Irena Vrkljan
Nove pjesme
Sarajevske Sveske br. 45-46
***
Koračam kroz sobu,
tama.
škripi parket.
on govori.
prolazimo kroz šumu.
čujem sat,
duhovi sobe šute,
on čuje lišće na vjetru.
i tako smo razdaljeni
razlikom našom,
jer ja sam u tami,
on na mjesečini zaborava.
Nisi sam
iako je soba prazna
a pustinja ju osvaja
samo pijesak i tišina
nisi sama
u iznemogloj šutnji
gubitku riječi
zaboravu jučerašnjeg dana
ne
nema te više
zidovi su urušeni
i sve je samoća
Stara plaža
Kakav je ovo samo svijet
u kome čak srebrne ljuske
opadaju sa svih školjki
i lebde
lebde na dnu tame
a na pješčanoj obali
više ne postoje ničiji tragovi
ne
više ih nema
u gluhoj noći
izgubljene su i davne gumene papučice
stara bijela kapa za kupanje
olinjali ručnik
vječno vlažan
obris tijela
dvije tri ukosnice
platnena taška
ne
ništa više
samo srebrne krhotinice
padaju polako na dno mulja
i nestaju i nestaju
kao i sve što je nekad
postojalo na ovoj plaži
smijeh i djetinja sreća
bez slutnje
o nestanku svega
Čistačica
Riječi su iznenada
kao da je nadošla konačna oluja
postale prozirne i staklene
bacam ih po podu po stolu
i brzo ih metlom skupljam
kako se nitko ne bi porezao
dok bijeli pepeo nepročitanih knjiga
nevidljivo leti iznad naših glava
kao nekad danima onaj pepeo
spaljene sveučilišne knjižnice u Sarajevu
ah samo to
taj pepeo nekad i sad
ostavljam ga po stvarima
i uvijam se njime
oblačim ga poput stare haljine
i pretvaram se u nevidljivost
***
Već je dugo nestao
onaj stari vrt
kojeg je dijete toliko voljelo
iako se svakog trena
plašilo crnih mrava
koji su plazili po travi
po stablima, po puteljcima
dijete ih se toliko plašilo
da je bježalo u kuću
nije više odlazilo u vrt
tako je on već davno bio izgubljen
i tako su ostali samo mravi
sve do danas
uselili su u sobe, među slike,
papire, fotografije,
ta povorka straha zacrnila je zidove,
mravi su noću osvojili i krevet,
ormare s haljinama,
šalicu s kavom, čaše,
sve dane djevojke, žene, starice,
jadna sudbino:
lijepi je vrt zauvijek nestao
prošao je tako i život
a crni su mravi ostali,
ostale su crvene i smeđe mrlje njihovih ugriza,
neki to zovu staračkom kožom,
neki kažu
samo strah.
Gubitak
Sjećam se putovanja
(čempresi i masline )
bio si smion i vedar
poznavao si sve gradiće i otoke
govorio si pet jezika
volio si promatrati zvijezde,
znao si svaku kuću, svaku ulicu
a onda si jedne večeri u travnju
zovimo to tako
pao pod jedan bijeli auto
nebo se zacrnilo
u bolnici i kasnije
zaboravio si svoje ime
ulicu u kojoj stanuješ
knjige koje si pročitao
zaboravio si godišnja doba
zelenu tratinu pred kazalištem
svoje djetinjstvo
moje ime
pokojne roditelje
cipele za kišu
pa ipak:
bio si i ostao sanjar
samo drugačije vrste
oči su postale mutne
nisu više vidjele vrijeme na satu tornja
vrijeme uopće
vrijeme života koji je prolazio
i zbog tog to nisu bile tvoje oči
niti si to bio ti
sve si izgubio
i samo rekao:
zvijezde su sad tako crne
Vijesti 10. 6. 2013.
Brzo sam sa crnom vunenom kapom
iz godine zagrebačke
1969.
prekrila sve metafore
slike nedorasle mladosti
djevojačke opise ljubavi
srebrna stabla poezije
ne
ne
kapa više ništa ne prekriva
dok s ekrana 10.6.2013.
titraju slike, vijesti, slike
poput nekog iznenadnog udesa
zla namijenjenog možda samo meni
jedan je otac sa svoja dva mala sina
bio na izletu kod Arnheima
našli su ga obješenog u šumi
sinove nisu našli
traže ih
traže ih
dok je istodobno
u Aachenu muž ubio ženu i njenu sestru
zatim pucao na nepoznate prolaznike
na sebe
a danas se slavi 80-godišnjica
spaljivanja knjiga od nacista
125 autora
i sve gori
sve gori
na starim crnobijelim slikama
filma iz 1933.
u Bangladešu su našli
još jednu živu švelju
u ruševinama tekstilnih tvornica
koje su usmrtile preko tisuću žena
one su za 30 dolara mjesečno
šile za njemačke konfekcijske tvrtke
(možemo li još nositi te majice)
U Pakistanu u Siriji
razoreni drevni gradovi
mrtvi stanovnici
zatim prognoza
bit će sunčano i kišno u Berlinu
i što je onda s poezijom
što s nadom
kad će glečeri prestati da se tope
pčele prestati umirati
kada kada će konačno pasti snijeg
prekriti tragove naših zločina
i slediti naše riječi
