Admiral Mahić
OTKUD LJUBAV ZA STOLOM SMRTI?
Sarajevske Sveske br. 41-42
Izbor iz poezije
KUĆA U ZAGRLJAJU SA ČEMPRESOM
1.
Na stolu miriše hlorofil, pisaći stroj
pun vijavice. Iz ovog kuta, iz vatrenog
snopa ne mogu dalje – čekam da
kanarinac cvrkutom počne rušiti zidove.
Čekam te, ljubljena, u ovoj kući gdje lučim
poeziju. O moje vatre! Riječ se
napila, u stalnom strahu od smrti.
Kuća je jeka, kuća je tijelo.
Nitko ne zna šta radim u kući od mineralnih
prozora. Soba je pričama zakrčena. Šutim, od
soli kip ti pravim. Kuća nema straha,
spokojno kao mačka u zumbulima
plavim prede.
2.
O ženski cvijete, o živa prirodo, i čempres pred
našom kućom s nama je na putu. Otvori prozor
pozdravi ga, dodaj mu čašu vode,
kaži mu da pjeva.
3.
Zidovi bez cigle, vječnost, do sitnica tačna,
kreči nas nevidljivim vapnom, poji nas vinom.
Iz riječi izlaze cvjetni prašnici, rasipaju polen po
podu. Ispod je sada svod.
Kuća, preplašeno ispušta bodlje – obiteljski kaktus!
JUTRO
Premorio sam se od jahanja perja
nikad nisam bio bliže oblacima kao jutros
Mnogo lijepih djevojaka nema mene
Mnogo praznih kuća pored mora nema mene
Ni državni ni privatni biznis nema mene
Uspravna samoća
Jutro.
PLANINSKI VODOSKOK
(za Franza Hohlera)
Kapi vode blješte, kao citati iz svetih
knjiga.
Ovdje se srce moje smiješi
srcu Geteovom, kao sunce suncu kad se sretnu
u svemirskim provalijama.
Rodio sam se da iskusim kretanje, da se kao more uzbibam
u snu, da dušom obuhvatim sve. Šta ja znam šta je smrt
tijela. Šta su švicarski vodoskoci. Šta je ovo selo
Lauterbrunen. Šta su gole djevice. Šta je rat. Ali svoj
osjećaj znam. On drži sve stabljike na rubu litice.
Stao sam u hlad planinskog vodoskoka
koji mi je rekao da se poslije smrti kidaju sve rodbinske veze.
Ovdje je ljubav jednostavna, jer nema jednog svemira. Mnogi
svemiri su pokrenuti. Sobe. Svemiri su sobe! Oholost je
zatvorena u sobama. A ja pod vodopadom svjetova.
Mrtve ruke nisu ovdje više
mrtve ruke. Ruke rastu iz vode, iz plavetnila
u nebesima. Spavaj. Lebdi. Ne broj kapljice.
Voda je predobra.
O GRADE PODIGNUT PRIJE MOJIH PJESAMA!
O grade podignut prije mojih pjesama!
Ako sam još u ovom životu
mora da sam se otrovao
glazbom nadzbilje.
Ja samo sanjam da sam zaključao gradsku kapiju.
Ja samo sanjam da ljubim djevicu na pokretnom mostu.
Ja samo sanjam da šumske ose izbijaju satove.
Treba da prihvatim stvarnost
kao bijelu mačku u krilo.
Vjerujem u diktafon, na brzini 24,
a na brzini 12 mumlam kao tigar
pored Vječne vatre.
Moj će život sresti moj život.
Neko je popio času više.
Neko je pročitao knjigu više.
Neko napisao knjigu više.
O grade podignut prije mojih pjesama!
Vjerujem da ovdje nisam radi šale. Ja očito nisam ja.
Sarajlije pjevaju neprestano -
jedan umire a drugi pjeva.
Vjerujem da je Branko Mikulić sa četrnaest godina
otišao u partizane, a ja u depresiju.
PAS
U Sarajevu, sreo me pas i reče:
"Sjećaš li se mene ?"
Njegovo lice, njegove modre oči, njegov dugi rep
stresli su se od susreta s povratnikom u Sarajevo.
Bilo mu je drago, bilo me je stid.
Suton je pričvrstio skije za natekle noge i spustio se
niz sokak Ašikovac u korito rijeke Miljacke.
Zagrlio sam se s psom.
Ali ništa nije opasno kao sjećanje na
prvu ljubav!
Koliko sam puta čuo glas jakog vjetra koji je
magičnu Merion oteo iz mog zagrljaja!
Onda sam se sjetio psa s kojim sam se
družio u Torontu, jer znao mi je lizat ruku
kad osjetim da sam sam.
Jeste, to je pas Doson,
princ iz raskoši antartičke.
Samo pas Doson zna šta je bilo sa mnom
kada me je Merion izbacila iz
srca. Krv mi je pošla na nos, jer je draga djevojka
upalila svijeću u meni i vratila se u krevet vjetru.
I najednom, krenuo sam ka viktorijanskoj kući,
u kojoj je Merion živjela sa Mojrom i Ketrin –
spreman da ubijem!
Ali, pas Doson digao je glavu s otvorene Londonove
knjige OČNJAK, onjušio u zraku ludilo
zajurišao se kao metak kroz zatvoren prozor
da me vrati tamo odakle sam pošao.
Doson je bio Ketrinin pas,
iako sam se premišljao da ga usvojim
jer bilo gdje da krenem razjurio bi vjeverice u drugom
stanju po trotoaru i ponovo za mnom, ko za sobom.
Uvečer na krevet skoči i ušuška se između mene
i Merion i, kao Hegel pored kog niko nije prošao nepovrijeđen,
djetinjim režanjem vjeru u ljubav oživljavao.
Ljubav prema salami i – što god da se desi –
ljubav prema Merion. Sutra ćemo opet izići vani
i kupiti italijansku salamu,
pola psu, a pola pjesniku.
Još obrok dijelimo tamo
preko okeana
u vrevi parka
Putnika dva.
A u Sarajevu žmirka u psećoj glavi
vjernost dobrote kao mali semafor na
napuštenoj cesti, i kao da reče:
Uvukao sam se na prekookeanski brod,
okrznut kišama doplovio do sunčane luke Ploče,
potom uskočio u teretni voz za Sarajevo
da ti kažem što mi je Merion rekla na uho:
prenesi svome prijatelju da stalno
gledam njegovo lice u vjetru.
LJUBAVNI DIJALOZI SA BARBAROM
Barbara, gdje si!?
Debeli bumbaru – prevodim tvoje pjesme...
Barbara, čuješ li svaki moj osjet?
Vriješ od osjeta. A jasno mi je i da tražiš ženu koja je
sva tvoja i samo tvoja.
Barbara, LJUBAV izgleda POSTOJI!
Ljubav je bila fraza dok se nije pretvorila u tebe.
Želim da te vjenčam u zoru!
Koliko li je to razdoblje materinstva?!
Kolika li je složenost ljudskog jedinstva?!
Radujem se tebi, bumbarčino...
Barbara, meni treba ljubavni dijalog a ne prezervativ.
Radujem se tebi, bumbaru, i polenu ljubavi
kojeg posvuda kupiš...
Barbara, ja sam bumbar iz Sarajeva koji sadi
ljubavne stihove – bumbar zanijet blagošću.
Dragi, trostruko miriše tvoja ruža, to je danas rijetkost.
Barbara, gdje si!?
U zori.
Barbara, ti si najhrabrija bijela zvijezda!
Radujem se tebi, bumbarone.
Barbara, ovaj moj natečeni stomak ima
svoj prostor i sebe usmjerava
prema klasju sred oblaka!
Radujem se tebi, ali trebaš trčati.
Barbara, nečujno se okrećem...
Dragi, tvoja će poezija biti
vrpca među nama.
Barbara, gdje si!? Svoju samoću ti kao pun pehar pružam.
Debeli bumbaru, u vinogradu
svukla sam haljinu kao studen.
Barbara, u ovom životu mora da sam se
otrovao šumovima strasti... Poljubi me!
Dragi, vjeruj u arhitekturu razuma.
Barbara, gdje si!?
Dragi, sni će se vratiti tamo
odakle je započelo tijelo.
Barbara, zašto sve žene vole
OPTIČKE varke?
Stari Admiralu, jučer sam se na biciklu upitala – zašto neki muškarci
Vole OTPIČKE varke u Brazilu.
Barbara, prije dvije godine u Sarajevu, dao sam
dobrovoljno krv bolnici Koševo, ali je
iz krvi isplivala Titova slika u ulju.
Dragi, hajde ti u partizane – a ja
moram se isključiti iz ovog ljubavnog dijaloga – jer radim.
Barbara, gdje si!?
Dragi, nešto puno plače priroda, hej – plačem i ja!
Barbara, ja tražim samo tvoj poljubac koji ne laže.
Debeli bumbaru, radujem se tebi.
Uživaj bumbaru u gradu
ali čuvaj se ženske ruke i alkohola
a cigare prepusti kolegama, ljubim te.
2
Barbara, gdje si?
Pod tušem.
Barbara, imam dvije gromovite vijesti: Sinoć u Večernjoj školi, položio sam zadnji ispit za Varioca – a čim je zora poljubila boju neispečene crvene cigle u mojoj staroj zgradi,
poštar mi uručio biometrijski pasoš...! Koji uvodi milicajce u moje zjenice.
Admiralu, Varioče, jahaču biometrijski – čestitam ti zajedno sa mojom majkom i njenom mačkom za dvije najsjajnije vijesti. I sad naštimaj glavu naporedo mojoj glavi i nećeš više živjeti neuredno – u zagrljaju zajedno ćemo slušati grupu Dobro naštimani starci, i neće ti više pasti na pamet da se kockaš sa bijelim dugmadima i da juriš za ženama koje te obilaze kao dobro uštimane provokacije!
Barbara, gdje si!?
Sušim kosu vilinsku. Pitam se – hoće li mi kroz moje zjenice kompjuter čitati mozak.
Barbara, čim doskočim kao zraka sunca na Šengen-granicu – ako me mađijski graničari upitaju: kuda sam krenuo – ili kojoj kravi idem da je pomuzem, reći ću: Mađijski graničari, ja sam se u mojoj šezdeset i trećoj prvi put, materijalno i sentimentalno – uzvodno i nizvodno – uvozno i izvozno – najozbiljnije zaljubio u još nerazvedenu zvjezdanu stopu iz Graza koja divno pjeva staroslovenski i BHS jezik i ujedno prevodi moje sonete koji imaju oblik konjskih sedala... i evo vam pokorno predajem u vaše ozvučene ruke njen ljubavni Poziv...
Dragi, u Štajerskoj je prosvirala puška zime.
Barbara, pročitao sam na Internetu da je Štajerska prignječena vinogradima. U Štajerskoj ja pijem bijelo vino sa nerazvedenom zvjezdanom stopom iz Graza, finim ljudima i radnicima! I rad je provod u Štajerskoj! U Štajerskoj se ne gleda titula. Ali gdje je taj šumski proplanak u Štajerskoj koji će opisati moju depresiju?
Admiralčiću, piši sonete, jer će oni otvoriti oči erotskoj depresiji – da obiđe ljepak sporednim putevima koji su ostali slobodni...
Stara, ja kad umrem, najbolje ću pisati... Tamo će me dočekati muzika za moje sonete.
Stari, ti umjesto „kockarske duše“ imaš hodajuću dušu – tebe su i život i smrt probudili, da pišeš plavetnila. Da budeš dobar i sa svojim nogama, trebaš ih njegovati i dražiti, jer te već 63 godine nose kroz stotine špilova pravrelih karata... Naprimjer, morska sol, grickalica i kreme onostrane svjetlosti preko noći, to će biti mirakul u Grbavičkoj ulici... Za svoju STARU, hoćeš li se malo „renovirati“ – tuširati, „grickirati“, „češljirati“ – nogice polirati?
Barbara, šefice, ja sam niko i ništa, a jedino ti se raduješ meni...
Admiralčiću, nisam pogodna za šeficu, škakljiva sam oko koljena...
Barbara, gdje si!?
Debeli bumbaru, krećem na posao i onda bježim u saunu... Dragi, daleko smo i komplicirano je, ali smo uski prijatelji i radujem se da ćemo se vidjeti i da ti mogu uskratiti samoću... Ali nemoj biti razočaran kad sam zauzeta, poslom i familijom. Ne da se to promjeniti. Eto, radila sam non-stop tri dana i gotova sam – kao da nisam imala nijedan slobodan dan – opet me boli grlo, glava, nos curi, JEBENO! A sutra ponovo, ledene kore na knjigama topim...
Draga, u meni je prosvirala lutalice puška oskudice. U Sarajevu, u parku na Koševu, pahulje snijega su na jednom od kontejnera napisale – Gledaj u svoj tanjir...! Ja čekam svaki dan posao – ali poslovi su na kocki! Kako je bolno, biti nezaposlen u voljenom gradu! Prezaposlen sobom. Da mi je barem da na galopirajuću muziku varim sonete koji imaju oblik konjskih sedala...! Ali, gle, draga – jučer se desilo nešto čudno i mađijsko – prosvirala je u meni proleterska želja da te obgrlim, oh, kako ti nisi bila u tom trenu pored mene, gola i vlažna kao testera visine, pa sam obgrlio Veš-mašinu, ali ona je šumeći kao plač djevice koja je izgubila nevinost, iznebuha u mom krilatom zagrljaju, naglas crkla! I evo od juče – sav Gornji i Donji veš – perem na ruke... Barbarius, doveo sam sebe do ljubavnog ludila – recimo da je i ormar od orahovine crkao, jer sam i ormar od orahovine silno zagrlio misleći da tebe grlim... Recimo da je i izrezbareni luster iz Egipta naprasno crkao jer sam i egipatski luster prije dva mjeseca zagrlio, misleći da tebe grlim... Recimo da je i termoakumulacionoj peći crkla električna duša, jer sam i nju prije tri mjeseca obgrlio misleći da sam tebe dogrlio...
Admiralčiću, polubumbarčiću – nosi tople stvari, zima je... Dakle, veži pojas i uživaj u letu... I nemoj da grliš te tople slivove kućnih stvari – jer ću te ja tako božanski toplo UISTINU zagrliti...!!
Barbara, gdje si!?
Debeli bumbaru, upravo sam izašla iz banke – odaslala sam ti lovu za putovanje, i za tvoje neplaćene račune...
Barbara, čim počnem raditi kao Varilac, koji će zavariti SVIJET, vratit ću ti lovu...
MOJ
Svim kamenim gradovima pjesnik veli:
Da mi je život urediti svoj!
Zlatnozelenoj pučini pjeva:
Da mi je život urediti svoj!
Zidarima što ga časte votkom
Uzvikuje: Urediti život svoj.
Vlasnici restorana koju ljubi
u čamcu od rubina, cvrkuće
kao maestral: Život svoj.
Poeziji, sve milijoj strankinji,
koja ga čuva od bijesa,
u mrtvačkom sanduku, šapće: Svoj!
PRIČAO SAM MORSKOM VALU
Pričao sam morskom valu da sam pitao jednog
čovjeka da li mi može pomoći. On je rekao da će
učiniti sve po tom pitanju i da ga sutra posjetim
rano izjutra.
Ja sam se pojavio u njegovom uredu, a on me je pitao
zbog čega sam došao. Potrebna mi je pomoć,
na primjer posao. On je čvrsto obećao da će učiniti sve
po tom pitanju i da ga posjetim za mjesec dana.
Ja sam se pojavio u njegovom uredu, a on me je
pitao zbog čega sam došao.
Tako sam tri godine išao kod čovjeka koji je
govorio da će učiniti sve po tom pitanju. Početkom
četvrte godine taj čovjek je prebačen na visoko
radno mjesto. Poslije tog događaja, nisam ga uspio
pronaći. Kao da je propao u zemlju!
Pričao sam morskom valu da je taj čovjek propao u
zemlju.
