Džuna Barns

Pjesme i fragmenti iz zaostavštine

Sarajevske Sveske br. 41-42

prevela sa engleskog: Irena Žlof

Napuštanje (Čovjek ne može pročistiti…)
Čovjek ne može pročistiti tijelo od njegove teme,
Kao što svilena buba sobom vuče nit,
Da skrpi pokrov za svoju metamorfozu
Iz svilom bremenitih usta
Ali nema utočišta u oku fosila,
Svodniče, prođi.

Drvo prosvjetljenja
Sva djeca, u neka doba, s rukom u ruci
Idu u šumu da se odbiju od roditelja
I stasaju u lišću. Smrznutog stabla
U proljeće duh se budi, hoće li to promijeniti
Zimu u mrtvačkim kolima? Pij iz njegove šupljine
Krvave mrlje su Cesar? Hoće li prokletnici
Preturajući kosti vrabaca,dah crne vatre što vrijeđa
Pronaći hodočasnike s drvetom zabijenim u leđa?

Jadikovka za bijednike, svakog od njih
Kao što kitovi pod jarmom delfina, u jatu
slabijih peraja puštaju krv,
Dođe mi svakidašnji čovjek, moj svećenik i svećenstvo
Da upita, „ko ispi posvećenje u mahu?“
Ko razreza saće napola, da vidi kako vrvi
od zujećih tijela,protjeranih iz ćelija?
I bolesni
I poljuljani namjesnici što zapišavaju stubove?“
Ja odgovorih:
„Ko u vašem usponu ču za Kamenice tame?“

Diskant (Nema roda…)
Pro vita sua
O napuštanju, partenogenezi i fantomskom {žrtvovanom} proljeću

Nema roda u oku fosila,
Svodniče, prođi.

***
Ako neko pita na čijem teretu njene nježnosti je trag
Budi kratak,
Reci Faeton koji uzalud stajaše
na listu,
Reci Endimion koji hrkaše,
Reci Ganimed, u krhotinama sunca;
Reci Dafne što se u kori {žuboru} skriva
Reci bilo ko ili reci ševa –
Ah, reci da je ševa!
Takva prevejanost, takav ton
Takva samohvala i inat –
Tako „Slatko! Slatko!“
A kad neko slavuju
Prereza vrat,
Prevario{pokrao} je srce,
Ubio {pogubio} je vječnost.

Diskant (Njegova majka reče…)
Njegova majka reče
(Koja se odavno u svojoj majci skriva)
„Ja sam jaslice i ja sam smrt.“
„Doista“ on reče.
„Nek bude što mora biti;
Dovedimo svoje tigrove, oni će se za nas suočiti.“

Ko je umro tog dana u Dannemori?
Kažu da u trenutku elektrokucije, žrtva postaje „neko drugi“.

„Ako se zlato razboli kad ga živa dotakne“
šta onda bude običnijem metalu, kad ga se nasmrt probode?

Ako električna polja naše planove more,
A u slabljenju gravitacije ključ leži;
Ako vatra i meso novu leguru tvore,
A uhvaćena munja tome teži.
Ako udar struje oslobađa „nekog drugog“,
Kao kad najsitnije krtice glođu naše laži,
Onda upitaj zatvorskog čuvara šta je namirisao
Tog dana kad je žar Van Allenov pojas progorio.
Od kojeg goriva smolast postade, koja to radost
Probi zvučnu barijeru krivnje?

Faraon

Faraoni u kamenu.
Zamisli Ramzesa
Bdijenje njih ne probudi:
Sjede glasno u tišini.
Kćeri, žene
Kao noževi zabodene
Njima među koljena
Spojeni za sva vremena.

Diskant (Tako su išli gore…)
Diskant broj
Tako su išli gore-dole i uglavnom kroz suze,
Kotrljajući svoje rane, pogleda tako zaleđenih
Da nijedno biće niti ljudska pamet
Ni Sveti Eustat niti njegov jelen s prutićima,
Ni uzvišena Varuna što zauzdava vode
Ne mogu pokazati zašto neko biće zaklanja lice,
Nema tog izraza lica koji će objasniti
Zašto je Kserks šibao more
I šta to znači
Veliki čovjek

Smrt i služavka satjeraše ga u tor
Naučio je on da ih zadovolji, i ne govori ružno
O svom posljednjem „dugom putu u noć“, ali kako pade
Čuvši nesretne jauke Filomele,
Skrovište Dafnisa što stajaše u lišću,
Ona izreza povez, da mu uljudi oči,
I obilježi mjesto, da se zna gdje je pao,
A onda ga preturi jedan i po put, za pakao.

Stoga sestre
Stoga sestre sad je pravi tren
Iz petnih žila
Oplakujte nestanak i skrivanja;
Tabu postaje opscen, od previše huškanja:
Slava truli, kao svaka druga zelen.
Stoga kćeri gvaša
Labuda Orfeja ne tražite uzalud
Ne perite
Čizmu putniku
Obojica odoše neznano kud.

Kad ljubljeno tijelo nestane

Kad ljubljeno tijelo nestane
I zub uz zub istinski ljubavnici legnu
U nemoćnoj klopci, kost uz kost,
Hoćeš li to nazvati ekstazom?

Ne, već ljubavlju u škripcu.
U posljednjoj ekstremnosti,
U borbi protiv vječnosti,
Ljubav posustaje od slabosti,
U činu nesvakidašnje vjernosti!

Satire (Pamćenje ima mišiće)

Pamćenje ima mišiće.
Neko reče „Svakako.“
„Nama nad glavama, jetra, crijeva i žuč
U ptici lete!“
„U pužu,“ ja rekoh, „oni gmižu polako.“

Tom Fool (Imaš opaki jezik…)
Imaš opaki jezik lešinara;
Ja ti kažem
Jezik poljske ševe spusti se
S vremenom i smiri prašinu;
Kakve koristi od čovjeka –
I Filomela, njen nijemi jezik, vapaji u njenim ustima
„Da govori o boli.“

Čavka

OKO ŽALUJE
Oko u oku koje ima oko
Da vidi podozrivo oko, sve oči varaju
Ko to ima tako uštimano uho
Da čuje Dafnisa kako ide kroz lišće
I čuje list koji pada u kamen
Čuje kako se raskidaju čini
I gdje Perzefona ljutito palaca jezikom.

     All rights reserved. Sarajevske sveske © 2010 - 2017.