Daša Drndić, Goran Ferčec

Nemamo kamo pobjeći

Sarajevske Sveske br. 41-42

Goran Ferčec: Otkako sam pristao napraviti ovaj razgovor s tobom, prošlo je
dovoljno vremena da po nekoliko puta zaboravim sva pitanja koja sam ti želio postaviti,
da izmislim nova, da prežive neka stara, da se ponavljaju ista, i da ih zbog
toga uporno ignoriram, ta pitanja što se stalno ponavljaju, a koja se ponavljaju možda
najviše zato što na njih zapravo uopće ni ne treba odgovarati. Otkako sam pristao
napraviti ovaj razgovor s tobom, bio sam poprilično na putu. Ponosan što sve bolje
ekonomiziram i stvari potrebne za sedam dana uspijevam utrpati u jednu ručnu
torbu, shvatio sam da tako olakšan od brige za prtljagom u prolasku kroz (ne)poznate
gradove, imam prostor za razmišljanje o pitanjima za ovaj razgovor. Recimo,
pitanjima o putovanju. Ne isključivo o metafizici prelazaka, prolazaka, dolazaka i
odlazaka. Zapravo o vrlo praktičnoj metafizici putne torbe, odnosno o koferu na
tufne iz kineskog dućana. Pričaj mi o tom koferu, ili o svim koferima od Umiranja u
Torontu, preko Leica formata, pa do ovog kofera iz kineskog dućana.
Daša Drndić: Otrcano zvuči, ali sad, s obzirom na moje godine, na ovu banalnost,
pa čak i kič, čini mi se da imam pravo, oni me donekle vesele: život je putovanje,
s koferima ili bez njih, a moj je, stjecajem raznih okolnosti, postao nekako
dodatno mobilan. Ne mislim ni ja na metafizičko neko, recimo kantovsko odmicanje
i izmicanje, nego na doslovne odlaske i dolaske, na bjekstva i povratke, ljudima
i gradovima, ulicama i kućama – sobama, stvarima, pronađenim i izgubljenim
prijateljima i knjigama, malim predmetima poput zaturenih igračaka – Mašinih
lutaka, kartonskih kutija punih nabacanih lego kocki, poput drugih kartonskih kutija
s poslaganim longplejkama na kojima su zastarjeli hitovi ali i dječje predstave,
emisije i pjesme, poput plastičnih albuma sa singlicama; tu su dva para skija, dva
para pancerica – demodiranih; tu je požutjela posteljina obrubljena toledo vezom
i s monogramom moje majke – mogla bih redati do besvijesti čime se sve sudaram
pri povratcima u prošlost bilo na putovanjima bilo naprosto sjedeći u svom stanu.
Mogla bih nabrajati do granica svog pamćenja koje se, hvala bogu, sužavaju, pa se i
radosti i nemira koji ta kretanja/nekretanja donose jedva sjećam; ostaju uglavnom
slike, sve mutnije, ostaju mrlje koje trepere. Da li su se sva ta moja putovanja, ta
brojna micanja i izmicanja, da li su se “isplatila”, ne znam. Da su donijela spokoj,
nisu. Da su donosila užitak, katkada da. Nisu tu bili samo koferi raznih veličina, bili
su sanduci, oni prekooceanski metalni, pa sanduci drveni, neki i po dva metra dugački,
u koje su umotane u slamu putovale grafike i ulja na platnu (kojih je sve manje,
jer ih prodajem), i na kraju, evo, kako krajevima i priliči, mali kineski kofer na
ljubičaste tufne u koji stane samo najnužnije. Jer, destinacije su bliže, odlasci sve
kraći i povratci, iako se pitam čemu i komu, sve brži.
U Toronto smo iz Rijeke došle s tri golema jeftina kofera na brzinu kupljena u
Trstu a s malim kotačima koji su se od težine iskrivili pa smo prtljagu vukle po zemlji.
Sve ono u njima bilo nam je navodno potrebno za novi početak. A nije. Kupovale
smo dodatnu second-hand odjeću, second-hand posuđe, second-hand knjige i vodile
second-hand život.
Dok ti ovo pišem sjedim u Bruxellesu a da zapravo ne znam zašto. Ovdje ću
provesti mjesec dana i što bi sad trebalo raditi? Upoznavati grad? Obilaziti muzeje?
Šetati? Hladno je, pada snijeg, nema zelenila, terase mnogih kafića zatvorene
su. To s upoznavanjem gradova sada mi postaje upitno. To površno, kratkotrajno
i histerično uranjanje u biće grada koje na koži, a ni pod njom, ne ostavlja trag,
podsjeća na one one-night stands iz moje ipak burne šezdesetosmaške mladosti.
Gradovi kroz koje prolijećemo: prisilno užurbano obilaženje muzeja, odlazak na
neku kazališnu predstavu, mali shopping, iskakanje i uskakanje u tramvaje i u
metro, traganje za “autentičnim” kafanicama, poželjno talijanskim – tako nalik
poznanstvima na stručnim ili nestručnim skupovima: lažna razdraganost, lažni
osmijesi, prijetvorna pristojnost. Razmijenjene posjetnice koje se pogledaju jednom
i nikada više. Zaboravljena imena, zaboravljeni razgovori. Svaki grad, svaka
osoba, zaslužuje više.
Što ću iz Bruxellesa pamtiti? Srednjevjekovnu jezgru u blizini mog stana,
uglavnom zbog čudesnih naherenih kuća koje se oslanjaju na vanjski zid katedrale
i zbog veselih naziva koje te kaldrmisane ulice nose i zahvaljujući kojima moguće je
uploviti u prošlost o kojoj ne znam gotovo ništa, i koje, te uličice, u mašti pokreću
film sa stare celuloidne trake. Rue des Bouchers – Ulica mesara, Rue du Marché
aux Herbes – Ulica trgovanja biljem, March・aux Poulets – Tržnica živine, Rue aux
Suifs – Ulica loja, Rue des Fripiers – Ulica trgovaca odjećom, March・aux Peaux –
Tržnica kožom, i tako gotovo u beskraj, u krug. Ono što i poluotvoreno oko ne može
a da ne zapazi jest nevjerojatna koncentracija mesnica, frizera i apoteka u središtu
grada. Još sam neke sličice pokupila i spremila, ali o njima drugom zgodom.
Prozori radne sobe gledaju na Oude Granmarkt, na ulicu u kojoj se nekada trgovalo
žitom. Preko puta nalazi se mali grčki restoran Menelas u koji nitko ne zalazi
ali zato svjećice u njegovom izlogu trepere. Nekada se na tom mjestu nalazio streljački
klub. Ovo je rezidencijalni kvart s klasno miješanim stanovništvom: srednja
klasa, umjetnici i pisci i beskućnici. Beskućnici, kao svuda u svijetu, sjede na pločniku
umotani u prnje i drže podignut karton na kojemu piše: J’ai faime. U novinama
čitam o azilu za te odbačene ljude i o tome kako se ta utočišta sve brže pune i kako
svi ti ljudi i njihovi spetljani, urušeni život, njihovo prisustvo, njihova vidljivost, za
grad Bruxelles postaju ozbiljan problem.
Preko puta moga stana je niz stambenih zgrada s visokim prozorima bez zavjesa.
Noću promatram što tamo ljudi rade. Kada liježu, kada ustaju. Vidim kakve
su im pidžame, tko im dolazi u goste. Sa strane ulazim u njihove živote, svoj bacam
preko ramena da se kao kakva ispuhana lopta kotrlja po polupraznim prostorijama
visokih stropova i sa zidovima s malo slika i čujem ga kako tamo, ovdje, taj moj život
muklo i plitko odskakuje.
Ovo je zanimljiva uličica, ta Grand March・Oude Granmarkt. Tiha, sklonjena,
s malim trgom u svom trbuhu. U ulici koja ju presijeca i koju također sa svog prozora
vidim, nalazi se neka srednja škola. I ta mladost koja svakog radnog dana u 8.30
kulja prema kapiji i oko 16 sati iz nje izlazi, jedino je što pod moje prozore unosi
živost, da ne kažem život. Kad tih djevojaka i mladića vikendom nema, nedostaju
mi. Sad već, dok preko tjedna stojim prilijepljena uz staklo, neke već prepoznajem,
pa mi dođe da siđem i da im se pridružim.
Imam jedno tvoje pismo s Novog Beograda, u kojem spominješ Gramšijevu ulicu
i Ulicu Klare Cetkin. U Zagrebu danas nema ni Ulice Antonia Gramscija ni Ulice
Clare Zetkin. Sa zagrebačkih ulica (pa tako i iz sjećanja) nestali su i Karl Marx, Španjolski
borci, Friedrich Engels, Palmiro Togliatti, Che Guevara, Karl Liebknecht i
još mnogi iz tog “albuma”. Marksistička teoretičarka, aktivistkinja i borac za prava
žena, Clara Zetkin i Rosa Luxemburg, također marksistička filozofkinja i socijalistkinja,
držale su se “do posljednjeg daha”, da bi na koncu i one zagrebačkim ulicama
rekle zbogom, nadam se ipak uz jedno proročansko “Auf Wiedersehen”.
Zato je u Bruxellesu kuća u kojoj je živio Marx i u kojoj je zajedno s Engelsom
pisao Komunistički manifest, jedna od turističkih atrakcija grada. Iako ga je 1848.,
pod optužbom da financijski podupire belgijske radnike u njihovim pripremama
za dizanje revolucije, Belgijsko Ministarstvo pravde protjeralo iz zemlje, Karl
Marx je u Bruxellesu nezaobilazna činjenica. Čak je na fasadu čuvenog restorana
La Maison du Cigne (Labuđa kuća), koji se nalazi na veličanstvenom središnjem
gradskom trgu Grand’Place - Grote Markt, postavljena ploča s natpisom da su tu
Marx & drugovi razgovarali o revoluciji i o osnivanju internacionalnih komunističkih
organizacija.
Vraćam se tvom pitanju.
Kofer s kojim sam doputovala u Bruxelles nije onaj na tufne, velik je i čvrst.
Napunila sam ga odjećom koju neću obući. Ponovljena pogreška. Sad sakoi,
hlače, majice, sve to visi u velikom plakaru i čeka da se opet zbije u moj jedini skupi
Samsonite, da se preseli, da se vrati. Kao i ja što čekam da se i ovo putovanje završi.
I sam pišeš o “neshvatljivoj potrebi za bijegom” i zaključuješ “svijet je potpuno
poravnan, nema mjesta za skrivanje”. Ti kad “odlaziš” ipak nešto radiš. Za razliku
od mene koja uglavnom gledam. Komu, čemu ti hitaš: New York, Beograd, Pula,
Maribor, Zadar, Solun… Kaži nešto o cipelama u kojima odlaziš u svoje globtroterske
pohode i o tome što s tih pohoda donosiš. Spominješ “raščupane” riječi, slomljene
jezike. Spominješ loš osjećaj u vlastitim cipelama, promatraš tuđu obuću,
poput onih Diesel tenisica pod habitom mladog franjevca. Meni si pisao o šusterskom
izlogu na Baščaršiji u kojem si vidio divne muške cipele koje nisi uspio kupiti
jer je “šusteraj” bio zatvoren. Hajde.
G. F.: Meni su cipele poput malih stanova. Metafora vječne selidbe. Iz jednog
para u drugi. A u svakom paru nagomilani kilometri. Kako o vlastitom stanu ne
mogu ni razmišljati, uvijek sam u potrazi za idealnim cipelama koje će nadomjestiti
nedostatak posjedovanja vlastitog prostora. Kad ih konačno nađem, najčešće
šusteraj bude zatvoren. Ako bih želio rastegnuti misao do granice patetike, rekao
bih da svu nadu za dobrim životom polažem u cipele. Pri tom ne razmišljam previše
o tome što bi to dobar život bio. Tješim se da dobre cipele znače već i dobar život.
Zato ih ne stežem prečvrsto pri vezivanju. Da jedno drugome ostavimo malo prostora
za prilagodbu na nestalnost.
Najteže je putovati najbliže. Na zapad u Sloveniju. Na istok u Srbiju. Valjda
zato što je najbliže, najviše i pitaju. Kamo idete? Što radite? Imate li što za prijaviti?
Iako putujem na uglavnom ista mjesta, i putujem zbog skoro pa uvijek istog
razloga ili posla, i nikada nemam ništa za prijaviti. Mogao bih izmisliti najrazličitije
odgovore, svjestan da ti prelasci nisu ništa drugo nego jedna socijalna koreografija
u kojoj uloge carinika i policajaca shvaćam preozbiljno. Kad ideš daleko, ili te pitaju
puno više, zapravo sve, ili te nitko ništa ne pita. Za carinike koji pitaju imam li što
prijaviti, našao sam vrlo učinkovit odgovor. Niti kažem da imam, niti kažem da nemam.
Ne pristajem se uloviti u mamac graničarske i granične dijalektike. Kažem
da u torbi nosim samo osobne stvari. Što je zapravo i istina. I tu im prestanem biti
zanimljiv. Iako osobno može biti uistinu svašta.
U ponedjeljak ponovo putujem u Maribor. Posljednjih mjeseci sam gastarbajter.
U pravom smislu te riječi – odlazim na rad u inozemstvo zarađivati novac
za život. Zanimljivo mi je to u kontekstu tvog komentara u kojem kažeš da kad ja
odlazim, ja ipak nešto radim, a ti za svojih odlazaka uglavnom gledaš. Ali morat ću
te razočarati. I ja uglavnom gledam. I dok gledam, uvjeren sam da radim. Otkako
se bavim ovim poslom dramaturgije, pisanja i rada na tekstu, pokušavam pronaći
konkretnost vlastitog zanimanja koja konstantno izmiče definiciji i realnosti. Svijet
voli proizvode konkretnije i lakše od teksta, pa mi se ponekad čini da nedovoljna
materijalnost ili isplativost tog mog, našeg rada, tog pisanja, dovodi u pitanje
i sam rad. Ne bih li ipak, nekako izbjegao sumnju u pisanje, shvatio sam da ideju
rada moram proširiti i na sve ono što mu prethodi i što nakon njega slijedi. Baš u
inat prirodi i društvu, na ono još nematerijalnije i još manje konkretno. Pa sad kao
kulturni radnik, osim pisanja, radom smatram i gledanje, promatranje, bilježenje,
čitanje, slušanje glazbe, razgovore s ljudima, putovanje. S obzirom na taj prošireni
koncept rada, s putovanja u zemlje čiji jezik ne govorim uvijek donosim glazbu.
Obično Bachovu. A iz zemalja čiji jezik govorim ili razumijem, donosim knjige. Ako
carinik ipak odluči provjeriti moju torbu, uvijek mogu reći da je to građa ili bolje
rečeno, osobni materijal potreban za rad.
Od susreta proljetos u Rovinju kad smo vodili ponoćni razgovor o nama samima
stojeći pored osvijetljenog, plavog i pustog hotelskog bazena ispunjenog vodom
a bez kupača, razmišljam o tome kako su osobni narativi i dalje jedino što jedni
drugima možemo i imamo ponuditi. Ti kao spisateljica vrlo direktno upisuješ taj
osobni narativ u svoju fikciju. Kamo te kao spisateljicu vodi pisanje o onome što
je prošlo? Nalikuje li pisanje o onome što je prošlo pisanju o snovima? I koja je to
prošlost koja tebe zapravo zanima?
D. D.: Tada, kad smo promatrali i opipavali tu noćnu rovinjsku tišinu poprskanu
“znojem” borovine, kako bi rekao Raša Livada, činilo mi se da pričam samo ja, i
to previše. Događa se to nakon dugih šutnji, spisateljskih, nakon zapravo ne-bolnih
samoća, jer su te samoće, onako statično-pokretne, ipak radne. Krenu nakon tih samoća
kaskade riječi koje onda padaju na tvrdo tlo s kojeg skliznu ni u što, nestanu.
Ti verbalni vodopadi ne završavaju u književnosti jer su unaprijed potrošeni.
Osobni narativ, kažeš. Mislim da književnost ne može biti dobra ako u nju nije
upisan taj osobni narativ koji, naravno, ne mora biti i često nije obrada autobiografskih
podataka, “ubacivanje” lično proživljenih događaja, epizoda, u tekst, nego se
on pretapa u naša otkrića o drugome, u naše doticanje drugog, pri čemu taj drugi,
to drugo, kreće u kas ili u galop, postaje ples ili fuga, ovisi, katkada i mora, dok onaj
koji piše samo drži uzde. Izmišljanje “priča”, pogotovo onih koje teku linearno i
koje se groteskno debljaju od “nezdravih” riječi, od viška riječi, od riječi koje uslijed
svoje šupljikavosti histerično lete po stranici, onda od istrošenih slika i krajolika,
ne zanima me u procesu pisanja, a kao čitaoca, takve su mi konstrukcije ne samo
dosadne, nego iritantne. Književnost bi trebala imati onaj čarobni twist od kojeg
noge poskoče, koji čitatelja natjera da ustane i udahne, čak i da na trenutak odloži
knjigu i ode po kockicu crne čokolade. U stvarnosti ima mnogo ljudi koji govore
prazan hod, koji žive prazan hod, pa im takva literatura, to razmazivanje života valjda
dođe kao potvrda vlastitog postojanja. Ali i to stvarnosno laprdanje može se
odlično transponirati u književnost, što činili su, primjerice, Samuel Beckett i, na
nešto jednostavniji način, Harold Pinter.
Onda, tekst u kojem je stil bez ritma, bez fizionomije, konfekcijski, roba za široku
potrošnju, u kojem zapravo stil ne postoji, nije literarni tekst. Pa detalj. Književnost
bi trebala biti sva od detalja satkana i to od detalja koje neuvježbano oko ne zapaža,
zato je tu pisac, da ponudi nove male skrivene svjetove pokraj kojih inače prolazimo
kao pored turskog groblja, otvoreni uglavnom za životne krokije, za potrošene slike
koje nam poput smrdljivih zavjesa lepršaju pred nosom i blokiraju vizuru i hod.
Misliš da pišem o onome što je prošlo? Kako je prošlo ako o tome pišem? Ako o
tome što se čini da je prošlo pišem, onda je to što izgleda kao da je prošlo, tada dok o
njemu pišem – tu. A i često, dok pišem o tome što je navodno prošlo, pišem u vremenu
sadašnjem. Po meni, ono što je prošlo, zaboravljeno je, pa više ne postoji. Ali ako
mislimo da je ono što je prošlo zaboravljeno, znači da još uvijek nije zaboravljeno,
jer o tome mislimo. Svi njegujemo svoje alzheimerovske mrlje o koje vješamo male
ukrasne antidote za preživljavanje. Onda, neočekivano grunu snovi, ili još gore,
ogoljena stvarnost, i naprave rusvaj. I kažu – tvoja prošlost i prošlost tvojih likova,
to si ti, to su oni, sada, danas i sutra.
Koja me prošlost zanima, pitaš. Ona koja boli. Ona od koje ljudi lude ili umiru.
Koje se ne žele sjećati, o kojoj ne žele misliti. Ta me “prošlost” zanima i poput ribolovca
pokušavam je upecati, vaditi iz dubina (povijesti, podsvijesti) u koje ispušta svoj
otrov i baciti je na obalu gdje je možemo gledati kako se koprca i konačno smiruje.
Pa i ti, u svojoj knjizi Ovdje neće biti čuda, sav si u prošlosti koja čini sadašnjost. Ne?
Kako to kliziš iz drame u prozu, kako biraš tekstove za teatar i zašto si pristao
na tako veliki zalogaj kao što je dramatizacija Bulgakovljevog romana Majstor i
Margarita? Onda, čitaš jednog od mojih omiljenih pisaca – Babelja. A Babelj je tako
suspregnuto dramatičan, iznutra dramatičan, da ne znam da li bi se njegovi tekstovi
mogli postaviti na scenu. Što misliš? Kaži nešto o svom teatarskom radu. O
teatru danas. Je li se kazalište potrošilo, kao što mislim da se književnost umorila,
jer ovaj globalni potrošački karneval vrši podmuklo, tiho nasilje nad ljudskim mozgom,
brišući mu vijuge namjesto kojih mu ugrađuje virtualne svjetove koji se gase
pri svakom nestanku struje.
G. F.: Neki dan naišao sam na twitter komentar Biljane Srbljanović u kojem ona
kaže da u razvijenim zemljama Zapada tek dva posto stanovništva ide u kazalište,
te dodaje da u nerazvijenim zemljama to mora biti i manje od dva posto. Ne znam
odakle joj taj podatak, niti je bitno. Da je postotak i za par brojeva veći, on upućuje
na očajno stanje odnosa društva i njegove kulture čak i tamo gdje društvo ima dovoljno
novca za kulturu. Ne bih rekao da je kazalište potrošeno. Kriza, koju je moguće
prepoznati kao potrošenost i premorenost umjetničkih medija, znak je neke
promjene koja nadilazi granice umjetnosti. Mislim da je promjena koja se događa
samo logična posljedica razvoja čovjeka s obzirom na ono u što je posljednjih sto i
pedeset godina ulagao. Čovjek se iz kreativno-kognitivnog pretvara u tehničko-tehnološko
biće. Svrhovitim se smatra jedino umijeće i sposobnost proizvodnje. Čak
i kad je riječ o pisanju i teatru. Proizvodnja traži efektivni rad i ispunjenu normu.
Za umjetnost više nema vremena. U jednoj predstavi na kojoj sam radio kao dramaturg,
publici se postavlja anketno pitanje o tome trebaju li se zatvoriti kazališta
na rok od godinu dana ne bi li se tako uvidjelo koliko nekom društvu kazališta
znače, odnosno ne znače. Anketa je preuzeta od Heinera M・lera, koji je formulira
kao pitanje još osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Ja sam uvijek, kad bih bio
prisutan na toj predstavi, glasao za zatvaranje, jer je većina gledateljica i gledatelja,
ponesena građanskom odgovornošću i svjesnošću o važnosti kazališta, glasala protiv.
Interesiralo me je što bi se dogodilo kad bi jedna društvena konvencija bila
otpisana? Vjerujem da bi nakon perioda od godinu dana ta naučena, malograđanska
navika na medij kazališta, jednostavno isparila.
Ipak ne odustajem od kazališta. Štoviše, hvatam se u koštac s Bulgakovljevim
romanom. Pitaš me zašto sam pristao na adaptaciju? Jer mi Majstor i Margarita
nije omiljeni roman, pa mislim da mogu biti strog, a zapravo ne mogu i ne trebam
biti strog, nego samo pažljiv i strpljiv. Jer je veliki užitak imati vremena i primiti
honorar za posao kao što je close reading jednog takvog teksta. Jer ima u tom romanu
jedan apokrifni, Bulgakovljev opis Ješuinog raspeća koji je toliko snažan i
sjajan da ga je nemoguće pročitati dva puta za redom. Jer mislim da postoji netko u
publici tko će čuti taj opis, izvan konteksta religije i mita, i shvatiti ga kao trenutak
razapinjanja ideje o slobodi, jednakosti, hrabrosti i pravdi. Prihvatio sam i iz manje
poetskih razloga. Prihvatio sam zato da bih nešto naučio. Zato što moram raditi da
bih mogao živjeti. Zato da upoznam nove suradnike. I da pokušam ljudima i sebi
objasniti što to Bulgakov radi prepisujući tu priču iz Biblije, i zašto je demitologizacija
i razrješenje s mitovima bliže i daljnje prošlosti važno za sve nas u ovom našem
dobu koje gmiže u ostacima velikih priča o veličanstvenoj povijesti.
Close reading vlastitog romana nisam napravio i nisam siguran što to u svom
romanu točno opisujem, koju kategoriju prošlog vremena. Možda je to prije samog
bivanja u prošlosti ili povijesti, zapravo priča o prošlosti jednog premalog komadića
svijeta koji je ponovo potrebno sastaviti da bi on uopće mogao imati svoju povijest.
Ne znam.
Da, čitam Babelja. To je taj isti rasuti svijet. Prepoznajem ga. Otima se jeziku,
raspada se, trusi. Svijeta ima dovoljno tek za kratko poglavlje ili priču. Naravno,
dalo bi se to staviti na scenu. Kod Babelja su jezična i pripovjedna sredstva jednako
snažna ili čak snažnija od logike narativa, i bilo bi ih šteta vaditi iz njihove „proznosti“.
Babelju ne treba scena. Dok je u Bulgakovljevu životu i radu scena ipak dominirala.
Tako mi se čini. Možda sam u krivu. Kako god, bez obzira na to koliko se
duboko bavio dekonstrukcijom teksta, nikad ne zaboravim na užitak u tekstu.
Započeo sam ponovno čitanje tvog romana Leica format u prastarom JATovom
avionu na deset tisuća metara visine, koji je stenjao, poskakivao i prijetio da
se raspadne, a posljednje stranice romana završio sam na rivi u Solunu s pogledom
na Egejsko more dok je pored mene prolazio Afrikanac noseći oko ruku obješene
šarene, sitne perlice na prodaju. I dok mi se taj Afrikanac približavao ja sam skoro
pa nesvjesno provjerio je li mi torba nadohvat i je li zakopčana. Kao da njegov prilazak
označava neku vrstu prijetnje bijelom čovjeku. Kažem, nesvjesno provjerio,
jer sam postao svjestan svoje geste tek nekoliko sekunda kasnije. Afrikanac je samo
nonšalantno prošao pored, a mene je bilo sram. Što sam ja to napravio? Kakva je to
bila gesta? Odakle je došla?
D. D.: Da, zarobljenici smo stereotipa i predrasuda čak i kada se riječima pa i
načinom života, pa i onime čime se bavimo – kazalištem ili književnošću, protiv
njih bunimo. I meni se to događa i mene također bude sram. Ali, barem nas bude
sram. Zato je dobro o tome pisati, govoriti. Kada se suočavamo s tim ljudskim (našim)
gadostima, možemo se bar nadati da ćemo ih se postupno oslobađati. Mnogi se
u njima valjaju i u tome ne vide ništa neobično, dođe im “tak normalno”. Pade mi na
pamet Mašin bukvar u kojem je slovo DŽ bilo ilustrirano odgovarajućim crtežom i
tekstom: “Džafer nosi džak.” Džafer nosi džak, Romi kradu, ljevičari su komunjare,
homoseksualci bolesni, u hrvatskom žargonu penzioneri i muslimani su mali, nikakvi,
pa ih nazivaju “penzićima” i “muslićima”, mogli bismo tako u beskraj.
Leica format pokušava upravo o tome govoriti. O tome kako prvo ne prihvaćamo
različitosti, drugosti, pa onda i ljude koji to različito i drugačije otjelovljuju.
U početku ih ignoriramo, bivamo fini, ali ukoliko se nakon “probnog perioda” ti,
po bilo čemu drugačiji – čak i po benignim odlikama kao što su odijevanje, govor,
smijeh, ukoliko se ne uklope u matricu, u maticu, ukoliko tvrdoglavo nastave “po
svome”, na te drugačije krenu izravni napadi. Iako ti drugi ni po čemu ne ugrožavaju
štono bi se reklo – opstojnost nacije. Takva uskogrudnost, zatvorenost, gotovo da
je tipična za provincijske, palanačke sredine, da ne govorimo o ruralnim predjelima
u kojima su ljudi prikovani za običaj i tradiciju bez obzira na to koliko ti običaji i ta
tradicija bili “out of space and time”, izglobljeni. I, kad se bolje pogleda, Hrvatska je
baš to, mala ruralna kompozicija, ćira koji vuče memljivi teret prošlosti, već potrošen,
i u njemu se praćaka.
Sad, u siječnju 2013. u Bruxellesu, čitam nulti broj časopisa koji objavljuje
belgijska Međunarodna kuća za književnost – Passa Porta, čiji sam gost. Tema časopisa
je “Granice”. U njemu su tekstovi nekih i nama poznatih pisaca, filozofa i
novinara, poput Claudia Magrisa (“Književnost, granice i identitet”), Inga Schulzea
(“Berlinski zid”), R馮isa Debraya (“Pohvala granicama”) i Daniela Salvatorea
Schiffera (“Jeftini univerzalizam”). Zanimljiv i najblaže rečeno provokativan je
esej upravo ovog posljednjeg, Schiffera, koji važi za angažiranog filozofa socijaldemokratske
orijentacije. Interesantno je da piše ili je već objavio knjigu o dendizmu,
što me je odmah podsjetilo na pokojnog Dragoša Kalajića, također velikog pobornika
dendizma, inače slikara i pisca fašističkog svjetonazora, prononsiranog elitista
bez pokrića. Ne bih sada ulazila u raspravu sa Schifferom, ali evo nekoliko njegovih
velikih misli, doduše umotanih u plitku relativizaciju, u kojima se, po meni, također
gnijezde isključivost i klice fašizma. Dakle, kaže Schiffer, inače po ocu Talijan, po
majci austrijsko-njemačkog porijekla – Belgijanac koji živi i predaje u Liježu:
Dobro je da unutar same Evrope više nema granica, ali Evropa se mora braniti od
vanjskih elemenata. Primjerice, protiv sam uključivanja Turske u Evropsku zajednicu.
Ona nema nikakve ni kulturalne ni geografske dodirne točke s Evropom, osim onog
malog dijela zapadno od Bospora. Turska nije Grčka. Turci su prodrli u Evropu sve
do Beča, ali tu se radilo o invaziji. Za razliku od Evrope, Turska je islamska zemlja. I
vjerske identitete treba uzimati u obzir.
Nešto dalje, Schiffer gudi po istoj žici:
Evropa se mora zaštititi, i braniti svoju kulturu i demokraciju. [Od koga, pitam,
kako i zašto?] … Mislim da naše ideje i naša razmišljanja moramo graditi
na temeljima nacionalnih država… Ja zagovaram miješanje ljudi, kultura i vjera,
kao i kozmopolitizam, pojedinac mora biti slobodan, ali mora poštivati kulturu
zemlje koja ga je prihvatila. A da bi postojalo poštovanje, prvo mora postojati jaki
identitet.
Schifferov ｫgovorｻ podsjeća na retoriku službene politike Republike Hrvatske
tokom 1990-ih, na njenu nacionalističku retoriku, pri čemu se često mogla čuti rečenica
tipa: ｫOni koji ne poštuju naše običaje, našu tradiciju, našu kulturu, mogu
slobodno otići; mi smo ih primili i to trebaju cijeniti.ｻ (!!!) A nešto vrlo slično nedavno
je u javnosti izgovorila Ruža Tomašić, predsjednica stranke HSP – dr. Ante
Starčević. Iako je o nacionalnim državama, nacionalnim identitetima i retrogradnom
domoljublju – u kojima se po pravilu kriju klice autoritarnih vlasti i fašizma
– već postalo dosadno govoriti, očito je da te teme ne umiru lako.
Belgija je komplicirana zemlja. Politički pogotovo. I jezično i nacionalno. Njena
kolonijalna prošlost kao da još uvijek u zakutcima svijesti dijela njenog stanovništva
burgija po njihovom identitetu, bušeći veće ili manje prostore u kojima se
kote ideje ｫplemenitih gospodaraｻ. Belgija ima respektabilnu tamnoputu populaciju,
potomke svojih nekadašnjih kolonijalnih podanika, danas njenih državljana.
Oni mahom žive u getoiziranim četvrtima i slabije su obrazovani. Jedva da ih ima
na visokim državnim ili političkim položajima. Pričaju mi da je jedan američki pisac
također boraveći na ovoj stipendiji, šećući Bruxellesom izjavio: This city is so
white! Ovih dana često mislim na Conradovu novelu Srce tame, koja govori i o belgijskoj
kolonizaciji Konga. I pitam se, spada li i to u tradiciju i u nacionalni identitet
kakav i koji propagira filozof dendizma Schiffer.
Gradovi su moja opsesija. Stalno se pitam tko tu koga oblikuje, grad svog stanovnika
ili stanovnik svoj grad. Kako je ipak čovjek taj koji podiže neko naselje, vjerojatno
je ovo potonje. Ali, u gradove dolaze novi ljudi, podaju im se ili im mijenjaju
lice i dušu, često nasilno, i to onda više nisu oni gradovi od ranije. Pišeš mi iz Maribora.
Kažeš, Maribor je čudan grad. Kako čudan?
G. F.: Maribor opusti čim padne rani, zimski mrak. Nema ljudi. Nema svjedoka.
Podsjeća na neko mjesto na koje se dolazi nestati. Do mraka, dok još ima svjetla,
kao da utilitarno odrađuje svakodnevicu. Tako mi se čini. Pa se onda i ja tako krećem
gradom. Uvijek istim putem. Prelazim na istim pješačkim prijelazima. Hvatam
dijagonale gdje stignem. Još u hodu pripremam sitan novac za automat s kavom.
Ekonomiziram vrijeme u korist nekog nejasnog cilja i neprestano osjećam da kasnim.
Dok se noću, smrzlim asfaltom vraćam s proba, ne bih li odagnao osjećaj posvemašnje
osamljenosti, zagrijavam se brojanjem prozora u kojima još gori svjetlo.
Potaknuta, valjda, tvojim odgovorom, nekoliko večeri za redom pada mi na pamet
jedna situacija otprije nekih šest ili sedam godina, koje se nikako ne mogu otarasiti
jer valjda misli da vrijedi biti spomenuta u ovoj prepisci. Sletio sam bio u Pariz i
nakon preuzimanja prtljage smjestio se u vagon podzemne željeznice koji vozi ka
centru grada. Sjeo sam na slobodno mjesto, podigao pogled i shvatio da sam jedini
bijelac u vagonu. Bio sam okružen tamnoputim doseljenicima. Velikim afričkim
mamama u turbanima i tunikama žarkih boja s djecom na krilu u pratnji mršavih
muževa i mladića u kapuljačama. Jedini bijelac u vagonu. To mi se dogodilo samo
tada i nikada više. Rasna inverzija koja me dočekala u tom vagonu, i koja je mene,
pripadnika bijele rase, usred europske zemlje s 85% bijelog stanovništva, učinila
manjinom po boji kože, ukazala mi je na arbitrarnost samog pojma i pozicije manjine
U nekom trenutku, negdje, sasvim neplanirano i iznenada čovjek se može naći
u poziciji manjine, makar to bio limeni vagon podzemne na putu prema Parizu. Da
postoji svjesnost o tome, možda bi se Schifferu, kojeg citiraš, i njegove fašistoidne
izjave umotane u afirmativni racionalizam učinile neukusnim, ako ne i glupim.
O tome mislim dok idem pustim ulicama Maribora, koji za sutra najavljuje
ulične nemire usmjerene protiv gradonačelnika i njegove politike. Iza uređenih fasada
europskog grada kulture čini se ipak postoji neka energija otpora. U naizglednoj
otuđenosti ipak ima neke svijesti o pravu na pobunu. Kažu mi stanovnici da je
jezgra Maribora upravo idealni poligon za ulične borbe. Ulice su, naime, popločene
kamenim kockama koje se lako vade, stanu u šaku i mogu poslužiti kao učinkovito
oružje u sukobu s policijom.
To mariborsko građansko vrenje iza zabrtvljenih PVC prozora ugodnih stanova
sudara se s mojim iskustvom jednog grada kao što je Podgorica, koji broji skoro
za trećinu više stanovnika od Maribora, i čije urbane biografije poprilično nalikuju
– bogato povijesno naslijeđe, prosperitet u doba socijalizma, uništena industrija u
tranziciji.
U Podgoricu su me bili pozvali na festival na koji svatko jednom mora doći i
to zato da posvjedoči nevjerojatnoj volji grupice entuzijasta da pokreće i održava
komunikaciju i dijalog usred jednog grada koji opstaje kao grad zahvaljujući jedino
formalnim značajkama kojima urbanizam opisuje definiciju grada. Za mog posjeta,
temperatura preko dana bila je blizu četrdesetici. Sunce je doslovno palilo
zemlju. Nisam mogao spavati s klimom jer sam se plašio da ću se razboljeti. Nisam
mogao spavati ni s otvorenim prozorom jer je zvučni signal na semaforu u utihloj
noći kuckao naizmjence sporo (zabranjeno prijeći cestu) i brzo (slobodan prelazak
ceste), toliko glasno kao da je na hodniku, pred vratima sobe. Ime hotela je Crna
Gora. Obodinov mini-frižider na niskom stoliću u sobi također je zujao. Prije spavanja
uguravao sam u uši čepiće što su mi ostali od predstave na kojoj sam davno radio
a u kojoj se pucalo iz pištolja.
Jednog su nas jutra vodili na Cetinje. Organizirano. Nikad ranije nisam bio.
Putem sam gledao pejzaž i mislio da mora biti laž da smo otkrili svijet. Sva ta brda
činila su se potpuno lišena ambicije da budu otkrivena. Nakon odrađenog sastanka,
Ljubomir Đurković nekolicinu nas odveo je na mjesto na kojem se nalazila
rodna kuća Danila Kiša, koje više nema. Na njenom mjestu stoji niska kućica, a u
njoj mračni kafić zbijenog stropa koji vodi Kišov rođak iz nekog koljena. To koljeno
mora biti neko blisko koljeno, jer čovjek kojeg sam upoznao, naprosto je bio isti
Danilo Kiš. Barem je glava nalikovala Kiševoj. Pili smo dobru travaricu. Koliko se
sjećam, bio sam odbio drugu rundu. U tim muškim, kavanskim stereotipima ja se
uvijek nekako pogubim. Danilov rođak govorio je nešto o Danilu ali čuo sam tek
svaku drugu riječ. Ovo je trebalo biti pitanje o Danilu Kišu. Ali ne znam što bih te i
kako o njemu pitao.
D. D.: Odlično. Mogla bih ti nešto i reći ali nasamo i tiho. Pitanja o Danilu Kišu
postala su suvišna jer se ponavljaju, kao i odgovori. Osim eventualnog daljnjeg proučavanja
onoga što je napisao, pri čemu možda netko, netko mlađi, uspije utvrditi
još nerečeno i nedorečeno, za sada ostaje prepričavanje njegovih intimnih trenutaka.
A to ne bismo činili. Ipak. Kao što ga svi mi imamo, i Danilo je imao život izvan
onog života za javnost. Kao svi mi, i Danilo je u sebi nosio nekoliko Danila. Oni su
voljeli određena jela, neke ljude, neke žene, neku postojeću ili sanjanu djecu. Taj za
javnost skriveni Danilo pisao je ljubavna pisma, imao je zubobolju ili nije, ljeti je
plivao ili nije, odlazio je u samoposluge i na tržnicu ili nije, kupovao je garderobu i
cipele ovakve ili onakve, spavao na desnom ili lijevom boku, vodio ljubav u mraku
ili pri nekoj, nekakvoj svjetlosti, doticao nečije lice nježno ili sa strahom, iz očiju
prosipao modru svjetlost ili mrak. Što će to kome? Te tuđe slike. Te slike, svoje ili
onih koji su nam bliski, koje svatko od nas skladišti u posebnim pretincima, te slike
od titraja, koje zaiskre prije nego što se kaže posljednje zbogom.
G. F.: Hvala ti na ovim malim prijedlozima za jednu veliku anti-biografiju. Znaš,
meni je Kiš, tako dalek u vremenu, oduvijek simbolizirao trenutak u kojem se još cijenio
rizik. Rizik da se bori s palanačkim duhom, rizik da se misli, rizik da se piše. Ne
želim pretjerivati, ali to što osjećam jest neka vrsta nostalgije za vremenom, ne sistemom,
vremenom obilježenim pojačanim impulsima ideja, nostalgije za tiražama,
nostalgije za prijevodima, nostalgije za knjižarama, nostalgije za čitateljima. Otada se
sve to rasipa. Pisci su umrli. Ostalo je još par velikih. Tiraže se smanjile. Knjižare se
pretvorile u prodavaonice cipela i krpa. Čitatelji se pretvorili u gledatelje. Zavidim ti
na iskustvu tog i takvog vremena. Zato ti, kad se sretnemo, neprestano i dosađujem da
mi pričaš. Oprosti mi tu utopističku konstrukciju. Možda je sasvim kriva.
D. D.: Nije kriva, i nemam ti što oprostiti. Tvoja pitanja bude tu prošlost sad
prekrivenu nekim prašnjavim plaštem današnjice pod kojim se ona guši. Zaboravljam.
Peglam svoju mladost. Od nje sad ostaje otužni, neučinkovit i nedefiniran prkos
koji se budi u kompliciranim šifriranim snovima s kojima učim živjeti. I tvoju
će priču oni koji dolaze slušati otvorenih očiju, jer živjet će u ispražnjenom kućištu,
obezglavljeni.
G. F.: U Budimpešti, na lančanom Széchenyi mostu, koji svojom masivnošću
podsjeća na mali grad, malo poslije podneva vidim čovjeka s bradom kako stoji i
izvodi neke smiješne pokrete rukama a onda počne otkopčavati košulju. Ja stojim s
druge strane mosta i gledam ga. Čovjek uhvati moj pogled i počne s još više pažnje
izvoditi, pa skine košulju i golog trupa popne se na zaštitnu ogradu. Dok stoji na
rubu zaštitne ograde maše mi i krevelji se. Ako ga nastavim gledati mogao bi se baciti.
Ako ga prestanem gledati, opet bi se mogao baciti. Okrenem se i nastavim prema
Budimu ne osvrćući se, s nekontroliranom željom da sretnem nekog tko će mi potvrditi
da kriza ovog svijeta nije ništa novo. Da su civilizacije i ranije propadale. Da
je kriza zapravo oduvijek tu. Osjećaš li i ti tako? Događaju li se stvari upravo onako
kako si pretpostavila da će se događati?
D. D.: Što je bilo s tim čovjekom? Zašto nisi ostao, zašto nekoga nisi pozvao? Zašto
bilo što nisi uradio? Sad ti se ta slika vraća. Ne vidim poveznicu između čina tog
čovjeka i krize u kojoj nam se nalazi civilizacija, ukoliko naša nezainteresiranost za
drugoga, odnosno bešćutnost, nije jedna od odlika te krize, a jest. Ništa ne znaš o
tom čovjeku, a kako ćemo o drugima nešto saznati ako ih ne slušamo, ako ih ne čujemo.
Ako ne čujemo druge, znači li to da općenito slabo čujemo, pa tako ne čujemo
ni sebe. Pa ne znamo zašto smo ovakvi kakvi smo, pojedinačno.
Što se krize tiče, ova današnja, svjetska, globalizacijska, financijska, dotjerala
je cara do duvara i da, na putu je da eksplodira. I da, carstva su propadala, pa će tako
propasti i ovo, bez ustezanja mogu reći – carstvo fašističkog kapitalizma. Za dvadeset,
pedeset, sedamdeset godina, ne znam kada, ono će se urušiti. Svijet nam je
ozbiljno bolestan i samo zahvaljujući čak ne profilaktičkim metodama nego simptomatskoj
terapiji koja ne liječi uzroke bolesti nego ih zapravo potiskuje, razmazuje,
on još kako-tako diše – ali na škrge. Smiješna su i apsurdna a možda i nemoralna
i licemjerna nastojanja svih onih ekologa, čuvara prirodne energije, propagatora
bio-ishrane, zaštitara životinja i njihovog krzna i tako dalje, da očuvaju ovaj planet.
Prije neki dan bila sam u Bruxellesu na zajedničkom ručku uposlenika Passaporte.
Netko se hvalio jelom koje je donio rekavši da su svi njegovi sastojci ekološki,
čak i parmezan, što mi je bilo nejasno. Nisam shvatila kako to jedno ekološko jelo,
po svoj prilici trostruko skuplje od istog takvog “ne-ekološkog” može nešto promijeniti.
Osim što puni budžet pojedinih tvrtki. Palijativna rješenja općenito ne dovode
do ozdravljenja. Treba razbucati ovaj i ovakav bankarski sistem, “pročešljati”
dubiozno stečena bogatstva, pogotovo ona akumulirana na eksploataciji ljudi i
njihove radne snage, kao i na eksploataciji raznih resursa zemalja trećega svijeta
od strane transnacionalnih kompanija “prvoga” svijeta. Treba “kazniti” bahatost
i gramzivost povlaštenih. Recimo, kraljevske obitelji koje žive na račun građana, i
monarhije, što će nam to? Taj monarhistički sentiment utaboren u izanđaloj tradiciji,
u potrošenoj prošlosti. Onda, tu je Crkva, pogotovo katolička. Sve ovo zvuči
kao komplicirana tema, a zapravo nije. Trebalo bi početi ispočetka, s točkicama za
kruh, radikalno, napraviti prve korake prema utopiji, prema globalnoj pravednosti,
ma kako naizgled nedostižna ona bila. Teoretski fizičar dr. Michio Kaku razmišlja
o tome da bi se možda za stotinjak godina globalna nestašica, uz pomoć nanotehnologije,
odnosno zahvaljujući takozvanom replikatoru, mogla pretvoriti u veliko
izobilje; to bi, kaže Kaku, bio put prema utopiji. A što mi radimo? Peremo savjest
“usvajajući” neko gladno dijete iz duboke Afrike tako što mu šaljemo deset dolara
mjesečno, kao što mislimo da činimo dobro ubacujući prosjaku ili beskućniku u
šešir sitniš koji nam zvecka u džepu. Onda odemo na skupu večeru ili u shopping.
Pravimo se blesavi. I pristajemo. Na mrvice.
Braudel u svom trotomnom djelu Civilisation matérielle, économie et capitalisme,
XVe-XVIIIe siecle (1967 – 1979) tvrdi da su kapitalisti monopolisti a ne, kako se
često vjeruje, poduzetnici koji posluju na konkurentskim tržištima i koji uvažavaju
zakonitosti slobodnog tržišta. Po Braudelu, čije se teze udaljavaju od liberalnih teza
Adama Smitha kao i od onih marksističkih, u kapitalizmu država prije služi kao jamac
monopolistima negoli kao zaštitnica pravedne konkurencije, kakvom se obično
prikazuje; kapitalisti koriste osiguranu im moć i lukavstvo i tako posluju protiv
većine stanovništva.
Nedavno sam pročitala jasan i pregledan predgovor Rastka Močnika (u prijevodu
Srećka Puliga) za knjigu Alexa Callinicosa, Antikapitalistički manifest (Založba
Sophia, Ljubljana 2004.) iz kojeg se prepoznaju Callinicosove osnovne teze
i prognoze za budućnost svijeta. Osim što Callinicos priziva povezivanje teorije s
aktivizmom, on traži globalni dijalog. Pa Močnik kaže:
Tek suočavanjem različitih “kućnih pogleda“, tj. ideoloških shvaćanja, moguće
je početi proizvoditi polje teorijske problematike. Tek u diskusiji, kroz koju se proizvodi
teorija, moguće je odvojiti se od samonikle samorazumljivosti ideološkog idiotizma.
Svoju vlastitu praksu ne možemo teoretizirati dok ne možemo na nju pogledati
kroz pogled drugoga: tek ako pri svome pogledu prakticiramo i još neki drugačiji pogled,
dobivamo mogućnost da će nam se, kroz razliku među topičnim pogledima, kroz
neusklađenost različitih ideoloških shvaćanja, otvoriti zijev, u kojemu će biti moguće
početi s proizvodnjom teorije.
Zato je prilika suvremene teorije upravo u aktivizmu, u žestokoj raspravi, kada
nužda pritišće, a vremena je premalo, u petljavoj žurbi djelovanja, uvjeravanja, zapitanosti.
Teorija se danas piše u trku, između manifestacija i mobilizacija.
… Po teoriji svjetskog-sistema, kapitalizam ne može postojati bez povezanosti između
države i kapitala. U ciklusu, koji sada svršava, SAD su udruživale ekonomsku i
vojno-političku hegemoniju. Politički i vojno još uvijek dominiraju, međutim kapital
se u međuvremenu pomaknuo u istočnu Aziju. Ako se budu država i kapital, iako nisu
na jednom te istom kraju svijeta, opet povezali, vjerojatno će početi novi kapitalistički
ciklus. Ako se to ne dogodi, biti će kraj kapitalizmu. Novi sistem mogao bi biti imperij
bez tržišta ili tržište bez imperija.
Ili će biti nešto treće: ako čovječanstvo ne dopusti da naša budućnost bude samo
zgarište kapitalizma, moći će se izmaknuti toj neobećavajućoj trilemi.
G. F.: Dvadeset i osmo poglavlje romana Majstor i Margarita, koje nisam uvrstio
u scensku adaptaciju, moje je omiljeno poglavlje i dolazi kao jedan od epiloga
nakon niza svih onih događanja koja mu prethode. Meni se to poglavlje čini izuzetno
važnim jer nosi u sebi kisele mirise zgarišta kapitalizma o kojem govori Močnik.
Ta scena, koju zbog njene neadaptabilne opisnosti nisam dramatizirao, događa se u
Moskvi, u trgovini inozemne robe skraćeno nazvanoj TROGSIN, u kojoj se prodaja
robe građanima Moskve nudi samo za stranu valutu. Dakle, mjesto u koje većina
Moskovljana ne može ući, ulaze Azazello i Behemot, bez i jedne devize dobro se najedu
izvrsnih svjetskih delicija i naprave kaos: nonšalantno ubace u usta nekoliko
mandarina s korom, zbune prodavačice, razruše Eiffelov toranj od čokolade, progutaju
nekoliko sleđeva, na koncu zapale trgovinu i odu. Moskva gori, a vatra je krenula
od mjesta u kojem slobodu izbora omogućuje jedino posjedovanje valute, od
mjesta na kojem mogućnost razmjene vrijednog novca za vrijednu robu doslovno
znači moć. Osim što opisana scena potvrđuje Bulgakovljevo majstorstvo da unutar
istog prizora krajnje oprezno baci rukavicu u lice samom režimu koji pod egidom
socijalizma i jednakosti omogućava i dopušta ekonomsku segregaciju, ona je istovremeno
ideološka kritika kapitalizma. Potentnost te scene leži i u snazi njezinog
autora da opisanim podmetanjem požara na mjestu trgovinske razmjene već tridesetih
godina proročki najavi zgarište koje slijedi nakon dominacije samo jednog
ekonomskog i društvenog sustava u kojem živimo danas.
Baveći se za potrebe Bulgakova razdobljem Staljinove diktature, između svega
ostalog, zanimljiv mi je bio strah vrhuške od unutrašnjih i vanjskih neprijatelja
sistema koji svojim djelovanjem mogu ugroziti režim i njegovu socijalističku ideologiju.
Taj strah jednog režima od propasti, otkriva svijest o vlastitoj krhkosti, o
mogućnosti da uistinu propadne. Ne bi li se nekako zaštitio, poseže za diktaturom
– radikalnim mjerama kontrole, restrikcijama sloboda i oduzimanjem prava. Kapitalizam,
s druge strane, svjestan da je neuništiv i da ga ništa ne može ugroziti, postaje
sve više drzak. Dopušta napade na sebe, izlaže se udarcima, jer bitno je samo
da, dok traju napadi, tržište bude otvoreno, da se vrši razmjena roba, i ništa ga neće
ugroziti.
Ne znam jesi li čitala knjigu Marka Fischera Kapitalistički realizam u kojoj autor
odmah pri početku parafrazira navodno Žižekovu i Jamesonovu rečenicu da je
lakše zamisliti kraj svijeta neko kraj kapitalizma, pa je komentira: “Ta krilatica zahvaća
upravo ono što mislim pod ‘kapitalističkim realizmom’: rašireni predosjećaj
da ne samo da je kapitalizam jedini održivi politički i ekonomski sustav već i da je
danas nemoguće čak zamisliti neku njegovu suvislu alternativu.”
Osim zgarišta, dodajem. Zgarišta po kojem baulja onaj čovjek sa Széchenyi mosta
koji možda i nema neke veze s krizom i bolesti naše civilizacije i našeg doba. U
međuvremenu se njegov pogled koji mi je uputio, pretvorio u pogled jurodivog koji
hvatajući rukama prazan zrak sakuplja ostatke našeg svijeta i baca ih u Dunav.
Na povratku iz Budimpešte, ostavljam Dunav iza leđa. Prelazim vlakom preko
plitke i lijene Drave i silazim s vlaka u Koprivnici, u koju pobjegnem svaki put
kad trebam maratonsku disciplinu. Recimo kad moram završiti scensku adaptaciju
Majstora i Margarite. Uvjeti otuđenja idealni su, ali svaki povratak u provinciju
donosi rizik da bi me netko mogao pitati što radim u životu. Taksist, susjedi, znanci
koje nisam vidio godinama. Kako ti, s kojom intonacijom, s kojim uvjerenjem kažeš
nekome da pišeš? Ili uspijevaš pisanju pretpostaviti nešto drugo od onoga što radiš
a što još donekle ima neku vrijednost u socijalnim parametrima u kojima živimo?
Hoćeš li prije reći da si profesorica u mirovini ili spisateljica?
D. D.: Ja nemam kamo pobjeći. I kada odem, otuđena sam. Kad sam tamo gdje
mi je kao nekakav dom, a voljela bih raditi, naprosto se zabarikadiram. Nitko me ne
traži, nitko me ne gnjavi, nitko me ništa ne pita. I dok sam predavala na Sveučilištu
u Rijeci, nisam sebe vidjela kao profesoricu, pa se tako nisam ni predstavljala. A
to – “profesorica u mirovini” zvuči mi zastrašujuće, iako je samo ponižavajuće. A
discarded person. (Odbačena osoba.) Uostalom i riječ “mirovina” čini mi se nekako
agresivnom, nametnutom, uopćavajućom. Označava statičnost, i fizičku i mentalnu,
a to znači – umiranje. U akademsku zajednicu uključila sam se silom prilika, jer
došavši iz Beograda u Rijeku 1992. dugo nisam mogla naći posao, jedno pet godina,
i onda se na Odsjeku za anglistiku ukazala mogućnost da predajem ono što sam studirala,
što do tada, s dvadeset i pet godina radnoga staža u džepu, niti sam radila
niti sam željela raditi. Predavanje, podučavanje, nije posao koji bi me definirao kao
osobu. Mislim da taj poziv općenito vapi za radikalnim promjenama, za debelim
intervencijama – kako u percepciji tako i u praksi. U autokratskim režimima poziv
predavača bio je i jest odraz tih režima, tvrd i autoritaran, i kod učenika, odnosno
studenata izazivao je i još uvijek izaziva, strah, poslušnost i submisivnost. A to nisu
zdrave emocije. One blokiraju um. Deformiraju ličnost. Onda, tu je i odnos akademske
zajednice prema društvu u globalu, prema političkim i kulturnim zbivanjima,
katkada dramatičnim, izvan bjelokosne kule u kojoj ta zajednica operira u svojoj
blaženoj izolaciji. Čast izuzecima, ali vidjeli smo i još uvijek vidimo, kako se devedeset
posto nastavnog kadra, baš tako, kadra, takozvanog intelektualnog kadra,
svojim idejama i stavovima ne oglašava u javnosti, iako joj javnost sa svim svojim
medijima stoji na raspolaganju. Chomsky je rekao da su intelektualci na sveučilištima
izgubili zube. A zubi su važan dio ljudskog organizma, ne? Ustroj sveučilišta, pa
i škola, još uvijek podsjeća na onaj vojnički ili crkveni, čak i po terminologiji koja im
je zajednička. U vrtićima se govori o režimu ishrane, radnje, maturske i diplomske,
kao i disertacije, se brane a ne prezentiraju, kao da ih netko napada. Postoji i čvrsto
utemeljen sistem kažnjavanja. Onda, kako obično biva, neučinkovitost, ispraznost,
krutost, autoritarnost, prikrivaju se ritualima, navodno svečanim ritualima koji
bi trebali izazvati neke kao emocije, a većina toga je privid, igra, kazalište, čija je
publika pasivna. Odore, uniforme, repetitivni nemaštoviti, standardizirani govori,
himne, zar i to ne podsjeća na crkvene i vojničke rituale? Da, All the world’s a stage,
And all the men and women merely players.
Kad me netko pita što radim, uglavnom kažem, ništa, pišem. I čitam. Ali to me
ne pitaju ljudi koji su mi bliski. Oni koji mi nisu bliski, pogotovo oni u inozemstvu,
pitaju: What project are you working on?, od čega mi se diže želudac. Pa kažem, I
write, I don’t create projects. Općenito, riječ “projekt” jedna je bezobrazna, nametljiva
kapitalistička riječ, koja izgleda i zvuči kao bič, kao bičevanje.
Zašto misliš da treba drugima “titrati” sa, po meni upitnim vrijednostima u
socijalnim parametrima u kojima živimo?
G. F.: Prije nekoliko dana bio sam gost na kolegiju koji u sklopu studija Dramaturgije
drži moja kolegica. Ima četiri studenta. Jedna studentica dobila je zadatak
pripremiti pitanja za mene vezana uz moj rad. Razgovor je prošao dobro, a svako
je pitanje, iako se bavilo različitim aspektima mog rada, uvijek u pozadini tražilo
odgovor na samo jedno pitanje: čime se mi to zapravo bavimo? Što mi to zapravo
radimo? To pitanje konstantno se ponavlja i u svakodnevici u i ovom razgovoru, i
njegova repeticija, njegovo ulančavanje u kojem ja pitam tebe, oni pitaju mene, a
netko će uskoro pitati njih, potvrđuje da postoji tema na koju odgovor nikad neće
biti zadovoljavajući. Možda je u tom slučaju i samo pitanje izlišno, ili tek simbolično,
kao što je simbolična društvena vrijednost posla kojim se bavimo.
Nisam ti, mislim, rekao da su moj roman preveli na makedonski. Neki dan tražili
su da potvrdim dizajn naslovnice, pa pretpostavljam da samo što nije izašao iz
tiska. Ne bih li dodatno argumentirao simboličnu vrijednost onoga čime se bavimo,
reći ću ti da sam od prodaje romana makedonskom nakladniku, kao autor primio
sto pedeset eura. S obzirom na postotke državnih izdvajanja za kulturu država koje
je uz tranziciju još udarila i kriza, gestu makedonskog izdavača smatram vrlo korektnom.
Ustupanje autorskih prava za navedenu sumu ima za cilj korist koja nadilazi
i sumu i njenu simboličnost.
Tako ja neizmjernu korist vidim u transliteraciji mog teksta u drugi jezik i drugo
pismo, u novim čitateljima, kao i činjenici da prijevodom na jezik koji ne govoriš
tvoje vlastito djelo postaje sadržaj koji je nemoguće pratiti. Namjerno izbjegavam
riječ kontrolirati. Tvoj vlastiti tekst više nije samo tvoj. Kao što nije tvoj nakon što
ga netko prvi put pročita. Upravo ta mogućnost da se tekst otima jeziku, da i dalje
ostaje tekst i nestaje van dosega tebe kao autora, razlog je da se bavim ovim poslom.
Taj posao uključuje i rad u kazalištu, koje pak ostvaruje sasvim drugu vrstu transliteracije
i uspostavlja jezik scene kao novi oblik diskursa, koji, kao autor, također ne
možeš pratiti, što je također velika korist.
Prošlog tjedna ušao sam u jednu knjižaru stranim knjigama u Zagrebu. Na
polici pod slovom D naletim na meko izdanje engleskog prijevoda tvog romana
Sonnenschein. Promijenili su mu naslov u Trieste. Poljsko izdanje koje si mi poklonila
zadržalo je naslov Sonnenschein. Pročitao sam prvih tridesetak stranica. Moje
poznavanje poljskog daje mi zaključiti da je prijevod prilično dobar. Negdje sam
čitao da Kundera traži od inozemnih izdavača da mu sve prijevode šalju na čitanje,
bez obzira razumije li jezik ili ne. Navodno se ti prijevodi izdavačima vraćaju
ispravljeni crvenom tintom. Čini se da Kundera za sve jezike ima čitače, da ih tako
nazovem. Koliko si ti aktivno, kao vrsna anglistica, sudjelovala u prijevodu vlastitog
romana na engleski? Jesi li vršila jedan kunderovski nadzor nad prijevodom vlastitog
teksta, pazeći da ga drugi jezik ne protumači pogrešno? Može li se nad prijevodom
uopće vršiti kontrola? Nosi li prijevod djela na drugi jezik i neizbježnu metamorfozu
koju je nemoguće nadzirati?
D. D.: O prevođenju stalno se vode polemike, pišu tekstovi. Odmah da ti odgovorim:
Može se i mora se nad prijevodom vršiti kontrola, pogotovo ako pisac poznaje
jezik na koji je njegovo/njezino djelo prevedeno, ali i kad taj jezik ne poznaje.
Jer, sve više je nemarnih prevodilaca koji otaljavaju posao. Kod loših prijevoda ponekad
to je kao da promatraš kako netko tko ti je vrlo blizak propada, kako se svodi
na plošnost, kako postaje krpa. Tekst, čim ode u javnost, naravno da više nije samo
tvoj, ali zauvijek ostaje tvoj i za njega si odgovoran. Ne možeš ga tek tako napustiti,
ostaviti ga na milost i nemilost zakonitostima tržišta i iznad svega – šlampavosti i
neznanju. Dužan si braniti ga, čuvati ga od razaranja. Sa Sonnenscheinom imala sam
velikih problema. Sedam puta ispravljala sam tekst jer su se u njemu našle notorne
gluposti. Ritam i kakva-takva moja poetičnost povremeno su isklizavali u profanost
i retoričnost, smisao nekih rečenica gubio se do neprepoznatljivosti proizvodeći
idiotski sadržaj bez logike. Bila sam očajna. Danas gotovo svi osvrti na engleskom
spominju dobar prijevod. Prevođenje je zajeban proces. Ne kažem da svi prevoditelji
moraju biti književnici/pjesnici, ali neku zavrnutu literarnu žicu moraju posjedovati.
Mogu se baviti i kancelarijskim, birokratskim, poslovima, recimo prevođenjem
u Haagu, što je radila prevoditeljica Sonnenscheina, ali taj jezik ne smiju
prenositi na književna djela. I Damir Šodan radi za Haški sud, ali on je i pjesnik i
prozaik i stalno je u kontaktu s literaturom i njegovi su prijevodi odlični. Ili, uzmi
Igora Marojevića. Njegov prijevod Bolavog 2666 naprosto je maestralan i to se
odmah vidi. Danilo Kiš vrhunski je prevodio i prozu i poeziju, što misliš zašto?
G. F.: Pogledao sam kritike koje si mi poslala. Priznajem, iznenadio me broj
osvrta na engleski prijevod romana jedne hrvatske spisateljice. Drago mi je da si
im uspjela privući pažnju. Istovremeno, sve te kritike potvrđuju moje uvjerenje da
prave književne (a ni kazališne) kritike zapravo i nema. Sve su to, manje više, osvrti
s prepričanim sadržajem. I u tim osvrtima njihove autorice i autore uglavnom se
dojmio popis imena devet tisuća talijanskih židova deportiranih u nacističke logore.
Vrlo oprezno pokušavaju odrediti granicu gdje tvoj tekst napušta fikcionalno i
ulazi u dokumentarno. Na trenutke su zbunjeni, ali ipak dovoljno otvoreni da uspijevaju
pronaći paralele tvog pisma s onim Sebalda, Bola i Bernharda. Čini se da si
neke od njih namučila, jer upozoravaju da čitanje romana Trieste nije baš comfortable
(?!), ali da ga nikako ne treba ignorirati.
Koliko si ti izmorila njih kompleksnošću svoje proze, toliko su oni izmorili
mene priličnom površnošću svojih osvrta. Dobro je da su osvrti afirmativni i pozitivni.
Zanimljiva mi je i prilično točna opservacija Marka Thompsona, kritičara The
Times Literary Supplementa, koji zaključuje da si autorica koja premošćuje pukotinu
između jugoslavenske i post-jugoslavenske fikcije, odnosno između Danila Kiša
s jedne i Nenada Veličkovića i Vladimira Arsenijevića s druge strane.
Zabavio me završni odlomak, u cjelini vrlo deskriptivnog osvrta, kritičara A. N.
Wilsona u Financial Timesu, koji priziva Simone Weil i njezinu misao o tome kako
rat ljudska bića reducira na stvari, te ekspresivno i pretjerano intimno zaključuje o
tvom romanu:
It contains no consolation, no happy resolutions, no hope. It makes you groan
with despair, and you feel yourself going mad as you read it. I seldom read any book
that made me more achingly unhappy. It is a masterpiece.
Kako si ti pročitala te kritike? Jesu li ti dale dovoljno materijala za euforiju ili
su te učinile achingly unhappy?
D. D.: O, Gorane, kakva euforija? Pa, posve je jasno da je ozbiljna analitička literarna
kritika umrla. Tu i tamo po nekim časopisima ili u nekim takozvanim znanstvenim
radovima (često lišenih osobnog stava, prema tome, mahom prezentacijskim
i s obiljem tuđih citata) prostruji duh ozbiljne kritike poput mlakog eha. Ali,
ono što me jest razveselilo, to je činjenica da se britanski tisak ipak osvrnuo na knjigu
nepoznate autorice s enigmatičnog Balkana, i to po broju “prikaza” možda isto
onoliko koliko i hrvatski. A hrvatski tisak kuha se u zajedničkom svjetskom loncu
površnih osvrta. Čim vidim da “kritičar” gotovo isključivo prepričava sadržaj knjige
o kojoj piše, znam da tu knjigu neću čitati. A to ipak nije bio slučaj ni s engleskim
ni s hrvatskim ni, recimo s poljskim ili mađarskim ili slovenskim prikazima.
G. F.: Znam da Sonnenschein uskoro izlazi kod Gallimarda, u njihovoj najstarijoj
ediciji Du monde entier. Naš mi je urednik pričao o toj slavnoj ediciji još slavnijeg
urednika Jeana Matterna. Ne, ne priču iz Drugog svjetskog rata koja bi se lako
mogla naći u nekom tvom romanu, nego priču o izdavačkoj strategiji velikog nakladnika.
Navodno na stol urednika Matterna godišnje pristiže približno tri tisuće
romana koji bi željeli biti objavljeni u toj ediciji namijenjenoj stranim piscima. Od
svih pristiglih Du monde entier godišnje odabire i izdaje tridesetak romana. Od toga
petnaest otpada na velike pisce čija su djela već ranije objavljivali. Petnaest mjesta
otvoreno je za nove/strane autore iz cijeloga svijeta. Zauzeti jedno od tih pet mjesta
uistinu je velika stvar… i za tebe i za tvog izdavača, Frakturu. Ne znam razmišljaš
li o tome? Na internetskoj stranici spomenute edicije najavljeni su novi prijevodi
Phillipa Rotha, Martina Amisa, Grahama Swifta, Amosa Oza, Harolda Pintera... i
Daše Drndić! Čestitam ti!
D. D.: Hvala ti na čestitkama, ali ne mogu a da se ne nasmiješim. Ne razmišljam
o tome. Veseli me što će još neki čitaoci moći ocijeniti to što i kako pišem, makar
i loše, što će moj mali glas prekoračiti još jednu granicu, jer opsesivno se grozim
granica. Ne mogu fizički biti na svim mjestima na kojima bih voljela biti, upoznavati
ljude koje bih željela upoznati, pa je ovo bar mala mogućnost da iskoračim, da
poletim, da lebdim. Ali. Ja sam, Gorane, umorna i sva ova, ipak ne neka značajna
međunarodna promocija, došla je prekasno. Zašto i zbog čega, druga je priča, a ona
ima veze i s okolnostima ali i s mojim izborom.
G. F.: Primio sam odbijenicu od jednog njemačkog izdavača. U toj vrlo poticajnoj
odbijenici izjašnjavaju se vrlo pohvalno o meni i mom romanu. Žarko bi željeli
objaviti, ali im je preveliki rizik. Žao im je. Kao znak podrške, uz želju da nađem
drugog njemačkog izdavača, šalju mi pismo preporuke na dvije stranice na njemačkom
jeziku. Lijepa gesta. Iako spremnost na rizik cijenim više od lijepe geste. Kakvo
je tvoje iskustvo s njemačkim izdavačima i njihovom spremnošću na rizik? Bila si
mi rekla da ti je posebno važno da za Sonnenschein zagrizu Nijemci i Talijani. Talijani
su, čini se, zagrizli?
D. D.: Da, Talijani su konačno “zagrizli” i to veliki Bompianni. Trebalo im je sedam
godina i vjerojatno tu knjigu nikada ne bi objavili da se nije pojavilo englesko
izdanje. Možda će, nakon ovoga, i Nijemci biti spremniji riskirati, jer i ja sam još
odavno dobila tu priču o strahu i riziku. Nijemcima je, primjerice, bilo upitno tiskanje
onih 9.000 imena na ne znam koliko stanica, jer to su smatrali nepotrebnim
trošenjem papira. Uglavnom, literarne i ostale kvalitete neke knjige nisu presudni
faktori za njihovo objavljivanje. Bilo gdje u svijetu. Na knjizi treba zaraditi. Agresivni
i neukusni marketing, kao da se radi o deterdžentu ili zobenim pahuljicama,
naslovnice koje graniče s prizemnim kičem, dosadne, nemaštovite promocije, samoreklamerstvo
pisaca, napuhane šupljikave izjave, novi neki vrli hakslijevski svijet,
vlak na koji je prekasno da uskočim, kojim i ne želim putovati jer u njemu je
zagušljivo. Ipak, veseli me kad naletim, doslovno naletim, na dobru knjigu. Kao što
je ova koju sada čitam, belgijskog pisca Huga Clausa u engleskom prijevodu Wonder,
krasno opremljena, savršeno prevedena, u malom četvrtastom formatu koji
odlično leži u šaci.
Vratimo se na čas kazalištu. Proces pisanja za kazalište razlikuje se od procesa
pisanja nekog literarnog teksta. I ishod je različit. Vidim i znam kako se praksa pisanja
za kazalište može ponekad dobro primijeniti i na književni tekst, ali rijetko je dobra,
recimo kontemplativna ili poetska proza prikladna za scenu. Naprosto prijeti joj
opasnost da postane nesvarljiva, to jest dosadna. S obzirom na to da se baviš objema
formama, ne čine li ti se ti poduhvati nekako u sukobu, takav rad nekako shizofren?
G. F.: Kazalište je mjesto koje svojom organizacijom rada uspostavlja jedan
oblik hijerarhijskog sustava koji formalno preslikava strukturu vlasti, ili nekog
sistema, kakvom je uostalom podređen i obrazovni sustav koji se, kako si dobro
primijetila, temelji na krutom ustroju, što, mislim, proizlazi iz činjenice povijesne
vezanosti obrazovanja uz vojsku i crkvu.
Hijerarhija i autoritarna podjela rada, odgovornosti i moći nešto je s čime konstantno
vodim borbu. Kazalište kao mjesto dinamike koju proizvodi grupa kreativnih
profesionalaca, trebalo bi omogućiti da rad na predstavi formira nove oblike
autorskih kolektiva koji razbijaju dominirajuće hijerarhije često nametnute i od
same kazališne institucije.
Čini se da dijelimo frustraciju spram krutosti institucija, i želju za radikalnim
promjenama i debelim intervencijama. To me raduje. Poznavajući te i čitajući te
u tvojim romanima, poželio bih da si mi predavala, jer bih se češće sretali pa bih
ja iskoristio priliku da ti kažem kako mi se čini da formalno i sadržajno, svaki tvoj
roman rastura neki od dominantnih i krutih sistema, bilo da se radi o povijesti, politici,
društvu, gradu, književnosti, ideologiji, životu, (auto)biografiji ili, konačno, o
pisanju. Slažeš li se sa mnom?
D. D.: Ovo zvuči kao kompliment. Ali, da, slažem se. Pa zar čar stvaralaštva nije
upravo u pobuni, u dekonstrukciji, da ne kažem u destrukciji, zacementiranog koje,
ne samo što zbog svoje statičnosti počinje odašiljati vonj truleži, nego izravno truje
okolinu. I, u pokušaju da se oslika neki drugačiji, dinamičniji, pa bio on i upitan,
ugao gledanja na stvarnost.
G. F.: Cijelo sam prošlo ljeto proveo u Zagrebu. Ljeti Zagreb doživi egzodus.
Ostanu samo oni bez nekretnina i prijatelja na obali. To masovno napuštanje ne
može biti bez posljedica. Tako mislim dok prolazim kroz pusti grad. Ne možeš samo
tako otići iz grada i vratiti se kad završi ljeto. Jer se gubi ta nevidljiva ali bitna energija
kontinuiteta. I zato se grad opet uvijek iznova puni ispočetka. I to uvijek ponovno
vječno punjenje kao da vrijedi i za grad i za sve ostalo. Nikada se zapravo ne
uspijeva održati kontinuitet koji bi akumulirao neke ideje, neke planove, neke politike.
Destrukcija s druge strane uvijek pronađe dovoljno snage da se kontinuirano
održava. Osjećaš li ti tu nemogućnost da se zadrži kontinuitet kao neku genetsku
manu ove civilizacije, nas, na jugoistoku Europe?
D. D.: Kažeš, ne može čovjek samo tako otići iz grada i vratiti se kad završi ljeto.
Zašto ne bi mogao? Kad odeš, nosiš grad sa sobom, bar neke njegove dijelove. I nosiš
svoju energiju koju tamo kamo odlaziš valjda pretačeš u neku drugu, drugačiju snagu.
Nosiš krpice, lagane i lepršave, ili pak za sobom vučeš teret za koji želiš vjerovati
da bar nakratko ostavljaš za sobom. Otkuda ta potreba za kontinuitetom? Pa život
nam je sve samo ne kontinuiran. Sav je u zakrpama, u trzajima, u primicanjima i
odmicanjima, prepun šavova koji se rašivaju pa se pod njima, pod tim šavovima,
otvaraju provalije, pa mi onda te šavove pokušavamo stegnuti, ponovno zašiti, ali
“ubodi” ostaju vidljivi. Ti ubodi su ožiljci, brazde, zakrpe – oni čine patchwork koji
je naš život. Koji se s vremenom stanjuje, postaje sve lakši ili pak toliko oteža da ga
moramo sa sebe zbaciti. Zamisli život s kontinuitetom. Kakva dosada, kakva monotonija,
monokromna. Ima li kontinuitet energiju? Ako je ima, to je, po meni, jednosmjerna
energija, uravnotežena, glatka, energija bez oscilacija. Poput tihog zujanja
nekog stroja. Naizmjenične struje, padovi i usponi, punjenje i pražnjenje, to talasanje,
potonuća i ponovno izviranje, to bi za mene bio kontinuitet. Plivanje niz struju
i protiv struje, iskušavanje snage, izdržljivosti.
Osim toga, kontinuitet ne garantira dugovječnost ili napredovanje bilo koje
civilizacije. Nema takve civilizacije. Velika su carstva nestajala, urušavala se, velike
civilizacije ostavljale su za sobom samo tragove svog postojanja. Ili su pak same
sebe proždirale zakoračivši u Had. I to je dobro. Ti vječiti počeci zapravo nikada ne
počinju ni od čega, uvijek postoji nešto za što se neka nova klica uhvati, neki humus
bar, kamen, crtež, kap, riječ.
Ne, ni destrukcija se ne održava kontinuirano. I ona zamire jer u njenom kontinuitetu
prekidaju je nanosi dobra. Katkada se kao tsunami vraća osnažena, moćna
i zastrašujuća, ali s vremenom i njoj ponestane daha, pa se naprosto povuče u
zakutke i čeka. I upravo to, oscilacije, su ono što nam omogućava da ostanemo. Da
gradimo, pa bio to i sizifovski posao. Ali nije. Svako izranjanje korak je naprijed.
Prema drugome, prema sebi, prema novom diskontinuitetu. Čovjek je tvrdoglava
životinja. Ili te ja nisam dobro shvatila?
G. F.: Mislim da me nisi krivo shvatila, samo si pronašla drugačiju logiku mišljenja
o kontinuitetu, koja velikim dijelom odgovara na moje pitanje, i to puno filozofskije
no što sam ja pitanjem inicirao. Možda je moje pitanje suviše ambiciozno jer
sam odnosima kontinuiteta i destrukcije pokušao postaviti dijagnozu jednog načina
mišljenja, rada i bivanja koji formira naše živote, politike, društva i koji je uvijek u nekim
prekidima, u nekom trajanju kratkog daha. Kao da smo bez kondicije za bilo što
drugo osim za održavanje osrednjeg stanja s prekidima, ali bez napretka. Želio sam
ideju kontinuiteta o kojem govorim afirmirati kao kontinuitet razvoja, kao politiku
nadogradnje koja proizlazi iz rada na sebi svakog od nas, u društvu koje ima uvjete
održati i podržati taj razvoj. Možda sam otišao predaleko. Možda tvoj zen odgovor potvrđuje
apsurdnost namjere mog pitanja i uspostavlja jedini smisleni odnos prema
temama kontinuiteta, destrukcije i razvoja u realnosti kojoj pripadamo.
Nedavno smo S. i ja bili na jednodnevnom izletu vlakom u Maribor. U Mariboru
nas je dočekala L., koja nas je autom preko Mosta prijateljstva koji su 1969.
otvorili Tito i austrijski predsjednik Franz Jonas, prebacila preko granice u Bad
Radkersburg iliti Radgonu. I S. i ja koncentrirali smo se na taj formalni prelazak
granice, shvativši tek pri prelasku bez zaustavljanja da granice nema. Zaboravljamo
da je to teritorij Unije. Ostali su zidani kockasti bunkeri i betonski piloni koji su nosili
nadstrešnicu. Polako propadaju. U Bad Radkersburgu sam neplanirano na sniženju
kupio nove patike. Stare su se već rasparale na peti. Nove patike obuo sam na
terasi nekog kafića okružen prebogatim, sretnim starcima. Stare patike ubacio sam
u kutiju u kojoj su bile nove, stavio kutiju u vrećicu i ostavio je na ulici pored kante
za otpatke. Nadao sam se da će proći netko kome će biti potrebne i uzeti ih. Nekoliko
sati kasnije još su bile tamo. Nije prošao nitko kome su bile potrebne, jer svi
imaju baš sve što im je potrebno. Otišao sam iz tog malog mjesta svjestan da je moje
ekonomiziranje samo nepotrebna gesta. Patike nitko neće uzeti i ostaju kao memento
da sam bio u tom gradu. Inače bi mi se moglo dogoditi da zaboravim da sam
tamo ikada bio. Kako ti čuvaš od zaborava sva ta mjesta koja je tako lako zaboraviti?
Osim pisanjem. Ili možda svako mjesto ima nešto što je nemoguće zaboraviti, samo
ako se malo dublje kopa ispod površine uglancanog jesenskog poslijepodneva?
D. D.: Evo, opet ti o obući. Ne znam koji broj cipela nosiš, ali za muškarce to
ne bi trebao biti problem. Ja imam ozbiljnih, nimalo metaforičkih muka s cipelama.
Kad god uđem u dućan s obućom, zamišljam da sam poput onih zločestih
Pepeljuginih sestara koje svoja golema stopala guraju u njenu delikatnu staklenu
cipelicu. Jest da je moje stopalo aristokratski usko, ali je nimalo aristokratski dugačko.
U Hrvatskoj i u “regionu” teško nađem usku i dugačku cipelu. Ako je cipela
dugačka, proizvođači cipela valjda pretpostavljaju da u nju onda mora ulaziti i
stameno, široko, gotovo zemljoradničko stopalo. Tako da prije nego što odem u
bilo koje inozemstvo, na internetu tražim dućane specijalizirane za prodaju obuće
velikih brojeva. U takvim dućanima moj broj je iznimno mali – 42, pa ga i tamo
rijetko nađem. Ispada da je broj mog stopala svugdje jedan marginalan, rubni broj
ženskog stopala. Te potrage za odgovarajućom obućom oduzimaju mi mnogo vremena
a i iskušavaju moje strpljenje. I često završim kupujući cipele koje mi nisu
baš taman. S vremenom mi se nakupi toliki broj nenošenih i nenošljivih cipela,
da ih krenem poklanjati. Eto, dok ne odu iz mog stana, te cipele (često ne i jeftine)
egzistiraju kao memento da sam bila u nekom gradu u kojem nisam našla ono što
bi mi korak učinilo laganim, hodanje udobno i ugodno. Jedno sam vrijeme kupovala
suvenire, onda sam shvatila da je to besmisleno. Sad pravim bilješke, ali i
njih često zagubim. U stvari, sjećam se ljudi. Sjećam se onih s kojima nastavljam
komunicirati, koji mi se uvuku u trajanje, pa ih se zapravo i ne moram sjećati, jer
su uglavnom tu, uz mene. Mislim na njihove priče. Na njihove živote. I veselim
se našim ponovnim susretima. To ne moraju uvijek biti veseli susreti, ali imaju
supstancu, i moraju se dogoditi. Za godinu, pet, deset, ili dvadeset. Kao nedavno,
kad sam provela mjesec dana u Beogradu.
Kopam ja i dublje. Kad pišem. Ali to traži malo žešću koncentraciju. Tada naviru
slike koje se ponekad graniče s košmarom pa se toliko uzrujam da se zagnjurim
u frižider.
G. F.: Sreo sam na ulici Seida Serdarevića. Pitam ga kad će izaći Dašin novi roman?
Skoro, kroz mjesec dana, još uvijek tražimo prava na fotografije, kaže Seid, a ja
se nasmijem toj slici Seida koji traži prava za slikovne priloge za tvoj roman i pomislim
da te upitam kako se dogodio ulazak slike u tekst? Sonnenschein si podnaslovila
dokumentarni roman. O romanu Belladonna, koji je u međuvremenu izašao, također
si mi pričala kao o heterogenoj zbirci citata, imena i fotografija. Održava li fotografija
(zajedno s ostalim prilozima) taj sebaldovski dokumentarizam izvan samog jezika?
Dokumentarizam kojem jezik nije dovoljan, a koji ipak mora ukazati na nešto?
D. D.: Nisam ja Sonnenscheinu dala taj podnaslov – dokumentarni roman, nego
Seid. Da sam se pitala, knjigu ne bih nikako obilježila osim kao tekst. Vrijeme je za
novi diskontinuitet i u toj pisanoj formi, za njenu djelomičnu destrukciju, kako bi
se napravila nova konstrukcija, jer ova se, čini mi se pohabala. Općenito, mislim da
nije dobro, a može postati i opasno, bilo što gurati u posebne pretince koji s prednje
strane imaju naljepnicu a često i bravicu s ključem. Pa se ono što je unutra počinje
gušiti, nema prostora ni za disanje a kamoli za rast. Za transformaciju. Slika ulazi
u tekst umjesto poezije. Istovremeno, slika je neka vrsta potvrde da pisac ne barata
lažima, iako to ne mora biti točno. Svime se može manipulirati, ili, da ne budemo
baš zločesti, ništa ne mora biti onako kako se čini, pa ni fotografija. Dokument nije
garancija istinitosti, ali barem daje neki privid. A literatura je ipak privid, zakovrnuta
stvarnost, iscijeđen događaj. Nekako zgužvan. Pa i neuredan, ako hoćeš. Evo,
da se vratim na taj kontinuitet. Zamisli tekst koji je sav uredno posložen, koji ima
fini početak, pa kulminaciju, pa razrješenje i na zadnjoj stranici još i piše “kraj”. Zamisli
dosadu pri čitanju takvog teksta koji uglavnom razlaže, raspoređuje, prelijeva
iz šupljeg u prazno ono što je već uredno posloženo. Fotografija ruši tekst, oduzima
mu tok, pogled sklizne i, ako je fotografija dobro izabrana (a često nije), misao ode u
drugu sferu, odluta u drugi svijet, stvaran ili nestvaran. U Sonnenscheinu ne postoje
samo fotografije. Postoje perforirane stranice koje se mogu istrgnuti – dodatno
rušenje kontinuiteta, kako bi u knjizi ostala rupa. Što bi ta praznina u jednom tijelu
trebala značiti, na čitaocu je da zaključi. U Sonnenscheinu postoje i zatvorene
stranice koje, da bi se pročitale, treba razrezati. Ne radi se tu o nedostatku riječi
(mojem), nego o potrebi za igrom koja intrigira, čija su pravila fluidna, neuhvatljiva.
Voljela bih praviti knjige koje i fizički kriju male tajne – džepove, koverte, pretince,
iz njih bi izlazile pričice, skice, predmeti, možda čak i muzika, a sve to naizgled
nepovezano s osnovnom, da kažem – prezentacijom situacije ili događaja. Ja bih se
tako zabavljala gradeći više svjetova (ušivajući i rašivajući zakrpe mog patchworka),
a čitalac bi, osim što čita, imao što i raditi i gledati pa tako možda promišljati svijet
koji mu nudim na neki, recimo, skokovit način. I tako u, uvjetno rečeno moj svijet,
upisivati svoj. To se već radi sa slikovnicama koje se tiskaju mislim u Kini, a sve te
čarobne parafernalije u knjige lijepe mali dječji prsti – budzašto. U mojim bi knjigama
to mogli raditi čitatelji, i onda bi svaka knjiga bila drukčije “suplementirana”,
odnosno “ukrašena” i to prema potrebama i ukusu onih koji je drže u rukama. Ali
izdavači se ne mogu baviti takvim “tricama”, jer te “gluposti” povećavaju troškove
tiskanja, a kako vidimo, knjiga je već postala tržišni objekt za široku potrošnju.
No, tu se doista postavlja pitanje granica jezika. Mislim da on, bez obzira na
to koliko moćan i izbrušen bio, može podnijeti “društvo” zvuka, dodira, mirisa, pogleda,
pokreta i na koncu – tišine. Ako kažemo, jezik to sam ja, a netko drugi kaže,
muzika to sam ja, a netko treći kaže, boja to sam ja, a i u jeziku i u glazbi i u boji rađa
se misao, kako ćemo se jedni drugima primaći? Ispreplićući se, valjda. Je li to onda
kazalište? Ne nužno i jedino. Kazališnu predstavu ne možeš fizički nositi sa sobom,
knjigu, ovakvu kakvom je ja zamišljam, možeš. Svuda.
G. F.: Sasvim slučajno, na internetskom portalu na kojem ljudi prodaju sve što
im više nikada neće trebati, od lopata i kalupa za torte do knjiga i školskih torbi, uspio
sam pronaći Nolitovo izdanje Brochovog romana Die Schlafwandler, ili u prijevodu
Mesečari, tiskanog tamo početkom osamdesetih u mojoj omiljenoj bijelo-plavoj Nolitovoj
biblioteci. Javio sam se prodavatelju koji mi odgovara da mu se već javio netko
prije mene, pa da pričekam. Začudim se zbog interesa i strpljivo pričekam tjedan
dana. Ponovo se javim i saznam da se prvi kupac u međuvremenu više nije javio, i da
je knjiga, odnosno da su knjige, jer je roman objavljen u dva sveska, moje. Ako sam još
uvijek zainteresiran. Naravno da jesam. Dogovorim s prodavateljem vrijeme i mjesto
preuzimanja robe. S obzirom na to da radi u blizini, nalazimo se, nakon što završi s
poslom, kod sata na tramvajskoj stanici na Kvatriću. Treba mi skoro četrdeset minuta
da usred najveće dnevne gužve, od Crnatkove stignem do Kvatrića. Grad se raspada i
dok se vozim tramvajem, zamišljam da sam na turističkoj turi „Razgledavanje raspadanja“.
Kasnim na mjesto preuzimanja, tražim potencijalnog prodavatelja, ali nitko
ne izgleda kao da u torbi nosi Brocha. Šaljem poruku da stojim pored sata u sivom
kaputu s crnom torbom preko ramena i tad mi prilazi čovjek u crvenoj jakni, sijede,
proćelave glave koja otkriva kasne četrdesete. Vadi Brocha iz torbe i pruži mi ga. Ja
mu platim. Prošlo bi skoro bez riječi. Onda on kaže da rasprodaje knjige koje je pročitao
i za koje zna da ih više nikada neće čitati i dodaje da ih ima još više od šesto svezaka
u ponudi, neka pogledam na njegovom profilu. Zahvalim mu. Pozdravimo se. Odem.
Pričam ti sve ovo kao prilog tvojoj ideji knjige koja kao objekt nosi nevjerojatan
socijalni potencijal kreiranja neke dinamike. Bilo da se radi o tretmanu i reprezentaciji
teksta unutar same knjige, odnosu čitatelja prema tom formatu i njegovom
sadržaju, komunikaciju o sadržaju i pokretanju neke ideje istim tim sadržajem, pa
sve do vrlo doslovne dinamike koja uključuje nalaženje u drugom dijelu grada s nekim
tko posjeduje baš tu knjigu koju želiš. Dinamika o kojoj govorim ostvariva je
kao napredak tek ako prostor pisanja-knjige-čitanja shvatiš kao prostor istraživanja,
pokušaja i eksperimenta. Sve drugo dio je općeg podilaženja masi u kojem se
čitatelju tepa kao glupanu. Ne pristajem na to, jer nikakvo tepanje neće pomoći da
čitanje bude manje teško. Čitati nije lako.
Da zaključim. U predgovoru tom Brochovom romanu što sam ga kupio kao u
nekoj dilerskoj preprodaji, naveden je citat samog Brocha kojim on u kontekstu
raspada vrijednosti jednog vremena i raslojavanja stvarnosti, precizno objašnjava
prirodu umjetničkog postupka, o kojem i ti sama govoriš i koji primjenjuješ u vlastitoj
prozi, u kojem kaže: “... svet u stadijumu raspada ne može se više celovito prikazivati”.
Velikim dijelom tu je misao moguće aplicirati i na poetiku postdramskog
kazališta. Teatar je nadrastao potrebu za iluzijom, jer raspadanje je uvijek glasno,
rastrgano, polifono, fragmentarno i ispunjeno citatima. Nakon iskustva dvadesetog
stoljeća, ulickani kontinuitet scenskog pripovijedanja pripada nekom prošlom
vremenu i prošlom čovjeku. Ponekad mi se čini, da bi počela predstava, više nema
potrebe ni gasiti svjetlo u gledalištu. Možda je to način da gledatelj konačno počne i
na sebe gledati kao na dio velike izvedbe.
Prošlog vikenda sam posjetio baku. Dok sam sjedio u autu koji je jurio kroz pustoš
zapadne Slavonije, zamišljao sam da su posljedice i pustoš samo scenografija.
Kao da putujem kroz film, jer jedino film može napraviti pustoš od mjesta na kojem
je nešto postojalo. Film i rat, valjda. Baka živi u selu Kraguj iznad Pakraca, a podno
Papuka. Jedna je od pet, ili šest seljana koji su nakon Bljeska ostali živjeti u selu.
Ima vrt koji obrađuje. Ima stado ovaca koje goni na ispašu. Ima šljivik, pa ujesen
peče rakiju. Četvrtkom ide na pijacu. Kad padne snijeg, odmeće ga. Ne žali se. I odbija
pričati o oslobođenju. Iako je prošlo petnaest godina, a iz sela su otišli skoro svi.
Pomislim, ako nema svjedoka, ništa se nije ni dogodilo i padne mi na pamet tvoje
opsesivno bavljenje naizgled istim temama o kojima gotovo svi sve znaju a o kojima
zapravo nitko ne govori. Kako ti kao spisateljica pozicioniraš svoju ulogu posrednika
između svjedoka i svijeta? Jesi li i sama svjedok? Kako na intimnoj razini izlaziš
na kraj s prošlošću i poviješću, s vremenom i činjenicama…?
D. D.: To odbijanje da se priča o strahotama prošlosti stalno preispitujem. To
je postala neka matrica, po meni loša, evazivna. Ta šutnja. Kako se osloboditi slika,
situacija, doživljaja koji se, sigurna sam, vraćaju u nekom obliku, ako nikako drukčije
onda u snovima i određuju naše življenje, ako o njima ne govorimo, ako ih ne
pokušavamo objasniti, sebi i drugima, ako ih ne pustimo da odu, odnosno ako ih ne
pokopamo onako kako zlu dolikuje. Poput golemog balasta te nakaradne prošlosti
vučemo kroz život, pod njima dahćemo, one oduzimaju mjesto nekom kakvom-takvom
sutra. Nije vjersko ispovijedanje izmišljeno bez razloga. Nije psihoterapija
baš skroz neučinkovita. Pogledati zlu u oči, oslobađa nas zla. Donekle. Ja inače
previše pričam. Ali i slušam. I tako mi oni kojima vjerujem, koji su mi bliski, često
pomažu da dišem, unatoč astmi koja se bezobrazno i pobjedonosno cereka dok mi
steže pluća. Tajne su po meni opasne. Blokiraju nas. Obuzimaju nas. Guše. Pretvaramo
se u njihove taoce, u njihove zarobljenike. Pod njihovom vlašću postajemo
nepovjerljivi prema vanjskom svijetu, prema drugima, sumnjičavi, spuštamo pogled,
šapćemo, smijemo se stegnutih usnica ili pak pokrivamo usta rukom, koračamo
oprezno, izbjegavamo rizik, pa tako malo toga i dobivamo, i na kraju možda
nismo više ni dobri onoliko koliko bismo mogli biti.
Zato mislim da sve naše smeće treba izbaciti. Svatko može iznaći vlastite načine
za takvu “operaciju”. Oni koji se bave umjetnošću to rade na svoj način, možda
lakši, jer nije ogoljen i izravan, pa manje boli. Ostali mogu naprosto govoriti. Ali, da
bi se govorilo, često moraju postojati pitanja. Znači, treba postavljati pitanja. Stalno,
uporno, beskonačno. I u tim pitanjima katkada iskrsnu odgovori.
Tajne su žilave. Ali nisu besmrtne. Vidiš kako neke dugo skrivane istine ipak
izrone, kad-tad. I onda, o, olakšanja. Otvara se novi krajolik. Ipak, mislim da s po-
stavljanjem pitanja ne treba odugovlačiti, jer oni koji bi nam nešto mogli reći, odlaze,
pa s njima i njihove, naše, tajne. Naizgled male, obiteljske, epizodne u odnosu na
takozvanu veliku povijest, ali bitne, jer one zapravo čine tu veliku povijest, one su
kamenčići u tom mozaiku, ili ako hoćeš, one zakrpe prečvrsto ušivene u patchwork.
Imao si nekoliko intervjua u vezi sa svojom knjigom Ovdje neće biti čuda, u kojoj
postavljaš pitanja, ali ne daješ odgovore. To je za književnost dobro. Ali, dok si je
sklapao, svoju knjigu, jesi li razgovarao s majkom, s ocem, znaš li za njihove ratne
traume, ukoliko ih je bilo? I, koliko je ono što znaš ili ne znaš, utjecalo na tvoju
literarnu “priču”?
G. F.: Baka s majčine strane, koju spominjem i koja nosi svu očekivanu mudrost
starosti, podsjeća me na predvodnicu plemena, u ovom slučaju, obitelji, koja
je ostala bez svog plemena, sama tamo pri dnu planine, i živi odbijajući govoriti o
događajima i vremenu koji su prošli. Izvan te poetizirane slike velike mudrakinje,
moja je baka paradigmatski primjer čovjeka odgojenog u društvu i sistemu u kojem
razgovarati i komunicirati nikada nije bilo na prevelikoj cijeni, jer kad bi se razgovaralo,
moglo bi se, konačno, nešto i reći. A što onda s tim? Ta je matrica krnjeg
iskaza koji svaki razgovor o nama samima čini izlišnim, prenošena s generacija na
generacije, da bi je događaji iz devedesetih još dodatno zacementirali i pretvorili u
matricu nijemosti.
Upravo taj nedostatak informacije, ta neurotična nijemost bio je razlog pisanju
romana. Nije mi namjera bila pisati osobnu povijest postratnog doba s objektivom
usmjerenim k strani poraženih civila, već pokušaj da nanovo uopće uspostavim
diskurs i mogućnost govora, odnosno pisanja, o događajima koji su u jednom
trenutku kaosa postali dio povijesti moje obitelji. O tim događajima nije se razgovaralo,
a ja nisam postavljao pitanja, samo sam pažljivo slušao razgovore o vremenu,
bolestima, cijenama pšenice, odlascima u grad i umrlima. A u tišinama između
razgovora o bolesti, zrnu pšenice i odlasku u grad, uvijek bi nesvjesno ispao komad
zacementirane nijemosti i razbio se u hiljadu komadića. To su komadići manje lijepi
od stakalaca za mozaik, ali jednako oštri, i od njih sam rekonstruirao atmosferu
za vlastiti roman.
Opisana nijemost velikim je dijelom utjecala i na jezik kojim je roman napisan.
U nedostatku priče, okružen samo posljedicama, imao sam potrebu iznova imenovati
bića, stvari, pojave, radnje i odnose koji ih povezuju. Standardni pripovjedni
postupak bio mi je previše opterećen svojim mogućnostima. Prevelika mogućnost
izbora u jeziku opterećivala je prazninu iz koje sam kretao u pisanje. Činilo mi se
da najprije moram obnoviti jezik da bih mogao krenuti u literarnu obnovu mikro
svijeta moje obitelji. Tako je tema uvelike odredila stil. Redukcija se nametnula kao
dominantni postupak. Redukcija svijeta. Redukcija vremena. Redukcija odnosa.
Redukcija informacije. Redukcija mišljenja. Redukcija emocije. Redukcija jezika.
Kako što manje informacije iznijeti u što manje jezika, a da pritom i jezik i informacija
održe svoja elementarna svojstva, i da se ne raspadnu poput svijeta koji pokušavaju
rekonstruirati. Sve je u tom jeziku poprilično na rubu, okruženo unutarnjim
potrebom za ekonomiziranjem, ali ne kao u formi haikua, već potpuno u slobodi da
taj pokušaj rekonstrukcije svijeta uzme onoliko gusto tiskanih stranica koliko mu
je potrebno.
Znaš, ponekad mi prevelika količina realnosti izaziva osjećaj prezasićenosti
jezikom, znakovima, porukama. Svakodnevica je pretovarena kaosom jezika da bi
mimikrijski prikrila ontološki kaos. Ni ograničenje broja znakova na sto i četrdeset
ne pomaže. Od svih društvenih mreža koristim samo Twitter. Čak i to me nepotrebno
opterećuje, ali mi se sviđa „cvrkutanje“ umjesto govora. Primijetio sam
zanimljivu statistiku vlastitog odabira. Pratim više ljudi iz Beograda i Srbije nego iz
Zagreba, odnosno Hrvatske. Imaju Srbi upisanu neku poetičnu lucidnost ili zavodljivu
vulgarnost u ograničenih sto i četrdeset znakova što ih dozvoljava Twitter. Kao
da im je svakodnevica ispunjena jezikom, u prevelikoj količini kojeg uživaju stalno,
glasno i rizično; kao da postoji masa nekog jezika koji se kotrlja, neke konstantne
potrebe da se govori i komentira, i tako se oformljuje neka realnost... pa se onda
i govori, svugdje i stalno… ili je to samo moj umišljaj o jeziku, o govoru, o narodu?
D. D.: Mislim da to nije tvoj umišljaj “o jeziku, o govoru, o narodu” serbskom,
ali kod većine Hrvata takve “subverzivne” primisli izazivaju pojačano lučenje želudačne
kiseline. Ne možemo, ne smijemo generalizirati. Tvoj se dojam vjerojatno
bazira na diskursu relativno obrazovanih i dobro obrazovanih urbanih ljudi iz Srbije.
Takvih ljudi ima i u Hrvatskoj. No, koliko su predodžbe o ekskluzivnosti duha
nekog naroda uguranog među neke granice često na staklenim nogama, potvrđuje i
činjenica da su recimo Dalmatinci, recimo Splićani, po svojoj brzoj, oštroj, lucidnoj,
nesputanoj i duhovitoj govornoj “matrici”, bliži Beograđanima negoli Zagrepčanima.
Nema ovdje smisla zalaziti u socio-političko-povijesnu analizu okolnosti koje
su dovele ili dovode do sličnosti i razlika među karakternim osobinama pojedinih
naroda, jer bismo mogli zaploviti u opasne vode.
Hajde da se malo igramo. (Hajdemo se malo igrati.) Voda, kao arhetipski element,
važna je u formiranju krajolika zemlje i krajolika duše. Ona i ljudima i tlu
daje širinu, obećava protočnost, kretanje, nudi mogućnosti. Naselja bez voda doimaju
se (bar meni) kao slijepe nastambe zarobljene u svoju statičnost. Još ako te
nastambe natkriljuju planine, osjećaj klaustrofobije, pa i sveopće sputanosti, može
se pojačavati. Pogledaj Savu koja teče kroz Zagreb i pogledaj ušće Save u Dunav s
Kalemegdana. Sava kod Zagreba uska je i relativno pitoma, u stvari mala jedna rijeka,
kod Beograda otvara se voda moćna i široka, uznemirujuća. Na kopno dopire
i njen miris, muljevit i težak, i on obuzima misao. Ta voda budi porive. Dobre i loše.
Ona može donositi zlo ali i dobro. Potrebu da joj se čovjek suprotstavi ili da prihvati
biti nošen njeni brzacima. S Kalemegdana oko hvata i ade, kopna za predah na nekom
putu, stvarnom ili imaginarnom. Onda pogledaj Split. Riva se otvara u beskraj.
Čovjek se tu osjeća moćan, možda neutemeljeno, ali svejedno, more u Splitu (bar
mene) ne plaši. Nudi izazov.
Hrvatska generalno (što, ponavljam nije mudro – generalizirati, ali igramo se,
ne?), hrvatska generalno, valjda kroz povijest pritiskana, da ne kažem gažena raznoraznim
ultimatumima, naučila je šutjeti i trpjeti (užasne li riječi i još užasnijeg
stava), pa je tako s vremenom svoju submisivnost pretočila u potisnuti kumulirani
bijes koji se onda civilizirano transformira u cinizam pri čemu se onaj kompleks
manje vrijednosti pokušava prikazati kao kompleks veće vrijednosti. Zanimljive
su mi lingvističke akrobacije Zagrepčana koji obožavaju deminutive, dok recimo u
svakodnevnom govoru Beograđana dominiraju augmentativi. I iz toga bismo mogli
izvesti neki zaključak. U Belladonni navodim kratak popis tih umanjenica: muslić,
penzić, cigić, pesek, meseko, roćkas, slatkas, leptirek, anđelek, kombinejček,
konček, kaputek, šeširek, vinčeko, tanjurek, krevetek, sengulica, bokić, gemištek,
picek, pajcek, mravek (može li biti manji), balić, špekec, luftić, kavica, crtić, pimpek,
prvašić (kao praščić), i tako dalje, koje govornici gotovo fanatično, opsesivno,
kotrljaju po ustima. Također, zanimljivo je da ti koji obožavaju svijet činiti malim i
bespomoćnim, kao nevino-naivno dječjim, nisu skovali riječ za malog Hrvata – Hrvatić,
ali jesu za malog Srbina – Srbek. Nemoj mi reći da je to od milja. (Još uvijek
se igramo.)
Sad, bilo je i drugih naroda u našem susjedstvu koji su kroz povijest “vidjeli
svoga boga” pod tuđom “čizmom”, pa tako i taj srpski. Pogledaj Bosance. Koji su
također, generalno govoreći, poprilično po duhu različiti od (kontinentalnih) Hrvata.
Možda je sve ovo moje nagađanje utemeljeno na jednostavnoj pretpostavci da
smo naprosto različiti, kao pojedinci, kao skupine, pa i kao narodi. Da li je to pitanje
nekih genetskih (jungovskih) arhetipa, ne znam.
I možda je dobro što je tako. Meni, recimo, ne odgovara pretjerana pristojnost
u komunikaciji s ljudima, sputava me i u krajnjoj liniji, plaši. Pa ću onda izbjegavati
one za koje zamišljam kako preda me dižu ispruženu ruku koja govori: Stop! Dobro,
s vremenom i uz dosta strpljenja uloženog u neki odnos, ljudi ipak skinu masku, i
tada se mogu otvoriti čarobni prostori. Ali ja nisam psihoterapeut i umorila sam se,
iako imam toliko iskustva u komunikaciji da mogu prepoznati onu iskru u odnosu
sa nekom osobom koju vrijedi sačuvati. I iskru i osobu.
Kraj igre.
Jedino što se ne smije događati jest da u čitavoj toj igri zaboravimo na pojedinca
koji onda i sam na sebe zaboravi pa završi spljeskan u gnjecavoj masi domoljublja,
homofobije i nacionalizma. E, tada nestaju elementi igre. Na scenu stupaju
Veliki Manipulatori (Novac, Vlast, Crkva) i njihove dodvorice (Mediji) koji brišu
žovijalne i u krajnjoj liniji površne karakterne osobine o kojima pričamo. Tada kolektivi,
skupine, narodi, bez obzira na svoju “genetsku matricu” postaju podjednako
rabijatni i okrutni spram drugog i drugačijeg, nespremni na promjene, zarobljenici
svojih opoganjenih plemenskih umova.
Piše mi mladi politički i društveni aktivist i pisac-pjesnik suptilnog senzibiliteta
ali i mračne, gotovo dijabolične vizure. I kaže: U Novom Sadu sve je gore i gore,
povampirili se razni, razni ekstremisti, klerofašisti i slični se osilili, prave se spiskovi,
lepe se plakati sa imenima izdajnika, anti-Srba i sl. Ne devedesete, nego užas neki.
Ne znam na šta će sve ovo da izađe. Pripadnici tih klerofašističkih skupina dolaze
na tribine, na javne programe, ustaju, progovaraju ravnopravno sa ostalima... a onda
noću provaljuju u kancelarije ovih čija su imena stavili na spiskove, zastrašuju. Teror
ćirilizacije je posebna tema. Tu prednjači Kulturni centar, sve se prebacuje na ćirilicu,
organizuju se neki događaji tipa – upoznajmo rusku kulturu... pravoslavna pobra
timljenja i sl. I svi ćute. Pojavi se pokoji tekstić na nekom malom portalu, i to je to. I
autobusi su poćiriličeni. A ljudima svejedno, ne obaziru se, ne uzbuđuju se.
G. F.: Pronašao sam tvoje pismo koje si mi poslala prošlog oktobra, dok si bila
u Sarajevu. Pišeš: “… sad sam se sva pretopila u ovaj grad, u njegove sokake nevidljive
mnogima koji ovdje dođu, jer ih u stvari Sarajevo ne zanima, ne žele slušati
kako diše, povremeno kao da izdiše, pa mu ja poklanjam svoje pumpice za astmu”.
U istom pismu najavljuješ odlazak u Srebrenicu. Pitao bih te o toj posjeti, iako ne
znam kako je moguće govoriti o Srebrenici a da ne upadneš u nijemost ili da te jezik
ne izda. Kao što je izdao mene, jednom. Bio sam na nekom gostovanju s predstavom,
u Bremenu. Nakon jedne od izvedbi, autori festivala odlučili su napraviti
intervju sa mnom. Pred kraj intervjua koji smo vodili na engleskom, dotakli smo
se pitanja masakra u Srebrenici, o kojem je i u samoj predstavi bilo riječi i o kojem
sam znao dovoljno da bih mogao nešto reći. Siguran da znam o čemu govorim, rekao
sam da je u srebreničkom masakru pobijeno more than seven hundred people, a
da uopće, tog trena, nisam shvatio grešku koju sam napravio. Nisam je shvatio sve
dok sljedećeg dana kad smo sjeli u autobus i krenuli na devetnaestosatnu vožnju do
Zagreba. Vrtio sam intervju u glavi. Nešto je bilo krivo. Brojka je bila kriva. Napravio
sam grešku s brojem mrtvih ljudi. Neoprostivo. Izdao me jezik, ne engleski, već
ideja jezika, jezik uopće, jezik u svojoj podlosti kad mu se ukaže povjerenje, jezik u
svojoj ograničenosti, kako ti kažeš. Izdao me moj lakomisleni pristup činjenicama.
Jer je moj jezik, moja nemogućnost da shvatim tu strahotu, sve činjenice koje sam
poznavao – sve je to bilo preslabo za ono što Srebrenica jest, kad se o njoj pokuša govoriti.
Oblio me hladan znoj. Grešku nisam mogao ispraviti, iako sam ostatak puta
do Zagreba u glavi ponavljao more than seven thousand... more than seven thousand...
more than seven thousand… Ne znam je li intervju igdje objavljen. Nikada nisam bio
u Srebrenici.
D. D.: Bilo je neshvatljivo. Mislila sam da će mi pozliti. Preplavio me je opasni
val ljutnje u kojem se gibala mržnja. Došlo mi je da legnem na one grobove, da se
prostrem po svim onim grobovima i da čekam da me netko prekrije zemljom. Da
ostanem tamo. Da umrem tamo. Dobila sam napad astme.
Tada sam iz Sarajeva za Hrvatski radio slala neke male kolumne. U jednoj sam
pokušala objasniti taj osjećaj i, nisam uspjela.
Možda kroz koju godinu, kad slike iz Potočara izblijede, ako ikada izblijede,
uspijem napisati nešto suvislo. Strašna je ta nemoć pred nepravdom, pred nasiljem.
Stalno se preispituješ, pitaš se: Jesam li mogla nešto napraviti da se takvo zlo kozmičkih
razmjera barem ublaži, ako ne i spriječi. Ima trenutaka kada s tim pitanjem
nije lako živjeti.