Miranda Jakiša, Angela Richter

O DVOJBENOM LUKSUZU ATOMIZIRANJA

Sarajevske Sveske br. 35-36

Postavimo li si, mi, njemački užnoslavisti, pitanje o smislenosti pojma „južnoslavenske literarne zajednice“, kao što je to nedavno predložio Enver Kazaz, u prvi plan ispočetka se probija jedan osjećaj: zavist! Kakvim se luksuznim problemom bave naše kolege na postjugoslavenskom prostoru! Njemačka slavistika koja je od 1997. do danas splasnula s 94 na 80 profesura bilježi decimiranje južnoslavističkoga istraživanja i nastave na sveučilištima koje odgovara takvome stanju. U posljednjim su godinama nestale katedre koje su se do tada decidirano bavile južnoslavenskim književnostima i jezicima, ili su, pak, zaposjednute s novim usmjerenjima: tako je bilo u Tübingenu, Bonnu, Mannheimu, Jeni, Leipzigu, Würzburgu, Erlangenu, Münchenu. I da se još jednom vratimo na početno opažanje: jasno nam je da upravo iznimno separirano prenošenje južnoslavenskih književnosti na sveučilištima „regije“ može biti važan aspekt zbog kojega Enver Kazaz baš sada iznova postavlja to pitanje. On tu zahvaća problematiku o kojoj se od smjene stoljeća uvijek iznova raspravljalo; kao što je to, naprimjer, učinio naš zagrebački kolega Zvonko Kovač koji je 2001. opisao put „od komparatistike tekstova do interkulturalne povijesti književnosti“.

Budući da njemačka slavistika tradicionalno ima rusističko težište i da je kao „mali predmet“ ionako osuđena na bornu za egzistenciju u istraživačkome prostoru, predodžba o dodatnoj raspodjeli na južnoslavističke male jedinice za nas je nezamisliva, već iz pragmatičkih razloga. No i čitav niz drugih razloga – s našeg gledišta čak i prinudno! – govori u prilog jedne jugoslavistike u znanosti o književnosti i kulturi.

Ostavimo isprva po strani uvjerenja koja prisiljavaju na pledoaje za međuknjiževne odnose kao nešto što se po sebi podrazumijeva u okviru filologija orijentiranih na izučavanje nacionalnih jezika i promatrajmo, kao prvo, potrebe internacionalnih studenata i studentica bosanske, hrvatske, crnogorske, srpske, slovenske i makedonske književnosti. A kada govorimo o „južnoslavenskom“, cijeli ansambl na koji se ovdje fokusiramo u postjugoslavenskom prostoru, mora se dopuniti i bugarskom književnošću! Njemački studenti južne slavistiku sačinjavaju dvije glavne grupe: oni koji su iz biografskih razloga bliski jugoslavenskim jezicima, kulturama i književnostima, te se stoga za njih i zanimaju i oni koji nemaju ni migracijsku pozadinu ni pozadinu maternjega jezika, ali se unatoč tome zanimaju za jezike, književnosti i kulturu s južnoslavenskoga područja. Obje skupine pristupaju nama, kao nastavnicama južnoslavenskih književnostima, s jasnom predstavom o tome da žele biti podučavane u svim književnostima sa štokavskog govornog područja. I ne samo to: gotovo svi se zanimaju za usporedbe i kontekstualnu isprepletenost sa slovenskom, bugarskom i makedonskom književnošću. Ta „široka južna slavistika“ pokazuje se u izboru njihovih mjesta studiranja: brojni su studenti na Humboldtovom Sveučilištu u Berlinu za vrijeme prvih semestara još neodlučni – prema tome i otvoreni prema mogućnostima – gdje će provesti svoj obavezni semestar u inozemstvu: u Beogradu ili Zagrebu. U posljednjoj se studijskoj godini prva bachelor-studentica odlučila za Univerzitet Sarajevo! Druga će mjesta zasigurno slijediti. Studenti i studentice iz Hallea dosada su nerijetko imali točne predodžbe o željenome mjestu studiranja u inozemstvu. No i njihove su želje široko postulirane: Sarajevo, Zagreb, Novi Sad, Beograd prisutni su u jednakoj mjeri kao i Skopje. Otvorenost studenata prema potencijalnim mjestima studiranja govori rječito o očekivanjima: studirati južnu slavistiku za njih znači i upoznati se, osim bosanskog-hrvatskog-srpskog, i s drugim južnoslavenskim jezicima. U Halleu pokušavamo da – pored BHSa – bar donekle očuvamo svladavanje osnovnih elemenata makedonskoga, te smo, zahvaljujući podršci DAAD-a (Njemačka služba za inozemnu akademsku razmjenu) i Sveučilišta Skopje, neprestano slali zainteresirane studente u Makedoniju. U Berlinu nudimo, koliko nam je to mogućno, seminare o bugarskoj književnosti i kulturi a već godinama i pregledno predavanje o povijesti južnoslavenskih književnosti pruža uvid u crnogorsku i bosansku književnost – pored dominantnih književnosti iz Srbije i Hrvatske.
S obzirom na tržište rada koje po završetku studija očekuje slaviste u Njemačkoj i na prostorima na kojima se govori njemački, jedino što možemo učiniti jest podržati zanimanje za cjelokupnu južnu slavistiku koje pokazuju naši studenti i studentice. Uz izdavačke kuće (za koje južnoslavenske književnosti ionako predstavljaju sporedno polje) i kulturne organizacije i zaklade jedva da pokazuju interes za suradnike specijalizirane samo za jedan segment južne slavistike. Naprotiv: u praksi se uvijek očekuje poznavanje Jugoistočne Europe ili bar postjugoslavenskoga prostora. Isto vrijedi za žurnalističku djelatnost u novinama, na televizijskim i radio-stanicama. I tu je tražena širina poznavanja kulture. Pa čak i kod akademskih kvalifikacija postoji malo interesa za istraživače s uskom specijalizacijom na epohe i nacionalne pripadnosti. Po sebi se podrazumijeva da su pojedinačne studije (osobito disertacije) usmjerene na specifična pitanja, te samim tim ne moraju nužno uzeti u obzir interliterarne južnoslavenske isprepletenosti, itekako poželjne, u svakom slučaju uvijek mogućne. No specijalizacija za, na primjer, srpsku književnost jedva da je dovoljna za namještanje znanstvenih suradnika na nastavnička mjesta. Ukratko, isključivi studij kroatistike, srbistike ili bosanske književnosti nudi preuske kvalifikacije za njemačko tržište rada kojemu su, ionako, ekskluzivna južnoslavistička praktička polja malo poznata.
Studij jedne nacionalne književnosti – a ni to ne bi trebalo ostati nespomenuto – izvan vlastitoga govornog područja uvijek je i studij jezika kojemu ta književnost pripada, te sljedstveno i on gradi integralni sastavni dio samoga studija. Za izobrazbu na području jezične prakse u Njemačkoj su razlike između srpskog, hrvatskog i bosanskog ionako neznatne da bi ih se sistematski moglo podučavati na različitim kursevima. Daleko nam se važnijim čini pristupanje, od samoga početka, varijetetima unutar praktične jezične nastave kako bi se studentima i studenticama, neovisno o njihovim preferencijama u lektiri i planiranim mjestima studiranja i regijama od interesa, omogućio što efektivniji i višestraniji nivo komunikacije. Nastava ostalih južnoslavenskih jezika nudi se prema mogućnostima; u Berlinu se uz pomoć bugarske ambasade u prvom redu dodatno podučava bugarski, u Halleu makedonski, te, povremeno, i osnove slovenskoga.
U nastavnoj su ponudi znanosti o književnosti pojedinačni seminari o „manjim“ književnostima, poput crnogorske ili bošnjačke, ali i makedonske slovenske i bugarske, u svakom slučaju poželjni i važni za razumijevanje južnoslavenskih književnosti. Promatrani zasebno oni nude punktualno produbljen pristup u izabranu problematiku jedne književnosti ili sužavaju perspektivu koncentracijom na jednoga autora ili jednu autoricu. No za usmjerenje cijeloga studija takvi su atomizirajući pristupi, po našemu mišljenju, nedopustivi, jer se radi o tome da studenti izoštre uvid u južnoslavistički korpus uz pomoć usporedne perspektive. U tome smo smislu mi, kao južni slavisti, oduvijek komparatisti!

Naša se nastojanja, dakle, usmjeravaju, umjesto na pridavanja pojedinim literaturama njihovih navodnih prava, na pokazivanje sadržajnih isprepletenosti i diferenciranja južnoslavenskih književnosti – naročito u 20. stoljeću, ali i više od toga. Kolikogod se južnoslavenske književnosti po našem mišljenju ne mogu promatrati odvojene jedna od druge, toliko ih se ne može čitati ni izvan njihove premreženosti s međunarodnim književnim pokretima (pomislimo samo na avangardu ili na književnost šezdesetih), niti izvan kulturnopovijesnog ili socijalnopovijesnog razvoja.
No da se vratimo na gore iznesena uvjerenja: s obzirom na u posljednje vrijeme očevidno globalno nestajanje nacionalnofiloloških granica, u našemu vremenu koje – pod pritiskom postkolonijalne kritike – mora odustati od „imperijalnog“ zahtjeva za književnošću na jednome jeziku, čini se začudnom predodžba da se književnosti štokavskoga idioma mogu smisleno razlikovati prema granicama nacionalnih država. Salman Rushdie i James Joyce izučavaju se (u međuvremenu!) u okvirima studija anglistike, Albert Camus i Alexandre Biyidi (alias Mongo Beti) pišu neovisno o svojim afričkim‚ Connections‘ francusku književnost koja govori sama za sebe. Njihovi se radovi mogu (i moraju!) čitati u okvirima studija francuske književnosti. Ali treba li se 2011. još uvijek ozbiljno naoružavati takvim antikolonijalistički inspiriranim opravdanjima? Polje znanstvenih izučavanja književnosti i kulture već odavno određuje jedna deteritorijalizirana, egzofona književnost. Aleksandar Hemon piše u Sjedinjenim Državama na engleskom o Bosni, Mihail Šiškin u švicarskoj na ruskom o Švicarskoj, britanski Indijac Rana Dasgupta nedavno je sačinio jedan biografski roman o Bugarskoj. Saša Stanišić i Marica Bodrožić pišu na njemačkom! Etniziranje i kategoriziranje tih autora i autorica i njihovoga djela u ovdašnjemu je književnome krajoliku prepušteno nemaštovitoj književnoj kritici, na sveučilištima se spomenuti autori, nasuprot tome, proučavaju istovremeno u više filologija: u južnoj slavistici, anglistici, rusistici i germanistici. I kad smo već kod germanistike: studenti na Njemačkome seminaru Sveučilišta Zürich u okvirima svoga studija čitaju Thomasa Bernharda, Maxa Frischa i Alfreda Döblina. Studijski predmet kojemu pripadaju zove se, ne samo u Zürichu, već i u Berlinu i Beču (novija/starija) njemačka književnost! Teško je pretpostaviti da se predmetom studija tu učine nacionalno-jezičke i kulturalne (pa čak i religiozne) osobitosti, naprimjer u studijskome usmjerenju „švicarska književnost“. Mora se priznati da Sveučilište Beč od zimskog semestra 2011/12 nudi dodatno studijsko usmjerenje: „Austrian Studies“, master-studij orijentiran na jezikoslovlje, znanost o kulturi i književnosti koji obuhvaća kurseve iz politologije i povijesti te služi specijalnoj izobrazbi kadrova za austrijske kulturne organizacije u inozemstvu i tuzemstvu. No onaj tko se interesira za njemačku književnost (a ne austrijsku kulturu) mora idalje studirati «njemačku književnost». U ponudi nastave germanistike nisu predviđeni moduli koji bi u fokusu imali austrijsku književnost kao zaseban predmet. To je prikaz raspoloženja na germanistikama njemačkog govornog područja.
Kao zaključak bismo, s našeg gledišta južne slavistike na njemačkome govornom području, još jednom istaknule: ako već plediramo za „južnoslavensku interliterarnu zajednicu“, tada nam se zaoštravanje u pravcu termina „književnosti na prostoru bivše Jugoslavije“ ne čini konzekventnim. U južnu slavistiku pripada nužno i Bugarska! Da se sve segmente te južne slavistike – osobito u snažno reglementiranim bachelor i master studijima – ne mogu podučavati u istoj mjeri, za nas je potpuno druga stvar. U samoj nastavi u svakom slučaju igraju ulogu kao jedna komponenta, čak i ako svaki jezik kojima pripadaju (osim toga, uopće nismo govorile o jezicima i kulturama manjina!) ne može biti predmet studija. Da to za nas nastavnike predstavlja stalni izazov, ne trebamo ni spominjati.