sveske br. 41-42

„U razbijenom zrcalu umjetnosti stvarnost se javlja neizobličena“ – pronašla sam podatak da je ovu rečenicu sročio Kafka pokušavajući odagnati Picassovo slikarstvo. Analizirati moje slike, rekao je jednom i sam Picasso, je isto kao i lajanje na pogrešno drvo. U ovoj strahoti od civilizacije, moje biće jedino što trenutno vidi kao istinu osim uma je umjetnost. Umjetnost doživljavam kao egzistenciju života, tj. umjetnost jeste život satkan od emocije, ideje, kritike, novih vrijednosti, pa čak i od smrti, filozofije... jedinstvenog mnoštva. Oduvijek, od kada je čovjeka, instiktivno smo predani vizualnoj komunikaciji, dovoljno je samo spomenuti Altamirinu pećinu u Španiji i one prvobitne crteže pećinskog čovjeka!
Od neolita pa sve do izgradnje "civilizacije" došli smo do vrlo intresantne pozicije. Mislim da nam igra nikada nije bila bliža, a sama sloboda nikada dalja. Erving Goffman, američki sociolog, zaključio je uranjajući svoje analize u promatranju svakodnevnog čovjekovog života, da smo postali puke srukture razrađene do apsolutnih totalnih sistema sastavljene od uloga. Život je scena, a mi smo glavne uloge. Samo problem je što nam se ličnost konstantno oblikuje prema van a ne prema unutra, tako da se gradimo prema onome vani što se od nas očekuje. Jasnije – bitnija nam je forma od sadržaja. Mi se zapravo vučemo s jednog kraja na drugi u glumljenju uloga, zadovoljavanju publike u opštem raspoloženju. Mi smo ono što se traži. Hodajući portreti, sigurni u svoje izbore, u svoje živote. U izgradnji babilonskih kula od čelika i stakla osjećamo se sasvim sigurno, sretno.
Čemu um i velike ideje poput slobode i demokracije, kada su to samo znakovi, ne mislim, već znam da su to oznake da je igra još u toku. Jedino što nas pokreće u ovom civilizacijskom haosu jeste novac kao jedina odrednica kvalitete. A i zašto bi se iko opterećavao ovakvim i sličnim istinama kada već od začetka 20. stoljeća mi uopšte i ne mislimo više (a i čemu misli kada postoji novac). Novac će da misli – što više novca, to više života, to čovjek sretniji – a ko je ikad vidio sretnog čovjeka da misli?! Od previše razmišljanja, prisjećam se, nije ni jednom misliocu bilo lagano nositi teret istina na sebi, u sebi. Meni jedan od najdražih, umro je u maničnoj depresiji, kao pobjednik doduše zbog opusa njegovih djela koja su vječna. Velikan, zaista, osnivač jednog filozofskog pravca poznatog kao nihilizam – posebnog pogleda na svijet koji svoje uporište ima u vjerovanju da je civilizacija pa i sam čovjek u njoj u najmanju ruku veliki apsurd, ništavilo.
Vraćajući se ponovo na pojavu novca, tu je jedan veoma interesantan fenomen: televizija. Od pamtivijeka čovjek je odan oku. Gledanju. Promatranju i izučavanju. Vid je jedna od glavnih odrednica postindustrijskih društava koji nas evo prati sve do danas. Uspjeli smo, zapravo, od običnog promatranja kreirati jednu sasvim novu filozofiju života, način življenja. Sve je počelo sa nastankom masovnog komuniciranja, tj. nastankom nas kako udubljeni u svoje kućne fotelje gledamo (tele) vizije. U samo jedan čas mi smo od pukog gledanja, sebe involvirali u ono što gledamo, tako da smo postali ono što gledamo a ne ono što jesmo! Televizija nam je postala refleksija stvarnosti u kojoj slika govori hiljade riječi bez povratnih (naših) odgovora. Televizijski sadržaj je postao koncept govora, mišljenja i ponašanja. Dobro su poznati u sociološkim i mnogim drugim krugovima studije/ mišljenja, razmatranja oko fenomena masovne kulture. Jedna od takvih je i Bandurina socijalna teorija učenja i Gerbnerova "kultivacijska" teorija u kojoj je dokazano da je jedna od glavnih funkcija televizije da kultivira. tj da "priča priče". U udobnosti svog doma mi zapravo bez ikakve odgovornosti, s obzirom da je ispred nas samo hladna kutija, bez problema, gledamo tuđe priče – tuđe živote; pak koje nas pokušavaju održati preko posebno skrojenih modela priča. I činjenica je da sve što više ljudi gleda televiziju – to više njih prihvata svijet televizije. U Americi, istraživanja su pokazala da osobe ispred televizora provedu čak do 50 sati sedmično. Realnost nam postaje satkana od slika i priča koje oblikuju naše predstave o životu i življenju. "Slika oblikuje našu ličnost u svakom smislu te reči. Čak i naše predstave o prirodi, za koje mislimo da su možda odolele ovakvoj dominaciji, neizbežno nas podsećaju na reklame za šampon za kosu, pahuljice od žitarica ili brze automobile na pustim drumovima. (...) U sve većoj meri svet poprima halucinatorni karakter. Povremeno je teško odvojiti stvarnost od fantazije. U kriminalističke programe o stvarnim zločinima ubacuju se uzbudljive dramatične rekonstrukcije stvarnih događaja. Revolucije i ratovi postaju priče koje se odvijaju pred okom video-kamere i koje se pripremaju za emisije vesti. Novinari izlažu svoj život opasnosti da bi mogli da nam prikažu te priče koje se jedva razlikuju od zabavnog programa. Međutim, te priče su istinite, izuzetno bolne za one kojima se događaju, a koje će novinari fotografisati kako bi dobile ljudsku dimenziju. Postoje određene mere bola koje mora da se prikažu kada se snima video-spot s ciljem da se podstaknu donacije. (...) Sakupljanje vesti sve više postaje pravljenje vesti. Nekoliko novinara u svojim rukama drži moć medija da informišu i da doslovno obrazuju i oblikuju naše mišljenje, u vreme kada se slike mogu slati širom sveta. Način na koji oni biraju materijal, jezik koji koriste, sve ono što izostavljaju itd, može da promeni, pa čak i da odredi tok događaja." (Weatherill, R, 2005:95).
U opštem bunilu, u scenarijima života, glumi i spektaklima životarenja, u fokus priče bih stavila položaj savremenog čovjeka kao glavne figure o kojoj se na nedvojbeno mnogo stranica naučnih knjiga napisalo i koje je mnoštvo umjetničkih dijela opisalo. Čovjek u vječitoj potrazi za boljim položajem: od totemističkih ideja o egzistenciji duha, preko metafizike, sve do naučnog shvatanja sebe, pokušao je stvoriti najbolji prostor za život. U analizi iste, otima se veoma značajan zaključak, otprilike veoma crn, ali ga nudim kao stvarnost o čovjeku i kao viziju svijeta umjetnosti. Ne mogu a da ne spomenem Goldmanna koji je također pisao o viziji svijeta. Ako taj prostor nazivamo civilizacijom onda jedino realno i razumljivo jeste da je ta ista civilizacija apsolutna laž i obmana (Nietzsche, Baudrillard, Freud...)
U kontekstu ove priče, moramo ustvrditi, parafrazirajući Goldmanna (1980) da svako umjetničko djelo jeste zapravo izraz vizije svijeta. Vizija svijeta fenomen je kolektivne svijesti koja doseže maksimum pojmovne ili osjetivne jasnoće u svijesti umjetnika. Umjetnici viziju izražavaju u svom djelu, koje proučava istoričar ili u našem slučaju sociologinja, služeći se pojmom vizije svijeta kao instrumentom. Ona mu, primijenjena na tekst, omogućuje da otkrije: a) bitno u djelima koje izučava i b) značenje parcijalnih elemenata u ukupnom djelu, kao i odgovore na pitanja koji su to društveni i individualni razlozi zbog kojih se ta vizija izrazila u tom djelu, na tom mjestu i u to vrijeme, na upravo takav način. Vizije svijeta u konačnici izražavaju reakciju pojedinih bića prema mnoštvu situacija. Studirajući tragičnu viziju u Paskalovim Mislima, Goldmann je uočio tri osnovna elementa čija dijalektika sačinjava samu strukturu te vizije: bog, svijet i čovjek. S obzirom da se ne slažem s jednim dijelom Goldmannove teze koja kaže da svijet kojeg čovjeka okružuje postaje kontradiktoran jedino za svijest čovjeka koji iza fizionomije događaja naslućuje boga – izvodeći upravo iz ovoga stanja postavku da se tu nalazi poenta tragične vizije svijeta. Ja pak, isključujući boga ne kao egzistenciju nego kao pozadinu događaja, poimam tragičnu viziju i njenu pentu, preko suštine/a čovjekovog bića koje je dvostruko. Pri tome se slažem u drugom dijelu sa Goldannom i konstatacijom sociologije literature (Goldmann, L. 1967) koja "(...) prati i proučava taj paralelizam kao zajednički atribut epohe i pogleda na svet koji im je zajednički, a sažet je u tragičnoj viziji sveta. Jer čovek, koji je paradoksalno biće 'prevazilazi beskonačno' čoveka ujedinjuje u njemu suprotnosti, anđela i životinju, veličinu i bedu, kategorički imperativ i radikalno zlo (...)" gdje su dvije osnovne karakteristike tragične svijesti "težnja za apsolutnim i neostvarivim vrednostima, kao nedostatak smisla za prelaze i finese (...) apsolutni i isključivi zahtev za ostvarenjem neostvarivih vrednosti i njegov krajnji zaključak 'sve ili ništa', odnosno stepena i nijansi, potpuno odsustvo relativnosti" (Goldmann, L. 1967:14). Također ćemo se složiti da logika tragedije leži u čovjekovoj spremnosti, ili bolje reći osudi, da ide na sve ili ništa. Ako se nije postiglo ništa, onda je to prirodni krah i poraz. A ta ista linija karakteristična je za moral tragedije.
U tom širenju socijalne hladnoće (i uz televizijske sadržaje), čovjek postaje sramota i bijeda egzistencije. Naime, mogu se nabrojati mnogi primjeri kada i kako je čovjek klonuo duhom, moralom, strašću i životom. Osim što je sam čovjek kao jedinka i kolektivitet uzročnik prirodnih kataklizmi on je ujedno i uništavalac sebe kao "višeg" bića među ostalima na ovoj planeti. Dovoljno je fokus staviti na II svjetski rat ili ovaj posljednji na području Balkana.
Postajemo daleki jedni od drugih, slušamo aparatima, mašinama šta da radimo i gdje da idemo. Stvarno je osim što je tragično, smiješno kako se čovjek prepušta slušanju tupih beživotnih stvari. Baudrillard je u jednom svom članku pod nazivom Ekstaza komunikacije upravo kao apsurdnost humane egzistencije navodio primjer prosječnog zapadnjačkog čovjeka u automobilu koji mu se obraća s rečenicama: "Niste zavezali pojas" ili "Ovdje skrenite lijevo" ili "Za 100 metara je raskrsnica". Dakle, mi sami osim što smo u zapadnoj civilizaciji već odavno otuđeni od sebe, rada drugoga bića – mi smo sada i automatizirani. U potpunosti. Sve je isprogramirano, predviđeno i protokolisano. Držimo se radnji koje su nam unaprijed kodirane kao poželjne. Pa, da budem iskrena – da, zašto da mislim kada imam kompjuter ili auto? Pobješnjeli svijet u državama neslobode, iracionalizma i bunila. U prostorima u kojima je stvarnost zamijenjena njenim znacima, u kojima je stvarno samo ono što je sposobno da se reproducira. Hiperrealnost je jedina opcija koja je satkana od već reprodukovanih stvari, od onoga što perfektno imitira model. Tako da kada je sve politika (a jeste) zapravo svjedoci smo Nepolitike kao imitacije politike, kao scenarija, tj. simulacije. Pošto sve spada u kulturu i sve je kultura, tako imamo simulaciju kulture odnosno odsustvo kulture. Obrazovanje – također. Pravo/ pravda, ljubav, istina/e – apsolutno nepostojanje istih. Njih nema. Samo su kopije orginala ostale u daljoj reprodukciji, i stvaranju šizoidnog besmisla. Smrt idejama, smrt iluzije u ime realnog svijeta koji je simulacija! Čemu služe muzeji, pisao je Baudrillard, pa upravo da se naguraju mase ljudi koji zapravo ta umjetnička djela mrze. Čemu obrazovanje, upravo da se mase otupljuju, odvoje od kreativnog, imaginarnog u korist stvarnom tj. simulativnom. Masovno opismenjavanje u korist apatije mase, depresije i laži. Sve za sve u ničemu.
Već je nekoliko godina iza mene kada sam po prvi put gledala film snimnjen prema romanu Irvinga Welsha Trainspotting. Sve je jasnije da je ubrzan tempo života i rada, ono šta se očekuje od nas, uveliko ogroman napor i promjena čovjeka u mentalnom smislu u sve gora stanja postala svakodnevnica. Kada glavni junak nabraja šta sve mora da uradi sa svojim životom, nešto kao na primjer: "Izaberi život. Izaberi karijeru. Izaberi prijatelje. Izaberi jebeni veliki televizor. Izaberi veš mašinu, automobile, diskove, plejere, elektične otvarače za konzerve. Izaberi stabilnu i fiksiranu ratu kredita. Odaberi stan. Odaberi odjeću i uz to pogodan prtljag. Odaberi da se pitaš ko si zapravo u nedjeljno jutro. (...) Odaberi svoju budućnost. Odaberi život. Ali zašto bih ?" Ključno pitanje: a zašto bih išta od navedenih stvari i uradio/la. Apsolutno bez promišljanja, većina, pod opravdanim automatizmom naseljava se u čelične stančiće na 33. spratu, gleda isprazne emisije o kuhanju, čišćenju, ljudskim odnosima, gleda reprize istih emisija, a najmanje što radi jeste življenje života. Nedostaje nam poimanje života i stavljanje sebe u život; ne bi se trebali svrstavati u puko preživljavanje. Upravo su takva stanja čovjeka, za mene tragična vizija koja se pak najbolje iskazala u umjetnosti 20. st. tačnije u slikarstvu. I stoga tvrdim da je slikarstvo kao jedna od specifičnosti postmodernog /savremenog društva smisaono/smisleno otkrivanje stvarnosti. Pri čemu je čovjek postao dobrovoljni rob služeći pasivnoj masi koja je tijesno povezana sa sve većom akomulacijom kapitala koja pak dovodi do kolapsa kulture.
Čovjek je pomoću slikarskih ideja savremenog društva prezentovan kao jedna tragična vizija koja je izgubila svoj smisao; postavši dio mreža novih realnosti čovjek je došao do svog pada i do uništenja. U konceptu postmoderne, eklekticizam kao izraz postao je veoma raširen. Citiranje pojedinih umjetničkih dijela i stavljenje istih u druga djela i društvene kontekste ubrzo javnosti nisu postale strane. Miješanje, nastajanje i nestajenje stilova izazvali su posebne sociološke i mnoge druge napore u analizama tih fenomena.
"Da li postoje neke 'posebne' socijalne determinante koje se tiču samo likovne umjetnosti i da li likovna umjetnost sama za sebe može da mijenja društvenu stvarnost? Da li je slikarstvo isključivo kao u ogledalu zaustavljeni trenutak, samo puki odraz stvarnosti? Ono je sud o svijetu, pohvala i pokuda njegovim ludostima, panegirik ili pak, kritika njegovih ideologija, a prije svega estetska svijest o svijetu koji jeste i kakav jeste. Uz sve to estetsko je upleteno u društveno i društveno u estetsko na svojevrstan i likovnoj umjetnosti pripadajući način, samoproizvodeći sasvim posebnu, ekskluzivnu stvarnost koja ima svoj jezik, način saopćavanja i 'posvjetovljenja' estetske svijesti, svoje tehnike i materijale bez kojih bi, također, bila nemoguća. Čovjeku je bio potreban takav način oličavanja stvarnosti da bi pokazao da je njegovo viđenje i shvatanje svijeta jače od ogledala, da je u stanju prodrijeti iza onog što čula samo vide kroz odraz, do same suštine stvari, i da njegova svijest daleko premašuje instiktivno djelanje." (Repovac, H. 2006:66).
Činjenica je da je tzv. nova umjetnost ili moderna umjetnost, poslije nazvana postmodernom, koja za mjerila ljepote uzima disharmoniju, asimetriju i disproporciju. Ta umjetnost je prekinula veze s prirodom; tehnicizirala se i ostvarila preko intenzivnijeg izraza haosa. Obrisala je prirodu kao kosmičkog poretka i reda u svim stvarima. Ovdje je svijet prirode iskazan kroz haos, preko pojedinačnih otuđenih elemenata koje kroje jedinstvenu cjelinu savremene umjetnosti. Zna se, da je umjetnost ogledalo vremena, ne samo odraz već i anticipacija zbiljnosti.
U savremenoj umjetnosti, distanciranje od predmetnosti izazvalo je nerazumijevanje većine uživalaca umjetnosti. Komunikacija klasičnih djela umjetnosti prema uživaocima izazivala je prividno razumijevanje, jer je prezentirala pretežno objekte koji su bili poznati većini ljudi, dok moderna umjetnost baveći se sobom u jednu ruku otežala je tu komunikaciju između djela i uživalaca, budući je zahtijevala jednu vrstu intuitivnog reagovanja, što većini jeste prestavljalo problem. Samim tim, moderna umjetnost se više približila nauci, kritičkom i analitičkom posmatranju svijeta, sve više je stvarala jedan novi svijet.
Ako bi možda htjeli ići u relativizam, umjetnost 20. st. bismo mogli podijeliti na dvije "strane" i to: jedna je apstraktno slikarstvo dok je druga ready-made (dada, nadrealizam, flixus, neodada, pop-art, minimalistička umjetnost, te i konceptualna). "Umetnost danas, ili umetnost 20. veka, pravi se pre svega za specijaliste. (...) da u postmodernoj kulturi rešenje visoke elitne moderne umetnosti postaje oblik masovne kulture. To su dva dominantna modela koji postoje na internacionalnoj sceni. Kod nas je situacija problematična, zatvorena je na individualne pokušaje ili na individualni rad kritičara, grupa, umetnika. Ne postoji običan prenos između kulture i umetnosti. Da bi se on stvorio bilo bi potrebno delovanje kroz medijsko industrijsko shvatanje uloge muzeja, uloge časopisa i marketinškog prostora u kome bi umetnost funkcionisala." (Šuvaković, M). Sa modernom umjetnosti javlja se vizija novog početka, detaljnije promatrajući javljaju se umjetnički pokreti koji su bili predhodnica moderne umjetnosti od sredine 19. st. do 30-ih godina prošlog stoljeća. Ti prvi vidovi nove umjetnosti su bili eksperimentalni i interdisciplinarni. Vraćali su se oblikovanjem iz osnove. U 19. st. stilski pluralizam je nužna posljedica držanja formalnih fiksacija istorije umjetnosti; moderna uranja u arhajsko, do samog dna, moderna se umnožava u paradigmama lišenih istorije, sve dok istorijski odnos ponovo postane jedna od mogućnosti: posljedica toga je eklekticizam i istoricizam. U doba hladonoga rata, pak, javljaju se tendencije koje Miško Šuvaković, teoretičar umjetnosti, naziva "korekcija i kritika dominantnog modernizma". U ovoj složenoj zbrci ekscenih i eksperimentalnih praksi problematiziraju se dogme, odnosno nastaju projekti koji u konkretnim društvenim okolnostima dovode do ideološke, tehničke, urbanističke i umjetničke realizacije (umjetnost kasnih 50-ih i 60-ih godina). Već na prelazu iz popularnih osamdesetih u 90-te, najezda tehničkog odnosno tehnologijskog aspekta u sfere umjetnosti daje novi oblik izražavanja. Radi ilustracije, ne bi bilo loše spomenuti, gledanje muzike umjesto slušanja (nastanak MTV-a). Sajber romani, tehnoteater, tehnoumjetnost su neki od popularnih oznaka umjetnosti tog perioda.
Postavangarda kao jedna od dominantnijih definiše se kao umjetnost koja se tumači trojako, referirajući se na Šuvakovića. Kao prvo, postavangardu možemo promatrati kao zbirni nazov za meta i kritičke pristupe istoriji modernizma od kasnih 60-ih godina do danas; kao drugo, aktuelno je ovu oznaku tretirati kao naziv za retrogardne i postromantičarske dramske i scenske pristupe avangardi na prelazu iz 70-ih u 80-te. Konačno, postavangarda se može tumačiti ili tretirati kao naziv za eksperimentalne, tehnološke, medijske, ekstatičke i kritičke pristupe odnosima visoke i masovne kulture na prelazu iz 80-ih u 90-te.
Genijalan je čovjek, gledajući ga sa aspekta istorije umjetnosti. Tolike građevine, književna djela, nevjerovatne realizacije u drami, plesu. Koliko je samo teatar magičan i nevjerovatan aspekat ljudske egzistencije! Uz to odvažne i senzacionalne su slike Kandinskog, Picassa, Matissea; instalacije Eda Kenholza ili performansi Marine Abramovič. A opet čovjek propada. Među mnoštvom religija, religijskih sljedbi i pokreta za koje treba vremena da se pobroje, no i dalje ima laži, licemjersta, tuge i užasa. Toliko novca ima u svijetu da niko ne bi ostao gladan – a gladi ima, toliko ima duhovnih skrovišta – a još uvijek nezbrinutih. Kultura, ako nije u funkciji veličanja banalizama i niskih strasti, tačnije novca – onda i nije potrebna. Kako podnijeti težinu života i ostati normalan? Potoji li uopšte "normalno" to je interesantno pitanje o kojem se može poprilično dugo vremena odvojiti, što ostavljam psiholozima na razmatranje. Ponekad mi se čini da se samo preko umjetnosti mogu prezentirati nove vrijednosti i suštine.
Ako je sve scenarij, da li je i umjetnost to isto? Biće da jeste. Ako jest kultura, ako su muzeji, akademije...zašto ne i umjetnici. Kao dokaz tome postoji ineresantna priča, naime jedna od meni dražih umjetnica Barbara Kruger, pojavila se u prošlom stoljeću kao umjetnica koja javnost provocira veoma jednostavnim vizuelnim grafičkim dizajnom (plakatima). Jedan od meni najdražih, inače bez naslova, koji je zapravo bio u funkciji da bude magnet za frižider izgleda tako što ljudska ruka drži karticu na kojoj piše: "I shop therefore I am / Kupujem dakle jesam''. Aludirajući ovdje na poznato Dekartovo promišljanje: "Mislim, dakle jesam". Stoga današnja kultura, konzumeristička nije ništa drugo do ona u kojoj je mjesta ostavljeno samo onome što se da kupiti i onome što je pristupačno – masovno. Dakle, nisam više ja ta koja mislim, jer ako to činim ja ne postojim, čim ispeglam karticu ili platim stvarnim novcem – ja postojim. Ja sam živa. Neživi su oni koji razumijevaju, koji osjećaju dok suprotnost njima oni koji kupuju, ne misle, koji glume, oni koji promatraju a ne gledaju, čuju a ne slušaju su živi. Živa bića.
Jednom prilikom jedan vrsni bh. intelektualac, kada sam ga intervjuisala za naučne svrhe, mi je napisao: "Bilo je i prije, a ima i sada slikara, koji nam sve naprijed rečeno kristalno jasno predskazuju, odnosno kritiziraju i pokušavaju da na humanim i etičkim prinicima, utječu na promjenu svijesti. No, oni su dio te stvarnosti. Mnogi se kao i intelektualci lako prodaju, a njihov angažman donkihotovski predstavlja dvoboj sa vjetrenjačama i kapitalom pred kojim su svi kapitulirali. Razvodnjavanje problema supremacije elitnih manjina nad neelitnim većinama na globalni nivo, govori i to da je gotovo nemoguće stvoriti revolucionarnu svjetsku silu, koja bi zaustavila nezaustavljive trendove. Riječ je o globalnoj prostornoj i vremenskoj raspršenosti svjetske populacije, kojoj su iznuđene razne segregacijske, civilizacijske i religijske distance i konfrontacije na lokalnom nivou."
Upravo, u tim silnim bodrijarovskim scenarijima, zaključak je, rijetki su ostali netaknuti. Tako je bilo i s Barbarom Kruger, naime, ona je prije nego je postala umjetnica koja jasno problematizira fenomen komercijalnog, odnosa moći i prava manjinskih zajednica radila kao grafički dizajner poznatog modnog časopisa Elle. Zasitivši se tih okvira djelovanja, dala je otkaz i odmah počela sa svojim umjetničkim angažmanom. Postala je slavna, postala je hit, što bi rekli mainstream. Ne znam da li je njoj cilj bio biti slavna i bogata umjetnica, ali činjenica je da su je korporacijske sile ulovile u svoju mrežu. Upravo taj plakat koji je meni jako drag a kojeg sam gore ranije spomenula završio je u Diesolovoj kampanji za novu seriju farmerica! Da bude još gore na samim farmericama na pozadinjskoj etiketi pisalo je upravo to – I shop therefore I am. – Užas.
Borbom i kritikom protiv komercijalizma, Barbara je postala upravo centar jedne takve odvratne kampanje! I to nam je dokaz kako umjetnost u današnjem vremenu ako nije dio glavnih kolosjeka onda je baš na margini, često osamljena bez pretjeranih uticaja na promjene. I ono što je idejno i estetski kvalitetno, to se pak unakazi omasovljavanjem. Pitam se da li je Barbara ipak svjesno ovim svojim radom uticala na to i da uđe u mega kampanju, tako govoreći "ako ih ne možeš promijeniti – pridruži im se" ili je ipak ostala dosljedna sebi u smislu "evo vam moj rad, dajte mi brdo love a ja ću i dalje o vama kao najvećim idiotima..."
Zar nismo tragični? Možda bi neko drugi, kao Baudrillard rekao odvratni seratori, ali eto. Čovjeku današnjice preko ovih silnih ekrana nije dovoljno biti fin, treba biti mrtav da bi opstao u svijetu potrošačke kulture u kojoj svako ima svoj bar-kod i cijenu. Ja mislim, bez obzira na silne eksploatacije prirode, onog humanog u ljudima, da umjetnost u ovom ruglu života ima najveće šanse za opstanak. Uz silni "mentalni AIDS" smatram da umjetnost kojoj je to i jedna od uloga, može da nas osvještava i da nam daje smisla. Da nas nahrani. Šta bi ijedan grad da nema teatra, i šta bi ijedna sredina bez književnika koji piše, iritira...kako bi smo bez štafelajske paradigme koja nema stida da se da svom gledaocu u potpunosti. Ono društvo koje ne gaji osjećaj za umjetnost i koje ne radi ništa na intelektualnom oživljavanju i nije društvo, to je samo jedna učmala sredina koja nema kisika za život. Mi smo s postmodernom prošli jednu fazu dekonstrukcije i raspada u umjetnosti, zajedno s raspadom u metanaraciji. Prihvaćeni su pluralizmi ideja o tome šta je funkcija umjetnosti i koje je stanje društvenog. Društveno je neodvojivo od umjetničkog i obrnuto. Dok je čovjeka bit će i pitanja, sve dok je pitanja bit će i istraživanja, prema tome bit će i stvaranja. Bez obzira bio scenarij ili ne smatram da je važno vjerovati, promišljati i ići smjerom kritičke analize stanja u kojemu se svi nalazimo. Upravo to umjetnost i radi. Želim vjerovati da su djela Barbare Kruger i njoj sličnih koji su završili "s onu stranu komercijalizma" ili "u kotlu komercijalizma" uspjeli ipak dotaknuti većinu da se zamisli i upita: "Da li sam i ja taj koji samo ako kupuje i postoji ili se moja egzistencija ogleda u znatno dubljoj akciji?" Egzistencija umjetnika/ca je takva da nas hrani, da nam daje na kapljice duševnosti koja je negdje uz put zaboravljena.
Parafrazirajući jednu pjesmu Jamesa Douglasa Morrisona – da, mi jesmo podijeljeni na glumce i gledaoce, opsjednuti herojima našeg vremena koji žive za nas i koje kažnjavamo. Istina je da se zadovoljavamo "danim" u traganju za dojmovima. I možda i nismo ništa više od onoga što Morrison kazuje "preobraženi iz ludog tijela što pleše po padinama brda u par očiju što zure u mrak".