Meta Kušar

Odabrana poezija- Meta Kušar

Sarajevske Sveske br. 41-42

prevela sa slovenačkog: Senada Smajić

Zašto ne pišem ljubavne pjesme

Pupak usred doma je uistinu vječno kandilo.
S jednim jedinim dodirom probudi se svaka ćelija tijela.
Prosvijetli sve od Ahilove tetive do medulle oblongate,
od lijevog mezimca do desnog kažiprsta; nutrina spada pokraj.
Zagrljaji i poljupci bude vječnu želju
da bi svaki djelić tijela bio prožet svjetlošću.
Prosvijetljeno tijelo! Ne zapuštaj ga. Ja ga ne zapuštam.
Što bih s dozvoljenom ili zabranjenom ljubavlju!
Sve je zamjena za vatru i vatra je zamjena za sve.
Rasvijetli jetra i oči i nos. Lica, koja ugledaš, ogledaš.
Slovo napravi riječ i riječ napravi vrt
i vrt napravi toplotu i toplota posuši dušu.
Suha duša je Kneipp. Sve izliječi vodom.
Kos neprestano žvrgolji smisao.
Ružičasta nije ništa manje stvarna od Vraga, koji razbije pustinju.
Ali ne i čovjeka. Ljubav svijetli kao Hanuka,
kao diwali, kao sveta Lucija. Zastane u šatoru.
Gori, za mrtve i žive. Zadrži zvijeri. Strijela je oganj kovač.
Čujem ga u glasu, dok još nisi skovan, u glasu ga čuješ samo
potkovan. Sasvim isti, a drugi. Iskra odmah preobrazi. Oganj gori,
da smrt ne može pristupiti. Najtanja folija, netvarna,
procjeđuje zlo. Ništa ovdje i tamo. Ništa tamo i ovamo pa opet nazad.
Odgrneš oči. Istinska nebeska mana je zora s pernatim ateistima.

Serenissima

Otkrila sam pregrijanu masu poganskih
bogova. Jedan me je stisnuo uz zid, drugi
su u nju bacali likove, da su se talili
sa srebrom. Kad sam pojurila za zlatom,
smrt je promrmljala. Hoće zar, da vidim dalje?

Sablje su bile na meni. Smrt ih je odgurnula.
Vidjela sam ljubav. Vreli pelin je ispario
i ugledala sam ljubičasto sjeme što u rovu
na paprati čami. Vidjela sam potomke
ubojica, koji se preporode u gondoli. Jezik je

jedan. Iz bijelog muka oživi bijelu zemlju.
I slavuj ga govori u kraljevskoj krošnji
da se bijela bukva u bijeloj noći okrijepi. Jezici
lete. Ne usuđujem se sebi reći o čemu razmišljam
pod tristogodišnjim kalabreškim borom.

Pod njim je Johann sanjao Fausta. U Padovi
cijeli rodovi su o njemu brinuli. U Santa Maria
della Salute se je vrtio oko zlatne osi,
a Mefisto oko njegove. Kupola je prekrila
obojicu. Ko čupa bukve? Ko čupa nas?

Kad pukne prva nebeska torzija, arhitekt gurne
inspiraciju u Herodovu palaču. Samo vladaru
koji gleda zločine dovezu crnu gondolu!
Kad stane u nju, od straha će umrijeti. Niti
njegova majka vladarica ga neće moći spasiti.

Niti smrt ga neće moći spasiti. Teklič hoće.
S mirisnim drvetom liječi. Pod krošnjom
drveta postane nesmrtni magarčić.
Jednog dana zavladaš svemu.
Nosiš li još nakrivljen šešir?

Tinta

Znam, moraju te upoznati nakon dvanaest stihova.
Ne upoznaju li te, nisi pjesnik. Moje srce upoznaš nakon četvrtog.
Kad se ništa ne događa, tišina je. U tobolcu zuji pčela.
Kupio si mi nove strune. Nokte. Novo držalo. Tintu.
Kad se ništa ne događa, tišina je. I u tobolcu je mir.
Kožom otkrijem oblake, sveto mlijeko, peruniku,
po kožunu prepoznam životinju. Koža je život. Kudikamo je više
od samo gledati. Kad ga dodirnem, koza napravi riječ koža.
Kozja klobučina je sveta voda. Kožu dodirnem kao riječ.
Koze kao minute. Kao novorođenčeta. Leži i uživa sunce.
Mozak i koža rastu zajedno. Sunce hoću, sunce.
Sunce brzo zaslijepi. Ne razlikujem te, jer se strast
munjevito presvlači. Kad dođe, pretvori se iz gospodara
u roba i opet, neprimjetno, u gospodara.
Boji se vjetra. Bojim li se uistinu strasti? Kočije za Duha?
Kad bukne ne znaš što je. Goreća voda ili tekuća vatra?
Princu osjećaja, ti, kralju izazova, vrati mi kraljevstvo. Reci
mi, što je istina! Jesu li patnje britke ili su nesmrtne? Jesu li slavlje?
Muk nije mir, već tvrda muka strašne buke. U tobolcu je tišina.
Stih je sasvim sigurno odrvenjela strast – otvrdnula od straha.
Sve ti dajem. Više nego što hoćeš! Sve što stih dobije, iscrpi.
Stih je moja koža i tišina. Upijač razdraženosti,
blizu je, dopadljiva blizina. Stih je moja koza.
Moja bijela, bijela koza. Ako je odgurnem, postane milost
svih darova u bezdanu, u rupčazi izgubljena.

Hrast

Pod stolom krijesnice.
Mjesec leži na predzadnjoj grani bora.
Po toj grani znam dokle je stigla noć.
Ponovo sam uzela nebeski doping.
Poslije sprinta, iscrpljen, padneš na pijesak.
Što li skriva hrast?
U divovskom stablu su vrata, okolo hrpice.
Pred vratima leži znanje, a i najveće i najsnažnije
oružje. Na kamen polegla lica papira
i moj dijamant. Nimalo svile nisam donijela.
Nimalo vune. Jesu li mi noćni leptiri zbog toga zaplijenili
veo vela? Voljela bih, voljela bih da je taj hrast moj
i da niko za njega ne zna. Čudne riječi po jeziku
šeću. Razumljive, a istodobno posve nerazumljive.
Livada govori da imam hrastova vrata. Već odavno
ih imam. Telence je prisluškivalo stogovima. Rastvorilo stogove.
A i dalje je, lupetajući, posve zbunjeno tražilo hrastova vrata.

Lapis

Moja tajna živi kraj voda. Tvoja tajna
živi kraj gora. Voda se slijeva sa gora. U svetim
danima uske sjene se priklone Gradaščici.
Ja se priklonim Riglu. Dozvoli nam da se
iz daljine gledamo u oči. Sa svim nitima šijem
dušek među nama. Naslanjam li se na 66 000 sunca?
Četrdeset godina slap lije u kuhinju. Ko smije kroz njega?
Ako se ne prepadnem, ako ne plijenim pčele, mudrost
kapne u krv. Po Ljubljanici zaplivam s patkom.
Manjom od pileta. Vjetar joj diže paperje,
dok siječe rijeku. Valovi putuju u oba smjera. Ne pripija se
uz vodu. Voda se pripija uz nju, kao Jahve uz pravednoga.
Drugim popuštaš u okrutnosti. Kad mi umiješ oči,
iz vode iskoči stih. U stihu pravim vino. Na stolu lapis.
Dokle sanjam? Odakle, dokle? U lapisu, silne tvari.

Momak

Kad raj hrupi u srce, zažubori svježa voda.
Tražim žuta zrnca. Dižem kamenje,
sijem pijesak, jer su rudnici rijetki. Situ svake
godine zamijenim okašca. U raju sijeva kroz noć.
Sasvim iskreno kažem, puno pišem. Znaš i sam.

Kad se probudim istog trena u mene skoči um.
Razgrne krcatu lijehu ljiljana. Mirišu ti od glave
do pete. Pupoljci skrivaju najviše.
Umijese ševu, kao iz gline, njenu pjesmu,
što iz zove švigne u knjige, u šljivov džem.

Stihovi se predaju, kao što se um predaje srcu.
Život se ne odvija tako, kako bi vrt s narcisima htio,
zato skačem po norveškim mustrama, spletam
prašne kite crvenog luka, kružim među sjemenkama.
Starim dvjesto godina. Hiljadu. Starijim od pamtivijeka.

Vuku me ka zdravoj zemlji. Tebi ću je dati u saksiji.
Momku pokazujem, kako strašne snove propješačim.
Hoćeš u saksiji klijati? Kraljev momak, nosi krinku
zato ne može plivati. Kada te obezvrijede, skoči
najviše. Jedno je imati knjigu, drugo je skočiti.

Cijeli život hodim po tajanstvenim stepenicama.
Nikad ništa unaprijed nisam znala. Ne znam ni sada.
Kad monstrum radoznalosti pred mene postavi orakul,
umotam se u šal i legnem u krevet. Moj um i Alojzov
ljiljan, ti i Petar Klepac, žena krokodila i ovaj tigar,

i kao crkveni miš siromašna američka pjesnikinja, jež
i kraljica Margaretha II imamo istog prednika.
Iz jednog krene sve? Zar pjev pokreće vlastita snaga
ili ga nosi morski tok? Stretto di Messina
odlučuje jedino o maslu i o marcipanu. Darwin je

opisao pošasti. O jami niti riječi?
Duševna tama ga trefila u srce. Suze su ga
zamaglile. Vidi me. Gledaj me još. O čemu
razmišljaš? Ko će mi napraviti križić preko čela?
Srce i vino vladaju tim planetom?

A kruh?

Zelen

Tvoje kutije me uče kako nemati
sudbinu. Navikle su me na srčanu zelen,
neven, bosiljak, brđanku, angeliku!
Na duboku žalost. Ugrijati dijete.
Imena, olovkom ispisana na kutijama,
polagala sam na talente srca. Melankolija je
predsoblje za pjesme. U velikim ormarima su
stolnjaci, bijele mape, u koje uvijamo slavlje i strah.
Tanke, zvonke šalice predobro znaju
da vedro lice živi melankoliju. Vedrina
pogodi pravoga, kad se žrtvuje za pogrešnoga.
Miris zeleni mi ne dozvoljava isisati jezik.
Zahtijeva čisti pribor, mirne vjeđe,
koje neće šišati pogled. Jezik ne raste iz
vremena sna, što ga strast crpi za svoju slast.
Prava priroda mekom olovkom stavlja točke
ispod stihova. Krepke riječi sjedaju na prste.
Skrivena čula su duboko uronjena, da ih ne izvuče
špicasti kljun. Zelen me uči da se da prodrijeti
u srce, a pritom ništa ne slomiti. Kad jaspis zablista,
znam da su čula dozorila. Jaspis, porodničar!
Tad znam u sebe primiti smrt i ne umrijeti.
Preciznim prstima, koji su ranije hvatali stihove,
zagrabim krhku preciznost. Na kratko
odrezanu tvar i ljubav, što lijepi svemir.
Prsti znaju da je tvar drhtaj.
Tvoje kutije me uče gdje po žilama
teku stoljeća. Jedan atom srca ih uzdržava.
Onaj, što me vodi tamo.
I ponovo vraća nazad.

Nebesa

Mekim, ozbiljnim glasom zaklinješ se
da poznaješ boje u kojima žare riječi
sve do tamo preko. Tamo, gdje se sakupljaju
preobrati koje zalijeva amrita, jantar i potoci iskri
dok ti lebdiš i zaplivaš gdje god želiš?
Kad tamo odšofiraš do druge krivine
učini ti se kao da si u nebesima.
Pravo skladište utvara! Drvarnica!
U kojoj neka bliska bića, stvorena
iz misli, cijepaju riječi
i žagaju ideje. Teško dišeš,
jer ljubav ne uđe s tobom unutra.
Nema nikakvog žuborenja, koje stvara
negativne ione i širi pluća.
Puno dignutog praha,
što draži oči. Nije svaka suza suza.
Čezneš li bar za božanskim mesom?
O, nebesa! Kad bi bili u svjetlosti,
ne bi bilo nikakvog straha.
Ne tvoga, ne moga. Ljudi bi knjigu sa jednim
jedinim stihom od tamo, sebi polagali na ranu.
Iz dana u dan igraš se s poludovršenim
demonima, koji pokazuju što znaju. Izvještavaš.
Začaran. Omamljen pjevaš falsetnim glasom.
U međuvremenu, dok ih opisuješ, poneki ti kroz oči
pobjegne ovamo.
Postane mrtvačkoglavi ljiljak, koji napravi dvije,
tri đavolije i klone kraj svijeće
na mom stolu.

Trideset godina

I

Paukovom mrežom zaustavim si krv i
perjanica mi zacijeli veliku ranu.
S kosom povezano perje papagaja
živo je srce noćnog rada.
Crveni, žuti i zeleni stihovi probude pretke
što leže pod pragom. U jamama. U smeću.
Ako ti se perjanica zavuče u riječi
jezik opet postane živopisan. Samo povijest tvrdi
da su u njoj zajedno s blagom polegnuli i Indijanci.
Leže tu pod parlamentom, pod Bijelom kućom,
na dnu Rena, pod azurnim šeširom
otočke kraljice. Leže, poput lavice. Ma,
ko će je dražiti?

VI

Danas imaš imendan. Nataniel ti je govorio o grijehu
i zgrozio si se, jer prastare zablude nisu bile
poravnane. Prevaren još ričeš od bola.
Tako stvarnost traje. Traje i dalje.
I kad vjetar prijeti, i kad se ruža čisto do kraja
rascvjeta, kad se niko ne potuče zbog rukopisa.
Stvarnost traje. Traje i dalje.
Čestitam ti. Duga je svetopisamska gozba.
Vodu ti točim u tihi kristal. Tekuću vodu,
jer sve drugo je smrznulo, posušilo se, nestalo.
Sve pokvareno. To su odlomci uništenih pjesama.
Vrijeme ne teče. Leži kao panj, trune,
ako ga veliki čovjek ne vuče. Modernizam je gnoj.

Poljupci nestanu, ako ne postanu istina.
Nestanu i pjesme.
I svetopisamska gozba.
I ja.

Ljeto ljeto

Varam se, ne varam se. Bitno je petkom, subotom
i nedjeljom gledati kroz srce. Ponedjeljkom, utorkom
i srijedom još bitnije. A četvrtkom je najbitnije.
Boli, ali pomaže. Još više boli kad gledaš svoje srce.
Snabdijevam ga bobicama. Dodajem mu pitku vodu.
Ludvigov šparhet ložim bez prestanka.
Kad se slomiš, ložim. Kad te slome, ložim. Kad ti iščupaju
tajnu, ložim. Kad se bogovi namršte i na vrtu počnu
izvoditi manevre, ložim. Ideš na more, manevri. U šumi
rat. Gdje staneš, pokažeš najbolji položaj za izvršavanje
vojnog zadatka. Gola baca mreže, korača po rijeci
i rukom lovi ribe. Okretnost, ljepota, trik,
spletka, moć, ništa ne pomaže protiv Afrodite.
Istinskom dobrotom nagnano od unutrašnje nužde se kreće.
Što pokreće ljeto? Našla sam mrtvog ribara.
Boginja ga nije znala oživjeti. Mirno gledam mrtvaca.
Profesor Jung misli da ne moram bježati. Prekorim mrtvaca,
pošteno ga prekorim, i pomjeri glavu. Kimajući potvrđuje?
Privučem ga bliže orlovom noktu, opet ga prekorim i otvori oči.
Ujutro ga sa srebrnom žličicom pitam stihovima, popodne ga mažem
cvjetnim uljem, uvečer pijemo vino. Cijeli dan ga gledam u oči.
Tako liječim ribara. Noću oživljavam lovca. Mrtvog
lovca treba hladiti. Umro je od unakrsne bitke.
Duboko ga je ranila bočna vatra. Ne usuđuje se
dotaknuti vina. Pjesniku ispirem žeravicu nepravde.
Kad zaspe, modrom vatom brišem mu čelo. Najčešće oko ponoći.
Mrtvi sudac je najteži mrtvac. Kad mu boginja sakrije volju, umre.
Oživim ga lepezom, jer neće da otvori ni usta, ni oči.
Pripada Hamurabijevom rodu, zato mu sirena pokazuje katastrofe.
Samo sa suhom, pustom voljom ne možeš disati.
Čak ni kada si nag, ne možeš disati. Ribar, pjesnik, lovac i sudac
tačno znaju da se nijedno obilježje ne da potisnuti u mrak.
Učenik i ja sjedimo kraj šparheta. On nikada ne umre.
Svaki dan me poljubi. Zna zbog čega mrtvi obožavaju
moju težinu i moja krila. Oživljavaj ih! Pazi na njih!
govori mi, kad malaksam. Ne boj se! Ne razmišljaj!
Nikad ne saznaš za koji poziv ih oživljavaš.

Ljubljana

01.

Nesreća i sramota
kako drvo propada.
Mila moja rajska ptica!
Devet pari ruku me odguruje i drži.
Prošlost me ruši i gradi.
Moja nevidljivost je sigurna.
I praznik
što sklizne u prvi zračak.
U cijelu kuću i zastane u očima.
S perom rajske ptice.
U pjesmi nije ništa drugačije.
Obnavlja listove.
Trnovo* i palače.
Rijeku i večer u vrbiku.
O, šumeće zvijezde. Okrznite skalpele
da s oštrice šikne modra vata,
koja liječi mrtve.
Da djeca imaju pretke.
Ljubavi, prikaži se!
____________________
*Trnovo – staro gradsko naselje u Ljubljani

07.

Izmučen misli na kašmir i grčko more.
Cjepidlači, ovijen u grube, tople šalove
koji bockaju.
U lijevoj ruci mu se pali zlatno runo.
Hoće li ga baciti u rijeku? S antike skoči malodušje.
Na redovničkom vrtu padne
pod trešnje.
Hoće li ga izliječiti?
U tom gradu vidim dvije svjetlosti.
Jedna se tu, na rubu, pali.

15.

Teško je u sebe smjestiti zvonike i grbove,
ognjišta, orakle, zlato, oblikovanu esenciju rodnih gora.
Ali nije onu
što nevidljiva u visokim pećinama sja!
Dosadni tješitelji me grabe
i obujmim stablo.
Je li hrast?
Molim te, ne prevrni mi pravo!
Hram ga neće obnoviti.
Samo onaj koji može zadržati riječi
i smjer,
hoće.

17.

Židovi hoće znamenje, Grci mudrost,
moja atma izabere Mestni log*.
Dok je na rubu Barja* već rastao vrt za brata,
s nizozemskih stolova su nestala poglavlja
da bih ih potom opet zagledala u orahovom ormaru,
među tijesno složenim teglama
marelica, kruški, malina.
Kraj bijelog krevetića
gdje su ležale vestice,
veseli žoržet, mekani muslin i svježi pike.
U krošnji hrastova, nad modrim visoravnima
šafrana.
Gledam sliku
što se iz moje duše već tisućljećima nije premakla.

________________________________________
*Mestni log – zeleni zapadni dio Ljubljane
*Barje – pomalo močvarni južni dio na rubu Ljubljane

18.

Godišnja doba i crni oblaci ulaze u tijelo,
kao u hijacintu.
Srdžba ode u cvijet i
ospe vrijeme. Veselje. Stih. Sve!
Kako u astralu miriše mimoza?
Dokle strpljenje svijetli?
Kako da pospremim kozmičko skladište
naroda, a da ne rastresem njegove zvijezde?
Gdje su ljudi koji se nisu dotaknuli prokletstva?
Njihova nesmrtnost
je doista originalna.

27.

Pod odrezane grane ostavljam dane
i večeri.
Sjaj ih digne,
kad poželim.
Više se ne zalijećem svom snagom.
Nek' kraljica promjenljivih želja sama
uzdržava svoj dvor. Nek' zrači palaču.
Sudi događajima.
Teško
razumijem,
ali
znam
da
postoji
sudbina.

18.11.1948.

34.

Kad svane, utihnu pjesme.
Grad postane malen.
Na smaragde skoče ambicije,
koje se ne mogu dotaknuti majske rose,
niti Jakoba Schella*,
njegove darežljivosti i bogatstva,
pa ni kozmogonije ubijenih palača.
Nikakvog zelenila.
Rudnik pod plemićkim vrtom
izvali zlato, što se ne kuje.
Rastresena pamet ruši
bijele putiće i vedre riječi.
Ogorčenost otruje grobove
i beskonačnu količinu zraka.
Plamičak na oltarčiću gotovo zgasne.
____________________________________

*Jakob Schella - veliki trgovac i mecena iz 17. vijeka, koji je postavio veliku baroknu crkvu u centru Ljubljane

40.

Dođe dan, koji je određen
za crnog kralja i bijelu kraljicu.
Širom se otvore velika vrata.
Plivaju po jezeru i na popodnevnom suncu
stražare unum mundum,
što se između kamenja pretače u knjige i zjenice,
u početak misli,
koje zdrobe neovdašnju večer.
Venecijanska kompozicija ne sruši idilični život
koji izraste u čulima.
Za tebe se bojim, oteta Evropo.

Francescu Robbi u crkvi sv.Jakoba (1723-1733)

43.

Rod za rodom stoji u vrsti
za metalni sjaj,
kojeg kovači ne cijene.
Jer razlikuju zlato od zlata.
Jer njihov bijeli sin drhtavom rukom
podigne hranu za tuđince, da postanu braća.
Otac u narančastom kaputu baca im cvjetove jasmina.
Psi, što debeli od vrućine leže u malabarskom pijesku,
ostave šugu i glad i dojure u igru. Između zuba nam se
svima skupi slatki, mirisni pepeo.

60.

Kuće stoje na pijesku, isušene su i spaljene.
Beduina ne privlače kovine, mramor i staklo.
Bistrina ga privuče. Žuboreća i svježa.
Na tihom vrtu odmotava glavu i priča
o cvijeću iz davnih pokrajina.
O ženama, koje nisu zaboravile pokoljenja.
Bez predrasuda pokazuje njihovu rast
i svoj obraz. Duša bliznakinja
priđe k njemu, jer ih bunar razmrsi.
Gledaju se s jednake udaljenosti,
zato rjeđe padaju i brže ustaju.

28. maj 1949.

68.

Užitci su okultni i bistri. A i ulazni portali.
Postoje li mjesta gdje ih nema?
U gradu je još jedan grad i još jedan.
U rijeci još jedan tok. Pa i dva.
Zvuk se digne odjednom,
a spušta se polako
poput bijelog puteljka u vrtu.

74.

U svitanju ugledam slijepog klokana, što se zalijeće u ogradu.
Ako ga pustim, umrijet će do večeri.
Koliko posla, da bi život iz safira
izrastao u smokvu.
Iz drveta u mačku. Iz slona u brata.
Između Atene i Amsterdama leži
trpkost. Ljepotica se boji
starog zlobnika,
što odricanjem želi razgolititi njen rod.
A esencija cijelo vrijeme kapa s bijelih gora.

77.

Plemić opisuje svoje imanje,
iako mu nomadi rušenjem dokazuju novi poredak.
Ne poznaju njegov burni život.
Ne čuju snagu s kojom ulazi u samostan.
Zar ništa ne znaju o prolazu između zida i zraka?
Prije nego što barbar shvati kako treba misliti
u pjesmi, platnu, glini, kamenu,
uništi sve dame i darove.
Kakva misao!
Povezati ga s ostatcima nebeskog svijeta.